Search

Samovrednovanje je evaluacijski postupak koji podrazumijeva procjenjivanje vlastitih znanja, vještina i postignuća u nekoj materiji. Ono je koristan alat u procesu učenja, jer potiče učenike na samorefleksiju i promišljanje o usvojenome ili još neusvojenome znanju. Također, potiče samokontrolu učenja čime učenici preuzimaju odgovornost za vlastita postignuća. U svrhu ovoga rada provedeno je istraživanje u kojem su sudjelovali osnovnoškolski učenici koji pohađaju nastavu Češkoga jezika i kulture prema Modelu C. Cilj je rada bio ispitati tendencije učeničkoga samovrednovanja te eventualne razlike u tim tendencijama između mlađe i starije grupe učenika. Rezultati su pokazali da su učenici općenito skloni točnoj samoprocjeni vlastita znanja, no pri usporedbi mlađe i starije grupe učenika, potonji češće pribjegavaju precjenjivanju vlastitih sposobnosti i znanja u predmetu Češki jezik i kultura. Self-assessment is an evaluation procedure that involves evaluating one's own knowledge, skills and achievements in a subject. It is a useful tool in the learning process because it encourages students to self-reflect and think about acquired or not fully acquired knowledge. It also encourages self-control of learning, whereby students take responsibility for their own achievements. For the purpose of this work, we conducted the research in which elementary school students of Czech language and culture according to Model C participated. The aim was to examine the tendencies of student self-assessment and possible differences in these tendencies between younger and older group of students. The results showed that students were generally inclined to accurately self-assess their own knowledge, but when comparing younger and older group of students, the latter more often resorted to overestimating their own abilities and knowledge in the subject Czech language and culture. Sebehodnocení je postup hodnocení, který zahrnuje hodnocení vlastních znalostí, dovedností a úspěchů v předmětu. Je užitečným nástrojem v procesu učení, protože podněcuje žáky k sebereflexi a přemýšlení o nabytých či dosud nenabytých znalostech. Podporuje také sebekontrolu učení, kdy studenti přebírají odpovědnost za své vlastní úspěchy. Pro účely této práce byl proveden výzkum, kterého se zúčastnili žáci základních škol, kteří navštěvují výuku Českého jazyka a kultury podle Modelu C. Cílem práce bylo prozkoumat tendence sebehodnocení žáků a možné rozdíly v těchto tendencích mezi mladšími a staršími skupinami žáků. Z výsledků vyplynulo, že žáci mají obecně sklony k přesnému sebehodnocení vlastních znalostí, avšak při porovnávání mladších a starších skupin žáků se tito častěji uchylují k přeceňování vlastních schopností a znalostí v předmětu Český jazyk a kultura.

El tema de este trabajo de fin de máster son las actitudes de los alumnos de ELE hacia el uso del subjuntivo en la comunicación en español. En la primera parte, parte teórica, hacemos un resumen de la bibliografía sobre la competencia comunicativa, competencia lingüística y dentro de estas dos competencias describimos el uso del presente de subjuntivo. Describiendo el uso del presente de subjuntivo hemos utilizado el Plan Curricular del Instituto Cervantes (PCIC, 2006) con nivel de referencia B1. Como se trata de un modo verbal que no existe en croata, el objetivo de la segunda parte de este trabajo, parte investigativa, era investigar en qué medida los alumnos han adquirido los usos del subjuntivo determinados por el PCIC y también sus actitudes hacia este modo verbal. La investigación se hizo en dos partes entre 25 alumnos de ELE en nivel B1 en varios institutos de idiomas y en el primer año de estudio de español. La primera parte de la investigación contenía un examen en el que los alumnos mostraron el nivel de adquisición del subjuntivo. En la segunda parte de la investigación investigamos si los alumnos creen que el uso del subjuntivo en la comunicación es importante para la comprensión, si piensan que es importante conocer el subjuntivo, etc. Los resultados muestran que los alumnos dominan la forma del presente de subjuntivo, pero el problema son los verbos irregulares que tienen algún cambio en su grafía. Además, se mostró que los alumnos dominan investigados usos del presente de subjuntivo en misma medida. En conclusión, podemos decir que los alumnos dominan la forma y los usos en una medida más grande de lo que se esperaba y, por otra parte, mostraron alta motivación para dominar este modo verbal y también una actitud muy positiva hacia él. Tema ovog diplomskog rada su stavovi učenika španjolskog jezika prema upotrebi prezenta konjunktiva u komunikaciji na španjolskom jeziku. U prvom, teorijskom dijelu rada, donosi se pregled literature na temu komunikacijske kompetencije, gramatičke kompetencije te unutar toga pregled upotrebe prezenta konjunktiva. Pregled upotrebe temelji se na Kurikulu Instituta Cervantes (2006) na razini B1. S obzirom na činjenicu da se radi o glagolskom načinu koji u hrvatskom jeziku ne postoji, cilj istraživačkog dijela rada je ispitati u kojoj mjeri su učenici usvojili upotrebe konjunktiva zadane Kurikulom Instituta Cervantes (2006) te njihove stavove prema ovom glagolskom načinu. Istraživanje se provelo u dva dijela s 25 učenika španjolskog jezika na razini B1 u školama stranih jezika te na prvoj godini studija španjolskog jezika. Prvi dio istraživanja sastojao se od testa u kojem su učenici pokazali razinu usvojenosti konjunktiva. U drugom dijelu istraživanja ispitali smo smatraju li učenici da je korištenje konjunktiva u komunikaciji bitno za razumijevanje, smatraju li da ga je važno poznavati i sl. Rezultati ukazuju da su učenici ovladali formom prezenta konjunktiva, međutim problem predstavljaju nepravilni glagoli koji u sebi imaju neku promjenu u grafiji. Također, pokazalo se da učenici u jednakoj mjeri vladaju svim ispitivanim upotrebama prezenta konjunktiva. Zaključno možemo reći da učenici vladaju oblicima i upotrebama ovog glagolskog načina i više nego što je očekivano, a s druge strane pokazali su i visok stupanj motivacije za ovladavanje ovim glagolskim načinom te izrazito pozitivan stav prema njemu.

In dieser Bachelorarbeit wird das Konzept der pragmatischen Kompetenz analysiert und wie das Lehren und Lernen einzelner Elemente aus der Alltagssprache zur Verbesserung dieser Kompetenz beitragen kann. Der Erwerb pragmatischer Kompetenz gilt als eines der Hauptziele des Fremdsprachenlernens und gewinnt daher im Fremdsprachenunterricht an Bedeutung. In dieser Arbeit wird der Begriff der pragmatischen Kompetenz definiert und die Elemente der Alltagssprache beschrieben, die bei der Entwicklung einer natürlich klingenden Sprache bei Fremdsprachenlernenden helfen können. Pragmatische Elemente sind nicht nur wichtig, weil sie die Sprache natürlicher machen. Einige von ihnen können den Lernenden auch beim Umgang mit bestimmten kommunikativen Situationen äußerst hilfreich sein. Darüber hinaus werden drei Lehrbücher für Deutsch als Fremdsprache analysiert, die in kroatischen Schulen verwendet werden. Ziel der Analyse ist es zu untersuchen, inwieweit Elemente der Alltagssprache in DaFLehrbüchern vertreten sind. Es wird analysiert, welche Ausdrücke aus der Alltagssprache in Lehrbüchern vorkommen, wie oft sie vorkommen und ob das ausreicht, damit Deutschlernende sie sich ohne große Schwierigkeiten merken können., U ovom se završnom radu analizira pojam pragmatičke kompetencije i kako poučavanje i učenje pojedinih elemenata svakodnevnog govora može doprinijeti poboljšanju iste. Stjecanje pragmatičke kompetencije smatra se jednim od glavnih ciljeva učenja stranog jezika istoga dobiva na važnosti u nastavi stranog jezika. U ovom je radu definiran pojam pragmatičke kompetencije, a uz to su opisani i elementi svakodnevnog govora koji mogu pomoći da se kod učenika stranog jezika razvije govor koji zvuči prirodnije. Pragmatički elementi nisu važni samo zato što govor čine prirodnijim. Neki od njih učenicima mogu biti od velike pomoći pri snalaženju u određenim komunikacijskim situacijama. Nadalje, u radu se analiziraju tri udžbenika za njemački kao strani jezik koji se koriste u hrvatskim školama. Cilj je analize ispitati u kojoj su mjeri elementi iz svakodnevnog govora zastupljeni u udžbenicima za njemački kao strani jezik. Analizira se koji se izrazi iz svakodnevnog govora pojavljuju u udžbenicima, koliko se često pojavljuju i je li to dovoljno kako bi ih učenici njemačkog jezika mogli zapamtiti bez većih poteškoća.

Učenje stranih jezika više se ne svodi na pamćenje vokabulara i gramatičkih pravila. Za uspješnu komunikaciju potrebno je ne samo dobro poznavanje jezika već i razvijena sociokulturna kompetencija, stoga se ovaj rad bavi pitanjem poučavanja kulture na satu francuskog kao stranog jezika. Teorijski dio posvećen je pojmu kulture i mjestu koje je tijekom povijesti imala u nastavi francuskog jezika, ulogama udžbenika i učitelja te sociokulturalnoj i interkulturalnoj kompetenciji. Na kraju teorijskog dijela objašnjen je pojam frankofonije i njezina važnost. Praktični dio sadrži kvantitativnu i kvalitativnu analizu kulturnog sadržaja u šest udžbenika francuskog kao stranog jezika (Entre nous 1 & 2, Cosmopolite 1 & 2, Défi 1 & 2), a cilj je utvrditi koji elementi kulture su zastupljeni u navedenim udžbenicima i u kojoj mjeri. Pronađene elemente razvrstali smo prema temama te smo pretpostavili da udžbenici Entre nous sadrže najveći broj francuskih i frankofonih elemenata, da udžbenici za A2 razinu sadrže manje elemenata kulture i da su općenito od frankofonih elemenata najzastupljeniji nazivi frankofonih zemalja i gradova. Rezultati istraživanja potvrđuju naše hipoteze i pokazuju da francuska kultura, kao i frankofone kulture, zauzimaju važno mjesto u analiziranim udžbenicima. L'apprentissage des langues étrangères ne se réduit plus à la mémorisation du vocabulaire et des règles de grammaire. Afin qu'une communication soit réussie, on a besoin non seulement d’une bonne maîtrise de la langue, mais aussi d'une compétence socioculturelle. C’est pourquoi ce mémoire a pour le sujet l’enseignement de la culture en classe de FLE. La partie théorique est consacrée à la notion de culture et sa place dans l’enseignement du FLE à travers l’histoire, aux rôles du manuel et de l’enseignant, ainsi qu’à la compétence socioculturelle et interculturelle. À la fin de cette partie, nous expliquons la notion de francophonie et son importance. La partie pratique comprend une analyse quantitative et qualitative du contenu culturel dans six manuels de FLE (Entre nous 1 & 2, Cosmopolite 1 & 2, Défi 1 & 2) pour voir quels éléments culturels sont présents et dans quelle mesure. Après avoir relevé tous les éléments culturels, nous les avons classés par thème. Nous avons supposé que les manuels Entre nous ont le plus grand nombre d’éléments culturels (français et francophones), qu’il y a moins d’éléments culturels en général dans les manuels pour le niveau A2 et que, en général, le plus grand nombre d’éléments culturels francophones sont des noms de pays ou villes francophones. Les résultats confirment nos hypothèses et montrent que les manuels analysés accordent une place importante à la culture française et aux cultures francophones.

Komunikacija je dio ljudske svakodnevnice i komunicirati se može na različite načine. Jedan od načina je i verbalno izražavanje, odnosno govorni izričaj pojedinaca. Za razumijevanje govornog izričaja pojedinca važno je poznavati segmente o kojima ovisi. Govor je spoj glasa i teksta kojima osoba izražava svoje misli i osjećaje. Uspješnost takvog izražavanja ovisi o elementima kao što su govorna fluentnost i komunikacijska kompetencija čije znanje i razvoj doprinosi tečnijem i razumljivijem govornom izričaju. Provođenjem istraživanja gdje je mjerni instrument bio intervju, ustanovili smo koje su karakteristike govornog izričaja kod učenika četvrtih razreda osnovnih škola. Analiza rezultata je pokazala kako se učenici koriste strategijom ponavljanja, ne pokazuju sklonost obogaćivanju svog vokabulara služeći se uglavnom jednostavnijim rečenicama te nemaju sklonost korištenja sofisticiranijeg vokabulara. Važno je uočiti nedostatke govornog izričaja kod učenika 4. razreda kako bi se moglo utjecati na njegovo poboljšanje pri čemu je najveća odgovornost na učiteljima. Nastavnici prvenstveno moraju paziti i raditi na vlastitom govornom izričaju kako bi time utjecali i na govorni izričaj svojih učenika. Osim toga, trebaju se posvetiti najčešćim nedostacima govornog izričaja učenika te prema njima prilagoditi metode učenja i rada tijekom školskog sata, na primjer više vremena posvetiti usmenim izlaganjima i slično, Communication is part of human everyday life and people can communicate in different ways. One of the ways is verbal communication. To understand the speech expression of an individual, it is important to know the segments on which it depends. Speech is a combination of voice and text, a way a person can expresses their thoughts and feelings. The success of such expression depends on elements such as speech fluency and communication competence, the knowledge and development of which contributes to a more fluent and comprehensible speech expression. By conducting research where the measuring instrument was an interview, we established the characteristics of speech expression in fourth-grade elementary school students. The analysis of the results showed that the students use the repetition, do not show a tendency to enrich their vocabulary and mostly use simpler sentences, and do not have a tendency to use sophisticated vocabulary nor more complex syntax in accordance with their age. It is important to notice the loops of spoken expression in fourth graders in order to influence it's improvement, where the greatest responsibility is on teachers. Teachers must pay attention and work on their own speech expression in order to influence the speech expression of their students. In addition, they should pay attention to the most common shortcomings of students' oral expression and adapt the methods of learning and work during the school hour according to them, for example devoting more time to oral presentations etc.

Učenik se koristi govorom u svakodnevnim situacijama, no njegov je govor često opterećen disfluentnostima. Učenik bi trebao težiti fluentnom govoru u kojemu mu mogu pomoći učitelji korištenjem ispravno odabranih udžbenika i čitanaka. Ovim radom nastojala se potaknuti svijest o fluentnome govoru koji nije dovoljno istražen i definiran. Zato je cilj ovoga rada bio istražiti kako udžbenici i čitanke u razrednoj nastavi vode računa o svijesti fluentnoga govora. S tom svrhom provedena je analiza na dvjema vježbenicama, šest udžbenika i osam čitanaka Hrvatskoga jezika. Zaključujemo da se u udžbenicima i čitankama sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća manje vodilo računa o komunikacijskoj kompetenciji i fluentnome govoru kao njezinoj važnoj sastavnici, nego u novijim i suvremenijim udžbenicima., The student uses speech in everyday situations, but his speech is often burdened with disfluencies. The student should strive for fluent speech, which can be helped by Teacher and properly selected textbooks and class reading books. This work sought to raise awareness of fluent speech, which has not been sufficiently researched and defined. That's why the goal of this work was to investigate how textbooks and reading books of class classes take into account the awareness of communication competence and fluent speech. For this purpose, an analysis was carried out on two exercise books, six textbooks and eight reading books of the Croatian language. We conclude that in the textbooks and reading books of the seventies and eighties of the 20th century, less attention was paid to communicative competence and fluent speech as its important component, than in newer and more modern textbooks.

El objetivo de este trabajo es investigar la representación de los referentes culturales en los manuales de español como lengua extranjera. La primera parte del trabajo, es decir, la parte teórica, se divide en tres capítulos. El primer capítulo explica numerosas definiciones de cultura y una breve descripción de sus componentes, mientras que el segundo capítulo se centra en la conexión entre la lengua y la cultura en el proceso de enseñanza de una lengua extranjera. También se muestra cómo se desarrolló el concepto de la cultura y cómo se creó la competencia comunicativa y cuál es el papel de la cultura dentro de ella. El último capítulo describe la cultura desde la perspectiva de dos fuentes de referencia: Marco Común Europeo de Referencia para las lenguas (2002) y Plan Curricular del Instituto Cervantes (2006) y la división de los referentes culturales, que se utilizará en la investigación. La segunda parte del trabajo presenta los resultados de la investigación basada en el análisis de los seis manuales de español como lengua extranjera en los niveles A1 y A2. Cilj ovog rada je istražiti zastupljenost kulturnih elemenata u udžbenicima španjolskoga kao stranog jezika. Prvi dio rada, odnosno onaj teorijski, podijeljen je na tri poglavlja. Prvo poglavlje se bavi brojnim definicijama kulture, te kratkim pregledom njenih sastavnica, dok je fokus drugog poglavlja usmjeren na povezanost jezika i kulture u procesu poučavanja stranog jezika. Unutar tog poglavlja prikazano je kako se razvijao koncept kulture i kako je došlo do stvaranja komunikacijske kompetencije i koja je uloga kulture unutar nje. U posljednjem poglavlju se opisuje kultura iz perspektive dvaju referentnih izvora: Zajedničkog europskog referentnog okvira za jezike (2002) i kurikuluma za učenje španjolskog kao stranog jezika poznatog kao Plan Curricular del Instituto Cervantes (2006), kao i podjela samih kulturnih referenata, koja će se koristiti u istraživanju. U drugom dijelu rada predstavljaju se rezultati istraživanja koje se temelji na analizi šest udžbenika španjolskog kao stranog jezika na razinama A1 i A2.

Razvoj informacijsko-komunikacijskih tehnologija, posebice interneta, omogućio je dodatne platforme za ljudsku komunikaciju stvarajući pritom jednu novu komunikacijsku paradigmu. Povećana uporaba modernih tehnologija kod mladih utječe na dinamiku, pravila, konverzacijsku interakciju i situacijski kontekst interpersonalne komunikacije u digitalnome okružju. Osnovni cilj istraživanja bio je ispitati stavove studenata Sveučilišta u Mostaru o specifičnostima interpersonalne komunikacije na društvenim mrežama. Podatci su prikupljeni putem anketnoga upitnika, kreirana za potrebe ovoga rada, na prigodnome uzorku od 96 (N = 96) studenata. Rezultati ukazuju na trend povećanja zastupljenosti online interpersonalne komunikacije u ovoj populaciji u odnosu na komunikaciju licem u lice. Glavni je razlog korištenja društvenih mreža kontakt s prijateljima, a najviše studenata koristi se aplikacijom WhatsApp (47 %). Pri kodiranju poruka u online okružju studenti najčešće koriste tekstualne (68 %) i govorne poruke (24 %). Kao glavne zapreke za učinkovitu interpersonalnu komunikaciju na društvenim mrežama ispitanici navode nedostatak neverbalne komunikacije, nemogućnost pravilna iskazivanja misli i osjećaja i nemogućnost aktivna slušanja. Na osnovi analize prikupljenih podataka autori navode da su suvremeni komunikacijski obrasci mladih osoba pod sve većim utjecajem novih tehnologija i naglašavaju važnost znanstvenoga pristupa u proučavanju interpersonalne komunikacije u digitalnome okružju., Development of information communication technologies, especially internet, has enabled additional platforms for human communication creating a new communication paradigm. Increased use of modern technologies by young people influences dynamics, rules, conversation interaction and situation context of interpersonal communication in digital environment. The basic aim of the research was to examine attitudes of the University of Mostar students towards the particularities of interpersonal communication on social networks. Data were collected through a survey questionnaire, created for the needs of this paper, on a suitable sample of (N=96) students. The results indicate an increasing trend of online interpersonal communication within this population compared to face-to-face communication. The main reason for using social networks is contact with friends and most students use WhatsApp (47%). When coding messages in the online environment, students most often use textual (68%) and voice messages (24%). As the main obstacles for the efficient interpersonal communication on social networks, the respondents stated a lack of non-verbal communication, inability to properly express thoughts and feelings and inability to actively listen. Based on the analysis of the collected data, the authors state that modern communication patterns of young people are increasingly influenced by new technologies. They also emphasize the importance of scientific approach in the study of interpersonal communication in digital environment.

This article investigates the importance of developing communicative competence through language skills in English for Specific Purposes (ESP) offered as a Technical English course in tertiary education. As Technical English courses are predominantly designed to prepare students for the future professional environments in the modern world, competent communication in English is to be mastered. For this reason, the integration of language skills in a Technical English course is imperative in teaching practices with students within a range of technical fields., Ovaj rad istražuje važnost razvoja komunikacijske kompetencije kroz jezične vještine u engleskom jeziku struke koji se nudi kao kolegij tehničkog engleskog jezika u visokom obrazovanju. Budući da su kolegiji tehničkog engleskog jezika uglavnom osmišljeni za pripremu studenata za buduće radno okruženje u modernom svijetu, nužno je na njima intenzivno razvijati komunikacijsku kompetenciju na engleskom jeziku. Stoga integracija jezičnih vještina u kolegije tehničkog engleskog jezika predstavlja imperativ u podučavanju i nastavnoj praksi sa studentima iz raznih tehničkih područja.

U ovoj disertaciji riječ je o imenskim kolokacijama u jeziku ekonomske struke koje se promatraju unutar relevantnih aspekata frazeologije, leksikografije, korpusne lingvistike i glotodidaktike. Kolokacije se promatraju kao višerječne sveze s cjelovitom i čvrstom strukturom unutar koje je moguća ograničena zamjenjivost sastavnica. Smatra se da se kolokacije u osnovi sastoje od dviju sastavnica, nosive riječi i kolokata, a koje su obje punoznačnice. Binarna struktura nije strogo binarna jer su sastavni dijelovi kolokacije neizostavni za njezinu jezičnu točnost i nepunoznačnice, kao primjerice članovi u engleskom jeziku. Nadalje, kolokacije su proširive spajanjem dviju ili više kolokacija pri čemu nastaju višedijelne kolokacije. Binarna struktura praktična je s leksikografskog stajališta te se primjenjuje u kvalitativnoj i kvantitativnoj analizi dostupnih jednojezičnih engleskih i dvojezičnih rječnika jezika ekonomske struke koja je provedena kako bi se utvrdili načini prikaza kolokacija u rječnicima te njihova dostupnost korisnicima. Analizom je utvrđeno da su kolokacije zastupljene u britanskim rječnicima te da ih u američkim i hrvatskim nema. Uslijedila je analiza korpusa poslovnoga engleskog jezika i korpusa poslovnoga hrvatskog jezika kako bi se napravila mala baza imenskih kolokacija u jeziku ekonomske struke koja služi za unapređivanje postojećih i/ili izradu novih dvojezičnih rječnika navedene struke s engleskim i hrvatskim kao dvama jezicima u tim rječnicima. Rezultat leksikografske i dvojne korpusne analize jest model izrade rječničke natuknice u stručnim rječnicima koji uključuje osnovne gramatičke informacije o natuknici, kolokacije na polaznom i prijevodima kolokacija na ciljnom jeziku te primjere upotrebe kolokacija u kontekstu., This thesis focuses on lexical collocations in the language of business and analyses them within the fields of phraseology, lexicography, corpus linguistics, and glottodidactics. Collocations are examined as multi-word units that have a fixed structure with a limited commutability of constituent words. Collocations are considered to be binary units in which both constituents are content words. An indispensable part of collocations, which are necessary for their language accuracy, are also function words, e.g., articles in English. A collocation can also be expanded by merging two or more collocations, thus creating complex collocations. The binary structure is considered practical from a lexicographic point of view. It is applied in the qualitative and quantitative analysis of the available monolingual English dictionaries and bilingual English-Croatian and Croatian-English dictionaries of the language of business, which was conducted to determine the methods of presenting collocations in dictionaries and the level of their accessibility to end-users. The analysis revealed that collocations are regularly a part of dictionary entries in monolingual British dictionaries, but not in monolingual American and bilingual English-Croatian and Croatian-English dictionaries. The research into dictionaries was followed by an analysis of the Business English Corpus and the Business Croatian Corpus with the aim of creating a small database of lexical collocations in the language of business that could be used to improve the existing bilingual dictionaries or to write new business English-Croatian and Croatian-English dictionaries. The lexicographic and dual corpus analysis results in a model of a dictionary entry for bilingual LSP dictionaries, which includes basic grammatical information about the headword, collocations with the headword in the source language, translations of collocations in the target language, and examples of collocation in context.

Komunikacijska i međukulturna kompetencija temeljne su okosnice suvremene nastave stranoga jezika, a njima se pretpostavlja ispravna i uspješna primjena jezičnih znanja u stvarnom i konkretnom kontekstu pojedine jezične zajednice. Drama kao umjetnički izričaj koji je najbliži stvarnom životu (Boudreault, 2010) pruža širok spektar kognitivnih i afektivnih prednosti te, uzimajući fizičku, mentalnu i psihološku dimenziju osobe, predstavlja cjelovit pristup učenju i poučavanju jezika. Cilj rada jest prikazati potencijal dramskoga teksta kao polazišta dramskih aktivnosti u nastavi Engleskog jezika na razini visokoga obrazovanja te njihov pozitivan utjecaj na razvoj jezičnih i izvanjezičnih kompetencija. U istraživanju sudjeluju studentice druge godine Integriranog učiteljskog studija Filozofskog fakulteta u Splitu na modulu Rano učenje engleskog jezika. Dramske aktivnosti odvijaju se na nekoliko razina te uključuju stvaranje dramskog teksta kreativnim pisanjem, vježbe izgovora, naglaska i intonacije te njegovu konačnu dramatizaciju i izvedbu. Retrospektivnim anketnim upitnikom ispitani su stavovi studentica prema dramskim postupcima kao i samoprocjena pozitivnih učinaka koje imaju na razvoj jezičnih i socioemocionalnih vještina. Budući da dramsko izražavanje stvara aktivno, poticajno i kreativno okruženje koje studenti iznimno pozitivno doživljavaju i ocjenjuju, nameće se zaključak o potrebi njihova sustavnoga implementiranja u proces učenja i poučavanja stranoga jezika.

U članku su iznesene neke teorijske postavke prevođenja i metodike nastave prevođenja. Opisana je Prevoditeljska radionica provođenja na Sveučilištu Adama Mickiewicza u Poznanju (Poljska). Cilj je radionice upoznati studente s teorijom prevođenja i svim funkcionalnim stilovima hrvatskoga jezika te prevesti što više različitih tekstova s hrvatskoga na poljski i obratno u svrhu stjecanja prevoditeljskoga iskustva i s njim povezanoga samopouzdanja. Silabus navedenoga predmeta uključuje početno upoznavanje s teorijom prevođenja i uspoređivanje već prevedenih tekstova hrvatskih autora na poljski (i obratno) s njihovim izvornikom. Studenti počinju prevoditi kratke i jednostavne novinske članke na hrvatskom, a nakon toga slične tekstove prevode s materinskoga jezika na hrvatski. Prema načelu postupnosti u korpus prevođenih tekstova polako se uključuju i kompliciraniji tekstovi: književnoumjetnička proza, enciklopedijske natuknice i znanstveni članci, različiti obrasci i dokumenti, koji uključuju razne zakone, propise i javnobilježničke potvrde. Posljednja i ujedno najzahtjevnija faza odnosi se na prijevod poezije.

Jezik je, kao sredstvo komunikacije, svojstven jedino ljudskoj vrsti koja se upravo po tome razlikuje od svih ostalih živih bića. Budući da ljudska rasa ne funkcionira kao monolingvalna zajednica, nego u svijetu ima i do sedam tisuća različitih jezika, učenje stranih jezika oduvijek je bilo potrebno pa su se tako razvijale i različite metode poučavanja stranih jezika. Jedna od njih je i audiovizualna strukturalnoglobalna metoda profesora Petra Guberine u čijem fokusu je ranoj slušne i govorne komunikacije na stranom jeziku. Najbitnija karakteristika ove metode je korištenje dijaloga popraćenih sličicama koje prate dijalog te zvučnih snimaka izvornog go-vornika i pokreta (afektivnosti) za što ranije i bolje usvajanje izgovora i općenito lakše govorne komunikacije na stranom jeziku. Svrha ovog diplomskog rada bila je napraviti materijal za prvih pet lekcija početnog tečaja slovačkog jezika po AVGS metodi te materijal za korekciju slovačkih palatalnih okluziva [c] i [ɟ]. Na temelju vlastitih iskustava i usporedbom već postojećih metoda poučavanja stranog jezika, htjeli smo ponuditi metodu koja je od početnog stupnja učenja stranog jezika orijentirana na stjecanje komunikacijske kompetencije i korekciju izgovora glasova [c] i [ɟ] koji u hrvatskom fonološkom sustavu ne postoje te stoga mogu praviti probleme govornicima hrvatskog jezika koji uče slovački na početnom stupnju (A1). Language, as a means of communication is peculiar only to the human race as such which differs from all other living beings in this respect. Since we do not function as a monolingual community, and there are up to seven thousand different languages in the world, learning foreign languages has always been a necessity. Hence, different methods of teaching have been developed over the years. One of them is the Audiovisual Globalstrucutural method by Petar Guberina, which focuses on the development of auditory and spoken communication in a foreign language. The most important feature of this method is the use of dialogue accompanied by images, sound recordings of a native speaker and movement (affectivity) for the earliest and the best acquisition of pronunciation and general ease of speaking in a foreign language. The purpose of this paper was to offer the material for the first five lessons of initial course of Slovak language based on principles of AVGS method and material for correction of Slovak palatal plosives [c] and [ɟ]. Based on our own experiences and by comparing already existing methods of teaching a foreign language, we want-ed to offer a method that from the initial stage of learning a foreign language is oriented towards acquiring communication competence and pronunciation correction of sounds [c] and [ɟ] which do not exist in Croatian phonological system, so therefore can cause problems to Croatian speakers at the initial stages of learning Slovak as a foreign language.

S obzirom na to da predmetno područje hrvatski jezik i komunikacija prema kurikulu nastavnoga predmeta Hrvatski jezik, između ostaloga, obuhvaća stjecanje društvenojezične kompetencije, vještine komuniciranja u različitim komunikacijskim situacijama te kompetencije stvaranja tekstova različitih vrsta i funkcionalnih stilova, cilj je ovoga izlaganja na korpusu udžbenika hrvatskoga jezika za srednje škole, odabranih prema konačnim rezultatima odabira udžbenika u osnovnim i srednjim školama za školsku godinu 2021./2022. Ministarstva obrazovanja i znanosti Republike Hrvatske, provjeriti zastupljenost funkcionalnih stilova hrvatskoga jezika kao lingvometodičkih predložaka, odnosno istraživačkih, provjeravačkih i vježbenih tekstova te analizirati obradu obilježja funkcionalnih stilova u vidu polifunkcionalnosti hrvatskoga standardnog jezika. Namjera je rada proučiti kako se i u kolikoj mjeri u svjetlu poučavanja funkcionalnih stilova učenike srednjih škola koji nastavljaju obrazovanje ili postaju dijelom radnoga tržišta priprema za ovladavanje različitih svakodnevnih komunikacijskih situacija, ali i budućih komunikacijskih izazova. Ovim se izlaganjem želi pridonijeti isticanju važnosti povezivanja komunikacijske kompetencije s jezičnim sadržajima, ali i potrebe kohezije nastavnoga procesa s različitim segmentima čovjekove djelatnosti i društvenih uloga.

Ovaj rad bavi se komunikacijskim strategijama i komunikacijskom kompetencijom te se prikazuju i analiziraju rezultati istraživanja provedenog među hrvatskim učenicima koji pohađaju nastavu Češki jezik i kultura prema Modelu C u Češkoj dopunskoj školi Češke besede u Zagrebu. Ovaj rad je podijeljen u dva dijela. U teorijskom dijelu definira se komunikacijska kompetencija i predstavljaju njezini modeli. Zatim se definiraju strategijska kompetencija i komunikacijske strategije, a na kraju se govori o nastavi Češkog jezika i kulture te Češkoj dopunskoj školi u kojoj se provelo istraživanje, nastavi za pripadnike nacionalnih manjina općenito te Češkoj besedi Zagreb, prvoj udruzi Čeha u Zagrebu i Hrvatskoj. U drugom dijelu, koji je istraživačkog karaktera, ispitalo se koje komunikacijske strategije učenici koriste u komunikaciji s nastavnicom i drugim učenicima na češkom jeziku te koliko često, a zatim se usporedilo korištenje strategija kod učenika više i niže razine komunikacijske jezične kompetencije. The thesis deals with the communication strategies and communicative competence, and shows and analyses the results of a survey conducted among the Croatian learners taking the Czech language and culture under Model C in the Czech Supplementary School of Češka beseda in Zagreb. The thesis has been divided into two parts. The first one is theoretical and defines the communicative competence, presenting its models. Afterwards, strategic competence and communication strategies are defined. The concluding section of this part presents details regarding the Czech language and culture course, as well as the Czech Supplementary School that has been the focus of the survey, and also rests upon school curricula for the minorities in general. Češka beseda Zagreb, the first Czech association in Zagreb has been described, too. The second part of the paper consists of the study that investigates the use of communication strategies by Croatian learners during their communication both with teacher and other learners in the classroom, as well as how often they use them. The use of the communication strategies is also compared with different levels of learners' communicative and language competence. Tato práce se zabývá komunikačními strategiemi a komunikační kompetencí, představuje a analyzuje výsledky výzkumu provedeného mezi chorvatskými žáky, kteří chodí na výuku předmětu Český jazyk a kultura dle Modelu C v České doplňovací škole České besedy v Záhřebu. Tato práce se skládá z dvou částí. První část je teoretická a v ní se definuje komunikační kompetenci a představuje její modely. Poté definuje strategickou kompetenci a komunikační strategie. V závěru se mluví něco více o výuce Českého jazyka a kultury a o České doplňovací škole, v níž se výzkum prováděl, zmínuje se o výuce pro příslušníky národnostních menšin všeobecně a též o České besedě Záhřeb, prvním spolku Čechů v Záhřebu a v Chorvatsku. V druhé části, jež je výzkumného charakteru, se zkoumalo, jaké komunikační strategie žáci používají v komunikaci s profesorkou a s ostatními žáky a jak je často používají. Poté se porovnalo použití strategií u žáků nižší a vyšší úrovni komunikační jazykové kompetence.

Este trabajo aborda el papel de los factores afectivos en la comunicación oral de los estudiantes croatas de la lengua española. El objetivo de este trabajo es propiciar una visión general integral del papel de los factores afectivos en la comunicación oral de los estudiantes croatas de lengua española, para señalar indirectamente las dificultades en la enseñanza y para influir en la mejora de la comunicación oral de los estudiantes y su competencia comunicativa. Para este propósito se realizó una investigación cualitativa, basada en una entrevista, con un enfoque en la obtención de respuestas relacionadas con: los sentimientos de los encuestados durante la comunicación oral en español en general, durante la comunicación oral con el profesor de lengua española y con hablante nativo de español, el miedo durante la comunicación oral en español, la incitación a la comunicación oral en español en la enseñanza, otros factores afectivos y motivaciones para la comunicación oral en español en la enseñanza, y características importantes de un profesor de español en la enseñanza. Los resultados de la investigación demostraron la presencia de los sentimientos positivos durante la comunicación oral en los estudiantes de altos años de estudio de lengua española, y señalaron la importancia del papel del profesor y los métodos de aprendizaje seleccionados en el proceso de aprendizaje de una lengua extranjera, considerando el hecho de que contribuyen a la coordinación y alientan la capacidad cognitiva y afectiva de los estudiantes, lo que anima a los estudiantes a participar en la comunicación oral y a lograr el éxito en el aprendizaje. U ovom radu riječ je o ulozi afektivnih čimbenika pri usmenoj komunikaciji hrvatskih studenata španjolskog jezika. Cilj je ovoga rada pružiti sveobuhvatan prikaz uloge afektivnih čimbenika pri usmenoj komunikaciji hrvatskih studenata španjolskog jezika, posredno ukazati na nedostatke u nastavi te dati prijedloge za poboljšanje usmene komunikacije učenika i njihovu komunikacijsku kompetenciju. U tu svrhu provedeno je kvalitativno istraživanje, pomoću intervjua, s ciljem dobivanja odgovora vezano uz: osjećaje ispitanika tijekom usmene komunikacije na španjolskom jeziku općenito, tijekom usmene komunikacije s profesorom španjolskog jezika i s izvornim govornikom španjolskog jezika, strahove tijekom usmene komunikacije na španjolskom jeziku, poticanja na usmenu komunikaciju na španjolskom jeziku u nastavi, druge afektivne čimbenike i motivacije za usmenu komunikaciju na španjolskom jeziku u nastavi, te važne osobine profesora španjolskog jezika na nastavi. Rezultati istraživanja pokazali su prisutnost pozitivnih osjećaja tijekom usmene komunikacije kod studenata visokih godina španjolskog jezika, te važnost uloge profesora kao i odabranih metoda učenja, u procesu usvajanja stranoga jezika budući da pridonose koordinaciji i poticanju kognitivne i afektivne sposobnosti učenika, što učenika potiče na sudjelovanje u usmenoj komunikaciji i ostvarivanje uspjeha u učenju.

El tema, y al mismo tiempo el objetivo de este trabajo, es una investigación de las actitudes de los alumnos de ELE hacia el uso de la música como un recurso didáctico. La parte teórica está constituida por cuatro capítulos. El tema del primer capítulo es el desarrollo del enfoque comunicativo en la enseñanza de lenguas extranjeras y la competencia comunicativa que está relacionada con el uso de la música en la enseñanza. El segundo capítulo está dedicado a la música como recurso didáctico en la enseñanza y a su importancia lingüística y cultural. En el tercer capítulo se describen los materiales que uno puede usar durante las actividades relacionadas con la escucha de las canciones, tanto los materiales ya fabricados como los materiales que puede elaborar el mismo profesor, mientras el tema del capítulo cuatro son las actividades relacionadas con la música en el aula. En la segunda parte del trabajo se presentan los resultados de la investigación sobre el uso de las canciones en clases de ELE y sobre las actitudes de los alumnos hacia el uso de la música en la enseñanza de la lengua española. A los encuestados los forman los alumnos de dos escuelas secundarias y una escuela de idiomas. Su opinión estuvo averiguada a través de un cuestionario. Al final, basándose en los resultados del cuestionario, se concluye que las canciones todavía no suelen usarse mucho en clase, pero que los estudiantes tienen una opinión positiva sobre las canciones y la música en el aula de ELE y que están a favor de su uso en clase. Tema, a ujedno i cilj ovog rada, je istražiti stavove učenika španjolskog kao stranog jezika prema uporabi glazbe u nastavi. Prvi dio rada, onaj teorijski, sastoji se od četiri poglavlja. Prvo se poglavlje bavi pojavom komunikacijskog pristupa učenju stranog jezika te komunikacijskom kompetencijom koja se može povezati s uporabom glazbe u nastavi. Drugo poglavlje posvećeno je glazbi kao didaktičkom sadržaju u nastavi te njenom lingvističkom i kulturnom značaju. U trećem se poglavlju opisuju materijali koji se mogu koristiti prilikom aktivnosti koje su vezane uz slušanje pjesama, kako gotovi materijali tako i oni koje može izraditi sam profesor, dok je četvrto poglavlje posvećeno aktivnostima koje se vežu uz glazbu na satu stranog jezika. U drugom dijelu rada predstavit će se rezultati istraživanja o uporabi pjesama na nastavi i stavovima učenika prema uporabi glazbe u nastavi španjolskog jezika. Ispitanike čini 43 učenika dviju srednjih škola te jedne škole stranih jezika, a njihovo je mišljenje ispitano pomoću upitnika. Na temelju rezultata upitnika na kraju se zaključuje da se glazba i dalje ne koristi prečesto u nastavi, ali da učenici prema glazbi i pjesmama u nastavi španjolskog kao stranog jezika imaju pozitivan stav i u potpunosti podupiru njihovu uporabu u nastavi.

Cilj ovog rada bio je istražiti zastupljenost dramskih postupaka u udžbenicima engleskog jezika od 1. do 4. razreda osnovne škole te ispitati stavove budućih učitelja engleskog jezika o korištenju dramskih postupaka. Analizirana su 4 udžbenika za engleski jezik od 1. do 4. razreda, a ispitivanje stavova je provedeno na uzorku od 40 ispitanika; studenata učiteljskog studija Filozofskog fakulteta u Splitu i Fakulteta za odgojne i obrazovne znanosti u Osijeku. Dobiveni rezultati ukazuju na to da je zastupljenost dramskih postupaka u udžbenicima vrlo mala. Također, analizom anketnog upitnika vidljivo je da studenti nisu adekvatno pripremljeni za korištenje dramskih postupaka u svom budućem radu. Usprkos poznavanju svih dobrobiti implementacije dramskih postupaka u nastavnom procesu, može se zaključiti da isti nisu dovoljno zastupljeni u kontekstu formalnog poučavanja engleskog jezika., The aim of this graduate thesis was to investigate the prevalence of dramatic procedures in English language teaching from 1st to 4th grade in textbooks and to examine the attitudes of future English teachers about the use of drama in the classroom. Four English language textbooks from first to fourth grade were analyzed, and the study was conducted on a sample of forty students of Teacher Education at the Faculty of Humanities and Social Sciences in Split and the Faculty of Teacher Education in Osijek. The results of this study point to an underrepresentation of dramatic procedures in textbooks. Also, the analysis of the questionnaire shows that students are not adequately prepared to use dramatic procedures in their future work. Despite knowing all the benefits of implementing drama in teaching, it can be concluded that dramatic procedures are not sufficiently represented in the context of formal English language teaching.

U radu se raspravlja o komunikacijskoj kompetenciji učitelja u suvremenoj školi. Za razliku od tradicionalne, uloga učitelja u suvremenoj školi bitno je izmijenjena što zahtijeva promijenjene obrasce ponašanja u odnosu učitelja prema učenicima i roditeljima. Učitelj svoje kompetencije prenosi pedagoškim djelovanjem na učenike razvijajući u njih socijalnu kompetenciju, nužnu za uspješno uspostavljanje socijalnih odnosa u budućnosti.

Unapređenjem osobnog profesionalnog razvoja, u skladu s osnovnim andragoškim postavkama, odnosno postavkama pedagogije cjeloživotnog učenja stvara se podloga za kompetenciju inovativnog poučavanja, čiji su preduvjet tzv. meke vještine, među kojima su aktivno slušanje, pregovaračke vještine, kritičko i kreativno mišljenje, rješavanje problema. Navedeno poučavanje podrazumijeva njihovu uporabu uz implementaciju informacijsko komunikacijske tehnologije u obrazovni proces i prilagodbu stilova učenja i poučavanja.

U ovom radu obrađena je tema koja se tiče uloge afektivnih čimbenika pri usmenoj komunikaciji hrvatskih studenata Češkog jezika i književnosti. Cilj je ovoga rada pružiti sveobuhvatan prikaz uloge afektivnih čimbenika pri usmenoj komunikaciji hrvatskih studenata češkog jezika te utjecati na poboljšanje usmene komunikacije učenika i njihove komunikacijske kompetencije. U tu svrhu provedeno je kvantitativno istraživanje, utemeljeno na anketnom upitniku, kako bi se ispitali: osjećaji ispitanika tijekom usmene komunikacije na češkom jeziku s nastavnikom češkog jezika, osjećaji tijekom komunikacije sa izvornim govornikom češkog jezika, važne osobine kod nastavnika češkog jezika na nastavi, poticanje na usmenu komunikaciju na češkom jeziku u nastavi, kao i druge afektivne čimbenike, odnosno motivaciju na usmenu komunikaciju na češkom jeziku u nastavi. Rezultati istraživanja pokazali su važnost uloge nastavnika kao i odabranih metoda učenja, u procesu usvajanja stranoga jezika, jer doprinose koordinaciji i poticanju kognitivne i afektivne sposobnosti učenika, što učenika potiče na sudjelovanje u usmenoj komunikaciji i ostvarivanje uspjeha u učenju. Tato práce se zabývá tématem týkajícím se role afektivních faktorů v ústní komunikaci chorvatských studentů českého jazyka. Cílem této práce je poskytnout ucelený přehled role afektivních faktorů v ústní komunikaci chorvatských studentů českého jazyka a ovlivnit zlepšení ústní komunikace studentů a jejich komunikační kompetence. Za tímto účelem byl proveden kvantitativní výzkum na základě dotazníku se zaměřením na získání odpovědí souvisejících s: pocity respondentů při ústní komunikaci v češtině s učitelem češtiny, pocity při komunikaci s rodilým mluvčím, důležité charakteristiky učitele češtiny ve výuce, podpora ústní komunikace v českém jazyce ve výuce, jakož i další afektivní faktory, tj. motivace k ústní komunikaci v českém jazyce ve výuce. Výsledky výzkumu ukázaly význam role učitelů a vybraných metod učení v procesu výuky cizího jazyka, protože přispívají ke koordinaci a podporují kognitivní a afektivní schopnosti studentů, což povzbuzuje studenta k účasti na ústní komunikaci a dosažení úspěchu ve vzdělávání.

U kontekstu učenja i poučavanja stranih jezika, posljednjih se godina puno pažnje posvetilo individualnim čimbenicima koji imaju značajan utjecaj na usvajanje drugog jezika. Jedan od tih čimbenika je i strah od jezika, odnosno strah od bilo kakvog oblika oralne produkcije. Cilj je ovoga rada pomoći u razumijevanju straha od usmene komunikacije kao individualnog čimbenika; najprije objašnjenjem, a zatim istraživanjem učestalosti pojave straha kod učenika srednjih škola. U teorijskom dijelu rada objašnjen je proces usvajanja drugog jezika s naglaskom na komunikacijsku kompetenciju i usmeno izražavanje. Nakon toga slijede individualne razlike u procesu usvajanja jezika, njihova klasifikacija i objašnjenje. U nastavku se opisuje afektivnost, a zatim i strah, središnja tema ovoga rada. Objašnjeno je što je strah, koje vrste straha postoje, kako se manifestira i koji su mu uzroci. U drugom dijelu rada predstavljeno je istraživanje provedeno u dvije srednje škole u Zagrebu; opisani su njegov tijek i analiza rezultata. Za provedbu istraživanja koristio se upitnik sastavljen od 30 tvrdnji o usmenom izražavanju na satovima španjolskog jezika. U istraživanju je sudjelovalo 100 učenika različitih razreda koji su odgovarali na tvrdnje koristeći Likertovu skalu. Rezultati su pokazali da više od polovice ispitanika ne osjeća strah od usmenog izražavanja na španjolskom jeziku. Međutim, smatraju da se na satovima treba posvetiti više pažnje usmenoj komunikaciji te da bi im to pomoglo da budu sigurniji u sebe. En los últimos años se ha dado mucha atención a las diferencias individuales que tienen influencia relevante a la adquisición de segundas lenguas. Una de las más significantes es la ansiedad y el objetivo de este trabajo es entender el concepto de la ansiedad en la comunicación oral y averiguar si se trata de un aspecto común entre los alumnos de escuelas secundarias. En la parte teórica del trabajo se presentará el proceso de la adquisición de segundas lenguas, poniendo énfasis en la competencia comunicativa y la producción oral. Luego se continuará con las diferencias individuales en la adquisición de lenguas, clasificándolas y explicándolas. Se va a concentrar más en la dimensión afectiva y al final a la ansiedad que es el tema central de presente trabajo. Se explicará que es la ansiedad, que tipos existen, cómo se manifiesta y cuáles son sus causas. En la segunda parte de la tesis se presenta la investigación realizada en dos escuelas secundarias en Zagreb. Se presentarán y comentarán los resultados de la investigación, que fue llevada a cabo usando un cuestionario de 30 afirmaciones relacionadas a la comunicación oral en las clases de español. Los participantes eran 100 alumnos de diferentes niveles de estudio y dieron sus respuestas usando la escala de Likert. Los resultados han mostrado que más de la mitad de los alumnos no sentían miedo de hablar en español. Sin embargo están de acuerdo que se debería prestar más atención a la comunicación oral en las clases y que esto aumentaría su autoestima.

Razvoj tehnologije, s jedne strane, primorava ljude da više komuniciraju, a opet s druge strane ovisnost o računalima i društvenim mrežama ljude fizički udaljava, što mijenja komunikacijske obrasce. Tim su promjenama najviše podložni mladi. Svjedoci smo sve lošijega jezičnoga izražavanja naših osnovnoškolaca pri čemu su teškoće vidljive i u pisanomu i u usmenomu izražavanju (čitanju i govorenju). Cilj je ovoga rada istaknuti razliku između jezične i komunikacijske kompetencije, ukazati na značenje govorništva kao discipline u antičkom razdoblju i danas te prikazati istraživanje o usmenomu izražavanju osnovnoškolaca u Hrvatskoj koje je anketno provedeno pomoću obrasca Google Drive. U anketi je sudjelovalo 438 učitelja osnovnih škola. Cilj istraživanja bio je pokazati da je u 21. stoljeću izuzetno važno uvođenje govorništva u osnovnoškolski odgojno-obrazovni sustav jer su rezultati ankete potvrdili prvu hipotezu da je usmeno izražavanje naših osnovnoškolaca osrednje. Govorništvo je disciplina koja nikako nije zastarjela. U doba globalizacije, prožimanja kultura, migracija (fizičkih ili onih posredstvom različitih tehnologijskih dostignuća) te razvoja medija ona je sve više potrebna. Sve je češća praksa da se govorničke vještine usavršavaju tek kada pojedinac osjeti da mu je to nužno potrebno ili se one uopće ne usavršavaju, pa smo svjedoci mnogobrojnih govorničkih (ne)uspjeha., Technological development, on the one hand, allows people to communicate more, and yet on the other hand computers and social networks dependency, physically separates people, which changes communication patterns. Young people are the ones who are subject of the changes mentioned before. We are witnessing deterioration in language expression of our primary school pupils, where difficulties are evident in both writing and oral expression (reading and speaking). The aim of this paper is to highlight the difference between language and communication competence, to point out the importance of oratory as a discipline in the ancient period and today, and to present a survey of oral expression of primary school pupils in Croatia which was done through the Google Drive Form. 438 primary school teachers were involved in the survey. The aim of the research was to show that in the 21st century it is extremely important to introduce oratory into the primary school educational system because the survey results confirmed the first hypothesis that the oral expression of our primary school pupils is mediocre. Oratory is a discipline that is by no means outdated. At this time of globalization, intertwining culture, migration (physical or through different technological achievements) and the development of media, this discipline is increasingly needed. More common practice is to improve oratory skills only when an individual feels he needs them or they are not perfected at all, so we are witness to numerous oratory (un)successes., Durch die stetige Entwicklung der Technologie sind die Menschen einerseits immer mehr auf Kommunikation angewiesen, andererseits werden sie durch Abhängigkeit von Computern und sozialen Netzwerken im wahren Leben immer mehr voneinander entfernt, was wiederum die Kommunikationsmuster beeinflusst. Vor allem junge Menschen sind von diesen Veränderungen betroffen. Wir sind Zeugen eines immer schlechteren sprachlichen Ausdrucks unserer Schüler, wobei sich die Schwierigkeiten im schriftlichen und mündlichen Ausdruck bemerkbar machen (Schreiben und Sprechen). Das Ziel dieser Arbeit ist es den Unterschied zwischen der Sprach- und Kommunikationskompetenz hervorzuheben, auf die Bedeutung der Rhetorik als Disziplin seit der Antike bis heute hinzuweisen und die Ergebnisse der Studie zum mündlichen Ausdruck von Primar- und Sekundarstufenschülern in Kroatien zu präsentieren. Die Umfrage wurde mittels Google Drive durchgeführt und 438 Lehrer der Primarstufe und Sekundarstufe I nahmen teil. Das Ziel der Untersuchung war zu beweisen, dass es im 21. Jahrhundert außerordentlich wichtig ist, Rhetorik in diese Schulstufen einzuführen, da die Ergebnisse die Anfangshypothese bestätigt haben, nämlich dass der mündliche Ausdruck unserer Schüler nur mittelmäßig ist. Die Rhetorik ist keinesfalls eine veraltete Disziplin. Im Zeitalter der Globalisierung, des gegenseitigen Durchdringens der Kulturen, der Migration (im Raum oder mittels unterschiedlichen technologischer Leistungen) und der Entwicklung der Medien steigt der Bedarf daran. Immer öfter beginnen Individuen ihre Redekunst erst dann zu verbessern, wenn sie spüren, dass dies zur Notwendigkeit geworden ist, oder aber gibt es viele, die sie gar nicht erst weiterentwickeln, weshalb wir Zeugen zahlreicher rednerischer Misserfolge sind.

A narrow coastal part of the Slovenian Istria is a bilingual region, where the Italian and the Slovenian language and culture coexist. In the coastal area Italian and Slovenian are offi cial languages and are used for offi cial purposes. Pupils learn both languages in school and can enrol in a primary or secondary school (at the age of 6, for the duration of 12 or 13 years) with the Italian or the Slovenian language of instruction. In both cases they are supposed to be, at least in theory, bilingual individuals when fi nishing school. Th e paper addresses the issue of bilingualism in the Slovenian Istria. It focuses on the possibilities of revitalizing the current position of Italian language especially among pupils. Th e paper presents an overview of the position of bilingualism in the Slovenian Istria focusing on the 80’, when the position of Italian was diff erent and better compared to the present (Kompara 2014). We also present the current position of the Italian language, as seen from the perspective of primary and secondary school teachers and students. Th e paper also focuses on the results of the fi nal state exam (the matura examination) in the Italian language, because the results have been worsening year by year (RIC 2017). Th e paper suggests possible ideas for revitalizing the Italian language in bilingual areas of the Slovenian Istria, focusing mainly on the specifi c areas of revitalization, from primary to secondary school revitalization. Th e process of revitalization is oriented towards the strengthening of the position of Italian in the Slovenian society, towards the establishing of good relations with the Italian minority in Slovenia, and promoting the acquisition of the Italian language. Th e paper presents the general ideas for promoting and preserving bilingualism in the Slovenian Istria., Uski obalni dio slovenskoga dijela Istre dvojezična je regija u kojoj koegzistiraju talijanski i slovenski jezik i kultura. U obalnom području talijanski i slovenski jezik su službeni jezici i koriste se u službene svrhe. Učenici uče oba jezika u školi i mogu se upisati u osnovnu ili srednju školu (u dobi od šest godina, u trajanju od 12 ili 13 godina) s talijanskim ili slovenskim jezikom nastave. U obama bi slučajevima, barem teoretski, trebali biti dvojezični pojedinci nakon završetka školovanja. U radu se obrađuje pitanje dvojezičnosti u slovenskom dijelu Istre i pritom se ukazuje na mogućnosti revitalizacije postojećeg položaja talijanskog jezika, posebice među učenicima. U radu je prikazan položaj dvojezičnosti u slovenskom dijelu Istre s naglaskom na osamdesete godine 20. stoljeća, kada je položaj talijanskog bio drukčiji i bolji u odnosu na danas (Kompara 2014). Predstavljamo i trenutni položaj talijanskog jezika, promatran iz perspektive nastavnika i učenika osnovnih i srednjih škola. U radu su predstavljeni i rezultati državne mature iz talijanskog jezika jer su rezultati iz godine u godinu sve slabiji (RIC 2017). U radu se predlažu moguće ideje za revitalizaciju talijanskog jezika u dvojezičnim područjima slovenskog dijela Istre, s naglaskom uglavnom na specifična područja revitalizacije, od osnovne škole do srednje škole. Proces revitalizacije orijentiran je na jačanje položaja Talijana u slovenskom društvu, uspostavljanje dobrih odnosa s talijanskom manjinom u Sloveniji i promicanje usvajanja talijanskog jezika. U radu su predstavljene opće ideje za promicanje i očuvanje dvojezičnosti u slovenskom dijelu Istre.

Le sujet de cette recherche est la relation entre l’anxiété langagière et l’utilisation des stratégies communicatives. Dans la première partie de ce travail nous présentons un bref aperçu des notions d’anxiété langagière et de stratégies communicatives. Nous présentons plusieurs définitions et typologies. Il existe beaucoup de définitions de l'anxiété langagière, par exemple Gardner et MacIntrey (1993) la définissent comme peur ressentie quand nous sommes obligés d’utiliser une deuxième langue avec laquelle nous ne maîtrisons pas parfaitement. Par ailleurs, différents chercheurs ont différents points de vue sur les stratégies communicatives, par exemple le point de vue interactionnel, psycholinguistique, psychologique. Bialystok (1990), qui prône une approche psychologique, définit les stratégies communicatives comme des stratégies qui nous aident à surmonter les difficultés de communication en langue étrangère en offrant au locuteur une autre forme d'expression pour le sens voulu. Dans cette première partie nous présentons également quelques recherches précédentes qui ont explore la relation entre l'anxiété langagière et l’utilisation des stratégies communicatives. Dans la deuxième partie de ce travail nous présentons la recherche entreprise à l’Université de Zadar. Les participants sont 36 étudiants de la première année de de langue et littérature française. La plupart d'entre eux sont des débutants. Deux questionnaires ont été utilisés: l’Échelle d'anxiété en classe de langue étrangère (Horwitz et al.,1983) et l’Inventaire des stratégies communicatives orale (Nakatani, 2006). Les résultats de ce recherche montrent que les étudiants ont un niveau moyen-élevé de l’anxiété langagière et de la fréquence d’utilisation des communications stratégies. Les stratégies les plus utilisées sont les stratégies de réduction et de modification du message et non-verbales et les stratégies les moins utilisées les stratégies socio-affectives et d’abandon de message. Tema je ovog rada povezanost straha od stranog jezika i uporabe komunikacijskih strategija. U prvom dijelu predstavljen je kratak pregled pojmova komunikacijskih strategija te straha od stranog jezika. Prikazano je nekoliko različitih definicija i tipologija. Postoji puno definicija straha od stranog jezika, npr. Gardner i MacIntrey (1993) definiraju ga kao strah koji osjećamo kada se on nas zahtijeva da se koristimo stranim jezikom kojim suvereno ne vladamo. Nadalje, različiti znanstvenici imaju različite poglede na komunikacijske strategije, npr. postoje interakcijsko, psiholingvistiko i psihološko stajalište. Bialystok (1990), koja zastupa psihološko stajalište, komunikacijske strategije definira kao strategije koje nam pomažu svladati prepreke u komunikaciji na inom jeziku, nudeći govorniku drugi oblik izražavanja za predviđeno značenje. U prvom su dijelu također prikazana neka istraživanja koja se bave odnosom straha od stranog jezika i uporabe komunikacijskih strategija. U drugom dijelu ovog rada predstavljeno je istraživanje provedeno u Sveučilištu u Zadru. Sudjelovalo je 36 studenata prve godine francuskog jezika i književnosti. Većina njih su početnici. Korištena su dva upitnika: Skala za mjerenje straha od stranog jezika u razrednoj situaciji (Horwitz i sur., 1983) te Upitnik o komunikacijskim strategijama u govoru (Naktani, 2006). Rezultati ovog istraživanja pokazuju da studenti imaju srednje do visoku razinu straha od jezika te je jednako tolika i učestalost uporabe komunikacijskih strategija. Najčešće korištene strategije su strategije sažimanja i promjene poruke te neverbalne strategije, a najmanje korištene su društveno – afektivne i strategije napuštanja poruke. The subject of this paper is the relationship between foreign language anxiety and the use of communication strategies. The first part presents a brief overview of the notions of language anxiety and communication strategies. We present several definitions and typologies. There are many definitions of foreign language anxiety, for example Gardner and MacIntrey (1993) define it as a fear we feel when we are required to use a foreign language we do not master sovereignly. Moreover, different researchers have different points of view on communicative strategies, for example the interactional, psycholinguistic, psychological point of view. Bialystok (1990), who represents psychological approach, defines communication strategies as strategies that help us to overcome difficulties in communication in foreign language by offering the speaker another form of expression for the desired meaning. The first part of the paper also presents some research exploring the relationship between foreign language anxiety and the use of communicative strategies. In the second part of this work we present the research conducted at the University of Zadar. The participants are 36 students from the first year of the French language and literature. Two questionnaires were used: Foreign language classroom anxiety scale (Horwitz and al., 1983) and Oral communication strategy inventory (Nakatani, 2006). The results of this research show that students have a medium to high level of language anxiety and frequency of use of communications strategies. The most used strategies are message reduction and alteration strategies and non-verbal strategies and the least used socio - affective and messageabandonment strategies.

With the changing objectives of foreign language teaching towards the successful communication and appropriate language use in multicultural environment in mind, this research explores the relationship between intercultural communicative competence and pragmatic comprehension – two concepts that assure successful communication in different intercultural contexts. The paper consists of theoretical and analytical part. The theoretical part of the paper presents the notion of communicative competence through different models with reference to the pragmatic competence and sociocultural aspect, explores the concept of pragmatic comprehension with regard to the conversational implicatures and speech acts, and introduces the intercultural dimension of communicative competence through different models of intercultural communicative competence. The notions of pragmatic comprehension and intercultural communicative competence are, finally, discussed in the Croatian context of foreign language teaching. In the analytical part, the research topic and research questions, together with the demographic data of the participants, instruments and results are presented. Results are then interpreted in the Croatian context, followed by the conclusions about relationship between intercultural communicative competence and pragmatic comprehension in foreign language teaching. The results of this research provide a valuable insight into the intercultural communicative competence and pragmatic comprehension of Croatian EFL learners, which are proven to be at the basic level of competence. Therefore, more systematic development and assessment of pragmatic comprehension and intercultural communicative competence in Croatian foreign language classrooms and their integration in the curriculum are fields worth exploring in future studies. Uzimajući u obzor promjene ciljeva učenja stranog jezika u smjeru odgovarajuće uporabe jezika u različitim sociokulturnim kontekstima, ovaj rad istražuje odnos međukulturne komunikacijske kompetencije i pragmatičkog razumijevanja - dva koncepta koja osiguravaju uspješnu komunikaciju u različitim međukulturnim kontekstima. Teorijski dio rada predstavlja pojam komunikacijske kompetencije u pogledu pragmatičke kompetencije i sociokulturnog aspekta u različitim modelima komunikacijske kompetencije, istražuje pojam pragmatičnog razumijevanja u odnosu na govorne činove i konverzacijske implikature te uvodi međukulturnu dimenziju komunikacijske kompetencije predstavljajući različite modele međukulturne komunikacijske kompetencije. Konačno, pojmovi pragmatičkog razumijevanja i međukulturne komunikacijske kompetencije predstavljaju se u hrvatskom kontekstu poučavanja stranog jezika. U praktičnome su dijelu predstavljeni tema rada i istraživačka pitanja, s demografskim podacima ispitanika, mjernim instrumentima te rezultatima istraživanja. Rezultati su potom interpretirani u kontekstu hrvatskog školskog sustava, a vode do zaključaka o odnosu međukulturne komunikacijske kompetencije na nastavi engleskog kao stranog jezika. Rezultati istraživanja daju vrijedan uvid u razinu međukulturne komunikacijske kompetencije i pragmatičkog razumijevanja kod učenika engleskog kao stranog jezika u srednjoj školi. S obzirom na to da su učenici na osnovnoj razini kompetencija, pokazuje se potreba za sustavnijim razvijanjem, praćenjem i vrednovanjem pragmatičnog razumijevanja i međukulturne komunikacijske kompetencije na nastavi engleskoga kao stranoga jezika te njihova integracija u nastavni plan i program. Ujedno, to su područja vrijedna budućih istraživanja.

The aim of the Croatian language teaching in elementary school is to enable students to develop language communicative competence which would allow them to successfully acquire the curriculum, and to be functionally included in the lifelong learning process (NPiP, 2006). Since the process of language acquisition does not only include acquiring linguistic and communicative elements but also developing psychosocial skills, L1 communication is emphasized as the first and most important out of eight key competences in the Common European Framework of Reference for Languages (Vijeće Europe, 2005). Therefore, all the participants within the educational process are expected to encourage the development of language competences – firstly communicative and then linguistic competence. A child enters the language communication process by means of listening and imitating adult speakers of a language community, after which the processes of repetition and understanding, and the act of speaking are triggered. After finishing preschool, school-age children develop more complex language skills such as reading and writing. However, the basic skills of listening and speaking should still not be neglected. Unfortunately, the teaching experience and scientific research (Aladrović-Slovaček, 2011; Cvikić, Pavličević-Franić, & Aladrović-Slovaček, 2015; Jelaska, 2005; Pavličević-Franić, 2005, 2011) point to the fact that it is precisely the basic language skills of listening and speaking that are not being sufficiently included in the teaching process. Therefore, the aim of this paper is to articulate the immense importance of the receptive skill of listening and the productive skill of speaking within the process of learning and teaching Croatian, since they are the basic linguistic skills necessary both for acquiring the Croatian language and other school subjects., Cilj je nastave hrvatskoga jezika osposobljavanje učenika za jezičnu komunikaciju koja omogućuje uspješno usvajanje nastavnih sadržaja i funkcionalno uključivanje u cjeloživotno obrazovanje (NPiP, 2006). Budući da u procesu ovladavanja materinskim jezikom nije riječ samo o usvajanju jezikoslovnih sadržaja i komunikacijskoj osnovici sporazumijevanja, nego i o razvoju psihosocijalnih sposobnosti, komuniciranje na materinskome jeziku istaknuto je u Zajedničkome europskome referentnome okviru za jezike kao prva i najvažnija od osam ključnih kompetencija (Vijeće Europe, 2005). Stoga se od svih sudionika obrazovnoga procesa očekuje poticanje i razvoj jezično-komunikacijske kompetencije. Dijete u jezičnu komunikaciju ulazi slušanjem i oponašanjem odraslih govornika jezične zajednice, zatim se uključuju procesi ponavljanja i razumijevanja pa jezična djelatnost govorenja. Nakon predškolskoga razdoblja u školskoj se dobi razvijaju složenije jezične djelatnosti kao što su čitanje i pisanje, no i nadalje se ne bi smjele zanemarivati bazične djelatnosti slušanja i govorenja. Nažalost, nastavna praksa i provedena znanstvena istraživanja (Aladrović-Slovaček, 2011; Cvikić, Pavličević-Franić i Aladrović-Slovaček, 2015; Jelaska, 2005; Pavličević-Franić, 2005) ukazuju na činjenicu da se upravo jezičnim djelatnostima slušanja i govorenja ne posvećuje dovoljno pozornosti. Svrha je ovoga rada istaknuti važnost receptivne sposobnosti slušanja i produktivne sposobnosti govorenja u nastavi hrvatskoga jezika i izražavanja, budući da je riječ o temeljnim jezičnim djelatnostima nužnima za uspješno ovaladavnje materinskim jezikom, ali i za usvajanje ostalih nastavnih sadržaja.

Svako istraživanje naglasne stvarnosti počiva na osluškivanju govorne prakse, a ono se ograničava na određene skupine članova jezične/govorne zajednice. U radu se razmatra pitanje tko su kompetentni govornici suvremenoga hrvatskog jezika. Dosadašnja ortoepska istraživanja u kroatistici spominju širi raspon naziva za anketirane sudionike u različitim tipovima ortoepskih istraživanja, kao što su: modelski govornici, idealni govornici, profesionalni govornici i sl. Upravo takvo različito nazivanje zahtijeva da se izbistri terminologija i da se jasnije naznači koga se osluškuje u istraživanjima ortoepske norme. Kao odgovor na to pitanje nudi se shema govornikovih kompetencija sastavljena na temelju triju glotodidaktičkih modela, a koja ide putem od jezične prema komunikacijskoj kompetenciji. Pritom je važno i to da (situacijski) kompetentni govornici prilagođavaju svoj izraz i situaciji i slušaocu, pri čemu normativna korektnost ne samo da nije presudna nego katkad stvara i buku u komunikacijskome kanalu. Drugim riječima, kompetentan govornik nije onaj koji bez iznimke slijedi kodificirana pravila i ogledni je primjer normativno uzorna govora, nego onaj koji se uspješno snalazi u raslojavanju jezične, odnosno, konkretno, govorne stvarnosti., Any investigation into the accentual reality of the Croatian language is based on listening to communicative practice and in this case the investigation is limited to specific groups within the language community. Who are the competent speakers of the Croatian language? The literature mentions the model speaker, the ideal speaker, and the professional speaker. Precise differences in terminology requires clarifications and clear indications of whom we investigate within the research of Croatian orthoepic standards. We offer a wider model, based on the approaches initially developed within glottodidactics, and which follows the path from linguistic competence towards communicative competence. Situationally competent speakers adapt their expressions to the situation and the listener, and in these cases normative correctness is not critical (sometimes it even creates noise in the communication channel). In other words, a competent speaker is not one who invariably follows the normative rules, who is a representation of exemplary speech, but rather one who takes into account the layers of linguistic reality.

Although there is research focusing on skills, knowledge and personal attributes of communication professionals, there is no definitive research that brings these elements together in a European study. The article examines: (1) how socio-economic issues have shaped the communications profession in Turkey; (2) the disconnect between the competencies required by professional associations and educational institutions in the Netherlands; (3) the competencies required by managers and the need for practitioners to invest in further education in Germany; (4) how crisis communication emerged as a dominant specialization in Spain and the necessary competencies associated with this role; (5) the professionalization of public relations in the UK; and (6) how communication gained a reputation for conspicuous consumption in government and the public sector in Croatia and the consequences for the profession and the challenges for practitioners. The findings are based on the work of the European Communication Professionals Skills and Innovation Programme – ECOPSI (ERASMUS 2011 Ref No: 517691-LLP-1-2011-1-UK-ERASMUS-ECUE)., Iako postoje istraživanja usmjerena na vještine, znanja i karakteristike komunikacijskih stručnjaka, ne postoji istraživanje koje spaja sve te elemente zajedno u europskoj studiji. Ovaj rad ispituje: (1) kako su socioekonomska pitanja oblikovala komunikacijsku profesiju u Turskoj; (2) nepovezanost između kompetencija koje traže profesionalne udruge i onih koje nude obrazovne institucije u Nizozemskoj; (3) kompetencije koje trebaju menadžeri i potreba da oni koji rade u struci ulažu u svoje daljnje obrazovanje u Njemačkoj; (4) kako je krizna komunikacija postala dominantna specijalnost u Španjolskoj i koje su kompetencije povezane s tom ulogom; (5) profesionalizaciju odnosa s javnošću u Ujedinjenom Kraljevstvu i (6) kako je u Vladi i javnom sektoru u Hrvatskoj komunikacija stekla reputaciju „upadljive potrošnje“ (conspicuous consumption) te s kojim posljedicama za profesiju i s kojim izazovima za praktičare. Nalazi su utemeljeni na radu European Communication Professionals Skills and Innovation Programme – ECOPSI (ERASMUS 2011 Ref No: 517691-LLP-1-2011-1-UK-ERASMUS-ECUE).

Cilj je istraživanja ispitati odnose vršnjačkih procjena obilježja govora i govorničkoga samopouzdanja sa samoprocjenom govorničkoga samopouzdanja u budućih učitelja razredne nastave. Istraživanje pruža odgovor na pitanje mogu li se na temelju ocjena u studiju i samoprocjene govorničkoga samopouzdanja predvidjeti vršnjačke procjene obilježja govora. U istraživanju su tečnost u izražavanju, bogatstvo rječnika, jasnoća i razgovijetnost govora te govori li student (N = 62) hrvatskim standardnim jezikom korištena kao obilježja jezično i komunikacijski (govorno) kompetentnih govornih modela. Uporabom regresijske analize nalazi predstavljeni u radu upućuju na statistički značajne odnose između konsenzusno mjerenoga govorničkog samopouzdanja i mjerenih obilježja kvalitete govora prema procjeni vršnjaka, samoprocjene govorničkoga samopouzdanja, ali i materijalne pripreme za poučavanje iskazane prosjekom ocjena tijekom učiteljskoga studija. Rezultati podržavaju razlikovanje obilježja govora i govorničkoga samopouzdanja, kao i potrebu ponuditi budućim učiteljima podršku u razvoju govor, ali i pozitivnoga govorničkog samopouzdanja.

Cilj je istraživanja ispitati odnose vršnjačkih procjena obilježja govora i govorničkoga samopouzdanja sa samoprocjenom govorničkoga samopouzdanja u budućih učitelja razredne nastave. Istraživanje pruža odgovor na pitanje mogu li se na temelju ocjena u studiju i samoprocjene govorničkoga samopouzdanja predvidjeti vršnjačke procjene obilježja govora. U istraživanju su tečnost u izražavanju, bogatstvo rječnika, jasnoća i razgovijetnost govora te govori li student (N = 62) hrvatskim standardnim jezikom korištena kao obilježja jezično i komunikacijski (govorno) kompetentnih govornih modela. Uporabom regresijske analize nalazi predstavljeni u radu upućuju na statistički značajne odnose između konsenzusno mjerenoga govorničkog samopouzdanja i mjerenih obilježja kvalitete govora prema procjeni vršnjaka, samoprocjene govorničkoga samopouzdanja, ali i materijalne pripreme za poučavanje iskazane prosjekom ocjena tijekom učiteljskoga studija. Rezultati podržavaju razlikovanje obilježja govora i govorničkoga samopouzdanja, kao i potrebu ponuditi budućim učiteljima podršku u razvoju govor, ali i pozitivnoga govorničkog samopouzdanja., The aim of this study was to examine the relationships between the self-assessment and the peer assessment of public speaking confidence and some features of the public speaking quality of the future primary school teachers. In this study the speech fluency, richness of vocabulary, speaker’s clarity and speech intelligibility, as well as the use of the standard language in speaking, were used as measures of communicative and linguistic competence in the sample of 62 students of Teacher Studies University. The regression analyses presented in the paper suggested a statistically significant relationships between the consensually and self-assessed public speaking confidence, and measured features of speaking quality, as well as the students' subject or material preparedness for teaching, when it is expressed as the students' grade point average. The results supported differentiation between the features of speech and public speaking confidence, as well as pointed to the present need to offer the future teachers the support in the development of positive public speaking confidence, and a greater speaking quality., Das Ziel der Studie ist die Untersuchung der Zusammenhänge zwischen den Bewertungen der Gleichaltrigen von Sprachmerkmalen und rhetorischem Selbstvertrauen und der Selbstbewertung des rhetorischen Selbstvertrauens bei den zukünftigen Grundschullehrern. Die Untersuchung liefert eine Antwort auf die Frage, ob anhand der Studiennoten und der Selbstbewertung von rhetorischem Selbstvertrauen die Bewertungen der Gleichaltrigen von Sprachmerkmalen vorhergesagt werden können. Bei der Studie wurden fließender Ausdruck, reichehaltiges Vokabular, Klarheit und Sprachverständlichkeit, sowie die Tatsache, ob der Student (N = 62) die vorschriftsmäßige Standardsprache spricht, als Merkmale der sprachlichen und kommunikationskompetenten Sprachmodelle verwendet. Durch die Regressionsanalyse weisen die in der Arbeit dargestellten Ergebnisse auf die statistisch bedeutenden Zusammenhänge hin und zwar zwischen dem durch den Konsensus bestimmten rhetorischen Selbstvertrauen und den gemessenen Merkmalen der Sprachqualität laut Einschätzung der Altersgenossen, der Selbstbewertung des rhetorischen Selbstvertrauens, sowie der Vorbereitung der Unterrichtsmaterialen mit einer Durchschnittsnote während der Lektion. Die Ergebnisse unterstützen die Unterscheidung von Sprachmerkmalen und rhetorischem Selbstvertrauen sowie den Bedarf nach Unterstützung von zukünftigen Lehrern bei der Sprachentwicklung, aber auch bei der Entwicklung des positiven rhetorischen Selbstvertrauens.

Cilj ovog rada je prikazati koliko su udžbenik i radna bilježnica Krížom Krážom prikladni za hrvatske studente, s obzirom da su napisani kao univerzalni materijali za poučavanje slovačkog jezika kao stranog/drugog. Ovi su nastavni materijali korišteni na preddiplomskom sveučilišnom studiju slovačkog jezika i književnost u Zagrebu, u okviru kolegija Jezične vježbe I. Nakon teorijskog okvira koji se, zbog opsežnog i detaljnog pregleda razvitka pojma komunikacijske kompetencije temelji na knjizi Vesne Bagarić Medve (2012), prikazat ćemo analizu sadržaja spomenutog udžbenika i radne bilježnice u okviru komponenata komunikacijske kompetencije prema Zajedničkom europskom referentnom okviru za jezike na stupnju A1 (ZEROJ, 2005). Svaka je lekcija pojedinačno analizirana, iznesene su prednosti i nedostaci svih zadataka koji su ponuđeni u udžbeniku i radnoj bilježnici te je na kraju dan generalni osvrt na cjelokupni udžbenik i radnu bilježnicu.

U ovome se radu ponajprije teorijski razmatra jezična djelatnost pisanja, a potom su prikazani rezultati istraživanja u njezinu ovladavanju iz različitih aspekata. U prvome dijelu rada analizirani su izvanjezični elementi koji utječu na razvoj jezične djelatnosti pisanja, kao što su: udžbenici, multimodalni tekstovi, mediji te sam učitelj. Potom su analizirani jezični elementi u ovladavanju jezične djelatnosti pisanja, kao što su: utjecaj dijalekta i govora sredine (sociolekta) u kojoj učenik odrasta te ovladavanje pravopisnim, gramatičkim i leksičkim pravilima hrvatskoga jezika. Zaključno su u radu prikazane ideje i načini koji bi učiteljima mogli pomoći u poticanju jezične djelatnosti pisanja i kulture pismenosti s ciljem razvoja komunikacijske kompetencije i funkcionalne pismenosti na hrvatskome jeziku.

Foreign languages are becoming more and more popular in the Croatian education. The greatest problem is that learners of different languages are at different levels of competencies, communicative or cognitive. The main purpose of this paper is to compare the German and the English language in the Croatian educational context in order to get an overview of how second language acquisition develops in students’ minds and how different languages are comprehended differently. This paper is divided into 3 chapters explaining second language acquisition and its process. The first chapter focuses on the theory of second language acquisition and is followed by the chapter “Educational context and school system in Croatia” that deals with the key factors important for learning a language, such as motivation, age, anxiety, negative or positive attitudes and class materials. The last chapter presents the methodology of the research and results of the questionnaire that show that there is a difference in understanding English and German language in both writing and speaking. Strani jezici postaju sve popularniji u hrvatskom obrazovanju. Najveći problem pri tome je što učenici koji uče različite jezike dostižu različite komunikacijske i kognitivne razine iz jezika. Cilj ovog rada je usporediti njemački i engleski jezik u hrvatskom obrazovnom kontekstu kako bi dobili uvid u proces razvoja drugog jezika te kako različite osobe shvaćaju i razumiju različite jezike. Rad je podijeljen na tri poglavlja koja objašnjavaju proces usvajanja drugog stranog jezika. Prvo poglavlje iznosi teoriju usvajanja drugog jezika nakon kojeg slijedi poglavlje “Obrazovni kontekst i školski sustav u Hrvatskoj” koji se bavi ključnim faktorima za učenje kao npr. motivacija, dob, anksioznost, pozitivni i negativni statovi i nastavni materijali. Posljednje poglavlje prikazuje metodologiju istraživanja i rezultate provedenog upitnika. Rezultati pokazuju da postoji razlika u učenju i shvaćanju engleskog i njemačkog jezika u pisanju i govorenju.

Polazeći od teorijskog razmatranja dramskog odgoja, njegovih osnovnih karakteristika i metoda, u radu se istražuje utjecaj primjene dramskih postupaka u nastavi hrvatskoga jezika u nižim razredima osnovne škole, na razvoj učeničkih komunikacijskih kompetencija. Istraživanjem se željelo utvrditi utječe li primjena dramskih postupaka kao nastavne metode na uspjeh učenika na testu komunikacijske kompetencije, na stav učenika prema nastavnom predmetu Hrvatski jezik te sklonosti prema aktivnostima povezanim uz dramu i dramskim postupcima. Istraživanje je provedeno na uzorku učenika četvrtih razreda osnovne škole (N=344) županije Grada Zagreba. Rezultati istraživanja pokazuju statistički značajno bolji učinak dramskih postupaka na razvoj učeničke komunikacijske kompetencije u donosu na predavačko-prikazivačku nastavu. Učenici eksperimentalne skupine su djelovanjem dramskih postupaka ostvarili bolje rezultate na testu komunikacijske kompetencije, razvili pozitivnije stavove prema nastavi hrvatskoga jezika te pokazali veću sklonost prema aktivnostima povezanim uz dramu i dramskim postupcima. Na temelju teorijskog razmatranja i dobivenih rezultata možemo zaključiti kako je primjena dramskih postupaka u nastavi hrvatskoga jezika imala pozitivan učinak na razvoj učeničkih kompetencija, kreativnosti izražavanja, boljih odnosa među učenicima te njihova doživljaja nastave. Utvrđene učinkovitosti primjene dramskih postupaka u nastavi hrvatskoga jezika mogu pridonijeti popularizaciji njihove afirmacije u odgojno- obrazovnom sustavu Hrvatske. Za adekvatnu primjenu dramskih postupaka potrebno je osposobljavanje učitelja tijekom formalnog obrazovanja i njihova profesionalnog razvoja te sudjelovanje na stručnim edukacijama i skupovima koji ističu važnost suvremene nastave koja odgovara potrebama današnjih učenika kako bismo ih potaknuli na samostalnost u učenju, poticali njihovu kreativnost i motivaciju za učenjem.

Primjena međukulturnog pristupa u nastavi stranih jezika tj. realizacija nastave stranog jezika koja je teži razvoju i jezične i međukulturne kompetencije učenika, orijentirajući se prema kompetencijskom profilu međukulturnoga govornika, pretpostavlja integraciju međukulturne kompetencije u sve segmente nastave  od nastavnih ciljeva i sadržaja, odnosno ishoda učenja, preko nastavnih postupaka i oblika nastave sve do medija i evaluacije učeničkih postignuća. Osnovni preduvjet za takvu međukulturno usmjerenu modifikaciju nastave stranih jezika jest transparentno određivanje i specificiranje koncepta međukulturne kompetencije za potrebe institucionaliziranog učenja i poučavanja stranih jezika. Neophodnu osnovu za to čine modeli međukulturne kompetencije prilagođeni kontekstu nastave stranih jezika. Polazeći od ključne uloge tih modela za operacionalizaciju međukulturnog učenja u nastavi stranih jezika, znanstvena se monografija Međukulturna kompetencija u nastavi stranih jezika. Od teorijskih koncepata do primjene bavi fundamentalnim pitanjima konceptualizacije konstrukta međukulturne kompetencije i njezina razvoja u procesu učenja i poučavanja stranih jezika. U tu se svrhu istražuju teorijski, primijenjeni i empirijski provjereni modeli međukulturne kompetencije koji se u obliku komponentnih, razvojnih i kombiniranih modela diskutiraju u glotodidaktici i drugim granama primijenjene lingvistike te u području međukulturnog treninga. Taj se široki spektar konceptualizacija međukulturne kompetencije analizira s glotodidaktičkog i sociolingvističkog stajališta, i to s fokusom na sljedeća njihova ključna obilježja: horizontalno protezanje sastavnica međukulturne kompetencije i njihova razvojna, vertikalna os ; rasprostiranje komponenata duž kognitivne, afektivne i pragmatične kompetencijske dimenzije ; primjerenost s obzirom na kognitivno-afektivne potencijale različitih dobnih skupina djece i mladih školske dobi ; odnos stranojezične i međukulturne kompetencije ; uključenost opće kulturnih elemenata i kulturno specifičnih aspekata vezanih za kulturno okružje učenika i za kulture povezane s ciljnim jezikom ; transparentnost sagledavanja odnosa jezika i kulture te kulturno-teorijska pozadina poimanja kulture. Cilj je ovog istraživanja analizirati modele međukulturne kompetencije s obzirom na njihov potencijal za primjenu međukulturnog pristupa u nastavi stranih jezika i egzemplificirati njihovu funkciju na primjeru odabranih područja primjene u kontekstu učenja i poučavanja stranih jezika. Iz pojedinačnih analiza i međusobnih usporedbi istraženih modela proizlazi s jedne strane diferencirani uvid u razne načine i tradicije konceptualizacije međukulturne kompetencije, a s druge strane utemeljenje za kritičke osvrte s aspekta primjerenosti tih modela za institucionalizirano učenje i poučavanje stranih jezika. Mogućnosti primjene i funkcije analiziranih modela međukulturne kompetencije u području ovladavanja inim jezikom oprimjeruju se u četiri izdvojena područja nastave stranih jezika: 1. razvoju temeljnih jezično-obrazovnih dokumenata, 2. izradi zadataka za razvoj međukulturne kompetencije učenika, 3. praćenju i vrednovanju ishoda međukulturnog učenja te 4. definiranju nastavničkih kompetencija potrebnih za realizaciju međukulturnog pristupa u nastavi stranih jezika. Na konkretnim se primjerima aktualnih hrvatskih kurikulskih dokumenata, čimbenika i konstrukcijskih aspekata razvoja međukulturnih zadataka, evaluacijskih postupaka i instrumenata te međukulturno orijentiranih kompetencijskih profila nastavnika ilustrira važnost utemeljenog odabira teorijskih konstrukata međukulturne kompetencije i njihove dosljedne primjene. Detaljna analiza i usustavljivanje modela međukulturne kompetencije i njihove primjene navode na nekoliko bitnih zaključaka. Kao prvo, iako sve kategorije modela mogu poslužiti kao polazište za operacionalizaciju međukulturne kompetencije, najprikladniju osnovu za njenu integraciju u nastavu stranih jezika pružaju empirijski provjereni kombinirani modeli, i to zahvaljujući svojoj modelski karakterističnoj usredotočenosti na specifičnu ciljnu skupinu učenika i na konkretni obrazovni kontekst. Time međukulturno učenje u nastavi stranih jezika ulazi u obzor teorije dinamičkih sustava. Kao drugo, razvidno je da ustanovljena dihotomija modela koji međukulturnu kompetenciju i komunikacijsku jezičnu kompetenciju sagledavaju na izolirani tj. aditivan način i modela koji međukulturnu kompetenciju promatraju prije svega kroz njenu manifestaciju u jeziku i komunikaciji nedovoljno produktivna za nastavu stranih jezika. Nasuprot tome, čini se da „kompromisni“ put koji povezuje oba tipa modela tj. umrežava (strano)jezično i međukulturno učenje može dati smislenije impulse za daljnji razvoj nastave stranih jezika u smislu međukulturne orijentacije. Na toj se osnovi ocrtava novi pogled na konceptualizaciju međukulturne kompetencije tj. na međusobni odnos sastavnica najšire shvaćene međukulturne komunikacijske kompetencije u kojemu komponente s lingvističkim fokusom i one s međukulturnim težištem pokazuju područja međusobnog preklapanja te time nude mogućnosti povezivanja i umrežavanja jezičnoga i međukulturnoga u nastavi stranih jezika. Kao treće, nužno je nadvladati i dihotomiju istraženih modela koja se odnosi na njihovo kulturno-teorijsko utemeljenje. Kada je riječ o operacionalizaciji shvaćanja kulture u nastavi stranih jezika, nije poželjno favorizirati niti otvoreno poimanje kulture koje naglašava heterogenost i višestruku kulturnu pripadnost svakog pojedinca niti zatvoreno, pretežito homogenizirajuće-nacionalno razumijevanje kulture. Ovisno o fazi učenja i kognitivno-afektivno-socijalnim potencijalima učenika kao moguće se rješenje ove temeljne razlike nazire dinamični slijed i kombinacija obaju poimanja kulture utvrđenih analizom modela. I konačno, na osnovi rezultata istraživanja može se s obzirom na složenost i dinamičnost sustava nastave stranih jezika izvesti zaključak o neophodnosti promišljenog usklađivanja konceptualizacije konstrukta međukulturne kompetencije i njena razvoja u svim pojedinačnim područjima učenja i poučavanja stranih jezika unutar određenog obrazovnog sustava, namjerava li se želi omogućiti njihovo sinergijsko djelovanje u procesu razvoja međukulturne kompetencije učenika. Kao temeljni preduvjet za takvo harmoniziranje ključnih segmenata unutar sustava institucionaliziranog učenja i poučavanja stranih jezika stoga identificiran je još ne postojeći konsenzus o sastavnicama međukulturne kompetencije i procesu njena razvoja tj. usklađivanje vizija koju relevantni akteri nastave stranih jezika ugrađuju u različite segmente tog sustava. U daljnoj konzekvenciji, preneseno na situaciju školskog obrazovanja u cjelini, ta spoznaja upućuje na neophodnost objedinjenog i zajednički promišljenog pristupa svih nastavnih predmeta u odnosu na razvoj međukulturne kompetencije, ukoliko se želi postići holistička realizacija međukulturnog učenja s dugotrajnim učincima. Mogućim načinom realizacije tog cilja može se smatrati povezivanje inter-kulturnoga i intra- kulturnog učenja. // Die Umsetzung des interkulturellen Ansatzes im Fremdsprachenunterricht (FSU) d.h. die Realisierung eines FSUs, der sowohl die sprachliche als auch die interkulturelle Kompetenz der Lernenden zu entwickeln versucht und der das Kompetenzprofil des interkulturellen Sprechers in den Mittelpunkt stellt, setzt die Integration der interkulturellen Kompetenz in alle Unterrichtssegmente voraus – von den Unterrichtszielen und -inhalten, bzw. Outcomes, über Unterrichtsverfahren und -formen, bis hin zu Unterrichtsmedien und zur Evaluation der Schülerleistungen. Eine solche interkulturell ausgerichtete Modifizierung des FSUs erfordert eine transparente Bestimmung und Spezifizierung des Konzeptes der interkulturellen Kompetenz für die Erfordernisse des schulischen Fremdsprachenlehrens und -lernens. Eine unentbehrliche Basis hierfür bilden die auf die Anforderungen des FSUs eingehenden Modelle der interkulturellen Kompetenz. Ausgehend von der Schlüsselrolle dieser Modelle für die Operationalisierung des interkulturellen Lernens im FSU beschäftigt sich die vorliegende Monographie Interkulturelle Kompetenz im Fremdsprachenunterricht. Von theoretischen Konzepten bis zur Anwendung mit grundlegenden Fragen der Konzeptualisierung des Konstruktes der interkulturellen Kompetenz und ihrer Entwicklung im Fremdsprachenlehr- und - lernprozess. Hierzu greift die Untersuchung auf zentrale theoretische, angewandte und empirisch überprüfte Modelle der interkulturellen Kompetenz zurück, wie sie zur Zeit in Form von Komponenten-, Entwicklungs- und kombinierten Modellen in der angewandten Linguistik bzw. in der Fremdsprachendidaktik und im Bereich des interkulturellen Trainings diskutiert werden. Dieses breite Spektrum der Konzeptualisierungen der interkulturellen Kompetenz wird unter fremsprachendidaktischem und soziolinguistischem Aspekt mit dem Fokus auf folgende Grundmerkmale der Modelle analysiert: die Positionierung der Komponenten der interkulturellen Kompetenz auf einer horizontalen und vertikalen, entwicklungsbezogenen Achse ; die Verteilung der Teilkompetenzen entlang der kognitiven, affektiven und pragmatischen Ebene ; ihre Angemessenheit im Hinblick auf die kognitiv- affektiven Potentiale unterschiedlicher Altersgruppen der Schülerinnen und Schüler ; die Relation zwischen der fremdsprachlichen und der interkulturellen Kompetenz ; die Berücksichtigung von kulturübergreifenden, allgemeinen Elementen und von kulturspezifischen Aspekten, die die kulturelle Umgebung der Lernenden und die ihrer Zielsprache betreffen ; die Transparenz der Beziehung zwischen Sprache und Kultur in den jeweiligen Modellen sowie die Klärung der kulturtheoretischen Hintergründe in den Kulturauffassungen der Modelle. Ein Ziel der vorliegenden Untersuchung ist, diese Modelle hinsichtlich ihres Potentials für die Umsetzung des interkulturellen Ansatzes im FSU zu analysieren und diesbezüglich ihre Funktion anhand ausgewählter Anwendungsbereiche im Kontext des Fremdsprachenlehrens- und -lernens zu exemplifizieren. Durch Einzelanalysen und Modellvergleiche wird zum einen eine differenzierte Einsicht in unterschiedliche Weisen und Traditionen der Konzeptualisierung der interkulturellen Kompetenz ermöglicht und zum anderen eine Fundierung für kritische Erörterungen zur Angemessenheit der hier analysierten Modelle für das schulische Fremdsprachenlehren und -lernen vorgelegt. Die Anwendungsmöglichkeiten und die Funktionen der untersuchten Modelle im Rahmen des Fremdsprachenlehr- und -lernprozesses werden anhand von vier ausgewählten Bereichen des FSUs exemplarisch dargestellt. Diese betreffen im Einzelnen: 1. die Ausarbeitung von grundlegenden sprachlichen Bildungsdokumenten, 2. die Aufgabenerstellung zur Förderung der interkulturellen Kompetenz der Lernenden, 3. die Begleitung und Bewertung von Outcomes des interkulturellen Lernens und 4. die Bestimmung von Lehrerkompetenzen, die für die Umsetzung des interkulturellen Ansatzes im FSU erforderlich sind. Die konkreten Beispiele der aktuellen kroatischen Curricula, die in dieser Monographie vorgestellt und analysiert werden, sowie die Faktoren und Konstruktionselemente, die bei der Entwicklung von interkulturellen Aufgaben zu berücksichtigen sind, und die hier dargestellten Exemplifizierungen der Evaluationsverfahren und -instrumente und der interkulturell ausgerichteten Lehrerkompetenzprofile, veranschaulichen hierbei die grundlegende Bedeutung einer fundierten Wahl der theoretischen Konstrukte interkultureller Kompetenz und ihrer konsequenten Umsetzung. Die detaillierten Analysen und Systematisierungen der Modelle der interkulturellen Kompetenz und ihrer Anwendung lassen einige zentralen Schlussfolgerungen zu. Erstens: Obwohl alle Kategorien der untersuchten Modelle Argumente für ihren Einsatz im FSU liefern, bieten die empirisch überprüften kombinierten Modelle die geeignetste Grundlage für die Operationalisierung der interkulturellen Kompetenz und ihre Integration in den FSU. Wesentliche Gründe hierfür sind ihre modelleigene Fokussiertheit auf die spezifische Zielgruppe der Fremdsprachenlernenden und die Einbeziehung des jeweiligen konkreten Bildungskontextes. Hiermit rückt das interkulturelle Lernen im FSU in den Horizont der Theorien der dynamischen Systeme. Zweitens erscheint die in dieser Untersuchung ermittelte Dichotomie zweier Grundmodelltypen: der Modelle, die die interkulturelle Kompetenz und die kommunikative sprachliche Kompetenz als isoliert bzw. additiv betrachten und der Modelle, die die interkulturelle Kompetenz primär durch ihre Manifestation in der Sprache und Kommunikation betrachten als unzureichend produktiv für den FSU. Im Gegensatz dazu verspricht der „kompromißhafte“ Weg einer Verbindung beider Modelltypen d.h. die Vernetzung des (fremd)sprachlichen und des interkulturellen Lernens sinnvollere Impulse für die Weiterentwicklung des FSUs im Sinne seiner interkulturellen Orientierung. Vor diesem Hintergrund wird ein neuer Blick auf die Konzeptualisierung der interkulturellen Kompetenz bzw. auf die Beziehung zwischen den Komponenten einer weit aufgefassten interkulturellen kommunikativen Kompetenz konturiert. Aus dieser Perspektive weisen die Komponenten mit einem linguistischen Fokus und die mit einem interkulturellen Schwerpunkt zahlreiche Überschneidungsbereiche auf und bieten dadurch Verknüpfungs- und Vernetzungsflächen des Sprachlichen und des Interkulturellen für den FSU. Drittens muss eine weitere Dichotomie der untersuchten Modelle überwunden werden, die sich auf die ihnen zugrunde liegende Kulturauffassung bezieht. Weder der offene, Heterogenität betonende Kulturbegriff, in dessen Zentrum die multiple kulturelle Zugehörigkeit jedes Einzelnen steht, noch das geschlossene, vorwiegend homogenisierend-nationale Kulturverständnis kann im Hinblick auf die Operationlisierung der Kulturauffasung im FSU favorisiert werden. Ausgehend von unterschiedlichen Lernphasen und dem sich entwickelnden kognitiv-affektiv- sozialen Potential der Lernenden deutet sich hier die Möglichkeit der Überwindung dieser Grunddifferenz an, und zwar in Form einer wohl überlegten, dynamisch gestalteten Aufeinanderfolge und Kombination der beiden in der Modellanalyse ermittelten Kulturbegriffe. Auf Grundlage dieser Untersuchungsergebnisse kann abschließend in Bezug auf die Komplexität und Dynamik des Systems FSU die Schlussfolgerung abgeleitet werden, dass eine durchdachte Abstimmung der Konzeptualisierung des Konstruktes und der Entwicklung der interkulturellen Kompetenz in allen einzelnen Bereichen des Fremdsprachenlehrens und -lernens innerhalb eines Bildungssystems unentbehrlich ist, wenn man eine Synergiewirkung dieser Segmente im Prozess der Förderung der interkulturellen Kompetenz der Lernenden erreichen will. Als zentrale Voraussetzung für eine solche Harmonisierung der Schlüsselsegmente des Fremdsprachenlehrens und -lernens wird ein erst noch herzustellender Konsens über die Beschaffenheit und Entwicklung der interkulturellen Kompetenz bzw. die Vereinheitlichung unterschiedlicher Betrachtungsweisen identifiziert, die für den FSU relevanten Akteure in die verschiedenen Bereiche des FSUs miteinbringen. In weiterer Konsequenz, auf die Situation der schulischen Bildung insgesamt übertragen, macht diese Erkenntnis deutlich, dass eine vereinheitlichte, konsensträchtige Herangehensweise aller Unterrichtsfächer in Bezug auf die Förderung der interkulturelle Kompetenz unumgänglich ist, sofern eine holistische Realisierung des interkulturellen Lernens mit nachhaltigen Wirkungen erreicht werden soll. Die Verbindung des interkulturellen mit dem intrakulturellen Lernen bietet sich hier als eine mögliche Vorgehensweise an.

The process of language acquisition including the Croatian language begins in the second trimester of pregnancy. The process continues with the child starting school, as the morphological and syntactic knowledge becomes automated only around the age of 11/12. A child starts its institutional learning at the age of seven, or in the first grade of elementary school, entering the phase of concrete thinking operations which ends around the age of 11/12 with the onset of the abstract period. That is why in this early period, language should be taught using strategies that will encourage the development of communicative competence and language learning on the basis of concrete examples. The process of acquiring language is primarily affected by cognitive abilities, but also the social context (place of residence) and attitude toward language. Therefore, the aim of this paper is to examine the level of acquisition of the Croatian language regarding the communicative and language competence. Also, it examined facts that are connected with the process of acquiring language (age, gender, place of residence, grade for the subject Croatian language). The aim is to examine student's knowledge from the second to the fourth grade (junior grades) using an objective type test (Test of communicative and linguistic competence for each class), and attitudes towards Croatian language as a school subject will be tested using the Attitude questionnaire. The results were analyzed through qualitative and quantitative methods using the SPSS program for statistics. The results show that pupils in the 3rd grade are better at the level of linguistic competence but pupils in the 2nd and 4th grade are better at the level of communicative competence. Girls show better results than boys, and participants from the Stokavian area scored lower results than participants from other areas. Also, participants who have better grades in the subject Croatian language have better results in both competences. They also show positive attitudes to Croatian language as a school subject., Proces usvajanja svakoga, pa i hrvatskoga jezika, započinje već u drugom trimestru trudnoće, a polaskom djeteta u školu ne završava, nego se nastavlja jer se morfološko i sintaktičko znanje automatizira tek oko 11./12. godine. S institucionalnim učenjem dijete započinje oko sedme godine kada kreće u prvi razred osnovne škole i ulazi u fazu konkretnih misaonih operacija koja završava oko 11./12. godine, a tada započinje faza apstraktnoga mišljenja. Upravo je zato u tome ranome razdoblju jezik potrebno poučavati upotrebljavajući strategije koje će poticati razvoj jezično-komunikacijske kompetencije i učenje jezika na temelju konkretnih primjera. Na proces ovladavanja jezikom, prije svega, utječu kognitivne (spoznajne) sposobnosti, ali i socijalni kontekst (mjesto stanovanja), kao i stav prema jeziku. Stoga je cilj ovoga rada ispitati razinu ovladanosti hrvatskim jezikom na dvjema razinama: jezično-komunikacijskoj i jezičnoj (lingvističkoj). Također su ispitani čimbenici koji su povezani s procesom ovladavanja jezika (dob, spol, mjesto u kojemu se nalazi škola, ocjena iz hrvatskoga jezika). Ispitanici su ispitani testom objektivnoga tipa (Test komunikacijske i lingvističke kompetencije za svaki razred), a upitnikom su ispitani stavovi prema Hrvatskome jeziku kao nastavnome predmetu. Podaci su obrađeni metodom analize sadržaja, a potom u SPSS programu za statistiku. Rezultati pokazuju da su učenici trećega razreda uspješniji na testu lingvističke, a učenici drugoga i četvrtoga razreda na testu komunikacijske kompetencije. Djevojčice pokazuju značajno bolje rezultate od dječaka, a ispitanici koji dolaze iz štokavskih područja značajno slabije rezultate od ispitanika iz drugih regija Republike Hrvatske. Također, ispitanici koji imaju bolju ocjenu iz Hrvatskoga jezika imaju i bolje rezultate na oba testa. Ispitanici također pokazuju pozitivan stav prema Hrvatskome jeziku kao nastavnome predmetu.

U prvome se dijelu rada prezentira nekoliko eksperimentalnih istraživanja svrsishodnosti nastave gramatike materinskoga jezika, u kojima se, dakle, istraživao utjecaj nastave gramatike na razvoj komunikacijske kompetencije, tj. na razvoj učenikova govornoga i pismenog izražavanja na standardnome jeziku. Na osnovi rezultata tih istraživanja, u drugome se dijelu rada iznose konkretni prijedlozi za obradu određenih nastavnih tema iz sintakse, kojima je osnovna svrha utjecati na poboljšanje učenikova pismenog izražavanja.