Search

Knjiga je plod dugogodišnjega znanstvenog istraživanja. Obuhvaća razna područja. Autor obrađuje pastoral biskupa Marka Kalođere i Ćirila Banića, pastoralne okolnosti nakon Drugoga svjetskog rata na temelju Pastirskih poslanica, zatim prikazuje teološko- pastoralne misli pastoralnih teologa Sergija Lanze i Živana Bezića. Potom se radi o temama vlasti i autoriteta u pastoralu, inicijaciji odraslih, katekumenatu, katehezi i vjeronauku, župnomu i ekonomskomu vijeću, sinodalnosti, relativizmu i mladeži te crkvenim pokretima.

В настоящей работе рассматривается образ Бабы-яги в русских народных волшебных сказках из сборника А. Н. Афанасьева. Впервые даѐтся общая характеристика Бабы-яги и изучается этимология еѐ имени. Центральная часть работы — анализ противоречивости и многосторонности образа Бабы-яги. Приводится классификация, чтобы определить типаж Бабы-яги и черты характера, которые нужны для понимания специфики еѐ образа. В конце исследуется происхождение Бабы-яги с мифологического аспекта и в сравнении с социально-культурными обычаями и традициями для разъяснения многослойности еѐ образа. U ovom radu razmatra se lik Babe Jage u ruskim narodnim fantastičnim bajkama iz zbirke A. N. Afanasjeva. Najprije se iznose opće karakteristike Babe Jage i proučava se etimologija njezina imena. Središnji dio rada čini analiza proturječnosti i višestranosti lika Babe Jage. Provodi se klasifikacija kako bi se utvrdili tipovi Baba Jage i karakteristične osobine koje su potrebne za razumijevanje osobitosti njezina lika. Na kraju se istražuje podrijetlo Babe Jage s mitološkog aspekta i u usporedbi s društveno-kulturnim običajima i predajama kako bi se razjasnila višeslojnost njezina lika. This master thesis examines the image of Baba Yaga in Russian folk fairy tales from the collection of A. N. Afanas’ev. Firstly, the general characteristics of Baba Yaga are outlined and the etymology of her name is studied. The central part of the paper provides an analysis of contradictions and versatility of Baba Yaga’s image. A classification is carried out to determine the types of Baba Yaga and character traits necessary to understand the peculiarities of her image. Finally, the origin of Baba Yaga is explored from the mythological aspect and in comparison with social-cultural customs and traditions in order to explain the many layers of her character.

Tema ovog istraživanja su obilježja i osobitosti rimskih misterijskih kultova te njihove promjene kroz vrijeme na području rimske provincije Dalmacije. Misterije, grč. τὰ μυστὴρια (mn.), su antičke svečanosti inicijacijskog karaktera, koje su podrazumijevale posebno, privilegirano približavanje božanstvu, i susljedne pozitivne promjene u načinu života sudionika. Većina misterijskih kultova, uz iznimku kulta Mitre, ima i svoj „službeni“ aspekt, kojega je također potrebno razumjeti ne bi li se dobila cjelovita slika jednog, na taj način „složenoga“ kulta. To je razlog zašto su ovi kultovi objedinjeni u naslovu, ali i razlog zbog čega ih se u razradi istražuje zasebno, po pojedinim municipalitetima i teritorijima. Budući da je radom obuhvaćen povijesni i geografski prostor provincije Dalmacije istražuju se rimski metroački, izijački, mitraički i sabazijački kult, jer su njihovi spomenici na području provincije u odnosu na ostale misterijske kultove najzastupljeniji. Analizira se topografija nalazišta, utvrđuje mogući položaj svetišta i njihov karakter, analizira se status sljedbenika, njihov pravni, društveni položaj, porijeklo, uloga u kultu, s posebnim osvrtom na svećenike i udruženja sljedbenika; istražuju se formalne i ikonografske osobitosti figuralnih spomenika. U odnosu na dobivene podatke te na povijesne i političke okolnosti utvrđuju se aspekti štovanja pojedinih kultova i njihovo značenje za pojedine zajednice te, zaključno, na razini čitave provincije. The subject of this research are the characteristics and particularities of roman mystery cults, their changes in time on the territory of the Roman province of Dalmatia. Mysteries, gr. τὰ μυστὴρια (pl.), represent ancient ceremonies of initiation, which implied a special, privileged contact with the deity, and the accompanying positive changes in the lifestyle of the participants. Most of the roman mystery cults, with the exception of the cult of Mithras, had an "official" aspect, which also needs to be examined in order to get a full picture of these complexed cults. This is the reason why, in title, they are united by the same appellative “mystery”, but also the reason why they will be examined separately, within individual municipalities and territories. Since the work includes the historical and geographical area of the roman province of Dalmatia, the metroac, the isiac cults, as well as the cult of Mithras and Sabazius are studied. Monuments of those cults are most numerous in regard of other mystery cults in Dalmatia. The topography of the findings will be analysed as well as the possible position of the shrines; legal, social status of the followers will also be discussed with particular reference to the priests and cult associations; the formal and iconographic peculiarities of figurative monuments are being studied as well. Regarding the obtained data, historical and political circumstances, the aspects of worship of individual cults and their significance within single communities and regions of Province are defined.

Rad ne sadrži sažetak.

Pitanje identiteta muškarca prije svega, a onda supruga i oca jest danas u zapadnoj kulturi vrlo aktualna i poticajna tema, te se o njoj promišlja, piše, razgovara, organiziraju se seminari, otvaraju nove perspektive, dovode u pitanje načini odgoja, rada, života. Nekada se to nije naglašavalo kao danas. Svjesni smo kako i u hrvatskom društvu pitanje muškarca, a zatim i muškarca kao supruga i oca jest izazov s kojim se valja hrabro i odvažno, pustolovno suočiti. U kršćanstvu polazimo od činjenice kako je čovjek stvoren na sliku Boga, te je stoga i muškarac na sebi svojstven način slika Boga. Evanđelist Ivan nam donosi u 19. poglavlju riječi kojima Pilat izvodi Isusa pred narod govoreći: Evo čovjeka! Isus Krist, Bogo-čovjek, u istom evanđelju donosi novu zapovijed: Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio (13, 34). Time možemo reći da svakom muškarcu daje model ostvarenja putem ljubavi, darujući se do kraja, te stoga i za svakog koji se daruje možemo reći: Evo čovjeka! Muškarcem se rađa ali ujedno i postaje, imajući na pameti da je čovjek otvoreni zadatak koji si piše tijekom cijelog života. Zanimljivo je stoga primijetiti da u zapadnoj kulturi odgoj dječaka, mladića, muškaraca je u većini slučajeva prepušten ženama, učiteljicama, pedagoginjama, psihologinjama, socijalnim radnicama. Nekada to nije bilo kao danas. Kada je pak sport u pitanju tada ipak to ne primjećujemo. Čini se da je to ostao jedan prirodan selekcijski put odgoja muškarca. Muškarac pak i samoga sebe prepoznaje kao čovjeka u onome trenutku kada je u odnosu kada govori: Evo kostiju od mojih kostiju. Stoga on može birati ostvarivati svoj život u bračnom i obiteljskom životu kao jednom od mogućih prostora naravnog pronalaženja smisla u kojem se ujedno očituje i nadnaravna dimenzija. Od supruga se danas očekuje svakako veća fleksibilnost, komunikativnost, razumijevanje, suosjećanost nego li je to bilo nekada, kao i prilagođavanje novim ulogama i dužnostima. Kako ne biti macho suprug ali isto tako niti suprug papučar? Možemo reći da su se dogodile velike promjene s obzirom na razumijevanja supruga u prošlosti i danas. Što se tiče teme oca, ističemo kako ova tema i nije tako nova, iako danas vrlo aktualna, s obzirom da je Homer napisao u Odiseji riječi Telemaha koji je željno iščekivao svog oca Odiseja te rekao: Kada bi ljudi mogli svaku stvar birati sami, prva koju bih poželio jest povratak mog oca! Promišljajući o ovim riječima Homera koje je zapisao u Odiseji čini se da je to vrlo prikladno i za hrvatsko društvo, počevši od događanja u drugom svjetskom ratu, zatim o poslijeratnim događanjima, zatim tijekom hrvatskog proljeća, pa kraj 80-ih godina, potom početak 90-ih i ratna događanja, kao i ona poratna, a ovih zadnjih godina smo svjesni i masovnog iseljavanja kako muškaraca tako i cijelih obitelji. Razlika je ipak, što možemo vidjeti kao pozitivnu, ako razmišljamo o obitelji, da sada sele cijele obitelji te je time ujedno i manji stres a onda i posljedice na djecu, kao i na bračnog druga. Stoga pojedini autori (Recalcati, Rise) ističu kako danas nije toliko aktualan edipov koliko telemahov kompleks. Ovo je jedna od temeljnih razlika nekada i danas. Na Edipov tron popeo se Telemah. Pitanje oca nije više pitanje idealnih modela, dogmi, legendarnih i nepobjedivih heroja, nepromjenjive hijerarhije, čisto represivnog autoriteta, nego djela i odluke, strasti sposobnih svjedočiti upravo kako se može željeti živjeti u ovome svijetu i preuzimati odgovornost. Riječi poput glad za ocem, očeva rana, čežnja za ocem, udaljeni otac, jesu učestale u knjigama i člancima koji se bave ovom temom (Monbourquette, Rohr, Bly, Novellino, Recalcati, Arnold, itd.) gdje se snažno poziva na vrednovanje identiteta muškarca kao sposobnog za unići u odraslu dob, preuzeti odgovornosti i pronalaziti radosti pustolovnog života. O ovim i drugim izazovima i poteškoćama s kojima se susreće muškarac kao osoba a zatim kao suprug i otac promišljati ćemo u našem predavanju.

Diplomski rad nastoji što točnije i objektivnije prikazati informacije i činjenice do kojih u radu dolazi pridržavajući se načela pouzdanosti. Cilj istraživanja je prikazati važnost projekta koji je u funkciji generiranja dugoročnih ušteda.

Sri Mataji Nirmala Devi rođena je 1923. godine u gradu Chindwara/ Chindawada1 blizu Nagpura u Centralnoj Indiji u vrlo uglednoj kršćanskoj obitelji.2 Osim kršćanstvu obitelj je bila predana i indijskom pokretu za nezavisnošću od britanskog kolonijalizma pod Gandhijevim vodstvom i u njemu imala značajnu ulogu. Zbog čestih zlostavljanja od strane Britanaca i boravaka u zatvoru, razdoblja bez roditelja Sri Nirmala Devi provodila je za vrijeme školskih praznika u Gandhijevom ašramu. Njezina je majka bila prva žena u Indiji sa završenim studijem matematike koju je i predavala na Ferguson koledžu, a postala je i poznata po svojim istraživanjima u području algebarske redukcije. Otac, Raul Prasad Salve bio je ugledan pravnik i vrlo učen čovjek. Prenosi se da je govorio 14 jezika i preveo Kuran na maharastranski jezik (marathi bhasha). U svome se djelovanju osim za oslobođenje Indije istakao tolerantnošću spram različitosti religijskih opredjeljenja i borio se za dokidanje kastinskog sistema. Nakon oslobođenja postao je članom Parlamenta a sudjelovao je i u izradi indijskog Ustava.

Članak kritički promišlja trenutno stanje župe i župnoga dušobrižništva s gledišta jednoga župnika. Stanje se sagledava u svjetlu mnogobrojnih nejasnoća i kriza koje se mogu lako uočiti u današnjoj Crkvi, a time i u župama: identitet, biblijska teologija i sakramenti, pastoral sakramenata, pastoral odraslih vjernika. Promišljaju se također i teze „Direktorija za pastoral sakramenata“, s posebnim osvrtom na župnu zajednicu: odnos župne i vjeronaučne kateheze, inicijacija. Zastupa se ideja preobrazbe i promjene današnjega shvaćanja i ostvarenja kršćanske inicijacije. Naposljetku, ističe se da nas sve navedene krize zapravo vode do Isusa Krista, do teologije milosti, jer jedino on može pomicati naša pastoralna kamenja., The article provides a critical reflection on the state of parishes and parish spiritual guidance from the point of view of a parish priest. The state is considered in the light of numerous ambiguities and crises that can nowadays easily be noticed both in the Church and a parish: identity, biblical theology and sacraments, pastoral work related to sacraments and pastoral work with adults. The premises from the ‘Directory on Pastoral Sacraments’ are considered here, with a special emphasis on parish community: the relationship between parish and school catechesis, the initiation. The advocated idea is the one of transformation and change of the actual understanding and the realization of the Christian initiation. Finally, it is emphasized that all the mentioned crises are leading us to Jesus Christ, to the theology of grace, for he is the only one to move rocks in our pastoral work.

Tema je ovoga rada tumačenje inicijacije u svjetlu fenomenološke antropologije i fundamentalne teologije obreda. Polazeći od činjenice da sve tradicije svetoga poznaju ritualnu inicijaciju kao integralni dio posredovanja vjerničkog identiteta, autor sugerira iščitavanje kategorije kršćanske inicijacije u svjetlu obredne genealogije vjerničkog subjekta i simboličkih procesa uvođenja u zajednicu vjere. Pritom, kao polazišnu točku, odabire suvremenu problematiku identiteta i antropološku krizu inicijacije iz kojih proizlaze određene tematske dimenzije ovog pitanja. Drugi je dio ovoga rada posvećen poredbenoj analizi inicijacijskog i identitetskog procesa. Radi se o pokušaju sustavnog skiciranja antropološke fenomenologije inicijacije u svjetlu simboličkih dinamika identiteta koji u velikoj mjeri omogućuju ispravno pozicioniranje fundamentalno-teološke hermeneutike kršćanske inicijacije. Naime, raščlamba identitetskih i obrednih obrazaca ima za cilj uočiti procesualni simbolički ustroj inicijacije razlažući njezinu početnu i trajnu ulogu u čovjekovu sebeozbiljenju. U sklopu takva promišljanja koje se nastoji konstituirati kao refleksija raznolikih induktivnih pristupa, s time što se nastoji ocrtati cjelina, zaključni hermeneutički trenutak bit će pozvan odgovoriti na pitanje simboličko-obrednoga identiteta kršćanske inicijacije. U toj perspektivi autor predlaže četiri inkluzivne dijalektike koje pružaju polazište jednom mogućem nacrtu teologije inicijacije posredovane fenomenološkom antropologijom. Riječ je o otajstveno-inicijacijskom i obredno-identitetskom uporištu kršćanske inicijacije u čijem se okrilju isprepliću procesualna dinamika vjere i obredna dimenzija vjerovanja., The theme of this work is the interpretation of Christian initiation in the light of phenomenological anthropology and the fundamental theology of rituals. Starting from the fact that all sacral traditions recognise ritual initiation as an integral part of mediating in the identity of the believer, the author suggests a categorisation of Christian initiation in light of the genealogy of the faithful subject and the symbolic process of introducing him to the community of the faithful. The author's starting point is the problem of identity and anthropological crisis of initiation which lead to certain topical dimensions of this issue. The second part then is devoted to an analysis of the order of initiation and process of identity. The author attempts to systematically sketch out the anthropological phenomenology of initiation in light of the symbolic dynamics of the identity which then allows for a proper positioning of Christian initiation in fundamental-theological hermeneutics. An analysis of ritual and identity templates aims to identify the order of symbolic processes distinguishing their initial and lasting role in man's growth. In keeping with this thinking which endeavours to legitimise itself as a reflection of various inductive approaches, the author attempts to outline the whole, conclusive hermeneutical moment to respond to the question of the symbolic-ritual identity of Christian initiation. In that regard, the author suggests four inclusive dialectics which offer a basis for a possible draft of the theology of initiation interwoven with phenomenological anthropology. This refers to a mystery-initiation and ritual-identity fulcrum for Christian initiation which is filled with procedural dynamics of faith and the ritual dimension of believing.

Sakramenti inicijacije prizivaju instituciju koja je u okolnostima suvremenog razvoja, globalizacije, u svom izvornom obliku nestala, no ne i njezina psihološka, sociološka i kulturološka važnost zbog podrške u procesu razvoja i odrastanja mlade osobe, u prijelaznoj krizi iz djetinje dobi k pripadnosti odraslima. Implicitna potreba za inicijacijom, sada odvojena od izvornog konteksta, traži alternativne forme ovoj instituciji, što nerijetko rezultira nadomjestkom. U globalnom kontekstu valja promišljati specifičnost sakramenata kršćanske inicijacije u dogmatskom, liturgijskom, eklezijalnom i pastoralnom smislu, svjesni da će oni – ali samo kao kolateralni efekt – moći osobi pružiti sociološke, kulturne i psihološke blagodati. Zbog svoje temeljne karakteristike – da je ona zajednica vjere – Crkva posjeduje sposobnost promovirati dimenziju pripadnosti: u prepoznavanju i odgajanju potrebe, prihvaćanju izazova formiranja u odraslu i integralnu osobnost, kao odgovorna i zauzeta člana zajednice Crkve. Kontekstualno samorazumijevanje Crkve i pastoral sakramenata treba imati u vidu nove okolnosti u shvaćanju religioznosti, a razvoj hrvatskog društva pokazuje neke specifi čnosti u odnosu na opći trend.

Tema je ovoga rada tumačenje inicijacije u svjetlu fenomenološke antropologije i fundamentalne teologije obreda. Polazeći od činjenice da sve tradicije svetoga poznaju ritualnu inicijaciju kao integralni dio posredovanja vjerničkog identiteta, autor sugerira iščitavanje kategorije kršćanske inicijacije u svjetlu obredne genealogije vjerničkog subjekta i simboličkih procesa uvođenja u zajednicu vjere. Pritom, kao polazišnu točku, odabire suvremenu problematiku identiteta i antropološku krizu inicijacije iz kojih proizlaze određene tematske dimenzije ovog pitanja. Drugi je dio ovoga rada posvećen poredbenoj analizi inicijacijskog i identitetskog procesa. Radi se o pokušaju sustavnog skiciranja antropološke fenomenologije inicijacije u svjetlu simboličkih dinamika identiteta koji u velikoj mjeri omogućuju ispravno pozicioniranje fundamentalno-teološke hermeneutike kršćanske inicijacije. Naime, raščlamba identitetskih i obrednih obrazaca ima za cilj uočiti procesualni simbolički ustroj inicijacije razlažući njezinu početnu i trajnu ulogu u čovjekovu sebeozbiljenju. U sklopu takva promišljanja koje se nastoji konstituirati kao refleksija raznolikih induktivnih pristupa, s time što se nastoji ocrtati cjelina, zaključni hermeneutički trenutak bit će pozvan odgovoriti na pitanje simboličko-obrednoga identiteta kršćanske inicijacije. U toj perspektivi autor predlaže četiri inkluzivne dijalektike koje pružaju polazište jednom mogućem nacrtu teologije inicijacije posredovane fenomenološkom antropologijom. Riječ je o otajstveno- inicijacijskom i obredno-identitetskom uporištu kršćanske inicijacije u čijem se okrilju isprepliću procesualna dinamika vjere i obredna dimenzija vjerovanja.

Euharistiju se u teološkim raspravama, u pastoralnome djelovanju i u životu vjernika nastoji promatrati u središtu sakramentalnoga života i staviti u prvi plan, ali odviše rijetko tako da bi se vidjela cjelina kršćanske inicijacije, odnosno mjesto koje u inicijacijskome hodu i nakon njega pripada euharistiji. Izdvajanjem euharistije iz konteksta inicijacijske cjeline, gubi se snaga spasenjskoga događaja, odnosno sudjelovanja u njemu. Neteološkim pristupom sakramentima krsta i potvrde pastoralno se narušava euharistijska snaga i ljepota Crkve. Pristup sakramentima i građenje sakramentalnoga života Crkve, koji se temelji na odvojenosti i fragmentiranosti sakramenata, na njihovoj 'apsolutnoj' vrijednosti, narušava dinamiku inicijacije koja se u život ispisuje od krštenja preko potvrde do euharistije, ali se čita u obratnome smjeru, počevši od euharistije (ona je i vrelo). Tu je dinamiku moguće vidjeti osobito na primjeru euharistijskih molitva (povijesno-kerigmatska, sakramentalno-epikletska, eklezijalno-eshatološka dimenzija). Sakramenti krsta i potvrde usmjereni su i dobivaju svoj smisao u zbilji i u svjetlu euharistije, što na svim razinama života Crkve zahtijeva veću povezanost triju sakramenata (usp. SCa 17-19). Krstom su vjernici suobličeni Kristu i ucijepljeni u njegovo Tijelo (biti u Bogu po Kristu; biti kristovski); potvrda po darovima Duha omogućuje izgrađivanje Tijela Kristova (djelovati po Kristu i s Kristom; djelovati kristovski), a euharistija daje prostor življenosti Krista (klanjati se Bogu i živjeti u Kristu; slaviti/živjeti kristovski). Taj doksološki model ujedno je i kristološki koji od sakramentalne instrumentalnosti vodi u sakramentnu dogadajnost. Nezaobilaznu teološku istinu pokazuje i činjenica neponovljivosti prvih dvaju sakramenata te ponovljivost euharistijskoga slavlja. Sakramenti inicijacije nisu 'prethodnica' kršćanskomu življenju, nego su darovana i primljena mogućnost, kako bi mogla biti življena svakodnevno (liturgijski 'danas') u kršćanskoj zrelosti, tj. euharistijski. Vrijedi i obratno: punina kršćanskoga života u Crkvi ne 'slijedi' jednostavno sakramente inicijacije, nego se suoblikuje kao milost i kao zadaća ostvarivanja otajstva koje je slavljeno u inicijaciji - u vazmenome otajstvu kojega smo postali dio u tim sakramentima. Hod kršćanske inicijacije je hod obraćenja koje se ostvaruje s Božjom pomoći i u trajnoj povezanosti s crkvenom zajednicom., In theological debates, pastoral activities and the life of the believer, the Eucharist is observed in the focus of sacramental life and is put in first place but far too rarely for it to be seen in the completeness of Christian initiation - the place where the Eucharist belongs during our walk through initiation and after it. By extracting the Eucharist from the context of initiation on the whole, the strength of the salvational event is lost, i.e. participation in it. A non-theological approach to the sacraments of Baptism and Confirmation diminishes the Eucharistic strength and beauty of the Church. Accessing the sacraments and developing the sacramental life of the Church which is founded on the inseparability and fragmentation of the sacraments - on their 'absolute' value - diminishes the dynamics of initiation which is written in our lives from Baptism through to Confirmation and the Eucharist but is read in the opposite direction - starting from the Eucharist (it is its fount). It is possible to see this dynamics in the example of the Eucharistic prayers (historically-cherigmatic, sacramentally-epicletic, existentially-eschatological dimension). The sacraments of Baptism and Confirmation are directed to receiving one's meaning in reality and in light of the Eucharist which requires greater connection between the three sacraments at all levels in the life of the Church (cf. SCa 17-19). Through Baptism, believers are transformed in the figure of Christ and embodied into his Body (to be in God through Christ; to be Christly); through the gifts of the Holy Spirit, Confirmation allows us to build Christ's Body to act through Christ and with Christ; act Qhristly); while the Eucharist gives us space to live Christ (bow to God and live in Christ; celebrate/live Christly). That doxological model is at the same time Christological which leads us from sacramental instrumentality to sacramental eventfulness. The unavoidable theological truth can be seen in the inability to repeat the first two sacraments and the repetitiveness of the celebration of the Eucharist. The sacraments of initiation does not 'precede' Christian living but are granted and received opportunities that can be lived daily (the Liturgical 'today') in Christian maturity, i.e. the Eucharist. The same applies visa versa: the fullness of Christian life in the Church does not simply 'secede' the sacraments of initiation but are shaped as graces and a duty to realise the mysteries that are celebrated in initiation - in the Mystery of Easter of which we have become a part of through these sacraments. The walk through Christian imitation is a walk of conversion which is realised through God's help and in permanent connection with the Church community.

Sakramenti inicijacije prizivaju instituciju koja je u okolnostima suvremenog razvoja, globalizacije, u svom izvornom obliku nestala, no ne i njezina psihološka, sociološka i kulturološka važnost zbog podrške u procesu razvoja i odrastanja mlade osobe, u prijelaznoj krizi iz djetinje dobi k pripadnosti odraslima. Implicitna potreba za inicijacijom, sada odvojena od izvornog konteksta, traži alternativne forme ovoj instituciji, što nerijetko rezultira nadomjestkom. U globalnom kontekstu valja promišljati specifičnost sakramenata kršćanske inicijacije u dogmatskom, liturgijskom, eklezijalnom i pastoralnom smislu, svjesni da će oni - ali samo kao kolateralni efekt - moći osobi pružiti sociološke, kulturne i psihološke blagodati. Zbog svoje temeljne karakteristike - da je ona zajednica vjere - Crkva posjeduje sposobnost promovirati dimenziju pripadnosti: u prepoznavanju i odgajanju potrebe, prihvaćanju izazova formiranja u odraslu i integralnu osobnost, kao odgovorna i zauzeta člana zajednice Crkve. Kontekstualno samorazumijevanje Crkve i pastoral sakramenata treba imati u vidu nove okolnosti u shvaćanju religioznosti, a razvoj hrvatskog društva pokazuje neke specifičnosti u odnosu na opći trend., The article starts from the fact that the sacraments of initiation evokes an already extinct institution which contemporary man requires just as equally yet without finding adequate support in society, seeks for a substitute in the follow-up effect to the sacraments: psychological, social and cultural. In the first chapter the author questions the significance of that ancient institution. In the second chapter he points out some factors that contributed to its extinction, particularly during the era of globalisation. In the third chapter, he turns to the situation in the Church in specific circumstances including the domestic situation in an effort to create a platform for a more correct perception in sequence to plan pastoral activities. The fourth chapter points out some directions for action keeping in mind the dimension of belonging. He considers that dealing with the sacraments of initiation is like a barometer of crisis in the identity of the young person in society who no longer recognises the institution of initiation - or rather, being introduced to the adult world and finding their own place in it (belonging to society), so that crisis in dealing with the sacraments indicates a crisis in identity. While religious life finds its form in children and mature adults, pastoral attempts are not able to find adequate religious offers to attract the young and the middle-aged to deal with their needs and (selficomprehension (belonging to the Church). The Church has become an old man for young people and the young have become strangers to the Church. The marginalisation of Christian content in culture and society also affect the personal perception of the significance of faith. Not being familiar with it, an alternative offer melts down its monolithic institutions creating a space for private (»humanistic«) believing. The crisis of the presence of Christian culture becomes a crisis of the culture of Christians. Seeing that there is need for religious content in everyday life, an alternative to alternative and electronic offers is available to members of Christian culture in the wealthy heritage of its own tradition offering authentic forms to contemporary man who once again adopt one's own Christian culture and religious heritage. The Church needs to be a support on the path to maturity and integral personality through comprehending and distinguishing the needs of society, personal needs and the contents of the sacraments where in fact, the religious dimension helps with integrating the personality.

Preveo Ivica Žižić

Mlada Crkva je imala praksu uvođenja katekumena u kršćanska otajstva. Prilog donosi primjere iz novozavjetnog spisa Djela apostolskih

Mithra kao božanska osoba zasigurno ima jedno od najduljih povijesnih sjećanja. Važnost božanstva Mithre nije samo u zemljovidnoj rasprostranjenosti njegova štovanja - od Velike Britanije do Indije, već u vremenskoj duljini njegova štovanja- od četrnaestog stoljeća prije Krista, kada se javlja kao zaštitnik ugovora između hetitskog vladara Šupiluliume I i mitanskog vladara Mitiuaze, sve do današnjih dana - još uvijek je prisutno njegovo štovanje u Zoroastričkom ritualu kod "reliquiae reliquiarum" Parsa i Iranu. Dakako, kroz navedena razdoblja Mithra nije štovan u jednoznačnom smislu, odnosno, mijenjao se oblik njegova štovanja kao i položaj koji je zauzimao unutar pojedinih religijskih i državnih sustava. Unutar navedenog ispravno je izdvojiti tri pojavnosti štovanja božanstva Mithra: u sustavu perzijske religije, štovanje unutar duhovnog ozračja helenističkih maloazijskih država i konačno, misterijski oblik, zasebnost njegove zapadne, rimske pojavnosti. Upravo ovaj oblik njegova štovanja i jest predmetom rada, poglavito unutar prostora rimske Dalmacije. Nakon pojave mitraičkog misterija na zapadu, u doba Flavijevaca /krajem I. st. po Kristu/, i njegova širenja zapadnim provincijama (poglavito uz dunavsko - rajnski limes), Mitraizam se javlja i u rimskoj provinciji Dalmaciji, sredinom II. st. po Kristu. Prema rezultatima analize mitraičkih spomenika rimske Dalmacije a u usporedbi s ostalom mitraičkom baštinom zapadne provenijencije, neupitno nekolicina njih zacijelo predstavlja one rijetke primjerke izuzetno značajne za proučavanje mitraičke misterijske doktrine: kružni reljef tauroktonije sa vodenim znakovljem iz Salone, reljef tauroktonije iz Konjica, dvostrano obrađen, reljef tauroktonije sa zodijačkim znakovljem iz Banjevaca, natpis iz Golubića.

Kršćanska inicijacija označuje kristijanizaciju kroz eklezijaciju. Crkva je naime redoviti put koji vodi Kristu.