Inicijacija i dimenzija pripadnosti. Sakrament kao izazov i poticaj integraciji osobnosti

Sakramenti inicijacije prizivaju instituciju koja je u okolnostima suvremenog razvoja, globalizacije, u svom izvornom obliku nestala, no ne i njezina psihološka, sociološka i kulturološka važnost zbog podrške u procesu razvoja i odrastanja mlade osobe, u prijelaznoj krizi iz djetinje dobi k pripadnosti odraslima. Implicitna potreba za inicijacijom, sada odvojena od izvornog konteksta, traži alternativne forme ovoj instituciji, što nerijetko rezultira nadomjestkom. U globalnom kontekstu valja promišljati specifičnost sakramenata kršćanske inicijacije u dogmatskom, liturgijskom, eklezijalnom i pastoralnom smislu, svjesni da će oni – ali samo kao kolateralni efekt – moći osobi pružiti sociološke, kulturne i psihološke blagodati. Zbog svoje temeljne karakteristike – da je ona zajednica vjere – Crkva posjeduje sposobnost promovirati dimenziju pripadnosti: u prepoznavanju i odgajanju potrebe, prihvaćanju izazova formiranja u odraslu i integralnu osobnost, kao odgovorna i zauzeta člana zajednice Crkve. Kontekstualno samorazumijevanje Crkve i pastoral sakramenata treba imati u vidu nove okolnosti u shvaćanju religioznosti, a razvoj hrvatskog društva pokazuje neke specifi čnosti u odnosu na opći trend.