Search

Folklor i glazba koja se veže uz njega sastavni su dio tradicije koja je važna u stvaranju nacionalnog identiteta jednog naroda. Da se ona ne bi izgubila, bitno je istraživati i čuvati tradicijsku građu. Upravo tome je i posvećen ovaj završni rad. Sam naziv rada govori da će se on usmjeriti na folklor i glazbu dvaju mjesta – Gradišta, odakle je i autorica rada, i Županje. Kroz osam poglavlja, prikazana su najvažnija obilježja dvaju mjesta. Na početku je objašnjen sam pojam folklora, nakon čega slijedi prikaz njegovih segmenata: glazbe, tradicijske odjeće, bećarcaca.. Predstavljena su i mjesta o kojima se radi te skupine i udruge koje se bave folklornim aktivnostima. Folklore and the music associated with it are part of a tradition that is very important for creating national identity of Croatian people. In order for it not to be lost, it is important to research and preserve traditional structure. This final paper is dedicater exactly to that. The very title of the work says that it is directed to folklore and the music of two places – Gradište, from wich the author comes, and Županja. Through the eight chapters, the most important folklore characteristics of the two places are shown. At the very beginning, the concept of the folklore is explained, followed by a presentation of its segments: music, traditional clothing, „bećarci“.. The mentioned places are also presented, as well as groups engaged in folklore activities.

U ovom završnom radu provest će se hidrološka analiza oborina na mjernoj postaji Gradište i vodostaja na Savi na mjernoj postaji Županja te njihova korelacijska analiza. U uvodnom dijelu navedena je i opisana klasifikacija oborina, instrumenti za mjerenje te glavne značajke rijeke Save. Nadalje, prikazana je hidrološka analiza oborina na mjernoj postaji Gradište za razdoblje od 2000. do 2015. godine. Nakon hidrološke analize oborina obrađen je teorijski dio koji se odnosi na vodostaje te analiza vodostaja na mjernoj postaji Županja. Svi podaci za vodostaje i oborine preuzeti su sa državnog hidrometeorološkog zavoda (DHMZ). Na kraju je prikazan utjecaj oborina na visinu vodostaja kroz korelacijski koeficijent., In this thesis, a hydrological analysis of precipitation on measuring station Gradište, analysis of water level on measuring station Županja and their correlation analysis will be performed. The introduction describes the classification of precipitation, measuring instruments and the main features of the Sava River. Furthermore, the hydrological analysis of precipitation at the measuring station of Gradište for the period from 2000 to 2015 is presented. After the hydrological analysis of precipitation, the theoretical part related to water levels and the analysis of water levels at the measuring station Županja were elaborated. Data for water levels and precipitation were taken from State Hydrometeorological Institute. Lastly, the influence of precipitation on the water level through the correlation coefficient is shown.

Probna arheološka istraživanja dala su izvanredne rezultate o stratifikaciji lokaliteta i o načinima gradnje bedema te pregradnjama i proširivanjima gradišta od 13. do u početak 16. stoljeća.

U sklopu realizacije programa „Arheološki park Turčišće – Goričan“ 2014. godine provedena su arheološka i povijesno-arhivska istraživanja srednjovjekovnog gradišta/mote na položaju Gradišće u Turčišću, Općina Domašinec. Gradišće čini središnji plato zaštićen dvama opkopima te zemljanim nasipom. Arheološka istraživanja pokazala su da je život na Gradišću trajao od sredine 12. do sredine 13. stoljeća, kad je stradalo u požaru, dok su provedena povijesno-arhivska istraživanja omogućila njegovo povezivanje s plemićkom obitelji Domaša, čije je ime ostalo sačuvano u nazivu današnjeg naselja Domašinca. Arheološkim istraživanjima ustanovljeni elementi konstrukcije srednjovjekovne građevine na središnjem platou Gradišća upućuju na prijelazni oblik između gradnje s ukopanim stupovima i kanatne gradnje. S druge strane, to je stariji tip gradnje s početka razvoja tradicionalne međimurske arhitekture, kanatno građenih „šopanih hiža“., During 2014, alongside historical and archival research, archaeological excavations were carried out on the mediaeval hillfort/motte at the site of Gradišće, in Turčišće. They were conducted as part of the Turčišće-Goričan Archaeological Park programme, fnanced by the Croatian Ministry of Culture. Gradišće is situated east of today’s village of Domašinec, in the Međimurje lowlands, and lies at the confluence of the River Trnava and the Crni Jarak stream. It is made up of an elevated central plateau protected by an earthwork and ditches that were once flled with water, and it measures 50 m in diameter. On the central plateau, remains were found of a medieval above-ground building. Archaeological excavations revealed elements of the structure to be of a form transitional between construction with dug-in posts and halftimber work. More specifcally, the wooden structure of the building was supported by wooden posts dug into the ground at the corners and horizontal beams stretching between them. The walls were flled with wattle daubed with clay soil, while the floor in the interior was of trodden earth. Given its structural characteristics, the building on the central plateau in Gradišće points to an early phase of development of traditional half-timber architecture that has survived to this day in the Međimurje region as šopane hiže [thatched cottages]. In the course of archaeological excavations in the southwest portion of the Gradišće earthwork, a wooden post was found dug into the ground; it was presumably used to support a wooden bridge that provided access to the central plateau. Results of radiocarbon analyses of samples taken from charred wooden parts of the central-plateau building, as well as a typological analysis of movable fnds, indicate that Gradišće was inhabited in the period from the mid-12th to the mid-13th century. In the mid-13th century, Gradišće burned down in a fre, after which life was never restored. The historical and archival research conducted enabled us to link the settlement to the noble family of Domaša, recorded in the name of the present-day village of Domašinec. The family of Domaša, or Damaša, were members of the Međimurje gentry, and their name is mentioned in surviving documents dating from the early to the mid-13th century. No subsequent mention of them is found after the mid-13th century, the time when life disappeared from Gradišće, in Turčišće.

This paper presents data on the problems of location of the road communication in the south of the province of Dalmatia from the station Diluntum to the intersection Ad Zizio . The opinions of researchers about the location of these stations are different. The road from Narona went to the stations Diluntum-Pardua-Ad-Zizio where it forked off in two different directions. One branch went along the sea coast, and the other through the interior of the province of Dalmatia. Both branches were again connected into one road communication at the Scobre station. In preparation of the paper on the ancient road communications and stations in southern Dalmatia, we relied on the written original material and the remains in the field. We took into consideration all the various opinions in the modern historiography concerning the location of the stations Pardua, Ad Zizio and Asamo . We believe that these different opinions arose from the uneven interpretation of cartographic representations and lack of knowledge on the road section in the field. Different road tracking of the routing communication Narona-Epidaurus have led to differences in locating the road stations Pardua, Ad Zizio and Asamo . At the initiative of the antiques patrons from Ljubinje, we conducted a research of the road communication Narona- Ad Zizio . The research was conducted from the city of Stolac to the village of Mosko (it is located east of the road Pardua station) because of the new findings that were found in the villages of Gradac and Ubosko. Based on site visits to Bitunja, Zabrđe, Poljice, Ubosko, Ljubinje, Gradac, Ljubomir and Mosko, and based on insights in the field, as well as data from Peutingeriana and Antonine Itinerary, we believe that the station of Pardua can be located in Gradac, and Ad Zizio in Ljubomir field. During our research, we particularly paid attention to the natural elements i.e. geophysical properties of the soil and the existing situation that determined the direction of the road. The direction of the road communication in the field was determined by a number of milestones previously found in some parts of the communication and the remains of settlements. In conclusion to this study, we believe that the route communication Narona-Ad Zizio , proposed by D. Sergejevski and I. Bojanovski, generally cannot be put in doubt. However, changes are possible only on some sections, as indicated by the facts from the field. In the vicinity of the place of the findings of milestones in the southwestern part of Ubosko polje, there is a road passing along the southern rim from west to east, so it is possible that the Roman road went along this edge where a milestone with the implant was found in situ . This route runs along the southern edge of the field, 300 m more to the south of the road line suggested by I. Bojanovski. An alternative route passed some tens of meters in front of the remnants of the settlements on the location of the Križava tilth field and Grebusa which are located on the southwestern edge of the field. At this location there is a number of buildings with fragments of Roman pottery everywhere. Slightly to the east at distance of about 200 m from the first milestone, we found, with the help of the antiques patrons, another milestone on this section of the road, near the medieval inscriptions dedicated to the deceased Dabiživ Radovanovic. The fragment of the milestone is 110 cm long with a diameter of about 40 cm, and it is located on the left side of the Ubosko-Hrđusi road at exiting the Ubosko polje. It is possible that the remains of these buildings suggest that they were the ancient complex, the so-called villa rustica . However, nothing more precise could be said about the perceived remains of these buildings foundations without detailed research. This section is a part of the Salona-Dyrrhachium-via Egnatia road and it was probably built during the Dolabella’s Regency of the province of Dalmatia (years 16 to 20). Aggravating circumstance is that there are no inscriptions found that could confirm it. In support of its dating, two Dolabella’s inscriptions from Cavtat and the milestone inscription from Kosijerevo could be given (years 79 to 84). Based on the foregoing, the building could be dated to the first half of the 1st century, and it could be said that this is the most important route of the Roman road in southern Dalmatia. In the area of the village of Gradac we visited the sites Crkvina, Kruskice and Kucina Prodo. At these sites, we found the remains of milestones, the necropolis, a large well, the Roman coin of the emperor Elagabalus. Throughout the area of the village of Gradac there are numerous foundation walls of buildings, cut stone, Roman brick products and other movable findings such as a copper clasp and a few tips of spears. Judging by the distance in Roman miles found in written sources and material remains in the village of Gradac, it is necessary to search for a bigger center in which D. Sergejevski and I. Bojanovski locate the station Pardua. Although a significant number of findings support the thesis that the ancient Pardua can be located in today’s Gradac, it still remains to carry out systematic research in this area in order to confirm or reject the am thesis.

Institut za arheologiju iz Zagreba proveo je arheološko rekognosciranje područja izgradnje Nove luke Sisak u srpnju 2013. godine. Arheološki terenski pregled pokazao je kako je područje izgradnje Nove luke Sisak uglavnom nizinsko i močvarno područje s blago povišenim pojasom neposredno uz rijeku Savu. U terenskom pregledu otkrivena je zemljana struktura kružnog tlocrta promjera oko 55 metara s vidljivim manjim dodacima također kružnog tlocrta s južne i zapadne strane koji nalikuju kulama, i koja se datira u srednji ili novi vijek., The Institute of Archaeology carried out an archaeological field survey in the area of construction of the New Port in Sisak in July 2013. The investigation was directed by Dr Hrvoje Kalafatić from the Institute of Archaeology, with the participation of Dr Bartul Šiljeg and Marina Mađarević. The archaeological field survey showed that the construction zone of the New Port in Sisak mostly consists of a lowland marshy area with a slightly elevated strip adjacent to the Sava river. The area is divided into four zones with regard to the terrain configuration and the discovered archaeological sites. In zone 3 (Map 1), consisting of a slightly raised area of small plateaus north of the Sisak-Sunja railway, covered with forest vegetation, meadows and, in a minor part, cultivated land, the field survey did not reveal any archaeological sites. In favour of the existence of potential archaeological sites in zone 3 speaks the favourable terrain configuration and the toponym Gradine, with which this area is marked on maps, and which is used by the local population. An earthen structure observed in the relative vicinity to the west of this area was marked as zone 4. The toponym Gradine may have been named after this structure. The earthen structure of circular plan around 55 metres in diameter, with visible minor additions that resemble towers in the south and west, likewise of circular plan, situated adjacent to the railway, was distinguished as zone 4 (Fig. 2–4). The remains of concrete foundations of a modern-period structure were observed at the highest point of the earthen structure, and small fragments of daub are scattered over the entire surface of the earthen structure. Several fragments of mediaeval/modern-period pottery were observed, in spite of the fact that the entire structure is covered by dense grass (Fig. 5). Of the available online map services, the structure is most readily discernible on the Bing Maps and ARKOD services (Fig. 2–4). The position of the discovered structure does not match the fortification on Marsigli’s map (Fig. 1), since the latter fortification is drawn on the bank of the Sava. However, its layout is reminiscent of Marsigli’s drawings, so it is possible that this is a contemporary defensive structure, and the detailed research into the changes of the course of the Sava river might provide a new understanding about the discovered site and the site on Marsigli’s map.

Institut za arheologiju proveo je arheološko rekognosciranje na mjestima izgradnje pet zdenaca za vodu južno od mjesta Osekovo u Moslavini. Provedeno arheološko rekognosciranje otkrilo je u blizini veliki srednjevjekovni lokalitet, gradište pravokutnog tlocrta sa mnogobrojnim nalazima i mogućom razvijenom pratećom infrastrukturom u široj okolici koja nije površinski uočljiva. Pronađeni keramički i metalni nalazi datiraju gradište u 15. i 16. stoljeće., Institute of Archaeology carried out an archaeological survey on the area of the construction of five water wells south of Osekovo in Moslavina. The archaeological survey performed at the area of the construction of the northernmost well revealed the position of a medieval site, rectangular earthen fortification with numerous findings and possible well-built accompanying infrastructure in the general vicinity, not visible on the surface. Ceramic and metal finds date the fortification to the 15th and 16th century. During the explorations, the techniques of remote interpretation via the satellite images (Google Earth) were used, and also the browser with aerial footage that is used in agriculture (ARKOD) for better and more accurate definition of the character of the site. The discovered earthen fortification fits into the fortification system of the defence against the Turks in the area of Northern Croatia. Apart from its scientific and cultural-historical value, it also carries a great landscape value, which will further enhance the area of the Popovača municipality, and certainly contribute to its further development.

Lokalna topografije i toponimija Valpova u srednjem vijeku pitanje je koje u historiografiji do sada nije bilo u potpunosti razjašnjeno. Djelomičan razlog možemo tražiti u činjenici da nemamo dovoljno sačuvanih izvora koji su u tom pogledu do kraja izričiti. Ipak, situacija nipošto nije takva da u raspoloživom materijalu ne možemo pronaći dovoljno elemenata za argumentirane pa, u nekoj mjeri, i precizne zaključke. No suočeni smo s neobjašnjivo malim interesom povjesničara za srednjovjekovno Valpovo s obzirom na važnost toga naselja, a napose važnost njegovih gospodara. U oskudnoj literaturi tek je ponešto prostora posvećeno srednjovjekovnoj topografiji i toponimiji Valpova, ali bez ozbiljnije analize i usuglašenih stavove autora o tom zamršenom problemu, naročito ako se radi o ubikaciji pojedinih naselja na području Valpova i njihovom međusobnom razlikovanju., The paper deals with the issues of topography and toponymy of the medieval localities in the Valpovo area, namely the medieval towns of Valpovo and Željanovci (Zelenovac), as well as the localities mentioned in the medieval sources as Eghazaswalpo (a Hungarian name that can be translated into English as ‘Church Valpovo’) and Gradisca (or Gueredystha). The paper brings a brief overview of works that touched upon the issue of topography of the aforesaid localities. The authors do not share a common view on the locations of Valpovo, Željanovci and Eghazaswalpo. It is mostly because the medieval documents relevant to the subject are scarce and they allow for different interpretations, at least to some extent. The only fact that we can be certain of is the location of Željanovci, because the sources explicitly place this town in the suburb of the Valpovo castle. A careful analysis of the sources leads to the conclusion that the town of Valpovo was not in the vicinity of the Valpovo castle, but most likely some 2 km to the Northeast, on the site of the present day Staro Valpovo. As for Eghazaswalpo, the sources do not indicate its location in any way. The paper also discusses the toponymy of these three localities, especially the toponym „Željanovci“, because the form commonly accepted in the Croatian historiography is „Zelenovac“, which is disputed here. Finally, the paper reviews the issue of Gradisca (or Gueredystha), a locality found in the documents that come from the 13th and the early 14th century, a period before Valpovo castle and towns of Valpovo and Željanovci were fi rst mentioned. Its location, described in the sources rather precisely, suggests the same location as the present day Valpovo. Furthermore, the name Gradisca indicates that there used to be an older fort at the site of the Valpovo castle.

U disertaciji se obrađuju srednjovjekovna nalazišta obrambenog karaktera na prostoru srednjovjekovne Slavonija – regnum Sclavoniae – koja je nastala iz zajednice srednjovjekovne Križevačke, Zagrebačke i Varaždinske županije, ustrojene od strane zemljoposjednika sredinom 13. stoljeća, a koja je obuhvaćala prostor današnje Središnje Hrvatske. Taj se prostor u srednjem vijeku očitao kao svojevrsna cjelina i u crkvenoj organizaciji pod institucijom Zagrebačke biskupije. Rad se, međutim, ne ograničava na razdoblje od 13. do 15. stoljeća, već se kroz njega pokušava dati dublji uvid u arheološku sliku fortifikacijskih nalazišta i mogućih fortifikacijskih nalazišta kroz čitavo razdoblje srednjeg vijeka, odnosno od vremena intenzivnijeg slavenskog naseljavanja ovog prostora. Mogući razvojni procesi organizacije lokaliteta obrambenog karaktera prate se kroz četiri razdoblja – 7. i 8. stoljeće (vrijeme zaposjedanja prostora i prva stoljeća u novoj postojbini pod avarskom dominacijom), zatim kraj 8. s 9. stoljećem (konsolidacija prostora, razdoblje franačke supremacije i prve slavenske kneževine) te 10. stoljeće (vrijeme sukoba s Mađarima), potom 11. i 12. stoljeće (vrijeme vladavine prvih Arpadovića, vrijeme formiranja županijskog sustava s kastrumom kao upravnim sjedištem) te razdoblje 13. do kraja 15. stoljeća, odnosno do kraja srednjega vijeka. Ustanovljeno je da se na području srednjovjekovne Slavonije za sada ne može govoriti o organiziranome obrambenom sustavu prije zadnjeg spomenutog razdoblja, odnosno prije vremena od 13. do 15. stoljeća. Naime, iako na zapadnoslavenskom prostoru postoji niz lokaliteta – ranosrednjovjekovnih burgova i gradišta, na našem području ona još nisu arheološki dokazana. Čini se da prve takve lokalitete susrećemo u razdoblju razvijenog srednjeg vijeka, u doba vladavine posljednjih Arpadovića, odnosno u vrijeme kraja 12. i početka 13. stoljeća. Uzrok tome tek treba ustanoviti u budućim istraživanjima, a jedan od mogućih povoda takvoj slici, dakako, jeste nedovoljna istraženost ili nepostojanje ciljanih arheoloških istraživanja koja bi se bavila tom problematikom. Krajem 12. stoljeća i početkom 13., a osobito nakon sredine 13. stoljeća, slika arheoloških nalazišta obrambenog karaktera korjenito se mijenja. I na našem prostoru se javlja niz lokaliteta datiran u to razdoblje, a ističe se pojava kamenih burgova, karakteristična u tom vremenu za čitav prostor Srednje Europe. Na području srednjovjekovne Slavonije uočljiv je cvat podizanja kamenih burgova nakon provale Mongola 1242. godine. Međutim, više burgova stručnjaci ocjenjuju i starijim gradnjama, zdanjima podignutima krajem 12. i u prvoj polovini 13. stoljeća, a to bi bili burgovi Stari grad Žumberak, Stari grad Tuščak, Pusta Bela, možda i Margečan, zatim Veliki i Mali Kalnik te Okić, a prema mišljenjima nekih autora tom bi vremenu valjalo pripisati i podizanje burgova Stari grad Krapina te Zakleti breg kod Starigrada. Većina ostalih burgova građena je poslije mongolske provale kada je kralj poticao njihovo podizanje dodjelom dozvola za gradnju svojim vjernim plemićima. Tijekom 14. stoljeća burgovi se izgrađuju u manjoj mjeri nego što je to bilo u drugoj polovini 13. stoljeća, koja ujedno predstavlja vrijeme njihova procvata. Burgovi su u razdoblju gotike i dalje vezani na postavke romaničkih. Dodana je jedna jednostavna značajka – životni uvjeti su se poboljšali te su i zahtjevi porasli. Burgovi dobivaju razne anekse i dogradnje. Fortifikacije dolaze u drugi plan, a reprezentativnost u prvi. To se osobito zamjećuje u 15. stoljeću. Fortifikacije se često ograničavaju samo na vanjski zid. Romanička jezgra se najčešće povećava i to na dva načina – koncentričnim ili radijalnim širenjem te uzdužnim, tj. aksijalnim širenjem, ovisno o konfiguraciji terena na kojem je burg podignut. Pregradnje i dodavanje obrambenih elemenata osobito su karakteristične za kasnije vrijeme kada je postojala opasnost od vatrenog oružja, a jasno se očituju na burgovima Cesargrad, Zelingrad i Trakošćan. Burgovi su bili veliki stimulatori promjena privrede i mreže naselja, oni su obnašali i administrativne funkcije prikupljanja prihoda od zemljišnih posjeda za kralja ili biskupa. Taj je mehanizam funkcionirao sve do 16. st., kada počinje jedno novo vrijeme, razdoblje novoga vijeka, a završava razdoblje kasnog srednjeg vijeka. U novije vrijeme se provodi nekoliko sustavnih arheoloških istraživanja i konzervacija burgova na promatranome području. Među njima je u disertaciji izdvojen lokalitet Plemićki grad Vrbovec u Klenovcu Humskom kod Huma na Sutli. Na tome lokalitetu se provode sustavna istraživanja kojima se do sada u cjelini uspjelo istražiti sjeverni prostor burga s tri prostorije. U disertaciji se donosi arheološka obrada svih kategorija nalaza s tog dijela burga, te se iznose ukupna saznanja o burgu, koja predstavljaju doprinos spoznajama o načinu života plemića u razdoblju od 13. do kraja 15. stoljeća, te o organizaciji unutrašnjeg prostora njegova sjedišta – burga. Radom se sugerira potreba objelodanjivanja dosadašnjih rezultata istraživanja nalazišta obrambenog karaktera – burgova i gradišta, te potreba poduzimanja ciljanih istraživanja izabranih gradišta kojima bi se mogla odrediti njihova funkcija i datacija. Na taj bi se način dobila i jasnija slika o funkcionalnoj distinkciji između gradišta i burgova kao i o njihovoj zajedničkoj ulozi u obrambenom sustavu srednjovjekovne Slavonije, o kojem na osnovi dosadašnjih arheoloških istraživanja možemo utemeljeno govoriti tek u razdoblju od 13. pa do kraja 15. stoljeća.

U radu se objavljuju nova arheološka nalazišta, otkrivena uz rječicu Veliku, oko 5 kilometara istočno od Svetog Ivana Žabna. Nalazišta se opredjeljuju prema njihovom karakteru (naselja, utvrda) i smještaju u uži vremenski okvir na osnovi tipološko-kronološke analize keramičkih nalaza priku-pljenih prigodom rekognosciranja. Na lokalitetu Ladinec-Čatrnja ustanovljeno je veće naselje iz kasnog brončanoga doba. Položaj je bio nastanjen i u razdoblju mladeg zeljeznog doba, antike te u kasnom srednjem vijeku. Na blago povišenoj gredi kod sela Majur ustanovljeno je naselje iz razdo-blja neolitika, eneolitika i kasnoga brončanoga doba, a na manjoj površini zamijećeni su i nalazi koji upućuju na postojanje manjeg rimskog ruralnog naselja. Podno brežuljka, u močvarnoj dolini rječice Velike podignuta je zemljana utvrda zvana Belovar Hi Turski grad. Za čitav promatrani kraj načinjena je i analiza zračnih snimki kojom je potvrdena slika rasprostiranja arheoloskih tvorevina otkrivenih u arheološkim rekognosciranjima. Daljinskom interpretacijom otkriveni su i daljnji novi arheološki objekti, odnosno položaji., The paper brings new findings at archaeo¬logical sites located near the villages of Majur (Zagreb County, Commune of Farkaševac) and Ladinec (Koprivnica-Križevci County, Commune of Sveti Ivan Žabno), which are situated to the north and south of the Sveti Ivan Žabno-Bjelovar road. The findings are based upon typological and chronological analysis of pottery gathered during superficial field examination as well as aerial pho¬tos (Chart 1). Common features of these locations are gentle hills and rich water currents in the val¬leys, which made the area suitable for settlements. Special attention in this work is paid to the stream Velika that used to be of much greater importance than it is today. Fragments of pottery found in the western part of Ladinec-Čatrnja location(Fig.l:l) clearly show a settlement typical of the Virovitica cul¬tural group from the beginning of late Bronze Age, 14th -12th cent. BC (T.3). Pottery dating from the same period was found in the central part of Čatrnja (Fig.l:2) and in the eastern part called Zukve (Fig.l:3; T.4). The same locations are rich in pottery from the newer Iron Age.The same area hid fragments of ancient (T5:l-8) and late medieval pottery (T.6). At Majur location, in the upper layer to the north from the last houses the archaeologists discovered prehistoric settlements dating from ne-olitic, eneolitic and late Bronze Age, all belonging to Zagreb group that chronologically corresponds to Baierdorf-Velatice group from the Mid-Danube basin (fig.2:l; T l-2).In the farther northern part of the prehistoric site a lot of ancient pottery was located (T.5: 9-10), while late medieval pottery was discovered only sporadically (Fig.2:2). Op¬posite these upper positions, in the swampy valley there stand the remains of a medieval fortress named 'Grad / Town Belovar'. It is possible that the swamp was directly connected with the Velika stream (Fig. 2:4; Fig.4). The whole area has been screened and ana¬lysed from the air and these findings confirm the spreading of archaeological sites (Fig.1-2). Further works led to discovery of new archaeological loca¬tions dating from medieval times and the Modern Age. (Fig.3).

Ovim radom izvršene su određene izmjene u načinu korištenja i uređenja građevinskog područja naselja kao i pojaseva prometne i komunalne i komunalne infrastrukture

ovim planom utvrđeni su pojasevi prometne i komunalne infrastrukture sa uvjetima gradnje poslovnih građevina unutar područja Ambarine, općina Gradište

Srednjovjekovno nizinsko gradište u Gudovcu datira u razdoblje kasnog srednjeg vijeka. Nastavljena su istraživanja na sjevernome dijelu lokaliteta na padini središnjeg uzvišenja i dijelu unutrašnjeg jarka gradišta koji je otkriven istraživanjima 2003. g. Uz brojne značajne pokretne nalaze (pećnjaci, keramički lonci, drveni, metalni i stakleni predmeti, arheobotanički nalazi) pronađeni su značajni nalazi drvenih greda koje su služile kao graditeljski elementi gradišta.

Gradišta kao zasebna vrsta kulturno-povijesnih spomenika objedinjuju značajke arheoloških nalazišta obrambeno-naseobinskog karaktera. Sastoje se od središnjeg uzvišenja branjenog jarkom i bedemom ili sustavom jaraka i bedema. Građena su od prirodnih materijala - zemlje i drveta ili kamena, ovisno o geološkim osnovama kraja. Organizirana su tako da zadovoljavaju uvjete za privremeni, ali i stalni boravak čovjeka. Izuzev pojedinačnih nalaza keramike na utvrdama iz starijih razdoblja, o srednjovjekovnim gradištima na području gorske Hrvatske, otoka, obale i zaleđa nema arheoloških dokaza. Gradišta su poznata na čitavom području međurječja Mure, Drave, Save i Dunava, međutim za područje Istočne Hrvatske postoji veliki problem nepoznavanja položaja gradišta zbog loše arheološke istraženosti i objave u literaturi. Arheološka iskopavanja obavljena su na dvadesetak gradišta i to uglavnom s područja Središnje Hrvatske. Radilo se uglavnom o manjim probnim iskopavanjima koja nisu pružila dovoljno podataka za zadovoljavajuće poznavanje gradišta u Hrvatskoj, stoga je u posljednje vrijeme poduzeto nekoliko novih probnih i sustavnih istraživanja gradišta. Gradišta su s obzirom na položaj opredijeljena u nizinski i visinski tip. Visinska gradišta nalaze se na prirodno istaknutim položajima na glavicama i padinama brjegova ili u ravnicama na izrazito istaknutim i dominantnim brjegovima koji nadvisuju okolni teren najmanje za oko 20-30 m. Nizinska gradišta nalaze se u ravničarskom kraju i često iskorištavaju okolne vodotoke i podzemnu vodu kao dodatni element obrane. U nizinska gradišta spadaju i ona smještena na ponešto izdignutim blagim brežuljcima u nizini. S obzirom na oblik dijele se na kružna, četvrtasta, trokutasta, izdužena, a s obzirom na raščlanjenost mogu biti jednodjelna, dvojna i višedjelna. Promjer središnjeg platoa gradišta kreće se u rasponu od 20 do 100 metara. Najveći broj gradišta promjera je oko 40 do 50 m. Daljnja veličina gradišta ovisi o broju obrambenih pojaseva. S obzirom na kontinuitet i intenzitet boravka ljudi u njima, možemo ih podijeliti na gradišta stalnog karaktera i druga koja su služila za privremeni ili povremeni boravak. Gradišta koja su povremeno korištena imala su funkciju pribježišta ili vojnih utvrda - stražarnica u nemirnim ratnim vremenima. Stalno naseljena gradišta mogla su biti utvrđena naselja, trgovišta ili, što je češće, utvrđeni feudalni posjed. Zamjetno je grupiranje gradišta uz glavne cestovne komunikacije i vodotoke. Potreba čovjeka za blizinom pitke vode može se pratiti od prapovijesnih vremena do danas. Kod nizinskih gradišta voda je služila i u dodatne obrambene svrhe. Rječnim dolinama često su prolazile i prometne komunikacije. Grupiranje gradišta uz prometne komunikacije nije neuobičajeno jer su sama gradišta uvjetovala gušću naseljenost pojedinog kraja, omogućivanje trgovačkih veza i bržeg kretanja, a ujedno su i sama podizana na mjestima gdje su već otprije postojale prirodne i cestovne komunikacije. Gradišta se podižu na onim položajima na kojima već postoje određeni preduvjeti (prirodni i društveni), a zatim i samo njihovo postojanje uvjetuje daljnji razvitak okoline. Ponešto drugačiju sliku dobivamo kod gradišta izrazito refugijalnog karaktera, dakle onih koja su služila isključivo kao pribježište i utočište u nemirnim vremenima. Takva gradišta nisu nužno podizana uz prometnice, na mjestima koja kontroliraju širi prostor, već je osnovni uvjet njihova smještaja bila zaštita, skrovitost i kontrola pristupa samome gradištu. Dosadašnja saznanja o vremenu kada su gradišta u Hrvatskoj korištena, temeljena na arheološkim izvorima, ukazuju na razdoblje od 11. do 16. st. Buduća će istraživanja možda dati i drugačiju sliku. Od 91 srednjovjekovnih gradišta u Središnjoj Hrvatskoj tek za dva gradišta postoje pouzdani arheološki pokazatelji za dataciju u 11. stoljeće. Poticaj za pojačanu izgradnju gradišta dala je provala Tatara 1241.g. kao i dugotrajna opasnost od Turaka u kasnom srednjem vijeku. Gradišta datirana u 11. st. predstavljala su vrst viših oblika općinskih središta ili su bila pribježišta, dok su gradišta od 12. do 16. stoljeća bila feudalna središta. Dokazan je kontinuitet života ranosrednjovjekovnih gradišta u kasnom srednjem vijeku. I pojedina kasnosrednjovjekovna gradišta nastavila su svoju egzistenciju u novom vijeku u funkciji kaštela, pri čemu je došlo do njihovih određenih graditeljskih preinaka. Još sredinom 15. st. neka kasnosrednjovjekovna gradišta – feudalni posjedi postala su obrambenim uporištima u sustavu utvrda protiv Turaka, a većina ih je tijekom tog razdoblja propala.

Prostornim planom uređenja Općine Gradište određeni su uvjeti razvoja, uređenja i upotrebe prostora, zaštita kulturnih dobara i prirode. Prostorni plan sadrži kartografske prikaze i detaljno tekstualno obrazloženje. Odredbe za provođenje ovog plana objavljenje su u Službenom vjesniku Županije Vukovarsko-srijemske (4/2004).

Srednjovjekovno gradište Gradić ili Turski brijeg smješteno je sjeverno od mjesta Torčec kraj Koprivnice, u blizini sutoka okolnih potoka, pritoka rijeke Drave. Mjesto Torčec veže se uz srednjovjekovni Ketedhel koji se u povijesnim izvorima spominje oko 1225. godine, a kasnije i kao kaštel Ketedhel. Gradište se nalazi u neposrednoj blizini položaja Cirkvišče na kojem je ubicirana ecclesia sancti Stephanis regis circa Drauam iz 1334. godine. Lokalitet predstavlja tipično nizinsko srednjovjekovno gradište s jasno uočljivim bedemom istaknutih uglova te opkopom koji se punio vodom. Arheološka istraživanja provedena su tijekom 2002. i 2003., a njima je razlučeno više faza lokaliteta. To su geološki (Faza I), predgradišni (Faza II) i gradišni horizont razvijenog (Faza III) i kasnog srednjeg vijeka (Faza IV) u kojima su prepoznate različite pregradnje i dogradnje gradišta, faza napuštanja gradišta (Faza V) te novovjekovni horizont (Faza VI). U razvijenom srednjem vijeku gradište se sastojalo od središnjeg uzvišenja okruženog dvostrukim obručem bedema i jaraka, a u kasnom srednjem vijeku unutrašnji je bedem zatrpan. Gradištu se prilazilo drvenim mostom koji je pronađen na istočnoj strani lokaliteta. Polučenim saznanjima prvi se put u Hrvatskoj približavamo bogatim rezultatima istraživanja gradišta srednje i istočne Europe.

Srednjovjekovno gradište Gradić ili Turski brijeg smješteno je sjeverno od mjesta Torčec kraj Koprivnice, u blizini sutoka okolnih potoka, pritoka rijeke Drave. Mjesto Torčec veže se uz srednjovjekovni Ketedhel koji se u povijesnim izvorima spominje oko 1225. g., a godina 1353., 1450., 1462. i 1502, spominje se i kaštel Ketedhel. Gradište se nalazi u neposrednoj blizini položaja Cirkvišče na kojem je ubicirana ecclesia sancti Stephanis regis circa Drauam iz 1334.g. Lokalitet predstavlja tipično nizinsko srednjovjekovno gradište s jasno uočljivim bedemom istaknutih uglova te opkopom koji se punio vodom. Arheološka istraživanja provedena su tijekom 2002. i 2003.g. a njima je razlučeno više faza lokaliteta. To su geološki (Faza I), predgradišni (Faza II) i gradišni horizont razvijenog (Faza III) i kasnog srednjeg vijeka (Faza IV) u kojima su prepoznate različite pregradnje i dogradnje gradišta, faza napuštanja gradišta (Faza V) te novovjekovni horizont (Faza VI). U razvijenom srednjem vijeku gradište se sastojalo od središnjeg uzvišenja okruženog dvostrukim obručem bedema i jaraka, dok je u kasnom srednjem vijeku unutrašnji bedem zatrpan. Gradištu se prilazilo drvenim mostom koji je pronađen na istočnoj strani lokaliteta. Polučenim saznanjima po prvi puta se u Hrvatskoj približavamo bogatim rezultatima istraživanja gradišta Srednje i Istočne Europe.

Srednjovjekovno nizinsko gradište u Gudovcu datira u razdoblje kasnog srednjeg vijeka i jedno je od najznačajnijih arheoloških nalazišta te vrste u Hrvatskoj. Ističe se nalazima luksuznih uvoznih keramičkih posuda, zatim nalazima pećnjaka i kalupa za pećnjake koji ukazuju na radioničku djelatnost na samome lokalitetu. Povijesni izvori ukazuju na značaj gudovačke Gradine za vrijeme magistra Petra de Gudowcz koji je imao veliki politički utjecaj u ovome dijelu srednjovjekovne Slavonije te čvrste veze s biskupom Oswaldom Thuzom, kao i s kraljevskim dvorom u Budimu.

Srednjovjekovno nizinsko gradište Gradić jedno je od rijetkih dobro očuvanih nalazišta te vrste u sjevernoj Hrvatskoj. Nalazi se u blizini vodotoka, a sastoji se od središnjeg uzvišenja opasanog jarkom i zemljanim bedemom. Sondažno arheološko istraživanje rezultiralo je potvrdom postojanja još jednog unutrašnjeg zemljanog bedema i jarka koji su danas iznivelirani s centralnim uzvišenjem i neprepoznatljivi u konfiguraciji terena. Poticaj za postavljanje sondi pružili su zračni snimci nalazišta, snimani u proljeće i ljeto 2000., na kojima je prepoznata tamnija mrlja u obliku obruča oko centralnog uzvišenja gradišta, na njegovoj padini. Unutar novootkrivenog bedema pronađeni su pri samoj zdravici ostaci trupaca koji su C14 metodom datirani u drugu polovinu 12. i 13. stoljeće.

U izvješću se iznose rezultati nastavka arheoloških istraživanja srednjovjekovnog nizinskog gradišta u Gudovcu koje datira u razdoblje kasnog srednjeg vijeka i jedno je od najznačajnijih arheoloških nalazišta te vrste u Hrvatskoj. Ističe se nalazima luksuznih uvoznih keramičkih posuda, zatim nalazima pećnjaka i kalupa za pećnjake koji ukazuju na radioničku djelatnost na samome lokalitetu. Povijesni izvori ukazuju na značaj gudovačke Gradine za vrijeme magistra Petra de Gudowcz koji je imao veliki politički utjecaj u ovome dijelu srednjovjekovne Slavonije te čvrste veze s biskupom Oswaldom Thuzom, kao i s kraljevskim dvorom u Budimu.

U razdoblju od 22. srpnja do 10. kolovoza 2002.g. Institut za arheologiju iz Zagreba, u suradnji s Gradskim muzejem Koprivnica, obavio je pokusna terenska znanstvena arheološka istraživanja na tri položaja u okolici Torčeca - Ledine, Gradić i Cirkvišče. Arheološko nalazište Ledine kraj Torčeca, općina Drnja, evidentirano je slučajno, 26. listopada 1997.g., a smješteno je sjeveroistočno od Torčeca na blago povišenoj dravskoj terasi. Tijekom iskopavanja zabilježeno je 5 zatvorenih cjelina. To su ukopi naglašeno izduženog ovaloidnog oblika, zaobljenih uglova, koji su zapunjeni tamnijom zemljom, ulomcima keramike, sporadičnim nalazima kostiju i spaljenih kostiju, kućnog lijepa, metalnih predmeta te većom količinom šljunka. Svi ukopi javljaju se odmah ispod oranog sloja. Od posebnih nalaza valja izdvojiti, željezni nožić, kameni brus s rupom za vješanje, željeznu iglu, keramički pršljen, perlu od staklene paste. Preliminarna valorizacija ulomaka keramičkih posuda, na osnovi njihovih oblika, fakture i načina ukrašavanja, ukazuje na razdoblje ranog srednjeg vijeka. Arheološko nalazište Gradić smješteno je zapadno od ceste koja od Torčeca vodi prema Đelekovcu, oko 300 m sjeverno od potoka Gliboki. Lokalitet predstavlja tipično srednjovjekovno gradište s bedemom i opkopom koji su u konfiguraciji terena jasno uočljivi. Tijekom iskopavanja otvorene su dvije sonde dimenzija 3x2 m u kojima je zabilježena 21 stratigrafska jedinica slojeva do relativne dubine 1, 60 m. Profili sonde koja je bila postavljena na padini centralnog uzvišenja ukazivali su da se na tom mjesto nalazio još jedan unutarnji bedem te još jedan jarak. U istoj sondi na relativnoj dubini od 1, 20 do 1, 30 m naišlo se na ostatke drva u tri dimenzije, vjerojatne dijelova drvenih palisada. Arheološko nalazište Cirkvišče smješteno je sjeverno od mjesta Torčec, s istočne strane ceste za Đelekovec. Tijekom istraživanja ustanovilo se da se na ovoj površini nalazilo groblje s izuzetno gusto ukopavanim grobnim rakama na redove, pri čemu su se brojne rake presijecale. U poremećenom sloju zahvaćenom oranjem pronađen je oštećeni srebrni novac, željezna ostruga, S-karičica. Pronađene su dvije keramičke posude vjerojatno iz 17. stoljeća. Istraženo je 18 grobnih cjelina od kojih je samo ponekima djelomično očuvan i prepoznat ukop grobne rake, a pokojnici su polagani u ljesove. Od posebnih nalaza registrirana su tri brončana prstena, jedna ogrlica od bijelih poliedarskih i plavih okruglih staklenih perli nanizanih na nit organskog porijekla, sa željeznom spojkom, željezne pređice s trnom i veće željezne kopče, gumb za kopčanje odjeće, željezne kopčice za čizme ili obojke.

U suradnji Instituta za arheologiju iz Zagreba i Muzeja Moslavine iz Kutine tijekom posljednjih godina obilaženi su srednjovjekovni lokaliteti okolice Kutine i Garešnice. Pregledom prikupljene građe koja je višegodišnjim aktivnostima arheologa na tom području pohranjena u Muzeju Moslavine, izdvojeni su i obrađeni neki neobjavljeni primjerci keramike pronađeni prilikom pokusnih arheoloških iskopavanja gradišta. Za svako od tih gradišta priložena je topografska karta te zračni snimak radi usporedbi starijih opisa sa sadašnjim stanjem na terenu. Analiza odabranih primjeraka keramike pokazala je da ulomci ili čitave posude imaju značajke stolne kasnosrednjovjekovne keramike datirane u 15. i prvu polovicu 16. stoljeća, vremenu kada su obrađena gradišta bila korištena u obrambene svrhe ili za stanovanje.

U suradnji Instituta za arheologiju iz Zagreba i Muzeja Moslavine iz Kutine tijekom posljednjih godina obilaženi su srednjovjekovni lokaliteti okolice Kutine i Garešnice. Pregledom prikupljene građe koja je višegodišnjim aktivnostima arheologa na tom području pohranjena u Muzeju Moslavine, izdvojeni su i obrađeni neki neobjavljeni primjerci keramike pronađeni prilikom pokusnih arheoloških iskopavanja gradišta. Za svako od tih gradišta priložena je topografska karta te zračni snimak radi usporedbi starijih opisa sa sadašnjim stanjem na terenu. Analiza odabranih primjeraka keramike pokazala je da ulomci ili čitave posude imaju značajke stolne kasnosrednjovjekovne keramike, datirane u 15. i prvu polovinu 16. stoljeća, vremenu kada su obrađena gradišta bila korištena u obrambene svrhe ili za stanovanje., In Kooperation des Instituts für Archäologie aus Zagreb und des Heimatmuseums von Moslavina aus Kutina wurden die mittelalterlichen Stätten in der Umgebung von Kutina und Garešnica besichtigt, die aufgrund ihrer Konfiguration und des Bezugs zur Umgebung als Wallburgen bezeichnet werden können (Karte 1, Karte 2). Für jede Wallburg wurden je eine topographische Karte und eine Luftaufnahme beigelegt zum Vergleich der älteren Schilderungen mit dem gegenwärtigen Zustand vor Ort. Es wurde auch die Höhenburg Turski stol–Gradina (Karte 1, 1) besichtigt. Die Form der Höhenburg ist aus der Luftaufnahme der Staatlichen Verwaltung für Geodäsie der Republik Kroatien (Abb. 1) sichtbar, während sie in die topographische Karte nicht eingezeichnet ist (Abb. 1a). Die Höhenburg liegt in einem dichten Wald, und klar erkennbar sind zwei Wassergräben in Form von dunklen Kreiskonturen sowie die zentrale Erhebung A und eine Befestigungsmauer, während die kleinere Erhebung B nicht erkennbar ist. Bei der erneuten Besichtigung im Frühling 2002 wurde festgestellt, daß die Zeichnung von 1956 völlig dem Zustand vor Ort entspricht (Abb. 1b, 1c). Die Stätte Kutina–Zentrum (Karte 1, 2) war eine quadratische Wallburg am Flüßchen Kutinica, die nach der Flußregulierung zerstört wurde. Vom Ende der 1950er ist die Rekonstruktion der Stätte nach der Zeichnung von Ante Glavičić (Abb. 2) bekannt, und wir veröffentlichten die angenommene Lage der Wallburg (Abb. 2a). Die dritte Wallburg in der Nähe von Kutina liegt ca. 1 km südöstlich von Kutinsko Selo entfernt (Karte 1, 3). In einer Untersuchung von 1963 wurde festgestellt, daß diese Stätte aus einer Siedlung sowie einer Festung besteht, nämlich es befindet sich nördlich des von einem Wassergraben und von einer Befestigungsmauer umgebenen zentralen Teils der Wallburg noch eine fünfeckige, von einem Wall umgebene Fläche mit einer Befestigungsmauer aus Eichenbalken. Aus der Luftaufnahme geht hervor, daß Plovdin eine Wallburg mit mehreren Wassergräben und Befestigungsmauern um eine unregelmäßige zentrale Erhebung ist, wovon im Norden drei Wassergräben und zwei Befestigungsmauern (Abb. 3) mit Bewässerungskanälen sichtbar sind. Die topographische Karte des Gebiets zeigt nicht alle Details der Plovdin-Anlage (Abb. 3a). Bei der Besichtigung im Frühling 2002 wurde die Lage der Stätte dokumentiert und vermerkt, daß die zentrale Erhebung eine unregelmäßige Form mit betonten halbkreisförmigen Ecken hat. In der Umgebung von Lipovljani liegt die Stätte Kraljeva Velika–Stari Grad (Kućište) (Karte 1, 4). Auf der Luftaufnahme ist ein breiter Wassergraben, der die quadratische zentrale Erhebung umgibt und ihren Konturen folgt, sichtbar. Die Befestigungsmauer läßt sich an der westlichen, südwestlichen und südlichen Seite erkennen (Abb. 4). Auf der topographischen Karte ist nur der breite Wassergraben markiert (Abb. 4a), der das ganze Jahr über mit Wasser gefüllt ist, wie auch das Foto zeigt (Abb. 4b). Bei der Besichtigung 2002 wurde festgestellt, daß die Befestigungsmauer an der nördlichen Seite bis zur Höhe von ca. 1-1,5 m erhalten ist. An der südlichen und südwestlichen Seite ist sie mit dem umgebenden Terrain eingeebnet. Die Luftaufnahme des Gebiets ermöglichte uns Angaben sowie eine Vorstellung von denjenigen Details der Stätte, die nicht vor Ort erkennbar sind, weshalb es an dieser Stelle wichtig erscheint, auf den Wert der Anwendung von verschiedenen interdisziplinären Methoden bei der Erforschung von archäologischen Stätten hinzuweisen. Nordwestlich von Banova Jaruga befindet sich die Niederburg Međurić-Gradina oder Turski grad am linken Ufer des alten Flußlaufs der Ilova (Karte 1, 5), bestehend aus zwei Erhebungen. Aus der Luftaufnahme ist die ovale, von einem Wassergraben und einer Befestigungsmauer umgebene nördliche Erhebung klar erkennbar. Die südliche Erhebung ist nicht sichtbar. An der nordöstlichen, nördlichen und westlichen Seite ist auch der breite äußere Wassergraben sichtbar, der die beiden Erhebungen umgibt (Abb. 5). Die topographische Darstellung entspricht nicht völlig dem Zustand vor Ort (Abb. 5a). Es fehlt der seichtere innere Wassergraben und der die beiden Gräben verbindende Kanal (Abb. 5b). Östlich von Garešnica liegt am linken Ilova-Ufer die Niederburg Sokolovac–Turski grad (Karte 2, 1). Bei der Besichtigung im Frühling 2002 wurden neue Eingriffe an der Stätte festgestellt (Abb. 6b). Aus der topographischen Karte geht hervor, daß die Wallburg im Gebiet Berek liegt. Dieses Toponym benutzte die Bevölkerung zur Bezeichnung von sumpfigen Gebieten, worin oft Wallburgen gebaut wurden(Abb. 6a). An der östlichen Seite ist neben der zentralen Erhebung, zwei Befestigungsmauern und zwei Wassergräben auch ein kleinerer Wassergraben sichtbar, der mit einem nördlich der Walllburg verlaufenden Bächlein verbunden ist. Die Luftaufnahme entspricht der topographischen Darstellung (Abb. 6). In der Nähe der Wallburg in Sokolovac befindet sich im Wald Međuvađa die Stätte Gradina–Tomašica (Karte 1). Die Wallburg wurde 1996 und 2002 besichtigt. Da sie weder auf der topographischen Karte, noch auf der Luftaufnahme erkennbar ist, wurde 2002 eine Skizze (ohne Maßstab) erstellt, die wir dieser Arbeit beilegen (Abb. 7). Heute ist die zentrale Erhebung sichtbar, und gut erhalten sind der mit Wasser gefüllte Graben I und die Befestigungsmauer I (Abb. 7a und 7b). In der Befestigungsmauer I befinden sich vier Einschnitte zur Bewässerung der beiden Wassergräben (Abb. 7). Nach dem Sichten der von den erwähnten Wallburgen stammenden Keramikfunde wurde für unsere Analyse die Töpferware ausgewählt, und zwar Keramikbecher, -krüge und -flaschen, mit dem Ziel einer möglichst präzisen Datierung, um festzustellen, zu welcher Zeit die Wallburgen besiedelt waren. Die bauchigen Becher lassen sich in zwei Gruppen einteilen: mit niedrigem und mit hohem Fuß. Die Becher mit niedrigem Fuß kommen in zwei Varianten vor: 1.) Becher niedrigem, schmalem Fuß (T. 1; T. 2) und 2.) Becher mit niedrigem, breitem Fuß (T. 3; T. 8, 1). Bei den ersteren ist, der Übergang vom Fuß zum Bauch weniger deutlich, während bei den letzteren dieser Teil des Bechers wegen des äußerst breiten Fußes und Bauchs viel deutlicher eingezogen ist. Der Boden der Becher mit niedrigem, schmalem Fuß ist meistens flach oder leicht erhaben, und häufig befindet sich darauf ein Zeichen oder nachträgliche Stempelung – z.B. bei den Bechern aus Tomašica (T. 2, 1) und Turski stol (T. 5, 3). Die Füße sind am Boden ringförmig, mit abgerundeten oder nach oben abgeschrägten Rändern. Die erhaltenen Fragmente dieser Becher sind meistens undekoriert, mit Ausnahme der Becher aus Tomašica (T. 2, 1) und Sokolovac (T. 2, 6), deren Bauch mit auf einer schnell rotierenden Töpferscheibe eingeritzten Riefen verziert ist, sowie des Bechers aus Sokolovac (T. 1, 1), der mit einer breiten, waagerechten, rot bemalten Linie am Übergang vom Fuß zum Bauch verziert ist. Bechern mit niedrigem, breitem Fuß begegnet man häufig an der Stätte Sokolovac–Turski grad. Die Becher mit hohem Fuß (T. 4) haben ebenfalls einen gewölbten Bauch, aber ihr hoher konkaver Fuß (oder konischer – z.B. Becher aus Kraljeva Velika – T. 4, 5) verleiht ihnen den Eindruck einer länglichen, senkrechten Achsenlinie, die für den gotischen Stil charakteristisch ist. Auch die Exemplare aus dieser Bechergruppe sind häufig mit rot bemalten Verzierungen versehen (T. 4, 1, 3, 6, 7), die in Kombination mit einem Zierrädchen (T. 4, 6, 7) oder mit gestochenen oder gestempelten regelmäßigen Kreisen, wie etwa der Becher aus Sokolovac zeigt (T. 4, 1), vorkommen. Bei einem Becher aus Kraljeva Velika tritt die Rädchenverzierung in Kombination mit gestempelten Kreislinien vor (T. 4, 2). Dieser Bechergruppe gehört auch der Becher aus Sokolovac an, gearbeitet in Majolika-Technik und verziert mit blauen waagerechten Linien auf weißem Grund (T. 4, 3). Charakteristisch für die schmalen Becher aus Sokolovac (T. 5, 1) und Turski stol (T. 5, 2) ist die Verzierung des Körpers durch waagerechte Rippen und Rillen auf einer schnell rotierenden Töpferscheibe. Ihrer Form nach sind sie den bauchigen Bechern ähnlich. Das Fragment des Bechers aus Turski stol (T. 5, 3) läßt nur einen bedingten Schluß auf seine Form zu, wir vermuten aber, daß es zu dieser Bechergruppe gehört. Am Übergang vom Fuß zum Körper verläuft eine erhabene Rippe. Am Boden befindet sich ein tief eingeritztes Zeichen, ähnlich dem Zeichen vom Boden des Bechers aus Sokolovac (T. 4, 4). Für die konkaven Becher sind der leicht erweiterte Boden und der an der Öffnung sich erweiternde Körper charakteristisch. Der Becher aus Plovdin grad (T. 5, 5) ist mit tiefen Riefen, oder mit betonten Rippen und roten Bemalungen (in zwei Riefen) sowie mit Reihen von in die Rippen gestempelten Rädchenbändern verziert. Dieser Form gehört wahrscheinlich auch das Fragment des mit Rippen und gestempelten Rädchen verzierten Bechers aus Kraljeva Velika an (T. 5, 4). Das Fragment des Gefäßes aus Kraljeva Velika mit feiner Faktur, in Majolika-Technik in blauen Tönen auf weißem Grund (T. 6, 3), ist ein Teil eines bauchigen Schnabelkruges mit einem Schmuckmedaillon am Bauch mit geometrischen Mustern. Der Boden des Gefäßes aus Turski stol (T. 6, 4) gehört zu einem unglasierten dünnwandigen Krug (oder Flasche?), während das Fragment des Kruges aus Turski stol mit einem mit tiefen Ritzverzierungen geschmückten Henkel (T. 6, 5) dickere Wände und größere Ausmaße aufweist. Der massive Henkel verbindet die Schulter unmittelbar mit der flachen Lippe des Kruges. Unter der Tonware aus Sokolovac und Tomašica wurden einige Funde von Flaschen mit Schnabelausguß identifiziert (T. 7). Die Flaschen aus Sokolovac haben einen leicht erweiterten trichterförmigen Rand, einen langen, dünnen Hals und einen gewölbten Bauch sowie dünnere Wände, und manchmal sind sie mit dichten Riefen verziert (T. 7, 1-3), während die Flaschen aus Tomašica grober sind, mit einem kurzen und breiten Hals (T. 7, 4, 5). Möglicherweise hatten die Flaschen aus Tomašica auch einen Henkel, sie sind jedoch nur äußerst fragmentarisch erhalten. In dieser Arbeit wurden Beispiele anhand der Vergleiche von Fotoaufnahmen, topographischen Karten, alten Schilderungen der Wallburgen und dem heutigen Zustand vor Ort angeführt. Für manche Stätten konnte man neue Angaben erhalten. Aufgrund einer Analyse der Luftaufnahme konnte das Bestehen eines äußeren Wassergrabens an der Wallburg Kraljeva Velika–Stari grad (Kućište) sowie des südlichen und südwestlichen Segments der Befestigungsmauer festgestellt werden, was weder vor Ort sichtbar war, noch auf der topographischen Karte dargestellt ist. Bei der Wallburg Sokolovac–Turski grad konnte aufgrund des Studiums der topographischen Karte und der Luftaufnahme das Bestehen eines dritten, äußeren Wassergrabens an der östlichen Seite der Wallburg festgestellt werden. Bei der Wallburg Plovdin grad konnten einige Hypothesen bestätigt werden, und anhand der Luftaufnahme wurde seine (vergessene) genaue Lage geortet. Aufgrund der Analyse der Luftaufnahme von Plovdin wurde eine größere Zahl von Befestigungsmauern und verbundenen Wassergräben konstatiert. Für ihre genaue Beschreibung und Deutung bedarf es einer systematischen Besichtigung vor Ort und detaillierter Vermessungen. Leider bringen sogar alle diese Methoden manchmal nicht die erwarteten Ergebnisse. Die Wallburg Tomašica- Gradina ist nicht in der topographischen Karte eingezeichnet, sie ist auch auf der Luftaufnahme nicht erkennbar, und es war nicht möglich, sie genau auf der Landkarte zu orten. Alle diese Beobachtungen bieten uns eine klare Vorstellung von der Verteidigungsfunktion dieser Anlagen und ermöglicht ihre Kategorisierung in den Typus der – Wallburgen, allerdings nicht ihre genaue Datierung. Diese wird durch eine Analyse der Keramikbestände – Becher, Flaschen und Krüge – möglich, die als spätmittelalterliche Töpferware klassifiziert und in das 15. sowie in die erste Hälfte des 16. Jahrhunderts datiert wurden. Zu jener Zeit herrschte in diesen Gebieten große Türkengefahr, und es wurde notwendig, sichere, befestigte Anlagen zu errichten. Deshalb sind die erwähnten Wallburgen Bestandteile eines gemeinsamen Abwehrsystems vor den Türken.

Istraženi su zemljani ostaci četverokutnog gradišta nazvanog Banovac, nedaleko sela Podgorja kod Đakova. Prepostavlja se da je to mjesto nestale ranogotičke crkve sv. Ivana koja je imala fortifiukacijske karakteristike.

Rezultati pokusnih arheoloških istraživanja na lokalitetu Gradišće kod Nedelišća pokazuju postojanje intenzivnog naseobinskog života u srednjem vijeku.

Pokusna arheološka istraživanja na lokalitetu Gradišće kod Dvorišća u Međimurju su iznjedrila kružna gradišta i pokretni inventar koji datira iz ranofeudalnog razdoblja. Otkrivena su ranofeudalna utvrđenja.