Search

Autor u radu obrađuje ulogu apostolskog delegata Pierrea Bastiena oko uvođenja, odnosno neuvođenja kongrue za katolički kler u Bosni i Hercegovini. Congrua (prikladno uzdržavanje svećenika) bio je jedan od »kamena spoticanja« u odnosima između nadbiskupa Stadlera i dijecezanskog klera s jedne strane i franjevaca i biskupa iz njihova reda s druge strane. Kako se pitanje nije moglo riješiti međusobnim dogovorom, Sveta Stolica je rješenje tog pitanja pridržala sebi. Ulogu istražitelja povjerila je apostolskom delegatu Pierreu Bastienu, koji se pitanjem kongrue bavio od 1911. do 1914. godine. U radu su obrađena Bastienova izvješća i prijedlozi, prijedlog austrougarskih vlasti i Bastienove objekcije, odluka Svete Stolice o tom pitanju i reakcije klera na tu odluku., The author investigates the role of apostolic delegate Pierre Bastien in introducing or not introducing congruent for the Catholic clergy in Bosnia and Herzegovina. Congruity (orderly maintenance of priests) was one of the “stumbling blocks” in the relations between Archbishop Stadler and the diocesan clergy, but at the same time this issue also provoked conflicts between the Franciscans and the bishops of their order. Since this matter could not be resolved amicably, the Holy See reserved the resolution to this issue for itself. Thus, Pope entrusted the role of investigator in this matter to the apostolic delegate Pierre Bastien, who dealt with the issue of congruence in the period from 1911 to 1914. The article deals not only with Bastien’s reports and his proposals / solutions, but also discusses the proposal of the Austro-Hungarian authorities and Bastien’s objections to this matter, and finally the decision of the Holy See on this issue, as well ass the reactions of the clergy to the decision of the Holy See.

Autor se u radu bavi integralnom biografijom Mirka Danijela Bogdanića (Virovitica, 1760. – Budim, 1802.), jednoga od najznamenitijih hrvatskih prirodoslovnih znanstvenika tijekom druge polovice XVIII. stoljeća u Habsburškoj Monarhiji. Donosi se sažeti pregled dosadašnjih istraživanja o Bogdaniću te povijesni kontekst u razdoblju tijekom kojega je živio i radio. Posebno se analizira njegovo obiteljsko porijeklo po očevoj strani važno za njegov napredak kao i važnost rodnoga grada Virovitice osobito sredinom XVIII. stoljeća. U životopisu se interpretira i raščlanjuje Bogdanićeva mladost, obrazovanje, stručna i profesorska karijera, inicijativa za pokretanje prvih pretpreporodnih novina na hrvatskomu jeziku, astronomsko-kartografske ekspedicije, socijalno-psihološki profil te smrt. U drugom se poglavlju interpretiranju i analiziraju Bogdanićeva objavljena i neobjavljena djela s najvećim naglaskom na latinskoj matematičkoj raspravi i sintezi svjetske povijesti staroga Istoka na hrvatskomu jeziku. Naposljetku je poglavlje o recepciji na Bogdanića poslije njegove smrti do današnjega doba. O njemu je do danas pisano u nizu inozemnih periodičkih publikacija te inozemnih i hrvatskih enciklopedija. Bogdanićev primjer potvrđuje da je i u okviru biografike bio slabo zastupljen u hrvatskoj historiografiji. U ovomu se radu Bogdanićev život i rad proučavaju u kontekstu razvoja povijesti znanosti u Hrvata u širem okviru Habsburške Monarhije tijekom XVIII. stoljeća. Temeljem dosadašnjih znanja i novostečenih spoznaja dokazuje se i objašnjava da je Mirko Danijel Bogdanić jedan od najznačajnijih hrvatskih prirodoslovnih znanstvenika XVIII. stoljeća nesvećeničkoga i neplemićkoga porijekla.

Knjiga sadrži radove o najznačajnijim franjevcima filozofskim piscima Provincije Presvetoga Otkupitelja u 20. stoljeću

Nakon višestoljetne otomanske okupacije Bosna i Hercegovina su u vremenu biskupske službe Josipa Jurja Strossmayera doživjele u kratkom vremenu znatne promjene na socijalnom, političkom i crkvenom području. Ove su zemlje dugo vremena ostale zapadnim granicama, a uskoro i svojevrstan izolirani poluotok nekad moćnog imperija koji više nije mogao pratiti modernizacijske procese suvremenih europskih društava. Stoga je ovaj prostor predan na upravu Austro-Ugarskoj Monarhiji, mada je ostao pod formalnim suverenitetom Porte. U takvim su se uvjetima aktualizirala brojna pitanja na koja u prethodnim razdobljima nije bilo moguće adekvatno odgovoriti, posebice u odnosu na položaj Katoličke crkve. Između ostaloga je izobrazba franjevačkih bogoslova zahtijevala sustavna rješenja prilagođena situaciji u ostatku katoličanstva i napretku obrazovanja. Dolazak pod upravu katoličkih vladara otvorio je mogućnost odustajanja od arhaičnog oblika eklezijalnosti i uvođenje redovite crkvene vlasti. Upitnim je postao i položaj dotada privilegiranog muslimanskog i socijalna afirmacija obespravljenog kršćanskog stanovništva, a propituje se i uloga islama kao religije. Također su stvoreni uvjeti za osnutak i djelovanje raznih kulturnih ustanova te za njih vezane nacionalne emancipacije. U ovom se radu prati odnos biskupa Strossmayera prema spomenutim procesima te donosi zaokružena slika njegova viđenja Bosne i Hercegovine., After several centuries-long Ottoman occupation, Bosnia and Herzegovina in the period of the episcopacy of Bishop Josip Juraj Strossmayer experienced in the short interval great changes on social, political and ecclesiastical plane. These countries remained for a long period Western borderlands, and soon afterwards even an isolated peninsula of formerly powerful empire, which at that time became incapable of following modernisation processes of contemporary European societies. Because of that, this area was surrendered for administration to Austro-Hungarian Monarchy, even though it remained under the formal sovereignty of the Sublime Porte. In such circumstances, numerous questions on which was impossible to answer in previous periods were actualised, particularly those related to the position of Catholic church. Among other things, the education of Franciscan students in theology required systematic solutions adapted to the situation in the rest of Catholic Christendom and the progress of education in general. Coming of Bosnia and Herzegovina under the administration of Catholic rulers opened possibilities for giving up archaic form of ecclesiality and introduction of regular ecclesiastical authorities. Questionable became also the position of hitherto privileged Moslem population and social affirmation of hitherto disenfranchised Christian population, as well as the role of Islam as religion. Preconditions for foundation and activity of different cultural institutions and to them connected national emancipations have been also created. The article follows the attitude of Bishop Strossmayer towards the processes mentioned above and presents a rounded picture of his views on Bosnia and Herzegovina.

U radu se obrađuje nastojanje vrhbosanskoga nadbiskupa Josipa Stadlera oko uvođenja i uređenja kongrue (prikladnog uzdržavanja svećenika) u Vrhbosanskoj nadbiskupiji, odnosno Bosni i Hercegovini u vremenu od 1882. do 1910. po uzoru na ostale zemlje Monarhije, tj. uz dogovor s državnim vlastima. U prvom poglavlju obrađeni su Stadlerovi pokušaji oko uvođenja kongrue od 1882. do 1901. U drugom poglavlju obrađeni su pokušaji rješenja ovoga pitanja u sklopu rješavanja tzv. "katoličke autonomije". U trećem poglavlju opisan je pokušaj rješenja u dogovoru sa Zemaljskom vladom te u četvrtom pokušaj rješenja preko Svete Stolice. Usprkos svim Stadlerovim pokušajima, koji su trajali gotovo neprestano, u različitom intenzitetu, kongrua na kraju nije uvedena zbog protivljenja franjevaca koji su procijenili da bi njezinim uvođenjem više izgubili nego dobili., The paper deals with Archbishop Stadler's efforts regarding the introduction and regulation of congrua (adequate support for priests), first in the Roman Catholic Archdiocese of Vrhbosna (and Banja Luka till 1884) and later in the entire Ecclesiastical Province of Vrhbosna in the period from 1882 to 1910 following the example of other Monarchy countries, i.e. in the agreement with the state authorities. The first chapter deals with Stadler's attempts to introduce congrua from 1882 to 1901. Throughout this period, he tried to solve the problem in agreement with the Bosnian Franciscans, who almost exclusively, especially at the beginning, comprised the pastoral clergy of the mentioned Dioceses, as well as with the suffragan bishops. He had acceptable support from the bishop, but the problem was not solved because Bosnian Franciscans were not interested for its solving. The second chapter deals with the attempts to solve this issue in the framework of addressing the so called "Catholic autonomy". They lasted from 1905 to 1909. Joint minister of finances, I. Burián was at his disposal then, as well as the agreement of the suffragan bishops, but he did not have the consent of the Franciscan Province of Bosnia administration that requested "parity" in relation to bishops regarding making decisions for introduction and distribution of congrua. As that was contrary to canon law for Stadler, it was unacceptable for Bishop Marković. Stadler then suggested to the government a draft of the congrua arrangement that was very close to the Franciscan attitude, but since the government did not accept the entire autonomy project, they also did not accept the proposal of the congrua arrangement. In June 1909 Stadler had a new proposal for the government regarding the congrua arrangement. He had a consent of Bishop Marković, but not of Bishop Buconjić and Bosnian Franciscans. At that moment it was clear why Franciscans were rejecting congrua. They thought that their incomes would be decreased with the introduction of congrua, which could endanger the existence of their monasteries and educational institutes. The third chapter deals with Stadler's attempt to make the agreement with the Land Government regarding the congrua introduction. When it was seen that the congrua could not be introduced for all the clergy due to oppositions of the Franciscans and Bishop Buconjić, the Government, who thought this issue should be solved, suggested Stadler to limit introduction of congrua only on secular clergy. Although Stadler made some steps in that sense (sent to the government reports of diocesan parishes as the confirmation that the faithful wanted congrua instead of parish-priest fees) conditions set by the government or ministries from Vienna were not eventually acceptable for Stadler. Namely, the minister required that the lay faithful, who should be taxed, have a decisive role in the congrua arrangement, as it was the case with the Serbian Orthodox and Muslims. According to Stadler that was against canonical norms. The fourth and the last chapter deals with Stadler's efforts to make pressures on Franciscans through the Holy See and that they ask for the introduction of congrua. The Holy See estimated that this issue caused division among the clergy in Bosnia and Herzegovina and decided to examine it before making final decision. He entrusted the issue to Apostolic Delegate P. Bastien, whom he sent to Sarajevo at the end of 1910.

Bježeći pred turskim napadima franjevci Provincije Bosne Srebrene napuštaju otok Visovac i na savjet općeg providura Leonarda Foscola dolaze u Šibenik 1648. godine. Njihova prvotna ideja je bila da se nastane na otoku Žirju ili u Skradinu, no zbog pošasti kuge koja je u to vrijeme vladala gradom odlučili su ostati i pomagati stanovništvu. Samostansku crkvu svetog Lovre grade 1655. godine, a radi se o jednostavnoj jednobrodnoj građevini propovjedničkog tipa sa zvonikom na kojoj vidimo poznatu franjevačku težnju za strogošću i čistoćom umjetničkih oblika te uporabu skromne dekoracije i nerazmetljivih formi. Što se tiče njene unutrašnjosti ona je svoj današnji izgled polako počela dobivati 70-ih godina XVIII. stoljeća kada su franjevci odlučili sagraditi nove oltare, a tijekom svoje povijesti sakupili su i veliki broj umjetničkih djela. Rad donosi povijest Provincije Presvetog Otkupitelja, okolnosti dolaska franjevaca u Šibenik i njihovu ulogu Kandijskom ratu te povijest gradnje crkve i njeno sadašnje stanje, dok je najveći fokus stavljen na katalog u kojem su obrađena umjetnička djela koje se danas nalaze u crkvi kao i ona za koje se sa sigurnošću zna da su izvorno stajala u crkvi. Fleeing the Turkish attacks, the Franciscans of the Province of Bosna Srebrena left the island of Visovac and came to Šibenik in 1648 on the advice of the general providor Leonard Foscolo. Their original idea was to settle in Skradin or on the island of Žirje, but due to the plague that ruled the city at the time, they decided to stay and help the population. The monastery church of St. Lawrence was built in 1655, and it is a simple single-nave building of the preaching type with a bell tower where we see the famous Franciscan aspiration for rigor and purity of art forms and the use of modest decoration and unobtrusive forms. As for its interior, it slowly began to take on its present appearance in the 70s years of 18 century when the Franciscans decided to build new altars, and during their history they collected a large number of works of art. The thesis brings the history of the Province of the Most Holy Redeemer, the circumstances of the arrival of the Franciscans in Šibenik, their role in the War of Candia, the history of church building and its current state, while the greatest focus is placed on the catalog which deals with works of art that are in the church today as well as those that are known for sure to have originally stood in the church.

U radu su prikazani hodočasnici iz Španjolske, odnosno njezinih nekadašnjih kraljevstava Kastilje, Aragonije, Navare, te Portugala koji su prošli hrvatskim krajevima i gradovima na Jadranu tijekom plovidbe u Svetu zemlju. Kratko su prikazana politička i vjerska zbivanja na tom prostoru te stavljena u korelaciju s istovjetnim fenomenom u ostatku Europe. Opisani su njihovi motivi za odlazak, staleška pripadnost te doživljaji tijekom putovanja. Osim geografskih i političkih specifičnosti, koje su najviše utjecale na njihovu brojnost, primjetna je niska zastupljenost građanstva. Relativno dobru zastupljenost pisanih svjedočanstava ne prati razmjeran broj kontakata s osobama iz hrvatskih krajeva, a od toga odstupaju pripadnici franjevačkoga reda glede pojedinih zaslužnih članova zajednice u Jeruzalemu. Ukupan dojam govori da su španjolski i portugalski hodočasnički zapisi u usporedbi s djelima drugih hodočasnika kasnoga srednjeg vijeka i ranoga novog doba najviše usmjereni na Jeruzalem i ostala sveta mjesta, pa su tranzitni krajevi ostali zakinuti u tekstovima., Pilgrims from the Iberian Peninsula, from the kingdoms of Castile, Aragon, Navarre, and Portugal, were an indispensable part of European pilgrimages from Venice to Palestine from the very beginning of travels to the Holy Land (a total of 85 persons have been recorded from the lands of the Spanish Crown and 68 of those have been identified; 60 of them came from Portugal, 32 of them known by name). This is evidenced by Venetian state and chronicler records, but above all by the relatively numerous travelogues (6 Spanish and 3 Portuguese authors have been analyzed). Motivated by deep and sincere religious feelings, of which one finds confirmation in their writings as well as in general biographies, they set out from all parts of their countries on this expensive, tiresome, and too often perilous sea voyage. Very similar to the German or French pilgrims, they came from all walks of life, but persons from ecclesiastical circles prevailed from the mid-16th century. Somewhat surprising is the large number of women, which generally differs from the situation in other ethnic groups. Due to their choice of Venice as the port of departure, they had to sail along the Croatian Adriatic coast. Some, however, used new geographical discoveries and came to Jerusalem from the east, visiting the Adriatic cities only on their return. Depending on the type of vessel (galley or one of the proper sailing ships – koka, nava, or galijun) and the official or business tasks of the ship owner, they docked in various ports from Poreč to Dubrovnik. And while members of the nobility recorded secular curiosities, with a noticeable liking for “miracles”, the clergy placed considerable emphasis on the religious situation. In this respect, what united them was their surprise at the encounter with Glagolitic liturgy (the question is what impressed them more – the Mass in Zadar or the singing in Jerusalem). St Jerome was recognized as a strong link between his native Dalmatia and the distant Iberian lands. The political reality was quite astutely perceived and the pilgrims knew about all various changes – the attitude of Dubrovnik towards the Holy Roman Empire, the Venetian territories from Istria to Boka, and the intolerance between Venice and the Dubrovnik Republic – but the political Croatia escaped their observations. The rise of the Ottoman Empire as a deadly threat to the Christian world, which they were also aware of in their own homeland, became evident to them in the Adriatic. There are two realistic accounts, albeit contradictory, of Dubrovnik’s military prowess and its reliance on the power of Spain. As for the other cities, Pula seems to have been especially interesting to them due to its monumental ancient monuments (the amphitheatre and the theatre), where the pilgrims recalled various characters from stories and books whose themes were pan-European and present also with the Germans, the French, and others. But they also experienced the dark images of decay in the city. Contacts with the Croatian folk and individuals were not numerous, but the travellers remained impressed by the exceptional hospitality of the poor inhabitants of Ilovik, as well as the knowledge and skills of Croatian sailors, among whom Petar Fazanić from Hvar excelled. One should also mention an impressive account of the activities of Fr Boniface of Lopud, a multiple custodian of Jerusalem, for which his Franciscan brethren were credited, an opinion that our pilgrims shared with those from other countries. As is only to be expected, Spanish and Portuguese travelogue writers also left numerous notes on the weather conditions in the Adriatic. This paper ends with the outbreak of the Candian War (1645), which roughly coincides with the end of the Thirty Years’ War (1648). These two armed conflicts marked the final demise of the Venetian Republic and pushed Spain and Portugal in the background, while at the same time pilgrimages became more of a private matter and travelling to the Levant (and incidentally to Palestine) was completely secularized, acquiring adventurous or scientific features.

Povijest Našica može se pratiti od 13. stoljeća, odnosno od prvog spomena grada, a do dolaska obitelji Pejačević u 18. stoljeću ključnu ulogu u razvoju grada imali su franjevci koji su u središtu mjesta podigli crkvu sa samostanom oko koje je započelo formiranje trga ljevkastog oblika na kojemu je započela izgradnja najprije trošnih kuća od slabih materijala, a kasnije i onih od čvršćih materijala. Uz franjevce, veliki značaj imala je i obitelj Aba koja je poticala naseljavanje ljudi iz raznih krajeva koji su potom kroz razvoj trgovine i obrta pridonosili i razvoju samoga grada. Za prodora Turaka, pod čijom su vlašću Našice bile 155 godina, bio je prekinut daljnji gospodarski razvoj grada. Nedugo nakon uspostavljanja habsburške vlasti, našički posjed dolazi u vlasništvo obitelj Pejačević i tada započinje novo razdoblje koje je obilježeno intenzivnom izgradnjom u 19. stoljeću koja se kasnije nastavila još intenzivnije i kroz cijelo 20. stoljeće. U 19. stoljeću započinje razvoj Našica kao trgovišta kroz doseljavanje brojnih trgovaca i obrtnika među kojima su se posebno isticali Židovi koji su uz gradnju stambenih i stambeno-poslovnih objekata dali podići i jednu od najljepših sinagoga u Hrvatskoj. Na potezu od novoizgrađenog dvorca obitelji Pejačević do franjevačke crkve i samostana grade se prizemnice i jednokatnice javne i stambeno-poslovne namjene u historicističkom stilu. Osim u užem centru grada, cijeli niz historicističkih objekata izgrađen je u tada najstarijim ulicama koje danas nose naziv Ulica J. J. Strossmayera, Ulica kralja Tomislava te Ulica braće Radića. U 20. stoljeću dolazi do najvećih promjena u Našicama, i u urbanom razvitku i u arhitekturi. Nakon Drugog svjetskog rata izgrađen je velik broj javnih i stambenih objekata u samom centru grada, ali i šire. Vinogradi i hrastove šume ustupaju mjesto novim ulicama, dok se najstarije ulice dalje proširuju. Glavni našički trg polako dobiva svoje današnje lice izgradnjom zgrade Gradske uprave i Policijske postaje, Kreditne banke, robne kuće te novog hotela „Park“. Od ostalih javnih građevina svakako valja spomenuti i novu osnovnu i srednju školu u Ulici Augusta Cesarca, novi dječji vrtić, dom zdravlja, bolnicu, poštu, šumariju, veterinarsku stanicu te novu zgradu željezničkog kolodvora. Uz snažnu stambenu izgradnju u periodu nakon Drugog svjetskog rata grad Našice preoblikovan je u potpuno funkcionalan grad intenzivnog razvoja koji se nastavlja sve do danas. The history of Našice dates back to the 13th century – that is, to the town’s first mention. Up until the arrival of the Pejačević family in the 18th century, the Franciscans played a key role in the town’s development – they built a church with a monastery in the town center around which a funnel-shaped square started developing. The first houses erected around the square were dilapidated, built with weak and inferior materials, with the solid material houses appearing later on. Besides the Franciscans, the Aba family was of great importance to the town – they encouraged the immigration of people from all over the region, which in turn prompted the development of trade and crafts, that way contributing to the general development of the town. During the Ottoman invasion (Našice had been under their authority for 155 years) further economic development of the town was interrupted. Not long after the establishment of Habsburg rule Našice became a property of the Pejačević family. It was a period characterized by intensive construction development in the 19th century, and an even more intensive one in the 20th century. In the 19th century, Našice began developing as a market town, assisted by the immigration of primarily Jewish merchants and craftsmen which, in addition to building many residential and commercial establishments, erected one of the most lavish synagogues in Croatia. During that time, many single-story public, residential and commercial Historicist houses were constructed in the area stretching from the newly-built Pejačević castle to the Franciscan church and monastery. A series of Historicist buildings was erected not only in the very center of the town, but on its oldest streets as well – today they are called the Josip Juraj Strossmayer Street, King Tomislav Street and Radić Brothers Street. The 20th century brings about the biggest changes in Našice, both in urban development as well as architecture. After World War II, a large number of public and residential buildings was erected in the town center as well the surrounding areas. Vineyards and oak forests gave way to new streets while the older ones were expanded. With the construction of the town hall, the police station, the bank, the department store and the new hotel “Park”, the main square of Našice slowly assumed its current look. Among other things, it is worth mentioning the construction of a new elementary and high school in August Cesarec Street, a new kindergarten, a community health center, a hospital, a post office, a forestry, a veterinary clinic and a new train station building. Thanks to intensive residential construction after World War II, the town of Našice has been reshaped into an entirely functional town with its development continuing to this day.

Hrvatski astronom, matematičar, geodet, povjesničar i preporoditelj Mirko Danijel Bogdanić (Virovitica, 5. studenoga 1760. – Budim, 31. siječnja 1802.) ostavio je veliki trag u hrvatskoj ranomodernoj povijesti i povijesti egzaktnih znanosti u Hrvata. Jedan je od najpoznatijih prirodoslovnih matematičara Habsburške Monarhije, kojega je znameniti Ivan Paskvić proglasio prvim matematičarem Monarhije. Iako je ostao upamćen kao voditelj astronomsko-kartografske ekspedicije za izradu geografske karte Ugarske i susjednih zemalja Jánosa Lipszkog te pokretač prvih pretpreporodnih novina na hrvatskome jeziku, o Bogdaniću u hrvatskoj historiografiji do danas ne postoje integralna i interdisciplinarna znanstvena istraživanja. U ovom će se izlaganju temeljem raščlambe Bogdanićeva karijernog životopisa istražiti njegov odgojno-obrazovni razvoj od pučkoškolca i učenika zagrebačkoga kolegija do jednoga od najpoznatijih profesora Peštanskoga sveučilišta krajem XVIII. stoljeća. Posebna pažnja u izlaganju pridat će se interpretaciji i raščlambi razvoja pučkoga školstva u ranomodernomu dobu u hrvatskim zemljama u okrilju franjevačkoga i isusovačkoga kulturnog kruga te kruga znamenitih hrvatskih učenjaka na peštanskome sveučilištu u drugoj polovici XVIII. stoljeća. Time će se na jedinstvenom slučaju prikazati intelektualnoga ishodišta jednoga kontinentalnoga hrvatskoga učenjaka u kontekstu političke, društvene, kulturne i intelektualne povijesti hrvatskih zemalja u Stoljeću razuma.

U radu se analizira djelo Grgura Peštalića koji se za vrijeme kuge koja je zahvatila Srijem 1795. godine nalazio u Vukovaru kao franjevački gvardijan. Čovjek različitih znanstvenih interesa piše o kugi kao edukator, tj. posrednik između lokalnog stanovništva i države koja u suradnji s crkvom pokušava obuzdati epidemiju. Njegovo djelo relativno je nepoznat izvor, osobito u kontekstu promatranja historijske epidemiologije, a ovaj rad pokušat će ukazati na njegovu vrijednost i u tom aspektu. Osim društveno-političke kontekstualizacije, uspoređuje se Peštalićevo tumačenje kuge i predložene protuepidemijske mjere s onim državnima., The poetic work of Grgur Peštalić, the Franciscan friar who witnessed the plague epidemic in Syrmia in 1795, is a valuable source in historiography for various reasons. The main aspect and perspective he offered by exploring a specific case of the plague in this work is dominantly historical-imagological. Particularly discussed in this work are the similarities and dissimilarities of the anti-epidemic measures Peštalić put forward in his work and those suggested by the state. In terms of similarities and dissimilarities it has been assessed whether there was a cooperation between church and state for anti-epidemic purposes; in addition to this, the work is a source that testifies to everyday life during the plague and to the social-political context. Precisely this context and the specificity of the area where the epidemic broke out have been an important factor in the research into the topic of this work. The role of Peštalić as a Franciscan has been examined as well as his activities as a member of the clergy and as a mediator between the local community and the government that was distant from the peripheral area affected by the plague.

Ovaj je članak nastao povodom 85. rođendana dr. sc. Stanka Škunce (rođen 1937.) i donosi osnovne informacije glede njegova životnog i profesionalnog puta. Škuncina aktivnost u dosadašnjem radu bila je usmjerena, osim u redovničko-pastoralnoj dimenziji kao člana Reda male braće sv. Franje, ujedno na autorskom polju kao klasičnog filologa, povjesničara i publicista. Sastavni dio članka je kratak osvrt na Škuncine monografske publikacije, a potom se donosi popis njegovih izabranih objavljenih radova u razdoblju od 1971. do 2021. godine., The article was written on the occasion of the 85th anniversary of the birth of Dr. sc. Stanko Škunca (*1937), and provides general information about his life and professional career. As a member of the Order of Friars Minor of St. Francis, Škunca’s activities were mainly directed towards the monastic and pastoral dimension. However, as an author, Škunca also worked as a classical philologist, historian and publicist. Part of the article is devoted to the evaluation of Škunca’s monographic editions, and at the end the reader can find a selected bibliography of Škunca’s published works in the period from 1971 to 2021.

U prilogu je riječ o životnom putu i djelovanju najvažnijega povjesničara franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Julijana Jelenića, autora, između ostaloga, velikih povijesnih sinteza "Kultura i bosanski franjevci" te "Povijest Hristove crkve".

Na temelju dostupne arhivske građe i dodatnih izvora iz literature, u radu se sa sociolingvističkog aspekta u kontekstu imenovanja jezika i jezičkog identiteta pristupa analizi udžbenika bosanskih franjevaca Ambrože Matića i Augustina Miletića, kao primjercima iz korpusa naše početne udžbeničke literature, one koja se odnosi na rani period ili na sami početak bosanskohercegovačkog školstva savremenog (modernijeg) tipa, s ciljem sagledavanja identitarnih jezičkih pitanja koja su u uskoj vezi i s pitanjem narodnog identiteta. Polazna osnova je program državne (franjevačke) osnovne škole u Tolisi (Orašje), još od 1823. godine, na osnovu čega se može govoriti o značajnom jubileju kojim se danas mogu obilježiti dva stoljeća jedne naročito važne tradicije: zvanični bosanski jezik u počecima (u ranom periodu) modernog bh. školstva. Ovdje ćemo analizirati udžbenike s početka XIX stoljeća, u vrijeme kada još nisu zaživjeli procesi nacionalizacije i značajnijeg međusobnog identitarnog udaljavanja domaćeg stanovništva., Based on the available archival material and additional literature, this paper approaches the analysis of the textbooks of the Bosnian Franciscans Ambroža Matić and Augustin Miletić from the sociolinguistic aspect in the context of language naming and linguistic identity. The textbooks serve as examples from the corpus of our initial textbook literature referring to the early period or the very beginning of the contemporary (more modern) type of public schooling in Bosnia and Herzegovina, with the aim of looking at identitarian language issues closely related to the issue of national identity. The starting point is the curriculum of the state (Franciscan) primary school in Tolisa (Orašje) from 1823, on the basis of which we can speak of a significant jubilee that today marks two centuries of a particularly important tradition: the official Bosnian language at the beginning (in the early period) of modern public schooling in Bosnia and Herzegovina. Furthermore, the paper shall analyze textbooks from the beginning of the 19th century, at a time when the processes of nationalization and significant mutual identitarian alienation of the local population had not yet taken root.

Ova knjiga opisuje povijest franjevačkog samostana sv. Filipa i Jakova u Vukovaru od 1781. do 1826. U njoj se nalazi transkripcija latinskog izvornika i kritički aparat, prijevod popraćen bilješkama, te razni dodaci (leksikon osoba, kronologija, popis mjera itd. i kazala).

Brod (danas Slavonski Brod) baštini tradiciju visokog filozofskog učilišta koje su osnovali franjevci 1710. i koje je s kratkim prekidom djelovalo do dokidanja rada crkvenih škola od strane državnih vlasti 1783. Nakon povratka u Brodski samostan 1806. brodski franjevci nastavljaju, odnosno ponovo započinju visokoznanstvenu djelatnost, koja traje sve do polovine 19. stoljeća. Filozofsko učilište u Brodu prvotno djeluje u okviru franjevačke Provincije Bosne Srebrene u kojoj djeluju i sva franjevačka učilišta u današnjoj Vojvodini i južnoj Mađarskoj pa dijelom i u Rumunjskoj (Arad, Radna i Temišvar). Učilišta objedinjena pod jednom upravom (i nakon izdvajanja iz Bosne Srebrene), vjerski i nacionalno teže istim odgojnim i prosvjetiteljskim ciljevima. Cilj ovog rada je prikazati živu razmjenu ideja unutar jedinstvenog visokoškolskog sustava, s naglaskom na razmjeni ljudi i znanja između posavskog samostana u Brodu i samostana/učilišta u Podunavlju (Bač, Budim, Sombor, Petrovaradin, Beograd, Mohač i dr.) te Banatu (dio Čanadske biskupije, danas podjeljene na Zrenjaninsku, Temišvarsku i Szegedinsko–Čanadsku). Autor će kroz biobibliografski prikaz franjevaca profesora na radom zadanim učilištima dati presjek djelatnosti mnogobrojnih franjevca, rodom Brođana, koji se na njima pojavljuju kao studenti (Đuro Gajtančić, Marijan Lanosović, Stjepan Ninković, Marijan Jaić, Ivan Velikanović i dr.), kao profesori (Antun i Jerolim Bačić u Petrovaradinu i Budimu, Stjepan Ninković u Baji, Josip Batinić u Beogradu i Petrovaradinu, Đuro iz Broda u Baji i Petrovaradinu, Marijan Jaić u Budimu i Mohaču, Augustin i Bernardin Pjanić u Budimu i dr.), kao propovjednici (Luka Bebrić u Baču) i župnici (Đuro Gajtančić u Tabanu kraj Budimpešte, Marijan Lanosović u Baču) te kao gvardijani (Marijan Lanosović u Baču, Marijan Jaić u Budimu, Augustin Pjanić u Baji). Autor će prikazati i rad franjevaca s područja današnje Vojvodine i južne Mađarske koji pak djeluju na visokom franjevačkom učilištu u Brodu kao studenti i profesori (Filip Matković, Antun Petrović, Mijo Zajmović, Bonaventura Mihaljević, Emerik Zomborlić, (Dominik) Ignjat Martinović, Antun Žderić, Ernest Benišić, Grgur Čevapović, Teofil Jakab i dr.) Rad bi trebao pokazati živu isprepletenost jedinstvenog narodnog bića slavonskog i podunavskog prostora u 18. i prvoj polovini 19. stoljeća te dati objedinjenu sliku franjevačke znanstvene i prosvjetne djelatnosti na području očuvanja i izgradnje vlastitog jezika i vjerskog identiteta. Identiteta koji stoji nasuprot tada izraženih tendencija mađarizacije i germanizacije.

Tiskarstvo u Osijeku zaživjelo je dolaskom franjevaca i osnutkom prve tiskare na tom području 1735. godine. Franjevcima je bilo dopušteno u samostanu otvoriti malu tiskaru za potrebe provincije. Pojava prve tiskare u Osijeku povezana je umnogome s društvenim i političkim prilikama ondašnjega grada, koji se nakon odlaska Turaka polako pretvarao u urbano središte Slavonije. Otvaranje škola i visokoga učilišta ostavilo je traga i u prvim naslovima tiskovina osječkih profesora, ali i studenata. Franjevci su iznimno cijenili knjigu te su franjevačke knjižnice i prve organizirane knjižne zbirke u nas. Najstarija izdanja osječkih franjevaca čuvaju se u Zavičajnoj zbirci Essekiana Muzeja Slavonije, ali i u franjevačkim knjižnicama Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda. Prepoznavanje i vrjednovanje franjevačkih knjižnih zbirki preduvjet je za proučavanje kulturne povijesti Osijeka i Slavonije., Printing in Osijek began with the arrival of the Franciscans and the establishment of the first printing house in the area in 1735. The Franciscans were allowed to open a small printing house in the monastery for the needs of the province. The emergence of the first printing house in Osijek is largely linked to the social and political circumstances in the city at the time, which after the departure of the Turks was slowly transforming into the urban center of Slavonia. The opening of schools and higher education institutions left a mark on the first titles of printed works by Osijek professors, but also students. The Franciscans had great appreciation for the book, and the Franciscan libraries were the first organized book collections in our country. The oldest editions of the Osijek Franciscans are kept in the Museum of Slavonia’s Native Collection Essekiana, as well as in the Franciscan libraries of the Croatian Franciscan Province of St. Cyril and Methodius. Recognizing and evaluating Franciscan book collections is essential for studying the cultural history of Osijek and Slavonia.

Članak pod naslovom Ekumenska bibliografija u časopisu Nova revija (1922. – 1941.) uz uvod i zaključak, podijeljen je na tri dijela. U uvodu autor ukratko piše o nastanku časopisa Nova revija. Prvo poglavlje posvećeno je detaljnoj ekumenskoj bibliografiji časopisa i to od 1922. do 1941. godine, dakle od početka pa do prestanka izlaženja. U ostalim poglavljima autor donosi grupiranje ekumenske bibliografije po pojedinim teološkim i ekumenskim temama te ih autor nakon toga predstavlja i analizira. Obrađene su tri teme: Prva svjetska konferencija praktičnog kršćanstva u Švedskoj, Euharistija i Pitanje papinstva. Autorov je zaključak da su svi tekstovi u skladu s ondašnjim stavom Katoličke Crkve, teološkim postavkama i promišljanjima onoga vremena te da svi skupa promiču ekumenizam povratka, a što je i bila tendencija u pred-saborskoj katoličkoj ekumenskoj teologiji.

Bosna i Hercegovina je već stoljećima dodirna točka katoličanstva, pravoslavlja i islama. Nakon okupacije Austro-Ugarske Monarhije 1878. godine, Katolička crkva nastoji uspostaviti redovnu crkvenu hijerarhiju, a provođenje tog plana prepušta dr. Josipu Stadleru, profesoru i novoimenovanom nadbiskupu. Josip Stadler po dolasku u Bosnu i Hercegovinu uočava mnoge nedostatke i nepravilnosti u dotadašnjoj crkvenoj organizaciji te nastoji napraviti sveobuhvatnu reformu. U svojoj djelatnosti nailazi na nerazumijevanje i otpor franjevačkog reda, zatvorenost i napade pravoslavnog stanovništva te ravnodušnost muslimanskog naroda., Bosnia and Herzegovina has been a contact point between Catholicism, Orthodoxy and Islam for centuries. After the occupation of the Austro-Hungarian Monarchy in 1878, the Catholic Church sought to establish a regular church hierarchy, leaving the implementation of this plan to Dr. Josip Stadler, a professor and new archbishop. Upon his arrival in Bosnia and Herzegovina, Josip Stadler noticed many shortcomings and irregularities in the previous church organization and tried to make a comprehensive reform. In his activity he encounters misunderstanding and resistance of the Franciscan order, closedness and attacks of the Orthodox population and indifference of the Muslim people.

Imotska okolica je pod osmanskom vladavinom bila nešto više od dva stoljeća, a Osmanlije su ostavili traga na ovom prostoru u dokumentima koje je izrađivala osmanska uprava. Ti dokumenti su prije svega defteri u kojima su popisivana neka sela i nahije koji se nalaze na prostoru šire imotske okolice. Takvi dokumenti imaju financijski karakter i primarna svrha im je bila vođenje računa o osmanskom poreznom sustavu, pogotovo jer su različiti porezi bili glavni prihod osmanskoj blagajni. U radu su prikazani defteri iz različitih vremenskih razdoblja (1477., 1585. i 1701. godine), kao i usporedba nekih sela koja se ponavljaju u različitim defterima. Jedno od pitanja je i ubikacija sela navedenih u tim defterima, kao i prikaz suprotstavljenih mišljenja o ubikaciji sela. Osim samih deftera, u radu su prikazani i neki osmanski dokumenti u kojima se spominju franjevci iz Imotskog, odnosno iz samostana na Otoku. U tim je dokumentima prikazano kakav je bio odnos lokalnih vlasti prema franjevcima, ponekad lošiji odnosi franjevaca i muslimanskog stanovništva, kao i nešto o samom samostanu (npr. dozvole o popravcima). Međutim, franjevački bjegovi iz Imotskoga svjedoče o tome da je suživot franjevaca i osmanskih vlasti ponekada bio iznimno težak. Oslobađanjem Imotskoga 1717. godine iz imotske okolice odlazi i velik broj muslimana, a staro stanovništvo se, predvođeno franjevcima, ponovno vraća., Area of Imotski was under Ottoman rule for more than two centuries and in that time Ottomans left their mark through documents made by Ottoman administration. Those documents are mainly defterler which registered villages and nahiyas located on Imotski area. Those documents are of financial nature and their main role was to keep Ottoman tax system under control, especially because various taxes were main source of income to Ottoman treasury. This paper shows defterler from different time periods (1477., 1585. and 1701.) and comparisons between some of the villages which are registered in different defterler. One of the questions raised from Ottoman defterler is location of some of the villages and some authors have different answers on that question. Besides defterler, this paper shows some Ottoman documents directed towards Franciscians from Imotski who lived in the monastery „on the Island“. Those documents show how local authorities treated Franciscians, as well as sometimes bad relations between Franciscians and Muslim population. Besides that, these documents say something about monastery itself (various repairs on buildings, etc.). Franciscian flights from Imotski are proving that coexistence between Franciscians and Ottoman administration was very difficult at times. With the liberation of Imotski from Ottoman rule in 1717. majority of Muslims left this area, while local population led by Franciscians started coming back.