Search

"Knjiga života" je, na neki način, panoramski prikaz života Isusa Krista, onakvog kako ga doživljavaju evanđeoski pisci Matej, Marko, Luka i Ivan. Svaki od njih obraća se čitatelju s određenom namjerom i u specifičnim okolnostima, stoga izvješće o Isusu i njegovu životu, niti u jednom od Evanđelja, nije dano u cijelosti. Pojedini se opisi pojavljuju u tri, neki u dva, a neki samo u jednom od evanđelja i upravo ta činjenica je rezultirala potrebom za usklađivanjem sva četiri evanđelja u jedno. Prvu evanđeosku harmoniju sastavio je Tacijan oko 170-te godine po K. i naslovio je "Diatessaron". U ovoj knjizi nalazimo isprepletena izvješća iz sva četiri evanđelja dana kronološkim slijedom i bez ponavljanja. Opetovane su samo one pouke koje je Isus priopćavao u više navrata. Stavljanjem evanđelja u vremenski slijed, osobe spomenute u njima dobivaju na svojoj životnosti i vjerodostojnosti. Ovakvo usklađivanje Kristova života u povijesnom kontekstu, proširuje naše znanje o Isusu kao povijesnoj ličnosti. Imajući u vidu sadržaj ove knjige, naslov bi joj lako mogao biti "Knjiga o Kristu" jer sadrži objedinjenu biografiju Isusa Krista, napisanu kronološkim redoslijedom prema tekstualnim predlošcima četvorice evanđelista – Mateja, Marka, Luke i Ivana. Tijekom kršćanske povijesti, sve do naših dana, brojni su pisci pokušali, s više ili manje uspjeha, prirediti široj čitateljskoj javnosti jasniji i dostupniji tekst koji bi u harmoniziranoj naraciji objedinio sve ono što je napisano u četiri evanđelja. Sadržaje koji su izneseni u ovoj knjizi treba, kao i ostale svetopisamske tekstove, promatrati očima vjere, one vjere koja je milosni dar Božji i koja dolazi od slušanja i čitanja Božje Riječi. Za poruke koje pronalazimo u Svetome pismu vjerujemo da su nadahnuta Božja objava ljudima. Za razumijevanje Kristove poruke evanđelja, odnosno za razumijevanje Dobre vijesti, potrebna je molitva za duhovno prosvjetljenje koju daje Duh Sveti. Stoga, čitajući sljedeće stranice, trebamo dopustiti Gospodinu da nam otvori srca kako bismo prihvatili i vjerovali ono što je Isus načuvao i propovijedao. Tekst "Knjige života" namijenjen je širokom čitateljstvu, ponajprije onima koje se prvi put susreću s novozavjetnim porukama iznesenima u evanđeljima. Kako bi tekstovi, pisani prije nepuna dva tisućljeća i u drugim društvenim i povijesnim okolnostima, bili razumljiviji današnjim čitateljima, poglavito djeci i mladima, priklonili smo se tzv. slobodnom ili prepričanom (razgovornom) prijevodu grčkog izvornika. Takvi prijevodi slijede govornu sintaksu koristeći se svakodnevnim riječima i frazama te imaju naglašenu evangelizacijsku, ali i odgojnu i obrazovnu funkciju. Dobro je imati u vidu da slobodni ili parafrazirani prijevodi evanđelja imaju glavnu svrhu pomoći čitatelju u početnom i lakšem razumijevanju osnovnog smisla tekstualne poruke. Oni nisu teološka polazišta ni njihova ishodišta te se njihovim čitanjem ne treba zaustavljati naše zanimanje za svetopisamski nauk i rast u kršćanskoj vjeri. U tom smislu, prigovori slobodnim ili prepričanim prijevodima biblijskih tekstova, koje navode neki teolozi, mogu katkad imati svoja opravdanja. No, međusobne rasprave bibličara i prevoditelja o pojedinim prijevodima uglavnom su trajne, katkad i burne, malokad dovršene, a njihova opća suglasnost o nekom prijevodu češće je iznimka nego pravilo. Uostalom, i evanđelisti pišu na grčkom jeziku ono što je Isus propovijedao i naučavao na aramejskom jeziku. Drugim riječima, prijevodi nikada, ni uz najbolju volju i sveobuhvatno znanje, ne postižu potpunu točnost izvornika. Zato je naša topla preporuka čitateljima da, nakon "Knjige života" posegnu i priklone se tekstovima Svetog pisma koje su na hrvatski jezik preveli biblijski stručnjaci i književnici, primjerice Zagrebačkoj Bibliji. Njezina poveznica je [https://biblija.ks.hr/]. "Knjiga života" može biti prvi, ali ne i posljednji izbor prijevoda Božje svete riječi. Nakon završetka čitanja "Knjige života", treba nastaviti s čitanjem o događajima koji su uslijedili. Oni su opisivani u knjizi Djela apos-tolska koja nam kazuje što su apostoli nakon Kristova uzašašća činili, propovijedali i naučavali te kako se Dobra vijest pronosila tadaš-njim svijetom sve do njegova središta – do Rima. Tekst "Knjige života" je do sada doživio pet tiskanih izdanja, čija je ukupna naklada dosegla sedam stotina tisuća primjeraka. Primjerci knjige su kontinuirano distribuirani u nekoliko zemalja jugoistočne Europe, svima onima koji su je željeli primiti i čitati. Ovo šesto, elektroničko izdanje treba dodatno omogućiti njenu mrežnu, odnosno online dostupnost. I na kraju, želimo u ime izdavača zahvaliti svima onima koji su na bilo koji načni sudjelovali u nekom od izdanja "Knjige života": Međunarodnom biblijskom društvu, uredništvu Vida i nakladniku Life Publishers International te urednicima, prevoditeljima, lektorima, korektorima, tehničkim urednicima i drugim suradnicima. Osobito zahvaljujemo brojnim znanim i neznanim volonterima koji su distribuirali Knjigu života. Neka vas Gospod sve blagoslovi zbog vašeg doprinosa širenju Dobre vijesti.

Blažena Djevica Marija zauzima jedinstvenu ulogu u povijesti spasenja. O toj ulozi svjedoče ne samo dogmatske odluke općih i krajevnih sabora nego i vjernička svijest biskupa, teologa i cijelog Božjeg naroda. Nakana ovoga rada je osvijetliti i pokazati Šarićevu percepciju Blažene Djevice Marije, njezino mjesto i ulogu u kršćanskoj predaji i Svetome pismu te njegovo štovanje Gospe i predstavljanje Majke Isusove vjernicima unutar hrvatskog naroda, i to kroz njegove komentare Novoga zavjeta koji je on sam preveo. U ovome radu Šarićevi komentari, koji su pučkog i pastoralnog karaktera, komparirani su s komentarima ekumenskog Novog zavjeta koji uživa većinski konsenzus teologa i bibličara. U drugom i trećem dijelu rada pokazuje se kako su se percepcija i štovanje Marije, Isusove majke, aktualizirali u naučiteljskoj službi drugog vrhbosanskog nadbiskupa Ivana Šarića te se na kraju rada donose zaključna zapažanja., The Blessed Virgin Mary occupies a unique role in the history of salvation. This role is evidenced not only through the proclaimed dogma of the ecumenical and regional councils, but also through the religious consciousness of bishops, theologians and the entire people of God. The intention of this paper is to illuminate and demonstrate Šarić’s perception of the Blessed Virgin Mary, her place and role in Christian tradition and Scripture, and his veneration of Our Lady and presentation of the Mother of Jesus to the faithful among the Croatian people, through his comments on the New Testament. In this paper, Šarić’s commentaries, which are of a popular and pastoral character, are compared with the commentary of the ecumenical New Testament, which enjoys the consensus of theologians and biblical scholars. The second and third parts of the paper show how the perception and veneration of Mary, the mother of Jesus, were actualized in the teaching service of the second Archbishop of Vrhbosna, Ivan Šarić, and at the end of the paper, concluding observations are made.

Proroštvo u evanđeljima, nastavljajući se na starozavjetno, od njega crpi neke formalne pretpostavke te ide prema svojoj punini. Ovaj rad, nakon što izloži nekoliko metodoloških napomena, u svom prvom dijelu na općenit i sažet način predstavlja fenomen proroštva u Novom zavjetu. Ponajprije ističe njegovu brojčanu zastupljenost i važnost. Izloženi podatci sugerirat će izbor pristupa u proučavanju teme, a koji je također u skladu s problematikom iznesenom u prvom odjeljku posvećenom metodološkim napomenama. Naime, u prvi plan bit će istaknuta potreba istraživati sadržaj pojedinog od novozavjetnih proročkih nastupa. No, zbog toga što oni često nisu izrijekom navedeni, preostaje analizirati one tekstove u kojima je moguće promatrati djelovanje proročkih likova u njihovu povijesnom kontekstu. Ovaj rad, stoga, ponajprije iznosi temeljne karakteristike novozavjetnog proroštva i napose ih promatra na najistaknutijim proročkim likovima: Ivanu Krstitelju i Isusu Kristu. Ivana Krstitelja ćemo u kraćim crtama predstaviti pomoću tipičnih momenata iz svih triju sinoptičkih evanđelja (jer u Četvrtom evanđelju nema status proroka), a najviše prostora ćemo dati evanđelistu Luki jer je u njegovu djelu taj prorok dobio najviše prostora. Nakon relativno kratkog bavljenja proročkim likom Ivana Krstitelja, ostatak je posvećen Isusovu proročkom djelovanju. Rad prvo donosi općenito predstavljanje Isusova proročkog lika preko najkarakterističnijih momenata iz svih četiriju kanonskih evanđelja, kako je uobičajeno u biblijsko-teološkim priručnicima. Novina ovoga rada slijedi nakon toga, a sastoji se u pokušaju Gospodinovo proročko djelovanje smjestiti u povijesni kontekst I. stoljeća kako bismo išli prema punijem domašaju njegovih riječi i djela. U tu su svrhu izabrani neki karakteristični tekstovi koji bi trebali iz rijeđe korištenog ugla osvijetliti njegovo proročko djelovanje. U tom smislu ovaj rad želi načiniti iskorak u odnosu na ubičajeno shematiziranje oznaka Isusova proročkog djelovanja i staviti u krupni plan neke primjere koji svojom konkretnošću razbijaju formaliziranost svojstvenu pokušajima sustavnog prikazivanja svih biblijsko-teološ kih tema, a napose je to očito u slučaju proroštva. Tek promatranje proročkih riječi i djela u njihovu povijesnom kontekstu omogućuje doći u dodir s dinamizmom kojim proroštvo već u Starom zavjetu, a pogotovo na svojem vrhuncu u Isusu Kristu, čini da riječ Božja osvjetljava povijesni trenutak, daje potrebnu kritiku i smjerokaze te nudi preobrazbenu viziju stvarnosti., Prophecy in the Gospels continues the Old Testament prophecy and draws from it some formal presuppositions, while striving towards its fulfilment. After offering a few methodological notes, in the first part this article presents the phenomenon of prophecy in the New Testament in general and concise manner. It points out, numerically, how representative and important it is. Presented data suggest the approach taken in studying this topic, which is also in accordance with the issues spelled out in the first section dedicated to methodological notes. Namely, the need to study contents of individual New Testament prophetic appearances will be pointed out as crucial. However, since these are often not explicitly discussed in the New Testament, one is left with a possibility of analysing those texts in which activity of prophetic characters in their historical context can be observed. This article will, therefore, present fundamental characteristics of the New Testament prophecy as manifested by most eminent prophetic characters: John the Baptist and Jesus Christ. John the Baptist will be presented concisely via typical moments from all three synoptic gospels (because in the Fourth Gospel he does not have the status of prophet), while most space will be given to the Gospel of Luke, since it writes most extensively on this prophet. The relatively short section on John the Baptist is followed by a discussion on Jesus´s prophetic activity. The article presents Jesus´s prophetic character in general via the most characteristic moments from all four canonical gospels, as is usually the case in biblical-theological handbooks. The originality of this article follows after this overview and consists of an attempt to situate the Lord´s prophetic activity in the historical context of the 1st century in order to better understand his words and deeds. For that purpose, some characteristic texts were chosen and these should cast a new light on his prophetic activity from an angle that is often neglected. In that sense, the article aims at making a step forward in relation to usual taxonomy of Jesus´s prophetic activity and at seeing some examples in a largerm perspective. Through their concreteness, those examples break through formalisation, characteristic for attempts of systematic accounts of biblical-theological topics, especially when it comes to prophecy. Only by observing prophetic words and deeds in their historical context, can one reach the dynamism that allows the prophecy already in the Old Testament, but especially on its peak in Jesus Christ, to cast a new light on a historical moment, offer needed critique, guidelines, and transformative vision of reality through the word of God.

U radu se na temelju građe iz sva četiri evanđelja (Mt 9, 1-8 ; Mk 3, 1-6, Lk 14, 1-6, Iv 5, 1-9) proučavaju hrvatski prijevodi od početka 20. stoljeća. Izostavljeni su inojezični i međujezični prijevodi te prijevodi na hrvatskim narječjima. Usporedba tih 39 redaka u svim dostupnim prijevodima i njihovim inačicama pokazala je da se može govoriti o 45 različitih prijevodnih inačica. U radu se raspravlja i o preradama i obradama pojedinih izdanja od kojih su neke u konačnici nov prijevod.

U radu će se predstaviti različiti hrvatski prijevodi evanđelja koju su bili izdavani od 1945. do 1990, samostalno, kao dio Novoga zavjeta ili kao dio cijele Biblije. Neki su od njih nova izdanja starijih prijevoda, promijenjena (npr. Šarić 1959) ili nepromijenjena (npr. Zagoda 1946, Šarić 1965, 1967), a druga novi prijevodi. S obzirom na političke prilike izdavani su ne samo u Hrvatskoj (Zagreb, Rijeka) ili BiH (Sarajevo, Mostar, Plehan), nego i u inozemstvu, primjerice u SAD-u (Cleveland), u Španjolskoj (Madrid), u Austriji (Salzburg, Oberndorf), u Švedskoj (Örebro), pa je i prijem tih prijevoda bio različit, s obzirom na vrijeme, okolnosti i prilike. Među njima ima izdanja koje su preveli pojedinci (npr. Duda 1962, Ladan 1980, 1985, Raspudić 1987 ; Djaković 1989), dvojica (npr. Duda, Fućak 1973) ili skupina (npr. Zagrebačka Biblija 1968, Lovrec, Lovrec, Olujić 1982. Iz društvenih ili političkih razloga neka izdanja ili promijenjena izdanja nemaju navedene sve koji su sudjelovali u konačnomu prijevodu jer su pojedini hrvatski prevoditelji živjeli i radili u inozemstvu. Kako bi se stekao uvid u jezična obilježja tih prijevoda, posebno odnos prema hrvatskomu književnomu jeziku i način kako se u pojedinim prijevodima gradi značenje, raščlanit će se primjeri nekoliko tekstova koji govore o Isusovu susretu s bolesnima, umornima i opterećenima.

Knjiga I riječ je Božja rasla: Od kerigme do evanđelja znanstvenom istraživačkom trijeznošću i akribijom „slijedi“ kerigmu na njenom putu preobrazbe u pisano evanđelje.

Prema Evanđeljima, a i drugim spisima Novog zavjeta, Isus Krist je poslao Crkvi Duha Svetoga. Njegova uloga je da "podsjeća" i uprisutnjuje Kristovo djelo u Crkvi i u vjernicima. Oni bi trebali kroz tu prizmu i kroz kršćansku svijest nastaviti poslanje Isusa Krista, svjedočeći vjeru u njega u svom vremenu.

U ovome se radu istražuje čestota nekih jezična obilježja dvaju evanđelja, Lukina i Ivanova u prijevodu Duda, Fućak (Jeruzalemska Biblija). U prvomu dijelu rada prikazuju se čestotna obilježja imenica dvaju evanđelja: fonološka i morfološka raznolikost, fonološka i morfološka veličina imenske paradigme. U drugomu dijelu rada izdvojene su i uspoređene najčešće imenice u oba evanđelja, Čestotniku i u Bibliji, njih pedeset. U oba je evanđelja među najčešćim imenicama dio i inače najčešćih imenica općega jezika, dio najčešćih biblijskih imenica, te najčešćih imenica dvaju proučavana evanđelja, tek ih je nekoliko najčešćih samo u jednomu ili drugomu evanđelju. Pokazalo se da su najčešće imenice u evanđeljima glavninom i morfološki najrazvedenije imenice. Evanđelje po Ivanu jednostavnije je od Lukina po morfološkoj i fonološkoj raznolikosti imenica i po udjelu imenica s najvećim brojem različnica. Oba su evanđelja slična po udjelu imenica s jednom različnicom, a jednaka po veličini paradigme imenica, i fonološkoj i morfološkoj. Jedino se u odabiru najčešćih imenica svojstvenih svakomu evanđelju pokazuje da je značenjska razina Ivanova evanđelja nešto složenija.

U današnjem svijetu osjećamo nedostatak trajnih vrijednosti, a sve se svodi na materijalno i prolazno. Autor ovom knjiga pokazuje kako Kristove vrijednosti iznesene u novozavjetnim evanđeljima unose novu kvalitetu u svakidašnji život pojedinca. Knjiga je uvod u kršćanstvo i Kristovu misao, a cilj joj je biti vodič za pravi poredak životnih vrijednosti.

Evanđelja su svjedočanstva vjere rane kršćanske zajednice, kojima je prvenstveni interes život i nauk Isusa iz Nazareta kao Krista i Uskrslog Gospodina. Interes za svetog Josipa je u evanđeljima tek od drugotnog značaja i uvijek u korelaciji s osobom Isusa Krista. O Josipu ponajviše doznajemo iz izvještaja o djetinjstvu Isusovu (Mt 1 – 2 ; Lk 1 – 2), a tek ga se vrlo rijetko i površno spominje u ostatku djela četvorice kanonskih evanđelista. Potom se u detalje izlažu mjesta na kojima se u evanđeljima spominje sveti Josip.

Evanđelja pokazuju vrlo malen interes za geografiju, topografiju. Tek kad je kršćanstvo postalo u Rimskom carstvu slobodno, ta su se mjesta lokalizirala i građevinskim zahvatima obilježavala uz teološku pomoć ekumenskih koncila. Očito je da su evanđelja prije svega teološka djela. Ona su teološka refleksija nad događajima, pa tako i nad činjenicom Isusove smrti. Izvještaj muke nalazimo u svim evanđeljima. On je protkan teologijom i poviješću, i kao takav želi odgovoriti na pitanje zašto je Isus ubijen? Pa onda pri čitanju valja voditi računa o ta dva aspekta: teološkom i povijesnom. Osobito je “teološko” Ivanovo evanđelje kojemu prilazimo po postajama Kristove muke i smrti.

Evanđelja pokazuju vrlo malen interes za geografiju, topografiju. Tek kad je kršćanstvo postalo u Rimskom carstvu slobodno, ta su se mjesta lokalizirala i građevinskim zahvatima obilježavala uz teološku pomoć ekumenskih koncila. Očito je da su evanđelja prije svega teološka djela. Ona su teološka refleksija nad događajima, pa tako i nad činjenicom Isusove smrti. Izvještaj muke nalazimo u svim evanđeljima. On je protkan teologijom i poviješću, i kao takav želi odgovoriti na pitanje zašto je Isus ubijen? Pa onda pri čitanju valja voditi računa o ta dva aspekta: teološkom i povijesnom. Osobito je “teološko” Ivanovo evanđelje kojemu prilazimo po postajama Kristove muke i smrti., Gospels show very little interest in geography, topography. Only when Christianity became free in the Roman Empire, those places were being localized and marked by construction works, with theological assistance of ecumenical councils. It is obvious that Gospels are primarily theological works. They are a theological reflection over events, as well as over the fact of Jesus’ death. The report on Christ’s passion is present in all Gospels. It is intertwined with theology and history, and as such it wants to answer why Jesus was killed. Hence, when reading the Gospels, both aspects, theological and historical, should be taken into account. Particularly “theological” is the Gospel of John which we approach by the stations of Christ’s passion and death.

Teološko-katehetsko tumačenje prispodoba kao načina Isusova navještaja Kraljevstva Božjega i prijedloga za njegovo ostvarenje u konkretnom životu.

Nakon uvodnog pregleda položaja žene u Starom i Novom zavjetu, s osobitim osvrtom na Lukinu predaju i pavlovske spise, obrađuje se prema evanđeljima upotreba ženskog lika u Isusovim prispodobama, susreti žena nevoljnica i žena grešnica s Isusom, te povjerenje koje je Isus imao u žene svoje učenice i navjestiteljice. Završava posebnim osvrtom na Mariju kao uzorom žene.

Čestota i proširenost pojedinih gramatičkih kategorija može biti vrlo korisno sredstvo lingvističke raščlambe pojedinih tekstova, uključujući i značenjsku. Stvarna je zastupljenost pojedinih fonoloških, morfoloških, semantičkih itd. kategorija u odnosu na istraženost njihovom ovladanošću psiholingvistički zanimljiva, može upućivati na to kako obilježja unosa djeluju na usvaja- nje jezika izvornih govornika. U radu se pokazuje čestota vrsta riječi na dva evanđeoska teksta kao vrlo važnim tekstovima hrvatske kulture. Prvo je jedno sinoptičko evanđelje, Lukino, a drugo četvrto evanđelje, Ivanovo, oba u prijevodu Bonaventure Dude i Jerka Fućaka. Osim tradicionalnih vrsta riječi u radu će se raščlaniti i brojčani i postotni odnosi dviju kategorija ri- ječi na razini pojavnica i natuknica. Prva su promjenljive i nepromjenljive vrste riječi, a druga samoznačne i suznačne vrste riječi. Pokazat će se da se Ivanovo evanđelje uočljivo razlikuje u nekim od promatranih odnosa od Lukina evanđelja, što može biti jedno od polazišta i za njihovu tekstualnu raščlambu. Rezulati ovoga istraživanja mogu poslužiti i kao uvid u sliku o udjelu promjenljivih i samoznačnih riječi u tekstovima općenito.

Čestota i proširenost pojedinih gramatičkih kategorija može biti vrlo korisno sredstvo lingvističke raščlambe pojedinih tekstova, uključujući i značenjsku. Stvarna je zastupljenost pojedinih fonoloških, morfoloških, semantičkih itd. kategorija u odnosu na istraženost njihovom ovladanošću psiholingvistički zanimljiva, može upućivati na to kako obilježja unosa djeluju na usvajanje jezika izvornih govornika. U radu se pokazuje čestota vrsta riječi na dva evanđeoska teksta kao vrlo važnim tekstovima hrvatske kulture. Prvo je jedno sinoptičko evanđelje, Lukino, a drugo četvrto evanđelje, Ivanovo, oba u prijevodu Bonaventure Dude i Jerka Fućaka. Osim tradicionalnih vrsta riječi u radu će se raščlaniti i brojčani i postotni odnosi dviju kategorija riječi na razini pojavnica i natuknica. Prva su promjenljive i nepromjenljive vrste riječi, a druga samoznačne i suznačne vrste riječi. Pokazat će se da se Ivanovo evanđelje uočljivo razlikuje u nekim od promatranih odnosa od Lukina evanđelja, što može biti jedno od polazišta i za njihovu tekstualnu raščlambu. Rezulati ovoga istraživanja mogu poslužiti i kao uvid u sliku o udjelu promjenljivih i samoznačnih riječi u tekstovima općenito., The frequency of certain grammatical categories can be a very useful tool for linguistic analysis of particular texts, including semantic analysis. The real prevalence of particular phonological, morphological, semantic, etc. categories in relation to their acquisition is psycholinguistically interesting; they may indicate how the input characteristics affect the language acquisition of native language. This paper shows the frequency of different words in the Croatian translation of two Gospel texts, which are very important texts in Croatian culture. The first is a synoptic Gospel of Luke and the other is the Gospel of John, both translated by Bonaventura Duda and Jerko Fućak. In addition to traditional types of words this paper analyzes numerical and percentile relations between the two categories of words (types and tokens). The first types are flexible vs. inflexible words, and the second are lexical vs. grammatical words. John's Gospel differs from the Luke's Gospel in the number of lexical words (1243 vs. 2482). The results of this study may serve as an insight into the proportion of observed lexical and grammatical words in texts in general.

O Mariji se danas najmanje piše i razmišlja iz biblijske perspektive. Njezin je lik tijekom stoljeća obučen u najrazličitiju ikonografiju pobožnosti, osjećaja, folklora, pučke mašte, želja, osobnih projekcija. Sve je to imalo za posljedicu da je Marijin biblijski lik skromne i samoprijegorne majke Isusa iz Nazareta i žene uključene u veličanstveni Božji plan spasenja svijeta i čovjeka bio gurnut u pozadinu i prekriven svakodnevnim nevoljama i potrebama, svakovrsnim fizičkim i duševnim bolestima. Pa ipak, u vremenu poslije Drugog vatikanskog sabora dogodile su se neke promjene u odnosu prema Mariji. U novije vrijeme postmodernistička sklonost prema ezoteričnom, neobičnom, osjećajnom, feminističkom, estetskom ponovno su otkrili Mariju kao zanimljiv biblijski lik. U novijoj pobožnosti Marija opet doživljava svoju renesansu, ali sada na razini napetosti između teologije i pobožnosti, između razuma i osjećaja, između nekoć muški obilježene teologije i nove feminističke. Sve nas to upućuje kako je potrebno iznova se vratiti biblijskim opisima Marijina mjesta i uloge.

Teološko-katehetsko tumačenje posljednjih Isusovih riječi (u tradicij sedam riječi) s križa

U ovoj su knjizi sabrane nedjeljne i blagdanske homilije ili duhovni nagovori. U njima su nedjeljna evanđelja stavljena u literarni, teološki i kulturalni kontekst i iznešena evanđeoska poruka koju suvremeni čovjek može primijeniti na sebe. Bog ne želi da se njegova izgovorena riječ vrati k njemu a da nije proizvela svoj učinak. Preko proroka Bog govori: »Kao što daždi i sniježi s neba bez prestanka dok se zemlja ne natopi, oplodi i ozeleni, da bi dala sjeme sijaču i kruha za jelo, tako se riječ koja iz mojih usta izlazi ne vraća k meni bez ploda, nego čini ono što sam htio i obistinju-je ono zbog čega je poslah!« (Iz 55, 10-11).

U ovoj su knjizi sabrane nedjeljne i blagdanske homilije ili duhovni nagovori. U njima su nedjeljna evanđelja stavljena u literarni, teološki i kulturalni kontekst i iznešena evanđeoska poruka koju suvremeni čovjek može primijeniti na sebe. Bog ne želi da se njegova izgovorena riječ vrati k njemu a da nije proizvela svoj učinak. Preko proroka Bog govori: »Kao što daždi i sniježi s neba bez prestanka dok se zemlja ne natopi, oplodi i ozeleni, da bi dala sjeme sijaču i kruha za jelo, tako se riječ koja iz mojih usta izlazi ne vraća k meni bez ploda, nego čini ono što sam htio i obistinju-je ono zbog čega je poslah!« (Iz 55, 10-11).

Važan stup Isusove stvarnosti predstavlja nedvojbeno njegovo uskrsnuće. Iskustvo pak Isusova uskrsnuća stečeno je u susretu Uskrsloga s pojedincima koji su ga iskusili kao živa. Dobiva se dojam kao da su se i svjedokinje i svjedoci uskrsnuća našli u nevolji kako izraziti ono što su iskusili, a što je ljudskim govorom teško opisati. Ipak je u osnovi nepobitno jedno temeljno iskustvo: Isus koga su razapeli i ubili pokazivao se živim. Na više mjesta u SZ imamo izvješća kako se Bog objavljivao pojedinim osobama da bi im iskazao svoju naklonost i izrazio spremnost na pomoć. Ta Božja objavljivanja nazivaju se teofanijama. Autor u članku donosi dva opisa teofanije na Sinaju, i to oba velikim osobama starozavjetne povijesti: Mojsiju i Iliji. Iz ovoga je razvidno da se Bog objavljuje, ali uvijek na neobičan način, dajući onima kojima se ukazuje određene povijesne zadatke. Sva četvorica evanđelista govore o Isusovu uskrsnuću i ukazanju Uskrsloga ženama koje su bile pod njegovim križem, kao i njegovim učenicima. Riječ je o iskustvima koja su bila teško izreciva, koja do tada nisu imala nikakvih sličnih paralela. Iz svega je razvidno kako su novozavjetna izvješća o Isusovu ukazivanju načinjena i prema starozavjetnim opisima teofanije. Ni na jednom mjestu ne opisuje se sam čin Isusova uskrsnuća, nego samo iskustvo susreta s Uskrslim. Uskrsloga se pak može susresti samo u vjeri, koja može biti prožeta strahom, ali je nošena povjerenjem i ljubavlju. Samo vjera uklanja kamen s Isusova groba i samo vjera vidi u praznini groba veliku istinu o životu, ali i veliku nadu za život.

U povijesti kristologije često se nije puno vodilo računa o nerazdvojnoj svezi između, s jedne strane, Isusova života, odnosno navješćivanja kraljevstva Božjega i njegove osude i smrti na križu, s druge strane. Upravo toj svezi i odnosu između Isusova navješćivanja i njegove osude/smrti posvećuje se više pozornosti u ovom članku u kojem Autor promatra taj odnos u povijesnoj i u teološkoj perspektivi, tvrdeći da Isusovu osudu i smrt na križu ne treba uvijek gledati i tumačiti apstraktno i astorično. Promatrajući kroz ovakvu prizmu Isusovu osudu i smrt, Autor govori o trostrukom uzroku ili motivu Nazarećaninove osude i smrti, odnosno o tri causae crucis: religijski, politički i teološki uzroci. Isusovo navješćivanje Božjega kraljevstva i milosrđa, njegovo »crtanje« novoga »Božjeg lica«, njegovo tumačenje Zakona i Hrama/hramskog kulta te stavljanje samoga sebe »iznad« tih temeljnih institucija židovstva, zatim njegovo ponašanje prema ljudima »sa ruba«, vodilo ga je u sve dublji sukob sa židovskim religijskim vlastima. Oni su odbacili Isusa, proglasili ga »lažnim prorokom i bogohuliteljem« i nastojali smaknuti ga. Isusa su razapeli Rimljani kao »samoproglašenog kralja«, odnosno kao »političkog pobunjenika«, što govori i o političkoj dimenziji njegove osude i smrti. Ipak, osim što Isusova osuda i smrt imaju povijesne uzroke, one prvotno imaju teološki motiv, odnosno značajnu teološku vrijednost: dio su Božjega providonosnoga nauma za spasenje svijeta., The Christological tradition often exceedingly quickly passed from a contemplation of the mystery of Christ's incarnation to his redemptive death, having lost sight of a good part the discourse of revelation, redemption and the salvation in Jesus' life. Likewise, in the history of Christology often there was not enough care taken concerning the indivisibility between, on the one hand, Jesus' life the proclamation of the Kingdom of God and on the other hand, his condemnation and death on the cross. Indeed, the relationship between Jesus' preaching and his condemnation and death retains all the more attention in this article which observes this relationship in the historical and theological perspective. Even though the primary interest of the evangelists was kerygmatic and parenthetic and not the writing of a dossier for history's sake, their accounts and witnesses have a historical value. Based on these facts and with the help of other historical sources it is possible to reconstruct the historical framework of Jesus' last days of his life, and the causes that brought about his death on the cross. Namely, the condemnation of Jesus and his death should not be looked upon and interpreted abstractly nor astoriated; they should be accepted in a theological and historical context. This leads us to a contemplation and deeper awareness of Jesus' historical work, which also in a particular way, was the cause of his condemnation and death. Jesus' death wasn 't by chance, but was caused by the reaction of his contemporaries opposing his action during public preaching and works. He was condemned to death because of the way he lived and workerd, and that fact resists every attempt at reduction, de-historization, and depoliticizing Jesus' crucifixion. Furthermore, Jesus' historical endeavoring and works are specially treated and should not be regarded as some kind of presumption for his redemptive death and resurrection, but as a place and way in which he showed men an authentic humanity, founded on God. If we observe Jesus' condemnation and death through such a prism, then we can talk of a triple cause or motive of the Nazareen's condemnation and death, in other words, the three causae cruces: religious, political and theological causes. Jesus' proclamation of the Kingdom of Mercy, his »sketching« a new »face of God«, his interpretation of the Law and the Temple cult, and placing himself »above« these fundamental Jewish institutions, his behavior towards people »the marginalized«, led him into conflict with the Jewish religious authorities, the »keepers of the Law«. They rejected Jesus, proclaiming him to be a »false prophet and blasphemer« and planning to kill him. Due to the fact, that Jesus was condemned to death by crucifixion by the Roman political authorities, his life, condemnation and death receive a definite social and political connotation. Questioning all that was in contradiction to the Kingdom of God (injustice, violence, discrimination, oppression...) Jesus' message was not directed only towards the religious, but also the political, social and cultural entities. Evidently, the Romans crucified Jesus as a »self-proclaimed king«, as some »political agitator«. It was in this light that the supreme Jewish religious authorities presented Jesus as such, with the aim of having him executed. Therefore, they condemned him due to religious motives, having »distorted« these motives into political ones. However, neither the religious not the political perspective (i.e. historical causes) of Jesus' condemnation and death reveal the fundamental cause and fundamental meaning of his death on the cross. Besides the fact that his condemnation and death have historical causes and a historical significance, they primarily contain a theological motive, and an important theological value: they are a part of God's providential plan for the salvation of the world. Jesus' violent death was not just some incident or absence of luck, neither was it a political protest, but rather a theological and soteriological event, part of God's plan of salvation.

U povijesti kristologije često se nije puno vodilo računa o nerazdvojnoj svezi između, s jedne strane, Isusova života, odnosno navješćivanja kraljevstva Božjega i njegove osude i smrti na križu, s druge strane. Upravo toj svezi i odnosu između Isusova navješćivanja i njegove osude/smrti posvećuje se više pozornosti u ovom članku u kojem Autor promatra taj odnos u povijesnoj i u teološkoj perspektivi, tvrdeći da Isusovu osudu i smrt na križu ne treba uvijek gledati i tumačiti apstraktno i astorično. Promatrajući kroz ovakvu prizmu Isusovu osudu i smrt, Autor govori o trostrukom uzroku ili motivu Nazarećaninove osude i smrti, odnosno o tri causae crucis: religijski, politički i teološki uzroci. Isusovo navješćivanje Božjega kraljevstva i milosrđa, njegovo « ; ; ; crtanje» ; ; ; novoga « ; ; ; Božjeg lica» ; ; ; , njegovo tumačenje Zakona i Hrama/hramskog kulta te stavljanje samoga sebe « ; ; ; iznad» ; ; ; tih temeljnih institucija židovstva, zatim njegovo ponašanje prema ljudima « ; ; ; sa ruba» ; ; ; , vodilo ga je u sve dublji sukob sa židovskim religijskim vlastima. Oni su odbacili Isusa, proglasili ga « ; ; ; lažnim prorokom i bogohuliteljem» ; ; ; i nastojali smaknuti ga. Isusa su razapeli Rimljani kao « ; ; ; samoproglašenog kralja» ; ; ; , odnosno kao « ; ; ; političkog pobunjenika» ; ; ; , što govori i o političkoj dimenziji njegove osude i smrti. Ipak, osim što Isusova osuda i smrt imaju povijesne uzroke, one prvotno imaju teološki motiv, odnosno značajnu teološku vrijednost: dio su Božjega providonosnoga nauma za spasenje svijeta.

Svrha ovoga rada je uočavanje i opisno izlaganje vrednota kršćanske, točnije NZ-ne poruke. Osvrnuvši se kratko na pojam vrednote u filozofiji i tretiranje vrednota u suvremenoj filozofiji vrednota, auktor najprije izdvaja osnovne parametre svih NZ-nih vrednota: osobu Isusa iz Nazareta koja je temelj kršćanske egzistencije te vjeru, nadu i ljubav koje aktualiziraju kršćansku egzistenciju. U drugom koraku uočava i opisuje vrednote koje sadrže i za koje se zalažu NZ-ni spisi, slijedeći pri tome razne skupine NZ-nih spisa po kriteriju književne vrste ili auktorstva. Započinje s vrednotama koje nalazimo u Evanđeljima a koje su uočljive na temelju navještajnog opisa Isusova života, djelovanja i učenja. Prelazi na Pavlov svijet vrednota, iščitan iz njegovih autentičnih spisa, koji je određen osobom i osobnim iskustvom čovjeka koji potječe iz židovskog svijeta i živi u ozračju helenističke kulture, ali u svjetlu živog iskustva susreta s Uskrslim. U njemu dominiraju vrednote njemu suvremenog svijeta viđene, osvijetljene i oplemenjene kršćanskim iskustvom. Odgovarajući na novonastalu unutarcrkvenu situaciju, Deuteropavlovski spisi ističu vrednotu osmotske prožetosti vjerovanja i stila življenja. Sučeljavanje vrednota kršćanske poruke utemeljenih na Božjem obećanju i povijesnih vrednota koje su nerijetko u sukobu i koje progone kršćanske vrednote, nalazimo u Apokalipsi. U zaključku je istaknuta postupnost oblikovanja NZ-nih vrednota koja je određena raznim izvanjskim faktorima, ali još više nutarnjom integrativnom snagom NZ-ne poruke koja ništa što je dobro i plemenito ne ostavlja po strani, ali koja svemu daje vlastiti biljeg i predznak., The aim of this paper is to perceive and to explain in descriptive way the values of the Christian message, or more exactly of the message of New Testament. Considering briefly the philosophical concept of the values and the treatment of the values in the contemporary philosophy of the values, the author puts in relief first of all the fundamental measure of all the values of the New Testament: the person of Jesus from Nazaret who founds the Christian existence and the faith, hope and love which put into effect the Christian existence. In the second step he perceives and describes the values which are contained and for which are engaged the writings of the New Testament, following the different groups of writings in the New Testament according to the criterion of the literary genus or of the author. He begins with the values which we find in the Gospels and which are perceptible on the base of the announcement's description Jesus' life, behaviour and instruction. Then he continues with Paul's world of the values, taken from his authentic writings, which are determined from his person and from personal experience of man who comes from Jewish world and lives in the milieu of helenystic culture, but in the light of the vivid experience of the meeting with the resurrected Christ. In it dominate to him conteporary world's values, seen, illuminated and ennobled with the Christian experience. Answering to the new-created situation in the Church, the Deuteropauline writings put in relief the value of the osmosis' compenetration between the belief and the style of life. The confrontation of values of the Christian message, which are founded on the God's promise, and the historical values, which are often in the clash and which persecute the christan values, we find in the Apocalypse. In the conclusion the author puts in relief the graduality of the formation of values of the New Testament which is determinated from the different exterior factors, but still more from the interior integrative message's force of the New Testament, which doesn't leave nothing what is good and noble out of the way, but which gives the typical sign and presage to all.

Knjiga donosi dva dijela opsežnoga prikaza života i djela Isusa Krista te naučavanja o njemu. Djelo je posthumno izdano, iz ostavštine zagrebačkoga pomoćnoga biskupa, isusovca, mons. Mije Škvorca.

Autor u radu naglašava važnost književnosti u Novom zavjetu s posebnim naglaskom na književne vrste u evanđeljima.

Obrađena su sva ponovna izdanja tiskare Đurđa Crnojevića, koja je djelovala u 15. stoljeću na Cetinju.

Autor nastavlja prethodno započeti članak o književnim vrstama u Novom zavjetu s posebnim naglaskom na književne vrste u evanđeljima.

Kao i za mnoge druge događaje iz Isusove djelatnosti, tako i za ovaj događaj umnoženja kruha, nedostaju precizniji geografski i topografski podaci. Ipak postoje neke uopćene naznake koje mogu biti od koristi u smještanju ovog događaja u prostor i vrijeme. Može se reći da je Isus vjerojatno bio na istočnoj obali Genezaretskog jezera, gdje je uistinu bila veća ''pustinja'' nego što je to na zapadnoj strani. Ako je čudesno umnoženje kruha bilo na istočnoj obali Genezaretskog jezera, kako je došlo do toga da je spomen na taj događaj prenesen na zapadnu obalu, i to u vrlo rano doba kršćanstva? U narednim stoljećima za brojne hodočasnike bilo je sve opasnije da prelaze s drugu stranu Genezaretskog jezera. Prva crkva sagrađena na tom području sezala je u prvu polovicu 4. st. Godine 1982. na temeljima nekadašnje bizantske crkve sagrađena je nova moderna crkva, koja se danas nalazi u posjedu njemačkih benediktinaca. Nedvojbeno je da je događaj umnoženja kruha ostao duboko usječen u sjećanje prve kršćanske zajednice. Zbog čega bi to bilo toliko važno? Posrijedi je nova stvarnost koja je nazočna u činu euharistije. Isus se lomi za ovaj svijet. Naime, istinska ljubav se ne troši nego: što se više daje to se više umnožava. Gdje postoji ljubav s malo kruha moguće je nahraniti bezbroj ljudi. U tomu je nenadmašna poruka ovoga događaja!

Sam pojam ''Samarija'' obuhvaća naziv grada i cijele pokrajine što se nalazi između Judeje na jugu i Galileje na sjeveru zemlje. Samo 12 km južnije od nekadašnjeg glavnog grada Samarije nalazi se današnji Nablus ili biblijski Sihem. U knjizi Postanka nailazimo na mjesto na kojem se opisuje Jakovljev povratak iz Mezopotamije kao i njegova nastamba u okolici Sihema. U tom je području Jakov kupio njivu na kojoj je iskopao zdenac, koji je u predaji po njemu i nazvan Jakovljev zdenac. Jakov je kasnije darovao njivu svome sinu Josipu koji je svoju braću obvezao zakletvom da ga ponesu kada krenu iz Egipta i da ga sahrane upravo na komadu zemlje koji je dobio od svog oca Jakova. I danas, kojih 200 m od iskopina starog Sihema, nalazi se mjesto, gdje je - prema predaji - bio ukopan Josip. Na tom prastarom biblijskom tlu nalazi se još i danas jedan objekt koji za nas kršćane ima veliku vrijednost i značenje. Riječ je o Jakovljevu zdencu na kojemu je Isus, vraćajući se iz Judeje, imao onaj čuveni susret i razgovor sa ženom Samarijankom (Iv 4, 5-47). Postavlja se pitanje je li to uistinu zdenac s kojega je Isus pio i je li to zbilja mjesto na kojem je Isus razgovarao sa Samarijankom? Iako je za neka druga mjesta teže dati potvrdan i siguran okvir o autentičnosti tih mjesta, u ovom slučaju to je znatno lakše i to je moguće učiniti s velikom sigurnošću. S druge strane, zdenac o kojem nas izvješćuju evanđelja, jedini je izvor žive vode na tom predjelu. Ipak, važno je da se događaj zbiva u Samariji čiji su stanovnici bili neprijateljski raspoloženi prema Židovima. Razlog nepodnošljivosti bio je utkan u povijesnoj činjenici da su Asirci god. 722. pr. Kr. zauzevši Sjeverno kraljevstvo to područje naselili strancima te je došlo do mješavine pučanstva. Židovi su častili Boga u Jeruzalemu, a Samarijanci na brdu Gerizmu. Isus zapravo dokida lažnu dilemu, jer odsada neće biti presudno mjesto za čašćenje Boga ni Jeruzalem ni Gerizim nego će od presudnog značaja biti stav: u duhu i istini. Otuda veliko teološko značenje susreta i događaja na Jakovljevu zdencu.

Prikaz knjige: A. Augustinović: Povijest Isusova. Povijesna sinopsa evanđelja, sa španjolskog preveo A. Augustinović, Teološka biblioteka Sarajevo i Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1984.

Autor donosi biblijsko-egzegetska izlaganja nedjeljnih čitanja evanđelja.

Obnova Svete sedmice i sistematizacija rubrika rimskog Časoslova i Misala tek su dvije etapne postaje velikog stila u reformi naše liturgije. Među liturgijske obnovne zahvate trebat će svakako ući i nedjelje poslije Duhova. Radi se onizu od barem 24 nedjelje u kojima je razmjerno vrlo malo iskorišteno svetopisamsko obilje čitanja gdje se jasno ističu Božje nakane s nama.

Nisam te nedostatke primijetio u nekoj studioznosti nego u praktičnoj upotrebi. Mogu reći da to nisu samo moja zapažanja nego i mnogih, gotovo svih, svećenika koji su o Priručniku progovorili. Dr. Bošnjak se osvrnuo na jezične izraze, ja se osvrćem na nedostatke rubrika i misnih tekstova.

Katolička pastoralka upućuje mlade bogoslove i svećenike, osobito župnike, kako će vršiti na koristan način svoju svećeničku službu među vjernicima. Koliko je istaknuta služba u katekizaciji djece i mladih, toliko nije zanemarena ni služba u proviđenju bolesnih i starih.

Ma koliko faktora sudjelovalo u konstituciji jedne propovijedi, na koncu uvijek ostaje istina: naše propovijedi, to smo mi. Koliko mi nosimo Boga u sebi toliko ćemo Ga kroz naše propovijedi i drugima predavati.

Točno prije 20 godina uvaženi židovski i američki arheolozi kupili su u Jerusalemu prve Kumranske rukopise od Betlehemskih Beduina. Objelodanjen je samo ulomak obrađenih rukopisa.

Doktor prava i filozofije, Louis Evely, zaređen 1937, tomista, profesor, direktor koleža, propovjednik, utemeljitelj laičke bratovštine Charles de Foucauld u Belgiji, izjavio je nedavno da su ga razlike u idejama s hijerarhijom dovele da zatraži unapređenje u lajički stalež, da nastavi služiti Crkvi sa slobodom kršćana.

Pontifikalne se obrede kroz protekla stoljeća uvelike cijenilo i stoga im se posvećivala pažljiva briga. Oni nisu samo znakovi časti, koja se u Crkvi iskazuje svetom biskupskom dostojanstvu, nego oni stavljaju vjernicima pred oči samo otajstvo Crkve.