Search

Kantov takozvani kopernikanski obrat i njegova kritička filozofija dolaze kao odgovor na epistemološku problematiku racionalizma i empirizma. Ova dva suprotna filozofska smjera, zajedno s Newtonovom fizikom, pružit će materijal za Kantov transcendentalni nauk koji bi trebao objasniti sigurnost čovjekove spoznaje, odnosno čovjekova iskustva, te odgovoriti na pitanje o mogućnosti metafizike kao znanosti. Ovaj rad obrađuje najvažnije predstavnike racionalizma i empirizma, te osnovne odlike njihovih filozofija, posebice epistemologije. Nakon toga, prikazuje se Kantova kritička filozofija, koju je on zamislio kao jednu višu sintezu empirizma i racionalizma, pri čemu za njega Newtonova fizika predstavlja uzor znanosti i objektivnog znanja. Također se na kraju donosi Kantov odgovor na pitanje o mogućnosti metafizike kao znanosti. Kant's so-called Copernican turn and his critical philosophy come as a response to epistemological problems of rationalism and empiricism. These two opposite philosophical directions, together with Newton's physics, will provide material for Kant's transcendental doctrine, which should explain the certainty of human knowledge, that is, human experience, and answer the question of the possibility of metaphysics as a science. This paper deals with the most important philosophers of rationalism and empiricism, and the basic features of their philosophies, especially epistemology. After that, Kant's critical philosophy is presented, which he imagined as a higher synthesis of empiricism and rationalism, while for him Newton's physics represents a model of science and objective knowledge. Kant's answer to the question about the possibility of metaphysics as a science is also presented at the end.

Prvi dio odnosi se na pobliže određenje epoha kroz koje je umjetnost prolazila i najistaknutije filozofe i mislioce toga vremena, koji su ga na neki način, bilo to djelima, riječima ili tezama zauvijek obilježili. U drugom dijelu sukobljavaju se pravci koji su obilježili čitav tijek filozofije, pravci racionalizma i empirizma u odnosu na umjetnost. Spomenute su i obrađene misli najistaknutijih predstavnika jednog i drugog uvjerenja i doba te načini na koji su pridonjeli cjelokupnom „umjetničkom stavu“ svojih suvremenika. U trećem je dijelu ekstenzivnije obrađen rad velikog Immanuela Kanta i njegovog kriticizma koji je promijenio pogled ne samo na filozofiju i estetiku, već i na svijet, zatim Hegela kao jednog od najznačajnijih filozofa kao i njegova teza o kraju umjetnosti i naposljetku, u glavnim crtama prikazani su obrisi marksizma koji je utjecao na cjelokupni društveni i ekonomski razvoj te stvorio jedan novi poredak, kakvog u svijetu nalazimo i danas u nekim područjima. Posljednji dio rada odnosi se na određenje umjetnosti prema Pareysonu te na problem koji nastane ukoliko ju se želi specificirati, a ujedno i zašto to i nije baš moguće. Također, prikazan je i estetski karakter umjetnosti, forma i umjetnička materija. The first part refers to a closer definition of the epochs through which art passed and the most prominent philosophers and thinkers of that time, who in some way, be it deeds, words or theses, marked it forever. In the second part, the movements that marked the whole course of philosophy, the directions of rationalism and empiricism in relation to art, clash. The thoughts of the most prominent representatives of both beliefs and times are mentioned and processed, as well as the ways in which they contributed to the overall "artistic attitude" of their contemporaries. The third part deals more extensively with the work of the great Immanuel Kant and his criticism, which changed the view not only of philosophy and aesthetics, but also of the world, then Hegel as one of the most important philosophers and his thesis on the end of art and finally, the outlines of Marxism which influenced the entire social and economic development and created a new order, as we find in the world today in some areas. The last part of the paper deals with the definition of art according to Pareyson and the problem that arises if it is to be specified, and at the same time why this is not possible. Also, the aesthetic character of art, form and artistic matter are shown.

Tokom dvadesetog veka na engleskom govornom području uspostavljen je standardni narativ rane moderne filozofije prema kome se svi autori ovog perioda dele u dve škole mišljenja: racionalističku i empirističku. Glavni cilj postavljen u ovom tekstu jeste da se ispitivanjem centralnih odlika ovog narativa pokaže njegova nepot- punost i neadekvatnost u prikazivanju filozofskih odnosa koji su postojali među figu- rama sedamnaestog i osamnaestog veka. Videćemo da su u poslednjih nekoliko dece- nija iznete ubedljive kritike ove teorije, kojima se predočavaju njeni glavni nedostaci. Drugi cilj ovog rada jeste da se, analizom tekstova Imanuela Kanta, pokaže da on nije odgovoran za stvaranje i širenje ovog narativa, iako se u sekundarnoj literaturi često ističe suprotno. During the twentieth century, a standard narrative of early modern philosophy was established in the English-speaking world, according to which all authors of this period were divided into two schools of thought: rationalist and empiricist. The main goal set in this text is to examine the central features of this narrative to show its incompleteness and inadequacy in presenting the relations that existed between the figures of the seventeenth and eighteenth centuries. We will see that convincing critiques of this theory have been made in the last few decades, which point out its main flaws. The second goal of this paper is to show, by analyzing the texts of Immanuel Kant, that he is not responsible for the creation and dissemination of this narrative, although in the secondary literature the opposite is often claimed.

This paper examines the philosophical foundations of deep learning. By pointing to the beginnings of deep learning and artificial neuron as a logical model of a human neuron, it is possible to claim that artificial intelligence was developed even before its official creation and that it was strongly connected to propositional logic. Bearing in mind some major setbacks in the development of neural networks, we show that deep learning can be treated as the theory of artificial intelligence and that it falls under artificial intelligence paradigm by claiming that everything can be done with learning alone and that all intelligent behavior is learnable. Thus, deep learning is a philosophical or an epistemological approach in which a form of radical empiricism must be advocated. Therefore, there is nothing in the mind that was not in the senses, and there cannot be anything in the mind that is not learnable., U radu se ispituju filozofski temelji dubokog učenja. Ukazivanjem na početke dubokog učenja i umjetnog neurona kao formalnog modela ljudskog neurona moguće je tvrditi da je umjetna inteligencija razvijena i prije njezinog službenog imenovanja te da je bila snažno povezana s propozicionalnom logikom. Imajući na umu neke velike zastoje u razvoju neuronskih mreža, pokazujemo da se dubinsko učenje može tretirati kao teorija umjetne inteligencije te da potpada pod paradigmu umjetne inteligencije jer je za nju dovoljno samo učenje jer se inteligentno ponašanje uči. Dakle, duboko učenje je filozofski ili epistemološki pristup u kojem se mora zagovarati radikalni empirizam. Prema tome, ne samo da ne postoji ništa u umu što nije bilo u osjetilima, već u umu ne postoji ništa što se ne može naučiti.

Rad se bavi konceptom poimanja Boga i religije u misaonoj maniri škotskog filozofa Davida Humea, za čiji filozofijski opus komentatori poput Johna M. Robertsona kažu da je previđen; da su Humeove postavke objavljivane u formi eseja i rasprava, na neki način, „unakažene“; da Humeu valja dati adekvatno mjesto u povijesti filozofije, ali i u diskursu o religiji, također. Spomenuto želim istražiti i analizirati kroz prizmu Humeova razumijevanja naravne religije, a s obzirom na njegovo najznačajnije filozofsko djelo pisano na tu temu – Dialogues concerning Natural Religion (hrv. „Dijalozi o naravnoj religiji“). Polazišna teza, kada je riječ o Humeovoj interpretaciji problematike religije bjelodanoj u „Dijalozima o naravnoj religiji“, jest da je posrijedi jedno hermetično razumijevanje naravi vjerovanja uopće. Rad je koncepcijski podijeljen u tri sekcije. Prva sekcija bavi se razmišljanjem o Božjim atributima; druga sekcija fokusirana je na Humeovo empirističko poimanje s obzirom na religiju, dok je sadržaj treće sekcije posvećen raspravi ekspliciranoj u sâmim „Dijalozima“. Ovdje želim tek usput spomenuti da je na hrvatskom govornom području, u regiji pa i šire, neznatna recepcija Humove misli općenito, a posebno njegova razumijevanja religije. Nije se našao razlog potonjem., The paper deals with understanding of the concept of God and the notion of religion in the philosophical thought of David Hume, the Scottish philosopher. Some commentators such as John M. Robertson think of Hume’s work as foreseen philosophy. They argue that Hume›s theses published in the form of essays and treatises have been, in a certain way, “mutilated”; that Hume deserves a more appropriate place in philosophical discourse than he currently enjoys, and the same also applies to religion. Thisis explored through an analysis of Hume’s understanding of the concept of natural religion, as laid out in his Dialogues Concerning Natural Religion. In terms of discussion of natural religion in the history of philosophy, the author argues that this is the most significant philosophical treatment of the topic since Pascal’s Pensées. Addressing Hume’s interpretation of natural religion, explained in the Dialogues, the paper describes this as a kind of hermetically presented piece of work on the nature of belief in general. The structure of the paper is threefold: the first part deals with Hume’s personal way of thinking about the attributes of God; the second is focused on Hume’s empiricism, and the third is dedicated to the concept laid out in the Dialogues. It should be noted that reception of David Hume’s thought, in general and with regard to his philosophy of natural religion, has been relatively weak and that his philosophy has not been widely explored in Croatian-language texts.

David Hume, škotski filozof osamnaestog stoljeća, bavio se raznim temama u okviru svoje empirističke filozofije. Njegov veliki doprinos filozofiji dolazi dijelom i kao nastavak filozofije njegovih prethodnika, Lockea i Berkeleya, jer detaljnije razrađuje njihove filozofske pohode objašnjenja ideje i nepostojanja supstancije. U svojoj spoznajnoj teoriji postavlja iskustvo kao temelj, stoga svi sadržaji dostupni svijesti nastaju nakon iskustvene spoznaje. Iz osjetila dobivamo utiske, koji su pohranjeni u našem pamćenju u obliku jednostavnih ili složenih ideja, koje su sposobne stvoriti impresije refleksije. O uzročno-posljedičnoj vezi Hume isto tako govori iz horizonta iskustvene spoznaje, tvrdeći da jedino iz iskustva možemo dobiti znanje o tome koja će posljedica proizići iz kojeg uzroka, iako ni tada ne možemo tvrditi sa sigurnošću kakav će biti ishod, ali uzimamo naviku kao vodilju naših radnji. Osim spoznajne teorije, empirizam je našao mjesto i u Humeovoj etici, jer su osjećaji motivacija moralnih radnji, a ne teorijska utemeljenost moralnih zakona u ljudskom razumu. Uz to, podvrgnuo je metafiziku kritici dokazom neutemeljenosti njenih pojmova u iskustvu, odnosno postojanja materijalne i duhovne supstancije, kao i vlastitog identiteta, u stvarnosti. Uz kritiku metafizike, religija i postojanje čuda također su kritizirani. Hume u sklopu svojih spisa o religiji kritizira dokaze Božje opstojnosti, a posebice argument iz dizajna koji se, sagledavši iskustvo, ne može uzeti kao utemeljen. Glede čuda, kritika jednako tako leži u njihovoj nedokazivosti u iskustvu.

Moderna epistemologija je disciplina koju nam je u nasleđe ostavio veliki francuski filozof Rene Dekart, i uobičajeno se smatra da je u pitanju tipično filozofska disciplina čijim se problemima, prema tome, isključivo možemo baviti i filozofskim (spekulativnim) istraživačkim sredstvima. U novije vreme međutim, javila se ideja za naturalizacijom epistemoloških istraživanja koja podrazumeva da bi umesto filozofskim, problemima znanja bilo moguće pristupiti objektivnim istraživačkim tehnikama koje karakterišu metodologiju prirodnih nauka. Ovo je stanovište koje je između ostalog zastupao i američki filozof Vilard Van Orman Kvajn, čiji će predlog za reformom epistemoloških istraživanja, odnosno, za njihovom naturalizacijom biti predmet ovog rada. Međutim, taj predlog će, kao što ćemo videti, ostaviti prostor za bitno različite interpretacije na kojim bi prepostavkama pomenutu reformu trebalo sprovesti. Naime, u savremenoj literaturi preovlađuju tri tipa tumačenja Kvajnovog apela za reformom epistemoloških istraživanja: bihejvioristički, koji je u većoj meri zastupao Kvajn, ali i koherentistički i fizikalistički za koje će se zalagati neki od njegovih interpretatora. Međutim, dok su prve dve od ovih opcija po našem mišljenju neprihvatljive jer nisu u stanju da obezbede neophodnu autonomnost epistemološkom istraživačkom kontekstu, iako drugačijim, pokušaćemo da pokažemo kako je i fizikalizam opterećen teškoćama koje ga čine neodrživom pozicijom kada je reč o epistemološkim istraživanjima. Uprkos tome, smatramo da u Kvajnovom predlogu ima vrednih uvida, kao i da se iz neuspeha dosadašnjih tumačenja mogu izvući važne pouke kako po pitanju pozicije koju bi u njegovoj interpretaciji trebalo zauzeti, tako i – što je u bliskoj vezi s ovim – mogućnosti reforme epistemoloških istraživanja uopšte. Drugim rečima, poučeni slabostima Kvajnovog predloga i njegovih interpretacija, zastupaćemo tezu da je epistemološkim istraživanjima u krajnjoj instanci moguće pristupiti sa jedne od dve međusobno inkompatibilne teorijske pozicije: tradicionalne ili kartezijanske, i kantijanske. S tim u vezi, razmatraćemo mogućnost uspostavljanja tog fundamentalnog nivoa istraživanja kakav je epistemološki na koji je Kvajn morao da pretenduje, ali povezujući ga sa gledištima koja bi trebalo da nam omoguće njegovu sintezu sa Kantovim pristupom kao po našem mišljenju, jedinom pravom alternativom tradicionalnom programu. Iako će podrazumevati usvajanje svojevrsne kompromisne pozicije koju ne bismo mogli da pripišemo Kvajnu, i zbog čega je neizvesno da bi to bila interpretacija koju bi on podržao, osim što bi sačuvala određene naturalističke elemente, takođe verujemo i da bi to bila interpretacija koja bi konačno ispunila većinu zahteva koje je pred epistemološka istraživanja sam Kvajn postavio Modern epistemology is a discipline that we inherited from the great French philosopher René Descartes, and it is usually considered to be a typically philosophical discipline, whose problems could therefore be addressed only by philosophical (speculative) methods of enquiry. Recently, however, an idea of the naturalisation of epistemological enquiry has emerged, which implies that problems of knowledge could be addressed not by philosophical methods, but by objective techniques of enquiry that characterise the metodology of natural sciences. This is a viewpoint held by the american philosopher Willard Van Orman Quine, whose proposal for the reform of epistemological enquiry, that is, for the naturalisation, will be the topic of this work. However, this proposal, as we shall see, makes room for fundamentally different interpretations on which the above reform should be based. Namely, in contemporary literature there are three prevailing types of interpretation of Quine's appeal for the reform of epistemological enquiry: behaviouristic, advocated mostly by Quine, but also coherentistic and physicalistic, that some of his interpreters advocate. However, while the first two options are, in my opinion, unacceptable because they are unable to provide the necessary autonomy for the epistemological context of enquiry, I will try to show that physicalism is also burdened with difficulties that, although different, make it an unsustainable position when it comes to epistemological enquiry. Nevertheless, I argue that there are certain valuable insights in Quine's proposal, and that we can draw important lessons from the failures of previous interpretations as regards the position that should be taken in the interpretation, as well as – which is closely related – the possibility of the reform of epistemological enquiry in general. In other words, having learned from the weaknesess of Quine's proposal and his interpretations, I will argue that the epistemological questions could ultimately be approached only from one of the two mutually incompatible theoretical positions: traditional or Cartesian, and Kantian. Accordingly, I will examine the possibility of establishing this fundamental domain of enquiry such as epistemological that Quine had to commit himself to, but connecting it with the views that should enable its synthesis with Kant's approach as, in my opinion, the only real alternative to the traditional programme. Although this will imply the adoption of a kind of intermediate position that could not be attributed to Quine, which makes it uncertain that this would be the interpretation he would support, apart from preserving certain naturalistic elements, I also believe that this interpretation would in the end fulfil most requirements that Quine has set for epistemological enquiry.

Filozofija je zauzimala značajno mesto u akademskom obrazovanju Ive Andrića. U Beču, 1913. godine Andriću su na osnovnim studijama filozofske predme-te predavali Vilhelm Jerusalem, Jozef Krajbig i Oskar Evald, dok je na doktorskim studijama u Gracu 1924. godine Andrić položio ispit iz filozofije kod Huga Špicera, jednog od retkih neokantovaca u tadašnjoj Austriji. Austrijska filozofija (sintagma koja se proteže i na austrougarske filozofe koji su stvarali izvan teritorije današnje Austrije) zanimljiv je fenomen između ostalog i zato što je Austrija relativno mlada filozofska nacija, koja je za nešto manje od jednog veka (od 1840-ih do 1930-ih) izne-drila mnogo značajnih filozofa, od kojih su neki bili i poznati naučnici. Postoje razli-čiti pokušaji da se pronađu zajednička obeležja austrijske filozofije, a prema Nojrat-Halerovoj tezi, glavna njena obeležja jesu pridavanje značaja psihologiji, jezičkoj analizi, nauci (naučnom pogledu na svet) i empirizmu koji podrazumeva odbacivanje spekulativne metafizike. Zanimljivo je i to da iako su pisali na istom jeziku, mnogi austrijski filozofi su u svojim radovima hteli da se distanciraju od klasičnog nemačkog idealizma (često i Kantovog transcendentalnog idealizma) kako po formi (stilu pisa-nja), tako i po sadržaju (idejama koje su branili). U radu se ispituje u kojoj meri je filozofsko obrazovanje u Beču i Gracu imalo uticaja na Andrićevu misao i pokazuje se, na mnogim primerima, da ona sadrži elemente karakteristične za gorenavedena obeležja austrijske filozofije. Philosophy occupied an important place in Ivo Andrić's higher education. In Vienna 1913, Andrić took undergraduate courses in philosophy that were taught by Wilhelm Jerusalem, Oscar Ewald and Josef Clemens Kreibig, while on his PhD studies he passed the exam in philosophy with Hugo Spitzer, one of the rare NEO-Kantians in Austria-Hungary at that time. Austrian philosophy (this phrase covers Austro-Hungarian philosophers who worked outside the boundaries of our-day Austria) is an interesting phenomenon because, among other things, Austria is relatively young philosophical nation that gave, within less than one century (from 1840s to 1930s), many famous philosophers of whom some were also famous scientists. There are some attempts of finding out what all Austrian philosophers have in common, and, according to the so-called the Neurath-Haller thesis, the hallmark of Austrian philosophy is accepting the scientific world-view, using language analysis in addressing philosophical issues, appraising psychology and endorsing empiricism that presupposes rejecting speculative metaphysics. It is worth stressing that although they wrote in the same language, many prominent Austrian philosophers explicitly wanted to distance themselves from classical German idealism (and very often from Kantian transcendental idealism) both with regards to form (the style of writing) and content (the ideas they defended). The author examines to what extent the philosophical education gained in Vienna and Graz influenced Andrić's work and argues that his thought contains elements characteristic for the main features of Austrian philosophy mentioned above.

Autor tematizira problem osobnog identiteta u filozofiji Davida Humea. U tekstu su najprije predstavljeni elementi Humeove teorije ideja koji su nužni kao kontekst za razumijevanje njegova tretmana problema osobnog identiteta. U drugom dijelu autor opisuje Humeov pristup osobnomu identitetu, pri čemu se obrađuje adekvatno poglavlje iz Humeove Rasprave o ljudskoj naravi. Nakon toga nude se pogledi nekih od najcitiranijih Humeovih komentatora, da bi se proširilo razumijevanje određenih vidika Humeova problema te pokazali neki od nedostataka njegova pristupa., The theme of the essay is the problem of personal identity in the philosophy of David Hume. Firstly, the text presents elements of Hume’s theory of ideas which are required so as to provide the context for an understanding of his treatment of the issue of personal identity. The second section describes Hume’s approach to personal identity with reference to the pertinent chapter from Hume’s A Treatise of Human Nature. Next, the views of some of the most quoted of Hume’s commentators are offered in order to broaden our understanding of certain aspects of Hume’s problem and demonstrate some shortcomings in his approach.

Cilj ovog rada je razmatranje Kvajnove dileme u pogledu toga da li u slučaju subdeterminacije treba obe teorije smatrati istinitim (ekumenski odgovor) ili samo jednu od njih (sektaški odgovor). Ova dilema je značajna zbog toga što usvajanje ekumenskog odgovora predstavlja problem za Kvajnov naturalizam, dok usvajanje sektaške protivreči njegovim empirističkim shvatanjima. Videćemo da se Kvajn dugo kolebao između ovih odgovora, kao i to da nije najjasnije za koji se na kraju opredelio. Izložiću i rešenja koja su ponudili Gibson, Dejvidson, Đenova i Severo i nastojaću da pokažem da je Dejvidsonovo rešenje najuspešnije, zbog toga što zahteva najmanje izmene Kvajnovog sistema. The aim of this paper is to investigate Quine’s dilemma whether, in case of underdetermination, both theories should be considered as true (ecumenical view), or just one of them (sectarian view). This dilemma holds signiicance because the acceptance of ecumenical view represents problem for Quine’s naturalism, while the acceptance of sectarian view contradicts his empiristic preferences. For a long time Quine had vacciliated between those views and it is not clear what his inal conclusion was. I will review Gibson’s, Davidson’s, Genova’s and Severo’s solutions and I will argue that Davidson’s is the most successful, since it requires fewer changes in Quine’s system.

U radu se prikazuje rasprava o odnosu jezika i književnosti koja se vodila u hrvatskoj teoriji književnosti od početka sedamdesetih do sredine osamdesetih godina 20. stoljeća između Radoslava Katičića, Zdenka Škreba, Milivoja Solara, Vladimira Bitija i Josipa Užarevića. Posebna se pozornost pridaje teorijskim konceptima koje je u raspravu uveo Biti. Podsječajući na Bitijeve kritičke napomene upućene strukturalizmu i hermeneutici, ističe se njegov odmak prema dekonstrukciji. Teza je rada da se tom kritikom Bitijev pristup jeziku i književnosti približava Agambenovoj i Deleuzeovoj kritičkoj rekonceptualizaciji empirizma., The article outlines a discussion between Radoslav Katičić, Zdenko Škreb, Milivoj Solar, Vladimir Biti and Josip Užarević regarding the relationship between language and literature that occurred in Croatian literary theory from the beginning of the 1970s to the middle of the 1980s. Special attention is given to the theoretical concepts developed by Biti. The article reminds of Biti’s well known critical remarks aimed at structuralism and hermeneutics but also emphasises his detachment from deconstruction. It is proposed that Biti’s detachment from deconstruction shares important similarities with Agamben’s and Deleuze’s critical reconceptualization of empiricism.

Ovaj rad posvećen je Humeovom učenju u vidu ljudske spoznaje koji se bazira na problemu skepticizma i na problemu kauzaliteta. U ovome radu pokušat ću prikazati, a potom i obrazložiti dva temeljna problema koje je Hume proučavao u vidu svoje filozofije. Problemom kauzalnosti Hume želi obrazložiti odnose u prirodi koji se temelje na uzroku i posljedici. Ovakav odnos on potkrjepljuje pojmom nužnosti iz čega izvodi to da iz sličnog ili istog uzroka mora slijediti slična ili ista posljedica te da se na taj način ogleda prošlost u budućnosti. Ono što ne možemo uočiti u Humeovom učenju je pojam slučajnosti. U pravo taj pojam bitno mijenja Humeov temeljni princip zaključivanja o stvarima. Također i prema Kantovom shvaćanju možemo uvidjeti, da ukoliko prihvatimo Humeovu tezu da iz istog ili sličnoga uzroka slijedi ista ili slična posljedica, mi bismo isključili upotrebu uma. A sve to svodi se na osnovnu razliku Humea i Kanta kada je u pitanju kauzalnost, a to je pojam objektivne realnosti. Promotrimo li Humea u kontekstu njegovog vremena djelovanja te uočimo li promjene koje su se dogodile na društvenom i znanstvenom području, možemo pronaći obrazloženje zašto on temelje ljudske spoznaje vidi u iskustvu. Uza sve to svakako valja napomenuti Humeov skepticizam koji se najviše ogleda u ograničenosti djelatnosti ljudskoga uma, odnosno u ograničenosti ljudske spoznaje. Skepticizam uključuje u ljudsku spoznaju kako bi spriječio nastanak aporija prilikom promišljanja o predmetima, ali kako bi potaknuo kritički osvrt prema stvarima u koje valja i treba sumnjati.

Cilj ovog rada je da razmotrimo zašto, i na koji način se Kvajn pozicionira između logičkih pozitivista i epistemoloških nihilista u pogledu shvatanja empirijskog svedočanstva. Naime, on će na nov način formulisati kriterijume opservacionalnosti s namerom da prevaziđe probleme koji su za logički pozitivizam bili nepremostivi, a da time ne žrtvuje objektivnost nauke poljuljanu krahom tradicionalnog pristupa epistemološkim pitanjima. Privučeni provokativnošću Kvajnovog istovremenog ispoljavanja radikalnih, ali i konzervativnih tendencija, odnosno namere da održi balans između stanovišta tradicionalne filozofije i epistemološkog nihilizma, nastojaćemo da ispitamo koliko je Kvajn uspešan u svojoj zamisli. U zavisnosti od odgovora na to pitanje ocenićemo značaj i relevantnost kvajnovskog naturalističkog pristupa za empirističku epistemologiju. The aim of this paper is, considering his naturalistic approach to the epistemology, to examine why and in which way Quine tries to put himself between logical positivists and epistemological nihilists in terms of understanding empirical evidence. Using a new method, he is going to form observational criteria with aim to overcome problems which were insurmountable for logical positivism, thus not sacrificing science objectivity shaken by the collapse of the traditional approach to epistemological issues. Intrigued by simultaneous expression of radical and conservative tendency of Quine’s thought, in other words, by his intention to maintain the balance between standpoints of traditional philosophy and epistemological nihilism, we will endeavor to examine how much he is successful in his design, and depending on the answers, we will evaluate the importance and relevance of Quinean naturalistic approach to epistemology.

Teze o semantičkoj neodređenosti i teorijskoj neodlučivosti blisko su povezane unutar Kvajnove filozofije, budući da se i jednom i drugom upućuje na nedovoljnu određenost teorije svedočanstvom, ali su, po Kvajnovom mišljenju, one ipak različite budući da neodređenost koja pogađa jezik ne otklanjamo izborom fizičke teorije. Poreklo teze o semantičkoj neodređenosti nalazimo u Kvajnovom učenju o neodređenosti prevoda, po kojem su mogući alternativni prevodi rečenica nepoznatog jezika koji su podjednako u skladu sa dostupnim lingvističkim svedočanstvom (verbalnim reakcijama i ponašanjem govornih lica). Teza o teorijskoj neodlučivosti tiče se naučnih, pre svega fizičkih, teorija; to je tvrđenje da su moguće rivalske teorije prirode koje su empirijski ekvivalentne, odnosno, u skladu sa svim dostupnim svedočanstvom. I dok se prva teza najčešće naziva tezom o neodređenosti prevoda, druga je daleko poznatija kao teza subdeterminacije. Međutim, pošto je neodređenost u slučaju jezika takva da prodire i u maternji jezik, pa time i u svaki drugi jezik čak i kada se ne bavimo prevođenjem, sintagmom ''semantička neodređenost'' pokrivamo sve takve slučajeve; drugim rečima, ono što važi za prevođenje važi i za maternji jezik, pa samim tim i za jezik kojim je formulisana naučna teorija. Slično tome, teorijska neodlučivost pokriva i alternativne priručnike za prevođenje i rivalske naučne teorije, zato što u oba slučaja imamo podjednaku nedovoljnu određenost na osnovu svedočanstva. Analiza Kvajnove teze o semantičkoj neodređenosti polazi od maternjeg jezika (II poglavlje), budući da se, po Kvajnovom mišljenju, prilikom učenja maternjeg jezika nalazimo u identičnoj situaciji kao i lingvista koji se bavi radikalnim prevođenjem. Jedina razlika je u tome što se unutar maternjeg jezika bavimo homofonim ''prevođenjem'', pri 5 čemu je formulacija analitičkih hipoteza (priručnika za prevođenje) po pravilu prećutna. Kada je reč o tezi o neodređenosti prevoda, u njenom najopštijem obliku, njome se tvrdi da je uvek moguće da imamo nesaglasne priručnike za prevođenje koji su podjednako u skladu sa ponašanjem govornog lica, tako da ne postoji nikakav osnov za tvrđenje da je jedan priručnik za prevođenje ispravan a drugi neispravan... The theses of semantical indeterminacy and theoretical undecidability are closely connected within Quine’s philosophy, since they both concern a theory that is not being sufficiently determined by evidence. Nonetheless, Quine finds them different since the indeterminacy in language cannot be overcome by the choice of a physical theory. The origin of the thesis of semantical indeterminacy stems from Quine’s doctrine of the indeterminacy of translation according to which alternative translations of a language the translators are totally unfamiliar are possible, all equally in accordance with the available linguistic evidence (which, in the case of translation, amounts to verbal behavior). The thesis of theoretical undecidability concerns scientific, physical, theories. It asserts that rival, empirically equivalent theories of nature are possible - theories in accordance with all available evidence. While the former thesis most often goes by the name of indeterminacy of translation, the latter is better known as the thesis of underdetermination. However, since the indeterminacy concerning language is such that it penetrates into the native language, and so into every other language even when we are not dealing with translation, the phrase ''semantical indeterminacy'' covers all such cases. Although this work will in the first place be concerned with the thesis of indeterminacy of translation, one should bear in mind that what holds for translation, also holds for native and therefore scientific language. In the same vein, theoretical undecidability covers alternative translation manuals as well as rival scientific theories, since in both of these cases we have the same level of determinacy based on evidence. The analysis of Quine’s thesis of sematical indeterminacy begins with the native 10 language (Chapter II) since in learning our native language we are, according to Quine, in exactly the same position as a linguist who is dealing with radical translation. The only difference is that, in the case of native language, we deal with homophonic ''translation'', and so the formulation of analytic hypotheses can be implicit. The thesis of indeterminacy of translation claims, in its most general form, that we can always have incompatible translation manuals which are equally in accordance with the speakers’ behavior, and so we will have no grounds to claim that one manual is the correct one while the other one is not...

U radu branim tezu da racionalnoj intuiciji kao izvoru opravdanja a priori treba dati važno mjesto unutar epistemologije i filozofije općenito, ali da one unutar okvira racionalističkih i empirističkih teorija nisu adekvatno objašnjene. Stoga veći dio rada posvećujem izlaganju empirističkih i racionalističkih teorija te iznosim glavne probleme s kojima se te teorije suočavaju. Empirističke teorije, odričući intuicijama status izvora opravdanja a priori gube na plauzibilnosti svojih objašnjenja na koji način određene propozicije znamo neovisno o iskustvu, bilo da se radi o umjerenoj ili radikalnoj verziji empirizma. Racionalističke teorije, s druge strane, koristeći se primarno apriornim metodama „u naslonjaču“ ne uspijevaju na adekvatan način objasniti što su intuicije, kako one funkcioniraju, te odgovoriti na pitanje zašto bismo ih smatrali izvorom znanja a priori, odnosno onima koji nas vode istinitim vjerovanjima. Dakle, najveći problem u suvremenoj epistemologiji je činjenica da opravdajni status samih intuicija kao izvora opravdanja a priori i metode na koju se filozofi u svojoj argumentaciji pozivaju, nikada nije u dovoljnoj mjeri razjašnjen. Također argumentiram da zbog mnogobrojih svojstava koja se standardno pripisuju intuicijama trebamo provesti razlikovanje između barem dvaju tipova intuicija, naime filozofske (klasifikacijske) i racionalne intuicije. Glavni razlog koji ističem u prilog predloženom razlikovanju je činjenica da racionalisti tipično definiraju racionalnu intuiciju putem svojstava nužnosti i apstraktnosti. Argumentirala sam da kod prve, za razliku od druge, nije sasvim jasno da ima propozicijski sadržaj koji je nužan, niti da njome zahvaćamo apstraktne predmete te da nisu pouzdane kao, primjerice, matematičke i logičke intuicije koje su paradigmatski primjeri racionalne intuicije. Također nije jasno u kojoj mjeri kod klasifikacijskih intuicija iskustvo igra omogućujuću odnosno evidencijsku ulogu pa stoga tvrdim da na pitanje koju vrstu dokazne građe prvog reda intuicije dodjeljuju: empirijsku ili a priori, nema jednoznačnog odgovora ukoliko se ne provede razlikovanje između klasifikacijske i racionalne intuicije. Zbog navedenih nedostataka u empirističkim i racionalističkim razjašnjenjima racionalne intuicije i intuicija općenito, u radu argumentiram da se racionalna intuicija kao izvor opravdanja a priori najbolje može objasniti i braniti sa stajališta umjerenog epistemološkog naturalizma i kreposnog reliabilizma, odnosno da je jedino iz tog aspekta moguće dati adekvatno objašnjenje racionalne intuicije. Umjereni naturalizam shvaćam kao epistemološku 233 doktrinu koja ne uključuje stav da epistemologija jest ili bi trebala biti, grana psihologije ili neke druge znanosti. Argumentirala sam da je umjereni naturalizam kompatibilan s pretpostavkom o postojanju opravdanja a priori jer može dozvoliti da osim empirijskog postoji i apriorno opravdanje. Smatram da nam empirijska istraživanja mogu pomoći u rasvjetljavanju mnogih pitanja, poput onih što su intuicije, na koji način funkcioniraju, koji su procesi odgovorni za stvaranje intuitivnih vjerovanja, te možemo li ih smatrati izvorom opravdanja tj. vode li nas intuicije istinitim vjerovanjima. Na ova se pitanja ne može odgovoriti „iz naslonjača“, a empirijske informacije o opravdajnom statusu racionalne intuicije drugog reda automatski ne čine njen opravdajni status prvog reda empirijskim, kao što to racionalisti često sugeriraju. Smatram da je intuicije najbolje shvatiti u minimalističkom smislu kao nedoksastička, spontana, neinferencijska stanja, odnosno privučenosti na pristanak na određenu propoziciju ili sklonosti vjerovanju gdje se ta privučenost (ili sklonost) temelji na razumijevanju same propozicije. Za objašnjenje intuicija nije nam potrebno novo stanje sui generis, kao što to neki racionalisti tvrde, jer njihova objašnjenja uključuju standardno svojstvo poput pouzdanosti procesa proizvodnje vjerovanja koje se manifestira kroz epistemičku kreposti. Dakle, prilikom razjašnjenja racionalne intuicije smatram da je kreposni reliabilizam najbolja teorija. Dakle, dok su intuicije sklonosti (privlačnosti) kao jedan vid manifestiranja neke epistemičke kreposti odnosno dispozicije, ipak ne zastupam dispozicionalističku teoriju jer intuicije ipak nisu identične sa samom dispozicijom čija su manifestacija.

Udžbenik logike Gaje Petrovića poticajan je za raspravu o potrebi da logika i nadalje bude samostalan predmet i da bude zastupljena u nastavnom programu svake srednje škole. Razlog je što se logika odnosi na uspostavljanje i otkrivanje misli, na osnovi kojih bi se i pomoću kojih moglo pristupiti mjerodavnom rješavanju filozofskih i znanstvenih problema. U vezi sa sintezom misli i njezina predmeta izlazi na vidjelo mogućnost korelacije gradiva iz logike i tema iz drugih filozofskih i znanstvenih disciplina. Tradicionalnu i modernu logiku (pri čemu je pojam modernoga povijesno problematičan) neophodno je sagledavati u njihovu suodnosu budući da svaka ima svoju (didaktičku) vrijednost. Usprkos tendenciji potiskivanja tradicionalnih logičkih tema, aktualnost tema koje je Petrović iznio u svojoj Logici neprijeporna je te bi ona i nadalje trebala biti zastupljena u školskom programu., Gajo Petrović’s textbook Logic stimulates the discussion on the need that Logic should continue to be an independent school course, represented in the curriculum of every type of high school. The reason is that logic enables the foundation and revealing of the thought, which is the base for merit response to philosophical and scientific questions. In connection to the synthesis of thought and its object, emerges the possibility of correlation between course material of logics and those of other philosophical and scientific disciplines. The traditional and modern logic (where the term modern is historically problematic) should be examined in their interrelations given the fact that each of them posses its (didactic) value. Despite the tendency of suppressing the traditional themes from teaching of logic, the actuality of Petrović’s Logic is unquestionable and it should be a part of curriculum.

Autor istražuje koncept ravnoteže snaga u međunarodnim odnosima, s osvrtom na realističku tradiciju (klasična i znanstvena faza) i njezino horizontalno shvaćanje ravnoteže snaga kao načela međunarodnog sustava samog po sebi. U prvom se dijelu obrađuje tzv. pesimistična faza (klasični realizam), koja je najviše kroz djelo H. J. Morgenthaua ravnotežu snaga u međunarodnim odnosima tumačila kao načelo samo po sebi u rukama politike moći. U drugom dijelu, u tzv. znanstvenoj fazi (neorealizam) ravnoteža snaga empirijski se utvrđuje kao glavno načelo međunarodnih odnosa, ali lišeno svake teorijske baštine. Kritički se osvrnuvši na materijalizam i empirizam horizontalnog pristupa, u trećem dijelu autor ukazuje na nedostatke horizontalnog aspekta ravnoteže snaga kao posljedice zanemarivanja vertikalnog aspekta: idejnih i pravnih načela međunarodnog sustava društva država., The author analyzes the concept of balance of power in International Relations through critical overview of Realist tradition (both Classical and scientific), and its horizontal understanding of balancing of power as a principle per se. The first part analyzes the pessimistic phase (Classical Realism), with the emphasis on the works of H.J. Morgenthau, who promoted the balance of power as a principle per se in the hands of international power politics. In the second part, the scientific phase (Neorealism) empirically establishes the value-free balance of power concept in International Relations. By examining materialism and empiricism of Realism, in the third part the author indicates the limitations of the horizontal approach as a consequence of permanently ignoring the vertical aspect: ideational approach and norms and rules as the first principle of international system of society of states.

Rad polazi od hipoteze da je dijalektički odnos filozofskih postulata Denisa Diderota i Jean-Jacquesa Rousseaua temeljni odnos filozofije francuskoga prosvjetiteljstva jer kao takav važi za današnji svijet. Rad s jedne strane razmatra Diderotove postulate razuma i filozofije materijalizma te njihovo ozbiljenje u filozofiji politike, a s druge, prema istom obrascu, Rousseauove postulate strasti. Kroz analizu djelâ i enciklopedijskih članaka dvojice filozofa razmatraju se pozicije koje se međusobno isključuju i razilaze u temeljnim pitanjima filozofije, napose filozofije politike. S obzirom na to da polazi od empirizma, senzualizma i racionalizma, Diderotova će filozofija prosvjetiteljstva nastojati utemeljiti filozofsko-političke postulate iz pozicije materijalnoga svijeta i razuma, a Rousseauova, jer je pod utjecajem metafizike prirode i volje, na načelima strasti kao pretpostavkama razuma. Takav se odnos svodi na dihotomiju između razuma, odnosno glave (tête), koji zastupa Diderot s jedne, i strasti, odnosno srca (coeur), koju zastupa Rousseau s druge strane. U sintetičkom izrazu rad pokazuje kako i dalje važi prikazana dijalektika jer postavljeni svijet, koji se definira materijalistički, ne može iz sebe dati odgovore na suvremene probleme pa se kao protuteža nastoji uspostaviti duhovna snaga, koja se pronalazi izvan njega, čime se tvori suvremeni pojam svijeta.

U diplomskome radu tematizirana je osoba Francisa Bacona i njegovo djelo Novi Organon. Autor to čini u okviru pet osnovnih poglavlja ; na samome početku iznosi detaljan Baconov životopis. U drugom poglavlju razmatra njegov znanstveni opus u kojem se može u početku uočiti jasan utjecaj renesansne magijske i alkemijske tradicije te kasniji obrat u smjeru znanosti i znanstvene metode. Nadalje, u trećem poglavlju, autor prikazuje Baconov znanstveni rad i djela koja su pritom nastala, stavljajući naglasak na Veliku obnovu. Četvrto poglavlje donosi ishodište i razvoj empirizma kao doba Baconovog života i djelovanja. Peto, posljednje poglavlje, bavi se kritičkim vrednovanjem Novog Organona kroz aspekte razuma, indukcijske metode i forme. Zaključno se konstatira da je Bacon neosporno jedna od prijepornih ličnosti u povijesti filozofije i znanosti. Njegov Novi organon imao je funkciju podređivanja prirode čovjeku ; došao je do spoznaje da prirodu treba istraživati te da se pritom treba riješiti raznih idola koji u tome sprječavaju. Njegov filozofski nauk bio je usmjeren protiv spekulativne filozofije i namjera mu je bila dati sav značaj istraživanju, i to temeljenom na iskustvu.

Tema ovog rada je epistemološki status geometrije. Ovo pitanje otvoreno je početkom XIX veka posle otkrića neeuklidskih geometrija. Retko koje naučno otkriće je izvršilo takav uticaj na filozofiju kao ovo, a rešenje pitanja o prirodi geometrije formiralo je mišljenja mnogih filozofa o prirodi nauke i naučne metodologije uopšte. Bavićemo se geometrijskim sistemima kao interpretiranim uz pomoć fizičke teorije i različitim stanovištima o njihovom statusu. Sa izgradnjom međusobno inkompatibilnih geometrijskih sistema postavljeno je pitanje o tome da li je neka od njih i koja realna geometrija sveta. Očigledno je da i euklidska i neeuklidske geometrije mogu biti dovedene u sklad sa iskustvom uz pomoć različito koncipiranih fizičkih zakona ali postavlja se pitanje da li je suma F+G (fizička teorija + geometrija) podložna empirijskom testu. Pored apriorističkog stanovišta, kakvo je zastupao Kant, izložićemo još dva suprotstavljena gledišta na ovo pitanje empirističko i konvencionalističko. The subject of this paper is the epistemological status of geometry. This problem appeared in the beginning of XIX century, after the birth of non-euclidean geometries. This scientific discovery had a big influence on philosophy of science. We will deal with different systems of geometry interpreted by means of physics. We will discuss several positions regarding their epistemological status. The key question is about the nature of geometry as a science- is there one real geometry of our world and which one? Both euclidean and non-euclidean geometries can be seen as to be in accordance with our experience by introduction of a different lows of physics but the question is if the couple P + G (physics + geometry) can be empirically tested. We will expose three different positions about these problems: Kant's apriorism, empiricism and conventionalism.

Objašnjava se pojam i problem spoznaje u okviru epistemologije i kognitivne znanosti te glavna stajališta o tom problemu.

Prikazuju se glavni tipovi empirizma s obzirom na periodizaciju te snagu i doseg empirističke teze.

Prikazuje se falibilizam kao glavni sastojak empirističkih i pragmatističkih teorija znanja i znanosti.

Prikazuje se smisao i značenje pozitivizma i daje se njegov povijesni pregled.

U ovom tekstu nastoji se pokazati da ukoliko se uzročnost analizira kao opažanje pravilnih i ponavljajućih sljedova događaja i neopažanje ikakve daljnje nužnosti koja bi "ponužnjivala" da ti sljedovi moraju uvijek biti takvi kakvi se događaju i kakvima ih opažamo, kao što je to učinio David Hume, onda je moguće da nikakva nužnost i ne postoji te da se takva analiza može uporabiti kao potpora libertarijanizmu što se tiče problema slobode volje a ne kompatibilizmu koji je zastupao Hume. Također se pokazuje da, suprotno Humeu, slučajnosti postoje i da pod određenim uvjetima vrlo slični uzroci mogu dovesti do vrlo različitih učinaka., In this article, I try to show that if we analyse causality in terms of perceiving regular succession of events in which one event is followed by another, and if we do not perceive further "necessity" by which these regular events be necessitated in the sense that they must always be as they are and how we perceive them, like David Hume did, then there is a possibility that there is no kind of necessity and that this analysis can be used to support libertarianism concerning free will problem, and not as a support to compatibilism, which was held by Hume. I also try to show, contra Hume, that there are chance events and that under certain circumstances, similar causes can have very different effects.

Interes Davida Humea može se svesti na pitanje o ljudskoj prirodi. Hume je empirizam shvatio kao jedinu čovjekovu realnu datost od koje treba krenuti, ali u njoj i ostati. Jedino u tom svom mišljenju može sebe provjeravati i potvrđivati. U svom empirizmu problem je izveo tako da se mišljenje mora oslobađati zabluda, pa će se tako omogućiti i pravi pristup životu jer je mišljenje puno predrasuda. Tu se empirizam potvrđuje kao mogućnost uspostavljanja čovjekove prirode u potpunosti i čovjek kao prirodno biće, po Humeovom mišljenju, nema potrebe da se premješta u neku eshatološku viziju. Moje je mišljenje da se tim razmišljanjima Hume samo ograničio samo iskustvenom spoznajom te njegov "napad" na razum i njegov osobni skepticizam razara osnovu na kojoj počivaju znanost i filozofija. Razum je vanjski uzrok vjerovanja, a nutarnji uzrok jest sam Božji dar. Promišljanje se događa u samom činu vjere koja se prožima razumom, ali vjera ide dalje, onkraj granica razuma koji priznaje svoju ograničenost. U životu nije uvijek lako promišljati, govoriti i imati iskustvo otvorenosti za susret s Bogom, nego je ta otvorenost često spriječena zatvorenošću i dvoznačnošću same povijesti i različitih ljudskih iskustava koja jednostavno nemaju potrebu za religioznom otvorenošću.

U članku je prikazano interdisciplinarno međusobno prožimanje društvenih (humanističkih) znanosti, ponajprije jedne od temeljnih filozofskih disciplina – epistemologije (ali i filozofske misli općenito) s pedagogijom, uz nezaobilazni utjecaj prirodnih i egzaktnih znanosti; sve s naglaskom na razvoj suvremene pedagogije. Naglašava se važnost povezivanja znanstvenih disciplina, koje je toliko karakteristično za našu civilizaciju, od najstarijih antičkih temelja (filozofskog jedinstva znanosti) do naše suvremenosti, da to možemo smatrati važnom sastavnicom razvoja naše civilizacije., This article outlines how social (humanist) sciences inform one another in an interdisciplinary manner. It does so primarily in terms of epistemology as one of the fundamental philosophical disciplines (as well as a philosophical thought in general) and pedagogy, whilst accounting for the unavoidable influence of natural and exact sciences; all this is presented with an emphasis on the development of modern pedagogy. The article stresses the importance of establishing interrelationships between disciplines, so characteristic of our civilisation from antiquity to our contemporary culture, that it may be seen as a significant component of the progress of our civilisation., Im Artikel wird die gegenseitige fachübergreifende Verflechtung von (humanistischen) Geisteswissenschaften untereinander erörtert, vor allem einer der grundlegenden philosophischen Disziplinen, der Erkenntnistheorie (aber auch des philosophischen Denkens im Allgemeinen) mit der Pädagogik, wobei besondere Aufmerksamkeit dem unumgänglichen Einfluss von exakten und Naturwissenschaften bzw. der Entwicklung der zeitgenössischen Erziehungswissenschaft gewidmet wird. Es wird auch die Bedeutung eines fachübergreifenden Ansatzes in verschiedenen wissenschaftlichen Disziplinen hervorgehoben, der unsere ganze Zivilisation von den ältesten antiken Grundlagen (der philosophischen Einheit der Wissenschaften) bis zur heutigen Zeit geprägt hat und so eine wichtige Komponente in der Entwicklung unserer Zivilisation bildet.

Ranonovovjekovni europski putopisi čiji autori, putujući na istok, opisuju hrvatske predjele predstavljaju plodno tlo za detaljnije tekstualne analize. Komparativan pregled odabranih ulomaka iz dvaju engleskih putopisa koji bilježe kretanje istim itinerarijem (Venecija - istočni Jadran - grčki otoci - Istanbul - Alep - Jeruzalem) početkom sedamnaestog stoljeća (George Sandys 1610., William Lithgow 1609.) otkriva obilje tekstualnih i kontekstualnih razlika. Ukazujući na potrebu da se razlike analiziraju ne samo iz perspektive biografske i bibliografske pozadine autora, već i specifičnog trenutka u engleskoj i europskoj intelektualnoj povijesti, ciljanog čitateljstva svakog teksta te njihova prisustva na europskom tržištu knjiga za i nakon života njihovih autora, razmatra se mogućnost novih hrvatskih književnopovijesnih analiza europskih ranonovovjekovnih putopisa čiji bi parametri bili mnogo širi, ne ograničavajući se na opise samo hrvatskih predjela.

Ranonovovjekovni europski putopisi čiji autori, putujući na istok, opisuju hrvatske predjele predstavljaju plodno tlo za detaljnije tekstualne analize. Komparativan pregled odabranih ulomaka iz dvaju engleskih putopisa koji bilježe kretanje istim itinerarijem (Venecija - istočni Jadran - grčki otoci - Istanbul - Alep - Jeruzalem) početkom sedamnaestog stoljeća (George Sandys 1610., William Lithgow 1609.) otkriva obilje tekstualnih i kontekstualnih razlika. Ukazujući na potrebu da se razlike analiziraju ne samo iz perspektive biografske i bibliografske pozadine autora, već i specifičnog trenutka u engleskoj i europskoj intelektualnoj povijesti, ciljanog čitateljstva svakog teksta te njihova prisustva na europskom tržištu knjiga za i nakon života njihovih autora, razmatra se mogućnost novih hrvatskih književnopovijesnih analiza europskih ranonovovjekovnih putopisa čiji bi parametri bili mnogo širi, ne ograničavajući se na opise samo hrvatskih predjela., The paper examines possibilities for a more detailed analytical approach to the reading of early modern European travel narratives, the authors of which describe Croatian regions on their way to the Levant. Through a comparative reading of the selected passages from two English travel accounts written by the authors who undertake journeys to the East at approximately the same time (George Sandys in 1610, William Lithgow in 1609) and traverse the same itinerary (Venice-Eastern Adriatic-Greek islands-Istanbul-Aleppo-Jerusalem), attention is drawn to an abundance of textual and contextual differences. Arguing that these differences should be examined not only against the biographic and bibliographic background of the travel narratives’ respective authors, but also in light of a specific moment in English and European intellectual history in the first decades of the seventeenth century, the readership intended for each text and the presence of these texts on the European book market during and after the lives of their authors, the paper aims to invite future readings of early modern European travel narratives from a Croatian perspective which would not be limited by its hitherto predominant focus on the description of Croatian regions.

U radu se analiziraju refleksi objektivističkog mita i kognitivističkih premisa u romanu Ime ruže Umberta Eca s obzirom na razumijevanje suodnosa tijela i uma u spoznajnom procesu. Uočavaju se utjecaji supstancijalnog (kartezijanskog) dualizma u formiranju individualnog i kulturološkog identifikacijskog konstrukta. Prakse proizvodnje i dohvaćanja univerzalnih istina istražuju se iz konteksta objektivizma, empirizma i kognitivizma te se raspravlja o funkciji metafore kao sredstva „posredovanja istine“., Reflections of the myth of objectivism and cognitive theory premises in Umberto Eco′s novel The Name of the Rose are analysed considering the understanding of mind-body corelation in cognitive mental processes. The influences of substantial dualism in formation of individual and cultural identification constructs are marked. The praxis of production and dissemination of universal thruths are researched involving objectivist, empirical and cognitive approach. Function of metaphor as thruth mediation instrument is explored.

U radu se analiziraju refleksi objektivističkog mita i kognitivističkih premisa u romanu Ime ruže Umberta Eca s obzirom na razumijevanje suodnosa tijela i uma u spoznajnom procesu. Uočavaju se utjecaji supstancijalnog (kartezijanskog) dualizma u formiranju individualnog i kulturološkog identifikacijskog konstrukta. Prakse proizvodnje i dohvaćanja univerzalnih istina istražuju se iz konteksta objektivizma, empirizma i kognitivizma te se raspravlja o funkciji metafore kao sredstva posredovanja istine.

Empiristi su tvrdili da se medicinsko znanje u cjelini može steći na temelju iskustva i da za njegovo formiranje i primjenu nije potrebna nikakva teorija. Ključni dio toga stava sastoji se u odbacivanju istraživanja uzroka bolesti. Medicinsko se znanje sastoji od teorema koji su generalizacije izvedene na temelju iskustva. Ranije analize generalizacija kojima se služi medicina, kao i rasprave o stručnom znanju općenito, pokazuju da je među grčkim liječnicima i filozofima bio prihvaćen stav da ispravne generalizacije koje nekoj djelatnosti jamće status umijeća jesu eksplanatorne generalizacije – takve koje uključuju poznavanje uzroka. U članku istražujem na temelju čega empiristi mogu za neeksplanatorne generalizacije zahtijevati isti status i nastojim pokazati da je njihov argument u osnovi taj da statistički kriterij formulacije takvih generalizacija jamči njihovo podudaranje s događajima koje opisuju, što eksplanatorne generalizacije ne mogu osigurati.

Godine 1941. u "Nastavnome vjesniku" hrvatski filozof, jezikoslovac i leksikograf Kruno Krstić objavio je u dva nastavka neveliku raspravu pod naslovom "Problem prvih podataka u znanosti". Pojedina pitanja koja Krstić u toj raspravi razmatra, zadiru u nekoliko različitih filozofskih područja: dotiču se naime u isti mah kako logike i epistemologije, tako filozofije znanosti i filozofije jezika. U prilogu se ponajprije ističe važnost problema o kojem je riječ, a potom se razmatraju različiti vidici pod kojima Krstić tomu problemu pristupa. Posebice se raspravlja o Krstićevoj raščlambi nekih pojmova koji se često, osobito na razini tzv. »naivne« svijesti, smatraju posve samorazumljivima (kao što su, primjerice, pojmovi osjetilnosti, iskustva, objektivnosti, apstrakcije, pa i sam pojam činjenice). Također se naglašuje Krstićev zanimljiv pogled na pojedine smjerove u povijesti filozofije (racionalizam, empirizam, senzualizam). Na kraju se upozorava i na novost koju je Krstić unio u tadanju hrvatsku filozofiju, vidljivu i u ovoj njegovoj raspravi, naime na činjenicu da je filozofskim pitanjima rado pristupao kroz prizmu jezika, postavivši tako analizu značenja u središte svoga filozofiranja.

Enciklopedijska natuknicama daje kratak pregled engleske filozofije od srednjeg vijeka do današnjih dana.

In Bošković, there is not a separate and systematic exposition of the theory of knowledge. In his work, there is not a paper, which is completely dedicated to the epistemological problem. Yet, in various of his dissertations, on this or that occasion, as to the need of this or that physical or mathematical argumentation, Bošković resorts to considering certain epistemological topics or issues, too. Thus, some of his epistemological standpoints (on the origin of ideas acquired through the senses, on the reliability and the limits of sensory perception, on the so-called innate ideas, on solipsism), here or there in his work, get exposed more seriously. These standpoints are the subject matter of the first part of this book (chapters II� IX) � thus, not a theory of knowledge (because there is not a separate and systematic exposition of the theory of knowledge in Bošković), but certain of Bošković� s epistemological standpoints, scattered about in various dissertations of his on physics and mathematics. In his natural-philosophical argumentation, Bošković often calls upon analogy, simplicity and continuity in nature. These views (on the analogy and simplicity in nature, on the continuity in nature), however, within Bošković� s physical system, are linked to the inductive (and not the deductive) method of resoning. Namely, Bošković holds induction to be the fundamental scientific method. He sets it forth in more detail (its conditions, its reliability, its principles) in De continuitatis lege, no. 134-135, pp. 60-61, in Supplementum I 11, 89-95 and in Theoria philosophiae naturalis, no. 40-43, pp. 17-20. This Bošković� s doctrine on the inductive scientific method is the subject matter of the second part of this book (chapters X-XII) � thus, not certain Bošković� s methodological principles (the principle of analogy and simplicity in nature, the principle of continuity), but his fundamental scientific method, the method of induction. I consider Bošković� s epistemological ideas and views, firstly, from the ontological viewpoint, in the context of the scholastic doctrine of cause (causa), condition (conditio) and chance (casus), and secondly, from the logical aspect (the aspect of criterion), in the context of the scholastic concepts of evidence (evidentia), knowledge (scientia), assent (assensus), certainty (certitudo), infallibility (infallibilitas) and fear of error (formido). In the exposition of these two contexts, I pay special attention to Tolomei � not only because he was very influential among the Jesuits of the 18th century, but because his influence is very manifest in Bošković, too. Apart from Tolomei, in the exposition I also include some other representatives of the Jesuit scholasticism of the 17th and 18th centuries � Thierry, Jaszlinszky, Redlhamer, Biwald, Radić, Horváth (moreover, sometimes I also help myself to some neo-scholastic authors, such as Gredt, Willems, Hugon, Pirotta). I examine successively: Bošković� s standpoint on the so-called innate ideas, Bošković� s doctrine of the origin of ideas acquired through the senses and his idea of truth (Bošković� s position toward veritas repraesentationis and veritas judicii, and Bošković� s so-called consensus theory). To the examination, I add the topic of the epistemological and comparably the ontological natures � Bošković� s standpoint toward solipsism. As to the exposition of Bošković� s doctrine of the origin of ideas acquired through the senses, it showed to be necessary for some of Bošković� s fundamental physical notions (mostly the Newtonian provenance) to be firstly discussed. In the same way, as to the exposition of Bošković� s standpoint on solipsism, it showed to be necessary for the scholastic notions of instinct and common sense to be firstly clarified � the scholasticism at matter is again, of course, the Jesuit scholasticism of the end of the 17th and during the 18th centuries (thus, Tolomei, Jaszlinszky, Horváth, etc.). Finally, the examination of Bošković� s notion of truth is directly prompted by Tolomei� s differentiation between veritas repraesentationis and veritas judicii, and gradually it grows into a brief comparison of Bošković� s epistemological position to that of Kant� s. I conclude firstly that Bošković is distinctly closer to rationalism, than he is to empiricism from the epistemological point of view ; secondly that in the background of Bošković� s doctrine of the origin of ideas acquired through the senses lies the scholastic doctrine of chance ; thirdly that Bošković is a realist from the epistemological (and ontological) point of view ; fourthly that he is rather close to Kant in some of his fundamental epistemological stands, and in others, though, that he is distinctly different from Kant ; and fifthly that he holds veritas judicii, but not veritas repraesentationis, possible. Bošković� s doctrine of the natural-scientific induction I consider both in the context of the scholastic doctrines of doubt (dubium), suspicion (suspicio) and opinion (opinio), and in the context of the classical calculus of probability. I conclude firstly that � according to Bošković � natural-scientific induction rests on Bernoulli� s principle of moral certitude (on the one hand, on the a posteriori established regularity without exception, analogy, relative frequency =1, and on the other, on the a priori valid principles of the calculus of probability and the law of great numbers) ; secondly that � on the basis of the previous � natural-scientific induction is restricted in regard to the knowledge of real (physical) causes of the respective regularity (the respective law of nature or the general physical property) ; thirdly that � according to Bošković � natural-scientific induction does not result in certain assent (knowledge), but only in reliable assent (opinion) ; fourthly that, in Bošković, the method of natural-scientific induction is conditioned by the reasons, which follow from his epistemological conception of ideas acquired through the senses ; fifthly that Bošković is distinctly closer to rationalism, than he is to empiricism, from the methodological (and not only epistemological) point of view, too.

Osnovna je namjera prikazati temeljne postavke i probleme spoznajne teorije novovjekovnog empirizma te se kritički osvrnuti na njih. Pritom je fokus uglavnom na trojici glavnih predstavnika filozofije iskustva: Johna Lockea, Georgea Berkeleya i Davida Humea. Empirizam uzet općenito se ne iscrpljuje sav u novovjekovnom empirizmu, niti se novovjekovni empirizam sav iscrpljuje u spoznajnoj teoriji. Utoliko se ova rasprava o novovjekovnom empirizmu ne bavi raznim kasnijim i suvremenim oblicima empirizma, niti etičkim i političkim naukom novovjekovne filozofije iskustva. Osnovni problemi kojima se bavio novovjekovni empirizam bili raspravljani, na razne načine, u gotovo svim razdobljima prednovovjekovne filozofije. Budući se novovjekovni empirizam razvio donekle geografski izolirano, i suviše ga držimo čistim i izoliranim iznašašćem anglosaksonskog i novovjekovnog duha. Čak je i osnovno empirističko načelo naslijeđeno od tradicije. Novost kod novovjekovnih empirista je u tome da su ovo načelo podrobno obrazložili i, nakon Lockeove temeljite kritike nativizma, u pozitivnom obliku precizirali, te na njemu izgradili cijela svoja filozofska učenja. Polazište tih učenja bila je, u osnovi ispravna, teza da sve naše znanje izvire iz iskustva. Daljnji razvoj doveo je ovo polazište do potpuno negativnog rezultata. Naime, do stava da se iz tog načela ne može ništa spoznati o izvanjskom svijetu. Što je paradoksalno. Tako od Lockea proklamirano empirističko načelo, dosljedno provedeno od Humea, možemo prevesti u stav: 'Engleski empirizam polazi od impresija ili utisaka, a tu i ostaje.' (Ivan Supek: Spoznaja, Mladost, Zagreb, 1971, str. 86)