Search

Korištenje računala je postalo standard u svakodnevnoj privatnoj i poslovnoj komunikaciji. Pritom se često ne obraća pažnja na količinu novog gradiva koje se stvara na dnevnoj bazi upravo u digitalnom obliku. U arhivistici su definirani pojmovi kao što su elektronički zapis, digitalni zapis, analogni zapis i digitalni informacijski objekt. Digitalni zapis i digitalni informacijski objekt podrazumijevaju pod svojim definicijama gradivo stvoreno na računalu, dok elektronički zapis obuhvaća analogne i digitalne zapise. No, u današnje vrijeme konstantnog stvaranja sadržaja potrebno je razlikovati i definirati pojam gradiva koje je izvorno nastalo na računalu, tj. u digitalnom obliku, i razlikovati ga od onoga koje je nastalo na drugim elektroničkim uređajima. Ovaj se rad bavi definicijom i terminologijom arhivskih zapisa izvorno stvorenih u digitalnome obliku (engl. born-digital records) kao što su poruke e-pošte, PDF dokumenti, Word dokumenti i mnogi drugi te njihovim prednostima i nedostacima u kontekstu dugoročnog očuvanja. Konačno, rad ističe važnost očuvanja takvih zapisa te činjenicu koliko brzo oni zastarijevaju i nestaju ako im se ne pridaje dovoljna važnost. The use of computers has become the standard in everyday private and business communication. At the same time, attention is often not paid to the amount of new material that is created daily, in digital form. Archival science defines terms such as electronic record, digital record, analogue record, and digital information object. Digital record and digital information object by their definitions mean material created on a computer, while electronic record includes both analogue and digital records. However, in today's time of constant content creation, it is necessary to define and distinguish the concept of archival material that was originally created on a computer, i.e., in digital form, from that that was created using other electronic devices. This thesis will discuss the definition and terminology of archival born-digital records such as e-mails, PDF documents, Word documents and many others, and their advantages and disadvantages in the context of long-term preservation. Finally the thesis emphasizes the importance of preserving those records and points out how quickly they become obsolete and disappear if they are not given sufficient attention.

Ovaj rad analizira kvalitetu i prednosti korisničkog iskustva prilikom korištenja tehnologije proširene stvarnosti na području medicine. Kronološkim praćenjem razvoja materijala za edukaciju u medicinskom području, dolazi se do tehnologije proširene stvarnosti, koja nudi niz mogućnosti u boljoj vizualizaciji ljudskih organa. Detaljno se opisuju neki od ključnih elemenata za razvoj tehnologije proširene stvarnosti, poput interakcije ili praćenja objekata u proširenoj stvarnosti. U svrhu demonstracije, izrađena je Android aplikacija ARmed koja ima mogućnost prikaza ljudskih organa u proširenoj stvarnosti. ARmed aplikaciju su testirali medicinski specijalizanti i studenti, koji smatraju da će se za budućnost kvalitetnije i bolje edukacije koristiti tehnologija proširene stvarnosti. This final work analyzes the quality and benefits of user experience when using technology of augmented reality in the field of medicine. Chronological monitoring of the development of educational materials, leads to the augmented reality, which offers a number of possibilities in better visualisation of human organs. Some of the key elements for achieving augmented reality, such as interactions or tracking objects in augmented reality, are described in detail. For the purpose of this final work, the Android application ARmed was created, application has ability to display human organs in augmented reality. The ARmed application has been tested by medical specializations and students, who believe that future of medical education is in augmented reality, they also think that augmented reality will give better understanding in medical education.

U današnje vrijeme sve više dokumenata izvorno nastaje u digitalnom obliku. Digitalni informacijski objekt predstavlja onaj objekt koji je nastao uz pomoć informacijske tehnologije, bez obzira je li to njegov izvorni oblik ili je riječ o gradivu u klasičnom obliku koje je preneseno u elektroničku okolinu postupkom digitalizacije. Problemi se pojavljuju kod očuvanja digitalnih informacijskih objekata i njihove vjerodostojnosti. U ovome radu pobliže se objašnjava proces arhiviranja digitalnih zapisa sagledan s tehnološkog aspekta. U radu se analiziraju mediji na kojima se zapisi pohranjuju, metapodaci za opis gradiva te metode osiguranja integriteta arhiviranih zapisa. U tom kontekstu se opisuju digitalni potpis, digitalni vodeni žig, digitalni vremenski žig i tehnologija ulančanih blokova. Metapodaci nose glavnu ulogu u opisu arhivirane jedinice gradiva, dok se integritet zapisa, cjelovitost sadržaja i vjerodostojnost arhiviranih zapisa mogu osigurati uporabom digitalnog potpisa i digitalnog vremenskog žiga. Nowadays, more and more documents are digitally born. A digital information object is an object created with the help of information technology, regardless of whether it is its original form or it is a material in the analogue form that has been transferred to the digital environment by the process of digitization. Problems arise with the preservation of digital information objects and their trustworthiness. This thesis explains in more detail the process archiving digital records. It covers the media on which records are stored, their metadata and methods of ensuring the integrity of archived records. Integrity assurance methods include digital signature, digital watermark, digital timestamp, and blockchain. Metadata plays a major role in description of the archived records, while their integrity and authenticity may be ensured by using digital signature and digital timestamp applied to each archived record.

U radu se kao problem razmatra povezanost elektroničkog zapisa s medijem pri čemu se istražuju značenja s medijem povezanih termina kao zapis, elektronički, analogan, digitalan i njihovih međusobnih odnosa iz perspektive vezanosti za medij te se analizira definicija elektroničkog zapisa kao ključnog termina koji nije ovisan o mediju. Neovisnost o mediju elektoničkog zapisa uvodi komunikacijska svojstva medija što vodi do termina elektronički medij za koji se pretpostavlja da ujedinjuje sve funkcionalnosti potrebne za za razumijevanje elektroničkog zapisa., The paper deals with the problem of electronic record’s connection with the medium. The electronic record is connected with its medium, but it is not fully dependent on the medium, in the way the analogue record depends on its medium; but, after all, there is some relation of electronic record to its medium. The term electronic record is used for both analogue and digital record, so, as regards the connection and the dependence, its use becomes unclear, because in some cases electronic record is connected with its medium, and in other cases it is not. In order to clear the air, the meanings of some media-related terms are investigated: record, electronic record, analogue record, digital record, as well as their reciprocal relations, considering the connection with the media. The definition of electronic record as a pivotal term is analyzed. The independence of electronic record from the media enables its easier spreading, other than that required for the storage, where the medium is just the basis. This opens up the possibility of the electronic medium in question to be investigated as well as the record, no longer dependent on the medium, but movable together with the medium, and within the medium in the changeful electronic environment, while still preserving the record’s authenticity. The consequence of using the term electronic record is its use in the context of digitalization as well as in the context of other functions originating from this connection within information technology.

U ovom diplomskom radu postavljen je problem pretvorbe slike u zvuk korištenjem aditivne sinteze. Opisan je način pohrane slike i zvuka u digitalnom formatu, osnove aditivne sinteze kao primjena Fourierove teorije harmoničke analize u praksi te način na koji se može iskoristiti podatke sadržane u digitalno pohranjenoj slici za stvaranje zvuka. Pojašnjeni su dodatni parametri koji omogućuju veći spektar zvukova koji se mogu postići. Korištenjem programskog jezika Python 3 napravljena je aplikacija koja zadani problem rješava pomoću grafičkog sučelja. Postignuti su rezultati u vidu nekoliko praktičnih primjera pretvorbe slike u zvuk. Rad je popraćen DVD-om na kojemu se nalaze slike i audio zapisi svih praktičnih primjera, izvorni kod programa te izvršna datoteka aplikacije za 64-bitni Windows 7 operativni sustav This thesis posed the problem of converting images to sound using additive synthesis. Means of storing images and sound in a digital format were described, as well as basics of additive synthesis as a practical application of Fourier's harmonic analysis theory, along with a method which we can utilize the information contained in a digitally stored image to create sound. Additional parameters that allow a greater range of sounds to be achieved were also explained. Python 3 programming language was used to create an application which solves the posed problem by means of graphical interface. Achieved results are showcased via several practical examples of converting images to sound. The thesis is accompanied with a DVD containing images and audio clips of all practical examples, source code of the program, and an executable file of the application for 64-bit Windows 7 operating system

U radu se analizira utjecaj promjena na RGB kanalima digitalnog zapisa portretne fotografije na percepciju i prihvatljivost portretne fotografije. U eksperimentalnom je dijelu rada ispitano 100 ispitanika koji su po razlilčitim kriterijima odabirali optimalne portretne fotografije. Pokazalo se da promatrane promjene u RGB kanalima digitalnog zapisa fotografije, iako rezultiraju prihvatljivim promjenama na portretnim fotografijama, bitno utječu na percepciju portretne fotografije. Rezultati mogu biti primjenjivi u području umjetničke portretne fotografije i, posebno, u području reklamne portretne fotografije.

Godine 1982. predstavljen je prvi komercijalni digitalni zapis zvuka na kompaktni disk (CD, od engl. Compact Disc). CD je uveden kao zamjena za tada sveprisutne gramofonske ploče i magnetske kazete, koji su zvuk (i podatke) snimali analognim načinom. Analognom signalu se amplituda mijenja kontinuirano u vremenu, dok je digitalni signal sačinjen od samo dvije moguće amplitude (takozvani binarni zapis). Zbog mogućnosti digitalne obrade, binarni zapis pruža mogućnosti kvalitetnijeg zapisa podataka, zvuka ili slike. Kasnije je (sredinom 1990.-ih godina) uveden i DVD-standard (od engl. Digital Versatile Disc ili Digital Video Disc) koji je omogućio zapis mnogo veće količine podataka na ploči jednakih dimenzija. Na slici je prikazan presjek ploče CD/DVD-a. Podaci su zapisani u sloju s urezanim udubljenjima dubokih oko 100 nanometara (kod CD-a), odnosno 160 nm (kod DVD-a), s jedne strane omeđenim za svjetlost reflektirajućim premazom. Čitaju se fotoćelijom, koja bilježi intenzitet interferiranih odbijenih svjetlosnih zraka. Razlika između CD-a i DVD-a je u valnoj duljini korištene svjetlosti: u slučaju CD ona je jednaka 780 nm, a kod DVD-a 640 nm. Upravo je manja valna duljina razlog zašto na ploču DVD-a možemo snimiti mnogo više podataka nego na ploču CD-a: manja valna duljina znači da se svjetlost sustavom leća može fokusirati na manju površinu, zbog čega su udubljenja na ploči DVD-a uža pa ih na jednaku površinu stane veći broj. Ploče CD-a i DVD-a s mogućnosti višestrukog pisanja i brisanja imaju reflektirajući sloj od materijala koji pod utjecajem svjetlosti mijenjaju koeficijent refleksije svjetlosti. Isto tako, postoje i dvoslojne DVD-ploče (s udvostručenim kapacitetom) koji imaju reflektirajući sloj zapisan u dvije razine do kojih se dolazi nezavisno promjenom fokusne udaljenosti sustava leća. Koji su budući pravci povećanja gustoće digitalnog zapisa podataka? Prva je mogućnost u daljnjem smanjenju valne duljine svjetlosti, što je postalo dostižno konstrukcijom laserske diode koja emitira plavu svjetlost. Tako je nastao standard „ Blu-Ray“ (od engl., Blue Ray, tj. plava zraka) koji koristi plavo-ljubičastu svjetlost valne duljine 405 nm, čije su ploče kapaciteta 25 GB (odn. 50 GB kod dvoslojnih Blu-Ray-ploča), nasuprot 4, 7 GB (8, 5 GB) u slučaju DVD-a. Druga mogućnost leži u mnogoslojnom (odnosno trodimenzionalnom) zapisu podataka. Nedavno su znanstvenici s jednog floridskog sveučilišta predstavili znanstveni rad u kojemu su prikazali obećavajuće rezultate istraživanja konstrukcije trodimenzionalnog DVD-a [2]. Za snimanje podataka služi organska molekula (kompliciranog naziva pa ga ovdje nećemo spominjati!) koja pod utjecajem svjetlosti postaje fluorescentna. Za čitanje podataka se koristi druga organska molekula koja apsorbira svjetlost prve molekule kada je ona u stalnom fluorescentnom stanju te emitira svjetlost druge valne duljine koju potom registrira čitač. Istraživači su pokazali da je moguć zapis u dubinu od oko 500 nm, odnosno barem dvadesetslojni zapis podataka. Ipak, trenutna tehnologija još nije blizu komercijalne uporabe jer se za pisanje i čitanje podataka koriste glomazni i skupi titan-safirni laseri. Literatura: [1] Bug Online, http://www.bug.hr/vijesti/index.asp?id=76058 [2] C. C. Corredor, Zhen-Li Huang, K. D. Belfield, Advanced Materials 18 (2006) 2910– 2914