Search

Familial hypophosphatemic rickets (X-linked hypophosphatemic rickets) is a metabolic bone disease characterized by an increase in systemic circulating fibroblast growth factor-23 due to an inactivating mutation in the PHEX gene and consequential phosphate wasting leading to rickets., Obiteljski hipofosfatemijski rahitis (X-vezani hipofosfatemijski rahitis) je metabolička bolest kostiju karakterizirana povišenom koncentracijom faktora rasta fibroblasta 23 zbog inaktivirajuće mutacije gena PHEX, urinarnim gubitkom fosfata i kliničkom slikom rahitisa.

Dokazano je, da endotelinski sistem preko celičnih signalnih poti aktivira osteoblastogenezo in s tem kostno tvorbo. Namen magistrske naloge je bil ugotoviti, ali ti učinki potekajo preko beta endotelinskega receptorja (ETB) in ali na te učinke vpliva jemanje antipsihotika olanzapina. Raziskava je bila izvedena na živalskem modelu podgan z izbitim genom za endotelinski receptor (gen ETBR). Pri testnih skupinah podgan je bila kostna premena pospešena z aplikacijo superelastične vzmeti (ortodontski premik zob).Vključenih je bilo 98 podgan, razdeljenih v skupine glede na prisotnost gena ETBR, prejemanje olanzapina in nameščenost ortodontske vzmeti (aktivni premik zob). V serumih podgan smo merili koncentracijo katalitične aktivnosti alkalne fosfataze (ALP), ki je biokemijski označevalec kostne tvorbe. Uporabili smo referenčno kinetično IFCC merilno metodo, katere uporabnost je zelo omejena v primeru prisotne hemolize v vzorcih seruma. S spremembo valovne dolžine, pri kateri se meri absorbanca nastalega produkta, smo uspeli izmeriti katalitično koncentracijo tudi v hemoliziranih vzorcih. Ustreznost živalskega modela smo preverili z merjenjem serumske koncentracije endotelina-1 (ET-1). Slednjo smo merili z uporabo ELISA testa. Koncentracija ET-1 je bila značilno višja v vseh skupinah podgan, ki so imele izbit gen za receptor ETB (ETBR). S tem smo potrdili, da je ETBR odgovoren za klirens ET-1 iz krvnega obtoka. Med podganami z izbitim genom ETBR in nativnimi podganami nismo ugotovili značilne razlike v katalitični aktivnosti ALP. Znotraj posamezne populacije podgan pa je bila katalitična aktivnost ALP značilno višja v skupinah, ki so prejemale olanzapin, kot v skupinah, ki olanzapina niso prejemale, ne glede na prisotnost gena ETB R. Rezultati naloge kažejo, da olanzapin zviša kostno tvorbo pri podganah z nameščeno superelastično vzmetjo (ortodontski premik zob), ter da se vpliv endotelina na kostno tvorbo poveča v odsotnosti endotelinskega receptorja beta. The endothelin peptide family promotes osteoblastogenesis and stimulaties bone formation by activating cellular signalling pathways. The aim of this thesis was to determine whether this process is influenced by the endothelin receptor beta (ETB) and the presence of antipsychotic olanzapine. An ETBR gene knockout rat animal model was used in the research. Bone remodelation was accelerated in the experimental groups by the presence of a super elastic coiled spring (orthodontic tooth movement). The research included 98 rats divided into subgroups depending on the presence of the ETBR gene, administration of olanzapine and the placing of the coiled spring between two of the rats molars. The catalytic activity concentrations of alkaline phosphatase (ALP) were measured in rat serums as a bone formation marker. The IFCC kinetic alkaline phosphatase method was used for measuring ALP. The application of the latter turned out to be very limited in the presence of hemolysis in serum samples. We therefore attempted to diminish the interference of hemoglobine by changing the wavelength used to measure the formation of the reaction product 4-nitrophenol. The suitability of the animal model was verified by measuring endothelin-1 (ET-1) concentrations in rat serums. This was measured using an ELISA test. The concentration of ET-1 was significantly higher all ETBR gene knockout groups when compared to the native groups. This result confimed that the ETB receptor is responsible for the majority of ET-1 clearance from the blood stream. There was no significant difference in the ALP catalytic activity between the native and mutant rat populations. However, within populations, the catalytic activity concentration of ALP was significantly higher in groups (ETBR knockout and native) in which olanzapine was administrated, compared to those where it was not, regardless of the presence of the ETBR gene. The results show that olanzapine increases the rate of bone formation in rats that are undergoing active orthodontic tooth movement. It also amplifies bone formation in the absence of ETBR.

U ovom radu istražene su različite prilagodbe dijatomeja rodova Thalassionema, Thalassiosira i Synedra na uvjete s ograničenom koncentracijom fosfora. Pratila se stopa rasta, morfološke promjene, aktivacija enzima alkalne fosfataze, kinetika enzimske reakcije, koncentracija anorganskog fosfora u kulturama i fluorescencija klorofila a. Vrste su se preliminarno odredile pomoću svjetlosnog mikroskopa te je vrstama Thalassiosira cf. eccentrica i Thalassionema cf. frauenfeldii identitet potvrđen i molekularnim metodama. Za sve vrste utvrđena je veća brojnost i stopa rasta u eksponencijalnoj fazi u uvjetima obogaćenim fosforom. U uvjetima s ograničenom koncnentracijom fosfora utvrđena je enzimatska aktivnost kod vrsta T. cf. eccentrica i T. cf. frauenfeldii, te morfološke promjene i smanjena fluorescencija klorofila kod vrste T. cf. eccentrica. Za vrstu Synedra sp. se promjena fluorescencije klorofila nije mogla izmjeriti. Rezultati eksperimenata ukazuju da vrsta Synedra sp. prikazuje obilježja ravnotežne vrste dok su T. cf. eccentrica i T. cf. frauenfeldii slabije kompetitorske vrste. Poznavanjem koncentracije anorganskog fosfora u ekosustavu mogli bi predvidjeti fitoplanktonski sastav danog područja čime možemo dobiti bolji uvid u lokalnu trofičku mrežu i ciklus ugljika kroz trofičke stepenice, mikrobni krug i samu biološku pumpu. This thesis investigates the adaptations of diatoms belonging to genera Thalassionema, Thalassiosira and Synedra to a phosphorus deficient medium. Activation of alkaline phosphatase enzyme, chlorophyll a absorbance, phosphorus concentration, growth rate, cell abundance and morphological changes were monitored. Species were identified with light microscopy and molecular analysis confirmed the identities for Thalassiosira cf. eccentrica and Thalassionema cf. frauenfeldii. For Synedra sp. molecular determination was not possible. Higher cell abundance as well as greater cell growth rate in exponential growth phase was detected for all monitored species in phosphorus rich medium. In phoshorus deficient medium enzymatic activity was noted for T. cf. eccentrica and T. cf. frauenfeldii as were morphological changes and lower chlorophyll a fluorescence for T. cf. eccentrica. For Synedra sp. measurement of chlorophyll a fluorescence change wasn’t possible because phosphorus concentration was bellow detection levels. Synedra sp. characteristics depict a behaviour of an equilibrium species where T. cf. eccentrica and T. cf. frauenfeldii show characteristics of opportunistic species. Knowing phosphorus concentrations in the marine environment would enable better prediction of phytoplankton composition thus giving us a better understanding of the local food web and carbon cycling trough trophic interactions.

Sjeverni Jadran je zatvoren i plitki ekosustav karakteriziran brojnim prostornim i vremenskim ekološkim gradijentima poput temperature, saliniteta i hranjivih soli. Ovakvi uvjeti nam omogućuju praćenje prilagodbi fitoplanktonskih organizama, posebno dijatomeja koje uvelike dominiraju fitoplanktonskom zajednicom istraživanog područja. Rast fitoplanktona, a samim tim i dijatomeja u sjevernom Jadranu kontroliran je dostupnom svjetlošću, temperaturom i hranjivim solima (uglavnom fosforom), čija dostupnost ovisi o dotoku rijeke Po. Kako bi razumjeli strategije koje dijatomeje koriste pri nadmetanju za resurse, u ovom doktoratu provedeno je osam eksperimenata in vitro na devet vrsta dijatomeja (Leptocylindrus aporus, Leptocylindrus hargravesii, Chaetoceros decipiens, Chaetoceros peruvianus, Skeletonema grevillei, Thalassionema frauenfeldii, Thalassionema cf. nitzschioides, Pseudo-nitzschia delicatissima i Pseudo-nitzschia calliantha). Eksperimentalna mjerenja obuhvatila su analize promjene brzine rasta pojedine vrste pri različitim koncentracijama fosfora, brzine unosa fosfata, podatke o aktivnosti, lokalizaciji i načinima aktivacije enzima alkalne fosfataze (AP) te morfološke prilagodbe pojedine vrste na stres fosforom. Ciljevi ovog istraživanja su karakterizirati prilagodbe odabranih vrsta dijatomeja sjevernog Jadrana na prostorno-vremenske promjene koncentracija fosfora u ekosustavu, opisati pojedine strategije vrsta u uvjetima limitacije fosforom te korištenje tih strategija u nadmetanju za resurse unutar prirodnih fitoplanktonskih zajednica. Podaci dobiveni eksperimentalnim mjerenjima uspoređeni su sa dugoročnim promjenama u cilju boljeg razumijevanja dinamike i ekologije određene vrste te njene prilagodbe na klimatske promjene u Sjevernom Jadranu. Dobiveni rezultati pokazuju veliku raznolikost ekoloških niša kod morskih dijatomeja što u konačnici objašnjava veliku bioraznolikost ovog područja. The northern Adriatic is a highly structured and shallow ecosystem characterized by numerous spatial and temporal ecological gradients such as temperature, salinity and nutrient salts. Such conditions allow us to monitor the adaptations of phytoplankton organisms, especially diatoms, which largely dominate the phytoplankton community of the study area. The growth of phytoplankton, and thus diatoms in the northern Adriatic is controlled by available light, temperature, and nutrient availability (mainly phosphorus), which depends on the Po River. In order to understand the strategies that diatoms use when compeeting for resources, in this doctoral thesis, eight in vitro experiments were performed on nine different diatom species (Leptocylindrus aporus, Leptocylindrus hargravesii, Chaetoceros decipiens, Chaetoceros peruvianus, Skeletonema grevillei, Thalassionema frauenfeldii, Thalassionema cf. nitzschioides, Pseudo-nitzschia delicatissima and Pseudo-nitzschia calliantha). Experimental measurements included analyzes of changes in the growth rate of each species at different orthophosphate concentrations, phosphate uptake rate, data on activity, localization and activation of alkaline phosphatase (AP) enzymes, and morphological adaptations of each species to phosphorus stress. The objectives of this study are to characterize the adaptations of selected diatom species from the northern Adriatic to spatio-temporal changes in phosphorus concentrations in the ecosystem, to describe individual species strategies in phosphorus limitation conditions and use these strategies to compete for resources within natural phytoplankton communities. The data obtained by experimental measurements were compared with long-term changes in order to better understand the dynamics and ecology of a particular species and its adaptation to climate change in the North Adriatic. The obtained results show a great diversity of ecological niches in marine diatoms, which ultimately explains the great biodiversity of this area.

The northern Adriatic is a very convenient ecosystem to observe phytoplankton under a variety of different conditions. Steep gradients of nutrient concentration/ availability in this shallow basin allow the observation of the very same species under changing nutrient regimes on small temporal and spatial scales. The genus Pseudo-nitschia is among the most abundant and most frequent diatoms in the northern Adriatic phytoplankton community over the last four decades. After studying in situ behaviour of this genus along the aforementioned gradients, we set out and isolated key species for in vitro experiments, where we analyzed their reactions to contrasting nutrient regimes. In earlier studies, we found that alkaline phosphatase extracellular activity as well as membrane lipidremodeling are major reactions of phytoplankton to phosphate limitations. However, each species is using those functions in its own way to ensure survival and success within the phytoplankton community. Having identified phosphate limitation as a major shaping factor, we here present how harmful algae species of the genera Pseudo-nitzschia ensure successful competition within the phytoplankton community. Here we report data on species-specific growth rates under different nutrient regimes, phosphate uptake rates, alkaline phosphatase activity, localization and activation patterns and characteristics of alkaline phosphatase activity in four Pseudo-nitzschia species regularly occurring in the basin. Our results demonstrate a high interspecific variation in metabolic responses to phosphate limitation in sympatric congeneric species. The ecological significance and function appears hence to be defined on the species level andappears far from homogeneous within genera.

As a shallow basin and under the strong influence of freshwater input (Po river), Northern Adriatic (NA) is characterized by pronounced spatiotemporal changes of nutrient concentrations over the year with unbalanced N/P ratios and also it is phosphate-limited. This represents a challenge for the phytoplankton survival and imposes adaptation of individual life strategies which results in highly structured phytoplankton community through the basin. In situ measurements showed that activation of enzyme alkaline phosphatase helps phytoplankton species to overcome nutrient-limited conditions. Based on the long- term data (45-year monitoring programme) on diatom diversity and related nutrient measurements, several diatom species were chosen. We isolated them from the environment, cultured in opposite nutrient conditions (phosphorus enriched and phosphorus depleted) and observed their behavior and physiological adaptations. In this paper, we focused on centric diatoms as a very important class of diatoms in NA and showed data on growth rates, localization and activation patterns of alkaline phosphatase in laboratory conditions and also showed long term in situ data. The combination of laboratory experiment and in situ data play a key role in understanding species behavior under different environmental conditions. Our results imply species level adaptation to nutrient-limited conditions. Each diatom species developed different life strategy in order to compete for nutrients and find its’ own niche where it can thrive. This is of great importance to better understand and predict phytoplankton community structure in the ever-changing marine environment.

U ovom radu istražen je fiziološki odgovor morskih dijatomeja na ograničene koncentracije fosfora. U laboratorijskim eksperimentima korišteno je 6 vrsta morskih dijatomeja koje su redovito prisutne u fitoplanktonskoj zajednici sjevernog Jadrana: Pleurosigma elongatum, Thalassiosira rotula, Paralia sulcata, Pseudosolenia calcaravis, Chaetoceros peruvianus i Chaetoceros contortus. Svjetlosnom mikroskopijom i filogenetskom analizom potvrđena je taksonomska pripadnost vrsta. Fiziološki odgovor praćen je određivanjem stope rasta, mjerenjem aktivnost alkalne fosfataze, koncentracije fosfata i analizom lipida. Vrijednosti koncentracije fosfata ispod granice detekcije uzrokovale su promjene u stopi rasta, aktivaciju alkalne fosfataze i promjene u sastavu lipida. Rezultati ovog rada dokazuju da je fiziološki odgovor na ograničene koncentracije fosfora specifičan na razini vrste te da svaka od odabranih vrsta ima određene strategije za preživljavanje u uvjetima smanjene koncentracije fosfora. Ovakva istraživanja značajno doprinose razumijevanju kako pojedine vrste utječu na funkcioniranje ekosustava s ograničenim koncentracijama fosfata. Physiological response of selected marine diatoms in phosphorus limited conditions was investigated. In laboratory experiments, we used six species of diatoms that are regularly present in the phytoplankton community of the northern Adriatic: Pleurosigma elongatum, Thalassiosira rotula, Paralia sulcata, Pseudosolenia calcaravis, Chaetoceros peruvianus and Chaetoceros contortus. All tested diatoms where identified to the species level by light microscopy and phylogenetic analysis. Physiological response of diatoms during the experiments was determined by growth rate, alkaline phosphatase activity, phosphate concentration and lipid composition. In phosphorus depleted conditions all diatoms species reduced their growth rates and have shown changes in lipid composition, and have activated the extracellular enzyme alkaline phosphatase. The results suggest that the diatoms develop species-specific adaptive strategies to phosphorus stress. Such investigations elucidate the diatom species specific response to the ecosystem functioning in the phosphorus limited conditions.

Ulaskom Hrvatske u Europsku Uniju pojačane su kontrole ispravnosti svih prehrambenih proizvoda. Važnost ispravnosti deklaracije time je dodatno uvećana, ne samo kako bi proizvođač lakše plasirao svoj proizvod, već kako bi se spriječila obmana potrošača. Cilj rada bio je provjeriti ispravnost označavanja svježih sireva s obzirom na toplinsku obradu mlijeka te utvrditi ispravnost pasterizacije mlijeka u proizvodnji svježih sireva. S obzirom da ova metoda do sada nije korištena za utvrđivanje ispravnosti pasterizacije u Republici Hrvatskoj, jedan od ciljeva je utvrditi i graničnu vrijednost alkalne fosfataze za svježe sireve proizvedene u RH. Analize sira obuhvatile su određivanje udjela mliječne masti u siru prema HRN EN ISO 1735:2008 i suhe tvari u siru prema referentnoj metodi HRN EN ISO 5534:2008. Određivanje aktivnosti alkalne fosfataze iz sira određivana je na instrumentu Fluorophos prema normi HRN EN ISO 11816-2:2016: „Mlijeko i mliječni proizvodi – Određivanje aktivnosti alkalne fosfataze – 2. Dio: Fluorimetrijska metoda za sir“. Dobiveni rezultati pokazali su kako niti industrijski proizvedeni sirevi a niti oni proizvedeni na OPG nemaju ispravne deklaracije. Kod industrijski proizvedenih sireva određenim uzorcima se udio masti u siru ne poklapa s kategorizacijom sira prema udjelu masti, odnosno deklarirani su kao polumasni dok je analizom udjela masti utvrđeno da pripadaju kategoriji posnih, odnosno masnih sireva. Kod sireva proizvedenih na OPG na jednom je uzorku, koji je deklariran kao sir proizveden od sirovog mlijeka, utvrđeno kako se radi o termiziranom mlijeku. Sukladno dobivenim rezultatima možemo zaključiti kako su sustavne kontrole u skladu s Europskim, a i Hrvatskim normama, neophodne kako bi se pratilo označavanje proizvoda na tržištu, te smanjila obmana potrošača. Since Croatia entered the EU, higher controls for all food products were established. The importance of properly labeled products is, by that, additionally increased, not only to enable manufacturers to sell their product with less effort, and also economically improve current situation in Croatia, but also to protect the customer from beeing deceived. The aim of this research was to determine if cheeses are properly labeled considering heat treatment and also to determine correctness of milk pasteurization in fresh cheese production. Considering that this method was not used in Croatia in order to determine correctness of milk pasteurization, one of the goals was also establishing border limits of alkaline phosphatase for fresh cheeses produced in Croatia. Analytical methods included determination of fat content in cheese by using HRN EN ISO 1735:2008 method, and dry matter content by using HRN EN ISO 5534:2008 method. Alkaline phosphatase activity in cheese was determined on Flurophos instrument by using HRN EN ISO 11816-2:2016 method "Milk and dairy products – determination of alkaline phosphatase activity – part 2. - Fluorimetric method for cheese." Results indicated that both industrial and domestic cheeses have improper labels. Certain samples of industrial cheeses that were labeled as medium fat, after fat content analysis, turned out to be fat or low fat cheese types. One of the domestic cheese samples that was labeled as cheese produced of raw milk was also improperly labeled due to the fact that it was produced out of thermised milk. According to results we can conclude that controls conducted accordant to European and Croatian standards are required in order to keep track of correct product labeling and also protecting the customer from beeing decieved.

Savremena stomatološka praksa teži da skrati vreme potrebno za rehabilitaciju pacijenata, pa se tako i u implantologiji u sve većem broju indikacija nastoje primenjivati ubrzani protokoli ugradnje i opterećenja implantata. Istraživanja u ovoj oblasti su zbog toga usmerena na mogućnosti povećanja predvidljivosti ovakvih terapijskih modaliteta. Poseban problem predstavljaju lokalni ili sistemski faktori rizika koje prati otežano zarastanje. Unapređenje karakteristika samog implantata, uticaj na stanje kosti implantatnog ležišta i njenog potencijala za zarastanje, na mehaničku stabilnost i opterećenje implantata, kao i korišćenje adjuvantnih tretmana poput koštane augmentacije, osteogenih bioaktivnih molekula, pa i biofizičke stimulacije, u koju se svrstava i terapija laserom male snage, neke su od strategija kojima pokušavamo preduprediti eventualne komplikacije implantatne terapije i učiniti je predvidljivijom. Budući da brojna istraživanja ukazuju na stimulatorno dejstvo primene lasera male snage u regeneraciji koštanog tkiva, uticajem na ćelijsku proliferaciju, diferencijaciju i adheziju, od značaja bi bilo ispitati da li i u kojoj meri benefit ove neinvazivne terapijske metode postoji i u kompleksnom i relativno sporom procesu oseointegracije dentalnih implantata. Tako su definisani ciljevi ovog istraživanja: 1) Ispitati uticaj primene lasera male snage u ranom postoperativnom periodu na stabilnost dentalnih implantata ugrađenih u kost male gustine; 2) Ispitati uticaj primene lasera male snage u ranom postoperativnom periodu na aktivnost alkalne fosfataze u periimplantatnoj tečnosti dentalnih implantata ugrađenih u kost male gustine; 3) Ispitati uticaj primene lasera male snage u ranom postoperativnom periodu na rani uspeh oseointegracije dentalnih implantata ugrađenih u kost male gustine...

Background/Aim. Low-level laser therapy (LLLT) has been proven to stimulate bone repair, affecting cellular proliferation, differentiation and adhesion, and has shown a potential to reduce the healing time following implant placement. The aim of this clinical study was to investigate the influence of postoperative LLLT osseointegration and early success of self-tapping implants placed into low-density bone. Methods. Following the split-mouth design, self-tapping implants (n = 44) were inserted in the posterior maxilla of 12 patients. One jaw side randomly received LLLT (test group), while the other side was placebo (control group). For LLLT, a 637 nm gallium-aluminum-arsenide (GaAlAs) laser (Medicolaser 637, Technoline, Belgrade, Serbia) with an output power of 40 mW and continuous wave was used. Low-level laser treatment was performed immediately after the surgery and then repeated every day in the following 7 days. The total irradiation dose per treatment was 6.26 J/cm² per implant. The study outcomes were: implant stability, alkaline-phosphatase (ALP) activity and early implant success rate. The follow-up took 6 weeks. Results. Irradiated implants achieved a higher stability compared with controls during the entire follow-up and the difference reached significance in the 5th postoperative week (paired t-test, p = 0.030). The difference in ALP activ- ity between the groups was insignificant in any observation point (paired t-test, p > 0.05). The early implant success rate was 100%, regardless of LLLT usage. Conclusion. LLLT applied daily during the first postoperative week expressed no significant influence on the osseointegration of self- tapping implants placed into low density bone of the posterior maxilla. Placement of self-tapping macro-designed implants into low density bone could be a predictable therapeutic procedure with a high early success rate regardless of LLLT usage., Uvod/Cilj. Terapija laserom male snage (TLMS) stimuliše reparatorne sposobnosti kosti utičući na ćelijsku proliferaciju, diferencijaciju i adheziju, i ima potencijal da skrati vreme zarastanja kosti nakon ugradnje implantata. Cilj ove kliničke studije bio je da se ispita uticaj postoperativne primene TLMS na oseointegraciju i rani uspeh ugradnje samourezujućih implantata u kost male gustine. Metode. Prateći split- mouth dizajn, samourezujući implantati (n = 44) ugrađeni su u posteriorne regije gornje vilice 12 pacijenata. Slučajnim izborom, jednoj od strana vilice je dodeljena TLMS (test grupa), dok je druga strana bila placebo (kontrolna grupa). Za TLMS korišćen je galijum-aluminijum-arsenid (GaAlAs) laser (Medicolaser 637, Technoline, Beograd, Srbija) talasne dužine 637 nm, snage 40 mW, neprekidnog režima rada. Tretman laserom male snage sprovodio se neposredno po ugradnji, a zatim svakodnevno, tokom narednih sedam dana. Ukupna zračna doza po tretmanu bila je 6,26 J/cm² po implantatu. Praćeni su stabilnost implantata, aktivnost alkalne fosfataze (ALP) i procenat rane uspešnosti implantatne terapije. Period praćenja bio je šest nedelja. Rezultati. Zračeni implantati imali su veću stabilnost u odnosu na kontrolne tokom celog perioda praćenja, a statistički značajno veća stabilnost bila je u petoj postoperativnoj nedelji (t-test za vezane uzorke, p = 0.030). Razlika u aktivnosti ALP između grupa nije bila statistički značajna ni u jednoj tački posmatranja (t-test za vezane uzorke, p > 0.05). Procenat rane uspešnosti terapije implantatima bio je 100%, bez obzira na primenjenu TLMS. Zaključak. Svakodnevna primena TLMS u prvoj postoperativnoj nedelji nije pokazala značajan uticaj na oseointegraciju samourezujućih implantata u kost male gustine bočne regije gornje vilice. Primena implantata samourezujućeg makrodizajna u kosti male gustine mogla bi predstavljati predvidljivu terapijsku proceduru sa visokim procentom rane uspešnosti, bez obzira na primenjenu TLMS.

Savremena stomatološka praksa teži da skrati vreme potrebno za rehabilitaciju pacijenata, pa se tako i u implantologiji u sve većem broju indikacija nastoje primenjivati ubrzani protokoli ugradnje i opterećenja implantata. Istraživanja u ovoj oblasti su zbog toga usmerena na mogućnosti povećanja predvidljivosti ovakvih terapijskih modaliteta. Poseban problem predstavljaju lokalni ili sistemski faktori rizika koje prati otežano zarastanje. Unapređenje karakteristika samog implantata, uticaj na stanje kosti implantatnog ležišta i njenog potencijala za zarastanje, na mehaničku stabilnost i opterećenje implantata, kao i korišćenje adjuvantnih tretmana poput koštane augmentacije, osteogenih bioaktivnih molekula, pa i biofizičke stimulacije, u koju se svrstava i terapija laserom male snage, neke su od strategija kojima pokušavamo preduprediti eventualne komplikacije implantatne terapije i učiniti je predvidljivijom. Budući da brojna istraživanja ukazuju na stimulatorno dejstvo primene lasera male snage u regeneraciji koštanog tkiva, uticajem na ćelijsku proliferaciju, diferencijaciju i adheziju, od značaja bi bilo ispitati da li i u kojoj meri benefit ove neinvazivne terapijske metode postoji i u kompleksnom i relativno sporom procesu oseointegracije dentalnih implantata. Tako su definisani ciljevi ovog istraživanja: 1) Ispitati uticaj primene lasera male snage u ranom postoperativnom periodu na stabilnost dentalnih implantata ugrađenih u kost male gustine; 2) Ispitati uticaj primene lasera male snage u ranom postoperativnom periodu na aktivnost alkalne fosfataze u periimplantatnoj tečnosti dentalnih implantata ugrađenih u kost male gustine; 3) Ispitati uticaj primene lasera male snage u ranom postoperativnom periodu na rani uspeh oseointegracije dentalnih implantata ugrađenih u kost male gustine...

Fizička aktivnost u vidu vježbanja i treniranja održava i poboljšava funkcionalne fizičke sposobnosti te je bitan čimbenik u prevenciji, liječenju i rehabilitaciji mnogih bolesti. Kao i kod ljudi, i u pasa je bitan način izvođenja vježbi, intenzitet, sama kondicija psa, utreniranost i prehrana. Svi ti čimbenici ako se pravilno ne koriste mogu uzrokovati poremetnje u organizmu prilikom vježbanja. Aerobna aktivnost uključuje porast broja eritrocita, povećanje protoka krvi, sadržaja mioglobina i mi¬to¬hondrija u mišićnim stanicama te povećanje enzimatske aktivnosti za aerobnu gliko¬lizu što omogućuje stvaranje ATP za mišićni rad i olakšava do¬premu kisika u tkiva. U ovom istraživanju mjereni su hematološki parametri (broj eritrocita, koncentracija hemoglobina, hematokrit, MCV, MCHC, broj leukocita te biokemijski parametri (ALP, AST, ALT, CPK, GUK, ureja) u krvi 18 pasa koji su bili 3 puta tjedno kroz četiri mjeseca istrčavani na pokretnoj traci u trajanju od dvadeset minuta. Uzorci krvi uzeti su prije početka te nakon četveromjesečnog istraživanja. Dobiveni rezultati ukazali su na statistički značajno povišenje 2 biokemijska parametra, alkalne fosfataze (ALP) te aspartat aminotransferaze (AST), međutim povišene vrijednosti su i dalje bile u granicama referentnih vrijednosti. Samo povećanje ovih enzima može biti posljedica ubrzanog metabolizma zbog pojačane fizičke aktivnosti i povećanog mišićnog rada.

Orthophosphate concentration is usual limiting factor of the phytoplankton growth in South Adriatic, which indirectly impacts the growth of heterotrophic bacteria. Alkaline phosphatases AP are widely synthesized in plants and animals and play numerous roles in cell life. In phytoplankton the most important role of AP is degradation of phosphomonoesters and uptake of orthophosphate, while in heterotrophic bacteria AP is mostly constitutive enzyme being also active in uptake of organic moiety (carbon and nitrogen source) after dephosphorilation. Cyanobacteria dominate the biomass of picoplankton in South Adriatic. Alkaline phosphatase activities APA were detected as relative measure of enzyme abundance (at 37 °C) by spectrophotometer Perkin Elmer λ15 (absorbances of p-nitrophenol read at λ = 400 nm, cuvettes 1 cm) in 283 samples of picoplankton after concentrating enzymes from 200 mL of filtered sea in fraction 0.2 – 2 μm throughout photic zone and deeper at 6 locations (Small Lake, Big Lake and Gonoturska in Mljet aquatory, Ombla Estuary, coastal sea near Lokrum and open waters of South Adriatic Pit) in period October 2009. - January 2012. Biomass of picoplankton constituents were assessed after counting abundances and measuring dimensions of cells by epifluorescent microscope Zeiss – Jenalumar (magnification 1500) and using factors for conversion of volume and abundance into carbon content. Specific APA of picoplankton sAPAp were calculated as APA of picoplankton/biomass of picoplankton. Model enzyme "alkaline phosphatase from calf intestine" (Roche) with specified activity of 2 IU/μg at different buffer, higher pH, higher S0 of p-nitrophenyl phosphate and higher concentration of activator (0.5 mM Mg2+) was tested in the same reaction conditions as for picoplankton APA (Tris-HCl 0.1 M, S0 1.812 mM, pH 8.35 – 8.25). After correction and mass normalization of sAPAp according to activity of model enzyme, assessment of the average AP share in picoplankton biomass was given. It remained unknown to which degree model enzyme suited the specific activity of picoplankton AP (activity per mass of enzyme) and what was the similarity among AP of picoplankton constitutents (cyanobacteria, heterotrophic bacteria, pigmented and heterotrophic flagellates). Relative dimension of error introduced to the final result remained unevaluated, while average AP share in picoplankton biomass of South Adriatic was estimated at 1 µg AP/20000 µg C (0.05 ‰).

In this study, we investigated the beneficial effects of melatonin against benzene-induced liver function impairments in Wistar rats. After 30 days of treatment, it significantly lowered hepatosomatic indices, bilirubin, and hydroxyproline in male and female benzene-treated rats. Even though it did not influence aspartate aminotransferase, melatonin had beneficial effects on alanine aminotransferase and alkaline phosphatase. Our results suggest that melatonin is an effective modulator of liver function in benzenetreated rats thanks to its antioxidative properties., Svrha je ovog ispitivanja bila utvrditi zaštitno djelovanje melatonina od oštećenja jetrene funkcije izazvanog benzenom u Wistar štakora. Nakon 30-dnevne primjene, melatonin je značajno snizio hepatosomatski indeks te razine bilirubina i hidroksiprolina u muških i ženskih štakora. Premda nije utjecao na aspartat aminotransferazu, povoljno je djelovao na alanin aminotransferazu i alkalnu fosfatazu. Naši rezultati upućuju na to da melatonin djelotvorno mijenja jetrenu funkciju u štakora izloženih benzenu, upravo zbog svojih antikoksidativnih svojstva.

Jedno od temeljnih pitanja današnje enzimologije odnosi se na vezu strukture i funkcije enzima, posebno se zanimajući za način na koji se povezane kemijske i konformacijske promjene. Unutar skupine oligomernih enzima ovo pitanje je izrazito bitno i složeno. Uzimajući u obzir kako su karaktreristike enzima oblikovane i birane evolucijom, rezultati njihovog istraživanje su blisko povezani sa tumačenjem evolucijske prednosti i biološke uloge koju pojedini enzim ima. Alkalna fosfataza iz Escherichie coli dimerni je metaloenzim koji pokazuje odstupanja od Michaelis Menten kinetike koja se najbolje mogu tumačiti enzimom s nejednakim podjedinicama. Predloženi model katalitičkog ciklusa AP uključuje asimetriju enzima, nejednak afinitet podjedinica prema Mg2+ i Pi, konformacijske promjene i ulogu Mg2+ u alosteričkoj aktivaciji. Mg2+ poboljšava katalitičku efikasnost olakšavajući konformacijske promjene koje uzrokuju promjenu afiniteta podjedinica prema supstratu i produktu. U oba slučaja time je omogućeno kontrolirano otpuštanje produkta s podjedinice nižeg afiniteta, a supstrat ostavljen vezan na podjedinicu višeg afiniteta na način koji omogućava katalizu. Evolucijska prednost takvog mehanizma bila bi sprečavanje gubljenja produkta, čvršće vezanje supstrata, moguć simultan prijenos Pi i Mg2+ u stanicu, kao i mogućnost enzimskog odgovora na širok raspon koncentracija supstrata. Zbog svojih karakteristika AP bi mogla poslužiti kao modelni enzim za istraživanje potencijalnih prednosti takvog dimera nad sličnim monomernim vrstama. U prenošenju konformacijskih promjena bitnu ulogu ima sučelje podjedinica, posebno centralni β-list koji se kao istaknut strukturni detalj proteže od aktivnog mjesta do sučelja podjedinica. Točkastom mutagenezom u području â-lista na sučelju podjedinica kod T81A i T81A/G83L mutanata zamjenjene su polarne aminokiseline nepolarnima čime je onemogućeno stvaranje odgovarajućih vodikovih veza i nakon toga je ispitan njihov utjecaj na strukturu i funkciju enzima. Uzimajući u obzir važnost Zn2+, Mg2+ i Pi u strukturi i funkciji AP, svaki pojedini tip enzima, divlji tip i dva mutanta, dijaliziran je i potom rekonstituiran s navedenim ionima u omjerima 1:100, nakon čega se mjerenjem RTP i snimanjem spektara fosforescencije ispitalo kako je vezanje određenih liganda utjecalo na strukturu okoline ostatka Trp109. Kod sva tri tipa enzima nije bilo praktički nikakve razlike u τ između enzima prije dijalize i onog rekonstituiranog sa Zn2+ što ukazuje na visoku sličnost njihove strukture. Kod T81A/G83L mutanta zasićenog sa Zn2+ i Mg2+ dolazi do znatnog pada τ što ukazuje na smanjenu rigidnost okoline Trp109, odnosno na značajnu promjenu u strukturi aktivnog mjesta zbog utjecaja Mg2+ . T81A mutant je pokazao neznatno veći τ u istom slučaju, no sve njegove vrijednosti τ su jako slične te se po njima ne može detaljnije zaključiti. Kod divljeg tipa enzima najveći τ je zabilježen kod enzima rekonstituiranog sa Zn2+ i Pi pokazujući kako je vezanjem Pi okolina Trp109 postala znatno rigidnija. Kod T81A/G83L mutanta nakon pada τ kod zasićenja sa Zn2+ i Mg2+ τ također raste pri zasićenju sa Zn2+ i Pi. Mjerenje τ kod enzima prije dijalize i onog rekonstituiranog sa Zn2+ dalo je najveće rezultate za T81A/G83L mutanta što se tumači omogućenim stvaranjem hidrofobnih interakcija među uvedenim nepolarnim aminokiselinama i posljedično rigidnije struktuiranje okoline Trp109. Preklapanje spektara fosforescencije nije pokazalo značajne promjen u maksimumima apsorpcije pokazujući kako nije došlo do bitne promjene u izloženosti Trp109 polarnom otapalu. Kod mutiranih enzima promjene u rigidnosti mikrookoline Trp109 i njihov smanjen kcat pokazuju koliku važnost u strukturi i funkciji enzima ima sučelje podjedinica koje omogućuje interakcije među podjedinicama i prijenos konformacijskih promjena.

Tumorsko tkivo i okolno tkivo luče citokine koji mogu inducirati aktivnost granulocita. Jedan od pokazatelja aktivacije granulocita je alkalna foosfataza. U radu se analizirala aktivnost alkalne fosfataze u granulocitima iskašljaja bolesnika s tumorima pluća i u kontrolnoj skupini bolesnika koji nisu imali tumor pluća. Uočena je veća aktivnost alkalne fosfataze granulocita u bolesnika s tumorom pluća ali ta razlika u odnosu na kontrolnu skupinu nije statistički značajna i nije dovoljno specifična.

Uvod: Opisuje se slučaj prolazne hiperfosfatazemije u 21-mjesečnog dječaka s ponavljajućom sipnjom tijekom akutnog respiracijskog infekta. Materijali i metode: Određivanje katalitičke aktivnosti alkalne fosfataze provedeno je preporučenom fotometrijskom metodom, a elektroforetsko razdvajanje izoenzima alkalne fosfataze na agaroznom gelu uz obradu seruma lektinom. Rezultati: Tijekom bolničkog liječenja dijete je imalo povećanu katalitičku aktivnost alkalne fosfataze: prvog dana 4109 U/L, šestog dana 2156 U/L. Pri kontrolnom pregledu 27. dana od prijma u bolnicu aktivnost se smanjila na 505 U/L. Elektroforetskim razdvajanjem izoenzima alkalne fosfataze dokazana je elektroforetska vrpca brža od jetreno-koštanog izoenzima, tzv. brza anodna vrpca. Zaključak: Pojava izrazito povećane katalitičke aktivnosti alkalne fosfataze uz tipičnu elektroforetsku razdiobu izoenzima u trajanju od nekoliko tjedana ukazuje na prolaznu hiperfosfatazemiju. Pravodobnim prepoznavanjem izbjegava se daljnja nepotrebna dijagnostička obrada. Introduction: A case of transient hyperphosphatasemia in a 21-month-old boy diagnosed with recurrent wheezing during acute respiratory infection is described. Materials and methods: Determination of alkaline phosphatase catalytic activity was performed by the recommended photometric method, and elec-trophoretic separation of alkaline phosphatase isoenzymes on agarose gel by serum processing with lectin. Results: During hospital treatment, increased catalytic activity of alkaline phosphatase was recorded (4109 U/L on day 1 and 2156 U/L on day 6). On control examination on day 27 of hospital admission, the value decreased to 505 U/L. Electrophoretic separation of alkaline phosphatase isoenzymes demonstrated a band faster than the hepatic-osseous isoenzyme, a fast anodal form. Conclusion: A marked increase in the alkaline phosphatase catalytic activity with typical electrophoretic isoenzyme pattern persisting for several weeks points to transient hyperphosphatasemia. Additional unnecessary diagnostic work-up can be obviated by timely recognition of the phenomenon.

Uvod: Opisuje se slučaj prolazne hiperfosfatazemije u 21-mjesečnog dječaka s ponavljajućom sipnjom tijekom akutnog respiracijskog infekta. Materijali i metode: Određivanje katalitičke aktivnosti alkalne fosfataze provedeno je preporučenom fotometrijskom metodom, a elektroforetsko razdvajanje izoenzima alkalne fosfataze na agaroznom gelu uz obradu seruma lektinom. Rezultati: Tijekom bolničkog liječenja dijete je imalo povećanu katalitičku aktivnost alkalne fosfataze: prvog dana 4109 U/L, šestog dana 2156 U/L. Pri kontrolnom pregledu 27. dana od prijma u bolnicu aktivnost se smanjila na 505 U/L. Elektroforetskim razdvajanjem izoenzima alkalne fosfataze dokazana je elektroforetska vrpca brža od jetreno-koštanog izoenzima, tzv. brza anodna vrpca. Zaključak: Pojava izrazito povećane katalitičke aktivnosti alkalne fosfataze uz tipičnu elektroforetsku razdiobu izoenzima u trajanju od nekoliko tjedana ukazuje na prolaznu hiperfosfatazemiju. Pravodobnim prepoznavanjem izbjegava se daljnja nepotrebna dijagnostička obrada., Introduction: A case of transient hyperphosphatasemia in a 21-month-old boy diagnosed with recurrent wheezing during acute respiratory infection is described. Materials and methods: Determination of alkaline phosphatase catalytic activity was performed by the recommended photometric method, and elec-trophoretic separation of alkaline phosphatase isoenzymes on agarose gel by serum processing with lectin. Results: During hospital treatment, increased catalytic activity of alkaline phosphatase was recorded (4109 U/L on day 1 and 2156 U/L on day 6). On control examination on day 27 of hospital admission, the value decreased to 505 U/L. Electrophoretic separation of alkaline phosphatase isoenzymes demonstrated a band faster than the hepatic-osseous isoenzyme, a fast anodal form. Conclusion: A marked increase in the alkaline phosphatase catalytic activity with typical electrophoretic isoenzyme pattern persisting for several weeks points to transient hyperphosphatasemia. Additional unnecessary diagnostic work-up can be obviated by timely recognition of the phenomenon.

Alkalna fosfataza (AP, E.C. 3.1.3.1) je nespecifična fosfomonoesteraza koja katalizira hidrolizu velikog broja fosfomonoestera. AP pokazuje odstupanja od Michaleis-Menten kinetike koja se mogu objasniti modelom dimernog enzima s nejednakim podjedinicama. Predloženi model opisuje mehanizam hidrolize supstrata uslijed konformacijskih promjena na dodirnoj površini podjedinica. Značaj dodirne površine podjedinica i β -nabrane ploče koja se proteže ispod aktivnog mjesta do površine podjedinice, ispitana je metodom usmjerene mutageneze kojom su dobiveni mutantni enzimi s jednom (T81A), odnosno dvije (T81A/Q83L) mutacije. Mutirane aminokiseline Thr-81 i Gln-83 smještene su u β -nabranoj ploči koja se nalazi na dodirnoj površini između susjednih podjedinica. Mutirani enzimi su pročišćeni i uspoređeni sa divljim tipom AP. Analizirani su kinetički parametari te su ispitana dinamička svojstva enzima mjerenjem fosforescencije pri sobnoj temperaturi. Kinetičke karakteristike ispitivane su u 1 M Tris/HCl, pH 8, te u 0, 35 M 2A2M1P, pH 10, 5 puferu. Mutacije na dodirnoj površini podjedinica, utjecale su na strukturnu stabilnost proteina i na njegove kinetičke karakteristike, ukazujući na važnost interakcije dodirnih površina na katalitički mehanizam.

Cilj rada je bio prikazati prolaznu benignu hiperfosfatazemiju u 4-mjesečnog dojenčeta s bronhiolitisom i pneumonijom. Određivanje katalitičke aktivnosti alkalne fosfataze ; elektroforetsko razdvajanje izoenzima alkalne fosfataze. Radiološka slika, leukocitoza (17, 7 x 109/L) te izrazito povećana koncentracija C-reaktivnog proteina (111, 3 mg/L) ukazuju na bakterijsku etiologiju respiratornog oboljenja. U tijeku bolničkog liječenja dojenče je imalo povećanu katalitičku aktivnost alkalne fosfataze: prvi dan 5074 U/L, drugi dan 5622 U/L, sedmi dan 3129 U/L. Pri kontrolnom pregledu nakon hospitalizacije (54.dan od početka liječenja) vrijednosti su se smanjile na 349 U/L. Elektroforetskim razdvajanjem dokazane su, osim koštanog izoenzima i dvije atipične frakcije: brza anodalnafrakcija, te katodalna frakcija izoenzima alkalne fosfataze. Pojava izrazito velike katalitičke aktivnost alkalne fosfataze i tipične izoenzimske slike alkalne fosfataze u dojenčeta u tijeku akutne respiratorne infekcije ukazuje na postojanje benigne prolazne hiperfosfatazemije, te daljnja istraživanja u svrhu otkrivanja mogućih jetrenih ili koštanih bolesti, nisu potrebna. Dokazuje se naknadno nakon što se aktivnost alkalne fosfataze značajno smanji odnosno vrati u referentne intervale.

Cilj: Prikazati elektroforetsku sliku izoenzima ALP u serumu dojenčadi i djece koja su u tijeku akutne respiracijske bolesti imala povećanu ukupnu katalitičku aktivnost ALP. Ispitanici i metode: Prikazani su rezultati u 21 djeteta (od toga 17 dojenčadi), 8 djevojčica i 13 dječaka, u dobi od 2 mjeseca do 8 godina, hospitaliziranih zbog respiracijskih bolesti. U serumu djece određena je ukupna katalitička aktivnost ALP i provedeno elektroforetsko razdvajanje izoenzima ALP. Rezultati: Osmoro djece (38,1%) je u tijeku hospitalizacije imalo povećanu ukupnu katalitičku aktivnost ALP (raspon od 528 do 5622 U/L). Tipičnu sliku benigne prolazne hiperfosfatazemije, koja podrazumijeva pojavu brze anodne frakcije (brža od jetrene frakcije) i tzv. katodne frakcije (brža od koštane frakcije), imalo je petero djece. Izoenzim nalik placentalnom izoenzimu izdvojio se u dvoje djece. Izraženu koštanu frakciju, ali i frakciju nalik placentalnoj imalo je dijete s rahitisom. Predjetreni oblik ALP otkriven je kod dvoje djece, a jetreni izoenzim u jednog djeteta. Zaključak: Akutna respiracijska bolest u dojenčadi i djece može imati za posljedicu prolazno povećanje katalitičke aktivnosti ALP odnosno pojavu različitih izoenzimskih vrpca, primjerice brze anodne i tzv. katodne frakcije (kod prolazne hiperfosfatazemije), predjetrene frakcije i frakcije koja odgovara placentalnom izoenzimu. Prolazna hiperfosfatazemija se dokazuje nakon što se ukupna aktivnost ALP značajno smanji odnosno vrati u referentne raspone unutar 3-4 mjeseca. U tom slučaju daljnje analize nisu potrebne. Aim: To present the electrophoretic pattern of alkaline phosphatase (ALP) isoenzymes in serum of infants and children exhibiting increased total ALP catalytic activity in the course of acute respiratory disease. Subjects and methods: Results obtained in 21 children (17 of them infants), including 13 male and eight female children aged 2 months to 8 years, hospitalized for respiratory diseases are presented. Total ALP catalytic activity was determined and electrophoretic separation of ALP isoenzymes was performed in children's sera. Results: Increased total ALP catalytic activity (range, 528-5622 U/L) during hospital stay was recorded in eight (38.1%) children. A typical picture of be-nign transient hyperphosphatasemia (TH), which implies the occurrence of fast anodal fraction (faster than hepatic fraction) and near-cathode fraction (faster than bone fraction), was recorded in five children. The placental-like isoenzyme was detected in two children. Expression of bone fraction and placental-like fraction was recorded in a rachitic child. Prehepatic ALP was expressed in two children, and hepatic ALP isoenzyme in one child. Conclusion: Acute respiratory disease in infants and children may entail transient increase in the ALP catalytic activity with the occurrence of various isoenzyme bands such as fast anodal and near-cathode fraction (in TH), prehepatic fraction and placental-like fraction. TH is verified when total ALP activity has decreased and returned to reference intervals. In this case, no additional testing is required.

Cilj: Prikazati elektroforetsku sliku izoenzima ALP u serumu dojenčadi i djece koja su u tijeku akutne respiracijske bolesti imala povećanu ukupnu katalitičku aktivnost ALP. Ispitanici i metode: Prikazani su rezultati u 21 djeteta (od toga 17 dojenčadi), 8 djevojčica i 13 dječaka, u dobi od 2 mjeseca do 8 godina, hospitaliziranih zbog respiracijskih bolesti. U serumu djece određena je ukupna katalitička aktivnost ALP i provedeno elektroforetsko razdvajanje izoenzima ALP. Rezultati: Osmoro djece (38,1%) je u tijeku hospitalizacije imalo povećanu ukupnu katalitičku aktivnost ALP (raspon od 528 do 5622 U/L). Tipičnu sliku benigne prolazne hiperfosfatazemije, koja podrazumijeva pojavu brze anodne frakcije (brža od jetrene frakcije) i tzv. katodne frakcije (brža od koštane frakcije), imalo je petero djece. Izoenzim nalik placentalnom izoenzimu izdvojio se u dvoje djece. Izraženu koštanu frakciju, ali i frakciju nalik placentalnoj imalo je dijete s rahitisom. Predjetreni oblik ALP otkriven je kod dvoje djece, a jetreni izoenzim u jednog djeteta. Zaključak: Akutna respiracijska bolest u dojenčadi i djece može imati za posljedicu prolazno povećanje katalitičke aktivnosti ALP odnosno pojavu različitih izoenzimskih vrpca, primjerice brze anodne i tzv. katodne frakcije (kod prolazne hiperfosfatazemije), predjetrene frakcije i frakcije koja odgovara placentalnom izoenzimu. Prolazna hiperfosfatazemija se dokazuje nakon što se ukupna aktivnost ALP značajno smanji odnosno vrati u referentne raspone unutar 3-4 mjeseca. U tom slučaju daljnje analize nisu potrebne., Aim: To present the electrophoretic pattern of alkaline phosphatase (ALP) isoenzymes in serum of infants and children exhibiting increased total ALP catalytic activity in the course of acute respiratory disease. Subjects and methods: Results obtained in 21 children (17 of them infants), including 13 male and eight female children aged 2 months to 8 years, hospitalized for respiratory diseases are presented. Total ALP catalytic activity was determined and electrophoretic separation of ALP isoenzymes was performed in children's sera. Results: Increased total ALP catalytic activity (range, 528-5622 U/L) during hospital stay was recorded in eight (38.1%) children. A typical picture of be-nign transient hyperphosphatasemia (TH), which implies the occurrence of fast anodal fraction (faster than hepatic fraction) and near-cathode fraction (faster than bone fraction), was recorded in five children. The placental-like isoenzyme was detected in two children. Expression of bone fraction and placental-like fraction was recorded in a rachitic child. Prehepatic ALP was expressed in two children, and hepatic ALP isoenzyme in one child. Conclusion: Acute respiratory disease in infants and children may entail transient increase in the ALP catalytic activity with the occurrence of various isoenzyme bands such as fast anodal and near-cathode fraction (in TH), prehepatic fraction and placental-like fraction. TH is verified when total ALP activity has decreased and returned to reference intervals. In this case, no additional testing is required.

Cilj je bio istražiti utjecaj metimazolske terapije na razinu BAP u serumu bolesnica s hipertireozom, u kojih se zbog premenopauze ne očekuje poremećaj u koštanom metabolizmu ili pojava osteoporoze te usporediti serumske koncentracije BAP i tireotropina (TSH).

Alkalna fosfataza je nespecifična fosfomonoesteraza koja hidrolizira veliki broj fosfatnih monoestera. Prisutna je u večini živih bića, a optimalnu aktivnost postiže u alkalnom području. Mnogi proteini sastavljani su od više podjedinca te posjeduju više veznih mjesta za ligande. U nekim slučajevima, vezanje liganda za takav enzim ne pokorava se Michaelis- Menten modelu, pa grafički prikaz ovisnosti brzine o koncentraciji supstrata na jedno vezno mjesto izaziva promjenu konformacije proteina koja utječe na kinetička svojstva susjedne podjedinice. U ovom radu uspješno je iskorištena metoda točkaste mutageneze kako bi se izvršila zamjena polarnih aminokiselinskih ostataka Thr81 i Gln83, nepolarnim aminokiselinama alaninom odnosno leucinom, te kako bi se uvelo novo restrikcijsko mjesto za TURBO NaeI. Ovako je onemogućeno stvaranje vodikovih veza. Kao DNA kalup korišten je ekspresijski vektor pET11d+phoA. Kako se selekcijski i mutageni oligonukleotidi moraju nalaziti na istom lancu, od ponuđena dva selekcijska oligonukleotida, odabran je onaj koji se označava kao TOP STRAND. Plazmid pET11d+phoA prethodno se podvrgne reakciji alkalne denaturacije, a potom reakciji mutacije. Mutirani plazmid potom se transformira u soj E.coli koji ne posjeduje mehanizme popravka BMH 71-18 mutS, kako bi se postigla veća vjerojatnost zadržavanja mutacija. Plazmid se potom izolira i ponovno iskoristi za transformaciju kompetentnih JM109 stanica. Te stanice osiguravaju pravilnu segregaciju mutiranih plazmida i plazmida divljeg tipa. Osim spomenutih mutacija u plazmid je uvedeno i novo restrikcijko mjesto za enzim TURBO NaeI. Ovo svojstvo iskorišteno je prilikom analize tranformanata. Od osam ispitanih kolonija, tri su nosile mutaciju. Nemutirani plazmid restrikcijskom analizom daje četiri fragmenta veličine 5019, 1588, 354 i 160, a mutirani plazmid pet fragmenata veličine 4574, 1588, 445, 354 i 160 pb. Cilj rada je postignut, a to je uspješno uvođenje mutacije.

Cilj istraživanja: Cilj ovog istraživanja bio je odrediti aktivnost dipeptidilpeptidaze IV (DPP IV/CD26) u sluznici tankoga crijeva i u serumu djece s celijakijom i malapsorpcijskim sindromom druge etiologije, kako bi se utvrdila uzročno-posljedična veza između navedenog enzima i celijakije. Pratio se i utjecaj stupnja oštećenja četkaste membrane tankoga crijeva na aktivnost disaharidaza (laktaza, saharaza, maltaza) i alkalne fosfataze. Ispitanici i metode: U istraživanje je bilo uključeno ukupno 145 bolesnika Klinike za dječje bolesti, Klinički bolnički centar Rijeka u kojih je na osnovi kliničke slike postojala sumnja na celijakiju ili malapsorpciju druge etiologije. Kod devedeset i sedam ispitanika sa simptomima malapsorpcijskog sindroma određena je aktivnost dipeptidilpeptidaze IV, disaharidaza, alkalne fosfataze u uzorcima sluznice tankoga crijeva. Obrada ovih bolesnika učinjena je prema europskim kriterijima za postavljanje, odnosno isključivanje dijagnoze celijakije. Na temelju dobivenih podataka ispitanici su podijeljeni u tri skupine. Prvu skupinu ispitanika čine bolesnici kojima je dijagnosticirana celijakija, drugu bolesnici koji boluju od malapsorpcijskog sindroma neke druge etiologije, a treću skupinu čine bolesnici koji imaju simptome malapsorpcijskog sindroma, ali uredan histološki nalaz i negativna specifična protutijela. Ovi ispitanici predstavljaju kontrolnu skupinu prvoj i drugoj skupini bolesnika. U uzorcima seruma četrdeset i osam ispitanika kojima je dijagnosticirana celijakija određena je i aktivnost dipeptidilpeptidaze IV. Kontrolnu skupinu ovim ispitanicima činilo je pedeset ispitanika koji nisu bolovali od bolesti probavnog trakta, a serum se dobivao uz pristanak roditelja, prilikom uzimanja uzorka krvi zbog drugih analiza, te je tako poštovan Informed Consent. Rezultati: Aktivnosti dipeptidilpeptidaze IV (DPP IV/CD26), alkalne fosfataze i disaharidaza u sluznici tankoga crijeva djece s celijakijom i malapsorpcijskim sindromom druge etiologije obrnuto su proporcionalne sa stupnjem oštećenja sluznice tankoga crijeva. U djece s celijakijom aktivnost dipeptidilpeptidaze IV (DPP IV/CD26) u sluznici tankoga crijeva statistički je značajno snižena u svim ispitivanim podskupinama u odnosu na kontrolnu skupinu. Kod oboljelih od malapsorpcijskog sindroma neke druge etiologije aktivnost dipeptilpeptidaze IV (DPP IV/CD26) statistički je značajno snižena kod srednjeg i teškog oštećenja. Aktivnost dipeptidilpeptidaze IV (DPP IV/CD26) u serumu djece s celijakijom i zdravih donora krvi nije se statistički značajno razlikovala. Zaključak: Uloga dipeptilpeptidaze IV (DPP IV/CD26) u razgradnji glijadina i modulaciji imunološkog odgovora i rezultati ove studije ukazuju na mogućnost njezine uključenosti u patogenezu oštećenja sluznice tankoga crijeva te posljedičnom razvoju malapsorpcije. Ova spoznaja otvara put nizu novih istraživanja potencijalne uloge dipeptidilpeptidaza IV. Dobiveni rezultati aktivnosti solubilne dipeptilpeptidaze IV (DPP IV/CD26) ukazuju da ne bi mogla imati ulogu serumskog dijagnostičkog markera.

Considering that climatic conditions, feeding and holding conditions as well as microflora and microfauna vary from one country to another, standard values of individual ostrich health status indicators should be established on a country to country basis. This particularly applies to ostriches at their earliest stage when they are extremely sensitive to stress induced by temperature fluctuations, initial feeding (starting), change of feeding regime, imbalanced ration composition, holding pen overpopulation, etc. Potential consequences include death or abnormal growth and development from the very beginning. It is widely known that problems associated with abnormalities in skeleton development, such as tibiotarsal rotation, reduce the young chick’s resilience and increase the likelihood of its premature death and/or failure to meet production requirements. Calcium, phosphorus and magnesium metabolism disorder is one of the recognized causes of skeletal development problems. Since the available literature does not provide any information on calcium, phosphorus and magnesium levels and ALP activity in one-day-old ostriches, these elements were set as the objective of our research. The research was carried out on 10 healthy, one-day-old, unsexed ostriches of the variety Struthio camelus domesticus. The results have shown that calcium, phosphorus and magnesium levels were 2.33 mmol/L, 4.56 mmol/L, and 0.76 mmol/L, respectively, and ALP activity was 251.63 U/L. These results, although obtained on a relatively small number of birds, represent a valuable contribution to ostrich physiology because they may serve as reference values when investigating calcium, phosphorus and magnesium metabolism and/or abnormalities in skeletal development in these animals., Zbog različitih klimatskih uvjeta, različitih uvjeta hranidbe i držanja u pojedinoj zemlji, te zbog različite mikroflore i mikrofaune, vrijednosti pojedinih pokazatelja procjene zdravlja nojeva moraju se standardizirati za svaku pojedinu zemlju. To naročito vrijedi za nojeve u najranijoj dobi, osjetljive na stres kao što su promjena temperature okoliša, početak hranidbe, izmjena režima hranidbe, neuravnotežen sastav obroka, prenapučenost i tome slično. Posljedice toga mogu biti uginuća, ili nepravilan rast i razvoj od najranije dobi. Poznati su problemi s nepravilnostima u razvoju koštanog sustava, kao što je npr. tibiotarzalna rotacija, koji imaju za posljedicu smanjenje vitalnosti mlade jedinke s realnim izgledima da ne doživi duži vijek i/ili ne udovolji proizvodnim potrebama. Jedan od uzroka problema u razvoju skeleta je i poremećaj u metabolizmu kalcija, fosfora i magnezija. Budući da u literaturi nema podataka o koncentracijama kalcija, fosfora i magnezija te aktivnosti alkalne fosfataze u jednodnevnih nojeva, cilj nam je bio upravo to istražiti. Istraživanje je provedeno na 10 zdravih jednodnevnih nojeva, neodređenog spola, podvrste Struthio camelus domesticus. Rezultati istraživanja pokazali su da je koncentracija kalcija iznosila 2,33 mmol/L, koncentracija fosfora 4,56 mmol/L, koncentracija magnezija 0,76 mmol/L, a aktivnost alkalne fosfataze 251,63 U/L. Rezultati istraživanja, iako dobiveni na relativno malom broju životinja, predstavljaju vrijedan doprinos fiziologiji nojeva jer mogu poslužiti kao referentne vrijednosti u praćenju metabolizma kalcija, fosfora i magnezija, odnosno poremećaja u razvoju skeleta u tih životinja.

Alkalna fosfataza je enzim prisutan u većini živih organizama, a ima ulogu katalizatora hidrolize organskih fosfomonoestera, fosforotioata, fosforoamidata i tiofosfata. ALP je dimerni metaloprotein kojeg čine dvije podjedinice s odvojenim aktivnim centrima, u kojima su smještena dva atoma cinka i atom magnezija, odgovorni za katalitičku aktivnost. Zbog odstupanja od Michaelis-Menten kinetike, koja su uočena u radu s ALP, predložen je novi model katalitičkog ciklusa kojim se ALP prikazuje kao asimetričan enzim s različitim afinitetom podjedinica prema supstratu i Pi. Posljedica različitog afiniteta je olakšano otpuštanje produkata reakcije, a vezanje magnezija može ubrzati izmjenu konformacije podjedinica. Maksimalnu aktivnost ALP postiže u alkalnom području. ALP u soju E15 bakterije Escherichia coli kodirana je phoA genom koji je dio pho regulona, a smješten je na kromosomu. Kako je u soju E15 bakterije E. coli gen za ALP deletiran, bakterija je transformirana plazmidom pET11d u koji je prethodno ukloniran gen za ALP. Manjak fosfata u stanici inducira transkripciju phoA gena, čiji je krajnji produkt nakon modifikacije na citoplazmatskoj membrani i u periplazmatskom prostoru ALP. U ovom radu uzgojena je kultura bakterijskih stanica E. coli u kojima je inducirana sinteza ALP, nakon čega je enzim izoliran i pročišćen ion-izmjenjivačkom kromatografijom. Pročišćavanje se temelji na reverzibilnoj interakciji nabijenog proteina i suprotno nabijenog medija kolone, pri čemu se ciljni proteini koncentriraju, a potom se ispiru i sakupljaju u pročišćenom obliku. U svrhu određivanja koncentracije dobivenog uzorka korištene su dvije metode ; metoda po Bradfordu i UV metoda. Uzorci iz različitih faza izoliranja i pročišćavanja naneseni su na SDS-poliakrilamidni gel kako bi se elektroforezom provjerila čistoća pojedinih uzoraka u odnosu na standard. U toku pročišćavanja mjerena je aktivnost enzima, kako bi se utvrdilo koje frakcije su količinski najbogatije enzimom. Aktivnost enzima mjeri se praćenjem promjene absorbancije p-nitrofenola koji je jedan od produkata enzimski katalizirane reakcije hidrolize p-nitrofenil fosfata. Neke frakcije uzoraka dobivene ion-izmjenjivačkom kromatografijom, pomiješane su u novi uzorak koji je nanesen na hidrofobnu interakcijsku kolonu radi daljnjeg pročišćavanja. Kako je došlo do razrijeđenja uzorka koji je bio dovoljno čist i prije HIC, ta se metoda nije dalje koristila. Frakcije enzima dobivene ion-izmjenjivačkom kromatografijom pomiješane su, a uzorak je korišten u daljnjem radu za mjerenje kinetičkih svojstava i praćenje stabilnosti enzima. Kinetička svojstva mjerena su u 1 M Tris, pH 8, 0, bez inhibitora, i u 1 M Tris, pH 8, 0, koji sadrži anorganski fosfat kao inhibitor (0, 025 mM Pi ). Kinetička svojstva mjerena su i u 0, 35 M 2A2M1P puferu, pH 10, 5, bez inhibitora, i u 0, 35 M 2A2M1P puferu, pH 10, 5, koji sadrži anorganski fosfat kao inhibitor (0, 05 mM Pi). Dobivene kinetičke konstante ukazuju na to da se radi o inhibiciji kompetitivnim inhibitorom. Enzim je izrazito stabilan i otporan na denaturaciju što su dokazali rezultati praćenja stabilnosti enzima nakon inkubacije u 9 M urei. Također je dokazano da se enzim kroz kratko vrijeme inkubacije jako brzo inaktivira u otopini s 0, 1 mM EDTA, koja narušava strukturu aktivnog centra kompleksiranjem iona metala. Stabilnost enzima određena je u 0, 35 M 2A2M1P puferu, pH 10, 5, sa i bez iona metala. Enzim se brže inaktivira u 2A2M1P puferu bez iona metala, a prisutnost supstrata usporava inaktivaciju i djelomično reaktivira enzim inkubiran u 2A2M1P puferu bez supstrata.

Homeostaza, koju organizam održava usklađenom aktivnošću CNS, endokrinog i imunog sustava može biti narušena stresom. Bilo koji vanjski uzročnik može izazvati poremećaj homeostaze. Poremećaj, osobito ako je iznenadan i intenzivan, može se smatrati stresom, a poremećaj koji ga uzrokuje stresorom. U ovom istraživanju korišten je model imobilizacijskog akutnog stresa. U ispitivanju je korišteno ukupno 17 štakora Wistar soja razdjeljenih u dvije skupine ; 11 štakora u skupini izložene stresu i 6 u kontrolnoj skupini. Proučavan je utjecaj akutnog stresa na sadržaj bakra i cinka u jetri, mozgu i bubregu štakora. Povišene koncentracije cinka (Zn) i bakra (Cu) u jetri (Zn +39%, Cu +84%) te snižene u mozgu (Zn -48%, Cu -38%), upućuju su na preraspodijelu ovih mikroelemenata usljed provedenog imobilizacijskog stresa. Trosatni imobilizacijski stres uzrokovao je statistički značajan porast cinka u jetrenom homogenatu kroz povišenje cinka u nuklearnoj frakciji. To upućuje na povećanje koncentracije enzima ovisnih o cinku, kao i Zn-proteina velike molekularne mase u staničnoj jezgri. Povišena koncentacija bakra u stanicama jetre skupine izložene stresu nije praćena redistribucijom u tkivnim frakcijama, no bakar je značajno povišen u jezgrenoj frakciji. U jetri štakora mjereni su krom (Cr) i metalotionein (MT). Sadržaj kroma u jetrenim stanicama skupine izložene stresu nije značajno promjenjen, no zabilježena je redistribucija kroma iz citoplazmatke frakcije u jezgrinu frakciju. Svi mjereni mikroelementi povišeni su u jezgrinoj frakciji što upućuje na povišenu permeabilnost jezgrine membrane za Zn, Cu i Cr. Koncentracija MT mjerena u citosolno-mikrosomalnoj frakciji jetrenog homogenata očekivano je porasla u skupini izloženoj stresu, prateći porast bakra i cinka. Mjereni su cink ovisni enzimi 5’ -nukleotidaza (5’ -NT) i alkalna fosfataza (AP) u frakciji plazmatske membrane. Aktivnost AP usko prati porast cinka u stanici, dok je aktivnost 5’ -NT snižena.

Alkalna fosfataza (AP; E.C. 3.1.3.1.) iz bakterije Escherichia coli (AP) je homodimerni metaloenzim koji sadrži dva vezna mjesta za Zn2+ i jedno za Mg2+ u svakom aktivnom mjestu. AP pokazuje odstupanja od Michaelis-Menten kinetike koja su tumačena negativnom kooperativnošću odnosno modelom dimernog enzima s nejednakim podjedinicama. Pretpostavlja se da su promjene konformacije izazvane vezanjem iona metala odgovorne za izražaj negativne kooperativnosti odnosno opaženu asimetriju enzima. U ovom radu proučene su konformacijske promjene AP ovisne o metalnim ionima. Promoću ograničene proteolize tripsinom, utvrđeno je da je vezanje Zn2+ popraćeno značajnim povećanjem otpornosti na proteolitičku razgradnju. Analiza triptičkih fragmenata MALDI-TOF masenom spektrometrijom ukazala je na specifičnu zaštitu peptidne veze iza Arg-293, koja postaje manje dostupna za proteolitičko cijepanje uslijed konformacijskih promjena koje se prenose preko dodirne površine podjedinica. Da bi se dobio ekspresijski sustav koji omogućava usmjerenu mutagenezu i pročišćavanja mutiranih enzima, gen za AP phoA je umnožen lančanom reakcijom polimerazom iz genomske DNA i ugrađen u pET ekspresijski vektor. Povećana proizvodnja AP je potvrđena analizom ukupnih staničnih proteina i mjerenjem aktivnosti AP u uzgojnom mediju.

Alkalna fosfataza u leukocitima u tijeku terapije kronične granulocitne leukemije Glivecom

Cilj istraživanja bio je namjerno uzrokovati infekciju pulpe na eksperimentalnom modelu psećih zuba, te ocijeniti aktivnost kisele i alkalne fosfataze u nastalim periapikalnim lezijama. Rani početak nastanka periapikalne lezije i dinamički tok preoblikovanja periapikalne kosti, ocijenjivan je pojavom i porastom broja osteoklasta, a preoblikovanje periapikalne kosti izračunom širine, duljine i površine lezije. Time je određen prijelaz stanja Pulpitis u Parodontitis apicalis i njegov dinamički tijek. Pretpostavka je bila da se, histokemijskim postupkom i kvantitativnom procjenom opsega lezije, ocjeni prevaga aktivnosti kisele fosfataze nad alkalnom u periapikalnom tkivu. Time bi bio definiran početak prijelazne faze u razvoju periapikalnog parodontitisa u pasa. Istraživanje je provedeno na eksperimentalnom modelu nedemineraliziranih psećih zuba. Na zubima je namjerno uzrokovana upala pulpe i periapeksa trepanacijom pulpne komore koja je različito vrijeme: 20, 35, 50 i 65 dana bila izložena djelovanju mikroorganizama usne šupljine u pasa. Četiri korijena nultog dana eksperimenta bili su kontrola bojenja. Ukupno je ocjenjeno 20 korjenova. Od svakog korijena spravljeno je šest rezova debljine 5-7 &#956 ; m. Preparati su za histokemijsko i histomorfometrijsko izučavanje uklopljeni po metodi koju je preporučio Erben. U histokemijskom proučavanju, određivana je kvalitativna aktivnost enzima alkalne, kisele i tartarat rezistentne kisele fosfataze. U histomorfometriji se pomoću računalnog kompjuterskog programa izučavala širina, duljina i površina lezije, te broj osteoklasta. Širina presjeka lezije bila je najveći buko-lingvalni pravac. Duljina lezije bila je najveći pravac u produžetku uzdužne osovine zuba. Površina lezije izračunata je tako što se je programskom olovkom ocrtala granica između koštane resorpcije formirane periapikalne lezije i površine korijena. Broj osteoklasta određivan je modificiranom metodom po Parfitt-u. Izračunatom vrijednošću opisan je broj osteoklasta u jednoj leziji. Značajnost za p

Dvadesetpet uzoraka školjke Mytilus galloprovincialis sakupljeno je u Kaštelanskom zaljevu (Vranjički bazen)tijekom 1996., 1997. i 2000. god. Usporedo s uzorcima školjki sakupljeni su i uzorci okolne morske vode, radi analize pratećeg fitoplanktonskog sastava. Školjke sakupljene tijekom 1996. i 1997. god. u luci Marina (6 uzoraka) i uzgajalištu Mali Ston (3 uzorka) korištene su kao referenti uzorci. Prisutnost toksina u školjkama ispitana je pokusom na miševima (mouse bioassay, MB), pri kojem se ekstrakt mesa školjke inokulira u peritoneum miša. Priroda toksina ispitana je visokodjelotvornom tekućinskom kromatografijom s fluorescentnom detekcijom (HPLC). Tekućinskom kromatografijom sa spektrometrom masa (LC-MS) određena je struktura toksina. MB i HPLC metodom ispitana je prisutnost dijaretičkih fitoplanktonskih toksina. Intoksikacija paralitičkim toksinima praćena je samo MB metodom. Metodom po Utermöl-u analiziran je sastav fitoplanktonske zajednice u uzorcima mora i brojnost pojedine vrste. U 4 od ukupno 19 uzoraka, sakupljenih 1996. god., HPLC analiza je ukazala na moguću prisutnost novog toksina u školjkama. Međutim, MB analiza istih uzoraka nije dala pozitivan odgovor. Nepoznati spoj analiziran je LC-MS metodom, te je utvrđena vrijednost m/z = 877 za protoniranu molekulu, odnosno m/z = 875 za neprotoniranu molekulu. Spektar masa se podudarao sa spektrom 7-epi-pektenotoksin-2-sekokiseline (7-epi-pectenotoxin-2-seco acid, 7-epi-PTX-2SA), toksina nedavno utvrđene strukture. Potencijalno toksični dinoflagelat Prorocentrum micans nađen je u svim uzorcima mora, koji su sakupljeni usporedo s toksičnim uzorcima školjki. U 3 od ukupno 10 uzoraka, sakupljenih 1997. god., dokazana je prisutnost već poznatih dijaretičkih toksina, okadaične kiseline (OA) i dinofizistoksina-2 (DTX-2). Rezultati MB i HPLC analize pokazali su dobro slaganje za ove uzorke. 7-epi-PTX-2SA je pronađen u niskoj koncentraciji u samo jednom od 3 toksična uzorka iz 1997. god., a u odgovarajućem uzorku morske vode također je zabilježena prisutnost dinoflagelata P. micans. Uzorci Vranjičkog bazena, sakupljeni tijekom ljeta 2000. god., nisu pokazali toksičnost MB metodom, kao ni HPLC metodom. Ovi uzorci korišteni su i za protein fosfatazni pokus, kojim se ispituje prisutnost OA, DTX-1 i DTX-2, inhibitora protein fosfataze 2A (PP-2A). Rezultati protein fosfataznog pokusa potvrdili su rezultate HPLC i MB analize. Nije dokazana prisutnost paralitičkih toksina nitu u jednom od ispitanih uzoraka. Ispitana je ovisnost aktivnosti alkalne fosfataze (APL, E.C. 3.1.3.1.), enzima koji hidrolizira organske fosfomonoestere, o koncentraciji OA. Korištena ALP iz bakterije Escherichia coli, humana placentalna ALP i teleća intestinalna ALP. Dokazano je da je OA nekompeticijski inhibitor ALP.

Bubrezi kod čovjeka sadrže dva antigeno različita izoenzima alkalne fosfataze, tkivno nespecifičnu ALP (TNAP) i intestinalnu ALP (IAP), sudjelujući zajedno u ukupnoj aktivnosti ALP u mokraći. IAP je isključivo smještena na membrani stanica četkastog epitela S3 segmenta proksimalnog tubula, dok je TNAP smještena duž cijelog proksimalnog tubula. Različita istraživanja pokazuju da su to osjetljivi i specifični biljezi promjene strukture i funkcije S1 - S2 i S3 segmenta bubrega čovjeka. Zadnjih godina preporučene su različite metode određivanja izoenzima ALP u mokraći. U ovom radu je za razdvajanje izoenzima ALP u mokraći primijenjen postupak elektroforeze na celuloza acetatnim trakama. ALP u mokraći pokazuje pokretljivost u regiji između alpha2-beta serumskih proteina, a frakcija obuhvaća ne samo IAP nego i TNAP kao širu, difuznu frakciju. Zbog male katalitičke aktivnosti ALP u mokraći, određivanja izoenzima ALP u nativnoj mokraći zdravih osoba, elektroforezom na celuloza acetatu je otežano, te je potrebno koncentrirati mokraću. Ovaj postupak ima utjecaj na preciznost elektroforetskog postupka dajući koeficijent varijacije za relativni udio inhibirane katalitičke aktivnosti ALP (nakon inhibicije s L-fenilalaninom) od 23,7 posto. Elektroforeza izoenzima ALP na celuloza acetatu je jednostavan, pouzdan "screening" postupak u ranoj dijagnostici bubrežnih bolesti i biokemijski je pokazatelj koji upotpunjuje dijagnozu.

Istaživana je promjena aktivnosti alkalne fosfataze, cink-vežućeg enzima, i cinka, tijekom prvih 7 dana kompenzacijskog rasta jetre nakon djelomične hepatektomije.

Predmet ovoga istraživanja je praćenje utjecaja parcijalne hepatektomije i stresa (lažna hepatektomija) na koncentraciju cinka u različitim organima te aktivnost cink-vezujućih enzima i koncentraciju metalotioneina u jetri mladih i starih miševa. Postoje razlike u metabolizmima mladih i starih organizama te se, sukladno predloženom modelu tumorskog rasta, željelo vidjeti kako se one izražavaju u kompenzacijskom rastu jetre. Kompenzacijski rast jetre je strogo kontroliran proces proliferacije parenhimskih i neparenhimskih stanica. Nastaje kao odgovor na različita oštećenja tkiva jetre, uključujući i parcijalnu hepatektomiju. U kontroli ovog procesa sudjeluje niz spojeva koji se mogu svrstati u mitogene, komitogene te inhibitore rasta. Nakon obnove originalne mase organa rast se u potpunosti zaustavlja. Kompenzacijski rast jetre predložen je stoga kao model za proučavanje proliferacije stanica, procesa s kojim se na osobit način susrećemo i kod rasta tumora. Proces je predložen i kao model za proučavanje imunoloških reakcija tijekom starenja, ali i kod tumorskog rasta. Cink je esencijalan oligoelement koji ima vrlo značajnu ulogu u kompenzacijskom rastu jetre. Cink je općenito uključen u procese rasta i razvoja, preko brojnih enzima i metaloproteina. Tijekom kompenzacijskog rasta jetre kod mladih miševa dolazi do "pomaka" cinka iz krvi u jetru i timus, kao i pojačanog gubitka cinka iz organizma. Promjene koncentracije cinka vidljive su u ranom periodu kompenzacijskog rasta, a najizraženije su nakon 48 sati. Tada je pad koncentracije cinka u plazmi najveći, a prati ga porast koncentracije u jetri. No, porast koncentracije cinka u timusu najveći je 24 sata nakon parcijalne hepatektomije. Navedene promjene nisu opažene u slezeni, bubregu i mišiću. Kod starih miševa nisu opažene promjene tijekom kompenzacijskog rasta jetre, navedene kod mladih miševa. Tako se kod starih miševa nije mijenjala ni katalitička aktivnost cink-vezujućih enzima, alkalne fosfataze i 5'-nukleotidaze, kao ni koncentracija metalotioneina. Međutim, koncentracije cinka u plazmi intaktnih starih miševa bile su znatno niže, a u jetri nešto više nego kod mladih miševa (no, ne značajno), 48 sati nakon parcijalne hepatektomije sukladno promjenama nastalim kod mladih miševa. Metalotionein, protein male molekulske mase bogat Cys ostacima, smatra se odgovornim za vezanje iona teških metala i smanjivanje njihovog štetnog djelovanja u organizmu (posjeduje veliki afinitet za vezanje žive, kadmija i dr. metala), kao i za nekoliko drugih zaštitnih uloga. Također ima ulogu u uskladištavanju esencijalnih metalnih iona cinka i bakra. Smatra se da u stanici može služiti kao donor cinka u procesima gdje je potreban. Osim metalnih iona, njegovu sintezu induciraju glukokortikoidi, interferoni, interleukini, a vjerojatno i EGF. Stari miševi imaju triput veću koncentraciju metalotioneina u jetri od intaktnih mladih miševa, koja ostaje nepromijenjena tijekom promatranog razdoblja kompenzacijskog rasta jetre. Suprotno tome, mladi miševi su u isto vrijeme pokazali veliku promjenu koncentracije metalotioneina, s deveterostrukim porastom 48 sati nakon parcijalne hepatektomije. Ovakva promjena snažno se odražava na smanjenje aktivnosti timulina, atrofiju timusa i ukupno smanjenje imuniteta. Katalitička aktivnost alkalne fosfataze i 5'-nukleotidaze u jetri mladih miševa mijenja se tijekom kompenzacijskog rasta jetre, sukladno porastu koncentracije cinka u jetri. Alkalna fosfataza katalizira veliki broj hidrolitičkih i fosforilacijskih reakcija. Njezina je katalitička aktivnost u jetri najveća 48 sati nakon parcijalne hepatektomije. Navedeni porast smatra se prvenstveno posljedicom uključenosti u pretvorbu fosforilkolina u kolin te ekskreciju kolina u žuč, proces koji je pojačan tijekom kompenzacijskog rasta jetre. Stari miševi nisu pokazali navedenu promjenu. Katalitička aktivnost alkalne fosfataze kod starih intaktnih bila je nešto veća nego kod mladih intaktnih miševa (no, ne značajno), usprkos pojačanom gubitku cinka iz krvi. Kako su navedene promjene u skladu s promjenama koncentracije metalotioneina, povećana koncentracija metalotioneina vjerojatno osigurava potrebnu količinu cinka za katalitičku aktivnost ovih enzima. U organizmu 5'-nukleotidaza sudjeluje prvenstveno u razgradnji purinskih i pirimidinskih nukleotida. Katalitička aktivnost ovog čisto kataboličkog enzima, u jetri mladih miševa, najniža je 48 sati nakon parcijalne hepatektomije. Katalitička aktivnost 5'-nukleotidaze se ne mijenja tijekom kompenzacijskog rasta kod starih miševa, a vrijednosti za stare intaktne jednake su onima za mlade intaktne miševe. Rezultati ovog rada trebaju poslužiti kao osnova za istraživanja na miševima nosiocima tumora te ispitivanja nekih prehrambenih sastojaka na rast tumora.