Search

Pandemija COVID-19 koja se krajem 2019. počela širiti iz ‎Kine i ubrzo poprimila globalne razmjere još je uvijek u fazi‎ ekspanzije, unatoč naporima država i međunarodne zajednice.‎ Kroz svoje produženo trajanje, uz zdravstvene, ima i brojne‎ socio-ekonomske, vanjskopolitičke i sigurnosne implikacije,‎ slabi socijalnu koheziju i povjerenje u institucionalni sustav.‎ S jedne strane, pandemija države suočava s potrebom provedbe‎ izvanrednih mjera koje su donekle u otklonu od uobičajenih‎ razina osobnih sloboda u demokratskim sustavima. Uz ‎to, pandemiju prati aktivno diplomatsko, dezinformacijsko,‎ ekonomsko, političko i sigurnosno djelovanje međunarodnih‎ aktera. Te su aktivnosti nerijetko usmjerene na pokušaje geopolitičkih‎ preslagivanja i redefiniranja moći i preoblikovanje‎ globalnih odnosa, pri čemu se u pitanje dovodi i učinkovitost‎ demokratskih sustava. Posebno mjesto pritom zauzimaju pokušaji‎ iskorištavanja situacije obilježene nedovoljnim količinama ‎cjepiva za zaštitu od COVID-a i distribucija cjepiva ‎determinirana vanjskopolitičkim, ekonomskim i sigurnosnim‎ interesima, koja se često naziva i diplomacija cjepivom (vaccine‎diplomacy).‎ Rad polazi od hipoteze kako je stanje pandemije potaklo jačanje‎ angažmana međunarodnih aktera s ciljem redefiniranja ‎odnosa moći na globalnoj razini koje uz mjere odgovora na ‎pandemiju i ograničavanje osobnih sloboda može imati negativne ‎posljedice za demokratski razvoj. U radu će se stoga analizirati ‎aktivnosti ključnih međunarodnih aktera EU-a, SAD-a,‎ Kine i Rusije u uvjetima pandemije COVID-19 s obzirom na‎ zahtjeve demokratskog razvoja.‎, The COVID-19 pandemic, that began to spread from China in ‎late 2019 and soon took on global proportions, despite the efforts of‎ states and the international community, is still in an expansion phase.‎ Through its extended duration, in addition to health implications, it has‎ numerous socio-economic, foreign policy and security implications, it ‎weakens social cohesion and confidence in the institutional system. On ‎the one hand, pandemic faces countries with the need to implement‎ extraordinary measures that are somewhat at odds with the usual levels‎ of personal freedoms in democratic systems. In addition, the pandemic‎ is accompanied by active diplomatic, disinformation, economic,‎ political and security activities of international actors. These activities ‎are often focused on attempts to rearrange, redefine and reshape global ‎geopolitical power relations, while also questioning the effectiveness of‎ democratic systems. Attempts to exploit a situation characterized by ‎insufficient quantities of vaccines to protect against COVID and the‎ distribution of vaccines determined by foreign policy, economic and ‎security interests, are referred to as vaccine diplomacy.‎ In line with the hypothesis that the pandemic has stimulated the involvement ‎of international actors in order to redefine power relations‎ at the global level, which with pandemic response measures and restrictions‎ on personal freedoms may have negative consequences for‎ democratic development, the paper analyzes the activities of key international ‎actors EU, US, China and Russia in the context of the COVID-‎19 pandemic given the demands of democratic development.‎

The aim of this contribution is to analyze following questions: What is the position of women in the Croatian defence system as minority in numerical and substantial terms? How is the policy of gender equality transferred into Croatian defence system – primarily Croatian Armed Forces and Ministry of Defence – through legislative framework and the implementation of UNSC 1325? Key questions in this analysis will focus on how women are recruited, availability of higher posts within CAF for women, trends in the percentage of women in the system of recruitment and in education model designed for Croatian Armed Forces and factors contributing the decision to pursue military career among women. Two aspects of the topic include: 1. posts held by women in CAF 1992-2017., and 2. inclusion of women through education system for military purposes. Hence the paper will offer the analysis of recruitment of women through the voluntary conscription since 2008 and the new undergraduate university study programs of Military Engineering (ME) and Military Leadership and Management (ML&M) which were introduced in 2014. Research methods will include: content analysis of the Croatian legislative framework for gender equality and implemented international standards concerning gender perspective introduced by UN and NATO, as relevant referent points ; analysis of available numerical indicators concerning the presence of women in the CAF and MoD (quantitative) and positions held by women (qualitative) in the stated period ; qualitative and quantitative survey (questionnaire) among the 1st, 2nd, 3rd and 4th generation of students enrolled into the undergraduate university study programs of Military Engineering (ME) and Military Leadership and Management (ML&M) on different aspects recruiting women into CAF.

This paper analyzes Croatia's policy towards NATO enlargement in the Western Balkans. After the Cold War, NATO has undergone major changes, which included organizational and strategic adjustments to new conditions in international relations, as well as the expansion to new countries. These processes can be viewed as an effort aimed at positioning NATO as inevitable actor in global security processes on the one hand, and at widening the trans-Atlantic security community on the other. Its actions in the post-Cold war period have not been limited to the territory of the Member States only (collective defence), but have been predominantly carried out in the wider environment in which conflicts occurred (collective security). One such area was the Western Balkans, where NATO had decisive impact on stopping the conflict and the establishment of peace and stability. This was particularly true in the case of Bosnia and Herzegovina and Kosovo. NATO enlargement to the countries of Southeast Europe has significantly affected the improvement of the security situation in the region. NATO membership of Croatia, Albania and eventually Montenegro serve as the case in point. Croatian position is specific, not only due to its geo-strategic position, but also because of its special interest in stability and Euro-Atlantic perspective of Bosnia and Herzegovina. The paper is based on the hypothesis that the expansion of NATO to the countries of the Western Balkans has had positive impact on the stability and security of the region, which is why Croatia strongly advocates further NATO enlargement to the rest of the countries of the region (to those which declared NATO membership as their foreign and security policy objective). This hypothesis will be elaborated through the analysis of NATO strategic documents and Croatian foreign and security policy, especially those parts that are related to the Western Balkans.

Some of the recent and current practices and narratives in the European security environment point to the very strong trend of securitization and in some instances the most appropriate term would be ‘criminalization’ of migration and migrants. Such trends were exacerbated by the mass movement of forced migrants mostly from the Middle East towards Europe, which was termed as the ‘European migration crisis of 2015/2016’. This crisis gave impetus to some negative trends at domestic, bilateral and European level, since there is still a lack of consensus between EU member states and European countries generally on the appropriate migration policies and on the nature of the current migration towards Europe. Such trends can be observed in different countries which make up the so-called Balkan route, which stretches through the territory of six countries between Turkey and Austria/Germany. The mass inflow of migrants though this route was almost completely stopped in March 2016 after the EU-Turkey deal had been achieved. However, due to the rising tensions between EU, especially some member states such as Netherlands and Germany, and Turkey, there is an increasing concern that this route might be re-opened. This has motivated some changes in different countries which point out to increasingly security-oriented approach to migration, with the strong emphasis on prevention, effective border controls, restrictive asylum policies and militarization of usual police functions.

Presentation analysed the responses of the countries on the Balkan route to the large influx of migrants on European borders.

The aim of this paper is to analyse the refugee crisis in South-East Europe in 2015/2016 in the context of the securitization theory which was defined by prominent representatives of the Copenhagen school of security studies: Barry Buzan, Ole Wæver and Jaap De Wilde. The analysis will focus on the Republic of Croatia and its immediate surroundings, and will look into relevant parameters in order to determine whether the securitization of this phenomenon was successful. The securitization of the recent refugee crisis can be observed at micro and macro levels. At the macro level, the analysis will tackle the EU response as well as shortcomings in the common EU migration and asylum policy and the disagreement of member states with methods for solving this crisis. At the micro level, the influence of the refugee crisis can be viewed from two perspectives: from the perspective of different domestic actors which are using the refugee crisis as a tool for political mobilisation, and from the perspective of the influence on interstate relations. However, we can observe actors inclined towards securitization and those inclined towards de- securitization at both levels.

Rasprava o upravljanju različitostima u europskom kontekstu u novije vrijeme sve se više usmjerava prema pitanju integracije migranata, odnosno tzv. novih manjina. I dok neke europske države, poput Njemačke, Francuske, Ujedinjenog Kraljevstva ili Nizozemske imaju bogato iskustvo kao odredišne zemlje migranata, države poput Hrvatske, koje su nove članice EU, to iskustvo nemaju ili je ono vrlo ograničeno. O pitanjima azila i migracija raspravlja se i usuglašavaju se mišljenja na razini EU s ciljem stvaranja zajedničkih politika, a pitanje modela integracije prepušteno je državama članicama. To je vildljivo i u dosadašnjim politikama i praksama članica Europske unije, koje su u svojim integracijskim politikama stavljale različite naglaske na političku, socioekonomsku ili kulturnu dimenziju integracije. U tom pogledu Hrvatska se nalazi u specifičnoj poziciji – nova je članica Europske unije, nije članica Schengenskog sustava, tradicionalno nije odredišna nego tranzitna zemlja za migrante, ali ima vrlo razvijen sustav i bogato iskustvo u integraciji tradicionalnih nacionalnih manjina. S obzirom na suvremene migracijske tokove te iskustva nekih istočnoeuropskih i srednjoeuropskih država koje su članicama EU postale prije Hrvatske, izvjesno je da će i Hrvatska u predstojećem razdoblju biti izložena većoj stopi imigracije. Pored toga, sustavom kvota EU, Hrvatska se obvezala u razdoblju od 2016. do 2018. primiti i zbrinuti 1600 ljudi. Kao dio cjelovite (buduće) migracijske politike nužno je definirati i oblikovati održivu politiku integracije migranata. Polazeći od toga, postavlja se pitanje može li se iskustvo u integraciji nacionalnih manjina u hrvatsko društvo u cijelosti ili djelomično primjeniti i na nove zajednice koje će oblikovati migranti trajno nastanjeni u Hrvatskoj.

The past twenty years or so have been a period of continuous and dynamic changes in the field of security in all aspects, from the character of threats to stakeholders and referent objects of security at both the national and the international level. On the one hand, these changes impose a continuous reconsideration and analysis of the evolution of the security paradigm, security challenges, risks, and vulnerabilities, and on the other hand, the definitionof reference objects of security, the organization of security systems, security operations, the management of security challenges and crisis management. Security challenges, threats and risks are multidimensional and diverse in character, mutually determining with a wide range of stakeholders, characterized by changeable dynamics and content, and thus difficult to predict. A feature of a security paradigm is the continuous expansion of the range of referent objects, which strongly asserts the security of specific groups and individuals along with national and international security. There is almost no aspect of the social, national and international context that is not being securitized or cannot be securitized or raised as a security issue. Modern debates on security in such a broadened and deepened concept refer to threats such as terrorism, failed and nsuccessful states with undermined credibility of the state system, illegal migrations, proliferation of weapons of mass destruction, organized crime, as well as threats arising from demographic processes, economic conditions, unemployment and insolvency of the population, civil unrest and environmental safety, natural disasters, pandemics, technological disasters and cyber threats. In case of their realization, any of those threats could lead to significant disturbances in the functioning of national and international systems, material damage and casualties, and subsequently to the growth of crisis situations. Therefore, in order to eliminate and reduce the threat and potential consequences, security systems are continuously, conceptually and methodologically developed and enhanced. The identification of potential threats and early warning are enhanced, while prevention and efficient crisis response are enabled. The effects of a crisis are thus reduced and vital social functions kept in operation, with an ultimate elimination of consequences and the return to the original state of affairs. Within the framework of the paper titled “New security paradigm and crisis management”, which starts with a hypothesis that the security paradigm has evolved towards a total approach to security and organization of comprehensive, complementary and interdependent security systems based on the “all-hazards” doctrine during the past twenty years, the authors will analyze the model of a compatible system of flexible and modular definition of crisis management based on a collaborative partnership concept of the entities involved.

Europa se tijekom 2015. godine suočila s migracijskom krizom koja je bila posljedica vrhunca višegodišnjih migracijskih kretanja iz Afrike i Azije, primarno, prema državama članicama EU. Uz ranije nezabilježenu brojnost migranata, specifičnost migracijskih kretanja 2015. bilo je prebacivanje težišta kretanja migranata na tzv. Balkanski migrantski pravac. Takva dinamika i smjer kretanja suočili su EU i tranzitne države jugoistočne i srednje Europe s izazovom traženja održivih rješenja u upravljanju krizom. U radu se analiziraju faktori koji su potaknuli snažan rast kretanja migranata prema državama EU, primarno Njemačkoj te faktori koji su usmjeravali to migrantsko kretanje na Balkanski pravac koji se proteže od Grčke prema Austriji i drugim zapadnoeuropskim državama. U radu se nadalje razmatraju razlozi za djelovanje država zahvaćenih krizom, a koje su se kretale u prostoru od humanitarnog pristupa krizi pa do priklanjanja sekuritizaciji. Autori uočavaju kako je pristup najčešće bio determiniran unutarnje i vanjsko - političkim interesima pojedine države, a održivost pristupa u direktnoj korelaciji sa spremnošču odredišnih država za prijem migranata. Analiza pokazuje kako je održivo rješenje samo ono koje polazi od faktora koji djeluju na migracijska kretanja. To se podjednako odnosi na migracijske politike emitivnih, odredišnih i tranzitnih migracijskih država.

Prava nacionalnih manjina se u različitim državama ostvaruju na različite načine. Rijetke su države u Europi koje, pored kulturne autonomije, osiguravaju i političko predstavljanje nacionalnih manjina na svim razinama vlasti. U razmatranju političkog predstavljanja nacionalnih manjina, zanimljivo je hrvatsko iskustvo. Hrvatska svojim nacionalnim manjinama omogućava političko predstavljanje na lokalnim, regionalnim i državnoj razini. U slučaju Hrvatske, radi se o političkom predstavljanju u tijelima općina, gradova i županija, putem izravno izabranih predstavnika te vijeća i predstavnika nacionalnih manjina. Na državnoj razini nacionalne manjine biraju svoje zastupnike u Hrvatski sabor, ali mogu osnivati i svoje nacionalne koordinacije, odnosno vijeća. Djelovanjem velikog broja političkih predstavnika na svim razinama vlasti, nacionalne manjine su bitno poboljšale svoj položaj u proteklih nekoliko godina. Ipak, još uvijek se suočavaju i s određenim problemima. U ovom radu, analizira se ostvarivanje političkog predstavljanja nacionalnih manjina u Hrvatskoj. Posebno se analiziraju problemi u ostvarivanju ovih prava.

Tijekom raspada Jugoslavije Makedonija je uspjela izbjeći izbijanje sukoba koji bi predstavljali ekvivalent ratovima vođenim između 1991. i 1995. godine u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, ali to nije značilo da je tijekom dva posljednja desetljeća Makedonija postigla punu sigurnost i stabilnost neophodnu za nastavljanje procesa političke i ekonomske tranzicije. Makedonija je kopneno zatvorena zemlja koja nema pristup moru, a odnosi sa susjednim zemljama i dalje obilježeni problemima (spor sa Grčkom oko imena Makedonije, bugarske pretenzije prema Makedoniji, oprez u odnosima sa Srbijom i Albanijom zbog događaja u zadnja dva desetljeća). Uz to, i unutar same Makedonije postoji niz sigurnosnih problema koji negativno utječu na sigurnost zemlje. To je pitanje odnosa većinskog makedonskog stanovništva i albanske manjine, ali i djelovanje organiziranog kriminala u regiji koji koristi makedonski teritorij za krijumčarenje osoba i robe prema Zapadnoj Europi. Zbog nepovoljnog sigurnosnog položaja, makedonska sigurnosna politika je konstantno usmjerena prema ulasku u euroatlantske integracijske procese (postizanje članstva u NATO-u i EU), kao jedinom dugoročnom rješenju za rješavanje makedonske sigurnosne dileme.

Razdoblje od nepunih dvadeset godina postojanja Republike Hrvatske obilježeno je stvaranjem i narastanjem sigurnosnog sustava, korjenitim reformama i njegovim smanjivanjem te prilagođavanjem suvremenim sigurnosnim izazovima koji su uglavnom nekonvencionalnog oblika. Strateško opredjeljenje hrvatske vanjske politike ka članstvu u Sjevernoatlantskom savezu i Europskoj uniji induciralo je sveobuhvatne reforme sigurnosnog sustava. Potraga za nacionalnom sigurnošću u tim okolnostima seže izvan nacionalnih granica, a shvaćanje da je sigurnost u suvremenim okolnostima nedjeljiva ogleda se u aktivnom angažmanu u mirovnim misijama i međunarodnim organizacijama. Činjenica je da su reforme sigurnosnog sustava još uvijek u toku te su uvjetovane prije svega mogućnostima državnog proračuna. Nedovoljno razvijen sustav upravljanja krizama i operativnih mogućnosti u borbi protiv terorizma jasni su znakovi kako reforma sigurnosnog sustava još uvijek nije uhvatila korak s izazovima koji su pred njim.

Republika Slovenija u svojoj je punoljetnosti prošla put od stvaranja sigurnosnog sustava, njegove reforme i prilagođavanja standardima NATO-a do članstva i sudjelovanja u aktivnostima Sjevernoatlantskog saveza. Ne manje značajno, taj put obilježen je i ulaskom u članstvo Europske unije i uključivanjem u izgradnju europske sigurnosne i obrambene politike. Proteklo vrijeme obilježeno je i promjenom karaktera sigurnosnih ugroza ka dominantno nekonvencionalnim. Republika Slovenija gradila je svoj sigurnosni sustav vođena načelima snažne civilne kontrole i depolitizacije.

U radu se analizira politika Republike Hrvatske prema državama Zapadnog Balkana nakon članstva u Europskoj uniji. Obrađeno je dvogodišnje iskustvo članstva Republike Hrvatske u Europskoj uniji te odnos prema susjednim državama. Zaključeno je da Republika Hrvatska, nakon članstva u Europskoj uniji, nema jasno definiranu politiku prema Zapadnom Balkanu, već ova politika ovisi o međusobnim odnosima s pojedinim državama. Pri tome je ekonomska suradnja značajnija od političke.

Autori se u tekstu bave usporedbom dvaju istraživanja iz 2010. i 2015. godine o funkcioniranju vijeća i predstavnika nacionalnih manjina, koje je kao savjetodavna tijela inaugurirao Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina iz 2002. godine, koji čini temelj hrvatskog modela zaštite prava nacionalnih manjina. Oba istraživanja provedena su na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu (Centar za međunarodne i sigurnosne studije), i to provedbom anketnog upitnika elektroničkim putem među svim dostupnim vijećima i predstavnicima koji su se u dva ciklusa nalazili u Registru vijeća, koordinacija vijeća i predstavnika nacionalnih manjina. Stavljajući analizu istraživanja u širi kontekst razvoja manjinskih prava u Hrvatskoj, s posebnim osvrtom na oblike političkog predstavništva na različitim razinama, autori odgovaraju na pitanje postoji li i kakav je napredak u funkcioniranju vijeća i predstavnika nacionalnih manjina, tijela koja se po svojoj funkciji, ulozi i opsegu nadležnosti mogu smatrati neteritorijalnim oblikom autonomije., In this article, the authors are comparing two studies from 2010 and 2015 on the functioning of councils and representatives of national minorities, which are advisory bodies inaugurated by the Constitutional Law on the Rights of National Minorities (2002), that represents the basis of the Croatian model of minority rights protection. Both studies were conducted at the Faculty of Political Science, University of Zagreb (Center for International and Security Studies), through the questionnaire distributed via e-mail to all the available councils and representatives which were listed within two cycles in the Register of councils, coordination of councils and representatives of national minorities. By putting the analysis of the research in the broader context of development of minority rights in Croatia, with special emphasis on forms of political representation at various levels, authors are providing an answer whether there is any and what kind of progress in the functioning of councils and representatives of national minorities, namely the bodies that may be considered a form of non-territorial autonomy, according to their function, role and scope of jurisdiction.

U radu se analizira migracijska i izbjeglička kriza u Europi 2015. Posebno se analiziraju sigurnosni aspekti ove krize. Iako su neke europske države koje su bile krajnje odredište, strpljivo primale i zbrinjavale migranate i izbjeglice, dio država je omogućio samo njihov slobodan prolaza, dok su neke države ovo pitanje sekuritizirale.

Prestankom bipolarnog sukobljavanja svijet je ušao u novu fazu međunarodnih odnosa temeljenih ponajprije na dijalogu i suradnji. Međutim, obrana i nacionalna sigurnost time nimalo nisu izgubile na važnosti jer su prijašnje sigurnosne ugroze zamijenjene onim suvremenima, poput proliferacije oružja za masovno uništavanje, organiziranog kriminala, etničkih sukoba, itd. Kako sigurnosno-obrambeni sektor i dalje čini jedno od najvažnijih područja funkcioniranja modernih država, postojanje kvalitetnog civilnog visokog obrazovanja u području obrane i nacionalne sigurnosti - kao i istraživanja vezanih za to područje - nužno je za kvalitetno i demokratsko funkcioniranje kako obrambenog sektora, tako i države u cjelini. U Republici Hrvatskoj je ovakav oblik obrazovanja nakon osamostaljenja praktički potpuno zapostavljen, unatoč sedamnaestogodišnjoj tadiciji postojanja sličnog studija na zagrebačkom Sveučilištu. Stoga je cilj izrade Studije izvodivosti uvođenja sveučilišnog Studija nacionalne obrane i sigurnosti bio ispitati hrvatske potrebe i mogućnosti uvođenja takvog studija, analizirati inozemna iskustva te predložiti nastavni program prilagođen Bolonjskom procesu.

Rad predstavlja uvodnik/predgovor zborniku radova sa znanstvenog skupa "Hrvatska i europsko sigurnosno okruženje", koji pojašnjava glavne karakteristike suvremenih sigurnosnih procesa, kao i položaj Republike Hrvatske. Objavljen je na hrvatskom i engleskom jeziku.

Početak 21. stoljeća obilježen je pojavom novih sigurnosnih izazova. Rat kao tradicionalni izvor ugrožavanja sigurnosti prolazi transformaciju i u percepciji sigurnosti građana gubi na značaju. Njegovo mjesto zauzimaju novi sigurnosni izazovi. Suvremene države, pored tradicionalnih prijetnji, danas su izložene i netradicionalnim prijetnjama, koje u bitnome određuju načine i mjere koje države moraju definirati i poduzeti u pogledu njihovoga suzbijanja. To se ponajprije odnosi na zaštitu kritične infrastrukture. Pitanja za koja se u prošlosti smatralo da nemaju utjecaja na sigurnost pojedinih društava, završetkom hladnog rata počela su sve više dobivati na značaju. To su prije svega globalni terorizam, etnički sukobi, organizirani kriminal, proliferacija oružja za masovno uništavanje, ilegalne migracije, zarazne bolesti i sve veće gospodarske suprotnosti na globalnoj razini, uzrokovane nastojanjima za novom preraspodjelom energetskih potencijala. Sve to ima svoj odraz i na zaštitu kritične infrastrukture.

Međunarodna sigurnost sve se više ostvaruje suradnjom, a ne nadmetanjem država. U konceptu kooperativne sigurnosti obrambeni i sigurnosni savezi dobivaju nove uloge, od kojih je jedna i širenje zone sigurnosti, što podrazumijeva uključivanje novih članica. Iskustva NATO-a pokazuju da je široko zasnovana suradnja najbolji način rješavanja problema koji prelaze granice jedne zemlje. U članku se razmatra uključivanje Republike Hrvatske u NATO. Važnost dijaloga s javnošću o pitanjima članstva bitan je dio procesa ulaska Hrvatske u NATO, te se stoga u članku posebno analizira javna podrška građana.

Jedno od ključnih područja međunarodne sigurnosti na početku 21. stoljeća je pitanje energetske sigurnosti i zaštita kritične infrastrukture. O značaju energetske sigurnosti govori cijeli niz pitanja koja su tijekom prošlog desetljeća došla u središte pozornosti ne samo stručnjaka koji se bave ovom temom, već i najšire javnosti. Svjetski važnima postaju pitanja iscrpljivanja izvora nafte i prirodnog plina, posljedice oslanjanja država na uvoz energenata iz inozemstva, geopolitičke prijetnje sigurnosti opskrbe energentima (opasnost od terorizma, mogućnost destabilizacije zemalja izvoznika energenata, korištenje energenata radi pritisaka na druge zemlje), pitanja zaštite okoliša, traženje alternativnih izvora energije, i druga pitanja.

Rad predstavlja uvodnik/predgovor Zborniku radova "Etničke manjine i sigurnost u procesima globalizacije", navodi desetogodišnju neprekinutu tradiciju održavanja znanstvenoga skupa "Nacionalne manjine u demokratskim društvima", te uvodi u problematiku položaja etničkih manjina u sve povezanijm svijetu.

Etnički odnosi i sukobi u koje oni mogu prerasti, jedan su od značajnijih sigurnosnih problema u svijetu, a napose u Europi. Trajnost etničkih sukoba na određenim područjima i teškoće u njihovom rješavanju, imali su za posljedicu izbijanje mnogih ratova, raspade višenacionalnih država, promjene granica i demografskih odnosa. Unatoč sve većim potrebama za sigurnošću u eri globalizacije, još uvijek se ne može govoriti o potpuno ujednačenom i općeprihvaćenom modelu usklađivanja etničkih odnosa i rješavanja problema etničkh manjina. Očito je da će upravo u globaliziranom svijetu to biti sve nužnije. U Europi se u tome smjeru već čine značajni napori. Polazeći od takvih nastojanja, obrađuju se temeljni sigurnosni problemi koje uzrokuju neiješeni odnosi etničkih manjina i većine, kao i politike njihovog rješavanja. Posebno su naglašena iskustva zemalja koje su imale potrebu štititi prava etničkih manjina u procesu demokratske tranzicije i zemalja sa dugom demokratskom tradicijom koje se sada suočavaju s etničkim problemima.

U radu se analiziraju konstitucionalni aspekti zaštite nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj. Obrađen je ustavno pravni okvir zaštite nacionalnih manjina i model ostvarivanja njihovih prava. Utvrđena je i prikazana razlika između normativnih rješenja i ostvarivanja prava nacionalnih manjina.

Etnički odnosi i sukobi danas bitno određuju stabilnost i sigurnost mnogih država i regija u svijetu. Oni bitno određuju sliku današnjeg međunarodnog sistema i time se postavlja važno pitanje: Na koji način osigurati individualna i kolektivna prava nacionalnih manjina i postići sigurnost svake države? U traženju odgovora na ovo pitanje, međunarodne organizacije sve više uviđaju da su prava nacionalnih manjina postala važnom pretpostavkom sigurnosti i stabilnosti mnogih država i regija u svijetu. Pitanje etničkih odnosa i njihov utjecaj na sigurnost posebno su važni za zemlje Zapadnog Balkana. Države u ovoj regiji, koja je opterećena burnom prošlošću i etničkim sukobima, u nastojanju da postignu sigurnost i stabilnost, pitanju reguliranja etničkih odnosa posvećuju veliku pažnju. Pristupanje ovih država Europskoj uniji u funkciji je navedenog cilja. Naime, želja za uključivanje u članstvo Europske unije, potaknula je i bolje reguliranje etničkih odnosa i zaštitu nacionalnih manjina, što se vidi iz sve cjelovitijeg normativnog definiranja, ali i sve boljeg ostvarivanja manjinskih prava.

Autori se u radu bave institucionalnom i zakonodovnom razvijenošću modela zaštite nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj, analiziraju prva dva ciklusa izbora za vijeća i predstavnike nacionalnih manjina, te izlažu rezultate istraživanja "Funkcioniranje vijeća i predstavnika nacionalnih manjina".

Autori se u radu bave ulogom vijeća i predstavnika nacionalnih manjina u djelovanju prema medijima na lokalnoj i regionalnoj razini, koja im je namijenjena Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina. Točnije, autori predstavljaju dijelove istraživanja "Funkcioniranje vijeća i predstavnika nacionalnih manjina", koji ukazuju na mjeru u kojoj vijeća i predstavnici zaista i ispunjavaju tu svoju funkciju u praksi.

Sigurnosni položaj Republike Hrvatske određen je njezinom novijom poviješću, regionalnom pripadnošću , integracijskim nastojanjima i perspektivama. I dok novija povijest predstavlja opterećujući faktor nacionalne sigurnosti, shvaćene u njezinom najširem smislu, integracijske su perspektive jedinstvena povijesna prilika za njezino jačanje i za uklanjanje posljedica nedavne prošlosti. Ulaskom Republike Hrvatske u NATO, nacionalna sigurnost je dobila dodatnu kvalitetu, a instrumenti sigurnosne politike nove sadržaje. Republika Hrvatska više nije usredotočena isključivo na obranu od pojedinačne agresije ili izravne prijetnje takvom agresijom, nego na raznovrsne oblike sigurnosnih izazova koji su posljedica regionalne nestabilnosti, globalnog terorizma, transnacionalnih kriminalnih aktivnosti i sličnih izazova, s kojima se suočava većina europskih država. Pristupanje EU i NATO-u dva su najvažnija vanjskopolitička cilja Hrvatske, koja smatra da se sigurnost i stabilnost mogu najbolje postići kroz kooperativne i zajedničke napore. Nacionalna sigurnost Republike Hrvatske temelji se na načelima i mehanizama kolektivne sigurnosti, zbog čega su u oblikovanju sigurnosne politike prevladavali utjecaji vanjskog činioca., Security position of the Republic of Croatia is determined by its recent history, regional belonging, as well as by its aspirations and perspectives for integration. While recent history presents burden to national security, integration perspectives make the unique historical opportunity for its strengthening and elimination of the recent history impacts. By joining NATO national security of the Republic of Croatia improved its quality while security policy instruments gained a new substance. Republic of Croatia is not focused only on threats coming from individual aggression but on different forms of security challenges resulting from regional instability, global terrorism and transnational criminal activities most of European countries are facing with. Membership in NATO and the EU are defined as two main foreign policy goals of the Republic of Croatia having in mind that security and stability could be most successfully achieved through cooperative and common efforts. National security of the Republic of Croatia is based on the principles and mechanisms of collective security which is the reason why external factors prevailed in security policy making.

Terrorism as a political and security phenomenon has always attracted, in various forms, the interest of the international community, and affected security establishments in different countries and regions all over the world. Although we can trace its historical roots 200 years back, the most significant impact on safety was in the 20th and at the beginning of the 21st century. From state-sponsored terrorism (which will be remembered in history as an attempt to satisfy the legitimacy of terror and protection of foreign interests), through internationalization of national liberation wars and ethnical conflicts, to the left and right-oriented terrorist groups in Europe, terrorism was always determined by two basic appearances: terror and violence. These appearances forced European countries, unsatisfied with global efforts to combat terrorism in the last century, to find common solutions in creating an institutionalized framework for cooperation.

U knjizi se razmatra problematika globalne sigurnosti i utjecaj etničkih sukoba u različitim dijelovima svijeta na sigurnost regija ali i sveukupnu globalnu sigurnost. Stoga se razmatraju etnički sukobi u državama sa dugom demokratskom tradicijom, zatim u državama na jugoistoku Europe, u Istočnoj Europji, u Africi, a obrađuju se i slučajevi Kurda, te etnički odnosi u Kini.

Republika Hrvatska ima zakonodavno razvijen i institucionalno razgranat sustav ostvarivanja prava nacionalnih manjina. Vrlo važan institucionalni segment političkog predstavništva nacionalnih manjina na lokalnoj i regionalnoj razini su vijeća i predstavnici, a istraživanje čije rezultate interpretiramo fokusirana je na ostvarivanje njihove uloge. Ostvarivanje prava nacionalnih manjina propisanih Ustavnim zakonom iz 2002. godine moguće je promatrati kroz međuodnos vijeća i predstavnika s jedne strane te izvršnih vlasti jedinica lokalne i područne/regionalne samouprave s druge. Upravo u toj interakciji treba tražiti razloge zbog kojih ne dolazi do potpunog ostvarivanja prava nacionalnih manjina, a kroz interpretaciju rezultata empirijskog istraživanja naglasak stavljamo na određene aspekte gdje postoji prostor za napredak., The Republic of Croatia has legislatively developed and institutionally diversified system for the realisation of rights of national minorities. Councils and representatives of national minorities are very important institutional segment of the political representation of national minorities on local and regional levels. The research, results of which are being interpreted in this article, focuses on the realisation of their role. The realisation of minority rights, which are stipulated in the provisions of the Constitutional Law on the Rights of National Minorities (2002), can be examined through the interrelationship between councils and representatives, on one side, and executive authorities of the local and regional self-government units, on the other. It is precisely this interaction that implicates the reasons for incomplete realisation of the rights of national minorities. The accent in the interpretation of the results of this empirical research is put on those aspects which could be further advanced.

U članku se obrađuje djelovanje stranaka etničkih manjina u europskim državama i njihov odnos prema procesu europskih integracija. Proces europskih integracija, koji je u drugoj polovici 20. stoljeća ubrzao razvoj demokratskih društva u Europi, na političku scenu doveo je političke stranke etničkih manjina kao jedne od ključnih "političkih igrača" u regionalnim i državnim stranačkim sustavima. Stranke etničkih manjina povijesno su dio stranačkog rascjepa u odnosu između centra i periferije, za razliku od rascjepa desno - lijevo koji mobilizira veći dio tradicionalnih političkih stranaka. Upravo taj rascjep, jedan je od glavnih razloga zašto stranke etničkih manjina, ostvarenje svojih ciljeva, počinju sve više usmjeravati na nadnacionalnu europsku razinu. Proces europskih integracija predstavlja jednu od sfera konceptualizacije političko-ideološke osnove stranaka etničkih manjina, na temelju kojeg stranke, zasnivaju svoje percepcije, stajališta, mišljenja i političke programe. Usprkos tome što mnogi smatraju kako se stavovi stranaka etničkih manjina prema europskim integracijama primarno definiraju unutar odnosa prihvaćanja ili odbijanja utjecaja integrativnih procesa, postoji, ipak, četiri temeljna konceptualizacijska okvira koji olakšavaju shvaćanje raznolikosti percepcija procesa europskih integracija i to: euroentuzijazam, euronegacija, euroskepticizam i europramatizam., The article examines the work of ethnic minorities' political parties in European countries, particularly their attitude towards the process of European integrations. The process of European integrations, which has accelerated the development of democratic societies in Europe in the 2nd half of the 20th century, has brought the political parties of ethnic minorities to the political scene as one of the key "political players" in the regional and national party systems. Historically, political parties of ethnic minorities have represented the part of partisan division between the center and periphery, unlike the left-right division, which mobilizes the major part of traditional political parties. This division, precisely, is one of the main reasons that political parties of ethnic minorities direct their efforts at supranational, European level, in order to accomplish their goals. The process of European integrations represents one of the spheres for the conceptualization of political-ideological basis of ethnic minorities' political parties, upon which parties establish their perceptions, attitudes, opinions and political programmes. Despite many beliefs that political parties of ethnic minorities create their attitudes towards European integrations within the context of accepting or refusing the effects of integrational processes, there are, however, four basic conceptual frameworks, which facilitate the understanding of the variety of perceptions of European integrations processes: euro-enthusiasm, euro-negation, euro-scepticism and europragmatism.

Jedno od ključnih područja nacionalne i međunarodne sigurnosti na početku 21. stoljeća postalo je pitanje energetske sigurnosti i zaštita kritične infrastrukture. Tome u prilog govori činjenica kako pitanja iscrpljivanja izvora nafte i prirodnog plina, posljedica oslanjanja država na uvoz energenata iz inozemstva, sigurnosti opskrbe energentima, brige za okoliš te traženja alternativnih izvora energije postaju svjetski važna pitanja. Kako je osiguranje transportnih pravaca i vlastite energetske infrastrukture postalo jednako važno kao i sama dostupnost energenata, tako je i zaštita energetske infrastrukutre postala integralni dio koncepta zaštite sveukupne kritične infrastrukture. To je povezano sa činjenicom da je za funkcioniranje današnjega suvremenog društva nužnost opskrbe raznim vidovima energije od vitalnoga značaja, stoga osiguravanje sigurnosti energetskih pravaca i infrastrukture postaje važan predmet prilikom definiranja politika nacionalne sigurnosti velikog broga zemalja. Suvremeni svijet sve više zabrinjava sigurnost ospkrbe zbog činjenice da se najveći energetski potencijali nalaze u vrlo nestabilnim područjima što proizvodnju i distribuciju čini vrlo velikim problemom. Stoga mnoge države u svijetu u posljednje vrijeme posvećuje dosta pozornosti razvoju strategija koje će omogućiti stabilnu i dugotrajnu opskrbu energentima. To se posebno odnosi na države Europske unije, kojima potrebe rastu, a nemaju dovoljno vlastitih izvora energije. Sigurna opskrba energijom postala je ključni preduvjet daljnjega razvoja, prije svega gospodarstva, ali i društva u cjelini. To se može vidjeti i na primjeru Republike Hrvatske koja je u situaciji da mora otpočeti sa sustavnim promišljanjem, planiranjem i provedbom aktivnosti vezanih uz postizanje energetske sigurnosti i zaštite kritične infrastrukture. Sve države, pa tako i Republika Hrvatska, suočene su sa činjenicom stalnog rasta energetske potrošnje i potrebom dugoročnog planiranja traženja izvora energije. Svjetski trendovi ukazuju na potrebu stvaranja nacionalnih strategija za zaštitu energetske i ostale kritične infrastrukture država, što se posljedično odražava i na potrebu redefiniranja njihovih temeljnih strateških dokumenata, prije svega, onih koji oblikuju sigurnosne strategije i sigurnosne politike.

Ethnic relations in a country depend on the status and protection of ethnic minorities. The protection of ethnic minorities has proven to be an important issue in the modern European history, which has been connected not only with the development of liberal democracy, but also with the European security. Imbalanced ethnic relations imply appropriate protection of ethnic minorities, which is why this has been one of the key issues for many European countries, both in terms of their political development and democratic perception in the international public eye. Because of this increased attention is being given to the protection of ethnic minorities, it has extended from an exclusively national level to become a part of activities on the international level. Inadequate protection and an unsatisfactory status of ethnic minorities in countries with short history of democracy, but also in those with long democratic traditions, can be the cause of conflict and therefore national security of certain European countries, and European security as well, depends largely on the settlement of issues in the relations between ethnic majorities and ethnic minorities.

U članku se polazi od pretpostavke da je u Europi položaj i zaštita nacionalnih manjina izašla iz sfere isključive unutarnje nadležnosti država i postala predmet pojedinih europskih organizacija kao što se Europska unija, Vijeće Europe ili OESS. Ustvari, ovakav razvoj rezultat je napora u međunarodnoj zajednici da se područje ljudskih prava, čiji su integralni dio položaj i prava nacionalnih manjina, izuzme iz isključive unutarnje nadležnosti država i stavi pod određeni nadzor međunarodne zajednice, odnosno pojedinih europskih organizacija. U tom pogledu, nema nikakvih ozbiljnijih otpora velike većine europskih zemalja, jer je odabrani pravac potpuno u skladu s Poveljom i ciljevima Ujedinjenih naroda i temeljnim dokumentima europskih organizacija poput Europske unije i Vijeća Europe. Značajan poticaj u tome pravcu dalo je proširenje Europske unije i NATO-a te želja mnogih država da postanu njihovim članicama i prihvate kriterije za prilagodbu svojih društava, među kojima je i ostvarivanje prava nacionalnih manjina sukladno demokratskim standardima. U članku se analizira i ostvarivanje prava nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj u kontekstu europskih integracija.

The book deals with the policies of the protection of national minorities in the Republic of Croatia, through the analysis of the process of the development of appropriate model of the protection of minority rights. The analysis of the implementation of minority rights is focused on the actualization of these rights in the field of cultural autonomy and political representation. There is also a detailed overview of the minority organizations' and institutions' activities, as well as the demographic data on the number of members of different national minorities in the Republic of Croatia. The annex to the book contains the most important documents which define the rights of national minorities and their implementation.

I nakon završetka Hladnog rata jedno od ključnih pitanja europske sigurnosti je zaštita etničkih manjina. Premda je prestanak bipolarne podjele svijeta početkom prošlog desetljeća pokrenuo očekivanja kako će se i na području zaštite etničkih manjina postići značajniji napredak, razvoj događaja pokazao je negativne trendove - ne samo da je problem zaštite etničkih manjina bio iskorištavan u međudržavnim i unutarnjim sukobima, već je manjinsko pitanje iskorištavano u sporovima između država. Uz to, i u razvijenim zapadnoeuropskim demokracijama odnos prema nekim etničkim manjinama, kao što su romska ili muslimanska manjina, pokazuje da ni u tim državama pitanje zaštite etničkih manjina nije do kraja riješeno. Navedeni primjeri pokazuju da zaštita etničkih manjina i dalje ostaje jedno od važnih pitanja europske sigurnosti., Even after the end of the Cold War the protection of national minorities remains one of the key issues of the European security. Although the end of the bipolar division of world at the beginning of the last decade has had initiated expectations of the significant developments in the field of the protection of ethnic minorities, developments showed negative trends - not only that the issue of the protection of ethnic minorities was used in internal conflicts, but minority issue was also used in in interstate conflicts. Additionally, in developed democracies of the Western Europe attitude towards particular ethnic minorities, such as Roma and Muslim minority, demonstrates that the issue of protection of ethnic minorities in those states hasn't been completely regulated. Those examples reveal that the protection of ethnic minorities still remains on of the key issues of the European security.