Izbjeglička i migracijska kriza u Europi i Hrvatskoj: politike integracije migranata

Rasprava o upravljanju različitostima u europskom kontekstu u novije vrijeme sve se više usmjerava prema pitanju integracije migranata, odnosno tzv. novih manjina. I dok neke europske države, poput Njemačke, Francuske, Ujedinjenog Kraljevstva ili Nizozemske imaju bogato iskustvo kao odredišne zemlje migranata, države poput Hrvatske, koje su nove članice EU, to iskustvo nemaju ili je ono vrlo ograničeno. O pitanjima azila i migracija raspravlja se i usuglašavaju se mišljenja na razini EU s ciljem stvaranja zajedničkih politika, a pitanje modela integracije prepušteno je državama članicama. To je vildljivo i u dosadašnjim politikama i praksama članica Europske unije, koje su u svojim integracijskim politikama stavljale različite naglaske na političku, socioekonomsku ili kulturnu dimenziju integracije. U tom pogledu Hrvatska se nalazi u specifičnoj poziciji – nova je članica Europske unije, nije članica Schengenskog sustava, tradicionalno nije odredišna nego tranzitna zemlja za migrante, ali ima vrlo razvijen sustav i bogato iskustvo u integraciji tradicionalnih nacionalnih manjina. S obzirom na suvremene migracijske tokove te iskustva nekih istočnoeuropskih i srednjoeuropskih država koje su članicama EU postale prije Hrvatske, izvjesno je da će i Hrvatska u predstojećem razdoblju biti izložena većoj stopi imigracije. Pored toga, sustavom kvota EU, Hrvatska se obvezala u razdoblju od 2016. do 2018. primiti i zbrinuti 1600 ljudi. Kao dio cjelovite (buduće) migracijske politike nužno je definirati i oblikovati održivu politiku integracije migranata. Polazeći od toga, postavlja se pitanje može li se iskustvo u integraciji nacionalnih manjina u hrvatsko društvo u cijelosti ili djelomično primjeniti i na nove zajednice koje će oblikovati migranti trajno nastanjeni u Hrvatskoj.