Search

Autor u radu obrađuje ulogu apostolskog delegata Pierrea Bastiena oko uvođenja, odnosno neuvođenja kongrue za katolički kler u Bosni i Hercegovini. Congrua (prikladno uzdržavanje svećenika) bio je jedan od »kamena spoticanja« u odnosima između nadbiskupa Stadlera i dijecezanskog klera s jedne strane i franjevaca i biskupa iz njihova reda s druge strane. Kako se pitanje nije moglo riješiti međusobnim dogovorom, Sveta Stolica je rješenje tog pitanja pridržala sebi. Ulogu istražitelja povjerila je apostolskom delegatu Pierreu Bastienu, koji se pitanjem kongrue bavio od 1911. do 1914. godine. U radu su obrađena Bastienova izvješća i prijedlozi, prijedlog austrougarskih vlasti i Bastienove objekcije, odluka Svete Stolice o tom pitanju i reakcije klera na tu odluku., The author investigates the role of apostolic delegate Pierre Bastien in introducing or not introducing congruent for the Catholic clergy in Bosnia and Herzegovina. Congruity (orderly maintenance of priests) was one of the “stumbling blocks” in the relations between Archbishop Stadler and the diocesan clergy, but at the same time this issue also provoked conflicts between the Franciscans and the bishops of their order. Since this matter could not be resolved amicably, the Holy See reserved the resolution to this issue for itself. Thus, Pope entrusted the role of investigator in this matter to the apostolic delegate Pierre Bastien, who dealt with the issue of congruence in the period from 1911 to 1914. The article deals not only with Bastien’s reports and his proposals / solutions, but also discusses the proposal of the Austro-Hungarian authorities and Bastien’s objections to this matter, and finally the decision of the Holy See on this issue, as well ass the reactions of the clergy to the decision of the Holy See.

Током петнаестогодишњег службовања у Краљевини СХС/Југославији апостолски нунције Пелегринети био је не само сведок, него и учесник политичког живота младе Краљевине. У склопу своје дипломатске службе у извештајима које је редовно слао Светој Столици и директно надређеном кардиналу државном секретару (најпре Гаспарију, а од 1930. Пачелију), тако и у свом дневнику, чланцима, описивао је сусрете, ставове и импресије о Српској православној цркви, о важним догађајима и личностима. Прва половина службовања у Београду поклапа се са периодом управе патријарха Димитрија са којим се сусрео неколико пута. Поред описа патријарха, нунције је у својим извештајима оставио и коментаре и о односу Цркве и државе, питању патријарховог устоличења у Пећи, промени календара, уједињењу Цркава, сазиву Васељенског сабора, причешћу америчког посланика у Београду итд. During his fifteen years of service in the Kingdom of Serbs, Croatians and Slovens / Yugoslavia, the Apostolic Nuncio Pellegrinetti was not only a witness, but also a participant in many important events. As part of his diplomatic service, he reported on meetings, and expressed his views and impressions about important events and personalities in reports and letters that he regularly sent to the Holy See and his direct superior, cardinal Secretary of State (first Gasparri, and from 1930 Pacelli), and in his diary and articles. The first half of his service in Belgrade coincides with the period of the pontificate of Patriarch Dimitrije, with whom he met several times. In addition to the description of the patriarch, the nuncio commented in his reports among others on the relationship between the Church and the state, the enthronement in Peć, the change of calendar, the unification of the Churches, the convening of the Ecumenical Council, the communion of the American minister in Belgrade.

U radu se analizira odnos Katoličke Crkve i Nezavisne Države Hrvatske u razdoblju od 1941. do 1945. godine. Nastanak Nezavisne Države Hrvatske obilježen je početkom Drugog svjetkskog rata i njemačkim napadom na Kraljevinu Jugoslaviju. U tim okolnostima, 10. travnja 1941. godine dolazi do proglašenja Nezavisne Države Hrvatske. Pet dana poslije Ante Pavelić stiže u Zagreb i sastavlja vladu s članovima Ustaškog pokreta na čelu. Ustaška vlada dolazi u doticaj s visokim dužnosnicima Katoličke Crkve među kojima se ističe zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac. Stepinac, kao i veliki dio klera, raširenih ruku dočekuju novu vlast te se nadaju kvalitetnoj suradnji. Tijekom 1941. planovi o suradnji bivaju narušeni raznim ekscesima, ali i političkim neslaganjima. Prvi kamen spoticanja bila je odluka ustaškog vodstva za davanje krune talijanskom vojvodi Aimonu od Spoleta, s čim se Katolička Crkva u NDH nije slagala. U međuvremenu dolazi do prvih javnih ubojstava, ali i sve većeg progona Židova, Roma i Srba. Zbog tih događaja neki dijelovi Katoličke Crkve postaju sve glasniji s oltara te upućuju kritike ustaškoj vlasti. Među pripadnicima klera javljaju se i oni poput Ivana Guberine koji se zalažu i brane stavove ustaške politike. Tijekom 1942. godine na dnevni red dolaze nesuglasice oko priznanja NDH od strane Svete Stolice. Koncem godine Katolička Crkva i NDH gomilaju nesuglasice oko strateških pitanja što uzburkava i potencira druga nasilnija rješenja. Stepinac sve jače kritizira vlast, a oni zauzvrat planiraju njegovu smjenu nasilnim putem. Ustaše traže odgovor na svoje probleme djelovanjem kroz katolički tisak i institucije obrazovanja, a podržava ih i vrhbosanski nadbiskup Ivan Šarić.

Katoličku Crkvu u BiH potresali su brojni crkveni, politički i ljudski sukobi od 1908. do 1914. koji su se održavali u već kroničnu sukobu između nadbiskupa Stadlera i bosanskih franjevaca oko raspodjele i odstupanja župa, u osnivanju i podupiranju političkih društava: Hrvatske narodne zajednice (HNZ) te od 1910. i Hrvatske katoličke udruge (HKU). Kao dodatne i logične posljedice pojavit će se i sukobi franjevaca s dijecezanskim klerom i isusovcima. Hrvatska svjetovna inteligencija, koja se pojavljuje početkom 20. stoljeća u BiH i traži svoje prikladno mjesto u bh. društvu između dva već postojeća i suprotstavljena klerikalna pola i interesne sfere, nadbiskupa Stadlera i bh. franjevaca, odlučit će se većinom za franjevačku stranu. Cijeli sukob dobit će oblike kako unutarhrvatskoga tako i unutarkatoličkoga sukoba, koji će u studenom 1910. potaknuti Svetu Stolicu, nakon brojnih prispjelih pritužbi u Rim, na poduzimanje crkveno-pravnih mjera, blaže forme apostolske vizitacije, sa svrhom da utvrdi činjenično stanje, izmiri zavađene strane, zabrani međusobno napadanje i vrijeđanje preko javnoga tiska i anonimnih brošura te uspostavi nužno potrebnu ljudsku, vjersku i političku suradnju. Ovi vjerski, politički i svjetonazorski sukobi u BiH među katolicima Hrvatima, premda nose u sebi, bez sumnje, autohtone bh. obrise, nastale poslije uvođenjem redovite biskupske hijerarhije, istovremeno su manja ili veća varijanta brojnijih i dubljih rascjepa koji su bili prisutni u društvu i u Crkvi ostalih hrvatskih zemalja: Banske Hrvatske, Dalmacije i Istre te susjednih srednjoeuropskih zemalja. Na kraju prvoga dijela ovog opširnijeg istraživanja, autor prilaže 19 dokumenata na talijanskom, latinskom i njemačkom jeziku, koji su prethodili pohodu i koji rasvjetljuju još dublje uzroke, početak i značenje apostolskoga pohoda Katoličkoj Crkvi u BiH. Za vrijeme apostolskoga pohoda nastat će brojni i važni drugi dokumenti na hrvatskom, latinskom, talijanskom, njemačkom i francuskom jeziku, koji će biti uzeti u obzir i po mogućnosti biti objavljeni u drugom dijelu ovog istraživanja. Izvori koji osvjetljuju ovaj važan događaj u Katoličkoj Crkvi u BiH u razdoblju od 1908. do 1914. veoma su brojni i pohranjeni su u tri različita fonda Vatikanskog Apostolskog arhiva. Osim Vatikanskog arhiva važan arhivski materijal čuvaju arhivski fondovi Zajedničkoga ministarstva financija u Beču i Zemaljske vlade u Sarajevu, danas pohranjeni u Arhivu BiH u Sarajevu, fondovi Ministarstva vanjskih poslova u Političkom arhivu Dvorskog i Državnog arhiva u Beču. Arhivski fondovi vjerskih institucija: Vrhbosanske nadbiskupije, Banjolučke i Mostarske biskupije, Franjevačkih provincija u Sarajevu i Mostaru, Družbe Isusove i Družbe sestara Služavki maloga Isusa u Zagrebu, premda bogati po sadržaju nisu, na žalost, još dovoljno prilagođeni standardnim potrebama istraživača., The three-year confrontations, conflicts and struggles in the Catholic Church in Bosnia and Herzegovina (BiH) (1908-1910) bore ecclesiastical, moral, political and ethnic characteristics typical of the Catholic BiH environment. The main actors were the Bosnian Franciscans, Archbishop of Vrhbosna Stadler, a young Croatian lay intelligentsia, gathered in the political organization HNZ, hungry and thirsty for political and social success, and Stadler's organization HKU, also hungry and thirsty for political affirmation. For centuries, the main ecclesiastical, cultural and political factor among Catholics - with the exception of the Diocese of Trebinje - within the borders of today's BiH, which no one should have ignored, were the Franciscans. After the definitive removal of the Dominicans with the help of Pope John XXII of Avignon in 1330, the Franciscans took over de facto pastoral care for Catholics in the Banate of Bosnia, the Kingdom of Bosnia and later in the Bosnian Sandjak, Pashaluq and Vilayet. In 1878, the new occupying state of Austro-Hungary found them in such a role. Through their 600 years of spiritual service, but also spiritual rule, the Franciscans first founded the Bosnian Vicariate (Vicaria Bosnensis) round 1340 and the Bosnian Province (Provincia Bosna Argentina) 1517, which they will in their historical consciousness call in Croatian Redodržava Bosna Srebrena (Orderstate of Bosna Srebrena). They will call their provincial minister an Orderstatesman, following the example of some Orders of Knights in Europe or many other ecclesiastical orders or states with archbishops, bishops and abbots as secular and ecclesiastical princes. Thanks to the Ahd-name of Sultan Mehmed the Conqueror in 1463, which was unfortunately rarely respected by both local administrators and the central Ottoman authorities, the Franciscans gained the right to reside, a guarantee of pastoral service and absolute influence on the Catholic faithful in Bosnia. In almost 350 years, the Orderstate of Bosna Srebrena had no real spiritual or secular Catholic competitor, except themselves and their monastic districtisms, and politically conditioned regionalisms. From 1735 the Franciscans were not always happy about coexisting with the Apostolic Vicars. Diocesan priests, Glagolitic, who had had their roots in the mission of the holy brothers Cyril and Methodius, operated in Croatia and Bosnia for centuries before the arrival of the Turks and before the founding and arrival of the Dominicans and Franciscans. They were the first Catholic, Croatian and Bosnian, national and domestic priests, whom the Franciscans upon their arrival mostly ignored, marginalized and finally extinguished at the beginning of the second half of the 19th century. With the arrival of Austro-Hungary and the reorganization of political, administrative and ecclesiastical-religious life, the Franciscans still retained almost all parishes and absolute spiritual control over the Catholic population. In 1881, a regular hierarchy was established. In addition to the already existing Diocese of Trebinje, the dioceses of Mostar-Duvno and Banja Luka and the archdiocese with a metropolitan rank in Sarajevo were established. The Herzegovinian Franciscan Paškal Buconjić immediately took the Mostar episcopal see, and the Bosnian Franciscan Marijan Marković as administrator in Banja Luka, after a three-year temporary solution with Archbishop Stadler. However, the Franciscans did not manage to obtain the highest rank in ruling the Catholic Church in BiH: the metropolitan chair in Vrhbosna. It was occupied by Josip Stadler from Brod on Sava River (Slavonski Brod), whose family from father's side had distant Jewish roots. He was an ardent Croat, Austrophile and monarchist, Jesuit pupil and student, distinguished university professor in Zagreb, a prolific philosophical and theological writer, spiritual leader, charitable worker, great organizer, entrepreneur, builder, financial genius and homo politicus. When he arrived in Sarajevo in January 1882 and took over the Archdiocese, he moved as a tenant to a Muslim, and later to a Jewish house, where he would remain until 1895. In Stadler's time (1882-1918) "Catholic Sarajevo" flourished ecclesiastically, culturally and politically, which, in the history of the city no other religious denomination has experienced before. As great, successful, even unattainable as Stadler was in many fields, not only in Bosnia but throughout the Monarchy, he was at the same time in the eyes of his many opponents a proselyte, a symbol of intolerance, tactlessness, discord, a "suitcase porter" (immigrant), a financial genius (speculator), and a foreigner both in the archdiocese and in BiH society. For many, he was - partly due to jealousy, fear, hatred and ideology, partly due to objective or subjective assessment of his life and work - incompatible with the religious and political reality of BiH. Most Bosnian Franciscans saw and perceived Stadler as a constant challenge, danger and partial insult for the alleged permanent disparagement, attempts to secularize, take over or split their greatest material and spiritual wealth, parishes and believers. The Muslims of BiH, frightened by the constant Serbian propaganda about their impending baptism by Austria, perceived Stadler and the Jesuits ("jezuiti") with fear as representatives of that militant Catholic Austria and always, when there was a quiet conversion, there were strong Muslim reactions and protest. Orthodox Serbs regarded Stadler and his right-wing ideology as a representation of trialism and as a spread of Starčević's and Frank's "political program" of unifying BiH with Croatia. Consequently, Stadler posed a political threat to Greater Serbia's own propaganda and policy of joining BiH to Serbia. For the Provincial Government, Stadler was both an important ally and an uncontrolled opponent. In the last decade of Austro-Hungarian rule, the Provincial Government saw him as an opponent, a real "Störenfried" (troublemaker) of its "artificial", mostly supernational political goals, which were to strengthen civil, religious and national harmony in the spirit of the ruling dual Monarchy. Literally, in the eyes of the Government, Stadler, with his trialist political ideas and immoderate daily press, was a slanderer and opponent of Government policy, an ungrateful and multiple beneficiary of numerous privileges, services, facilities, financial support even in moments of his financial speculation, high annual appanage, which he enjoyed to death. Stadler gained serious opponents in the intellectual Croatian and Catholic ranks of BiH with the emergence of a thin layer of young Croatian intelligentsia, led by lawyer Nikola Mandić, brought up and educated mostly in progressive universities in Zagreb, Graz, Vienna, Prague and Paris, and imbued, no doubt, with the spirit of the then progressive, anti-church, anticlerical and South Slav ideology which circulated throughout the Monarchy, to a large extent in Ban's Croatia. He did not know or did not want to understand their political and national goals in time, he did not try to follow them benevolently and fatherly, occasionally moderate and win them over, because in his unilateral political vision he saw and perceived them as a religious danger and political competition. It is this young intelligentsia, which will find its main political and national stronghold in the Franciscans through the HNZ, that will become not only a statistical, but also a political and moral winner over Stadler and his political creation HKU. The conflict between Stadler and the Croatian intelligentsia was not tactical or opportunistic, as some thought, but political, ideological, cultural and partly ecclesiastical. The Croatian intelligentsia severely accused Stadler of allegedly equating Croats and Catholics, of alienating Croat Catholics in BiH from Muslims and Orthodox Serbs, of being the sole culprit in a long-term and devastating dispute with "beloved" BiH Franciscans, of uncanonical treatment of church property for destructive and anti-national writing of his press and the like. The accusations from the HNZ, thanks to the precision and knowledge of Stadler's former lawyer Mandić, will turn the scale of the Holy See for sending the Apostolic Visitor to the Catholic Church in BiH, in other words, for introducing church monitoring for the person and the "Josip Stadler system". The Apostolic Visitor arrived and investigated the situation in the Catholic Church in BiH, predominantly in the Archdiocese of Vrhbosna. This task required great patience on the Visitor's part, above-average diplomatic skills, and the talent to read between the lines; since each side of the conflicting parties served and defended only "its own truth" and none could boast of objective truthfulness, both morally and politically. The documents attached here were mostly available to the Apostolic Visitor in Italian, Latin or German at the beginning of the Apostolic Visit. During the visit, other important documents appeared in Croatian, Latin, Italian, German and French and today contain extensive original archival material which is stored in three different funds of the Vatican Apostolic Archives. An important archival source for the preparation, opening and course of the Apostolic Visit in the Church of BiH is contained in the archives of the Provincial Government in Sarajevo, the Joint Ministry of Finance in Vienna and Sarajevo, and the Joint Ministry of Foreign Affairs in the Political Archives of Haus-, Hof- und Staatsarchiv in Vienna, which are quoted several times in this text. The religious institutions of the Archdiocese of Vrhbosna, the Dioceses of Banja Luka and Mostar, the two Franciscan Provinces, the Jesuits, and the Congregation of sisters Servants of Infant Jesus have not yet made the materials in their archives sufficiently accessible.

Sukob između Katoličke Crkve i komunističkog režima počinje već tijekom Drugog svjetskog rata, a nastavlja se i u razdoblju Jugoslavije kada dolazi do suđenja svećenicima, oduzimanja crkvene imovine, izbacivanja vjeronauka iz škola, obustavljanja vjerskog tiska te nastojanja da se deklarirani vjernici uklone iz javnog života. Jugoslavenska vlast želi stvoriti Narodnu crkvu, koja bi bila odvojena od Rima. Alojzije Stepinac se usprotivljuje tim nastojanjima nakon čega je protiv njega proveden sudski proces. Crkva i Država sukobljavaju se i zbog staleških udruženja katoličkih svećenika koje vlast podržava, a Crkva zabranjuje. Crkveno-državni odnosi još su se zaoštrili sproglašenjem Alojzija Stepinca kardinalom nakon čega dolazi do prekida diplomatskih odnosa, 1952. godine. Do naznaka ponovnih razgovora između Jugoslavije i Svete Stolice dolazi nakon Stepinčeve smrti 1960. godine, čime vlast nastoji prikazati upravo Stepinca kao onoga koji je priječio pregovore o uspostavi odnosa. Važan je čimbenik u odnosu Svete stolice prema komunističkim državama Drugi vatikanski koncil, kao i dvojica papa čiji se pontifikati poklapaju s njegovim održavanjem. Na Koncilu je posebno istaknut dijalog s ateističkim društvima. Službeni pregovori počinju 1964. godine, a vođeni su u Beogradu i Rimu. Pitanja koja su bila najvažnija jugoslavenskoj strani jesu: imenovanje biskupa, Zavod sv. Jeronima, svećenička udruženja, zabrana zloupotrebe vjere u političke svrhe, zabrana djelovanja inozemnih medija protiv Jugoslavije te beatifikacija Alojzija Stepinca i kanonizacija Nikole Tavelića, dok su Svetoj stolici bila najvažnija pitanja slobode vjeroispovijesti, vjeronauka, vjerskih škola i katoličkog tiska. Protokol je i potpisan 25. lipnja 1966. godine u Beogradu, a dogovorena je i razmjena poluslužbenih predstavnika. Na sporazum najnegativnije je reagiralo hrvatsko iseljeništvo i Srpska pravoslavna Crkva. Hrvatski biskupi i kardinal Šeper imali su zamjerke u vezi sporazuma, ali su se podložili volji Svete stolice, koja je zajedno s jugoslavenskom vladom, sporazumom bila najzadovoljnija., The conflict between the Catholic Church and the communist regime began during the Second World War and continued during the Yugoslavian period when priests were prosecuted, Church property confiscated, religious education banned in schools, the religious press suspended, and efforts made to remove declared believers from public life. The Yugoslav government wanted to establish a national Church, which would be separated from Rome. Aloysius Stepinac opposed these efforts; therefore, a trial was conducted against him. The Church and the State were also in conflict due toThe Class Associations of Catholic Priests, which the government supported and the Church forbade. Church-state relations became even more strained after Aloysius Stepinac wasproclaimed cardinal; consequently, diplomatic relations were severed in 1952.Indications of renewed talks between Yugoslavia and the Holy See began to appear after the death of Stepinac in 1960, wherebythe governmentwas trying to portray Stepinac as the one who obstructed negotiations on establishing relations.An important factor in the relationship between the Holy See and the communist states is the Second Vatican Council, as well as the two popes whose pontiffs coincide with its sessions.The dialogue with atheistic societies was especially emphasised at the Council. The official negotiations were heldin 1964, in Belgrade and Rome. The issues that were most important to the Yugoslav side werethe appointments of bishops, the Institute of St. Jerome, the Associations of Catholic Priests,ban on abuse of religion for political purposes,ban on foreign media against Yugoslavia,and the beatification of AloysiusStepinac as well asthe canonisation of Nikola Tavelić. Furthermore, the most important issues for the Holy See were freedom of religion, religious education, Catholic schools and the Catholic press.The Protocolwas signed in Belgrade on June 25, 1966, and the exchange of semi-official representatives was also agreed.Croatian emigrants and the Serbian Orthodox Church reacted most negatively to the agreement.The Croatian bishops and Cardinal Šeper had objections to the agreement; however, they submitted to the will of the Holy See, which, together with the Yugoslav government, was most satisfied with the agreement.

U radu se, na temelju tek od nedavno dostupnog gradiva iz Arhiva Dubrovačke biskupije, analizira uloga vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera i dubrovačkog biskupa Josipa Grgura Marčelića u širem kontekstu djelovanja hrvatskog episkopata na preustroju svetojeronimskih institucija u Rimu u moderan svećenički zavod krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Također se istražuju njihovi napori za očuvanje neokrnjenim hrvatskih prava na preustrojeni Zavod sv. Jeronima u vrijeme tzv. Svetojeronimske afere 1901./1902., kada je Kneževina Crna Gora, potpomognuta diplomacijom pojedinih europskih velesila, napose Ruskog Carstva i Francuske, pokušala, ali tek manjim dijelom i uspjela, ta prava okrnjiti. U radu se napose upozorava na u dosadašnjim historiografskim radovima uglavnom zanemareno koincidiranje, a u znatnoj mjeri i usko isprepletanje, preustroja svetojeronimskih institucija s nastojanjima hrvatskog episkopata za afirmaciju starocrkvenoslavenske liturgije, o čemu se također nalaze brojna historiografski relevantna svjedočanstva u korespondenciji između nadbiskupa Stadlera i biskupa Marčelića.

Turizam je jedna od dominantnih gospodarskih grana u svijetu, a u Hrvatskoj njegov značaj raste iz godine u godinu. No rast je pridonio i pojavi mnogobojnih pritisaka uzrokovanih turizmom, od ekoloških do socijalnih. Ovaj se rad bavi istraživanjem poruka Svete Stolice i Hrvatske biskupske konferencije, izdanih od prve polovice 1980-ih do danas, u kontekstu kritičkog osvrta Crkve na rastući globalni fenomen turizma. U prvom su planu analiziranih poruka duhovna i socijalna komponenta. Najvažnije teme koje su prepoznate u analiziranim porukama su: Turizam kao prilika za susret s Gospodinom, Turizam kao prilika za susret sa sobom, Turizam kao prilika za susret s drugim te Turizam kao prilika za susret s prirodom. Uzimajući istodobno u obzir važnost i utjecaj kojeg turizam posjeduje u suvremenom društvu, nameće se zaključak kako i fenomen turizma može biti točka susreta između Crkve i društva.

Glavni cilj ovog diplomskog rada bio je istražiti stav katoličkog (dvo)tjednika Glasa Koncila prema procesu obnove diplomatskih odnosa Svete Stolice i Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ) kao političkom okviru za normalizaciju odnosa Katoličke Crkve i jugoslavenskih vlasti točka.

U prilogu se donosi pregled najvažnijih društvenih i političkih okolnosti kroz koje je prolazio hrvatski narod tijekom 20. stoljeća, a zajedno s njim i časopis Život, odnosno Obnovljeni Život. O značenju i sadržajima toga časopisa ovdje se ne govori, ali je on i njegova stota obljetnica sastavni dio hrvatske povijesti. Zato su istaknuti u naslovu i njima u čast posvećen je ovaj rad. U ovom radu riječ je o odabiru niza društvenih i političkih okolnosti koje su uzrokovane teškim političkim nepravdama od strane vladajućih režima i struktura moći u kojima se hrvatski narod našao, i to ne svojom voljom. Njihova je bit teško ograničavanje ljudskih prava i sloboda. I u takvim okolnostima hrvatski je narod u osloncu na svoje trajne povijesne i kulturne vrijednosti, među kojima su i katolička vjera i Sveta Stolica, tražio izlaz, koji je, zahvaljujući i promjenama u svijetu, u čijem je žarištu i Drugi vatikanski sabor, i pronalazio. Od tada, i nakon pada Berlinskoga zida, promjene su bile neizbježne. Nažalost, zbog velikosrpske agresije primoran je zakonito se braniti i uz Božju pomoć izvojevati zasluženu pobjedu u Domovinskom ratu (1991.–1995.), te međunarodno priznanje svoje suverenosti i vlastite države — Republike Hrvatske (1992.). Potom i ulazak u NATO i Europsku uniju, u kojoj danas uživa zasluženi ugled. Veliku potporu u tome pružala mu je Sveta Stolica, i osobno sveti otac Ivan Pavao II., This contribution presents an overview of the most relevant social and political circumstances which the Croatian people underwent in the course of the 20th century and similarly, in conjunction with them, the journal Život, or rather Obnovljeni Život. The significance and content of the journal is not discussed here, however the journal and its hundredth anniversary constitute a part of Croatian history. These are therefore indicated in the title and the article pays tribute to them. This paper discusses a series of social and political circumstances, caused by grave political injustices on the part of governing regimes and power structures, which were the plight of the Croatian people but did not reflect the people’s will. The essence of the injustice was the severe limitation on human rights and freedoms. Even in these circumstances the Croatian people sought a solution in the underpinnings of the enduring historical and cultural values of the nation which include the Catholic faith and the Holy See and which, owing to the changes in the world at the core of which was the Second Vatican Council, did in fact provide a solution. Since then, and after the fall of the Berlin Wall, change was inevitable. Greater Serbian aggression compelled the nation to lawfully defend itself and, with the help of God, gained a merited victory in the Homeland War (1991–1995) and also attained international recognition of its sovereignty as well as of its proper state — the Republic of Croatia (1992). This was followed by entry into NATO and the European Union within which Croatia is worthily esteemed. The Holy See gave Croatia immense support during the entire process, particularly the Holy Father John Paul II.

Autor u radu obrađuje nastanak i razvoj sukoba između nadbiskupa Stadlera i Hrvatske narodne zajednice te misiju ap. delegata Pierrea Bastiena u izmirenju zavađenih strana. Rad je podijeljen u dva dijela. U prvom dijelu obrađuje se nastanak i razvoj sukoba, odnosno događanja od 1908. do kraja 1910., a u drugom dijelu misija delegata Bastiena koja je u ovom pitanju trajala od kraja 1910. do početka 1912. godine. Sukob je nastao zbog uvrštenja, odnosno neuvrštenja katoličkog principa u statute Zajednice. Nadbiskup Stadler je smatrao da Zajednica, ako se želi brinuti oko prosperiteta Hrvata katolika, to mora činiti u skladu s principima katoličke vjere i to jasno istaći u svojim statutima, dok je vodstvo Zajednice smatralo da to nije potrebno. Sukob se zaoštrio nakon aneksije 1908. i najave organiziranja političkog života, odnosno najave izbora i sazivanja parlamenta. Stadler je u to vrijeme pojačao pritisak na vodstvo Zajednice. Bojeći se da bi Zajednica mogla voditi politiku bez suradnje s crkvenim strukturama, ponovo je inzistirao na uvrštenju katoličkog principa u statute zatraživši također od Zajednice da radi u suradnji sa svećenstvom. Kad je Zajednica i to odbila, pokušao je promijeniti vodstvo Zajednice, ali nije uspio. Tijekom tih događanja došlo je do podjele među sve- ćenstvom. Dijecezansko svećenstvo pristalo je uz Stadlera, dok je franjevačko davalo podršku Zajednici. Vidjevši da ništa ne može promijeniti u Zajednici, Stadler je krenuo u osnivanje nove političke organizacije - Hrvatske katoličke udruge. Osnovavši Udrugu, zabranio je pastoralnom svećenstvu svoje biskupije članstvo u Zajednici. Dijecezansko svećenstvo ga je poslušalo, a franjevačko, premda je službeno izašlo iz Zajednice, i dalje je na terenu radilo za Zajednicu. Međusobne optužbe, koje su ponekad prelazile granice pristojnosti i crkvenosti, postale su javne. Kako je problem evidentno postao crkveni, i jedna i druga strana zatražile su intervenciju Svete Stolice koja je u BiH odlučila poslati u misiju izmirenja benediktinca P. Bastiena u službi apostolskog delegata. Delegat je u spomenutoj misiji radio od kraja 1910. do početka 1912. godine. Nakon tri mjeseca boravka u Bosni krajem ožujka 1911. poslao je Svetoj Stolici prvo izvješće o katoličkom razdoru u BiH. Bastienovo izvješće i činjenice koje su se događale, a koje su dovele do sukoba, u mnogočemu se ne slažu. Kao glavnog krivca za sukob označio je nadbiskupa Stadlera premda je dio odgovornosti pripisao i Zajednici i franjevcima. Najprije je sukob pokušao riješiti posredujući u misiji pomirenja i iznalaženju rješenja s crkvenom hijerarhijom. Misija nije urodila plodom. Stavovi nadbiskupa Stadlera i biskupa Markovića koji je bio za Zajednicu ostali su nepromijenjeni. Nakon neuspjeha s crkvenom hijerarhijom okrenuo se vodstvu Zajednice i Udruge. Obje strane su bile raspoložene za ujedinjenje. Glavni problem koji se postavio bilo je opoziv Stadlerove zabrane svećenstvu da čini dio Zajednice. Predstavnici Udruge su predlagali povlačenje opoziva kad dođe do sjedinjenja, a predstavnici Zajednice tražili su opoziv kao uvjet za pregovore. Bastien je inzistirao na uvjetu Zajednice. U vrijeme Bastienova pregovaranja s predstavnicima Zajednice i Udruge u posredovanje oko pomirenja uključila se Stranka prava iz Zagreba. Bastien je zamoljen da ne sudjeluje u pregovorima. Premda nije sudjelovao u pregovorima, i dalje je inzistirao na Stadlerovu opozivu zabrane. Stadler je to vješto izbjegavao sve dok nije došlo do sjedinjenja u siječnju 1912. Nakon sjedinjenja objavio je opoziv., The author deals with the origin and development of the conflict between Archbishop Stadler and the Croatian National Community and the mission of Apostolic Delegate Pierre Bastien in reconciling the estranged parties. The paper is in two parts: the first section deals with the origin and development of the conflict, that is, the events from 1908 to the end of 1910, while the second section deals with the mission of Apostolic Delegate Bastien, which – with reference to this matter – lasted from the end of 1910 to the beginning of 1912. The conflict arose over the inclusion or non-inclusion of Catholic principles in the Community statutes. Archbishop Stadler felt that if the Community wanted to care for the well-being of Croat Catholics, it must do so in accordance with the principles of the Catholic faith and make this clear in its statutes. The leadership of the Community considered this unnecessary. The conflict intensified after the annexation of 1908 and the announcement of the organization of political life, that is, the proclamation of elections and the convening of parliament. In this period, Stadler intensified pressure on the leadership of the Community. Fearing that the Community might pursue a policy without cooperating with church structures, he again insisted on the incorporation of Catholic principles in the statutes, also asking the Community to work in cooperation with the clergy. When the Community refused, he tried – but failed – to change its leadership. During these events, the clergy were divided: the diocesan clergy sided with Stadler, while the Franciscan clergy sided with the Community. Concluding that he would not be able to change things in the Community, Stadler set about founding a new political organization – the Croatian Catholic Association. In founding the Association, he forbade the clergy of his diocese, who worked in the parishes, to become members of the Community. The diocesan clergy obeyed, while the Franciscan clergy, although officially exiting the Community, continued to work for it. Mutual recriminations, which at times went beyond the boundaries of decency and ecclesiastical propriety, became public. As the issue manifestly became a Church problem, both sides requested the intervention of the Holy See, which decided to send Benedictine P. Bastien, as Apostolic Delegate, with the mission of reconciling the two parties. The Apostolic Delegate carried out this mission from late 1910 until early 1912. At the end of March 1911, after a three-month stay in Bosnia, he sent the Holy See his first report on the division among Catholics in BiH. Bastien’s report diverges substantially from the facts that had led to the conflict. He identified Archbishop Stadler as the main culprit in the dispute, though he attributed some responsibility to both the Community and the Franciscans. Bastien tried to resolve the conflict by mediating a reconciliation effort and finding a solution with the hierarchy. This approach did not bear fruit. The views of Archbishop Stadler and Bishop Markovic, who supported the Community, remained unchanged. After failing with the hierarchy, he turned to the leaders of the Community and the Association. Both sides were inclined to come together. The main obstacle was securing the revocation of Stadler’s ban on clergy joining the Community. Representatives of the Association suggested that the ban be rescinded after the proposed merger took place, while Community representatives demanded that the ban be rescinded as a condition for negotiations. Bastien supported the position of the Community. At the same time as Bastien’s negotiations with the representatives of the Community and the Association, the Party of Rights from Zagreb was involved in mediating reconciliation. Bastien was asked not to participate in these negotiations. Although he did not participate, he continued to insist that Stadler rescind the ban. Stadler skillfully sidestepped this until reunification in January 1912, after which he rescinded the ban.

On the basis of published archival material and literature, the authors analyse the politicial situation and diplomatic activities in Europe that led to the international recognition of Croatia in 1992. Particular attention is paid to the role played by the Holy See and Pope John Paul II in the process of international recognition of Croatia. The role of Pope John Paul II during the period of the Cold War, as well as overcoming the totalitarian and antireligious ideologies is also discussed., Uz obrambeni Domovinski rat Hrvatska je vodila i diplomatsku bitku za međunarodno priznanje. Snažnu potporu traženju mirnog rješenja u okviru međunarodno priznatih granica Republike Hrvatske pružali su vatikanska diplomacija i tadašnji papa Ivan Pavao II., papa koji je imao presudnu ulogu u prevladavanju totalitarne i protuvjerske ideologije koja je četrdeset godina dijelila Europu. Uloga pape Ivana Pavla II. u traženju mira na prostoru bivše Jugoslavije vidljiva je u njegovim pokušajima ekumenske suradnje i vjerske tolerancije, i u otvorenu suprotstavljanju ratu i provođenju etničkog čišćenja. Potpora pravu Slovenaca i Hrvata na državnost i slobodu polazila je odpoštivanja temeljnih ljudskih prava i Božjih načela. Papa Ivan Pavao II. zalagao se za ostvarenje hrvatske težnje za samostalnom državom i za prestanak ratova na prostoru bivše Jugoslavije. Među dokumentima kojima je vatikanska diplomacija reagirala na događaje u bivšoj Jugoslaviji posebnu težinu ima memorandum od 26. studenoga 1991., koji polazi od načela međunarodnog prava i od odredaba jugoslavenskog Ustava iz 1974. godine o pravu pojedinih republika SFRJ da se odcijepe od jugoslavenske federacije. Bez obzira na to što je Sveta Stolica u međunarodnim političkim odnosima tradicionalno oprezna, papa Ivan Pavao II. u ovom slučaju nije dvojio. U notama upućenim ministarstvima vanjskih poslova Hrvatske i Slovenije 20. prosinca 1991. godine Sveta Stolica izvijestila je o svojoj namjeri da prizna njihovu suverenost i neovisnost, što je i učinila 13. siječnja 1992. godine.

U radu se analizira korespondencija Šimun Milinović – Josip Juraj Strossmayer kao relevantan povijesni izvor, podjednako za istraživanje međusobnih odnosa tih dviju istaknutih osoba hrvatskog crkvenog i političkog života druge polovice 19. i prvoga desetljeća 20. stoljeća, kao i za analizu djelovanja Š. Milinovića nakon sklapanja konkordata između Kneževine Crne Gore i Svete Stolice i njegova imenovanja barskim nadbiskupom 1886. Posebna istraživačka pozornost upravljena je na zauzimanje dvojice crkvenih velikodostojnika za potvrdu privilegija i proširenje uporabe starocrkvenoslavenske liturgije u bogoslužju Katoličke crkve u hrvatskim zemljama te za obranu hrvatskih prava na Zavod sv. Jeronima u Rimu, tijekom tzv. Svetojeronimske afere početkom 20. stoljeća, u širem sklopu djelovanja hrvatskog episkopata te hrvatske crkvene i svjetovne elite na tom planu. Naznačeni problemi, uz ocrtavanje suvremenih političkih, zdravstvenih i socijalnih prilika u Kneževini Crnoj Gori, tvore tematsku okosnicu korespondencije Milinović-Strossmayer. Naglasak je stavljen na analizu segmenata korespondencije relevantnih za hrvatsku historiografiju, ali se, s obzirom na činjenicu da spomenuta korespondencija izravno ili neizravno zasijeca i u osjetljiva pitanja odnosa među velikim silama, napose Austro-Ugarske Monarhije i Ruskog Carstva, i njihova konfrontiranja na području Balkana, srednjoistočne Europe i Mediterana (Sredozemlja), u sklopu ruskih pokušaja prodora na topla mora preko Crne Gore, ističe i njezin značaj u širem kontekstu europske historiografije., The article analyses correspondence between Šimun Milinović and Josip Juraj Strossmayer as a relevant historical source, equally for research of mutual relations of those two prominent persons of Croatian ecclesiastical and political life of the second half of the nineteenth and the first decade of the twentieth century, as well as for the analysis of the agency of Milinović after the concordat between the Principality of Montenegro and the Holy See was concluded and Milinović appointed as the archbishop of Bar in 1886. Particular research attention is directed towards the support of those two prelates for obtaining confirmation of privileges and extending of use of Old Church Slavonic liturgy within the liturgy of the Catholic church in Croatian lands and for the defence of Croatian rights on the Institute of St. Jerome in Rome, during the so called Saint-Jeromian Affaire in the beginning of the twentieth century, within the scope of wider agency of Croatian episcopate and Croatian ecclesiastical and secular elite for that purpose. The aforementioned problems were thematic axes of the Milinović-Strossmayer correspondence, besides the description of contemporary political, sanitary and social conditions in the Principality of Montenegro. The emphasis is placed on the analysis of segments of the correspondence relevant for Croatian historiography, but, taking into the account that the correspondence directly or indirectly cuts also into the sensitive issues of relations between great powers, particularly Austro-Hungarian Monarchy and Russian Empire, and their confrontation in the areas of the Balkans, Central Eastern Europe and Mediterranean, within the scope of Russian attempts of arrival on the warm seas via Montenegro, the article also underlines its importance in the wider context of European historiography.

Predsjedništvo Jugoslavije u kolovozu 1980. godine uputilo je poziv papi Ivanu Pavlu II. da posjeti Jugoslaviju. Međutim, kada je papa iskazao namjeru da se taj posjet obavi u vrijeme održavanja Euharistijskog kongresa u Mariji Bistrici 1984. godine, jugoslavenske vlasti nisu prihvatile tu inicijativu, kao ni inicijativu da se posjet obavi 1985. godine. Autor u ovom radu, temeljem dostupnih arhivskih izvora i relevantne literature, pojašnjava razloge za takve odluke jugoslavenskih vlasti., In August 1980 Presidency of Yugoslavia sent an invitation to Pope John Paul II. However, when Pope declared that he would like to visit Yugoslavia during the Eucharistic congress in Maria Bistrica (1984), Yugoslav authorities denied this initiative, which also has repeated in 1985. Namely, Yugoslav authorities assumed that such a visit, while Yugoslavia was enduring a heavy economic crisis and national turbulences, would not be politically opportune. Therefore, Yugoslav authorities did not withdraw the invitation, while at the same time they were diplomatically trying to postpone the papal visitation, in order to prevent its realization completely. Namely, Yugoslav authorities believed that the papal visitation would strengthen position of the Catholic Church within the society, and that this could be utilized by the political opposition of Yugoslavia, which had to be avoided in any case, especially during the 1980s while Yugoslavia was experiencing economic and political crisis. By the same token, they were quite aware that an explicit denial of the icnvitation could provoke a negative public opinion, and therefore they were trying to condition such a form of the papal visitation, which should be unacceptable to the Church. At the same time, Yugoslav authorities were plotting such a plan, in which even if the Church would accept all the conditions, then they would require additional amenability of the Yugoslav bishops towards the state and authorities. On the other hand, the Holy See truly wanted to realize this visit, since this was in accordance with its »Eastern policy«, i.e. strengthening the Catholic Church position in the eastern European communist countries. Namely, after the visit to Poland, it seemed that Yugoslavia was the most suitable country for the next papal visitation, especially since Vatican had formally good diplomatic relations with the Yugoslav authorities. Consequently, since all the papal attempts failed, the Holy See in 1985 decided give up the visit. Thus, Pope did not manage to visit socialistic Yugoslavia, but in the following years after dissolution of Yugoslavia, John Paul II has visited Croatia three times and Bosnia and Herzegovina one time.

This presentation emphasize geopolitical importance of the Dubrovnik Republic during the Cyprus war, the Cretan and Morean war, when interest of the relevant factors was in a special way focused toward the Eastern Adriatic coast and it`s hinterland, representing a real challenge for Dubrovnik diplomacy preserving territorial integrity of this fragile Republic. Supporting any of the opposing parties in this Christian- Ottoman clash, could be disastrous for Dubrovnik, so, extraordinary diplomatic effort had to be done in order to defense its neutral status, equally with the Ottoman rulers, the Dubrovnik political suzerain, as well with Christian sovereignties. Various initiatives were threatened not only by the Ottomans, but also by the Venetian Republic, which sought to compromise neutrality of its main Adriatic commercial rival, especially during the so-called Holy Leagues. In fact, Dubrovnik Republic could remain neutral only by securing influential and relevant political patrons, who were able to recognize the importance of Dubrovnik geopolitical position. The persistence of it`s borders was in the interest of both sides – Dubrovnik authorities, as much as their political patrons - the Ottomans, Spain and Rome, in the 16th century – along with more relevant Austrian Habsburgs in the 17th century. Dubrovnik economic and logistical capabilites, which were diametrically opposed to political relevance of this fragile Eastern Adriatic Republic, could be used within foreign policy of these great powers, only protecting the viability of Dubrovnik. This resulted in inviolability of the Dubrovnik state borders, precisly in those same moments when the Dalmatian Ottoman- Venetian frontier drastically changed.

U radu se raščlanjuje crkvenoadministrativni položaj sjeverne Slavonije i južne Baranje od završetka Prvoga svjetskog rata do integracije toga područja u sastav Đakovačke ili bosanske i srijemske biskupije, što podrazumijeva analizu uloge i značenja Apostolske administrature za sjevernu Slavoniju i Baranju, kao crkvenoadministrativne jedinice koja je na tom teritoriju ustrojena 1923. Na početku se stoga daje pregled dosadašnjih istraživanja koja se tematski dotiču Apostolske administrature za sjevernu Slavoniju i Baranju, a zatim se utvrđuju teorijsko-metodološka izvorišta istraživanja. Uvodni dio nastavlja se kratkim osvrtom na ranije inicijative za rješavanje pitanja crkvene uprave nad područjem sjeverne Slavonije te analizom međunarodnih okolnosti koje su uvjetovale nastanak Apostolske administrature za sjevernu Slavoniju i Baranju, s naglaskom na Trianonski sporazum, čijim je odredbama i Baranja podijeljena između Kraljevina Mađarske i Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Sve se završava prikazom položaja Baranje unutar Kraljevine SHS/Kraljevine Jugoslavije, kao novonastaloga državnopravnog subjekta. Čitav rad počiva na kombiniranom sinkronijsko- dijakronijskom načelu, a središnji dio rada čine tri poglavlja, kronološki omeđena prijelomnim odlukama vezanim uz teritorijalnu organizaciju crkvene uprave na području sjeverne Slavonije i južne Baranje. Svako poglavlje čini niz tematskih potpoglavlja, od kojih jedno obuhvaća pregled političkih događanja na međunarodnom planu, koja su utjecala na crkveno-državne odnose, dok nekoliko njih ispunjava statistički prikaz podataka iz relevantnih izvora, poput biskupijskih šematizama i kanonskih vizitacija. Također, svako poglavlje sadrži i nekoliko potpoglavlja koja se tiču kronološkog prikaza crkveno-državnih odnosa na mikrorazini analizirane Apostolske administrature te onih potpoglavlja koja prikazuju neke druge specifične čimbenike iz domene crkveno-državnih odnosa, koji su značajno utjecali na njihovo usmjeravanje. Prvo poglavlje tako je omeđeno nastankom Apostolske administrature za sjevernu Slavoniju i Baranju 1923. i njezinom podjelom na Apostolsku administraturu za sjevernu Slavoniju pod upravom đakovačkoga biskupa te Apostolskom administraturom za južnu Baranju pod upravom pečuškoga biskupa 1941. U drugom poglavlju zahvaćeno je najkraće razdoblje koje se uglavnom podudara s postojanjem Nezavisne Države Hrvatske 1941. – 1945. Treće poglavlje odnosi se na najdulje razdoblje i obuhvaća period od završetka Drugoga svjetskog rata do pripojenja Apostolske administrature za sjevernu Slavoniju i Baranju Đakovačkoj biskupiji 1972., uključujući i prijelomnu 1952., kada je došlo do ponovnog sjedinjenja dviju apostolskih administratura na području Pečuške i Đakovačke biskupije u zajedničku Apostolsku administraturu za sjevernu Slavoniju i Baranju pod upravom đakovačkog biskupa. U zaključku se iznosi sinteza svih raščlambi te općih pojava do kojih se došlo obradom i analizom izvora, odnosno djelovanja svih relevantnih čimbenika koji su utjecali na položaj Apostolske administrature za sjevernu Slavoniju i Baranju u kontekstu crkveno- državnih odnosa. Također, iznose se neke paradigmatske konstante i varijable u crkveno- državnim odnosima, koje su usporedive i primjenjive u analizama sličnih crkvenoadministrativnih pitanja na teritoriju Kraljevine SHS/Kraljevine Jugoslavije, NDH i Demokratske Federativne Jugoslavije/Federativne Narodne Republike Jugoslavije/Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.

Cilj ove disertacije jest, na temelju istraživanja dubrovačkog i vatikanskog arhiva, sagledati odnose Dubrovačke Republike i Svete Stolice tijekom druge polovice 17. stoljeća. Dosadašnje studije navedene relacije sagledavaju fragmentarno, ne raščlanjujući njihove konstitutivne elemente, smjernice, ciljeve i domete. Balkansko okruženje činilo je Dubrovačku Republiku specifičnom oazom zapadne civilizacije na europskom jugoistoku, stoga je u skladu s različitim političkim i vjerskim interesima Rima, na širemu balkanskom prostoru, Dubrovnik uživao posebnu i trajnu naklonost Svete Stolice. Njeno političko savezništvo i mnogovrsna pomoć zauzimaju važno mjesto u mnogobrojnim, kritičkim trenutcima dubrovačke prošlosti, kako tijekom 16. stoljeća, tako i veoma intenzivno tijekom cijeloga 17. stoljeće. Uspoređujući geopolitički kontekst 16. stoljeća s onim kakvim se pokazao tijekom 17. stoljeća, dobiva se jasan uvid u odnos snaga unutar okvira Corpus Christianum, posebice između papinstva, dubrovačkog zaštitnika, i Mlečana, dubrovačkih oponenata, što se u konačnici odražavalo na pozicije Dubrovnika. Križarski zanos tijekom Kandijskog rata nije rezultirao širim odazivom kršćanske koalicije, kao prije, stoga su Rim i Venecija bili upućeni na međusobnu suradnju kao nikada dotad. Usprkos angažiranosti i svojevrsnim »obvezama« prema Serenissimi, Sveta Stolica u tim je godinama nalazila načina pružiti Dubrovčanima toliko potrebnu materijalnu podršku, jamčeći ujedno i političku zaštitu. To je posebno bilo važno u poslijepotresnom razdoblju, kad je položaj Dubrovnika bio naročito fragilan. Angažman papinske diplomacije uopće je značajno pridonio opadanju mletačkog neraspoloženja prema Dubrovčanima. Nastojanje Rima oko izmirenja kršćanskih vladara posebno su se intezivirala uoči sazivanja tzv. Svete lige 1684. Iako je u tom razdoblju ključni jamac dubrovačkog integriteta bio Beč, važnost papinske diplomacije u povezivanju Dubrovnika s Habsburgovcima je neupitna, kao i povezanost s ostalim inicijativama koje su tada imale za cilj obranu dubrovačkih vitalnih interesa. Budući da je diplomatska praksa ovisila podjednako o dobroj koordinaciji dubrovačkog Senata, koliko i o sposobnosti pojedinih dubrovačkih diplomata te rimskim kontaktima koje su ostvarili, znatan dio rasprave upućuje u tom smjeru.

Intervju s msgr. Milanom Simčićem, dugogodišnjim službenikom Svete Stolice u Kongregaciji za nauk vjere i Kongregaciji za kler

Autori u članku analiziraju odnose Katoličke crkve i države u doba bana Ivana Mažuranića i danas. Ban Mažuranić i njegovo doba mogu se s pravom smatrati pokretačima modernizacije hrvatskog državnog prostora te unaprjeđenjem učinkovitosti i dostupnosti uprave, sudstva i školstva. Pitanje javnog školstva javlja se kao glavno pitanje rada obzirom da se kroz regulaciju odgojno obrazovnog sustava utjecalo na rad Crkve i ostalih vjerskih institucija drugih konfesija u ovom području. Mažuranić kao vrstan pravnik i istinski domoljub nije želio lišiti hrvatske škole vjerskog elementa, pa autori tumače da je konfesionalnost školstva ostala bitan element Mažuranićevog poimanja državne škole. Mažuranić je svjestan religioznih potreba hrvatskog naroda u političkom smislu, te njegov 'sekularizam' spram Crkve nije agresivan, a kakav je bio u mnogim europskim državama pod utjecajem prosvjetiteljstva. U Mažuranićevo doba u Hrvatskoj postoji svjesnost o ulozi Katoličke crkve u kulturnom, tradicijskom i ponajviše duhovnom životu naroda. U današnje vrijeme u odnosima Crkve i Države mnoga rješenja odgovaraju onima za koja se zalagao Mažuranić. Ugovori između Svete Stolice i Republike Hrvatske i Hrvatske Biskupske Konferencije i Vlade pokrivaju ona područja za koja je Mažuranić bio zainteresiran, a obzirom na rješenja koja se kroz te propise nude, autori utvrđuju da bi njima bio zadovoljan i sam ban Mažuranić., In this article the authors analyze relationships between the Catholic Church and the State in two historical periods: during the rule of Croatian viceroy Ivan Mažuranić and the modern time which, for the purposes of this article, started in the mid-nineties of the twentieth century, after the conclusion of the agreements between the Holy See and the Republic of Croatia. Viceroy Mažuranić was a modernist who deeply believed in the public school system which should be in the hands of the State. At the same time he never advocated secularization of the school system in which the school would lose its religious components. He was aware of the importance of religious education and realized that the Catholic religion is an integral part of the Croatian national identity, culture and everyday life. By observing the agreements concluded between the Holy See and the Catholic Church and also the Agreement made between the Croatian Bishops' Conference and the Croatian Government, the authors agree that Mažuranić would be satisfied with the solutions which exist today.

Protokol između Svete Stolice i jugoslavenske Vlade potpisan 1966. do sada je smatran uspjehom vatikanske istočne politike. U članku se, na temelju ocjena povjesničara Fabijana Veraje ukazuje i na njegovu protuhrvatsku crtu, što je bila posljedica neshvaćanja jugoslavenske društvene i vjerske scene u Vatikanu.

U radu je prikaza sadržaj knjige: Fabijan Veraja, Nikola Moscatello, savjetnik Jugoslavenskog poslanstva pri Svetoj Stolici. "Uspomene u svjetlu dokumenata. Doprinos povijesti katolicizma u Jugoslaviji (1922.-1946.), Papinski hrvatski zavod sv. Jeronima, Rim, 2014., 424 str. + 16 tabla

Autori u članku analiziraju odnose Katoličke crkve i države u doba bana Ivana Mažuranića i danas. Ban Mažuranić i njegovo doba mogu se s pravom smatrati pokretačima modernizacije hrvatskog državnog prostora te unaprjeđenjem učinkovitosti i dostupnosti uprave, sudstva i školstva. Pitanje javnog školstva javlja se kao glavno pitanje rada obzirom da se kroz regulaciju odgojno obrazovnog sustava utjecalo na rad Crkve i ostalih vjerskih institucija drugih konfesija u ovom području. Mažuranić kao vrstan pravnik i istinski domoljub nije želio lišiti hrvatske škole vjerskog elementa, pa autori tumače da je konfesionalnost školstva ostala bitan element Mažuranićevog poimanja državne škole. Mažuranić je svjestan religioznih potreba hrvatskog naroda u političkom smislu, te njegov 'sekularizam' spram Crkve nije agresivan, a kakav je bio u mnogim europskim državama pod utjecajem prosvjetiteljstva. U Mažuranićevo doba u Hrvatskoj postoji svjesnost o ulozi Katoličke crkve u kulturnom, tradicijskom i ponajviše duhovnom životu naroda. U današnje vrijeme u odnosima Crkve i Države mnoga rješenja odgovaraju onima za koja se zalagao Mažuranić. Ugovori između Svete Stolice i Republike Hrvatske i Hrvatske Biskupske Konferencije i Vlade pokrivaju ona područja za koja je Mažuranić bio zainteresiran, a obzirom na rješenja koja se kroz te propise nude, autori utvrđuju da bi njima bio zadovoljan i sam ban Mažuranić.

Prikaz knjige autora Peđe Radosavljevića pod naslovom Odnosi između Jugoslavije i Svete Stolice 1963 – 1978.

U članku se govori o smrti pape Pija X. i o konklavi iz 1914. u kojoj je izabran njegov nasljednik Benedikt XV., pri čemu se ti događaji stavljaju u kontekst početka Prvoga svjetskoga rata. Iznose se činjenice koje svjedoče da je Pio X. predviđao ratni sukob u Europi, a potom se opisuju njegove reakcije i stajališta u predvečerje i neposredno nakon početka Prvoga svjetskoga rata. Osobito se naglašava kako je početak rata porazno djelovao na Pija X., koji je preminuo ni mjesec dana nakon početka rata. Nakon kratkoga prikaza novih pravila za održavanje konklava, što ih je propisao upravo Pio X., iznose se podatci o održavanju općih kongregacija kardinala prije početka konklave i podatci o trima najizglednijim kandidatima za novoga papu, pri čemu se posebno naglašavaju čimbenici koji su utjecali na raspoloženje i stajališta kardinala. Nakon sažetih podataka o sudionicima konklave, iznosi se njezin tijek s detaljnim podatcima o glasovanju u svim izbornim krugovima, o sukobima među kardinalima i o izboru novoga pape, koji je uzeo ime Benedikt XV. Na kraju se iznose prve geste i prve mirovne poruke novoga pape.

Širenje sovjetskog utjecaja u Istočnoj i Središnjoj Europi nakon Drugog svjetskog rata doprinijelo je već ionako složenim odnosima Svete Stolice i država koje su proglašene “narodnim republikama”. Nakon pontifikata tvrdog antikomunista Pija XII. (1939. – 1958.), papa Ivan XXIII. okrenuo je novu stranicu u historiji diplomacije Svete Stolice. Sazvao je Drugi vatikanski koncil koji je pomogao Crkvi da se otvori različitostima i izazovima modernog svijeta. To je uključivalo jačanje dijaloga između Crkve i socijalističkih zemalja. Vodeći diplomat Svete Stolice bio je Agostino Casaroli čiji posjet Moskvi 1971. i potpisivanje Helsinškog završnog akta 1975. predstavljaju neke od vrhunaca “istočne politike” (Ostpolitik) Svete Stolice. Pavao VI. (1963. – 1978.), koji je naslijedio Ivana XXIII., vodio je politiku balansa između težnji za boljim odnosima sa Sovjetskim Savezom i unapređenja uvjeta za vjernike u socijalističkim zemljama., The spreading of Soviet influence into Eastern and Central Europe after World War II added to the already complex relations between the Holy See and the countries declared “popular democracies”. After the pontificate of staunchly anti-communist pope Pius XII (1939 – 1958) a new pope, John XXIII, turned a new page in history of diplomacy of the Holy See. He convened the Second Vatican Council that helped the Church open to diversities and challenges of the modern world. That included forging a dialogue between the Church and socialist countries. The leading Vatican diplomat and father of so-called Ostpolitik of the Holy See was Agostino Casaroli whose visits to Moscow in 1971 and the signing of the Helsinki Final Act were some of the high points of the Ostpolitik of the Holy See. Paul VI (1963 – 1978), who succeeded John XXIII, led a policy of fine balance between pursuing better relations with the Soviet Union and improvement of conditions of the faithful in socialist countries.

Prvim višestranačkim izborima u proljeće 1990., odnosno dokidanjem dotadašnjeg jednopartijskog komunističkog sustava vlasti, Republika Hrvatska priključuje se sveopćem procesu demokratizacije koji je u to vrijeme već bio zahvatio većinu dotadašnjih komunističkih zemalja u Europi. Novim hrvatskim Ustavom (iz prosinca 1990.), utemeljenim na načelima demokracije, i kršćanstvo je dobilo svoju punu slobodu proglašenjem ustavnog načela vjerske slobode. Katolička crkva time je stekla slobodu javnog djelovanja u Hrvatskoj, kroz koje je dala značajan doprinos stvaranju samostalne, suverene i međunarodno priznate moderne hrvatske države. Središnji dio rada stoga obuhvaća i analizira javno djelovanje i aktivnosti Katoličke crkve u Hrvatskoj u razdoblju od 1991. do 1995., koje su se očitovale ponajprije kroz rad, stavove i odluke Biskupske konferencije Jugoslavije, odnosno (od 1993. godine) Hrvatske biskupske konferencije, kao službenog predstavničkog tijela biskupa Katoličke crkve u Hrvatskoj, koje je donosilo i javnosti obznanjivalo službene stavove Crkve o svim važnijim političkim odlukama i događajima u Republici Hrvatskoj. Također, djelovanje Katoličke crkve u promatranom razdoblju obrađeno je i prikazano i kroz brojne druge javne istupe predstavnika Katoličke crkve u Hrvatskoj i njihova nastojanja i upornost u traženju mira i zaustavljanja sukoba na ratom zahvaćenim područjima Republike Hrvatske, kao i u zagovaranju poštivanja temeljnih ljudskih prava i sloboda. Usporednom analizom izvornih dokumenata, službenih izjava i priopćenja Katoličke crkve, medijskih tekstova i relevantne literature, u radu je kronološki prikazano djelovanje i aktivnosti Katoličke crkve u Hrvatskoj nakon uspostave demokracije i proglašenja njezine neovisnosti 1991. godine, u novonastalim političkim i društvenim okolnostima, te u ratnim uvjetima kao posljedicom velikosrpske agresije na Hrvatsku koja je započela u ljeto 1991. godine. Prikazano je također kakva je u tim prijelomnim političkim i ratnim zbivanjima bila uloga Katoličke crkve u hrvatskim, te međunarodnim okvirima, odnosno njezin utjecaj na domaće i svjetske političke i vojne dužnosnike, međunarodne institucije, domaću i svjetsku javnost, kolika je i kakva bila uloga Katoličke crkve u procesu međunarodnoga priznavanja Republike Hrvatske, te od kakvog je značaja bilo njezino pastoralno i karitativno djelovanje i moralni utjecaj na hrvatski narod u ratnim zbivanjima koja su obilježila hrvatsku povijest u prvoj polovici 1990-ih. U kontekstu javnoga djelovanja Katoličke crkve u promatranom razdoblju i njezina utjecaja na događanja u Hrvatskoj, također je obrađeno i pitanje njezina odnosa sa Srpskom pravoslavnom crkvom, kao i odnos sa Svetom Stolicom, odnosno utjecaj pape Ivana Pavla II. i službene vatikanske politike na zbivanja u Hrvatskoj u prvoj polovici 1990-ih. Završni dio rada donosi pregled materijalnih i ljudskih stradanja Katoličke crkve u Hrvatskoj, odnosno pregled stradanja crkvene arhitekture koji je prikazan po (nad)biskupijama, te stradanja njezinih službenika.

U analizi odnosa jugoslavenskih socijalističkih vlasti prema religiji, Crkvama i vjerskim zajednicama autor u ovome radu istražuje u kojoj mjeri je socijalistički sustav, predvođen Komunističkom partijom Jugoslavije (KPJ), odnosno Savezom komunista Jugoslavije (SKJ), uspio u razdoblju od 1945. do 1989. godine dovesti ne samo do slabljenja vezanosti uz Crkvu, odnosno do smanjenja broja članova Crkava i vjerskih zajednica nego i do njihova isključivanja, odnosno „izgraničenja“ iz političkoga i društvenog života, kao i do smanjenja njihova društvenog značenja uopće. Sve to bit će obrađeno u četiri zasebna poglavlja, pri čemu će se u prvome poglavlju naznačiti bît međusobnoga „sporenja“ Katoličke crkve i novouspostavljene vlasti koju su činili članovi KPJ, dok će ostala tri poglavlja odgovarati trima vremenskim razdobljima povijesnoga razvoja odnosa između države i Crkava i vjerskih zajednica: 1) vrijeme između kraja II. svjetskoga rata (1945.) i završetka sukoba sa Staljinom (1950.); 2) razdoblje pedesetih, šezdesetih i sedamdesetih godina i 3) razdoblje od kraja sedamdesetih do kraja osamdesetih. U svakome od tih razdoblja analizira se odnos jugoslavenskih marksističkih teoretičara prema religiji, Crkvama i vjerskim zajednicama te slijedom toga 2) odnos socijalističkih vlasti prema Crkvama i vjerskim zajednicama 3) odnos Crkava i vjerskih zajednica prema socijalističkome sustavu. Kroz neposrednu razradbu ovih triju odnosa bit će riječi i o međusobnome odnosu unutar pojedinih vjerskih zajednica (npr. odnos službene katoličke crkvene hijerarhije prema nekim redovničkim zajednicama i njihovim udruženjima, kao npr. Udruženju katoličkih svećenika „Dobri Pastir“) jer su ti unutarcrkveni odnosi bili posljedica sveukupnih odnosa Crkve i države., The author analyzes the relationship between the Socialist authorities in former- Yugoslavia and religion, the Church and religious communities, and explores the degree to which the Socialist system led by the Communist Party of Yugoslavia (KPJ), or, more correctly, the Communist Alliance of Yugoslavia (SKJ), from 1945-1989, was responsible for weakening the bonds between the people and the Church and religious communities, with falling Church membership as a result. The article also analyzes the degree to which believers were excluded from political and social life, which resulted in their social marginalization. The article is divided into four sections. The first deals with the essence of the “conflict” between the Catholic Church and the KPJ authorities. The next three sections correspond to three phases in the relationship between the state and the Church and religious communities. These are: 1) from the end of WWII (1945) to the end of the confrontation with Stalin (1950); 2) the 1950s, 1960s and 1970s; and 3) from the end of the 1970s to the end of the 1980s. In each period, the author analyzes the relationship between Yugoslav Marxist theory and religion, the Church and religious communities, the relationship of the Socialist authorities with the Church and religious communities, and the relationship of the Church and religious communities with the Socialist system. The article also deals with relationships inside one of the religious communities. It examines the relationship between the Catholic hierarchy and some Franciscans and their associations, namely “The Good Shepherd Association of Catholic Priests”. This is important because the relationship between the church hierarchy and this association reflected the broader relationship between the Church and the state at that time.

Nakon što je godine 1878. Kneževina Crna Gora proširila svoje granice u kojima se našao određeni broj katolika u većinski pravoslavnoj državi, knez Nikola I. započeo je razgovore sa Svetom Stolicom, te s njom 1886. potpisao Konvenciju kojom su osigurana prava katolika u Kneževini. Konvencijom je zajamčena sloboda ispovijedanja katoličke vjere, obnovljena je Barska nadbiskupija, uređeno je imenovanje župnika i vjeroučitelja, priznata je valjanost mješovitih ženidaba, a 1887. dopušteno je bogoslužje na staroslavenskom jeziku. Gubitkom samostalnosti godine 1918., Crna Gora je kao ugovorna strana prestala postojati, zbog čega je Konvencija de facto prestala vrijediti. Konkordat iz 1935. kojim je Sveta Stolica nastojala osigurati prava katolika u Kraljevini Jugoslaviji je propao. U komunističkoj Jugoslaviji zbog neprijateljske odijeljenosti Crkve i države, položaj Katoličke Crkve uređivan je Ustavom, zakonima o vjerskim zajednicama i ‘Protokolom’. Kada je 2006. ponovno stekla neovisnost, Crna Gora započinje nove pregovore sa Svetom Stolicom, te je 24. lipnja 2011. potpisala Temeljni ugovor, koji je, nakon obostrane ratifikacije, stupio na snagu 21. lipnja 2012. Zbog protivljenja dijela crnogorske javnosti u Temeljni je ugovor kratko prije ratifikacije, diplomatskim putem, dodano nekoliko novih odredaba. Temeljnim ugovorom dogovorena su prava katolika u Crnoj Gori, prema suvremenim demokratskim standardima. Ugovori sa Svetom Stolicom, kako onaj iz 1886. tako i onaj iz 2012., donijeli su Crnoj Gori veliki politički ugled na Zapadu., After the Principality of Montenegro had expanded its boundaries in 1878 within which a number of Catholics found themselves in the Orthodox-majority country, Prince Nicholas I started talks with the Holy See, and signed the Convention ensuring the rights of the Catholics in the Principality. The Convention guaranteed freedom to profess the Catholic faith, the Archdiocese of Bar was restored, the appointment of parish priests and catechists was regulated, the validity of mixed marriages was recognized, and in 1887 worship services in the Old Slavonic language were permitted. The loss of independence in 1918 terminated the Convention. However, Montenegro regained independence in 2006, and as early as 2011 began new negotiations with the Holy See. On 21st June 2011 Montenegro signed the Fundamental Agreement, which entered into force after ratification by both sides. Because of the opposition of a part of Montenegrin public, shortly before ratification, through diplomatic channels, some new provisions were added to the Fundamental Agreement. By the Fundamental Agreement the rights of the Catholics in Montenegro are agreed, in accordance with modern democratic standards. The treaties with the Holy See, the one of 1886 as well as the one of 2012, have brought Montenegro a great reputation in the West.

Radnja ove disertaciji iznosi analizu rada i djelovanja zagrebačkog nadbiskupa, a kasnije i kardinala Franje Šepera u kontekstu problematike crkveno-državnih odnosa u tadašnjoj SFR Jugoslavij koja je bila pod vlašću komunističkog režima i njegova društvenog poretka. Osim što je Katolička Crkva imala veliki utjecaj na politički, društveni, gospodarski i kulturni razvoj hrvatskog društva, jednako tako značajnu ulogu imali su i njezini dostojanstvenici među kojima se ponajviše ističe nadbiskup i kardinal Franjo Šeper. On je naime bio ordinarijem Zagrebačke nadbiskupije koja je po svojo veličini, broju vjernika, svećenika, redovnika i redovnica bila tada prostorno najveća crkvena jedinica u tadašnjoj Jugoslaviji. Jednako tako Šeper je povjerenu mu dužnost obavljao u vrlo teškim i zahtjevnim vremenima za Katolčku Crkvu. Šeperov značaj i uspješnost u vođenju nadbiskupije te njegov opus za dobrobit opće Crkve, koja se osobito ogleda kroz njegov koncilski i postkoncilski angažman bez sumnje je rezultirala njegovim imenovanjem na dužnost prefekta Kongregacije za nauk vjere 1968. godine. Navedenim imenovanjem Franjo Šeper je de facto postao Papina desna ruka, a samim time jedna od najvažnijih osoba suvremene Crkve. To međutim ima osobito značenju kada se ima u vidu kako je to bila dužnost koja je ponajviše imala zadaću brige za ispravnu provedbu koncilskih odluka u Katoličkoj Crkvi širom svijeta. Kroz uvodni dio dsertacije ukazano je na okolnosti koje su prethodile Šeperovu dolasku na čelo Zagrebačke nadbiskupije. Prikazane su glavne značajke koje su obilježile crkveno-državne odnose te podaci o prilikama u Zagrebačkoj nadbiskupiji i Katoličkoj Crkvi koje su dočekale Franju Šepera prije preuzimanja mjesta rezidencijalnog zagrebačkog nadbiskupa. Iznesene su mnogobrojne činjenice iz Šeperova dotadašnjeg života, školovanja, svećeništva te biskupstva. Zatim su prikazana glavna obilježja i karakteristike njegova crkvenog djelovanja na mjestu tajnika zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Alojzija Stepinca, rektora Bogoslovnog sjemeništa, župnika župe Krista Kralja u zagrebačkom Trnju te na nadbiskupa koadjutora Zagrebačke nadbiskupije. Uz sve navedene dužnosti u radnji je iznesen odnos državnih vlasti prema Šeperu osobno te prema njegovu crkvenom djelovanju. Radnja u svom središnjem dijelu prikazuje Šeperovo djelovanje u vrijeme vrlo značajnih događaja i promjena u Katoličkoj Crkvi. Bilo je to vrijeme kada se Crkva prema idejama Pape Ivana XXIII. otvorila prema suvremenom svijetu te je s tim ciljem inicirao pokretanje Drugog vatikanskog koncila. Ovo nastojanje je nastavio i okončao njegov nasljednik Papa Pavao VI. U svim tim događajima svakako je ne malu ulogu imao upravo Franjo Šeper kao jedna od zapaženijih osoba na koncilskim zasjedanjima te poticatelj prihvaćanja koncilskih odluka u Crkvi u Hrvata. Uz početak, tijek i završetak Drugog vatikanskog koncila, iznesene su sve koncilske odluke prema redosljedu donošenje te su zatim iznesena stajališta Franje Šepera o njima, ali i stajališta ostalih katoličkih biskupa iz Hrvatske i Jugoslavije. U nastavku radnje ukazano je na primjere konkretne primjene koncilskih odluka u Hrvatskoj i Jugoslaviji, s osobitom pozornošću na kretanja u Zagrebačkoj nadbiskupiji kojoj je na čelu bio Franjo Šeper. Izneseni su primjeri kako se nastojala proširiti koncilska misao putem tiskovne i izdavačke djelatnosti Crkve s naznakom na Šeperovu ulogu i značaj pri ovim zbivanjima. Ovdje su izneseni dokumenti i činjenice koji prikazuju zbivanja oko osnutka katoličkog lista Glas (s) Koncila, s naznakom na njegovu ulogu i značenje za širenje koncilske misli. Jednako tako izneseni su pokazatelji Šeperove uloge i stajališta oko pokretanja Instituta za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije – Kršćanska sadašnjost. Dakako izneseni su i opći pokazatelji oživljavanja vjerskog tiska u vrijeme Šeperova nadbiskupstva za što je bez sumnje dobrim dijelom i on sam bio zaslužan. Također su prikazani primjeri Šeperova zalaganja za širenje ideja Koncila kroz mnogobrojne promjene unutar Crkve koje su se ogledale u osnivanju mnogobrojnih institucija s ciljem poboljšanja teološkog i pastoralnog rada i djelovanja Katoličke Crkve, kako na prostorima Zagrebačke nadbiskupije, tako i šire. Primjerice to se odnosi na njegovu ulogu u osnutku Katehetskog instituta na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, Instituta za crkvenu glazbu na Bogoslovnom fakultetu, Instituta za teološku kulturu laika te poticanje vjernika laika za veće uključivanje u rad Crkve. U radu je ukazano na Šeperovu brigu za svećenički kadar koja se ogledala kroz osnivanje Svećeničkog vijeća Zagrebačke nadbiskupije s ciljem što bolje međusobne suradnje biskupa i svećenika te namjerom što kvalitetnije pastoralne brige za vjernike. Ukazano je na Šeperovo osobito zalaganje za obnovu i izgradnju novih crkvenih objekata uz pomoć Fonda Pape Ivana XXIII koji je osnovan u tu svrhu. Dakako izneseni su i pokazatelji Šeperova angažmana pri osnivanju novih župa. U tom pogledu istaknuti su primjeri osnivanja novih župa u Zagrebu koji se brojem stanovnika iznimno povećao tijekom 20. stoljeća, ali jednako tako i diljem Zagrebačke nadbiskupije s analizom koja jasno ukazuje na vrlo promišljeno i mudro osnivanje novih župa s ciljem kvalitetnije pastoralizacije vjernika Zagrebačke nadbiskupije. Ukazano je zatim na iznimno veliki Šeperov angažman u pogledu odgojno-obrazovnih institucija Katoličke Crkve i njegovo svesrdno zalaganje za poboljšanje mogućnosti za njihov rad te privlačenje sve većeg broja mladeži da se odlučuju na svećenički poziv u tim teškim vremenima za Crkvu u Hrvatskoj. Na temelju arhivske građe i dokumenata državnih vlasti iznesena je analiza stajališta hrvatskih, odnosno jugoslavenskih komunista prema Drugom vatikanskom koncilu, njegovim odlukama i sudjelovanju katoličkih biskupima iz Jugoslavije na njegovim plenarnim zasjedanjima s posebnom pozornošću na stajališta i odnos režima prema Franji Šeperu. Cjelokupno Šeperovo crkveno djelovanje u radnji je opisano i kroz njegovo predsjedanje Biskupskom konferencijom Jugoslavije, gdje su iznesene najznačajnije odluke te se ukazalo na njihovo značenje. Iznesene su također i glavne promjene u upravi i prostornoj organizaciji Katoličke Crkve za Šeperova predsjedanja Biskupskom konferencijiom te je pritom ukazano na stajališta režima prema njima. Nakon iznesenih pokazatelja djelovanja Crkve i Franje Šepera radnja se svojim sadržajem usredotočila na glavne točke prijepora u crkveno-državnim odnosima. Ukazano je na činjenicu kako su državne vlasti bile najosjetljivije u pogledu staleških udruženja katoličkih svećenika, s kojima su nastojali dovesti do razdora unutar crkvenih redova. Pritom je ukazano na stajališta Svete Stolice, odnosno Crkve i Franje Šepera osobno o ovoj problematici. Zatim je ukazano na nezadovoljstvo državnih vlasti s radom odgojno-obrazovnih ustanova Katoličke Crkve, koje su usprkos svekolikim nastojanjima režima okupljale sve veći broj polaznika te su samim tim bile zalogom budućnosti Crkve, što dakako državnim vlastima nije odgovaralo. Naglasak u radnji stavljen je i na problematiku tiskovne i izdavačke djelatnosti Crkve koja je također predstavljala problem za državne vlasti zbog činjenice uz pomoć nje Crkva ipak uspjevala doći do svojih vjernika prenoseći kako koncilske, tako i opće crkvene vijesti i vjerske edukativne sadržaje. U radnji su iznesene okolnosti vezane uz Šeperovo imenovanjekardinalom 1965. godine pri čemu je iznesen cjelokupni kontekst u kojem se ova odluka Svete Stolice dogodila. Ukazano je na značaj ovog imenovanja za Zagrebačku nadbiskupiju te Katoličku Crkvu u Hrvatskoj. Dakako ovaj događaj je stavljen u kontekst zbivanja u Hrvatskoj i Jugoslaviji te je iznesen prikaz reakcije državnih vlasti i javnosti na ovaj događaj. Radnja je svojim sadržajem zatim posvećena problematici crkveno-državnih odnosa u Hrvatskoj i Jugoslaviji te ulozi i stajalištima Franje Šepera u pitanjima vezanim uz nju. Izneseni su podaci o početnim razgovorima katoličkih biskupa, a zatim i predstavnika Svete Stolice sa državnim vlastima. Iznesen je tijek njihovih razgovora i prijepora u pojedinim pitanjima vezanim uz slobodu djelovanja Katoličke Crkve te njezine samostalnosti u odlučivanju u pitanjima izbora i imenovanja novih biskupa, problematici crkvene organizacije, slobode rada vjerskih škola, problematike djelovanja staleških udruženja katoličkih svećenika i slično. Iznesen su tako dokumenti koji ukazuju na to kako se došlo do odluke o potpisivanju Protokola između predstavnika jugoslavenskih vlasti i Svete Stolice. Dakako pritom je osobiti naglasak stavljen na ulogu i stajališta Franje Šepera u pitanjima koja su izazivala prijepore u odnosima Crkve i državnih vlasti u tadašnjoj Jugoslaviji. Nakon toga je iznesena analaiza teksta Protokola s ocjenom njegovih pozitivnih i negativnih aspekata za Katoličku Crkvu i komunistički režim. Zatim je iznesena i reakcija crkvenih i državnih krugova na njegovo potpisivanje te kakav je bila reakcija u javnosti. Radnja svojim sadržajem je zatim posvećena imenovanju Franje Šepera na mjesto prefekta Kongregacije za nauk vjere. Pritom je iznesena analiza značenja ovog imenovanja za Šepera, Katoličku Crkvu u Hrvatskoj, ali i u svijetu. Iznesene su dakako reakcije crkvenih , ali i državnih krugova te domaće i svjetske javnosti. Zatim je iznesen prikaz Šeperova razrješenja s mjesta Zagrebačkog nadbiskupa i predsjednika Biskupske konferencije Jugoslavije te odlazak u Rim. Radnja je svojim sadržajem okončana s prikazom Šeperova djelovanja na mjestu prefekta Kongregacije za nauk vjere s iznesenim glavnim obilježjima i pokazateljima njegova djelovanja na ovoj vrlo odgovornoj dužnosti koja mu je povjerena s ciljem promicanja i oživotvorenja koncilskih odluka. Početne teze u ovoj disertaciji o djelovanju Franje Šepera na mjestu Zagrebačkog nadbiskupa te odnosu komunističkih vlasti prema njemu i Katoličkoj Crkvu u konačnici su potvrđene na temelju istraženih dokumenata iz građe crkvenih i državnih arhiva u Zagrebu i Rimu.

Katolička je crkva u povijesti Hrvatske Države imala veliku i važnu ulogu, čuvala je kulturnu baštinu i njegovala duh i vjeru hrvatskoga puka od 9. stoljeća pa do danas. Ukorijenjenost katolicizma u Hrvata postiglo je razinu nacionalnog identiteta što razlikuje Hrvate od susjednih zemalja koje su povijesno vezane za istočni kulturni krug i pravoslavnu vjeru. Upravo ta vjerska razlika činila je kamen spoticanja u razdoblju prve Jugoslavije, ali i u „Titovoj“ Jugoslaviji. Dolaskom partizana na vlast u Hrvatskoj i uspostavom Federativne Hrvatske, počeli su se nadzirati problemi s kojima će se susretati Katolička crkva. Naime, još za trajanja Drugoga svjetskoga rata, puno je svećenika odvedeno u logore i pobijeno, a stanje u Crkvi nije se posebno promijenilo niti u raznoblju „mira“. Odmah je započeta „borba“ Crkve s vlastima, oduzimanje imovine, prava glasa (ugušen vjerski tisak), suđenje svećenicima, izbacivanje vjeronauka iz škole, medijsko blaćenje Katoličke crkve. Biskupi vlastima odgovaraju Pastirskim pismom, a odgovor vlasti donosi još jače postroženje te sramotno suđenje Alojziju Stepincu i ostalim svećenicima. Titova vlast ne miruje, cilj im je odijeliti Katoličku crkvu od Vatikana, smatraju da je Vatikan na strani neprijateljskoga Rima, te potiču svećenike na osnivanje staleških udruženja katoličkih svećenika. Cilj im je stvoriti Narodnu crkvu sličnu Pravoslavnoj crkvi. Vladin gnjev na svećeničko odbijanje pristupa udruženjima, dopis Svete Stolice da nije dopušten pristup udruženjima, kao i nerazjašnjeni pritvor Alojzija Stepinca bili su uzroci prekida diplomatskih odnosa između Jugoslavije i Svete Stolice, 1952. godine. Od 1953. do 1960. Država i dalje vodi svoju politiku nesnosnih odnosa sa Crkvom. Međutim, u međuvremenu je proglašen je novi nadbiskup, Franjo Šeper, a trn u oku Jugoslavenske vlade, kardinal Stepinac, je umro 1960. Dah novih zanosa i suvremeniji pogledi omogućili su otvaranje jugoslavenske diplomacije ka Svetoj Stolici, sudjelovanje hrvatskih biskupa na II. vatikanskom saboru i konačno potpisivanje glasovitog Protokola koji je budio različite konotacije. Tito 1971. godine posjećuje papu, donesen je novi Ustav, kroji se nova politika otvaranja prema suvremenome svijetu. Događaj koji je uzbunio političku scenu Jugoslavije svakako jest smrt Josipa Broza Tita i uvod u rascijepljenje Hrvatske od Jugoslavije što je dovelo do Domovinskoga rata.

Izlaganje je održano u sklopu znanstvenog kolokvija s međunarodnim sudjelovanjem u organizaciji Odjela za komunikologiju Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu.

Autor u prvom dijelu daje prikaz života i rada Marka Antuna de Dominisa u prvom redu kao senjskog biskupa. Posebno analizira njegovu ulogu u rješavanju tzv. uskočkog pitanja. U drugom dijelu jest tekst izvješća o stanju u biskupijama Senjskoj i Modruškoj koji je Dominis poslao 1602. Svetoj Stolici, tada već imenovani splitski nadbiskup. U popratnim bilješkama podatci iz njegova izvješća dopunjuju se drugim suvremenim izvorima., Marco Antonio de Dominis certainly belongs amongst the greats of our past whose meaning crosses Croatian borders. With his written works he deserves a lasting memorial. His theological thoughts still have freshness today, but the same it can be said that in his time he was greatly motivated by socio-political circumstances. His duty as bishop doesn't have particular significance for the diocese which he was the head of because he dealt with them without much dedication. Amongst the problems he was concerned with in regards to our region – as was also very important in Europe – was the question of Senj's Uskoks, although less with the position of these Uskoks, as with the positions of the plans of the European powers of the time. And that was ultimately allow him to stay on in the Senj-Modruš bishop's seat. However this was not to curtail his desire for a career in the church. The way to the archbishop’s seat of Split was opened him. Hence his strong and restless spirit would carry him to scenes of conflict, politics and theology. In this field, he created his world famous work: De Republica Ecclesiastica (The Ecclesiastical Republic) which impressed the world, but also put into question church practice, especially the practice of the Holy See. After some time he began his return to Rome and the papacy. We do not know what he would have said to us about that journey because of the ten anticipated books of his Retractationes he did not finish any of them completely. Firstly prison and then his grave stopped him in his work. His report to the Holy See indicated very well key points in the life of the diocese, but he did not have time – and maybe no particular will – to better address them. So we also notice a lot superficialities in the descriptions of the diocese which he managed. In Senj's bishopric there was almost nothing outside of the city's walls that was known to him. In the bishopric of Senj's archives from the time of his administration we don't have one single file. He looked at the customs of people and the circumstances in which they lived with the eyes a foreigner. He began making visits of the areas of his administration, but he didn't finish this. Not even the small places, which he included in his accounts. We can get the impression that better solutions in those circumstances for these dioceses could have been achieved by his uncle Antun who was killed under Klis, although less educated than his nephew, who circled the world high science and power. One of the rare initiatives which he began was the disciplining of the Uskoks. He was not successful in that, although his proposals were wise and had perspective, but under the conditions that they would be understood and enforceable. It was something that in these circumstances could not be expected.

Ivan Pavao II. prvi je papa koji je koristio kompjuter, emitirao dokument preko Interneta, koristio folklor (socijalni i etnički) itd. Revolucionirao je način kako pape komuniciraju sa svijetom, ali nije ni u čemu promijenio sadržaj koji je komunicirao: tradiciju koju je naslijedio. Bio je revolucionar po osobnoj akciji, a tradicionalist po njezinu organizacijskom okviru.

Zbirka dokumenata o papinskim prosvjedima, naputcima i nalozima u svezi s progonom židova.

Članak polazi od diplomatskih implikacija sudskog procesa kardinalu Alojziju Stepincu na diplomatske odnose s tadašnjom Jugoslavijom, a u drugom koraku i doprinos beatifikacije kardinala Stepinca 1998. na ukupne diplomatske odnose Svete Stolice s Republikom Hrvatskom. S obzirom na važnost koju je vatikanska diplomacija pridaje kardinalu Stepincu ("najsvjetliji lik Crkve u Hrvata") u članku se zaključuje da je Stepinac u stanovitom, simboličnom smislu prethodnika hrvatskih veleposlanika pri Svetoj Stolici.

Pripadnici Hrvatskoga (i Slovenskoga) katoličkog pokreta uputili su 1915. godine Sopomenicu papi Benediktu XV. sa zamolbom da se zauzme za Hrvatsku (i slovenske zemlje) nakon završetka svjetskoga rata. Njihov je krajnji cilj bio rušenje Austro-Ugarske Monarhije i stvaranje samostalne južnoslavenske državne zajednice.