Search

This paper examines digital archiving policies of open access (OA) electronic scholarly journals in Central Europe. The research sample consists of 1589 journals from nine Central European countries registered in the Directory of Open Access Journals (DOAJ). Results show that of the 1589 journals, 69% of them have an archiving policy. In terms of the number of indexed journals, Poland ranks first with 592 journals. Switzerland is at the forefront of digital archiving with 89% of archived journals. It was also found that Portico and national libraries are the most widely used archives, and that 19% of the preserved journals are archived in more than one archive. A preliminary analysis was also conducted to investigate the possible existence of a relationship between journal rank and digital archiving. The results show a higher number of JCR indexed titles, as well as a higher ranking, among archived journals. The paper also compares the status of archiving policies among Asian and Central European countries. The results reveal that archived journals are significantly more represented in Central European countries.

U radu se, nakon uvodnog razmatranja, donosi kratka povijest razvoja umjetne inteligencije. Potom se objašnjava koncept neuronskih mreža s ciljem razumijevanja tehnologije koja stoji u pozadini algoritama umjetne inteligencije. Autor nadalje pojašnjava proces treniranja i izrade modela koji umjetna inteligencija koristi u svome radu koristeći se primjerom optičkog prepoznavanja teksta. U nastavku rada prikazuje se smjer suvremenih arhivskih istraživanja povezanih s umjetnom inteligencijom, objašnjava metodologija odabranog istraživanja i daju rezultati njegove prve provedene faze. Potom autor propituje temeljna pitanja koja proizlaze iz dijela provedenog istraživanja koja se odnose na percipirane prijetnje koje donosi upotreba umjetne inteligencije, ali i na njezine dobrobiti. Autor ukazuje na opasnost da predrasude budu ugrađene u algoritme umjetne inteligencije, ali također objašnjava da nema uspješne umjetne inteligencije bez ugrađenih predrasuda. Potom diskutira i o pojmu umjetne inteligencije čiji se rezultati mogu objasniti i propituje pravnu odgovornost korištenja umjetne inteligencije. Autor zaključuje o značaju umjetne inteligencije u arhivima – kako one koja će utjecati na optimizaciju arhivskih procesa tako i one koju će arhivisti morati očuvati kao dokaz aktivnosti stvaratelja digitalnog arhivskog gradiva.

This short paper present the possibilities of using artificial intelligence (AI) in improving everyday archival processes.

Izvještaj sa skupa AI i arhivi: izazovi i mogućnosti digitalnih i izvorno digitalnih arhiva. Britanski državni arhiv i Britanska knjižnica, 28. – 29. siječnja 2021.

In order to secure usability of records over the retention period, the archives conduct digital preservation actions which may entail conversion, migration and other procedures. When using digitization for creating copies in the form of original, the archives should consider the trustworthiness of the process – the involved professionals, equipment, software, and procedures. These are the critical points in the process of converting physical originals into digitized originals having legal validity. The authors discuss the authenticity of records converted from physical to digital form. They argue that a digitized record is a copy in the form of an original if it meets the requirements of completeness, reliability of the process, integrity and availability. The authors define 53 requirements to be met in the process of digitization. The authors conclude on the requirements set before the digitization process having goal of producing authentic digital copies in the form of original.

Information and communication technologies have changed the way of communication, users’ habits and expectations in all types of settings (business, education, entertainment, service production, tourism, manufacture, …), but also set new requirements for institutions. One of them is online access to digitised authentic materials, which creates added value for users and institutions.The process includes selection, digitisation, format processing, annotation and information retrieval conducted on the collection of materials from the Archives of the Faculty of Humanities and Social Sciences, University of Zagreb, consisting of minutes from the Faculty Council meetings from 1874 until the digital era. Results confirm the presented process as one of possible solutions but requires planned strategy and interdisciplinary approach.

Digitisation of archival materials is a lengthy process in which the act of digitisation is usually the shortest and the most straightforward one. It is the processing of the digitised materials that take a lot of time and effort. It is valuable to have digitised materials available online, even for the reason of not having to travel to the physical location of the originals, but the tendency of extracting additional value from the materials increases. To that end, the archival materials can be processed by new techniques such as artificial intelligence (AI) and crowdsourcing. The authors use the example of digitisation of the minutes from the Faculty (of Humanities and Social Sciences) Council meetings dating from 1913 to 1996 and the application of AI to improve the OCR results and NER for semantic enrichment as well the example of digitisation of the food rationing cards, used between 1941 and 1945 in Zagreb, Croatia and the application of AI and crowdsourcing to data extraction, analysis and visualisation.

Rad se uvodno osvrće na trenutno stanje u arhivima i detektira potrebu za korištenjem suvremenih tehnologija. Neke od njih donose korjenite promjene ili, pak, mijenjaju ustaljene načine poslovanja pa se zbog toga i nazivaju disruptivnim tehnologijama. Potom se detaljnije pojašnjava sam pojam i identificiraju osnovne tehnologije koje će imati značajan utjecaj na poslovanje arhiva. Analiziraju se umjetna inteligencija, ulančani blokovi, velika količina podataka i tehnologije digitalne participacije – najprije se daju osnovna objašnjenja kako pojedina tehnologija funkcionira, potom prikazuju primjeri te diskutira o potencijalnoj primjeni u arhivima. Zaključno rad donosi usporedbu očuvanja analognog u odnosu na digitalno gradivo, diskutira o pristupima financiranju te argumentira potrebu da se arhivi znatnije okrenu korištenju disruptivnih tehnologija.

kontekstu postavlja Talinska deklaracija. Opisuje se pokretanje Inicijative za uspostavu digitalnog arhiva (eArhiv) koji treba uvažavati temeljne principe arhivističke teorije i prakse te relevantne norme, pa se stoga koncepti i izazovi dugoročnog očuvanja digitalnoga gradiva tumače u kontekstu tijela javne vlasti. Inicijativa je provela pilot-istraživanje koristeći “Upitnik o dokumentaciji i informacijama u digitalnom obliku”. U radu se analiziraju i tumače odabrani rezultati provedenog istraživanja. Zaključno autori se kritički osvrću na rezultate te predlažu konkretne kratkoročne i dugoročne aktivnosti.

The records created today are created in the digital form. Their trustworthiness, i.e. authenticity, accuracy and reliability are important in the context of long-term digital preservation. In the digital form, the concept of original has changed significantly. Paper contracts between two parties, for example, were usually made in at least two copies, each of them considered original and kept by the contracting parties. Their copies were clearly distinguished from the originals. On the other hand, one digital version of a contract can be digitally signed by two parties and copied in, theoretically, infinite number of – originals. In specific cases, like in the case of dealing with promissory notes (a type of bearer instrument) where the person holding the original has certain rights and the rights can be exchanged by the exchange of the physical original, creation of a digital original is not practical since it may be duplicated many times without the possibility to distinguish between the original carrying rights and originals that do not. To cope with this challenge, and to be able to use digital originals just as their paper counterparts, a blockchain-based solution to manage and trace digital originals will be presented and analyzed. The idea behind it is to create an environment which can manage digital originals as irrefutable evidences.

Autori predlažu rješenje za pohranu tekućeg digitalnog gradiva upravnih ustanova, uz osiguranje njegove autentičnosti, koje se temelji na komponenti državnog oblaka i komponenti ulančanih blokova (engl. blockchain). Ovakvo rješenje mogle bi koristiti upravne ustanove koje nemaju svoje sustave za upravljanje gradivom, a ono bi se moglo, na temelju dijeljenja iste platforme i funkcija, nadograditi državnim digitalnim arhivom koji bi tada trebao imati funkciju očuvanja digitalnoga gradiva i njegove autentičnosti. Razvojem komponente ulančanih blokova koja je distribuirana na učesnike sustava (ustanove) i, konačno, razvojem predloženog sustava od povjerenja kao cjeline, ojačavaju se kapaciteti i vjerodostojnost svih upravnih ustanova koje koriste predloženi koncept sustava. Sustav se može nadograditi državnim digitalnim arhivom za arhivski dio digitalnoga gradiva upravnih (i drugih) ustanova.

Uz samu upravnu funkciju, s vremenom su arhivi prigrlili i kulturnu i znanstvenu ulogu u društvu. Danas suvremeni arhivi postaju komunikatori sa širom publikom, čime arhivska pedagogija dobiva na značaju. Rad polazi od činjenice da hrvatski arhivi nemaju (dovoljno) razvijenu edukativnu djelatnosti. Zbog toga su autori proveli istraživanje europskih nacionalnih arhiva kojim su ispitali postojanje informacija o edukacijskim aktivnostima pojedinih arhiva na njihovim internetskim stranicama. Cilj rada je dobivanje uvida o trenutnim ponudama edukacijskih aktivnosti arhiva. Na temelju rezultata provedenog istraživanja izvedeni su zaključci o oblicima, količini i načinima provođenja edukacijskih djelatnosti u arhivima i u online okruženju arhiva. Istraživanje je poslužilo za formuliranje preporuka za dobru odgojno- obrazovnu praksu koju hrvatski arhivi mogu primijeniti.

Implementation of e-government requires certain level of transparency and development in order to be successful and trusted. With the improvement of national strategies, regulations and legal framework as a starting point, the competent institutions should take into account security improvements as the most important aspect of achieving trusted e- government. The main goal of achieving the interconnection between different national governmental bodies and services at the transnational level is achieved by exchange of identification and authentication credentials. In this paper the authors introduce the main difficulties the EU countries have in implementing national e- government and achieving the interoperability between e-services.

U ovome radu autori najprije iskazuju potrebu za zajedničkom virtualnom referentnom AKM platformom te iznose hipoteze o potrebi mapiranja metapodataka radi njezinog dizajniranja i implementacije. Potom uspoređuju i mapiraju metapodatke osnovnih normi AKM ustanova. Autori upravo u mapiranim metapodacima vide polazište za dizajn ili implementaciju referentne platforme kao osnovnog skupa sastavnih blokova za izvođenje informatičkih rješenja koja se mogu koristiti u AKM ustanovama. U raspravi se osvrću na potrebu dodatnog agregiranja i normiranja metapodataka te korištenja metoda semantičkog weba s ciljem izrade takvog zajedničkog AKM resursa. Također se osvrću na primjere postojećih rješenja na razini modela ili alata koji povezuju norme jednog ili više područja (ICA AtoM, RiC, AdLib) i na primjer rješenja kojim su implementirani dodatni koncepti spomenuti u raspravi (Indigo). Na kraju rada autori donose zaključak o koristi povezivanja normi i o potrebnom ulaganju truda u izradu zajedničke referentne platforme za AKM ustanove.

U radu autor najprije donosi uvodne konstatacije o bolonjskome procesu s osvrtom na arhivistiku. Potom daje pregled dosadašnjih istraživanja. Autor tumači stupnjeve formiranja, specijalizacije i sazrijevanja stručnjaka te ih povezuje s trima stupnjevima obrazovanja – formalnim sveučilišnim, specijalističkim i cjeloživotnim. Nadalje autor daje detaljan uvid u organizaciju i odvijanje Studija informacijskih znanosti – smjer arhivistika. Zaključno autor iznosi stajališta o razvoju tržišta rada u području arhivske djelatnosti.

Prijevod uvodnog govora Luciane Duranti, predsjednice Kanadskog arhivističkog društva (ACA), s otvaranja 42. godišnje konferencije ACA- e.

U radu se istražuje problematika arhiviranja i dugotrajnog očuvanja digitaliziranih i digitalnih zapisa. Digitalni zapisi koji danas nastaju mogu imati pridodane digitalne potpise ili digitalne pečate. Stoga se istražuju metode za njihovo dugotrajno očuvanje unatoč relativno kratkom periodu u kojem digitalni certifikati takvih dodataka vrijede, analiziraju se relevantne norme na koje se pritom potrebno osloniti i identificiraju nadolazeće tehnologije i norme koje u tom kontekstu mogu bitno pripomoći. Jedna od njih je tehnologija ulančanih blokova (engl. blockchain) koja ima perspektivu osigurati dugotrajno očuvanje integriteta, pravovaljanosti i neporecivosti digitalno potpisanih zapisa. Konačno, zaključuje se o perspektivama razvoja arhivistike koja se jednim svojim dijelom razvija u smjeru "računalne arhivistike" (engl. Computational Archival Science).

2-day training delivered to International Atomic Energy Agency (IAEA) in January 2017.

UVOD: Ubrzani razvoj računalne tehnologije i mrežne komunikacije udaljenih računala, utječe na metode očuvanja elektroničkih dokumenata. Javlja se opasnost da gradivo postane nepouzdano, da izgubi autentičnost u potpunosti ili na pojedinim svojim razinama. RAZRADA TEME. Razvoj dijagnostičkih slikovnih pretraga (RTG, CT, MRI ili ultrazvuk) izrazito je unaprijedio dijagnostiku, što je pridonijelo uspješnijoj terapiji i značajno boljoj prognozi kod niza bolesti i patoloških stanja. Svaki od ovih dijagnostičkih modaliteta ima svoje mjesto u algoritmu slikovnih metoda, i to pri postavljanju dijagnoze, lokalizaciji te procjeni proširenosti patološkog procesa. Cilj ovog rada jest prikazati metodologiju dugotrajnog očuvanja medicinskih slika u zdravstvenim ustanovama uz suvremene DICOM standarde i PACS sustave za arhiviranje slikovnih dokumenata u zdravstvu. ZAKLJUČAK: Uspostavljanje sustava za digitalno očuvanje medicinskih slika zahtijeva velike promjene unutar zdravstvenih ustanova: analizu poslovnih procesa, cjeloživotnu edukaciju kadrova te osiguranje fi nancijskih sredstva za održavanje i poboljšanja sustava koja moraju pratiti razvoj informacijske tehnologije.

The paper presents automatic extraction process from monolingual text performed by three language independent tools, but relying on different principles. The research is conducted on the domain of pharmaceutical documentation. After the digitization process and use of OCR techniques, the automatic extraction process is performed. Results are compared with reference terminology list created by responsible institution and evaluated by measures of recall, precision and F-measure. Results are discussed in the frame of possible integration into the process of digital archiving.

Standardizacija elektroničkih potpisa pretpostavlja postojanje i standardizaciju pružatelja usluga povjerenja (engl. Trust Service Providers). U tom kontekstu pojavljuje se i koncept elektroničkoga vremenskog žiga (engl. electronic time stamp) kojim se potvrđuje vrijeme nastanka ili potpisivanja nekog digitalnog zapisa i koji je važan za potvrđivanje elektroničkog potpisa. Autori opisuju osnovni model na kojem se temelje vremenski žigovi, objašnjavaju ulogu tijela za izdavanje vremenskih žigova (engl. Time- Stamping Authority, TSA) te sam proces stvaranja vremenskih žigova. Potom se usredotočuju na norme poput ISO/IEC 18014, RFC 3161, ANSI ASC X 9.95 te relevantne ETSI norme kojima se opisuje korespondencija između TSA i osobe koja traži izdavanje vremenskoga žiga, definiraju sigurnosni zahtjevi, osnovni zahtjevi za pružatelje usluga povjerenja, tj. izdavatelje certifikata, elektroničkih potpisa i elektroničkih vremenskih žigova, osnovni sigurnosni zahtjevi, protokoli, ali i osnovni zahtjevi za tijela koja nadgledaju pružatelje usluga povjerenja te daju ocjenu njihove sukladnosti. Autori analiziraju modalitete primjene pojašnjenih normi, identificiraju procese u kojima se elektronički vremenski žigovi pojavljuju te diskutiraju o njihovome značaju i ograničenjima u kontekstu dugotrajnog očuvanja digitalnih zapisa.

Suvremena arhivska djelatnost već se poduži niz godina bavi očuvanjem ne samo konvencionalnoga, već i nekonvencionalnoga gradiva, napose onoga u digitalnome obliku. U skladu s postkustodijalnom paradigmom zadaća arhiva jest čuvanje arhivskoga gradiva, ali i savjetovanje stvaratelja kako najbolje očuvati digitalno gradivo u njihovim sustavima kao što su to sustavi za upravljanje digitalnim zapisima ili digitalni arhivi te činiti gradivo dostupnim korisnicima.

Članak opisuje utjecaj Uredbe eIDAS na usluge povjerenja i dugoročno očuvanje e-zapisa koji su potpisani elektroničkim potpisima ili im je pridodan elektronički pečat.

E-usluge tijela državne uprave (TDU) građanima omogućuju brz i efikasan pristup uslugama javnog sektora na nacionalnoj razini. E-usluge su danas povezane sustavom jedinstvene prijave i međusobno mogu razmjenjivati podatke. Ovaj rad bavi se pitanjima povjerenja u elektroničke zapise, mogućnostima interoperabilnosti između implementiranih e-usluga, razmjenom podataka kako unutar jedne države tako i na međudržavnoj razini te problemima koji se zbog toga u praksi mogu pojaviti.

Digitally born documents are increasingly being signed by the digital signatures. Once becoming records, they need to be preserved – in some cases for several years while in other cases permanently. In essence, what should be preserved besides the digital records themselves is their trustworthiness. This may be a problem because digital records might be converted to new formats, migrated to new media, emulated or virtualised in new environments due to the technological obsolescence. Authenticity, in particular, relies on the possibility to check the validity of digital signature. However, digital signatures expire after certain period. The author investigates the possibilities of long- term preservation of digitally signed records in the ever-changing IT environment.

The authors explain the context in which electronic records are being preserved. They explain the concept of authentic electronic records and proceed with the analysis of the technologies supporting trust in electronic records. They start by explaining the Public Key Infrastructure as the requirement for electronic signatures, digital certificates, the concept of non-repudiation, trusted archive service, timestamps and trusted digital timestamping. Further, they analyse formats of electronic signatures – XMLDSig, XAdES, CAdES, PAdES – and their possible influence on the long-term preservation of validity of electronically signed records. The authors conclude that although strict requirements of certain types of electronic signatures can ensure authenticity, integrity and non- repudiation of preserved records, they will still require preservation action on the level of medium and files.

The data collected in National Statistical Offices (NSOs) present a valuable source for the research community. These data, when put to some secondary analyses, bring new benefits for society. The growing need for researchers’ easy access to publicly funded data is recognised in the European Statistical System (ESS). There are on-going efforts for establishment of pan- European network for Remote Access (RA) to Microdata in official statistics and there are several projects concerned with these issues coming along. In this research paper the authors will explore the current state of establishment of infrastructure for researchers’ RA to statistical microdata in ESS and they will propose a model for development of infrastructure for researchers’ RA to statistical microdata in Croatia with the aim of integrating the Croatian system for RA to statistical microdata in the currently developing ESS’s infrastructure for the same purpose.

This paper announces the beginning of the work on the standardization of filing of electronic medicinal dossiers in agencies for medicinal products. Medicinal products electronic dossiers have to be preserved for the long-term because of the requirements for protection of patients’ safety and standardization of ar¬chiving procedures.

Arhivski zapisi u elektroničkom obliku sve više se pohranjuju u neki oblik računalnog oblaka (engl. cloud storage). S obzirom da je tada najčešće riječ o ugovaranju usluge s trećom stranom – pružateljem usluge pohrane u oblaku (engl. cloud service provider) – potrebno je razumjeti slojevitost pitanja sigurnosti u tome kontekstu. Ona su važna za sve arhiviste koji će biti nadležni za pohranu i dugoročno čuvanje takvih zapisa, jer će morati procijeniti kvalitetu usluge koju pojedini pružatelji nude kako bi mogli donijeti ispravnu preporuku kojeg odabrati, potom procijeniti potencijalne sigurnosne rizike i formulirati zahtjeve kako ih smanjiti ili otkloniti, zatim postaviti zahtjeve i provesti postupke dugoročnog očuvanja kad se za njih pojavi potreba i sl. Sve navedeno utječe na sigurnost pohranjenih zapisa, njihovu autentičnost, pouzdanost, iskoristivost te njihov integritet. Stoga autori u ovome radu analiziraju zahtjeve za sigurnošću pohrane arhivskih zapisa u računalnome oblaku, predlažu konkretne mjere za smanjenje potencijalnih rizika koji se pritom pojavljuju te zaključuje o tome kako sve to utječe na arhivsku praksu i obrazovanje arhivista.

Kad se govori o arhivskome gradivu, prvenstveno se razmišlja o onome u analognom, najčešće papirnatome, obliku. Ipak, u vrijeme svakodnevne upotrebe informacijsko- komunikacijskih tehnologija (IKT), arhivsko se gradivo digitalizira. Ono se uglavnom koristi za istraživačke potrebe, no uočava se trend korištenja i u edukaciji. Autor, na primjeru djela Fausta Vrančića, istražuje kako se arhivsko gradivo može uspješno digitalizirati i iskoristiti za potrebe edukacije. IKT pritom ima ulogu učiniti gradivo široko dostupnim, bolje razumljivim te prilagođenijim modernim generacijama. Važno je uzeti u obzir i činjenicu da se suvremenim preoblikovanjem u digitalni oblik ujedno štite vrijedni izvornici, osigurava da gradivo bude dostupno teoretski neograničenom broju korisnika čak i onda kada postoji samo jedan izvornik. Ipak, digitalizacija nije jednostavan proces, jer je gradivo potrebno prilagoditi osobinama digitalnoga medija i prilagoditi očekivanjima korisnika. Stvaranje, primjerice, 3D objekata ili 3D modela iz skica i nacrta, kao što je to slučaj s Vrančićevom Machina novae, zahtijeva drugačija znanja u odnosu na znanja koja su potrebna za digitalizaciju rukopisa. Autor analizira koje su sve vještine, kompetencije i znanja potrebni da bi se vrijedno arhivsko gradivo prilagodilo suvremenome načinu komuniciranja i istraživanja, iskoristilo u edukaciji, ali u konačnici i globalno promoviralo hrvatski nacionalni identitet i nacionalnu kulturnu baštinu.

Znanstvena istraživanja današnjice uvelike se oslanjaju na digitalizirane i digitalne izvore. Digitalizacija je doprinijela tome da vrijedni povijesni izvori mogu, kroz digitalne arhive, istovremeno biti dobro (o)čuvani i dostupni velikome broju korisnika. Uz to, digitalizacijom su mogući i novi načini istraživanja, usporedbe i analize kakvi nisu bili mogući korištenjem istih tih povijesnih izvora u papirnatome obliku. Autor će se osvrnuti i na suvremena dostignuća Međunarodnoga centra za arhivska istraživanja ICARUS i njegova rješenja Monasterium – virtualnoga arhiva s više od pola milijuna izvora iz sto europskih arhiva. Analizirat će se mogućnosti koje su na raspolaganju suvremenim istraživačima arhivskoga gradiva te diskutirati o tome kako koncepti društvenih mreža i virtualne suradnje utječu na budućnost znanstvenih istraživanja.

U ovome radu autori kritički propituju suvremene arhivske prakse u odnosu na korisnike te na konvencionalno i elektroničko gradivo koje je sve više zastupljeno. Utjecaj razvoja informacijsko-komunikacijske tehnologije vidljiv je u svakodnevnome radu arhivskih djelatnika koji arhivsko gradivo primaju, obrađuju, štite, čuvaju i čine dostupnim korisnicima. U toj praksi se pojavljuju neka ograničenja: format, veličina i kvaliteta zapisa, fizičko stanje gradiva, razina opisanosti i dostupnosti opisa gradiva, nemogućnost dohvata gradiva, zakonska ograničenja dostupnosti, radno vrijeme arhiva, prepreke pristupu pojedinih skupina korisnika, dugoročna dostupnost elektroničkoga gradiva itd. U radu se prvo analizira pojam dostupnosti arhivskoga gradiva, a zatim donose rezultati usporedne analize dostupnosti arhivskoga gradiva u državnim arhivima RH. Konačno, prikazuju se rezultati usporedne analize usklađenosti hrvatske arhivske prakse s Načelima pristupa arhivskome gradivu (engl. Principles of Access to Archives), dokumentom ICA-e koji je usvojen na Annual General Meetingu u kolovozu 2012. godine. Pritom autori uspoređuju i objašnjavaju zakonske odrednice koje se tiču dostupnosti arhivskoga gradiva u RH te javno dostupne informacije s mrežnih stranica državnih arhiva. Iz provedene analize autori izvode zaključke o razini dostupnosti arhivskoga gradiva s obzirom na navedena Načela i na postojeće informacije o stanju u RH.

Sustavi za upravljanje dokumentima i zapisima (EDRMS) koji su najčešće dijelovi sveobuhvatnijeg sustava za upravljanje korporacijskim sadržajima (ECMS) zahvaćaju dokumente i zapise koji izvorno nastaju u digitalnom obliku kao i one koji su digitalizirani. Dok je izvorno digitalne zapise relativno jednostavno opisati tijekom njihovoga nastanka te im pridodati sve potrebne metapodatke, do problema dolazi kod onih koji u sustav ulaze prolazeći postupak digitalizacije. Ukoliko je riječ o velikoj količini gradiva, pri čemu su dokumenti raznorodni i nemaju neka jedinstvena ili ponavljajuća obilježja, tada nije jednostavno odrediti o kojem je dokumentu riječ, ispravno ga klasificirati i pridodati mu metapodatke. Autori analiziraju i prikazuju mogućnosti rješenja koja pripadaju području statistički utemeljenih jezičnih tehnologija i istražuju njihovu moguću primjenu u području (polu)automatske klasifikacije registraturnoga i arhivskoga gradiva. U radu su objašnjena osnovna polazišta pojedinih metoda, mogućnosti automatske ekstrakcije teksta, metode statističke obrade te postavljanje osnove za (polu)automatsku klasifikaciju. Autori prikazuju rezultate testiranja primijenjenih metoda na konkretnome arhivskom gradivu i zaključuju o mogućim budućim pravcima istraživanja.

Kad se govori o arhivskome gradivu, prvenstveno se razmišlja o onome u analognom, najčešće papirnatome, obliku. Ipak, u vrijeme svakodnevne upotrebe informacijsko- komunikacijskih tehnologija (IKT), arhivsko se gradivo digitalizira. Ono se uglavnom koristi za istraživačke potrebe, no uočava se trend korištenja i u edukaciji. U radu se, na primjeru djela Fausta Vrančića, istražuje kako se arhivsko gradivo može uspješno digitalizirati i iskoristiti za potrebe edukacije. IKT pritom ima ulogu učiniti gradivo široko dostupnim, bolje razumljivim te prilagođenijim modernim generacijama. Važno je uzeti u obzir i činjenicu da se suvremenim preoblikovanjem u digitalni oblik ujedno štite vrijedni izvornici, osigurava da gradivo bude dostupno teoretski neograničenom broju korisnika čak i onda kada postoji samo jedan izvornik. Ipak, digitalizacija nije jednostavan proces, jer je gradivo potrebno prilagoditi osobinama digitalnoga medija i prilagoditi očekivanjima korisnika. Stvaranje primjerice 3D objekata ili 3D modela iz skica i nacrta, kao što je to slučaj s Vrančićevom Machina novae, zahtijeva drugačija znanja u odnosu na znanja koja su potrebna za digitalizaciju rukopisa. U radu se, dakle, analizira koje su sve vještine, kompetencije i znanja potrebni da bi se vrijedno arhivsko gradivo prilagodilo suvremenom načinu komuniciranja i istraživanja, iskoristilo u edukaciji, ali u konačnici i globalno promoviralo hrvatski nacionalni identitet i nacionalnu kulturnu baštinu.

Objekti hrvatske prirodne baštine mogu se vidjeti u muzejima ili u prostoru izvan njih. Mnoštvo je onih koji su jednako vrijedni, ali su u spremištima i nedostupni javnosti. Dio njih je obrađen u znanstvenim i stručnim radovima, a dio prezentiran na konferencijama ili putem mrežnih stranica. No, uglavnom je riječ o fotografijama kojima se ponekad teško stječe pravi dojam trodimenzionalnosti ili veličine. Tehnologije 3D digitalizacije postaju sve pristupačnije te se, iako su proizišle iz područja industrijske proizvodnje, danas sve više pojavljuju u domeni kulturne i prirodne baštine. Autor analizira kako razviti metodologiju procesa oblikovanja, prikaza i zaštite elemenata hrvatske prirodne baštine korištenjem 3D tehnologija te kako digitalizirane 3D objekte hrvatske prirodne baštine u domeni fosilnih materijala (paleontološka zbirka) zaštititi, promovirati i učiniti globalno dostupnima za daljnja istraživanja. Konačno, prikazat će se rezultati pilot-projekta 3D digitalizacije ostvarenoga između Filozofskoga fakulteta, Odsjeka za informacijske i komunikacijske znanosti i Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Zavoda za paleontologiju i geologiju kvartara.