Search

Obitelj je temeljna ljudska zajednica, osobito za dijete koje se rađa ovisno o brizi drugih. Tijekom odrastanja razvija sve veću povezanost s roditeljima i oni su najvažnije stavke u procesu njegova odrastanja. Djeca su izuzetno osjetljiva skupina pa je jako važno kako im pristupamo, osobito kada su u pitanju najranije godine života. Osobitu odgovornost trebali bi posvetiti roditelji i biti svjesni toga kako se ponašaju ispred djece i te da određena nefunkcionalna stanja u obitelji mogu ozbiljno narušiti kvalitetu djetetova života i ostaviti cjeloživotne posljedice. Kako bi se to stanje izbjeglo, roditelji bi trebali svakodnevno pričati sa svojom djecom, a, ukoliko imaju međusobnih problema, trebali bi se potruditi da dijete to ne osjeti na vlastitoj koži. Dijete se zbog tih razloga nipošto ne smije zanemarivati, kriviti, udarati i postajati žrtva narušenih obiteljskih odnosa. Cilj ovoga rada bio je ispitati kako dijete može biti žrtva narušenih obiteljskih odnosa i kako uopće dolazi do situacija gdje postane dio istih. Za potrebe ovoga rada provedeno je istraživanje unutar kojeg su se ispitivali stavovi roditelja o obiteljskim odnosima. Donesen je zaključak da nema statistički značajne povezanosti između stavova roditelja o poželjnim roditeljskim ponašanjima i spola roditelja, broja djece u obitelji i razine obrazovanja roditelja. Na temelju ovoga istraživanja možemo zaključiti da su roditelji itekako svjesni poželjnih i nepoželjnih ponašanja unutar obitelji, ali ne možemo sa sigurnošću reći koliko njih takva ponašanja zaista i izbjegava. Možemo se jedino posvetiti češćem poticanju na razgovor o ovakvim temama i tome da se za roditelje provode organizirana izlaganja na ovu temu kako bi bili sve svjesniji težine problema i kako bi se takva ponašanja u budućnosti pokušala suzbiti., The family is the fundamental human community, especially for a child who is born dependent on the care of others. While growing up, a growing connection with parents develops and they are the most important link in the process of growing up. Children are an extremely sensitive group, so it is extremely important how we approach them, especially when it comes to the early years of life. Particular responsibility should be given to parents, and they should be aware of how they behave in front of their children and how certain dysfunctional conditions in the family can seriously damage the quality of the child's life and leave lifelong consequences for the child. In order to avoid this situation, parents should talk to their children every day. If parents are experiencing marital problems, they should do their best so that the child does not notice those problems. For these reasons, the child must never be neglected, blamed, hit and become a victim of broken family relations. The aim of this paper was to examine how a child can be a victim of broken family relationships, and how such a situation occurs where a child becomes a part of them. Within this work, research was conducted in which parents' views on family relationships were examined. It was concluded that there is no statistically significant connection between parents' views on desirable parenting behaviors and parents' gender, the number of children in the family, and the parents' level of education. Based on this research, we can conclude that parents are well aware of desirable and undesirable behaviors within the family, but we cannot say with certainty how much they actually avoid such behavior. We can only dedicate ourselves to encouraging parents to talk about these topics more often, and to organize presentations on this topic for parents so that they are more aware of the seriousness of this problem and to try to suppress such behavior in the future.

Ovaj diplomski rad bavi se pozicioniranjem učenika srednjih škola u suradnji obitelji i škole, što podrazumijeva istraživanje različitih razumijevanja, djelovanja i nedjelovanja učenika iz njihove vlastite perspektive. U teorijskom dijelu predstavljena su istraživanja koja naglašavaju važnost pojedinih oblika suradnje u srednjoj školi te određeni čimbenici te suradnje koji se odnose na učenike, a zatim je predstavljena i adolescencija kao specifičan razvojni period. Na kraju se nalazi pregled dosadašnjih istraživanja o pozicijama i ulogama učenika u suradnji obitelji i škole. Empirijsko istraživanje kvalitativne je prirode, a cilj mu je opisati kako učenici srednjih škola vide idealnu suradnju obitelji i škole i opisati s kojim sve čimbenicima povezuju ulogu koju sami u suradnji svoje obitelji sa školom trenutno zauzimaju. Uzorak istraživanja činilo je deset učenika srednjih škola, a metoda prikupljanja podataka bila je intervju. Rezultati su pokazali da učenici idealnu suradnju obitelji i škole razumiju kao pozitivan odnos roditelja i nastavnika obilježen kvalitetnom, ali umjerenom komunikacijom. U analizi su razlikovani čimbenici aktivnosti, poput želje za autonomijom, potrebe za roditeljskom podrškom i potrebe za privatnošću, te čimbenici pasivnosti, poput osjećaja sposobnosti i samostalnosti, zauzetosti roditelja i nepostojanja želje za sudjelovanjem. Odnosi moći izdvojeni su kao specifičan čimbenik učeničkog i aktivnog i pasivnog pozicioniranja. Na kraju rada navedena su određena ograničenja istraživanja te je naglašena važnost ovog istraživanja u pedagoškom kontekstu suradnje obitelji i škole. This graduate thesis deals with the positioning of secondary school students in the cooperation between family and school, which implies researching different understandings, actions and inactions of students from their own perspective. In the theoretical part, firstly, research is presented that emphasizes the importance of certain forms of cooperation in high school and certain factors of that cooperation that relate to students. Secondly, adolescence is presented as a specific developmental period. Lastly, there is an overview of previous research on the positions and roles of students in the cooperation between family and school. Empirical research is of a qualitative nature, and its goal is to describe how high school students see the ideal cooperation between family and school and to describe with which factors they associate the role they currently play in the cooperation between their family and the school. The research sample consisted of ten high school students, and the data collection method was an interview. The results showed that students view the ideal cooperation between family and school as a positive relationship between parents and teachers characterized by high-quality, but moderate, communication. In the analysis, the factors of activity, such as the desire for autonomy, the need for parental support and the need for privacy, and the factors of passivity, such as the feeling of competence and independence, the busyness of parents and the lack of desire to participate, were distinguished. Power relations are singled out as a specific factor of student active and passive positioning. At the end of the paper, certain limitations of the research are stated and the importance of this research in the pedagogical context of family and school cooperation is emphasized.

Ovaj rad bavi se roditeljskim iskustvima i barijerama suradnji škole i osoba koje su roditeljstvo ostvarile u adolescenciji. Teorijski dio rada bavi se terminološkim i znanstvenim određenjem osoba koje su roditeljstvo ostvarile u adolescenciji, a zatim nudi sustavan pregled potencijalnih barijera suradnji obitelji i škole za koje se može pretpostaviti da su barijere suradnji s osobama koje su roditeljstvo ostvarile u adolescenciji. U empirijskome dijelu predstavlja se nacrt istraživanja čiji je cilj opisati barijere suradnji obitelji i škole koje su osobe koje su roditeljstvo ostvarile u adolescenciji identificirale u suradnji sa školom koju njihovo dijete pohađa, a za koje smatraju da proizlaze iz dobi u kojoj su postali roditeljima, kao i roditeljske prijedloge za eliminaciju tih barijera. Anketni upitnik ispunilo je 10 sudionika na osnovu čijih odgovora nije bilo moguće izvući empirijski relevantne zaključke. Zato se nastavak ovoga rada posvetio refleksiji na provedeno istraživanje i detekciji potencijalnih razloga neuspjeha ostvarivanja cilja. To su odabir metode i uzorka, esencijalizacija roditelja i sl. Zatim se predstavljaju alternativni metodološki smjerovi i rješenja istraživanja ovoga fenomena. Za kraj se predstavlja jedna radionička aktivnost namijenjena učiteljima razredne nastave čiji je cilj poticanje inkluzivnog pristupa suradnji obitelji i škole te njihova samorefleksija prakse. This paper focuses on parental experiences with cooperation and barriers to cooperation between schools and persons who became parents during adolescence. The theoretical part of the paper pretains the terminological and scientific definition of persons who became parents during adolescence, and then offers a systematic overview of potential barriers to cooperation between families and schools, which can be assumed to be barriers to cooperation with persons who became parents during adolescence. In the empirical part, a draft of the research is presented, the aim of which is to describe the barriers to the cooperation between family and school that persons who became parents during adolescence identified in cooperation with the school their child attends, and which they believe stem from the age at which they became parents, as well as parental suggestions for eliminating those barriers. The questionnaire was completed by 10 participants, whose answers were not enough to draw empirically relevant conclusions. That is why the continuation of this paper is devoted to reflection on the conducted research and the detection of potential reasons for the failure to achieve its goal, such as the choice of method, sample, essentialization, etc. After that alternative methodological directions and solutions to the research of this phenomenon are presented. Finally, a workshop activity intended for classroom teachers is presented, the goal of which is to encourage an inclusive approach to family-school cooperation and teachers self-reflection of their approach to parents.

Tema ovoga diplomskog rada jest uloga emocionalne ekologije odgojno-obrazovne ustanove u ostvarivanju suradnje s obiteljima. Emocionalna ekologija odnosi se na klimu unutar odgojno-obrazovne ustanove koja potiče ili sprječava skrbne međuljudske odnose, a ovaj se rad usmjerio na emocionalnu ekologiju oblikovanu utjecajem neoliberalizma. Neoliberalni je diskurs, u svrhu postizanja obrazovanja za tržište rada nametnuo emocionalnu inteligenciju stručnjaka kao imperativ ostvarivanja emocionalnih odnosa. Taj obrazac vidljiv je i u odnosu koji obrazovni djelatnici ostvaruju s obiteljima. Cilj je ovoga teorijskog istraživanja stoga bio, koristeći se kritičkopedagoškom, poststrukturalističkom i feminističkom teorijskom tradicijom te konceptualnim okvirom emocionalne ekologije odgojno-obrazovne ustanove, analizirati učinke imperativne emocionalne inteligencije odgojno-obrazovnih djelatnika na suradnju obitelji i škole. Analizom se pokazalo da se discipliniranjem emocija nastavnika kroz emocionalno distanciranje, kulturu utišavanja sukoba i naglaskom na produktivnost stvara neoliberalna emocionalna ekologija. Takva klima služi održavanju statusa quo te privilegira obitelji koje mogu pratiti zahtjeve koje škola pred njih postavlja. Navedeni zaključci ukazuju na neodrživost discipliniranja emocija u kontekstu suradnje. Rad zbog toga predlaže da bi se emocije trebale promatrati kao transformativne sile koje imaju mogućnost opstruirati postojeće nejednakosti i opresivne odnose. The topic of this thesis is the role of the emotional ecology of educational institution in achieving collaboration with families. Emotional ecology refers to the climate within an educational institution that can help or hinder the development of interpersonal relationships, and this thesis focuses on the emotional ecology formed under the influence of neoliberalism. Neoliberal discourse, with its focus on education that is oriented towards the needs of the labor market, imposed the emotional intelligence of experts as an imperative for achieving emotional relationships. This also influences the relationships educational workers form with families. Therefore, the aim of this research was to analyze the effects of imperative emotional intelligence on the collaboration between schools and families. The study employed critical pedagogical, poststructuralist, and feminist perspectives and the conceptual framework of emotional ecology. The analysis showed that by disciplining teachers' emotions through emotional distancing, silencing conflicts, and emphasizing productivity, a neoliberal emotional ecology is created. Such an ecology serves to maintain the status quo and it privileges families that can successfully meet the school’s existing demands. These results show that disciplining emotions is untenable in the context of collaboration. Hence, the research proposes emotions be viewed instead as transformative forces with the potential to change existing inequalities and oppressive relationships.

Način odgoja djeteta iznimno je važan, ne samo za dijete i obitelj već i za cijelu lokalnu zajednicu na koju pojedinac utječe svojim ponašanjem. Kako bi roditelji kompetentno obavljali svoju ulogu važna je njihova informiranost o odgoju, ali i lokalna zajednica koja bi roditeljima trebala osigurati pedagošku edukaciju, imajući na umu prevenciju poremećaja u ponašanju djece, mladih i kasnije odraslih te dobrobit čitave zajednice. Cilj istraživanja u ovom radu bio je istražiti mišljenje roditelja o njihovoj informiranosti i načinima odgoja djece u obitelji, o povezanosti obitelji i lokalne zajednice te aktivnostima podrške lokalne zajednice. U tu svrhu kreiran je upitnik koji su ispunjavali roditelji nižih razreda osnovne škole.

Uključivanje roditelja u prevenciju seksualnog zlostavljanja djece (SZD) od velike je važnosti jer osim što dijete mogu poučiti kako se zaštititi, roditelji mogu nadzirati djetetove aktivnosti i ljude s kojima dijete provodi vrijeme. Razumijevanjem na koji su način roditelji uključeni u prevenciju i rano otkrivanje SZD, može pomoći u poboljšavanju kvalitete preventivnih programa. Cilj ovog rada bio je ispitati znanja, stavove i vještine roditelja vezanih uz prevenciju SZD. U istraživanju je sudjelovalo 419 roditelja u rasponu od 20 do 57 godina koji imaju djecu stariju od 18 godina. Zadatak sudionika je bio riješiti test znanja o SZD, a zatim na skali od pet stupnjeva procijeniti svoje stavove vezane uz obrazovne programe prevencije SZD i vlastite vještine vezane uz prevenciju SZD. Roditelji su postigli visoke rezultate na testu znanja i gotovo na svim dimenzijama vještina prevencije SZD, posebice na dimenziji uključenosti koja obuhvaća vrlo učinkovite preventivne postupke. Pokazuju visoku razinu pozitivnog stava prema obrazovnim programima prevencije SZD i najčešće koriste knjige i preventivne programe kao izvore informacija za pomoć pri razgovoru s djecom o SZD, što pokazuje njihovu otvorenost ka učenju. Sve to govori da roditelji žele postati saveznici u prevenciji problema SZD, no za obnašanje uloge ipak traže podršku i to od odgojno-obrazovnih ustanova. Inclusion of parents in child sexual abuse (CSA) prevention is extremely important. This enables parents to teach children how to protect themselves, as well as supervise children's activities and people that children spend time with. Understanding how parents are included in CSA prevention and early detection could also be beneficial in improving the quality of CSA prevention education. Aim of this research was to examine parents' knowledge, attitudes and skills concerning CSA prevention. A total of 419 parents at the age between 20 and 57 years whose children are younger than 18 years participated in the study. Participants completed the CSA knowledge test, followed by self-assessment on a five-point scale regarding their attitudes towards prevention of CSA and skills concerning CSA prevention. Participants achieved high results on the knowledge test as well as on the skills scale, especially on the involvement dimension. Additionally, participants have highly positive attitudes towards CSA prevention education. They mostly use books and prevention programmes as a way to help start the conversation about CSA. This implies participants' openness to learning. In other words, parents would like to become allies in preventing CSA but they seek for support in conducting their role from educational institutions.

Roditelji u svom nastojanju kako pomoći djetetu da izraste u samostalnu i odgovornu osobu koriste različite roditeljske stilove odgoja, što je dijelom ovisno o ponašanju djeteta. Postoje četiri roditeljska stila: autoritarni roditeljski stil, autoritativni roditeljski stil, permisivni roditeljski stil i indiferentan roditeljski stil. Roditelji s više djece mogu za svako pojedino dijete koristiti drugačiji roditeljski stil i imati drugačiji način reagiranja, ovisno o temperamentu i karakteru djeteta te o samoj situaciji u kojoj se dijete nalazi. Cilj ovog istraživanja bilo je ispitati odnos roditeljskih stilova s reakcijama roditelja na po-našanje djeteta u različitim svakodnevnim situacijama. Sudionici istraživanja bili su roditelji djece od 3 do 7 godina starosti (N=92) koji su ispunjavali upitnik konstruiran za potrebe ovog istraživa-nja. Upitnik je sadržavao socio-demografska pitanja, niz tvrdnji na temelju kojih je određena i-dentifikacija pojedinog roditelja sa svakim od roditeljskih stilova te opis svakodnevnih situacija, na koje su roditelji odgovarali označavanjem svoje reakcije ili pretpostavljene reakcije u tim situa-cijama. Rezultati istraživanja pokazuju kako je među sudionicima bilo najviše onih koji su se identi-ficirali s dominantnim autoritativnim roditeljskim stilom. Utvrđena je značajna pozitivna poveza-nost rezultata na autoritarnom roditeljskom stilu i permisivnom roditeljskom stilu što nije u skladu s očekivanjima. Također je utvrđena pozitivna korelacija rezultata na autoritativnom i autoritar-nom roditeljskom stilu te rezultata na autoritativnom i permisivnom roditeljskom stilu. Rezultati pokazuju kako roditelji najviše biraju reakciju razgovora s djetetom, bez posljedica po dijete. Re-zultati su dodatno pokazali kako na pojedinim skupinama situacija poput onih u kojima je dijete pravilo nered i uništavalo stvari imaju najviše dominantnih odgovora razgovora s djetetom, s pos-ljedicama po dijete. Dodatno u rezultatima je prikazano kako u situacijama gdje se dijete tuklo ili imalo napad bijesa, postoji jednako čest broj odgovora razgovora s djetetom bez posljedica po dijete i s posljedicama po dijete. Može se zaključiti kako sudionici najčešće biraju odgovore koji upućuju na identifikaciju s autoritativnim roditeljskim stilom te da za većinu ponuđenih situacija, bez obzira na odgojni stil, biraju razgovor bez i sa posljedicama po dijete, a manje poželjne pos-tupke rijetko biraju. U situacijama u kojima je dijete nespretno postoji razlika u odabranim reakci-jama, ovisno događaju li se kod kuće (češće ignoriranje) ili u javnosti (rjeđe ignoriranje). Rezultati istraživanja također pokazuju da roditelji djece starije dobi (5-7 godina), koji sebe procjenjuju više popustljivima dopuštaju svojoj djeci provode više vremena pred elektroničkim aparatima nego što to oni smatraju prikladnim. In their efforts to help the child grow into an independent and responsible person, parents use different parenting styles, which partly depend on the child's behaviour. There are four par-enting styles: authoritarian parenting style, authoritative parenting style, permissive parenting style and indifferent parenting style. Parents with several children can use a different parenting style for each child and have a different way of reacting, depending on the temperament and character of the child and on the situation in which the child finds himself. This research aimed to examine the relationship between parenting styles and parents' reac-tions to the child's behaviour in different everyday situations. The research participants were par-ents of children aged 3 to 7 years (N=92) who filled out a questionnaire constructed for this re-search. The questionnaire contained socio-demographic questions, a series of statements based on which the identification of an individual parent with each of the parenting styles was deter-mined, and a description of everyday situations, to which the parents answered by marking their reaction or assumed reaction in those situations. The results of the research show that among the participants there were most of those iden-tified with the dominant authoritative parenting style. A significant positive correlation between the results of authoritarian parenting style and permissive parenting style was determined, which is not in line with expectations. Also, a positive correlation was determined with authoritative parenting style and authoritarian parenting style and authoritative parenting style and permissive parenting style. The results show that parents mostly choose the reaction of talking to the child, without consequences for the child. The results additionally showed that in certain groups, situa-tions such as those in which the child made a mess and destroyed things have the most dominant responses in which the parents talk to the child, with consequences for the child. In addition, the results showed that in situations where the child fought or had a tantrum, there is an equally fre-quent number of responses to conversations with the child without consequences for the child and with consequences for the child. It can be concluded that the participants most often choose answers that point to an identification with an authoritative parenting style and that for most of the offered situations, regardless of the parenting style, they choose a conversation without and with consequences for the child, and they rarely choose fewer desirable actions. In situations where the child is clumsy, there is a difference in the chosen reactions, depending on whether they happen at home (more frequent ignoring) or in public (less frequent ignoring). The research results also show that parents of older children (5-7 years old), who consider themselves more permissive, allow their children to spend more time in front of electronic devices than they con-sider appropriate.

Darovitost je sposobnost pojedinca da na jednostavniji način postigne izvanredne rezultate i ostvari ciljeve. Može se prepoznati u najranijoj dobi. Kada se prepozna, potrebno ju je potvrditi i identificirati. Identifikacijom pojedinac postaje „etiketiran“ i samim time mijenja se njegov položaj u društvu i obitelji te se mogu pojaviti problemi. Darovitoj djeci može biti problem uklapanje u društvo jer ne dijele iste interese s drugima. Roditelji trebaju pomoći darovitom djetetu tako što će naučiti prepoznati emocionalne probleme koji se mogu javiti. Također se savjetuje uključivanje u skupinu koja ima iste interese te omogućavanje rasta i razvoja dara koji dijete ima. Giftedness is ability of individual to achieve the goal and accomplish great results in an easier way. It can be recognized in early age. After recognition, giftedness has to be confirm and identify. When an individual is marked as gifted person, then is possible to appear some problems. For gifted children is hard to fit in social environment because they do not share the same inerests as group of their peers. Parents should help to their gifted child by recognizing the emotional problems. They should enable inclusion in a group of the same interests and help to child to improve his giftedness.

Svatko se pojedinačno mora snalaziti u stvarnom životu i svakodnevnim situacijama. Svatko je odgovoran za sebe, no kako će se snaći u tim životnim situacijama ovisi isključivo o njegovoj spremnosti i pripremi za život, o odgoju. Malo dijete nije sposobno samo se suočavati sa svijetom, obitelj je ta koja ga mora podići na noge i postepeno uvoditi i usmjeravati ga na pravi put. Osim obitelji postoje i druge odgojne sredine na koje rodititelji imaju utjecaja u manjoj ili većoj mjeri. Roditelji mogu kvalitetno pripremiti dijete za društvo koje se neprestano mijenja. Uloga funkcionalnih sredina, u razvoju djeteta je velika. Cilj rada je dati odgovor na to kako roditelji mogu pomoći djetetu te u kojoj mjeri mogu utjecati na kvalitetniji razvoj u funkcionalnim sredinama. Na temelju provedenog istraživanja zaključujemo da se većina rodtelja slaže da mediji i vršnjaci imaju snažan utjecaj na socijalni i emocionalni razvoj djeteta te da je potrebno odgojno i obrazovno djelovati i u tom području razvoja djeteta. Everyone has to deal with real life and everyday situations individually. Everyone is responsible for himself, but how he will manage in these life situations depends solely on his readiness and preparation for life, on upbringing. A small child is not capable of facing the world alone, it is the family that has to lift him up and gradually introduce and guide him on the right path. In addition to the family, there are other educational environments on which parents have an influence to a greater or lesser extent. Parents can prepare a child well for a society that is constantly changing. The role of functional environments in child development is great. The aim of the paper is to answer how parents can help the child and to what extent they can influence better quality development in functional environments. Based on the conducted research, we conclude that the majority of parents agree that the media and peers have a strong influence on the social and emotional development of the child and that it is necessary to take educational action in this area of the child's development as well.

Predmet ovog diplomskog rada je kultura odgoja u obitelji s naglaskom na odgovorno roditeljstvo. U radu se opisuje odgoj, kultura odgoja, temelji obiteljskog odgoja, utjecaj obitelji, uloga roditelja u odgoju, odgovornost (osobna i društvena), dječja odgovornost (praktična i pretjerana), odgovorno roditeljstvo, osobine odgovornih roditelja, njihova komunikacija, prenošenje i utjecaj na odgovornost, osjećaj i svjesnost krivnje roditelja, pristupi roditeljima i obiteljski centri na području RH. Cilj rada je potaknuti na pravilno i odgovorno roditeljstvo, uvidjeti važnost i utjecaj takve vrste roditeljstva na dijete, odnosno doprinos razvoju u zrelu, odgovornu i formiranu ličnost spremnu na vlastiti život. Također su navedene radionice namijenjene roditeljima kojima ih se želi uvesti u odgoj za odgovornost kako bi usvojili vještine postavljanja granica i aktivnog slušanja te sposobnosti odlučnosti i dosljednosti, kako bi se upoznali sa svojim i djetetovim odgovornostima, potaknuli na preuzimanje vlastite odgovornosti, osvijestili neverbalnu komunikaciju i utjecaj sukoba na djecu te usvojili znanja o uzrocima stresa i njihovoj prevenciji. The topic of this Master's thesis is the education culture in the family with an emphasis on responsible parenting. The thesis describes upbringing, the culture of upbringing, the foundations of family upbringing, the influence of the family, the role of parents in upbringing, responsibility (personal and social), children's responsibility (practical and excessive), responsible parenting, the characteristics of responsible parents, their communication, transmission and influence on responsibility, feeling and awareness of parents' guilt, approaches to parents and family centers on the territory of the Republic of Croatia. The main purpose of the thesis is to encourage proper and responsible parenting, to see the importance and influence of this type of parenting on the child, in other words, to introduce a contribution to growth into a mature, responsible and formed personality who will be ready for its own life. The mentioned workshops are intended for parents and they want to introduce them to upbringing for responsibility in order to adopt the skills of setting boundaries and active listening, as well as the ability to be decisive and consistent, to familiarize themselves with their own and their child's responsibilities, to encourage them to assume their own responsibility, to become aware of non-verbal communication and the impact of conflict on children, acquire knowledge about the causes of stress and their prevention.

Osobnost je specifičnost svake osobe, način njezinog ponašanja, odnosno karakteristike osobe s kojima se rodila ili ih je pak usvojila tijekom života. Dijete se rodi s temperamentom, a osobine ličnosti se jednim dijelom nasljeđuju, dok s druge strane postoje jasni dokazi da se kreiraju uz pomoć odgoja i utjecaja okoline. Postoje mnogi čimbenici razvoja osobnosti, a jedan od značajnijih je upravo obitelj u kojoj dijete odrasta i razvija se. Obitelj je prva i najvažnija društvena zajednica koja djetetu pruža temelje osobnosti te ga odgaja pomoću vrijednosti. Malo je istraživanja u kojima se proučavala povezanost obiteljskog odgoja s razvojem osobnosti kod djece, no zasigurno se može reći da roditeljski stil odgajanja djeteta i osobnost roditelja ima značajan utjecaj na razvoj osobnosti djeteta. Cilj rada je istražiti mišljenje roditelja djece predškolskog uzrasta o razvoju osobnosti kod njihove djece, odnosno utvrditi uviđaju li na koji način mogu utjecati na razvoj osobnosti djeteta. U svrhu istraživanja provedena je fokusna grupa u kojoj su ispitane majke djece o osobnostima njihove djece, te o mogućim utjecajima i načinima obitelji na osobnost djece. Njihovi odgovori na pitanja daju uvid u postojanje povezanosti između obitelji i osobnosti djeteta. Personality is what each person is unique for, the way they behave, that is, the characteristics of a person that they were born with or adopted during their life. A child is born with a temperament, and personality traits are partly inherited, while on the other hand there is clear evidence that they are created with the help of upbringing and the influence of the environment. There are many factors of personality development, and one of the most important is the family in which the child grows up and develops. The family is the first and most important social community that provides the foundation of a child's personality and raises him using their family values. There are almost no studies on the connection between family upbringing and the development of personality in children, but it can certainly be said that the parental style of raising a child and the personality of the parents have a significant influence on the development of the child's personality. The aim of the paper is to investigate the opinion of parents about the development of their children’s personality, that is, to determine whether they understand how they can influence the development of a child’s personality. For the study, a focus group was conducted in which the children's mothers were questioned about the personalities of their own children, and about the possible influence of the family on the children's personalities. The answer they gave for the given questions provide insight into the existence of a link between the family and the child's personality.

Obitelj je primarna zajednica svakog čovjeka u kojoj se on kao dijete razvija, socijalizira i odrasta. Odgojna uloga obitelji je pomoći djetetu da se u potpunosti razvije u samostalnu i sposobnu osobu. Kvalitetan odnos u obitelji omogućava djeci i adolescentima da u kasnijim odnosima, bilo da su oni prijateljski ili partnerski, iskazuju osjećaje pažnje, poštovanja, iskrenosti, ljubavi i povjerenja. Roditelji moraju pružiti tjelesnu, socijalnu i emocionalnu zaštitu i konstanto brinuti o djetetu. U roditeljstvu su jednako važne uloge oca i majke, a s obzirom da su roditelji primjer i uzor djeci, bitno je kako se ponašaju u njihovom okruženju jer sve što oni rade, djeca imitiraju. Odgojni stilovi roditeljstva pokazuju na koji način otac i majka utječu na razvojne procese djeteta. U ovom se radu naglasak stavlja na nezainteresiranost roditelja za obiteljski odgoj, njegove negativne čimbenike, utjecaj nezainteresiranih roditelja na dijete i adolescenta, te zanemarivanje kao rezultat fenomena nezainteresiranosti. Nezainteresiranost se može promatrati iz više kutova, a cilj je ovoga rada prikazati zanemarivanje kao negativan čimbenik obiteljskog odgoja koji utječe na sve aspekte razvoja djeteta i adolescenta. Nezainteresirani roditelji zanemaruju svoju djecu i emocionalno su nedostupni, ne vode brigu i zaštitu o osnovnim životnim potrebama djeteta, a djeca se osjećaju odbačeno, isključeno i često razvijaju negativnu sliku o sebi samima što može negativno utjecati na njihovu buduću svakodnevnicu.

Istospolne obitelji su sve češća forma suvremenih obitelji i zbog svoje strukture nailaze na nerazumijevanje i kritiziranje od strane društva. Brojni pojedinci smatraju kako istospolno roditeljstvo ima štetne učinke na djetetov razvoj. Stoga je društveni stav prema pripadnicima homoseksualne populacije i ideji istospolnog roditeljstva negativan i diskriminatoran. Upravo ovim diplomskim radom želi se istražiti utjecaj istospolnog roditeljstva na razvoj djece i izazovi kojima se njihovih roditelji susreću. Analizom relevantne literature i znanstvenih istraživanja doznaje se kako odgoj djece u istospolnim obiteljima utječe na njihov socio-emocionalni, intelektualni i seksualni razvoj. Radom se nastoje doznati i izazovi istospolnih roditelja i njihove djece. S obzirom da se radi o netradicionalnom i kontroverznom obliku obitelji, roditelji i djeca nerijetko mogu postati žrtve diskriminacije i predrasuda. Jedan od problema kojim se istraživanje bavi jest utjecaj religioznosti na stavove pojedinaca prema istospolnim obiteljima. Pretpostavlja se da su religiozni pojedinci manje tolerantni i kritičniji prema istospolnim obiteljima te ih stoga ne odobravaju. Istraživanje se temelji na kvalitativnoj analizi pedagoške literature. Rezultati pokazuju kako se djeca odgajana u istospolnim obiteljima ne razlikuju značajno od djece odgajane u obiteljima s roditeljima različitog spola. Međutim, roditelji kao i njihova djeca susreću se sa društvenom stigmatizacijom i izolacijom samo zato što žive u istospolnim obiteljima. Djeca imaju problema s vršnjačkim nasiljem i odbacivanjem, dok njihove roditelje društvo vidi kao manje kompetentne za roditeljsku ulogu. Religioznost i tradicionalna uvjerenja su jedan od temelja negativnih stavova prema odgoju djece u istospolnim obiteljima.

Zastupljenost obitelji s jednim djetetom sve više raste. Najčešći razlozi za samo jedno dijete su materijalni ili hedonistički. Jedinac kao jedino dijete u obitelji dobiva svu pažnju svojih roditelja, baka i djedova. Roditelji utječu na socijalni, emocionalni i intelektualni razvoj djeteta. Jedinac se nalazi u središtu pažnje svoje obitelji i zbog toga može usvojiti različite negativne karakteristike kao što su: sebičnost, asocijalnost i razmaženost. U odnosu na drugu djecu koja imaju braću ili sestre jedinci su više u kontaktu sa starijim osobama i zbog toga imaju razvijeniji vokabular, više mogućnosti za otkrivanje svojih potencijala i materijalnih pogodnosti. Zbog okruženosti odraslima jedinci vrlo brzo počinju i razmišljati kao odrasli. Ovisno o roditeljskom odgojnom pristupu, jedinac može postati napredniji od svojih vršnjaka i natjecateljski nastrojen jer misli kako svojim roditeljima duguje uspjeh, što za rezultat ima veliku ambicioznost i težnju perfekcionizmu. Važno je da roditelji samo s jednim djetetom objasne svom jedincu da nepodijeljenu roditeljsku ljubav i pažnju ne treba iskorištavati za ispunjavanje svojih hirova. Stoga roditelji moraju jasno postaviti granice u odgoju i odrediti što je djetetu dopušteno, a što nije.

Starost i starenje prirodni su procesi svim osobama treće životne dobi. U tom se razdoblju pojedinac mora prilagoditi svemu novom i do tada nepoznatom, a što nosi ovo životno razdoblje. Život pojedinca se mijenja i postaje drugačiji kao i njegov položaj unutar obitelji. Osobe treće životne dobi moraju prihvatiti mirovinu, a nerijetko i sve lošije fizičko i psihičko zdravlje. U tim trenutcima najveću podršku im pružaju članovi njihove obitelji. Neke od promatranih osoba se nalaze unutar obitelji u kojima suživot dijele sa svojom, već odraslom djecom, brinu za njih i strepe nad njima kao i u prošlosti kada su oni još bili djeca. Kako vrijeme odmiče i dolazi sve dublja starost, tako i osobe treće životne dobi sve više trebaju pomoć ljudi oko sebe. U tim trenucima dolazi do zamjene roditeljskih uloga pa sada djeca preuzimaju brigu o svojim sada, već nemoćnim i potrebitim roditeljima. Ta skrb ponekad znači samo odlazak do trgovine umjesto roditelja, a nekada označava svakodnevnu pomoć i brigu, od hranjenja, kupanja do presvlačenja. Uz vlastitu djecu u obitelji se nalazi i unučad. Ova djeca omogućuju da se osobe treće životne dobi ostvare u svojim novim i posebnim ulogama bake i djeda u kojima većina starijih uživa. Baka i djed u svojim unucima pronalaze izvore sreće i životnog veselja, imaju mogućnost biti s njima, djelomično ih odgajati i utjecati na njihovo mišljenje o starijima i razbijanju predrasuda koje prate tu dob. Osobe treće životne dobi koje nemaju djecu ili su se njihova djeca odselila, svoje staračke dane provode u dvoje, maloj obitelji samo s dva supružnika. Za njih ovo postaje vrijeme ponovnog zbližavanja i provođenja zajedničkog vremena kojega sada imaju dovoljno nakon odlaska u mirovinu. U Hrvatskoj su položaj i prava osoba treće životne dobi uređena i regulirana zakonima i pravilnicima koji uređuju njihove pojedine društvene odnose i položaj.

Pandemijska kriza izazvana virusom COVID-19 na svom je vrhuncu uzrokovala zatvaranje škola diljem svijeta i hitan prijelaz s tradicionalne učioničke nastave na nastavu na daljinu. U novonastaloj situaciji dom je postao škola, a roditelji su preuzeli ulogu zamjenskog učitelja. Premda su majke uglavnom bile te koje su na sebe većim dijelom preuzele taj teret, očevi su postepeno preuzimali sve više zaduženja oko brige za djetetovo školovanje. Očev angažman u obrazovanje učenika nižih razreda osnovne škole za vrijeme trajanja lockdowna i provođenja izvanredne nastave na daljinu u Republici Hrvatskoj glavni je predmet ovog istraživanja. U istraživanju je sudjelovalo 118 očeva, a podatci su prikupljeni online pomoću anketnog upitnika dizajniranog za potrebe ovog istraživanja. Glavni cilj istraživanja bio je utvrditi razine očevog angažmana u obrazovanje djece tijekom lockdowna i provođenja izvanredne nastave na daljinu s obzirom na čimbenike koji se pokazuju relevantnim faktorima utjecaja na razinu angažmana kod očeva, te ispitati njihove stavove o izvanrednoj nastavi na daljinu. Istraživanjem je utvrđeno da visokih 71.2% ispitanih očeva smatra kako majka/njihova partnerica više brine oko školovanja djece. Unatoč tome, očevi su bili svjesni potrebe za angažiranjem u obrazovanje djece tijekom provođenja izvanredne nastave na daljinu, a visokih 59.3% očeva izvijestilo je o povećanju angažmana u odnosu na razdoblje prije pandemije. Izvještaji o porastu angažmana nisu povezani s očevim načinom obavljanja posla tijekom lockdowna. Rezultati su pokazali kako se razine angažmana ne razlikuju s obzirom na sociodemografska obilježja očeva, izuzev u domeni motivacije. Upravo je u toj domeni utvrđena i najveća razina angažmana. Utvrđena je i relativno slaba statistički značajna povezanost između očeve procjene stupnja angažiranosti u obrazovanje djeteta tijekom lockdowna i stupnja majčinog poticanja i ohrabrivanja na angažman. Stavovi očeva o izvanrednoj nastavi na daljinu govore kako su uspješno savladali prostorno-tehnološke, sadržajne i vremenske zahtjeve izvanredne nastave na daljinu, te su uglavnom bili zadovoljni radom učitelja. When the COVID-19 pandemic has reached its peak, it was followed by rapid school closures across the world. This prompted an emergency transition from traditional classroom education to online distance education. In this new situation, studying at home has become the norm for many, and parents stepped into the role of substitute teacher. Although it was mainly mothers who largely took on this load, fathers gradually took over more and more duties associated with child's education. The main subject of this paper was fathers’ engagement in lower-elementary education during the COVID-19 pandemic in Croatia. 118 fathers participated in the survey. The data were collected through an online questionnaire designed solely for the purpose of this research. The main aim of the research was to determine how fathers perceive the level of their own engagement in children’s education during lockdown considering factors which might be associated with it and to examine their attitudes towards emergency remote teaching. The results revealed high 71.2% of fathers admitting that mother/their partner is more occupied with their children's education. Nevertheless, fathers recognized a real need of becoming more engaged in their children’s education during emergency remote teaching, thus a high 59.3% of fathers reported an increase of their engagement compared to the pre-pandemic period. These reports, however, are not job-related. However, the levels of engagement do not differ due to the socio-demographic characteristics of the fathers, except in the domain of motivation. A weak statistically significant correlation between the father's level of engagement in child education during lockdown and the level of maternal encouragement was also established. The highest level of engagement was determined in this domain as well. Fathers’ attitudes on emergency remote teaching show that they successfully mastered the technological, physical, content and temporal demands, and were mostly satisfied with teachers' work.

Roditeljstvo je proces koji obuhvaća postupke, shvaćanja, težnje i vještine roditelja kao najznačajnijih odgojitelja, a ujedno ovaj pojam predstavlja najvažniju kao i najzahtjevniju životnu ulogu koju čovjek svjesno preuzima u svrhu zadovoljavanja primarnih i sekundardnih potreba djeteta osiguravajući adekvatne uvjete za cjelovit razvoj kroz proces odgoja kao organizirane djelatnosti oblikovanja pojedinca. Uz definiranje navedenih pojmova sa stajališta različitih autora, kroz sadržaj završnog rada također se razmatra i definira pojam obitelji pomoću teorijskog prikaza tradicionalnog shvaćanja i modela obitelji kao i povijesna promjena koncepta obiteljske institucije i njezinog djelovanja u suvremenom vremenu. Na temelju dvije ključne roditeljske odgojne dimenzije koje obuhvaćaju roditeljsku toplinu te roditeljski nadzor navedena je podjela na četiri tradicionalna odgojna stila: autoritativni, autoritarni, popuštajući i zanemarajući. Uz analizu navedenih roditeljskih stilova, u radu su također opisani i suvremeni stilovi odgoja uz klasifikaciju na helikopter roditeljstvo te na odgojne stilove u literaturi poznate pod nazivom kosilica i podmornica roditeljstvo. Nakon teorijskog okvira slijedi pregled kvantitativnog istraživanja provedenog u svrhu izrade ovog rada s ciljem utvrđivanja stavova i percepcija roditelja prema odgojnim postupcima te identificiranja najzastupljenijeg odgojnog stila među ispitanicima. Parenting is a process that includes the actions, understandings, aspirations and skills of parents as the most influential educators. At the same time, this concept is the most critical and demanding life role that humans consciously take to meet the childs primary and secondary needs and provide adequate conditions for the process of education as an organized activity of shaping the individual. In addition to defining these concepts from the point of view of various authors, the content of the final paper also discusses and explains the idea of the family using a theoretical presentation of traditional understanding and model of the family and historical changes in the concept of the family institution and its activities in modern times. Based on two key parenting dimensions including parental warmth and control, the division into four traditional parenting styles is given: authoritarian, authoritative, permissive and neglectful. In addition to analyzing these parenting styles, the paper also describes contemporary parenting styles classified by helicopter parenting and parenting styles in the literature known as mower or submarine parenting. The research aimed to determine the attitudes and perceptions of parents towards educational procedures and identify the most common educational style among the respondents.

Aktivnosti slobodnog vremena obitelji promijenile su se kroz vrijeme. Mnoštvo obveza, užurbani način života te razni zahtjevi današnjice pred obitelji stavljaju brojne prepreke. Jedna od njih je i sve manja zastupljenost obiteljskog čitanja i pričanja priča. Zbog toga, u ovom radu cilj je istražiti učestalost obiteljskog čitanja i pričanja priča unutar zajedničkog slobodnog vremena obitelji. Provedeno je kvantitativno istraživanje u kojem je sudjelovalo 167 roditelja djece vrtićke, predškolske i osnovnoškolske dobi. Nakon prikupljanja podataka korištena je deskriptivna analiza. Rezultati su pokazali da 41,4% roditelja djeci čita ili priča priče jednom/više puta dnevno. Također, 61,1% roditelja od 30 do 47 godina čitaju ili pričaju priče djeci jednom/više puta dnevno. Također, tu aktivnost čine roditelji fakultetske naobrazbe u 22,5% više slučajeva nego roditelji srednjoškolske naobrazbe. Čak 68,8% roditelja čita ili priča priče jednom/više puta dnevno djeci mlađoj od jedne godine. Nadalje, dnevni raspored roditelja nije povezan s učestalosti te aktivnosti, a više od 69% roditelja smatra ju važnom i uživa u njoj. No, 27% roditelja smatra da joj zbog svakodnevnih obveza ne uspijeva posvetiti dovoljno vremena. Rezultati su također pokazali da roditelji kojima se u djetinjstvu češće čitalo ili pričalo priče, imaju višu naobrazbu te češće provode tu aktivnost sa svojom djecom. Family leisure activities have changed over time. Many obligations, hectic lifestyle and various demands of today put many obstacles in front of families. One of them is the declining representation of family reading and storytelling. Therefore, the aim of this paper is to investigate the frequency of family reading and storytelling within the shared free time of the family. A quantitative study was conducted in which participated 167 parents of kindergarten, preschool and primary school children. After data collection, descriptive analysis was used. The results showed that 41.4% of parents read or tell stories to their children once/several times a day. Also, 61.1% of parents aged 30 to 47 read or tell stories to their children once/several times a day. Also, this activity consists of university educated parents in 22.5% more cases than parents of secondary education. 68.8% of parents read or tell stories once/several times a day to children under one year of age. Furthermore, the daily schedule of parents is not related to the participation of this activity. Also, more than 69% of parents think it is important and enjoy it. Still, 27% of her parents feel unability to devote enough time to reading or storytelling. The results also showed that parents who were more likely to read or tell stories with their parents had a higher education and were more likely to carry out this activity with their children.

Sustavi posvojenja i udomljavanja imaju važnu ulogu u društvu kako bi se djeci bez adekvatne brige od strane bioloških roditelja osigurala skrb u obiteljskom okruženju. Uvidom u dokumente državnih institucija nadležnog ministarstva vidi se tendencija rasta zainteresiranosti za udomljavanje djece bez roditeljske skrbi. No udomiteljstvo je u Hrvatskoj neujednačeno razvijeno. U nekim dijelovima Hrvatske udomiteljstvo je dosta dobro razvijeno dok je u drugim dijelovima jako loše razvijeno i generalno gledano Hrvatska još uvijek nije u kategoriji sa zemljama gdje je cijeli sustav socijalne zaštite izvrsno razvijen, kategorija u kojoj nastoji biti. Primarna svrha ovoga rada bila je dokazati kako udomiteljstvo i posvojenje nisu istoznačnice te da su to dva odvojena sustava socijalne skrbi. Za potrebe rada provedeno je istraživanje o tome kako učiteljski studiji u Hrvatskoj pripremaju buduće učitelje za rad s posvojenjem i udomiteljstvom te je proveden i intervju s jednom udomiteljicom u svrhu prikupljanja informacija o samom sustavu iz prve ruke. Rezultati istraživanje su pokazali da učiteljski studiji na području Republike Hrvatske gotovo uopće ne pripremaju svoje studente za rad sa sustavom udomljavanja i posvojenja, a kroz intervju su prikupljeni podaci o osobnim iskustvima i stajalištima s gledišta jedne udomiteljice o samom sustavu. Dobivenim informacijama iz intervjua može se zaključiti da sustav postoji i relativno dobro funkcionira, ali i da postoje potrebe za njegovo daljnje unaprjeđivanje i razvijanje. Adoption and fostering systems play an important role in society in order to provide care in a family environment to children without adequate care from their biological parents. Documents of the state institutions of the competent ministry show a growing trend of interest in adopting children without parental care. However, foster care is unevenly developed in Croatia. In some parts of Croatia, foster care is quite well developed, while in other parts it is very poorly developed, and in general, Croatia is still not in the category of countries where the entire social protection system is excellently developed, a category in which it strives to be. The primary purpose of this work was to prove that foster care and adoption are not synonymous and that they are two separate social welfare systems. For the purposes of the work, research was conducted on how teacher studies in Croatia prepare future teachers for work with adoption and foster care, and an interview with one foster mother was also conducted in order to gather information about the system itself. The results of the research showed that teacher studies in the Republic of Croatia hardly prepare their students for work with the fostering and adoption system, and through an interview data were collected on personal experiences and viewpoints of one foster mother about the system itself. Based on the information obtained from the interviews, it can be concluded that the system exists and functions relatively well, but also that there are needs for its further improvement and development.

O nasilju govorimo kada je riječ o namjernom ili uzastopnom uznemiravanju, napadanju druge osobe koja se ne može obraniti. Nasiljem i proučavanjem posljedica nasilja se posljednjih godina počeo baviti velik broj stručnjaka u cilju da se na vrijeme informira roditelje, ali i djecu, kako nasilje utječe na njihov i djetetov daljnji život. Neka djeca su izložena nasilju od najranije dobi; unutar obitelji, od strane prijatelja, rodbine, susjeda. Djeci zlostavljanoj unutar obitelji, ostaju posljedice za cijeli život te u većini slučajeva ponašanje koje vide unutar obitelj, pokazuju i izvan svoje obitelji maltretirajući osobe koje se nalaze oko njih (vrtići, škole). Djeca se u današnje vrijeme u nekim situacijama ne osjećaju ugodno niti izvan svog doma jer trpe nasilje unutar obitelji, ali i izvan svog doma. Djeca nisu zaštićena u obrazovnim ustanovama jer u većini slučajeva odgojitelji ili nastavnici ne prepoznaju što se događa s djetetom te mu ne pruže pomoć na vrijeme. Zlostavljena djeca su većinom zatvorena u sebe te ne dopuštaju da im itko pomogne jer ih je sram ili smatraju da ima nitko neće pomoći, a ako netko od roditelja sazna, situacija će postat samo gora. Osim klasičnih vrsta nasilja (fizičko, verbalno, psihičko, socijalno i dr.) danas su djeca uključena i u nasilje putem interneta. Djeca od najranije dobi dobivaju na korištenje modernu tehnologiju koja je puna sadržaja neprimjerenih za njihovu dob. Bilo da je riječ o crtićima, igricama, ostalog sadržaja što nam nudi Internet, djecu bi se trebalo informirati i objasniti dobre i loše strane interneta te kakvo je ponašanje dobro, a kakvo nije te što napraviti u slučaju kada ih netko počinje maltretirati putem društvenih mreža. Nasilje je svjetski poznat problem, bilo da je riječ o nasilju unutar obitelji ili nasilju među vršnjacima. Roditelji i djeca bi trebali biti više informirani o posljedicama kako bi se na vrijeme moglo smanjiti nasilno ponašanje. Djelatnici u obrazovnim ustanovama bi također trebali biti više informirani i trebali bi više obraćati pažnju na djecu i njihovo ponašanje kako bi se nasilje, odnosno problem nasilja mogao riješiti na vrijeme. Obrazovne ustanove bi trebale biti sigurna mjesta za svako dijete te ako se dijete već ne osjeća sigurno kod kuće, trebalo bi se osjećati izvan svoje kuće kako bi moglo zatražiti pomoć te da kada zatraži pomoć da se ne osjeća kao da ga netko osuđuje i krivi. We talk about violence when it comes to intentional or repeated harassment or attacking another person who cannot defend himself. In recent years, many experts have started to deal with violence and study the consequences of violence to inform parents and children in time about how violence affects their and the child's future life. Some children have been exposed to violence from an early age, within family, by friends, relatives, neighbours. Children abused within the family have consequences for the rest of their lives, and in most cases, they show the behavior they see within the family outside their family, harassing those around them (kindergartens, schools). Nowadays, children do not feel comfortable in some situations, even outside their home, because they suffer violence not only within the family, but also outside their home. Children are not protected in educational institutions because in most cases educators or teachers do not recognize what is happening to the child and do not provide help in time. Abused children are mostly introverted and do not allow anyone to help them because they are ashamed or think that no one will help them, and if one of the parents finds out, the situation gets even worse. In addition to classic types of violence (physical, verbal, psychological, social, etc.), today children are also the victims of violence via the Internet. From the earliest age children use modern technology that is full of content inappropriate for their age. Whether it is cartoons, games or other content offered by the Internet, children should be informed and explained the pros and cons of the Internet and which behavior is good and which is not and what to do in case someone starts harassing them through social networks. Violence is a world-famous problem, whether it is domestic violence or peer violence. Parents and children should be informed more about the consequences so that violent behavior can be reduced in time. Employees in educational institutions should also be more informed and should pay more attention to children and their behavior so that violence, or, more precisely, the problem of violence, can be resolved in time. Educational institutions should be safe places for every child and if the child does not already feel safe at home, they should feel safe to ask for help outside their home and they should not feel judged or blamed when they ask for help

Dvije godine je prošlo od pojave virusa COVID-19. Svijet je pretrpio različite situacije i neprilike, sa kojima se još nitko nije susreo. Jednog dana, stalo je sve. Sve što je bilo normalno,odjednom je nestalo, i svi su imali samo jedan zadatak, a to je bilo, ostati doma. Kako je pandemija polako „sazrijevala“, uvodili su se neki određeni protokoli i pravila, da bi ljudi mogli opet obavljati svoje poslove izvan doma, kretati se i na neki način, probati opet živjeti kao prije. Prvo pravilo je bilo pravilo nošenje zaštitnih maski, te distanciranje od svih. Vrijeme je prolazilo, ljudi su se pridržavali pravila, ali nitko se nije zapitao koje su posljedice takvog ponašanja. U ovome radu kroz anketni upitnik, došli smo do razmišljanja odgojitelja, da bih mogli uvidjeti koje su posljedice na djecu, na njihovo ponašanje i budući razvoj. Rezultatima svih odgovora, može se zaključiti, kako većina odgojitelja, smatra da ova današnja situacija, i način na koji se sa djecom radi, ima velike utjecaje na njihov socijalni razvoj. Odgojitelji moraju stvarati distancu od djece, a istovremeno ih učiti na zajedništvo. Moraju se sa njima povezati, a istovremeno nositi zaštitnu masku, te ih djeca praktički niti ne vide. Na odgojiteljima je teška situacija u kojoj im je rad puno zahtjevniji nego je bio prije. Situacija sa ovim virusom utječe i stvara velike posljedice, na samu djecu, isto kao i na sve ljude. Teško je udaljavati se od svih, konstantno imati u glavi „Moram napraviti metar razmaka“, a da pritom u svima nama ostane onaj osjećaj za pripadnošću društvu i međusobnom zajedništvu. Srećom, od svih pravila, jedno pravila djeca nisu prihvatila. Iako odgojitelji trebaju što manje biti u fizičkom kontaktu, djeca nisu to prihvatila. Ne udaljavaju se jedni od drugih, ne odvajaju se na stranu, nego se igraju i dalje zajedno, i dalje teže ispunjenu potrebama za pripadanjem i zajedništvu, iako je trenutno situacija takva, da je važnije i sigurnije udaljiti se od drugih, nego biti zajedno.

Život obitelji u povijesti i danas se uvelike razlikuje. Do tih promjena došlo je zbog globalizacije te ubrzanim razvojem industrije, tehnologije itd. Društvo se moralo prilagoditi svim promjenama na što bolji i jednostavniji način. Primarni cilj tradicionalnih obitelji je bila reprodukcija. Velike obitelji su bile normalne, žene su brinule o djeci dok su muškarci prehranjivali obitlj. Danas, u suvremenom dobu, pojam obitelji se sve više odnosi na bračni par bez djece i/ili sa jednim djetetom. Pojavile su se i nove strukture obitelji, samohrani roditelji, posvojitelji, homoseksualni roditelji što se u velikoj mjeri razlikuje od tradicionalnih obitelji. Utjecaj medija postao je od velike važnosti za dijete, a roditelji su suočeni sa velikim izazovom. Svakodnevno se trude i nastoje pronaći što bolji način u formiranju osobnosti svoga djeteta. Često zaboravljaju da je djetetu najvažnija sigurnost, toplina, pažnja i ljubav okoline, posebice roditelja. Nerijetko su djeca prepuštena medijima zbog prezaposlenosti roditelja ili zbog okupiranosti svojim problemima. To često može dovesti do problema kod djece i ostaviti trajne posljedice. Roditelji se moraju osvijestiti i više pažnje posvetiti djeci i stvaranju ozračja za što bolji razvoj, a što manje tehnologiji i imovini. Family life in history is still very different today. These changes were due to globalization and the rapid development of industry, technology, etc. Society had to adapt to all changes in the best and simplest way possible. The primary goal of traditional families was reproduction. Large families were normal, women took care of the children while the men fed the family. Today, in modern times, the term family increasingly refers to a married couple without children and / or with one child. New family structures have also emerged, single parents, adoptive parents, homosexual parents which is very different from traditional families. The influence of the media has become of great importance to the child, and parents are faced with a great challenge. Every day they try and try to find the best possible way in forming the personality of their child. They often forget that the most important thing for a child is safety, warmth, attention and love of the environment, especially the parents. Often children are left to the media because of their parents' overwork or because they are preoccupied with their problems. This can often lead to problems in children and leave lasting consequences. Parents need to be aware and pay more attention to their children and create an atmosphere for better development and as little technology and property as possible.

U današnjem svijetu kad sve gubi svoj smisao, potrebno je naglasiti važnost obitelji kao prve i najvažnije zajednice za optimalan razvoj djeteta. U modernizaciji i mijenjanju svega oko nas, značenje i svrha obitelji uvijek ostaju iste. Karakter osobe i njezina ličnost formiraju se u obiteljskoj klimi od trenutka njezinog rođenja. Pozitivna veza i odnos djeteta i njegovih roditelja čini obitelj snažnom i motivirajućom okolinom. Dobre i poželjne roditeljske kvalitete se definiraju kao roditeljsko ponašanje koje povećavaju djetetove šanse za dobro zdravlje, sreću i uspjeh. Ova roditeljska ponašanja mogu uključivati ​​mnoge čimbenike, od pružanja temeljnih resursa kao što su prehrana i sklonište, do modeliranja vještina dobrih odnosa i poticanja zdravog načina života. Dijete usvaja i razvija određeni sustav vrijednosti i moralni kompas unutar svoje obitelji. Kohezivnost obitelji, razumijevanje, strpljivost, međusobna komunikacija i predanost ulozi roditelja mogu izrazito utjecati na razvoj djeteta. Za emocionalan razvoj djeteta i njegovu psihološku sigurnost potrebna je ljubav, toplina, podrška i prihvaćanje. Strategije roditeljstva trebaju djelovati sukladno sa ciljevima roditeljstva kako bi se ostvario uspješan roditeljski odgojni utjecaj. Ovisno o kulturnom kontekstu i vrijednostima, roditeljsko ponašanje može uključivati ​​različite oblike obrazovanja, duhovnog vodstva i informiranja djece o očekivanjima i normama koje će im pomoći kretati se u društvu, a kasnije u životu. Ono što društvo smatra dobrim roditeljstvom često je određeno učincima koje roditeljsko ponašanje ima na djetetov osobni razvoj, a što barem djelomično definiraju kulturne norme i podložno je varijacijama tijekom vremena pa i danas u ovom novom, suvremenom svijetu.

Obitelj je primarna zajednica u kojoj dijete odrasta, socijalizira se i sazrijeva. Stoga je nužno da obitelj kao zajednica bude poticajna i poželjna za djetetov odgoj. Međutim, sva djeca nemaju sreću odrastati u funkcionalnim obiteljskim sredinama, a mnoga djeca doživljavaju i nasilje unutar svojih obitelji. Obiteljsko je nasilje vrlo štetno za daljnji razvoj djeteta, a sudionici nasilja mogu biti svi članovi obitelji. Posebno je zanemaren oblik nasilja u kojemu su roditelji žrtve, a djeca nasilnici. Taj se oblik nasilja najčešće skriva od javnosti i još uvijek je tabu tema u suvremenom društvu. Iako nasilje djece nad roditeljima ima svoju daleku prošlost, društvo je još uvijek vrlo malo informirano o tom fenomenu. Djeca svoje roditelje najčešće zlostavljaju tjelesno i emocionalno, premda postoje slučajevi seksualnog nasilja nad roditeljima, materijalnog iskorištavanja roditelja i različite vrste manipulacija roditeljima. Čimbenici koji u obiteljima dovode do nasilnog ponašanja djece prema svojim roditeljima vrlo su individualni za svako pojedino dijete. Zatim se izvori nasilja pronalaze u obitelji i obuhvaćaju stilove odgoja i odnose članova unutar obitelji u kojoj dijete odrasta. Na kraju se ti čimbenici mogu prepoznati i kao društveni i okolinski. Djeca najčešće postaju nasilna ako i sama promatraju nasilje unutar obitelji pa se ovo s pravom smatra jednim od glavnih uzroka nasilnoga ponašanja djece prema roditeljima. Roditelji koji doživljavaju nasilje u svojim obiteljima ili u društvu imaju posljedice na mnogim poljima svojeg života, oni postaju depresivni, povučeni, anksiozni, osjećaju krivnju i ne znaju kako se nositi s činjenicom da su im djeca nasilna. Pozitivna komunikacija i privrženi odnosi djece i roditelja ključ su za prevenciju nasilja. Važno je osvijestiti javnost o navedenom problemu i pružiti podršku roditeljima kako bi se ohrabrili priznati i zatražiti pomoć ako dožive ili prolaze nasilnim ponašanjima svoje djece.

Uzimajući u obzir da obitelj predstavlja primarnu djetetovu okolinu od rođenja pa sve do adolescentske dobi postavlja se pitanje koja je njezina uloga u formiranju navika kod djece. U te navike ubrajamo i one prehrambene, koje bivaju sve češće propitkivane od strane zdravstvenih organizacija, zdravstvenih djelatnika ali i samih roditelja koji o njima žele znati više. Suvremeno doba donosi mnoštvo stručne i nestručne literature koja se usko tiče prehrane i prehrambenih navika te pruža mogućnost neprekidnog educiranja koje može pomoći u pravilnom formiranju prehrambenih navika u svakodnevnom životu. Prehrambene navike su izuzetno važne za psihofizičko stanje u svakoj dobi, a pogotovo u dječjoj kad je djetetu od strane obitelji nužna kvalitetna skrb i pažnja vezana za sve segmente djetetova rasta i razvoja. S ciljem utvrđivanja stavova roditelja koji su vezani za prehranu njihove djece predškolske dobi proveden je anketni upitnik koji je priložen u radu u kojem su ispitana 149 ispitanika. Pitanja u anketi odnosila su između ostalog na svakodnevne prehrambene navike kod djece. Anketom se ustanovilo da je majka ta koja vodi glavnu riječ u formiranju prehrambenih navika kod ispitanika. Considering that the family represents the child's primary environment from birth until adolescence, the question arises as to what role it plays in the formation of children's habits. These habits also include dietary habits, which are increasingly being questioned by health organizations, health professionals, and parents themselves who want to know more about them. Modern times bring a lot of professional and non-professional literature that closely concerns nutrition and eating habits and provides the possibility of continuous education that can help in the proper formation of eating habits in everyday life. Eating habits are extremely important for the psychophysical state at any age, and especially in the children's age, when the child needs quality care and attention from the family for all segments of the child's growth and development. With the aim of determining the attitudes of parents related to the nutrition of their preschool children, a survey questionnaire was conducted, which is attached to the paper, in which 149 respondents were questioned. The questions in the survey related, among other things, to the daily eating habits of children. The survey found that it is the mother who has the main say in the formation of the respondents' eating habits.

Budući da se u današnje vrijeme tehnologija brzo razvija, digitalni mediji gotovo su svima dostupni. Osim odraslih i mladih, djeca su također svakodnevno okružena raznim medijima. Kako je digitalno oglašavanje rašireno na gotovo svim digitalnim medijima, ali i na svim medijima općenito, djeca se često susreću i s digitalnim promidžbenim porukama koje su usmjerene na njih. Stoga je cilj rada bio sintetizirati znanstvene spoznaje kako bi se prikazalo kakvu ulogu u obiteljskom odgoju imaju digitalne promidžbene poruke usmjerene djeci. Naime, današnje obitelji žive u potrošačkom i digitalnom okruženju te djeca većinu vremena kod kuće provode uz digitalne medije pa se pojavljuju određeni izazovi obiteljskog odgoja. Djeca nedovoljno razumiju namjeru oglašivača digitalnih promidžbenih poruka te je detektirana potreba odgojne podrške roditelja. Istaknuta je preporuka da roditelji primjenjuju autoritativni stil odgoja i budu uključeni u dječju interakciju s digitalnim medijima. Since today's technology is developing rapidly, digital media is available to almost everyone. In addition to adults and young people, children are also surrounded by various media every day. As digital advertising is widespread on almost all digital media, but also on all media in general, children often encounter digital advertising messages directed at them. Therefore, the aim of the paper was to synthesize scientific knowledge in order to show the role of digital advertising messages aimed at children in family child care. Namely, today's families live in a consumer and digital environment, and children spend most of their time at home with digital media, so certain challenges in family child care appear. Children do not sufficiently understand the intention of advertisers of digital media advertising, and the need for educational support from parents was detected. It is recommended that parents apply an authoritative parenting style and involve in children's interaction with digital media.

Obitelj je osnovna jedinica društva, djetetov prvi kontakt sa svijetom i prva stanica na putu rasta. Obitelj i odnos unutar obitelji temelj su zdravog osobnog razvoja. U obiteljskom okruženju dijete stječe prvo iskustvo, uči na temelju ponašanja roditelja, formira mišljenja i stavove te razvija svoj osobni potencijal i društvene odnose. Stoga je odnos obitelji i roditelja najvažniji čimbenik u razvoju pojedinca i njegove cjelokupne osobnosti. Kakva će osoba postati dijete ovisi o tome kakva će odrasla osoba postati kao roditelji. Velike promjene dogodile su se u obiteljskom životu i obiteljskim zajednicama. Sve više razvoda, izvanbračnih odnosa, obitelji s jednim roditeljem, obitelji koje imaju dvije mame ili dvije tate. Cilj ovog rada je prikazati način funkcioniranja alternativnih obitelji- Duginih obitelji, te način na koji se postupa sa djecom koja se nalaze u sklopu takvih obitelji. The family is the basic unit of society, the child's first contact with consciousness and the first stop on the path of growth. Family and relationships within the family are the foundation of healthy personal development. In a family environment, the child begins the first experience, based on parental behavior, forms opinions and attitudes, and develops his personal potential and social relationships. Therefore, the relationship between family and parents is the most important factor in the development of an individual and his overall personalities. What kind of person will become a child depends on it, an adult will become a parent. Great changes have taken place in family life and family communities. More and more divorces, extramarital affairs, single-parent families, families with two moms or two dads. The aim of this paper is to show the way of functioning of alternative families - Rainbow families, the way in which children who are part of such families are treated.

Tema ovog diplomskog rada je očeva percepcija njegove uloge u razdoblju adolescencije djeteta. U teorijskom okviru sam koristila društveni konstruktivizam i Bronfenbrennerovu teoriju ekoloških sustava. Također sam objasnila Lambove čimbenike očeve uključenosti: angažman, dostupnost i odgovornost. U teorijskom okviru sam navela kako drugi autori interpretiraju očevu uključenosti u odgoj djeteta te koji su benefiti uključenosti za djetetov fizički, socijalni, emocionalni i kognitivni razvoj. U empirijskom dijelu rada sam prikazala na koji način je istraživanje provedeno i rezultate istraživanja. Cilj istraživanja je bio opisati kako sudionici istraživanja razumiju i prakticiraju vlastitu ulogu u odgoju adolescenta te koje čimbenike u procesu oblikovanja uloge oca tijekom djetetove adolescencije percipiraju značajnima. Provela sam devet polustrukturiranih intervjua koje sam nakon transkribiranja analizirala koristeći tematsku analizu. Intervjue sam provela online, a u intervjuima su sudjelovali očevi djece u dobi između 12 i 19 godina. Rezultati pokazuju da su očevi svjesni važnosti vlastite uključenosti u odgoj djeteta, ali ističu postojanje razlika između njihove i majčine uloge. Kao glavne čimbenike koji oblikuju očevu ulogu smatraju društvo i medije te se osvrću i na iskustva iz perioda njihove adolescencije. Rad završava prikazom njegovih ograničenja i otvaranjem novih tema koje bi se mogle istraživati kako bi se doprinijelo novim pedagogijskim spoznajama. The topic of this thesis is the father's vision of their role during the period of children's adolescence. In the theoretical framework, I used social constructivism and Bronfenbrenner's theory of ecosystems. I also explained Lamb's factors of father involvement: engagement, availability, and responsibility. In the theoretical framework, I presented how other authors interpret the father's involvement in the child's upbringing and what are the benefits of involvement for the child's physical, social, emotional, and cognitive development. In the empirical part of this thesis, I presented how the research was conducted and the results of the research. The aim of the research was to describe how the participants understand and practice their own role in the upbringing of adolescents and which factors in the process of shaping the role of the father during the child's adolescence are perceived as significant. I conducted nine semi-structured interviews which I analyzed after transcription. I conducted a qualitative thematic analysis of the data. Participants were interviewed online and fathers whose children are between the age of 12 and 19 years old participated. The results show that fathers are aware of the importance of their involvement in the upbringing of a child, but they state the difference between their and the mother's role. They consider society and the media to be the main factors shaping the father's role in adolescent development, and their lived experiences influence their perception of the father's role during children's adolescence. Finally, the thesis concludes by presenting limitations of the conducted empirical research and opening up new topics that could be explored to contribute to new pedagogical insights.

Tema ovog rada je legitimiranje savjetodavne djelatnosti pedagoga u suradnji s roditeljima. U teorijskom dijelu rada se polazi od tumačenja pedagoškog savjetovanja kao oblika pedagoškog djelovanja i terminoloških, teorijskih i empirijskih polazišta suradnje obitelji i škole. Predstavljena tumačenja uvod su u središnju temu u kojoj se savjetodavni rad pedagoga s roditeljima razmatra u kontekstu suradnje obitelji i škole. Drugi dio rada predstavlja rezultate empirijskog istraživanja kojim se željelo opisati temeljem čega školski pedagozi savjetovanje roditelja vide dijelom svoje profesionalne uloge i suradnje s roditeljima te s kojim se izazovima u prakticiranju savjetodavnog rada s roditeljima suočavaju u svojoj profesionalnoj svakodnevici. U istraživanju je sudjelovalo 11 pedagoga osnovnih škola u Hrvatskoj, a rezultati dobiveni u intervjuima obrađivali su se tematskom analizom. Rezultati ukazuju na viđenje djeteta temeljnim paisom u savjetodavnom radu pedagoga s roditeljima, postojanje nejednakih odnosa moći u savjetovanju te nemogućnost jasnog razgraničenja uloge pedagoga u savjetodavnom radu s roditeljima od uloga drugih stručnjaka. U zaključku ovog rada iznose se razmišljanja o dobivenim rezultatima te ograničenja i doprinosi provedenog istraživanja. The topic of this thesis is the legitimization of pedagogue's counseling work in cooperation with parents. The theoretical part of the paper starts from the interpretation of pedagogical counseling as a form of pedagogical action and terminological, theoretical and empirical starting points of family-school cooperation. The presented deliberations are introduction to the central topic in which the pedagogue's counseling work with parents is discussed in the context of family-school cooperation. The second part of this paper presents the results of empirical research that tried to describe the basis of which school pedagogues consider counseling parents as parts of their professional role and cooperation with parents and what challenges in practicing counseling work with parents in their professional daily life they are facing. Eleven pedagogues employed in primary schools in Croatia participated in the research, and the results obtained in the interviews were processed through thematic analyzes. The results indicate that the child is seen as a fundamental pais in the pedagogue's counseling work with parents, the existence of unequal power relations in counseling and the impossibility of clearly distinguishing the pedagogue's role in counseling work with parents from the roles of other experts. Conclusion of this paper presents reflections on the obtained results as well as limitations and contributions of the conducted research.

Obitelj smatramo prvom i najvažnijom školom života, a roditelje prvim učiteljima. Ona se zasniva na zajedničkom životu osoba koje su povezane krvnim srodstvom. U njoj započinje život, a unutar nje oblikuje se ljudska osobnost. Nužan uvjet za uspješan razvoj osobnosti djece jest topla, intimna i dobra obiteljska sredina, sigurnost, privlačno i emocionalno okruženje koje mogu dati samo zdravi obiteljski odnosi. Razina obiteljskog zajedništva i obiteljskog zadovoljstva osnovni su pokazatelji kvalitete obiteljskog života. Kvaliteta života smatra se širokim aspektom na koji utječe psihičko i fizičko stanje pojedinca, društveni odnosi, razina samostalnosti, individualna vjerovanja i odnos pojedinca prema pojedinim karakteristikama okoline u kojoj živi. U okviru ovoga rada, u rujnu 2021. godine provedena je anketa u kojoj je sudjelovalo 113 učenika od 1. do 4. razreda koji pohađaju Osnovnu školu Josipa Lovretića u Otoku i 113 roditelja. Za provedbu istraživanja korištena je anketa Family Quality of Life (FQOL) kojom se procjenjivala kvaliteta života u obitelji u proteklih 12 mjeseci. Anketa se sastojala od 25 pitanja, a odgovori su bili podijeljeni na skali od 5 stupnjeva (1 - vrlo nezadovoljan/na, 2 - nezadovoljan/na, 3 - ni jedno/ni drugo, 4 - zadovoljan/na, 5 - vrlo zadovoljan/na). Cilj istraživanja bio je utvrditi kako učenici procjenjuju kvalitetu života u obitelji, ali i kako ju procjenjuju njihovi roditelji. Zadatak je bio i napraviti usporedbu njihovih procjena (učenika i roditelja). Rezultati istraživanja pokazali su da učenici, ali i roditelji subjektivno procjenjuju kvalitetu života u obitelji te su isti rezultati pokazali i da su učenici i roditelji u najvećem postotku vrlo zadovoljni kvalitetom života u obitelji. We consider the family to be the first and the most important school of life, and parents are the first teachers. Family is based on the common life of persons that are related by blood. In family starts life, and the human personality is formed within it. A necessary condition for the successful development of children's personalities is a warm, intimate, and good family environment, security, an attractive and emotional environment that can only be provided by healthy family relationships. The level of family togetherness and family satisfaction are basic indicators of quality of family life. Quality of life is considered to be a wide aspect that is influenced by the mental and physical condition of the individual, social relations, level of independence, individual beliefs, and the individual's attitude towards certain characteristics of the environment in which he lives. As a part of this paper, in September 2021, the survey was conducted in which 113 students from first to fourth grade who attend the Josip Lovretić Elementary School in Otok and 113 parents participated. To conduct the research, the Family Quality of Life (FQOL) survey, which assessed the quality of life in the family in the past 12 months, was used. The survey had 25 questions, and the answers were divided on a scale of 5 degrees (1 - very dissatisfied, 2 - dissatisfied, 3 - neither, 4 - satisfied, 5 - very satisfied). This research aimed to determine how students assess the quality of life in the family, and also how their parents assess it. The task was also to make a comparison of their assessments (students' and parents'). The results of this research showed that students, and parents too, assess the quality of life in the family subjectively, thus the same results showed that the majority of students and parents are very satisfied with the quality of life in the family.

Komunikacija s roditeljima važan je dio rada odgojitelja u dječjem vrtiću. Potrebno je da odgojitelji ostvare kvalitetnu komunikaciju s roditeljima jer ona omogućava postizanje bliskih odnosa i suradnje s njima. Stoga, odgojitelji trebaju od početka inicijalnog odgoja i obrazovanja djeteta, s njegovim roditeljima započeti interakciju punu povjerenja, obzirnosti i odgovornosti. Uspostavljanjem pozitivne i recipročne komunikacije, otvoren je put i ka savjetodavnom radu s roditeljima. Cilj je ovog rada bio utvrditi povezanost aktivnog slušanja i pedagoškog savjetovanja roditelja. Vještinama aktivnog slušanja (reflektiranje, parafraziranje, neosuđivanje, pozornost, traženje pojašnjenja i doprinos rješenju) bolje shvaćamo i iz prve ruke se upoznajemo sa životnim okolnostima roditelja. Razvijena vještina aktivnog slušanja kod odgojitelja omogućuje roditelju da se osjeća ugodno, da ima povjerenje u slušača i da lakše izrazi ono što je zaista željela reći. Aktivnim slušanjem povećavamo vjerojatnost ispravnog razumijevanja sugovornika, izbjegavamo prepreke u komunikaciji i poštujemo tuđa mišljenja, stavove i osjećaje. Zbog navedenog, aktivno slušanje predstavlja prvi dio pedagoškog savjetovanja. Kada se roditelj povjeri odgojitelju o svom problemu, odgojitelj prvo koristi vještine aktivnog slušanja kako bi sasvim shvatio njegovu situaciju i srž problema. Tek nakon toga je u savjetovanju, odgojitelj može ponuditi roditelju određene savjete i načine kojima bi on mogao smanjiti ili riješiti taj svoj problem. Pritom odgojitelj ne nameće svoj odabir već pomaže roditelju da promisli i odabere najpogodnije alternative. Communication with parents is an important segment of a kindergarten teacher’s job. It is necessary for kindergarten teachers to achieve good communication with parents because it allows them to achieve better cooperation with them. Therefore, kindergarten teachers should initiate truthful, considerate and responsible interaction with children’s parents at the very beginning of their institutional education. By establishing positive and reciprocal communication, kindergarten teachers prepare the setting for counseling parents of children in their kindergarten. The aim of this paper was to determine the connection between active listening and pedagogical counseling of parents. With the skills of active listening (reflecting, paraphrasing, not judging, paying attention, seeking clarification and contributing to a solution), kindergarten teachers better understand and get to know first-hand the life circumstances of the parents. The developed skill of active listening in kindergarten teachers allows the parent to feel comfortable, to have confidence in the listener and to more easily express what they really want to say. By listening actively, we increase the likelihood of a correct understanding of the speaker, avoid obstacles in communication and respect other people's opinions, attitudes and feelings. Therefore, active listening can be observe as the initial part of pedagogical counseling. When a parent talks to the kindergarten teacher about his or her problem, the teacher uses active listening skills to fully understand parental situation and the core of the problem. In the further steps of counseling the teacher can offer the parent certain advice and ways in which he could reduce or solve a problem. In doing so, the kindergarten teacher does not impose his choice but helps the parent to think and choose the most suitable alternatives.

Odgoj je osnovno ljudsko pravo koje započinje u obitelji. Preduvjet su skladni obiteljski odnosi, a na samom početku djetetova života, obitelj je najbitnija sredina za razvitak i odgajanje. Obitelj ima snažan učinak na djetetove emocije i na razvoj ljudskih odnosa. Roditeljstvo označava doživljaj roditeljstva, roditeljsku brigu i skrb, roditeljske postupke, njihovo ponašanje te aktivnosti. Razlikuje se autoritaran, autoritativni, permisivni i zanemarujući roditeljski odgoj. Helikopter roditelji nalaze se visoko na dimenziji topline i podrške uz visoku kontrolu, ali su slabiji u pružanju autonomije svojoj djeci. Poprilično su uključeni u djetetov život, budno prate događanja, donose odluke umjesto svog djeteta. Cilj završnog rada je bio proučiti literaturu različitih autora o helikopter roditeljstvu te o odgojnim implikacijama tog roditeljstva. U radu su definirani pojmovi odgoj, obitelj, roditeljstvo, stilovi roditeljstva, autoritet, helikopter roditelji, granice i postavljanje granica, povezujuće roditeljstvo i odgojne implikacije helikopter roditelja. Upbringing is a basic human right that begins in the family. A prerequisite is harmonious family relationships, and at the very beginning of a child's life, the family is the most important environment for development and upbringing. The family has a strong effect on a child’s emotions and on the development of human relationships. Parenting refers to the experience of parenthood, parental care, parenting procedures, their behaviour, and activities. We distinguish between authoritarian, authoritative, permissive, and neglectful parenting. Helicopter parents find themselves high on the dimension of warmth and support, with high control, but are weaker in providing autonomy to their children. They are quite involved in the child's life, they keep a close eye on events, make decisions for their child. The aim of the final paper was to study the literature of various authors on helicopter parenting and the educational implications of that parenting. The paper defines the terms upbringing, family, parenting, parenting styles, authority, helicopter parents, boundaries and setting boundaries, connecting parenting and the educational implications of helicopter parents.

Mediji su neizostavan dio svake obitelji. Prisutni su u svakom kućanstvu te je vrlo važno da se koriste na ispravan način. Cilj ovog rada je prikazati ulogu medija u obiteljskom odgoju, te pozitivne i negativne strane medija i utjecaj na djecu. Na početku rada objašnjeno je što je odgoj i što je obitelj. Medijski odgoj u obitelji oslikava se na ponašanje pojedinca, osobito na maloljetnu djecu koja su često žrtve elektroničkog nasilja i neprimjerenih sadržaja u medijima. Dalje u radu osvrće se na obitelj nekada i obitelj sada, razlike u odgoju, obiteljskoj strukturi i važnostima oca i majke. Odgoj nekada uvelike se razlikuje od odgoja kakav je danas, na što veliki utjecaj imaju upravo mediji. Potom je objašnjeno koje vrste odgojnih stilova postoje i koje su njihove karakteristike. Spominje se i povijest medija, od tiska do interneta, uz povijesne činjenice. Dalje su opisani pozitivni i negativni utjecaji medija na dijete i na kraju važnost uloge roditelja u medijskom odgoju djeteta. Važno je naglasiti da su roditelji ti koji imaju najveću ulogu i odgovornost u educiranju djece pravilnom korištenju medija. The media are an indispensable part of every family. Today media are present in every home and it is very important that we use it in the right way. The aim of this paper is to present the role of the media in family education, the positive and negative sides of the media and the impact on children. At the beginning of the paper, it is explained what it means to raise a child and what is a family. Media education in the family is reflected in the behavior of individuals, especially young children who are often victims of electronic violence and inappropriate content in the media. Further, the paper refers to the family in the past and the family now, the differences in raising child, family structure and the importance of father and mother. Education used to be very different from the education today, which is greatly influenced by the media. It is then explained what types of parenting styles there are and what their characteristics are. The history of the media, from the press to the Internet, is also mentioned, along with historical facts. The positive and negative influences of the media on the child and finally and the importance of the role of parents in the media education are described at the end. It is important to emphasize that parents are the ones who have the greatest role and responsibility in educating children through the proper use of the media.

Obitelj je prva životna skupina kojoj pripadamo te prirodni socijalni sustav, koji ima svoju strukturu, funkcije, pravila, uloge, načine komuniciranja, načine suočavanja s problemima i njihovim rješavanjem. Obitelj predstavlja temelj socijalizacije. Socijalizacija je dugotrajan i složeni proces u kojem pojedinac u interakciji s društvenom okolinom razvija, oblikuje i uči društveno relevantne oblike doživljavanja i ponašanja: uvjerenja, stavove, vrijednosti, navike i običaje. U glavne čimbenike obiteljskog života ubrajaju se otac, majka, dijete te braća i sestre. Svatko od njih nosi određenu ulogu i pridonosi unaprjeđenju razvoja djeteta s poteškoćama. Oblici položaja djeteta s teškoćama u razvoju u svojoj obitelji usko su povezani sa sposobnošću prilagodbe roditelja novoj i iznenadnoj situaciji. Socijalna podrška obiteljima važna je za psihosocijalni razvoj djeteta i svakodnevno funkcioniranje odrasle osobe. Postoji nekoliko vrsta socijalne podrške: podrška samopoštovanju, informacijska podrška, podrška druženjem i instrumentalna podrška. Različiti oblici formalne i neformalne podrške pružaju zadovoljenje osnovnih životnih potreba i pozitivno utječu na članove obitelji. Uloga formalne podrške temelji se na informiranju i savjetovanju roditelja o mogućim rješenjima i strategijama nošenja sa izazovom. Neformalna podrška motivirana je osobnim motivima pružatelja, a ovisi o vrsti i težini invaliditeta osobe i mogućnostima pružanja i manifestira se kroz emocionalnu, informacijsku, praktičnu, financijsku i drugu podršku. Pomoću formalne i neformalne podrške obitelj može na različite načine pomoći djetetu s poteškoćama u razvoju kako bi ono postalo više samostalno i bilo pripremljeno za život u društvu.

Suvremenim ili masovnim medijima naziva se sve što ima veze s masovnim, javnim i sve ono preko čega se dobivaju kojekakve informacije, a to u prvome su redu računalo, časopisi, radio, televizija, pametni telefoni... Korištenje jednog ili više navedenih medija je postalo svakodnevica, kako odrasle osobe, tako i djece i mladih. Djeca se već i u najranijem djetinjstvu koriste internetom i ostalim suvremenim medijima. Osim što imaju pristup suvremenim medijima ponekad budu i bez ikakvog nadzora odrasle osobe. Pretjeranim korištenjem može doći do ovisnosti, a to postaje veliki problem širom svijeta zbog čega se javlja niz negativnih zdravstvenih posljedica po djecu i mlade. Javljaju se problemi sa školom, problemi s roditeljima, socijalna izoliranost, izloženost nasilju, negativni osjećaji poput anksioznosti, ljutnje, bijesna, a dolazi i do stanja depresije. Djeca postaju nezainteresirana za svijet oko sebe zato što se sigurnije i ljepše osjećaju u virtualnome svijetu. Njihova komunikacija gotovo da se odvija samo u virtualnome svijetu. Iako je puno pozitivnih strana razvoja moderne tehnologije, korištenja medija i interneta, veću pažnju treba dati onim negativnim. Potrebno je educirati djecu i roditelje o opasnostima i rizicima prekomjernog korištenja medija kako bi se na vrijeme spriječila ovisnost ili izloženost nekoj vrsti nasilja, od kojih je danas najčešće elektroničko vršnjačko nasilje. Modern or mass media is everything that is related to the mass, public and everything through which any information is obtained and in the first line, that are computer, magazines, radio, television, smartphones... The use of one or more of these media has become activity on a daily basis in adults, youth and also children. Children use the Internet and other modern media from their early age. Unless they have access to modern media, they are sometimes without and adult supervision. Excessive use can lead to addiction and then it becomes a major problem around the world, leading to a big number of negative health consequences for children and young people. There are problems in school, problems with parents, social isolation, exposure to violence, negative feelings such as anxiety¸ anger, rage and even state of depression. Children become uninterested in the world around them because they feel safer and more beautiful in their virtual world. Although there are many positive aspects of the development of modern technologies, the use of media and the Internet, more attention should be paid to the negative ones. It is necessary to educate children and parents about dangers and risks of excessive use of media in order to prevent addiction or exposure to some kind of bullying in time, of which electronic peer bullying is the most common today.

Kroz povijest, a i danas obitelj se susreće s brojnim izazovima. Obitelj kao temeljna jedinica društva ima važnu ulogu za svakog pojedinca. Biti roditelj nije lako te je to zasigurno velik izazov za svakog roditelja. Ovaj rad sastoji se od dva dijela, teorijskog dijela i istraživanja. U teorijskom dijelu definiran je pojam obitelji kao osnovne ljudske zajednice koja je kroz povijest doživjela brojne promjene pa tako danas govorimo o suvremenoj obitelji. Zatim je definiran pojam roditeljstva koje je doživjelo promjene tijekom vremena. Uslijed toga danas govorimo o suvremenom roditeljstvu u kojem su oba roditelja ravnopravna, u kojemu se oba roditelja zajednički dogovaraju oko podjele poslova te nema rodne podjele uloga. Uslijed ovih promjena u obitelji i roditeljstvu došlo je i do promjena u odgoju pa tako govorimo o suvremenom odgoju u kojemu je naglasak na razvoju odgovornosti, kreativnosti i kritičkog mišljenja kod djece. Na kraju teorijskog dijela riječ je o roditeljskim stilovima. Četiri su roditeljska stila: autoritativni, autoritarni, permisivni i zanemarujući. U sklopu rada provedeno je istraživanje čiji cilj je bio odrediti koji roditeljski stil prevladava među ispitanicima. Iako prevladava mišljenje da je danas sve više permisivnih roditelja istraživanje koje sam provela nije potvrdilo to mišljenje. Rezultati mojega istraživanja pokazali su kako među ispitanicima prevladava autoritativni roditeljski stil.

Jednoroditeljske obitelji predstavljaju suvremeni oblik obitelji, a sačinjavaju je jedan roditelj i dijete odnosno djeca. Takve obitelji se u današnje vrijeme još uvijek susreću sa raznim predrasudama od strane svoje okoline, te stavovima o tome kako život u jednoroditeljskoj obitelji nije dovoljno kvalitetan za dijete. Istina je da se jednoroditeljske obitelji susreću s raznim poteškoćama i problemima; financije, samostalna briga o djeci i kućanstvu, teži pronalazak posla, usklađivanje posla s roditeljstvom, psihička nestabilnost, depresija i anksioznost. No, to i dalje ne znači da život u jednoroditeljskoj obitelji nije pun ljubavi, brige i pažnje. Roditelji iz jednoroditeljskih obitelji moraju voditi računa o tome da ostvaruju dobru komunikaciju sa odgojiteljima svoje djece, radi njihove dobrobiti i zadovoljenja svih njihovih potreba, ali i sa svojim bližnjima koji će im pomoći u fazi prilagodbe utjehom i podrškom. S ciljem utvrđivanja raznih iskustava i stavova roditelja iz jednoroditeljskih obitelji napravljen je anketni upitnik koji je priložen u radu i kojim su ispitani stavovi 149 ispitanika. Pitanja su se odnosila na to koliko ispitanici imaju djece, jesu li djeca imala problema u ponašanju zbog nedostatka jednog roditelja, gdje jednoroditeljske obitelji žive, te s kojim su se sve svakodnevnim problemima i teškoćama susretali. Anketom se ustanovilo kako mnogi ispitanici imaju različita iskustva u odnosu na postavljena pitanja, ali i kako je većina jednako teško prolazila prilagodbu na novi život u jednoroditeljskoj obitelji. Single parent families are an example of a modern family structure. They contain one parent and one or more children. These families nowadays still face various prejudices from society, as well as attitudes about how life in a single parent family is not of sufficent quality for the child. It is true that single parent families face a variety of difficulties and problems; finances, individual care of children and household, problems with finding a job, mental vulnerability, depression and anxiety. Nonetheless, this does not imply that life in a single-parent family is devoid of love, care and affection. For the benefit of their children's well-being and fulfilment of all of their requirements, single parent families must ensure good communication with their children's educators. Not only with their educators, but also with their closest ones, who will help them with comfort and support during the adjustment period. In order to determine the various experiences and attitudes of parents from single parent families, a survey questionnaire was prepared, which was attached to this study and which examined the attitudes of 149 respondents. The questions were related to how many children the single parent families have, whether the children had behavioral problems due to the lack of one parent, where the single parent families live, and what everyday problems and difficulties they challenge with. The survey found that many respondents have different experiences in relation to the questions asked, but also that most of them found it equally difficult to adjust to a new life in a single parent family.

Udomiteljstvo je oblik skrbi o djetetu koje mu pruža ljubav, toplinu, sigurnost i brigu o zdravlju i njegovim potrebama. Cilj je udomiteljstva da se dijete razvija u obitelji i obiteljskom okruženju te da stekne samopouzdanje i samopoštovanje. Udomiteljska obitelj je obitelj u kojoj djeca dobivaju ljubav i sigurnost te smještaj, hranu, odjevne premeta, odgoj i obrazovanje. Djeca se udomljavaju iz razloga što roditelji zanemaruju njihove potrebe, primjenjuju nad njima seksualno i/ili fizičko nasilje te ih zlostavljaju. Centar za socijalnu skrb sudjeluje kod odvajanje djece od bioloških roditelja i udomljavanja. Obavezni su pronaći udomiteljsku obitelj prema potrebama djeteta. Centar je obavezan pratiti djetetov razvoj i promjene u ponašanju sve dok je dijete smješteno kod udomiteljske obitelji. Kako bi udomitelji djetetu pružili kvalitetnu skrb potrebno je da sudjeluju u raznim radionicama i edukacijama koje organizira centar za socijalnu skrb ili Udruge. Uz radionice i edukacije, udomitelji odlaze na razgovore sa psiholozima, pedagozima, pravnicima, koji se provode individualno i/ili grupno sa ostalim udomiteljima. Uz centar za socijalnu skrb potporu udomiteljima pružaju i Udruge koje djeluju širem Hrvatske. Jedna od potpora je financijska naknada kako bi udomitelji djetetu mogli priuštiti što kvalitetniji odgoj i obrazovanje. Upravo je financijska potpora u Hrvatskoj minimalna pa se zbog toga djetetu ne može osigurati kvalitetan život. Zbog toga je udomitelja sve manje, a djece u domovima sve više. Foster care is a form of child care that gives a child love, warmth, safety and care for his health and his needs. Foster care aims to raise the child in a family and family surrounding and that the child gains self-confidence and self-respect. A foster family is a family where children receive love and safety and accommodation, food, clothing premises, upbringing and education. Children are fostered because parents neglect their needs, apply sexual and/or physical violence against them, and abuse them. The social welfare center participates in the separation of children from biological parents and foster care. They are obliged to find a foster family according to the needs of the child. The center is obliged to follow the child's development and behavioral changes as long as the child is placed with a foster family. In order for foster parents to provide quality care to the child, it is necessary that they participate in various workshops and educations organized by the social welfare center or associations. In addition to workshops and educations, foster parents go to interviews with psychologists, pedagogues, lawyers, which are carried out individually and/or in a group with other foster parents. In addition to the social welfare center, support for foster parents is provided by associations operating throughout Croatia. One of the supports is the financial compensation so that foster parents can afford the child the best possible upbringing and education. Financial support in Croatia is the minimum, which is why the child cannot be provided with a quality life. As a result, there are fewer foster parents and more children in children's homes.

Obitelj je osnovna društvena jedinica, prvi kontakt djeteta sa svijetom te prva stanica na putu njegova odrastanja. Obično se sastoji od jednoga ili dvaju roditelja i njihove djece što znači da je obitelj temelj djetetova postojanja. U obitelji započinje djetetov tjelesni, moralni, intelektualni, estetski i emocionalni razvoj. Odgoj, kao temeljna uloga obitelji, u najranijim fazama ima najveći utjecaj na djetetov cjelokupni razvoj. Temeljna je svrha odgoja razvitak i izgraĎivanje sposobna, čestita, marljiva i kulturna čovjeka. Dijete treba paţnju, razumijevanje, strpljenje i voĎenje odraslih, prvenstveno roditelja. Obitelj zbog emocionalno snaţne povezanosti djeteta s njezinim članovima ima najutjecajnije odgojno djelovanje na dijete koje vrtić i škola ne mogu zamijeniti. Vrtići i škole takoĎer imaju veliki utjecaj na djetetov odgoj gdje je posebno vaţna suradnja i partnerstvo odgojitelja/učitelja s roditeljima. Biti roditelj i imati obitelj za većinu ljudi najveći je ţivotni izazov. „Savršen roditelj“ ne postoji, ali bi svi trebali teţiti k tome da svom djetetu pruţe ono što je njemu najpotrebnije. Cilj završnog rada bio je proučiti literaturu različitih autora o ulozi i vaţnosti obitelji u razvoju djeteta. U radu su definirani pojmovi obitelj, roditelji i odgoj te su prikazani odnosi u obitelji, uloga majke i oca, odnos braće i sestara te odgoj u obitelji. Family is a basic social unit, a child's first contact with the world, first step on the way of growing up. It consists of a single or both parents and their children, which means that family is a foundation of the child's existence. A child's physical, moral, intellectual, esthetic and emotional development begins in the family. Upbringing, as a fundamental role of the family, has the greatest influence on entire child's development at its earliest stages. The primary purpose of upbringing is the growth and progress of a capable, honorable, diligent and a decent individual. A child needs attention, understanding, patience and guidance of adults, primarily responsibility of parents. Because of a child's emotionally strong connection with its family members, a family has the most influential educational effect on a child, which kindergarten and school cannot replace. Kindergartens and schools have a substantial II influence on child's development as well. Collaboration and partnership between educators/teachers and parents are of importance. For most people, parenthood and having a family is the biggest life challenge. „A perfect parent“ does not exist. However, everyone should aspire to ensure all the needs of their child. Main goal of this thesis was to analyse and study literature, written by different authors, about the role and the importance of a family in child development. Terms defined here are family, parents, education; family relationships, mother's and father's roles, family upbringing and relations between siblings are represented.

U ovom su radu nabrojani i objašnjeni oblici partnerstva roditelja, odgojitelja i djeteta, te partnerstvo obitelji i predškolske ustanove u kurikulumu predškolskog odgoja tj. opisuje stavove roditelja o partnerstvu s dječjim vrtićem. Također navedene su i neke glavne osobine koje bi trebao imati roditelj ali i odgojitelj trebali imati. Partnerstvo je međusobni odnos dvoje ili više ljudi koji se temelji na dijeljenju zajedničkih ciljeva, međusobnoj komunikaciji i ravnopravnoj suradnji. U dječjem vrtiću roditelji i odgojitelji surađuju kroz roditeljske sastanke, individualne razgovore, izlete, radionice, kutiće za roditelje i dr. Provedeno je istraživanje na temu stavovi roditelja o suradnji s dječjim vrtićem. U istraživanju je sudjelovalo 144 roditelja, te su dobiveni rezultati prikazani u radu. Ispitivalo su se stavovi roditelja u suradnji, te se može zaključiti, kako su u konačnici roditelji zadovoljni sa suradnjom između njega i odgojno-obrazovne ustanove koje njihovo dijete pohađa. Roditelji svakodnevno komuniciraju s odgojiteljima njihova djeteta te su upoznati u kojim aktivnostima njihovo dijete sudjeluje i u čemu je ono dobro. The forms of partnership between parents, educators and children are listed and explained, as well as the partnership between the family and the preschool institution in the preschool education curriculum, and describes the attitudes of parents about the partnership with the kindergarten. Also listed are some of the main traits that a parent but also an educator should have. A partnership is a mutual relationship of two or more people based on the sharing of common goals, mutual communication and equal cooperation. In the kindergarten, parents and educators cooperate through parent meetings, individual conversations, trips, workshops, boxes for parents, etc. Research on the topic of parents' attitudes about cooperation with the kindergarten has been proven. 144 parents participated in the research, and the obtained results are presented in the paper. The attitudes of the parents in the cooperation were examined, and it can be concluded that in the end the parents are satisfied with the cooperation between him and the educational institution that their child attends. Parents communicate with their child's educators on a daily basis, they get to know what activities their child participates in and what they are good at.

Tema ovoga diplomskoga rada jest uloga obrazovnoga statusa roditelja u suradnji obitelji i škole iz perspektive školskoga pedagoga. U teorijskome se dijelu rada pružaju polazišta razumijevanju suradnje obitelji i škole kroz terminološko i legislativno određenje te objašnjavanje iste unutar teorije socijalne reprodukcije, nakon čega se nabrajaju i objašnjavaju faktori koji moderiraju suradnju obitelji i škole. Objašnjava se socioekonomski status roditelja, čiji je obrazovni status dio. Implikacije obrazovnoga statusa roditelja za suradnju obitelji i škole se razrađuju kroz Epsteinin model roditeljskoga uključivanja. Istraživanje predstavljeno u empirijskome dijelu rada nastojalo je saznati koliko obrazovni status roditelja školski pedagozi drže određujućim za dinamiku suradnje obitelji i škole i vlastito pozicioniranje u tome procesu, a provodilo se intervjuiranjem 11 pedagoga zaposlenih u zagrebačkim redovnim osnovnim školama. Dobiveni rezultati obradili su se tematskom analizom, koja pokazuje da pedagozi obrazovni status roditelja drže određujućim za dinamiku suradnje obitelji i škole, no teško ga izoliraju od ostalih komponenata socioekonomskoga statusa. U tom se procesu pozicioniraju na različite načine, ovisno o visini obrazovnoga statusa roditelja te prirodi izazova s kojom se susreću. Posljednji dio rada pruža zaključna razmišljanja o dobivenim rezultatima, objašnjavaju se ograničenja i doprinosi provedenoga istraživanja te ideje za ona u budućnosti. The topic of this thesis is the role the parental educational status in family-school collaboration from the perspective of the school pedagogue. The theoretical part of the paper provides starting points for understanding family-school collaboration through terminological and legislative definition and explaining it through the theory of social reproduction, after which the factors moderating family-school collaboration are listed and explained. The parental socioeconomic status, of which the educational status is a part, is explained. The implications of parental educational status for family-school collaboration are elaborated through Epstein’s model of parental involvement. The research presented in the empirical part of the paper strived to find out how much school pedagogues find parental educational status determining for family-school collaboration and their own positioning in the process, and was conducted by interviewing 11 pedagogues employed in Zagreb's regular primary schools. The obtained results were processed through thematic analysis, which shows that pedagogues consider the parental educational status to be decisive for family-school collaboration dynamic, but it is difficult for them to isolate it from other components of socioeconomic status. In this process, they position themselves in different ways, depending on the level of parental educational status and the nature of the challenges they face. The last part of the paper provides concluding thoughts on the obtained results, explains the limitations and contributions of the conducted research and ideas for those in the future.

Tema ovog rada je utiliziranje resursa lokalne zajednice u suradnji školskoga pedagoga s obiteljima, što se odnosi na prepoznavanje resursa koji postoje u lokalnoj zajednici i njihovo aktivno uključivanje u suradnju s obiteljima, kao i na djelovanje pedagoga u osmišljavanju i organizaciji aktivnosti za obitelji u suradnji s dionicima lokalne zajednice. Budući da u hrvatskom kontekstu postoji manjak istraživanja koja su se bavila ovom tematikom, cilj ovog istraživanja je utvrditi u kojoj mjeri školski pedagozi osnovnih škola iz različitih dijelova Republike Hrvatske u procesu suradnje s obiteljima utiliziraju resurse koji obiteljima stoje na raspolaganju u lokalnoj zajednici te kako evaluiraju vlastitu utilizacijsku ulogu u suradnji s obiteljima. Podaci su prikupljeni polustrukturiranim intervjuom, nakon čega su analizirani metodom tematske analize. Rezultati upućuju na to da postoje dva temeljna usmjerenja utilizacije resursa lokalne zajednice u suradnji pedagoga s obiteljima, reaktivna i preventivna, a analizom prikupljenih podataka uočljiva je slojevitost utilizacijske uloge pedagoga koji, između ostaloga, pruža informacije obiteljima, koordinira i evaluira aktivnosti te pruža podršku obiteljima u procesu suradnje. U tom se procesu također susreće s određenim preprekama poput otpora obitelji, neoptimalne komunikacije s vanjskim dionicima, nedostatka vremena, opterećenosti resursa lokalne zajednice i njihove fizičke udaljenosti, ograničenog broja mogućih korisnika usluga i financijskih izdataka koje zahtijevaju. Na kraju rada prikazana su ograničenja istraživanja kao i implikacije za buduća istraživanja ove pojave. This thesis deals with utilizing community resources in school pedagogue–family collaboration, which refers to identifying resources that exist in the community and their active involvement in collaboration with families. It also refers to school pedagogues creating and coordinating activities for families in collaboration with community resources. As there is a lack of research on this topic in Croatia, the aim of this study is to determine to what extent elementary school pedagogues from various parts of Croatia utilize community resources in the process of collaborating with families and how they evaluate their utilizing role. Semi-structured interviews were conducted in order to collect the data which was analyzed using thematic analysis. The results have shown that there are two basic orientations when it comes to utilizing community resources in school pedagogue–family collaboration, namely reactive and preventive. The analysis has also shown that a school pedagogue’s utilizing role has different facets, such as providing families with information, coordinating and evaluating activities and being a support system for families in the collaborative process. In this process school pedagogues also face some obstacles, such as resistance from families, suboptimal communication with community resources, lack of time, overload and remoteness of community resources, limited number of potential users and the accompanying financial expenses. Final remarks of the thesis present the limitations of this study and its implications for future research on this topic.

Tema ovog diplomskog rada suradnja je nastavnika i razvedenih roditelja s naglaskom na potencijalima i izazovima njihove koordinacije. U teorijskome dijelu se prikazuju mogući izazovi te važnost koju kvalitetno (su)roditeljevanje nakon razvoda braka nosi, a zatim i potencijali te mogući izazovi koordinacije suradnje nastavnika i razvedenih roditelja. S obzirom na to da domaćoj literaturi nedostaje istraživanja pitanja obiteljske strukture razvedenih roditelja u kontekstu odnosa obitelji i škole, empirijski dio rada je usmjeren na perspektivu nastavnika, a čijim se ispitivanjem nastojalo odgovoriti na istraživačko pitanje: Drže li nastavnici, temeljem vlastitih iskustava suradnje s razvedenim roditeljima i potencijala/izazova koordinacije te suradnje, suradnju s razvedenim roditeljima više sličnom ili različitom u odnosu na suradnju s roditeljima koji su u braku? Analiza podataka prikupljenih metodom intervjua na uzorku od devet sudionica pokazala je kako nastavnice, iako primjećuju određene razlike u ponašanjima, osobinama i potrebama razvedenih roditelja, suradnju s njima drže sličnom suradnji s roditeljima koji su u braku iz razloga što se takav oblik suradnje bazira na suradnji s jednim roditeljem, uglavnom majkom, a što je slučaj i u dvoroditeljskim obiteljima. Sudionice suradnju s oba razvedena roditelja smatraju svojom odgovornošću, a podijeljene su pri odabiru vještina i znanja koja smatraju važnima posjedovati prilikom suradnje. Ipak, slažu se kako bi voljele nadomjestiti manjak teorijskog i iskustvenog učenja češćom organizacijom edukacija i radionica. Na kraju rada razrađena su ograničenja istraživanja, ali je istaknut i doprinos rada pedagogijskoj znanosti. The subject of the graduate thesis is the cooperation between teachers and divorced parents with an emphasis on opportunities and challenges in their coordination. The theoretical part shows the possible challenges and the importance of quality co-parenting after divorce and then opportunities and possible challengesof cooperation between teachers and divorced parents. Because domestic literature is missing the research of the family structure of divorced parents in the context of the relationship between school and family, the empirical part of the thesis is focusedon the perspective of teachers and answering the research question: Do teachers find a relationship with divorced parents more similar or different to the one with married parents, based on their personal experiences and potentials/challenges of coordination that come with it? Analysis of the data collected through the interview method on a sample of nine participants showed that teachers have the same kind of relationship with divorced parents, even though they notice certain differences in their behaviour, traits and needs. The reason for that is that this kind of cooperation is based on communication with one parent, mostly mother, which is a case in biparental families as well. Participants consider cooperation with both divorced parents their responsibility and have a split opinion on skills and knowledge that are required for this kind of cooperation. Still, they agree that they would like to replace the lack of theoretical and experiential learning by attending workshops and educations more often. Limitations of the research are elaborated at the end of the thesis, but the research contribution to pedagogical science is also highlighted.

U završnom radu dan je pregled dobrobiti nošenja dojenčeta za cjeloviti razvoj djece, a koje se odnosi na držanje dojenčeta blizu tijela odrasle osobe koja koristi različite pomoćne naprave koje drže tijelo dojenčeta ispred tijela osobe koja ga nosi. Prvi dio rada sadrži pregled odnosa društva prema praksi nošenja dojenčeta u različitim razdobljima i kulturama, pri čemu se obrazlaže važnost nošenja dojenčeta za čitavu obitelj i odnose unutar nje. Nadalje, opisan je fiziološki, socio-emocionalni te kognitivni razvoj nošenog dojenčeta. Analizom relevantne literature utvrđeno je da dojenče koje se nosi manje plače i ima usporeniju srčanu frekvenciju zato što su centralni, motorički i srčani sustavi u koordinaciji, čime se ostvaruje fiziološka dobrobit. Također, dok je dojenče stisnuto u majčinom naručju, ono se brže umiruje i manje je raz-dražljivo jer osjeća sigurnu privrženost. U kognitivnom razvoju, nošenjem se potiče neurobi-hevioralni razvoj pa je nošenom dojenčetu olakšano razvijanje govora i komuniciranje s okoli-nom. Nošenje dojenčeta također olakšava pružanje tzv. klokanske njege kao intervencije kod prijevremeno rođene djece, a primjereno je i za djecu s poteškoćama u razvoju. The thesis provides an overview of the developmental benefits of babywearing, de-fined as the practice of keeping the infant close to the body of an adult who uses various de-vices that hold the infant's body in front of the body of the person carrying it. The first part of the thesis depicts the societal attitude towards the practice of carrying an infant across var-ious cultures and different historical periods, while emphasising the importance of babywear-ing for the whole family (relations). Furthermore, the physiological, socio-emotional and cog-nitive development of an infant included in babywearing is described. The literature suggests that such children cry less and have a slower heart rate due to the fact that the central, motor and cardiac systems are in coordination, thus achieving physiological well-being. Also, while the infant is being held in the mother's arms, it calms down faster and is less irritable because it feels a secure attachment. In cognitive development, babywearing stimulates neuro-behavioral development, making it easier for the infant to develop speech and communicate with the environment. Babywearing also makes it easier to provide the so-called kangaroo care as an intervention in premature infants, and is also appropriate for children with devel-opmental disabilities.

Ovaj rad namijenjen je istraživanju djetetove perspektive o očevoj uključenosti u obiteljski život. Otac je bitna uloga u djetetovom životu, a njegova uključenost počinje u ranom djetinjstvu djeteta pa čak i dok je dijete još u utrobi. Djetetu je od rođenja potreban kontakt s ljudima, a najbliži su otac i majka koji mu pružaju toplinu, sigurnost, ljubav, zaštićenost. Kroz pravilan odnos između djeteta i oca, dijete aktivno, istražuje svijet, otkriva svoje mogućnosti i lakše preuzima rizike. Cilj je istraživanja utvrditi perspektivu djeteta o očevoj uključenosti u obiteljski život. Istraživanje je provedeno u dječjem vrtiću ''Vukovar 1'' među djecom predškolske dobi od 5 do 6, a u istraživanju je sudjelovalo 20 djece. Rezultati istraživanja pokazuju načine kako očevi svakodnevno provode vrijeme s djetetom, zatim da djeca najviše vole provoditi vrijeme na zraku zajedno s ocem kroz razne rekreacijske aktivnosti. Rezultati su istraživanja pokazali da su očevi uključeni u kućanske poslove po potrebi, odnosno kada majka nije u prisutnosti. I naposlijetku dijete doživljava očevu uključenost u obiteljski život na isti način kao i majčinu, odnosno obraća se jednako ocu i majci. This paper is intended to explore the child’s perspective on the father’s involvement in family life. The father plays an essential role in the child’s life, and his involvement begins in the child’s early childhood and even while the child is still in the womb. A child needs contact with people from birth, and the closest are the father and mother who provide him with warmth, security, love, protection. Through the proper relationship between the child and the father actively, the child explores the world, discovers his possibilities and takes risks more easily. The aim of the research is to determine the child's perspective on the father's involvement in family life. It was conducted in the kindergarten "Vukovar 1" among preschool children aged 5 to 6 years with the participation of 20 participants. The research revealed the ways in which fathers spend time with their child on a daily basis, and the results showed that children prefer to spend time outdoors with their father through various recreational activities. Then it was obtained that the fathers are involved in household chores, but mostly when necessary, ie when the mother is not present. And finally, the child experiences the father's involvement in family life in the same way as the mother, ie addresses the father and mother equally.

Posvojenje predstavlja drugačiji, ali jednako dobar način osnivanja obitelji. Prva je djetetova zajednica obitelj u kojoj stječe spoznaje o sebi i drugima. Ona mu omogućuje odrastanje i odgoj u sigurnom obiteljskom okruženju. Obitelj za dijete predstavlja privrženost, ljubav i sigurnost, a posvojiteljima omogućuje roditeljstvo. Posvojenje je životni događaj koji je od iznimne važnosti za dijete, jer njime dobiva obitelj i svoj novi zauvijek dom. Posvojitelji su osobe koje će u društvenom, osobnom i pravnom smislu postati djetetovi roditelji. Posvojitelji ne mogu biti osobe koje su se bavile nečasnim zanimanjem, oni koji su bili prijavljivani zbog kaznenih ili drugih prekršajnih djela te oni koje su lišeni roditeljske skrbi. U samom je procesu posvojenja važno utvrditi odgovaraju li osobine posvojitelja dobrobitima djeteta. Kroz sami se proces posvojenja, posvojitelji i djeca susreću s raznim teškoćama. Od izuzetne je važnosti razgovarati sa stručnim osobama koji će posvojiteljima olakšati sami proces posvojenja djeteta. Budući posvojitelji za razliku od bioloških roditelja, unaprijed moraju pružiti garanciju da posjeduju kvalitete i osobine koje će ih učiniti dobrim roditeljima. Iz tog su razloga budući posvojitelji dužni proći kroz sami proces pripreme i edukacije. Također, na izbor imaju i „Školu za posvojitelje“ u kojoj će moći unaprijediti svoje roditeljske vještine i steći nova znanja o odgoju, rastu i razvoju djeteta. U Republici Hrvatskoj postoji udruga „Adopta“ koju su 15. prosinca 2010. godine osnovali posvojitelji i potencijalni posvojitelji, a glavni je cilj suradnja sa stručnjacima, osobama iz prakse te institucijama koje djeluju na stvaranju ugodnog, pozitivnog i podupirućeg okruženja za obitelj nastalu posvajanjem. Udruga Adopta pruža podršku, savjetovanje, suradnju, edukaciju te zagovara pozitivne promjene. Svaka fizička i pravna osoba može postati članom udruge pod uvjetima utvrđenim statutom i zakonom. Adoption represents a different, yet an equally good alternative to starting a family. A family is the first congregation for a child in which he gains knowledge about himself and others. It allows for him to grow up and be raised in a safe family environment. For the child, a family represents commitment, love and safety while for the adoptive parents, it represents parenthood . Adoption is a life event of exceptional importance for the child, because not only does he gain a family, he also gains his new foreverhome. Adoptive parents are people who will become the childs parents in not only social, but personal and lawful sense. Adoptive parents can not be people who have engaged in dishonorable occupations, those who have been reported for criminal or other misdemeanors and those who have been deprived of parental care. During the adoption process itself, it is highly important to establish wheter the adopters characteristics suit the childs well-being. During the adoption process, both the adopters and children are faced with several difficulties. It is extremely important to talk to a professional who will alleviate (moze i 'ease') the adoption process for the parents. Future adopters in comparison to biologocial parents need to prove in advance that they possess the qualities and personalities of good parents. That being said, future adopters are required to go through the process of preparation and education on their own. Likewise, they have the option to attend a School for adopters in which they will be able to improve their parenthood skills and gain knowledge on the childs upbringing, growth and development. In the Republic of Croatia there exists a association called "Adopta" which was founded on 15 December 2010 by adopters and potential adopters, with the main purpose of cooperating with experts, practicioners and institutions working to create a pleasant, positive and supportive environment for the family formed by adoption. The Adopta association gives support, counseling, cooperation, education and advocates for positive change. Any natural or legal person may become a member of the association under the conditions established by the statute and the law.

U teorijskom dijelu iznesene su relevantne pedagoške spoznaje i pretpostavke o paradigmi suradnje između dvaju odgojnih fenomena, škole i obitelji. Rastumačeno je pojmovno razgraničenje dvaju srodnih pojmova, suradnje i partnerstva, u kontekstu suvremenih pedagoških koncepata. Također, prikazan je teorem ekoloških sustava kao okolinskih čimbenika i model sfera utjecaja od kojih je potrebno polaziti prilikom proučavanja fenomena dječjega razvoja. Također, rad propituje komplementarnost uloga obitelji i škole u obrazovanju djeteta, polazeći od promjena u shvaćanju uloga dvaju institucionalnih sustava. U konačnici, rad utvrđuje postojeće načine suradnje, potkrepljujući njihovo uporište u zakonskim regulativama i pravilnicima Ministarstva znanosti i obrazovanja. Naposljetku su iznesene dobrobiti ostvarivanja suradničkih odnosa između obiteljske i školske zajednice, kao i preporuke za njihovo ostvarivanje. Empirijski dio rada analizira rezultate istraživanja ispitivanja procjena učitelja o načinima suradnje i kvaliteti interakcije školske ustanove i obiteljske zajednice učenika u razrednoj nastavi. Problematika istraživanja odnosi se na istraživanje i utvrđivanje postojećih načine kvalitetne suradnje škole i obitelji i utvrđivanja povezanosti između procjene u tvrdnjama vezanima uz suradnju škole i roditelja i godinama radnoga staža učitelja. Rezultati istraživanja uspoređeni su s nekolicinom provedenih istraživanja relevantne tematike, a konačne vrijednosti ukazuju na činjenicu da je suradnja percipirana kao jedna od temeljnih pretpostavki ostvarivanja usklađenog odgojnog djelovanja. Također, pokazano je da učitelji s duljim radnim stažom u odgojno- obrazovnom radu bolje procjenjuju postupke i načine suradnje škole i obitelji. Utvrđeno je da se suradnja između ispitanika i roditelja učenika odvija na zadovoljavajući način, a kao optimalni oblici suradnje navedene su radionice za roditelje i organizirane društvene aktivnosti. The theoretical part of paper presents relevant pedagogical knowledge and assumptions about the paradigm of cooperation between two educational phenomena, school and family. The conceptual demarcation of two related concepts, cooperation and partnership, in the context of contemporary pedagogical concepts is being explained. Also, the theorem of ecological systems as environmental factors and the model of spheres of influence from which it is necessary to start when studying the phenomenon of child development is being provided. Also, the paper questions the complementarity of the roles of family and school in child education, starting from changes in understanding the roles of the two institutional systems. Ultimately, the paper identifies existing types of cooperation, supporting their foothold in the law regulations and policies of the Ministry of Science and Education. Finally, the benefits of establishing cooperative relations between the family and school community were presented, as well as recommendations for their realization. The empirical part of the paper analyzes the results of research on teachers' assessments of ways of cooperation and the quality of interaction between the school institution and the family community of students in the classroom. The research problem refers to exploring and determining the existing ways of quality cooperation between school and family and determining the connection between the assessment in the statements related to the cooperation between school and parents and the years of work experience of teachers. The results of the research have been compared with several researches of relevant topics, and the final values indicate the fact that cooperation is perceived as one of the basic preconditions for achieving harmonized educational work. Also, it has been shown that teachers with longer work experience in education assess better the procedures and ways of cooperation between school and family. It was determined that the cooperation between the respondents and parents of the students takes place in a satisfactory manner, while workshops for parents and organized social activities are listed as the optimal forms of cooperation.

Obitelj se u suvremenom dobu svakodnevno suočava s brojnim izazovima koji uvelike utječu na njezinu opstojnost u onom svjetlu u kojemu je poznajemo. Unatoč važnosti obitelji u izgradnji svakog pojedinca, sve je veći broj onih koji nastoje redefinirati sam pojam obitelji i braka i time tradicionalnu obitelj – obitelj majke, oca i djeteta/djece – na svojevrstan način marginalizirati dajući prednost nekim drugim obiteljskim oblicima. Pod drugim obiteljskim oblicima prvenstveno se misli na homoseksualne i transrodne obitelji odnosno obitelji za koje nije prirodno da imaju, tj. odgajaju djecu. Pri razmatranju dostupne literature u izradi ovoga završnog rada uočen je nedostatak novije literature u kojoj se proučava problematika obitelji te pojavnih obiteljskih oblika. Nedostatak novije literature kojom se obrađuje problematika obitelji u općenitom kontekstu, posebice u kontekstu pojavnih alternativnih oblika obitelji, otežao je izradu završnog rada. Evidentno je kako se struktura obitelji mijenja, kako u Republici Hrvatskoj tako i na globalnoj razini. Brojni su krivci za to, a među ostalima svakako je važno istaknuti brojne društvene promjene koje u sve značajnijoj mjeri dovode u pitanje tradicionalnu obitelj namećući joj pri tome nove pojavne strukture koje potencijalno mogu ugroziti budućnost društva kakvog danas poznajemo. Prava djeteta u sve se većoj mjeri zanemaruju, a prioritet se daje drugim društvenim skupinama koje se za razliku od djeteta mogu obraniti. Ono što je potrebno naglasiti jest činjenica da svako dijete ima pravo na zdravu obitelj, obitelj koja će mu pružiti prave temelje na kojima će ono dalje temeljiti svoj rast i razvoj. Države i međunarodne institucije moraju prepoznati prethodno navedeno i time se voditi u svome radu. Ovaj završni rad usmjeren je na alternativne obitelji koje zauzimaju sve značajnije mjesto u obiteljskim strukturama suvremenog doba. j In the modern day, the family faces many challenges that greatly affect its survival in the light in which we know it. Despite the importance of family for the development of each individual, there is a growing number of those who seek to redefine the very concept of family and marriage, thereby marginalizing the traditional family – the family of mother, father and child/children – by favoring some other family forms. Other family forms primarily refer to homosexual and transgender families, i.e. families that are not natural to have or raise children. Considering the available literature in the preparation of this final paper, it is noted that there is a lack of recent literature that looks at family issues and emerging family forms. It is precisely the lack of recent literature that addresses the issue of family in the general context, and then in the context of the emergent forms of family, that have made it difficult to produce the final work itself. It is evident that the structure of the family in the Republic of Croatia and globally is changing. The perpetrators of the change in family structure are numerous, and among other things, it is certainly important to point out the numerous social changes that are increasingly questioning the traditional family, imposing upon it new emergent structures that could potentially threaten the future of the society we know today. While respecting the rights of the child, his rights are increasingly being neglected, and other social groups that, unlike the child, can defend themselves, are taken into account. What needs to be emphasized is the fact that every child has the right to a healthy family, a family that will provide them with the right foundations on which they will continue to base their growth and development. Countries and international institutions need to recognize the above and thus guide their work. With the creation of this final paper, attention was directed to alternative families, which are increasingly important in the family structures of modern times.

Svako je razdoblje u prošlosti i danas imalo svoje stilove odgoja koje su primjenjivali na svojoj djeci. Bilo je tu od drastičnih mjera kao što je šibanje, fizičke kazne, oduzimanje slobode izbora pa sve do savjeta, opomena i kritika. A u novije vrijeme veliki utjecaj imaju i digitalni zasloni koji sve više okupiraju djetetovu pažnju. Cilj je ovog rada prikazati mijenjanje odgoja kroz povijest te kako odgoj izgleda u sadašnjosti. Ujedno kako odgojni stilovi roditelja utječu na ponašanje i razvoj djeteta te kako danas tehnologija ima veliki utjecaj na odgoj djece.

Ovaj diplomski rad bavi se ulogom majke u oblikovanju roditeljske uloge oca, što podrazumijeva poticanje i podržavanje oca prilikom njegove uključenosti u odgoju, obeshrabrivanje i sputavanje oca u njegovim odgojnim nastojanjima te kontroliranje interakcija između oca i djeteta. U teorijskom dijelu istraživanja najprije je opisano zašto je još uvijek opravdano razlikovati majčinsku od očinske uloge u obitelji, a zatim su prikazani čimbenici koji određuju očevu uključenost u odgoj. Nakon toga je definirano i opisano zajedničko roditeljstvo, kao i specifična ponašanja majke usmjerena prema ocu, poznatija kao majčinsko čuvanje prolaza. Teorijski dio rada završava analiziranjem čimbenika koji uvjetuju majčinsko oblikovanje roditeljske uloge oca te je ponuđena sistematizacija tih čimbenika u tri kategorije: karakteristike društva i okoline, karakteristike obitelji i individualne karakteristike majke. Cilj empirijskog istraživanja bio je opisati kako sudionice istraživanja razumiju optimalnu distribuciju roditeljskih uloga majke i oca te kako oblikovanju roditeljske uloge oca prilaze u svojoj roditeljskoj praksi. Podaci su prikupljeni metodom intervjua na uzorku od deset sudionica. Istraživanje je otkrilo da sudionice balansiraju između egalitarnog i esencijalističkog shvaćanja roditeljskih uloga. Također se pokazalo da one nose veći teret roditeljstva te pokazuju raznolika poticajna, restriktivna i kontrolirajuća ponašanja prema ocu. Rad završava analizom njegovih ograničenja te isticanjem zašto je ova tema važna za pedagogiju. The subject of this master's thesis is the role of the mother in the formation of the father's parental role. This process entails encouraging and supporting the father during his involvement in the parenting process, but also discouraging and opposing his parenting efforts, as well as controlling interactions between the father and the child. The theoretical part of the thesis, first of all, justifies the distinction between the role of mother and father within the family context. Then the factors that determine the father’s involvement in childcare are presented. Furthermore, co-parenting is defined together with the specific behaviors of mothers toward the fathers, known as maternal gatekeeping. The theoretical part is concluded with the analysis of factors responsible for the mother’s formation of the paternal parental role, accompanied by the systematization of those factors into three categories: characteristics of a society, characteristics of the family and individual characteristics of the mother. Accordingly, the main aim of the empirical research was both to describe how the research participants understand the optimal distribution of parental roles of mother and father, and to capture how they approach the formation of the father's parental role in their real-life parenting practice. The research was carried out on a sample of ten female participants, and data were collected through interviews. The research found that the participants balance between an egalitarian and an essentialist understanding of parenting roles. At the practical level, they bear a greater burden of parenting than the fathers and show various encouraging, restrictive and controlling behavior toward them. Finally, the thesis analyses the limitations of the conducted empirical research and emphasizes the reasons why this topic is significant for pedagogy.