Search

In the analysis of political rhetoric, metaphor is often associated with ideology, pragmatic aims and rhetorical persuasion. The choice of metaphors in combination with other linguistic devices in political speeches can be seen as part of a persuasive strategy. There is a range of approaches available when designing research into political metaphor, e. g. Charteris-Black (2018) proposes a critical metaphor analysis as a method for analysis and interpretation of metaphor as a tool of ideology. In this paper, it will be explored how systematic analysis in the political speeches of Josip Broz Tito can help us to understand the way in which these communist discourse processes are driven by underlying metaphors. Eight speeches of Josip Broz Tito, a Yugoslav communist revolutionary and politician who served in various positions of national leadership from 1943 to 1980, were considered for the analysis. Metaphors were identified, interpreted and explained. The analysis has shown that metaphors were of various source and target domain, the most common ones are current values or danger and risk: truth (our fight for the truth, voice for the victory of the truth), unity (unity is our strongest tool, let's be united), struggle (liberation from the occupier), construction (let's build socialism, build a new society) and similar.

Ova je monografija znanstvena studija o retorici Ante Trumbića, splitskog, dalmatinskog i hrvatskog političara koji je ostavio neizbrisiv trag u hrvatskoj političkoj povijesti posljednjih desetljeća 19. i tridesetak godina 20. stoljeća. Živio je i djelovao u turbulentnim vremenima različitih političkih previranja, propasti Austro- Ugarske Monarhije te nastanka Kraljevine Jugoslavije. Ante Trumbić bio je pravaš pa jugoslavenski orijentiran političar koji se kasnije vratio ideji hrvatske državnosti. Pojedini politički suparnici zamjerali su mu razmjerno česte promjene političkih promišljanja, ali unatoč tomu, konstanta njegovih političkih uvjerenja bila je privrženost Hrvatskoj i borba za njezine vitalne interese. Neriješeni nacionalni odnosi i tzv. hrvatsko pitanje posebno su ga zaokupljali, što se odražavalo na njegovo djelovanje i politička shvaćanja cijelog života. Bio je ministar vanjskih poslova Kraljevine SHS-a, ali i voljeni splitski gradonačelnik, čiji je sprovod 1938. godine bio najmasovniji posljednji ispraćaj kakav je Split do tada vidio. Brojni Trumbićevi suvremenici svjedočili su o njegovoj veličini kao čovjeka i kao političara, njegovoj upornosti, dosljednosti, odmjerenosti i vještini u formuliranju svojih misli i stajališta. Te su osobine pridonijele tomu da njegovo političko djelovanje bude vrlo značajno. Povijesni zapisi, brojni zabilježeni govori, bogate arhivske bilješke i svjedočenja suvremenika kazuju da je bio i vrlo aktivan govornik. U ovoj se monografiji analizira dvadeset i jedan Trumbićev govor različitih govorničkih vrsta. Učinjena je, s jedne strane, klasična retorička analiza tzv. umjetničkih argumenata poznatih kao etos (sam govornik, njegov karakter), patos (djelovanje na publiku, emocije) i logos (sadržaj, argumenti). S druge strane, provedena je kraća korpusna lingvistička analiza i djelomična kritička diskursna analiza. Na temelju provedenih analiza može se zaključiti o višeslojnosti Trumbićevih govora i u retoričkom i u lingvističkom smislu. Njegovi su govori, posebno deliberativni, s iznimnom argumentacijom u sferama logosa, etosa i patosa. Većina ih se ističe uređenom retoričkom strukturom koja do u detalje prati Aristotelovu. Logos je u Trumbića izrazito jak: ima argumentaciju punu logičkih izvoda, podataka, autoriteta, toposa i sl. Kao osobitost Trumbićevih političkih govora može se istaknuti i njegov etos, ponajprije tzv. preddiskurzivni. Vrlo često sam naglašava svoju stručnost i ulogu u političkim procesima i pobjedama, npr. preuzeo sam odgovornost, radio sam po savjesti i sl. I diskurzivni etos, u kojem publika o govornikovim vrlinama zaključuje na temelju upotrijebljenih retoričkih strategija i alata, kod Trumbića je zavidan. Koristi nebrojene strategije kojima publiku uvjerava i informira o raznim problematikama, i na razumskoj i na emotivnoj i na etičkoj razini: od svih očitosti (posebno toposa i sentencija) preko tzv. poluargumenata (npr. razdiobe, primjera, priče, retoričkih figura, paradoksa, arg. a fortiori i sl.) do lažnih argumenata (prenagle generalizacije, arg. ad hominem, ad populum, ad misericordiam i sl.). Brojni alati uspostavljanja etosa ujedno doprinose i uspostavljanju logosa i patosa. Trumbićevi govori, posebice epideiktički, bogati su figurativnošću čime se uspotavlja patos. Ima i smicalica, ali se po njima ne ističe. Razlog vjerojatno leži u tomu što politički diskurs toga vremena nije bio agresivan, a i on je kao osoba bio odmjeren. Njegove su rečenice pune figura i na planu izraza (razna ponavljanja, inverzije, antiteze) i na planu sadržaja (metafore, perifraze, antonomazije). Rabi uobičajene ideografe poput narod, sloboda, mir i ravnopravnost te brojne intenzifikatore (pridjevske i imeničke) kojima pojačava snagu i emotivnost pojedinih izjava, npr. patničkog (života), širokogrudna (Hrvatska) i sl. Provedena analiza potvrđuje ranije navedene izjave Trumbićevih suvremenika o njegovoj iznimnosti kao čovjeka, političara i govornika. Može se zaključiti da je Trumbić vrhunski govornik kojemu u hrvatskoj povijesti govorništva mora pripasti značajno mjesto.

U lipnju 2020. godine u izdanju Filozofskog fakulteta u Splitu objavljena je knjiga Magdalene Nigoević Intenzifikacija u jeziku (S primjerima iz hrvatskog i talijanskog jezika). Građa je iznesena na 190 stranica, ima popis od 202 referencije, kazalo sa 170 imena te sedam slika. Knjiga sadržava uvod, pet poglavlja s devet potpoglavlja i zaključak. Autorica pregledno i sustavno razrađuje u hrvatskom jezikoslovlju manje istražen fenomen jezične intenzifikacije kontrastivnim pristupom dvama tipološki različitim jezicima, hrvatskom i talijanskom. Knjiga je pisana znanstvenim stilom, jasnom rečenicom i logičnim rasporedom građe.

The term populism is closely related to the notion of democracy. Democracy literally means the reign of people, while word populism originates in the Latin word populus or people. Despite the etymological similarity, these two tearms differ greatly in modern use. In public and political discourse the concept of democracy is perceived mostly positively, while populism most often evokes negative connotations. It has been known since ancient times that democratic participation of citizens in politics opens a lot of space for demagoguery, but populism as a modern political phenomenon has been noted for the first time in the 19th century in some non-European societies. However, for the analysis of contemporary Croatian populism, the most important notion is new European populism that appeared in the mid-1980s following numerous social changes. Populism is now a part of democracy, and many sociologists and politicians believe populism is the indicator of the crisis of democracy. Croatia is no exeption. Although some elements of populist politics have been present in Croatia since the beginnings of democracy (beginning of the 90s), not before the last 15 years can we speak of the new dimension of populism in Croatian politics at the national level. Politicians in the political arena try to discredit their opponents by labeling them as populists. They are accused of giving false and unrealistic promises and of cheap demagoguery, which in the nation strives to stir up feelings and passion thus leading to gaining support. The central idea of populism is based on the accentoation of mistrust towards ruling elites, social and political pluralism, minorities European Union, globalization, immigrants, etc. This paper deals with the analysis of populism as a rhetorical tactic used by prominent politicians during the first quarter of 2018 when the main topic in Croatia was the ratification of the Istanbul Convention. The aim is to go through political statements on this topic and identify and analyze rhetorical models that can be considered populist ; that are mostly fallacies argumentum ad populum. Also, the distribution of the use of populism among different political options will be given, assuming that the right political option will be inclining to use those more, beacuse in the last few decades in Europe, populism is mostly associated with the strengthening of right and radical political movements.

Gender shouldn’t be a factor in whether or not person can be a great political leader. A person's leadership potential should depend on their individual ability and personal achievements. However, women aren't encouraged enough to take on leadership roles, especially political ones, as often as their male counterparts, contributing to an imbalance of gender equality. Insufficient number of women in parliaments is evident in nearly all countries of the world. In 2018, there was only 24 percentage of women in parliamentary seats. Unfortunately, Croatia is lagging behind Europe and the USA in this respect. Data from Croatian Bureau of Statistics show that the number of women in politics is on the fall ; just 12, 6 % of women currently hold a seat in the Croatian Parliament which is almost 10 percentage lower then e.g. in 2000. With this falling number of women in Croatian politics, the problem is also their perception in the Croatian public. This paper deals with political discourse of Croatian president Kolinda Grabar-Kitarović. The aim is to establish the perception of her performances on different political and economic topics in Croatian public. The hypothesis is that her performances are perceived and commented by the public very differently than the ones of her male colleagues. The research shows that the focus is mostly moved from her discourse to, for example her appearance. Meanwhile, the public perception of male politicians remains focused on what was said.

Rad prikazuje međunarodnu konferenciju o retorici "Dani Ive Škarića" koja se po četvrti put održala u Postirima od 18. do 21. travnja 2018. Konferencija već tradicionalno okuplja hrvatske i međunarodne stručnjake za retoriku, teoriju argumentacije, stilistiku i druge srodne discipline. Ovaj je put sudjelovalo 40-ak retoričara iz Hrvatske i drugih zemalja.

This paper analyses the impact of settlers on the idiom of the residents of the city of Split in Croatia over the period 1960. - 2060. with the aid of the information model that has been based on the assumed linguistic and historical situation in three stages of the observed period, i.e. in the years of 1960, 2010 and 2060. The variables comprised by the information model include: accentual system, language situation, standard of living, historical circumstances and media. The research has produced direct growth rates of the information model for the impact of new settlers on the idiom of the residents of Split City from 1960 to 2060 on the index scale from 0 to 100: 1. Accentual system (89, 8) ; 2. Linguistic situation (89, 2) ; 3. Standard of living (50, 0) ; 4. Historical circumstances (71, 8) ; and 5. Media (62, 0).

Political discourse is primarily focused on persuading people to take specified political actions or to make crucial political decisions. Language has a significant role in conveying political messages and ideologies. Political discourse is the language produced in institutional settings, such as: parliamentary debates, government deliberations, party programs and conferences, and speeches by politicians (Van Dijk 2001, 212). Common rhetorical devices in political discourse are rhetorical tropes. According to Reisigl (2006) tropes fulfil many different purposes in political discourses, especially in regard to positive political self- presentation and negative political other- presentation. This paper is an attempt to expose and examine the use of rhetorical tropes as rhetorical devices in the speech of Croatian MPs. As this research intends to analyse selected rhetorical devices applied in this particular political discourse, it focuses on the discussion of the cases of three of ‘four master tropes’: metaphor, metonymy and synecdoche (division by Burke 1969, 503-517). The methodology of this research has applied general principles of qualitative and quantitative analysis, and it has been based on the Critical discourse analysis (CDA) of the authentic source materials. The corpus for analysis includes transcripts of several randomly selected sessions of the current, seventh Parliamentary assembly. The results show that the members of Croatian Parliament use rhetorical tropes as rhetorical devices in their speeches in order to persuade the audience of the rectitude and forthrightness of their policies and ideologies.

Knjiga Libar o jeziku Marka Uvodića Splićanina znanstvena je studija o jeziku na kojem je svoja djela pisao Marko Uvodić. Glavna motivacija za nastanak ove knjige upravo je nedovoljna istraženost jezika Uvodićevih novela. Prvo poglavlje O Marku Uvodiću daje osnovne informacije o Uvodićevu životu, njegovim knjigama i izabranim pričama u drugim zbirkama. U drugom poglavlju Uvodne napomene o jezičnoj analizi i rječniku Marka Uvodića Splićanina donose se osnovne informacije o knjigama koje su odabrane za analizu, odnosno metodološke napomene za bolje i jednostavnije iščitavanje jezične analize i rječnika. Treće poglavlje Jezična analiza središnji je dio knjige. U njemu se iznosi cjeloviti opis jezika Uvodićevih novela: u fonološkoj raščlambi: inventar i distribucija samoglasnika, suglasnika te naglasaka ; u morfološkoj: opis promjenjivih i nepromjenjivih vrsta riječi s ponekim zanimljivostima vezanim za pojedine vrste riječi ; u sintaktičkoj: sintaktičke konstrukcije, sintaksa padeža i red riječi ; u leksičkoj: osnovne napomene o leksičkim osobitostima Uvodićevih novela. Rječnik je četvrto poglavlje koje zavređuje osobitu pozornost s obzirom na količinu obrađenoga materijala. Rječnik sadrži oko 3000 natuknica. Peto poglavlje donosi Zaključak cjelokupne jezične analize, komentare i mišljenja autorica o književnom jeziku Marka Uvodića Splićanina. Šesto je poglavlje Pogovor, odnosno esej Ede Šegvića Braća Uvodić. Autor je vođen činjenicom da su sve Uvodićeve knjige prošarane sjajnim karikaturama njegova, pomalo zaboravljenoga i marginaliziranoga, brata Angjela. Stoga je prilog napisan s jasnom idejom da su ova dva brata, svaki na svoj način, opisali život, običaje, tuge i radosti malog običnog čovjeka Splita 19. stoljeća. U sedmom poglavlju donosi se Uvodićeva priča Štorija jednega tovara. Odabrana je između niza ostalih priča jer je u suglasju s naslovnicom, tj. jednom od karikatura Angjela Uvodića. Preostala poglavlja u knjizi odnose se na Literaturu, Sažetke na hrvatskom, engleskom, talijanskom i francuskom jeziku, Kazalo pojmova i Kazalo imena te na osnovne podatke o autoricama.

Women in Croatia, as well as women worldwide, are struggling with many stereotypes in different aspects of social life (e.g. woman as sexual object, woman as mother etc.). These stereotypes affect their professional lives. Women politicians are trying to get out of the stereotypical gender roles and therefore they face various resistance and disapproval. The main reason for this is that traditionally there wasn't a place for them in politics. The number of women in politics in Croatia is rising, from 5% in the 1st assembly of the Croatian Parliament at the beginning of the 1990's to 26% in the last, 7th assembly. The paper deals with linguistic and rhetorical analysis of the Croatian women’s political discourse, the discourse of the president Kolinda Grabar-Kitarović, to be exact. One can recognize certain characteristics in women’s political discourse, e.g. themes that are typically connected with women – care of elderly and helpless, children education, relationship among people. Women politicians very often use expressive language, for example phrases such as “with pride”, “I am sorry”, “I would like”, “I wish”. They also use polite language, such as: “he is very honest, fine, refined and just politician”, and modal expressions, such as “allow me”, “if I can ask”, “dear friends”. Women speech in politics is characterized by making the arguments from authority, and women also enrich their speech with figures and tropes, especially metaphors. This research shows whether there are some linguistic and rhetorical peculiarities in the female political discourse in Croatia.

Ovaj se rad bavi lingvostilističkom analizom dijelova romana Alice’s Adventures in Wonderland engleskoga književnika Lewisa Carrolla te hrvatskim prijevodima Antuna Šoljana i Predraga Raosa. U teorijskom se dijelu rada kroz postavke teorije prevođenja daje presjek problema s kojima se suočavaju prevoditelji pri prevođenju općenito te se utvrđuju čimbenici koji ovaj roman čine jednim od teže prevodivih književnih djela. U drugom dijelu rada autorice se bave lingvostilističkom analizom romana i njegovih prijevoda prvenstveno na razini fonostilistike i semantostilistike. Analiziraju se tzv. jake pozicije teksta (Katnić-Bakaršić 2001: 268– 269): naslov djela, naslovi poglavlja, imena likova te jezične igre i eksperimenti. Pokušava se utvrditi na koji se način i s kojom svrhom Carroll koristi jezikom, njegovim tvorbenim i semantičkim mogućnostima. S druge strane analizira se kako se prevoditelji Šoljan i Raos nose s njegovim osebujnim stilom, odnosno na koji način prevode jezične igre sa svim njihovim konotacijama. Analiziraju se razlike u prijevodima i opisuje kako prevoditeljeva rješenja funkcioniraju u kontekstu samoga djela, ali i u kontekstu hrvatskoga jezika.

Language is one of the determinants of intangible cultural heritage ; therefore, the Croatian language is the basis of overall Croatian culture. In this paper the authors analyze only one aspect of the language, i.e. the lexis of the old Split speech in the first satirical journal in Split entitled Duje Balavac. This very popular journal from the beginning of the 20th century was known as a particularly socio-politically engaged journal. Its aim was to give harsh criticism of social phenomena as well as to entertain readers. The sources of this research are seven editions of the journal downloaded from the website http://www.gkmm.hr/duje_balavac.htm. Seventy words were extracted from the text, mostly nouns and verbs. A survey was conducted in the form of a questionnaire for three different age groups of examinees. The respondents were asked to specify the meaning of the lexemes and to put them into context. For respondents, only inhabitants of Split (those who were born and live in Split, and whose parents are from Split) were selected. The purpose of the research was to detect whether the respondents recognize the lexemes and to discover the percentage of (non)understanding of the old Split lexemes by today's residents of Split. The results show that the lexemes have been recognized in the smallest percentage by youngest examinees. Therefore, it can be concluded that the language heritage, and, in particular, the Chakavian dialect of Split, is not cherished by its residents despite the fact that it has been added to the list of the endangered intangible cultural heritage.

U jezičnim sustavima koji dobro funkcioniraju razlika između propisane, tzv. „klasične“ norme i njenog ostvarenja, odnosno „uporabne“ norme, ne bi smjela biti velika. Jedna od većih razlika ipak se događa kod prenošenja silaznog naglaska na prislonjenicu. Prenošenje silaznog naglaska na prislonjenicu pravilo je koje je jasno propisano i nalazi se u svim gramatikama, udžbenicima, priručnicima, a opet smo svjedoci njegovog nedosljednog provođenja. U općeprihvaćenomu suvremenom implicitnom govornom standardu naglasci se na prislonjenicama gotovo nikad redovito ne ostvaruju, osobito se ne ostvaruje ono novije, odnosno „oslabljeno“ prelaženje naglaska. Brojna istraživanja govore da se naglasci na prislonjenice ne prenose redovito niti s kraćih (jednosložnih i dvosložnih) riječi, niti se naglasci prenose na višesložne prijedloge, ponajmanje na veznike, unatoč strogim preporukama ortoepske „klasične“ norme. Naravno, da takvih prelaženja ipak ima, ali se ona mahom smatraju stilski obilježenima, smatraju se odmakom od implicitnoga govornog standarda. Razlika između propisane i uporabne norme najčešće se dotiče javnih govornika: spikera, voditelja, novinara, predavača, političara, glumaca... Tako i ovaj rad istražuje (ne)prenošenje silaznih naglasaka na prislonjenicu upravo kod govornih profesionalaca na trima hrvatskim nacionalnim televizijama: HRT-u, RTL-u i NOVA-oj TV. Isto tako istražuje se kakva je poželjnost oblika s prenesenim i neprenesim naglaskom, pronađenih u analiziranom televizijskom programu. Istraživanje pokazuje da profesionalni televizijski govornici, kao uostalom ni drugi javni govornici, ne ostvaruju naglaske na prislonjenicama kada je to po pravilu moguće. Također, takvi se oblici smatraju poželjinijima.

Newspaper headlines are specific types of texts in which one or more words announce the following article. The basic functions of the headline are to inform the reader and attract his/her attention. In order to successfully inform, the headline has to provide answers to one or more basic questions /who, what, where, when, why). The headline also has to attract the attention of the reader by the means of figurativeness which arises not only from the positional prominence and the graphic features of the headline, but also as a result of specific linguistic combination and arrangement of various parts of the message within the whole. The paraphrase is a common figure in newspaper headlines. This term signifies a basic rhetorical process of statement development, as well as a macro-structural stylistic figure. With regard to discursive basis, we differentiate between four types of paraphrase: linguistic, commentary, literary and ludic. The purpose of this study was to identify the frequency of ludic paraphrases in daily (Slobodna Dalmacija and Vjesnik), and weekly newspapers (Nacional and Globus) as well as to test the knowledge and understanding of modified phrases used in the headlines on two groups of selected examinees. The initial hypothesis about the differences in the usage of paraphrases between daily and weekly newspaper was confirmed. The analysis of percentages of paraphrased headlines recognized by examinees revealed different levels of understanding.

U dijalektološkoj literaturi od velike je važnosti knjiga M. Moguša Čakavsko narječje. Fonologija (1977) u kojoj autor na početnim stranicama kratko daje naputak o dijalektološkim kriterijima bitnim za ispitivanje pojedinoga govora. Navodeći pojam alijeteta kojim označava drugost od svih drugih sustava te alteriteta koji se odnosi na drugost od drugih, ali ne svih drugih sustava, Moguš je udario temelj glavnim kriterijima za klasifikaciju dijalekata i narječja. Kao polazište rada poslužio je Mogušev razlikovni kriterij. Rad se bavi najvišim dokaznim vrijednostima za dokazivanje pripadnosti pojedinoga govora određenomu narječju, alijetetima. Služeći se samo jednom razinom razlikovnoga kriterija, u radu se izdvajaju pojedini čakavski i kajkavski alijeteti te se daju studentima kroatistike Filozofskoga fakulteta u Splitu na prepoznavanje. Ispitanici su govornici štokavskoga narječja. Namjera je bila ustanoviti koliko pojedinci, studenti koji još nisu odslušali kolegij Dijalektologija, na temelju napisanoga mogu odrediti koji leksem pripada kojem narječju. Uz informaciju, poznaju li leksem ili ne te navođenje o kojem se narječju radi, studenti navode i značenje leksema. Dobiveni rezultati uspoređuju se s pravim značenjem leksema. Uz to, htjelo se utvrditi koliko jedan leksem kao reprezentant pojedinoga narječja može poslužiti pojedincu kao informacija. Studenti nisu znali da su u analizu uključeni samo čakavsko i kajkavsko narječje. Pretpostavljeno je da će ispitanicima biti bliži čakavski leksemi budući da se radi o govornicima koji žive u Splitu, u prošlosti čakavskom, a danas u velikom dijelu štokaviziranom gradu. Osim toga, očekivano je da će ispitanici i neke čakavske lekseme klasificirati kao štokavske, upravo zbog gore navedene činjenice. Zbog geografske udaljenosti, pretpostavljeno je da će studenti manje poznavati kajkavsko narječje i kajkavske lekseme. Na temelju pojedinačnih leksema provest će se analiza.

U radu se analizira figurativnost u hrvatskim dnevnim novinama. Cilj je rada bio utvrditi koji su tropi u njima najzastupljeniji te se pokušava odgovoriti na pitanje može li se uporaba tropa u pojedinoj novini dovesti u vezu s njenom čitanošću. Tropi su slikoviti izrazi nedoslovnoga prenesenoga značenja. Mogu se prevesti na neki drugi izraz, uključuju nulti, koji ima logički gledano točno značenje. Uporaba tropa motivirana je iz duboka: potrebom za oblikovanjem u riječima – poetikom i potrebom za adekvatnošću izraza (Škarić, 2000: 119). Tropi su uobičajeni u svakodnevnom govoru, i za razliku od drugih figura u govoru (poput anafore epifore, aliteracije, asonance itd.) uže su povezani sa sadržajem nego s formom ili strukturom. U ovom se radu uočeni tropi grupiraju po tradicionalnoj podjeli (Reisigl, 2006: 600) na: osnovne trope (metaforu, metonimiju, sinegdohu i ironiju) i heterogenije trope (perifrazu, litotu, hiperbolu i emfazu). Analizom su obuhvaćene četiri tiskovine Večernji list, Jutarnji list, Slobodna Dalmacija i 24 sata. Izdvojeno je 956 tropa, a rezultati pokazuju da su tropi najzastupljeniji u Slobodnoj Dalmaciji. U analizi posebno mjesto zauzima metafora, a svojom zastupljenošću u publicističkom diskursu potvrdila je najznačajnije mjesto među tropima.

Rad daje prikaz Treće konferencije Rhetoric in Society održane krajem siječnja 2011. godine u Antwerpenu u Belgiji. Glavne teme skupa bile su: retorika u novinarstvu i novim medijima, retorika političkog, organizacijskog ili pravnog diskursa, retorika u obrazovanju, retorika u vizulnoj komunikciji te teorijski, povijesni i (inter)kulturalni pogledi na retoriku.

Nazorovo se stvaralaštvo odlikuje žanrovskom, tematskom i stilskom raznolikošću. U ovome se radu pozornost pridaje stilskim osobitostima Nazorova pjesništva, točnije analiziraju se metričke posebnosti u jeziku njegovih pjesama. Pozornost se posvećuje pojedinim jezičnim elementima kojima Nazor stvara svoj pjesnički izraz. Iako se o njemu govori kao o jednom od najvećih hrvatskih čakavskih pjesnika, pisao je uglavnom na štokavštini. No, zavičajna je čakavica pratila cjelokupni njegov pjesnički rad. Ušavši u svijet književne štokavice, uza sva nastojanja, nikada do kraja nije ovladao štokavskom stilskom i naglasnom normom. Nesigurnost u ophođenju s naglaskom stajala je na putu njegovim naporima oko harmonične i blagoglasne versifikacije. Taj se problem pojavljuje posebice u ranijim njegovim zbirkama: Lirika (1910), Nove pjesme (1913), Intima (1915) i Niza od koralja (1922). Iz velikoga i raznolikoga pjesničkoga opusa za analizu je izabrano 20-ak pjesama koje pripadaju njegovoj ranijoj štokavskoj lirici.

Temeljno je pitanje u razumijevanju mehanizama govorne proizvodnje dihotomija između glasnika i fonema. U skladu sa zakonima koartikulacije te različitim stupnjevima adaptacije i asimilacije govornih segmenata, fonem se može realizirati različito. Na tragu različitih teorija svjetskih znanstvenika, koje utvrđuju pripadaju li asimilacija i koartikulacija kvalitativno različitim ili sličnim procesima, ovaj rad pokušava definirati ta dva procesa. Rad istražuje provođenje sljedećih glasničkih asimilacija: 1. izjednačavanje šumnika po zvučnosti, 2. izgovaranje jednoga umjesto dvaju jednakih suglasnika, 3. neizgovaranje [t] i [d] ispred poluzatvornih, 4. neizgovaranje [t] i [d] u skupini /st/, /št/, /zd/, i /žd/, 5. sliven izgovor dvaju fonema, 6. izgovaranje /n/ kao [m] ispred [p], [b] i [m], 7. izgovaranje posebnih alofona, te 8. palatalizaciju piskavih /s/, /z/ i /c/ ispred nepčanih zaprječnih suglasnika. U prvom dijelu istraživanja dvadeset ispitanika, deset govornih profesionalaca i deset govornih neprofesionalaca čitali su rečenice zasićene svim mogućim suglasničkim spojevima u hrvatskom jeziku (N=236), koji podliježu asimilacijskim zakonitostima na trima granicama unutar govorne riječi: morfemskoj, jezično-pravopisnoj i fonološkoj granici. Nakon toga snimljen je spontani razgovor istih ispitanika. Suglasnički spojevi koji podliježu asimiliranju izdvojeni su, verificirani i statistički obrađeni. U drugom dijelu istraživanja snimljeno je 10-tak sati televizijskog informativnog programa. Na tom je materijalu također analizirana razlika u provođenju asimilacija između govornih profesionalaca i neprofesionalaca, u čitanju i u govorenju. Rezultati oba dijela istraživanja potvrđuju pretpostavke da će bolje asimilirati govorni neprofesionalci od profesionalaca, da će se bolje asimilirati u spontanom govorenju nego u čitanju, te da će se promjene na 1. granici na neki način izdvajati od promjena na 2. i 3. granici. Dobiveni rezultati potvrđuju preporuku da se u našem, fonološkom pisanju, pri pisanju treba usredotočiti na lik riječi kakav imamo u mislima, a da se pri glasnom čitanju treba postaviti u stanje prirodnoga govora kojim se obraćamo slušačima. Pri tome treba zaboraviti pomisao da je svako slovo uvijek poseban baš taj glasnik i da ga treba uvijek jednako izgovarati kao što je u pismu jednako.

Authors analyze figurativeness in speeches of presidential candidates during the last presidential campaign in Croatia. This paper explores how the usage of rhetorical tropes in speeches of presidential candidates influenced the election results and number of votes of each candidate. Rhetorical tropes are figurative non-literal expressions that involve a turn of meaning. Those used in the presidential campaign are divide according to the traditional classification: metaphor, metonymy, synecdoche, irony, periphrasis, litotes, hyperbole and emphasis. In this paper metaphor is analized and outlined as one of the master tropes. Many different types of metaphors occur in the analyzed political context. Most commonly, in Croatian political discourse, mataphor is drawn from the sports and military terminology, for example, the expressions „political competition“, „presidential race“, „leading the political battle“. In this paper the usage of rhetorical tropes with the succes of presidential candidates in the above mentioned presidential campaign will be compared.

Rad istražuje provođenje asimilacija unutar i na granicama govornih riječi u spontanom govorenju i čitanju. Snimljen je spontani razgovor dvoje govornih profesionalaca – televizijskih novinara u trajanju od 13 minuta i spontani razgovor dvoje govornih neprofesionalca u trajanju od 17 minuta. Razgovori su zapisani, najprije na dijalektu – splitskoj čakavštini, jer su ispitanici tako razgovarali. Potom su razgovori prevedeni na standard. Svakom ispitaniku zadano je da pročita rečenice koje je izgovorio tijekom razgovora i na dijalektu i na standardu. Kako su se moguća mjesta asimiliranja razlikovala u razgovorima profesionalnih i neprofesionalnih govornika, ispitanici su pročitali još 47 rečenica. Iz snimljenog materijala izdvojeno je stotinjak mogućih mjesta asimiliranja, uspoređeno je kako su asimilirali novinari, a kako govorni neprofesionalci, ima li razlike u provođenju asimilacija u čitanju i spontanom razgovoru. Izgovor ispitanika varirao je od hiperkorektnog do nepreciznog i nemarnog, pa je uočena realizacija fonema od nulte, preko destrukcije pa sve do prebacivanja u drugi fonem.

Za komiški govor karakteristična je upotreba pojedinih glasnika bez leksičkog značenja. Najčešće je to glasnik /e/. U radu se na korpusu komiških facendi utvđuje samostalna pojavnost glasnika /e/ u trima pozicijama unutar rečenice odnosno diskursa: u početnoj i središnjoj poziciji u rečenici i u ulozi samostalne rečenice. Opisuje se njegova semantička, stilistička i retorička funkcija. Osim toga, autori opisuju akustičku narav glasnika /e/ u tim trima pozicijama, točnije, opisuju trajanje, intenzitet, ukupan ton i njegovo kretanje, a na temelju tih karakteristika interpretiraju i njegovu ulogu u diskursu. Utvrđuju da je riječ o partikuli koja ima visoku frekventnost pojavljivanja u facendi kao narativnoj vrsti usmene književnosti otoka Visa. Također utvrđuju da ova partikula ima izrazitu retoričku vrijednost s obzirom na dijalošku narav facende koju karakterizira ispreplitanje pripovjedačkih pozicija.

Neprihvatljivost silaznih naglasaka na nepočetnim slogovima u riječi, opće je naglasno pravilo u standardnom hrvatskom govoru. To je staro pitanje oko kojeg polemike ni danas ne jenjavaju. Neka istraživanja (Škarić i dr., 1987 ; Škarić, 1996, 1999, 2002) pokazuju kako u općem hrvatskom postoji otvorena mogućnost silaznih naglasaka na nepočetnim slogovima u posuđenicama. Pri prihvatu posuđenica otvaraju se barem dvije naglasne mogućnosti: očuvanje izvornog mjesta silaznog naglaska ili prebacivanje naglaska na prethodni slog. U ovom se radu uspoređuje odnos klasične i uporabne naglasne norme, odnosno ispituje se pojavnost silaznih naglasaka na nepočetnim slogovima aloglotskih koinonima i idionima. Na uzorku od 30 ispitanika, studenata hrvatskog jezika i književnosti Filozofskog fakulteta u Splitu ispitivana je govorna produkcija i poželjnost pojedinih naglasnih oblika u 35 aloglotskih koinonima i idionima, poput Andaluzija, Lombardija, Palagruža, Kaledonija, Sicilija, Milano i sl. U većini ispitivanih riječi uočena je prevaga u korist prve naglasne mogućnosti – očuvanja izvornog mjesta silaznog naglaska. Izgovarano je tako AndalÊzija, Lomb‰rdija, PalagrÊža, Kaled¸nija, Mil‰no, ali primjerice S¨c«lija.

Autorice u radu analiziraju metriku i ortoepiju u nekoliko ranijih štokavskih pjesama Vladimira Nazora. Zavičajna je čakavica pratila cjelokupni Nazorov pjesnički rad, ne samo u desetak pjesama pisanih čakavštinom. Ušavši u svijet književne štokavice, uza sva nastojanja, nikada do kraja nije ovladao štokavskom stilskom i naglasnom normom. Nesigurnost u ophođenju s naglaskom vidljivo je stajala na putu njegovim naporima oko harmonične i blagoglasne versifikacije (Kravar, 1999: 112). Taj se problem javlja posebice u ranijim njegovim zbirkama Lirika, Nove pjesme, Niza od koralja, Intima.

U općeprihvaćenomu suvremenom implicitnom govornom standardu naglasci se na prislonjenicama gotovo nikad redovito ne ostvaruju, osobito se ne ostvaruje novije prelaženje, odnosno „oslabljeno“ prelaženje naglaska. Brojna istraživanja govore da se naglasci na prislonjenice ne prenose redovito niti s kraćih (jednosložnih i dvosložnih riječi), niti se naglasci prenose na višesložne prijedloge, ponajmanje na veznike, unatoč strogim preporukama ortoepske „klasične“ norme (premda takvih prelaženja ipak ima, ali su ona mahom stilistička i smatraju se odmakom od implicitnoga govornog standarda). Autorice ovoga rada bave se proučavanjem naglasaka na prislonjenicama u glumačkome govoru. Spomenuta se razlika između „klasične“ i „uporabne“ ili implicitne norme najčešće dotiče javnih govornika: spikera, novinara, voditelja, predavača, političara pa i glumaca, ali u studijskim kontroliranim uvjetima i gotovo se uvijek dotiče govora glumačkih prvaka (što je u skladu s postupkom verifikacije). No, rjeđe se proučava govor glumaca u njegovoj stvarnoj izvedbi - u kazališnoj predstavi, filmu, radijskoj drami.... Na tragu navedenih problema u ovome se radu proučava govor glumaca, odnosno ostvarivanje naglasaka na prislonjenicama, u kazališnim predstavama Dramskog kazališta Gavella u Zagrebu. Predstave koje su ušle u uži izbor za istraživanje trebale su biti izvedene na standardnomu govoru, sve su imale takozvanoga jezičnog savjetnika, izvođene su nekoliko sezona, nagrađivane su na festivalima. Bile su dostupne kao video zapis (urednoga tona za slušnu subjektivnu procjenu) i u pisanomu obliku. Istraživanje pokazuje da glumci, kao ni drugi javni govornici, ne ostvaruju naglaske na prislonjenicama kada je to po pravilu moguće. Ako se naglasak na prislonjenici i ostvari to je uglavnom vezano uz značaj dramske osobe ili je posrijedi teža govorna pogrješka, s obzirom na to da se radi o prelaženju kada to pravilo i ne dopušta.

U radu se autorice osvrću na jedan aspekt fonoloških jezičnih posebnosti. Radi se o prozodijskim obilježjima splitske čakavštine koja se sagledavaju kroz tri generacije. Kao polazište u radu poslužilo je književno djelo Ivana Kovačića, splitskoga pisca s kraja 19. stoljeća. Riječ je o originalnom piscu i stvaraocu. Njegovo djelo "Smij i suze starega Splita" predstavljaju jedinstveno književno djelo koje služi i kao dokument izvornoga splitskoga govora. Izabrane tekstove akcentuirao je Radovan Vidović koji se u svojim istraživanjima često doticao posebnosti stare splitske čakavštine. Akcentuirani predlošci Kovačićevih tekstova poslužili su za jezičnu analizu. Usto je analiza zasnovana na govoru još dviju generacija. Kovačić je dakle predstavnik prve. Druga generacija obuhvaća 10 ispitanika prosječnog obrazovanja iznad 50 godina. Treću čini također 10 ispitanika, ali mlađih, od 17 do 25 godina. To su studenti kroatistike Filozofskog fakulteta u Splitu. Vodilo se računa da su ispitanici druge i treće generacije sa splitskoga govornoga područja, točnije da su rođeni i da žive u Splitu te da im je barem jedan roditelj iz Splita. Autorice zanima kako će iste tekstove danas pročitati izvorni gvoornici sa splitskoga govornoga područja te koliki je otklon u prozodijskim obilježjima u odnosu na Kovačićevo vrijeme. Na temelju pojedinačnih leksema provest će se analiza.

Rad se bavi usporedbom naglasnog sustava u govoru novinara, voditelja i spikera hrvatske televizije s prozodijskom normom hrvatskoga jezika. Izabran je HTV koji je javna, državna televizija pa se stoga polazi od pretpostavke da bi se govor koji se na njoj čuje trebao doživljavati uzornim i poželjnim te bi trebao udovoljavati govornim i jezičnim normama. Snimljeno je i odslušano 418 minuta programa, uglavnom informativnog karatktera. Izračunat je broj pogrešaka po emisiji, ali i prosječan broj pogrešaka u naglašavanju u minuti. Otkloni od standarda nedvojbeno pokazuju usustavljenost i svrstani su u sedam kategorija: pojava silaznih naglasaka na nepočetnim slogovima riječi, hiperkorektnost, neutralizacija kratkosilaznog i kratkouzlaznog naglaska, prisutnost lokalnih naglasnih obilježja, neprenošenje silaznih naglasaka na proklitiku, gubljenje zanaglasne dužine i kraćenje dugih naglasaka. Najčešće se griješi u izgovaranju silaznih naglasaka na nepočetnim slogovima riječi. Odstupanja od standarda mogu se objasniti neusustavljenošću naglasne norme, težnjom za pojednostavljenjem složenog naglasnog sustava ili malom funkcionalnom razlikovnošću naglasaka., This paper explores similarities between the system of accents in journalists’, speakers’ and TV hosts’ speech and the prosodic norm of Croatian language. HTV is chosen because it is a public, national television so it is assumed that the speech on Croatian television should be ideal and desirable and it should comply with the speech and language norm. 418 minutes of mostly informative programme has been recorded and analysed. The number of errors per show has been calculated as well as the average accent errors per minute. Deflections from the standard undoubtedly show consistency and had been categorized as follows: the apperance of falling accents at the non-beginning word syllables, hypercorrectness, the neutralization of short-falling and short-rising accent, presence of local accent features, nontransference of falling accents to proclitics, the loss of post-accentual lenght and the shortening of long accents. Mistakes are mostly made while pronouncing falling accents at nepočetnim word syllables. Deflections from the standard can be explained by inconsistency of accent norm, the simplification of complicated accent system or by a simple functional differentiation of accents.

U ovom se radu razmatraju romanski jezični utjecaji na pelješkom i viškom govornom području, točnije u pijavskom i komiškom govoru. Polazište je istraživanja pretpostavka da se u oba govora osjeća jak romanski utjecaj. Na temelju bogate leksičke građe autorice iz oba govora izdvajaju pojedine romanizme te ih studentima kroatistike Filozofskoga fakulteta u Splitu daju na prepoznavanje. Namjera je bila ustanoviti koliko mlađa populacija poznaje te romanizme. Uz informaciju, poznaju li leksem ili ne, studenti navode najbliže značenje leksema te ekvivalent navedenoga leksema u njihovom idiomu. Dobiveni rezultati uspoređuju se s pravim značenjem romanizama, etimologijskim podacima koje rad također donosi. Rad pruža potvrdu opstojnosti romanizama u dvama govorima te kao takav daje sitan doprinos u proučavanju povijesnih jezičnih dodira.

Autorice se u radu osvrću na članak Dalibora Brozovića iz 1972./1973. godine "Dentali ispred afrikata: gube li se ili izgovaraju?". Bave se ovim ortografskim i ortoepskim pitanjem, uzimajući kao ispitanike studente kroatistike Filozofskog fakulteta u Splitu. Polaze od tri Brozovićeve kategorije suglasničkih skupina unutar riječi, odnosno spoja dentala i afrikata na granici prefiksa i radiksa (prefiksalnih skupova), radiksa i sufiksa (sufiksalnih skupova) te od fonemskih alternacija u tijeku morfoloških promjena (alternacijskih skupova). Autorice dodaju i četvrtu kategoriju, spoj dentala i afrikata na garnicama dviju riječi (fonetske promjene).

Ovaj rad istražuje u kojoj su mjeri anglizmi prilagođeni u govoru na hrvatskim televizijama te drži li HTV kao javna televizija najviše do očuvanja jezičnoga standarda. U radu se pod očuvanjem jezičnoga standarda podrazumijeva izbjegavanje anglizama ili njihova fonološka, morfološka, semantička i sintaktička prilagodba zakonitostima hrvatskoga jezika. Praćen je program dvije komercijalne televizije (RTL-a i NOVE TV) te HTV-a kao javne državne televizije. Rezultati pokazuju da se u govoru HTV-a anglizmi najčešće prilagođavaju standardnom hrvatskom izrazu, a da se to najrjeđe čini na RTL-u.

U radu se istražuje ponašanje okluziva /d/ i /t/ ispred drugih suglasnika u komiškom govoru, njihove položajne zamjene ili asimilacije. Položajne zamjene glasnika zakonite su zamjene jednog ili dvaju fonemskih glasnika, uključujući i nulti, nekim drugim glasnikom – alofonom (Škarić, 1991). U komiškom govoru dental /d/ na granici morfema, ali i na granici riječi u fonetskim blokovima, često prelazi u lateral /l/, npr. suglasnička skupina /db/ prelazi u /lb/ u riječima /polbradak/, /polbodat/ ; skupina /dd/ prelazi u skupinu /ld/ u riječi /poldit/ ; skupina /dk/ u /lk/ u riječi /olkal/ i dr. Slično se događa i s okluzivom /t/, npr. suglasnička skupina /td/ prelazi u skupinu /ld/ u riječi /pul doma/ ; skupina /tk/ u /lk/ u riječi /plilko/ i dr. Ta je pojava posljedica izbjegavanja okluzije, jer komiški govor ne trpi nizove suglasnika. Time se postiže eufonija, što je bitna karakteristika komiškoga govora. Istražuju se položajne zamjene okluziva /d/ i /t/ na korpusu komiških facendi, usmenih istinitih priča zabilježenih na temelju zvučnog zapisa usmenih kazivanja u Komiži na otoku Visu u razdoblju od 1968. do 1992. godine.

U radu su obrađene glavne morfološke jezične značajke splitske čakavštine u tekstovima Marka uvodića Splićanina. Splitska je čakavština s početka dvadesetoga stoljeća bila pod jakim utjecajem susjednih štokavskih govora pa je grad Split gubio svoje prvotne čakavske osobine. Kao predlošci za analizu poslužili su pojedini Uvodićevi tekstovi. Jezični korpus pokazao je proces međudijalekatske interferencije čakavskog i štokavskog narječja.

U radu se istražuje ponašanje okluziva /d/ i /t/ ispred drugih suglasnika u komiškom govoru, njihove položajne zamjene ili asimilacije. Položajne zamjene glasnika zakonite su zamjene jednog ili dvaju fonemskih glasnika, uključujući i nulti, nekim drugim glasnikom – alofonom (Škarić, 2007). U komiškom govoru, dental /d/ na granici morfema, ali i na granici riječi u fonetskim blokovima, često prelazi u lateral /l/, npr. suglasnička skupina /db/ prelazi u /lb/ u riječima /polbradak/, /polbodat/ ; skupina /dd/ prelazi u skupinu /ld/ u riječi /poldit/ ; skupina /dk/ u /lk/ u riječi /olkal/ i dr. Slično se događa i s okluzivom /t/, npr. suglasnička skupina /td/ prelazi u skupinu /ld/ u riječi /pul doma/ ; skupina /tk/ u /lk/ u riječi /plilko/ i dr. Ova je pojava posljedica izbjegavanja okluzije, jer komiški govor ne trpi nizove suglasnika. Time se postiže eufonija, što je bitna karakteristika komiškoga govora. Istražuju se položajne zamjene okluziva /d/ i /t/ na korpusu komiških facendi, usmenih nefikcionalnih priča zapisanih na temelju zvučnog zapisa usmenih kazivanja u Komiži na otoku Visu u razdoblju od 1968. do 1992. godine.

Rad promatra provođenje asimilacija unutar i na granicama govornih riječi u četiri situacije. Snimljen je petnaestominutni spontani razgovor dvoje govornih profesionalaca – televizijskih novinara i dvoje govornih neprofesionalaca. Zapisani razgovori dani su ispitanicima na čitanje. Uspoređuje se stotinjak mogućih mjesta asimiliranja. Pretpostavlja se da će novinari rjeđe provoditi asimilacije od govornih neprofesionalaca, i to rjeđe u čitanoj nego u govorenoj verziji.

Cilj ovog rada bio je pobliže opisati osnovne karakteristike govorenog jezika, na sintaktičkoj razini, te istražiti u kojoj se mjeri one razlikuju od standarda. Istraživanje se baziralo na proučavanju karakteristika spontanog govorenog jezika nekolicine ispitanika, odnosno na proučavanju načina na koji ispitanici sklapaju rečenice, koriste glagole, prijedloge i pojedine padeže te načina na koji prenose tuđi iskaz. Kako bi razlika između govorenog jezika i standarda bila što jasnija, navedene karakteristike prethodno su opisane, a zatim potkrijepljene primjerima, zabilježenim tijekom istraživanja. Pretpostavka da će se spontani govoreni jezik u znatnoj mjeri razlikovati od standarda, na kraju je i potvrđena. Iako su brojne literature suglasne s mišlju da su „pogreške“ u govorenom jeziku odraz lošeg poznavanja normi standardnog jezika, ovim istraživanjem dolazimo do zaključka kako do razlike između govorenog jezika i standarda najčešće dolazi zbog govornikove nepripremljenosti, ali i okruženja koje dopušta njegovu spontanu upotrebu., The objective of this paper is to describe the basic characteristics of the spoken language in detail, on the syntactical level, as well as to investigate to what extent they differ from those of the standard language. The research is based on the study of the characteristics of the spontaneous spoken language of a few respondents, i.e. on the study of the way in which the respondents put together sentences, use verbs, prepositions and individual cases, as well as the way in which they transmit someone else's utterance. In order to make the difference between the spoken language and the standard language as clear as possible, the mentioned characteristics were previously described and then supported by examples which were gathered during this research. The assumption that the spontaneous spoken language will differ significantly from the standard was at last confirmed. Although numerous sources of literature agree with the idea that "mistakes" in the spoken language are just a reflection of poor knowledge of the norms of the standard language, this research proves that the difference between the spoken and the standard language most often occurs due to the speaker's unpreparedness, but also due to the environment that allows its spontaneous use.

Rad ne sadrži sažetak.

Ovim završnim radom prikazan je utjecaj i značaj medija, s posebnim naglaskom na društvene mreže. Istaknuta je uloga i utjecaj Interneta koji je najutjecajniji medij današnjice. Rad prikazuje teoretski dio o konektorima kao o veznim sredstvima na razini teksta koja se u nastavku rada analizirana u objavama korisnika Twittera. Twitter je jedna od najpopularnijih društvenih mreža, a zbog velikog broja objava koje su dostupne svakog dana, nije bilo potrebe uzimati primjere s drugih društvenih mreža. U posljednjem dijelu rada prikazani su najučestaliji konektori, a koji se gotovo ni ne koriste. Naglašena su i pravila o pisanju zareza te kod kojih konektora se najviše griješi pri pisanju, a kod kojih nema učestalijih pogrešaka. Treba imati na umu da je jezik društvenih mreža često neformalan i da se javljaju pojedini izrazi iz razgovornog stila pa se stoga, zbog ekonomičnosti pisanja, ponekad izostavljaju zarez, točka i/ili interpunkcijski znakovi., This final paper displays the influence and importance of the media with special emphasis on social networks. The role and influence of the Internet, which is the most influential medium today, was highlighted. The paper presents the theoretical part about connectors as text-level links that we analyzed in the following posts of Twitter users. Twitter is one of the most popular social networks, and due to the large number of posts available daily, there was no need to take examples from other social networks. The last part of the paper presents the most common connectors, which are almost never used. The rules on writing commas are also emphasized, as well as which connectors have the most typing errors, and which do not have more frequent errors. It should be taken into account that the language of social networks is often informal and that certain expressions from the conversational style appear, and due to the economy of writing, sometimes a comma, period and / or punctuation marks are, therefore, omitted.

Toponimija Dubrave donosi popis 250 toponima prikupljenih terenskim istraživanjem u selu Dubravi podno Mosora. Toponimi su akcentuirani i opisani uz pomoć ispitanika, rođenih i odgojenih u Dubravi, koji su odrastali obilazeći šume i proplanke, i obrađujući njive, čija su imena trebali znati za potrebe svakodnevnog života i sporazumijevanja. Toponimi su etimološki određeni na temelju čega je ponuđena i motivacija. Popisu toponima prethodi povijesni pregled Dubrave uz prikaz važnijih autora koji to područje spominju u znanstvenoj literaturi, a koja je uvelike pomogla kao podloga ovome radu. Slijedi i poglavlje o govornim karakteristikama Dubrovaca koje se odražava i u toponimima. Očekuje se da je jezično podrijetlo prikupljenih toponima uglavnom slavensko, međutim, sigurno je da utjecaj stranih jezika, odnosno naroda koji su u određenom periodu boravili na tom području donosi toponime i drugog jezičnog podrijetla., Toponimia di Dubrava porta lʼelenco del 250 toponimi raccolti dopo una ricerca sul campo. Il vilaggio di Dubrava si trova ai piedi della montagna di Mosor. I toponimi sono elencati e segnalati con lʼaccento grazie allʼaiuto degli intervistati, nati e allevati a Dubrava, cresciuti andando in giro per boschi e prati, e coltivando i campi, i cui nomi dovevano sapere per lʼesistenza quotidiana e per la comunicazione con gli altri. I toponimi sono analizati dal punto di vista etimologico, secondo il quale è stata offerta la motivazione di stessi. Lʼelenco dei toponimi è preceduto da una breve cronistoria di Dubrava e la rappresentazione degli autori importanti che menzionano questo territorio nella letteratura scientifica, molto utile per la base di questa tesina. Segue il capitolo sulle caratteristiche del linguaggio di Dubrava, il che si riflette anche nei toponimi. Si attende che lʼorigine linguistica dei toponimi raccolti è principalmente slava. Tuttavia, è vero che lʼinflusso delle lingue straniere, cioè del popolo straniero, il che risedeva un certo periodo del tempo in quel territorio, riporta dei toponimi di altre origini linguistiche.

U suvremenom je svijetu tehnologija sveprisutna. Zbog brojnih mogućnosti koje pruža, a koje se često uklapaju u viziju suvremene škole, našla je svoje mjesto i u hrvatskim učionicama. Ipak, tehnologija svakog dana strelovito napreduje, a da bi je se moglo pratiti, kao i zahtjeve današnjeg društva, potrebno je ispuniti dva uvjeta: tehničku opremljenost i digitalne kompetencije. Prvi se dio rada bavi ovim dvama aspektima. Hrvatske su obrazovne strukture osmislile i provode projekte 'e-Škole' i 'Škola za život' s ciljem njihova poboljšanja. U osnovne i srednje škole uvedena je i međupredmetna tema 'Uporaba informacijske i komunikacijske tehnologije'. Pojam digitalnih kompetencija u javnom se i stručnom diskursu često miješa s informatičkom, medijskom, informacijskom, digitalnom i inim pismenostima, što će se u radu pokušati razjasniti. Kako bi učenici mogli razvijati svoje digitalne kompetencije, osobito je važno da ih posjeduju i nastavnici. Drugi se dio rada bavi istraživanjem primjene informacijskih i komunikacijskih tehnologija u nastavi Hrvatskoga jezika u školama na području grada Sinja. Uzorak istraživanja čini 27 nastavnika koji predaju Hrvatski jezik u sinjskim školama. Istraživanje je pokazalo da je informatička opremljenost škola na zadovoljavajućoj razini, čime je ispunjen preduvjet za razvoj digitalnih kompetencija učenika i nastavnika i modernizaciju nastave. Ispitanici smatraju da su tijekom mrežne nastave navedene kompetencije ojačale, ali su još uvijek vrednovane prosječnom ocjenom 'dobar'. I na ostalim područjima itekako ima mjesta za napredak, pogotovo kada je riječ o podrški sustava i upotrebi malog broja digitalnih alata., In the modern world, technology is everywhere around us. Due to its various advantages that often fit in the perception of a modern-day school, it found its place in Croatian classrooms as well. Nevertheless, technology is progressing rapidly day by day and in order to keep up with it, as well as with the requirements of the nowadays society, two conditions must be met: technical equipment and digital competence. In the first part of the thesis, the focus is on these two aspects. The Croatian educational structures came up with projects “e- Škole” and “Škola za život” which are implemented in the educational system with the goal to improve it. Furthermore, the cross-curricular topic “The use of information and communication technology” was introduced both in elementary and high schools. Digital competence, as a term in public and professional discourse, is often confused for computer, media or IT literacy. This is one of the topics further discussed in the thesis. In order for the students to develop their digital competences, it is of great importance for the teachers to possess them. The second part of the thesis focuses on the analysis of the usage of information and communication technologies in Croatian language classrooms in the schools of the city of Sinj. The research is based on the contribution of 27 Croatian language teachers employed (in the schools of) Sinj. The result of the research shows that the information equipment in the schools is satisfactory and, in that way, that the precondition for the development of digital competences of both students and teachers as well as the precondition for the modernization of teaching is fulfilled. The respondents believe the mentioned competences to have been strengthened during online teaching, but they are still valued with “C” as an average grade. There is certainly room for progress in other areas as well, especially when it comes to system support and the use of a small number of digital tools.

Iako hrvatski i talijanski jezik ne pripadaju istoj jezičnoj porodici, ipak je u njima moguće pronaći brojne frazeološke podudarnosti. Dokaz tomu su brojni frazemi s istom ili sličnom pozadinskom slikom. To je u prvom redu rezultat dugotrajnog kontakta dvaju jezika, posebno na području primorske Hrvatske. Taj kontakt je uvjetovan kulturološkim utjecajima i povijesnim događajima., Although the Croatian and Italian languages do not belong to the same language family, it is still possible to find numerous phraseological similarities in them. Numerous phrases with the same or similar background image are proof of this. This is primarily the result of long-term contact between the two languages, especially in the area of coastal Croatia. This contact is conditioned by cultural influences and historical events.