Search

U Teoriji prirodne filozofije Ruđera Boškovića, dinamika materije opisana je krivuljom sila, privlačnih ili odbojnih – ovisno o udaljenostima centara sila. Na velikim udaljenostima krivulja sila manifestira se slično Newtonovoj gravitaciji. Gravitacija je integrativna za vidljivi svemir, ali ne i za hipotetičko mnoštvo svemira za koje je moguće da paralelno postoje razdvojeni odbojnom silom, što je usporedivo sa suvremenim konceptom tamne energije. U konceptu kontinuiranih sila u diskontinuiranoj materiji, Faraday prepoznaje ideju o dinamičkom elektromagnetskom polju, koju je dovršio Maxwell, a kasnije Einstein predviđa postojanje gravitacijskih valova, nedavno i detektiranih (2015. – 2017., project LIGO). Valna priroda materije realnog prostor-vremena nalazi se u Boškovićevu modelu na maloj skali krivulje sila, a atomsko-korpuskularna dinamika klasične mehanike na velikoj skali., In Roger Boscovich’s Theory of Natural Philosophy, the dynamics of matter is described by the curve of forces, either attractive or repulsive – depending on the distances of the centres of forces. At great distances, the curve of forces is manifested similar to Newton’s gravitation. The gravitation is integrative for the visible universe, but not for the hypothetical multitude of universes that possibly parallelly exist separated by a repulsive force, comparable to the contemporary concept of the dark energy. In the concept of continuous forces in a discontinuous matter, Faraday recognises the idea of a dynamic electromagnetic field, completed by Maxwell, while Einstein later predicted the existence of gravitational waves recently detected (2015 – 2017, LIGO project). The wave-nature of real space-time matter is found in Boscovich’s model at the small scale of the curve of forces, while the atomic-corpuscular dynamics of classical mechanics is found at the large scale.

U radu je dan kratak osvrt na Boškovićevu misao o dvoslojnosti prostora i vremena, (i) stvarnom (aktualnom) prostoru i vremenu te (ii) matematičkom (potencijalnom) prostoru i vremenu, iz pretežito fizikalnog aspekta. U radu su navedeni primjeri moguće korespondencije spomenute Boškovićeve misli s konceptima suvremene fizike., From a more physicalistic point of view the paper gives a brief overview of Boscovich’s thought about the bilayer of space and time, (i) real (actual) space and time, and (ii) mathematical (potential) space and time, without going into philosophical analysis in detail. The paper provides examples of possible correspondence between Boscovich’s thought and physicalist concepts in modern physics.

U ovom se radu ističe i argumentira da je Boškovićeva prirodoznanstvena teorija toliko ukorijenjena u metafizici i njome prožeta da se može ustanoviti kako je posrijedi osobiti primjer oštroumnog, domišljenog i dalekosežnog metafizičkog prirodoslovlja. Kritički se osvrćući na neutemeljena osporavanja metafizike i višestoljetne pokušaje njezina nadvladavanja, autor pokazuje da je Bošković metafizičkim mišljenjem u 18. stoljeću dospio do svog pojma jedinstvene privlačno­odbojne sile te proniknuo u strukturu tvari, čime je anticipirao, uz ostalo, teoriju relativnosti i kvantnu fiziku. Premda se Bošković izdašno i uspješno služio kvantitativnim metodama pri rješavanju problemâ iz geodezije, astronomije, optike, građevinske statike, hidrotehnike itd. – najznačajniji dijelovi njegove prirodoznanstvene ostavštine, kojima se transponirao stoljeće ili dva ispred svojega vremena, podržani su geometrijskom intuicijom i provedeni poglavito kvalitativnom metodom, odnosno metafizičkom spekulacijom. Autor k tome objašnjava da se za nastanak i razvoj elektromagnetizma odlučujućim pokazalo opisivanje elektromagnetskih pojava s pomoću Boškovićeve jedinstvene sile i njegove teorije o građi tvari, što je u posve određenom smislu istaknuo ‘otac elektromagnetizma’ James Clerk Maxwell; a do tih prirodoznanstvenih ideja Bošković nije dospio utječući se egzaktnom znanstvenom pristupu, nego metafizički zasnovanom i vođenom ‘ispravnom razmišljanju’., In this paper it is highlighted and argued that Boscovich’s natural sciences theory is so deeply rooted in metaphysics and pervaded by it, we can maintain that it is a distinctive example of sharp-­witted, clever and far­-reaching metaphysical natural philosophy. Critically engaging with the unsubstantiated denial of metaphysics and several centuries long attempts to overcome it, I demonstrate that by metaphysical thinking Boscovich arrived at his unique notion of attractive­repulsive force and gained insight into the structure of things, by which he anticipated, among other things, the theory of relativity and quantum physics. Although Boscovich greatly and successfully used quantitative methods while solving problems from geodesy, astronomy, optics, civil engineering statistics, hydraulic engineering and other fields – the most important parts of his natural sciences legacy, which made him transpose several centuries, are supported by geometric intuition and carried out mainly by qualitative methods, that is, metaphysical speculation. Also, I explain how for the creation and development of electromagnetism it was crucial to describe electromagnetic phenomena using Boscovich’s unique law of force and his theory of the structure of matter, what was explicitly stated by the ‘father of electromagnetism’ James Clerk Maxwell. Boscovich would have never reached these ideas by the exact scientific method, only by metaphysically founded and guided ‘proper thinking’.

NOMA – nepreklapajuća područja (engleski: non-overlapping magisteria) – je učeni pogled izvorno razrađen od strane američkog paleontologa, evolucijskog biologa, i povjesničara znanosti Stephena Jay Goulda (1941.-2002.) koji kaže da znanost i vjera predstavljaju dva različita područja ljudskog umovanja/poimanja koja se ne preklapaju. Gould smatra da se znanost odnosi na činjenice, a vjera na vrijednosti. Zbog toga se može ustvrditi da NOMA danas uživa status demarkacijske crte između znanstvenog umovanja (promatranja) i intuitivnog zora (poimanja) stvarnosti odnosno onostranosti. Premda se smatra da NOMA uživa povjerenje većine umnika današnjice, koji dolaze iz posve suprotstavljenih područja, još uvijek postoje prijepori koji zahtijevaju dublje i ozbiljnije razmatranje.

Posljednji đerski i prvi pečuški tezarij Josipa Franje Domina, sastavljeni od 25 teza »iz eksperimentalne fizike«, a naslovljeni De corpore generatim, bili su prvi tezariji što ih je Zagrepčanin tiskao nakon što je objavio raspravu Dissertatio physica de aeris factitii genesi, natura, et utilitatibus (1784.), a izlažu jezgru prirodne filozofije u obliku nauka o ustroju tvari, temeljnim silama u prirodi i općim svojstvima tijelā, zatim mehaniku i nauk o gravitaciji te osnove kemije i astronomije. Tiskani u travnju 1785. i 1786. godine, oni označuju prijelomnicu u Dominovim prirodnofilozofskim gledištima. U đerskom tezariju 1785. Domin prvi put poimence spominje Boškovića i prvi put zadaje tezu o kemiji kao znanosti. Prvi spomen Boškovićeva prezimena podudara se s Dominovom transformacijom iz strogoga boškovićevca, kakav je bio u tezarijima od 1778. do 1784. godine, u prirodnoga fillozofa koji se nastoji izboriti za vlastite uvide. Teza o kemiji kao »znanosti podređenoj eksperimentalnoj fizici« svjedoči pak o utjecaju Dominova kompendija o kemiji plinova, ali je i programatski korak naprijed: »najjednostavnija počela« tijela Zagrepčanin naziva molekulama. U pečuškom tezariju 1786. Domin prvi put dodaje tezu o sili inercije, kamenu kušcu tadašnjih prirodnofilozofskih rasprava. Stoga oznaka »iz eksperimentalne fizike« s naslovnice tezarija ne znači da Domin isključuje prirodnu filozofiju iz svojih razmatranja, štoviše, ne znači da Domin prestaje biti filozofom prirode. Upravo obratno, kao »profesor teorijske i eksperimentalne fizike te mehanike kao i poljoprivrede« Domin se suočava s cijelim prirodnofilozofskim nasljeđem epohe, a glavni su mu sugovornici Newton, Bošković i dva boškovićevca: Leopold Biwald u Grazu i Ivan Krstitelj Horvath u Trnavi, Budimu i Pešti. Svoje stavove Domin ponekad oblikuje prema Boškovićevu tumačenju, ponekad s izričitim odmakom od Boškovića, a ponekad se vraća izvornom Newtonu., Two exam thesauri De corpore universim by Josip Franjo Domin, composed of 25 theses in the field of “experimental physics”, the last published in Györ in 1785 and the first published in Pecs in 1786, saw light soon after the printing of his treatise Dissertatio physica de aeris factitii genesi, natura, et utilitatibus (1784), and expounded the core of natural philosophy in the form of a doctrine of the structure of matter, fundamental forces in nature, and general properties of physical bodies, then mechanics and doctrine of gravitation, along with the basis of chemistry and astronomy. Being published in April 1785 and April 1786, they represent a turning­point in Domin’s views in natural philosophy. In the 1785 thesaurus, Domin for the first time mentions Bošković by name, and also for the first time proposes a thesis on chemistry as science. The first mention of Bošković’s surname corresponds with Domin’s transformation from a strict Boscovichian, as confirmed in the the sauri from 1778 to 1784, into a natural philosopher who comes forth with his own insights. The thesis on chemistry as “a science subordinated to experimental physics” is the fruit of Domin’s compendium on the chemistry of gases, yet, at the same time, is a programmatic step forward: Domin refers to “the simplest principles” of the bodies as molecules. In the 1786 thesaurus Domin introduces the thesis on inertia, touchstone of the then discussions in the field of natural philosophy. Therefore, “experimental physics” suggested in the thesauri title does not imply that Domin excluded natural philosophy from his considerations. Quite the reverse: as a “professor of theoretical and experimental physics, mechanics, and agriculture”, Domin is challenged by the legacy of the natural philosophy of the epoch, notably by Newton, Bošković and two Boscovichians – Leopold Biwald in Graz and Ivan Krstitelj Horvath in Tyrnau, Buda and Pest. Thus Domin either tends to mould his views in accordance with Bošković’s natural philosophy, or departs from Bošković or Boscovichians significantly, or shifts towards the natural philosophy of Newton.

The mind-body problem has been a major concern of philosophers. Since the time of the Renaissance, scientists dealing with the problems of the natural world also joined in the discussion. This article looks at the contributions of two important figures of 18th–century natural philosophy, namely Joseph Priestley and Ruđer Josip Bošković. It is a well-known fact that Priestley’s solution to this problem antagonized his colleague from Dubrovnik. Less known, however, are the religious or spiritual reasons why he used Bošković’s notion of unextended points of matter as the basis of his solution. After presenting these reasons and establishing their connections with a specific set of presuppositions underlying monist systems of thought, the present article looks at Bošković’s own solution that assumes a dualistic view of human nature, a solution relying on his notions of forces relative to the distances between unextended points, center of gravity and compenetration as discussed in his Theoria philosophiae naturalis redacta ad unicam legem virium in natura existentium (1763)., Problem odnosa duše i tijela oduvijek je bio velika tema filozofā. Nakon renesanse raspri o ovom problemu pridružili su se i prirodoznanstvenici. Ovaj se članak usmjerava na prinose dvojice protagonista prirodne filozofije 18. stoljeća: Josepha Priestleya i Ruđera Josipa Boškovića. Dobro je poznata činjenica da se Bošković suprotstavio Priestleyevu rješenju ovoga problema. Manje su poznati religiozni ili duhovni razlozi zašto se Priestley poslužio Boškovićevim pojmom neprotežnih točaka tvari kao osnovom za svoje rješenje. Nakon izlaganja tih razloga i utvrđivanja njihove povezanosti sa specifičnim skupom pretpostavaka na kojima počivaju monizmi, ovaj članak promatra Boškovićevo vlastito rješenje koje počiva na dualističkom pogledu na ljudsku narav, rješenje koje se oslanja na tri pojma: silu koja se pojavljuje između međusobno udaljenih neprotežnih točaka tvari, težište i pronicanje, kako su ti pojmovi raspravljeni u njegovu djelu Theoria philosophiae naturalis redacta ad unicam legem virium in natura existentium i napose u njegovu dodatku »Appendix pertinens ad metaphysicam de anima et Deo«.

Ruđer Josip Bošković (1711–1787) was a Jesuit priest and a scientist from the former Republic of Dubrovnik in today’s Croatia. He published many works in such fields as mathematics, physics, astronomy and geodesy. According to Werner Heisenberg, Bošković’s “main work, Theoria Philosophiae Naturalis, contains numerous ideas which have reached their full expression only in modern physics of the past fifty years.” The question that this paper seeks to elucidate is what enabled Bošković to anticipate the discoveries of modern physics. Because Bošković could not avail himself of the resources and instruments by which modern theories are validated, it is assumed that there exists a mechanism of subjective validation that allowed him to accept the truthfulness of his ideas. It will be argued that this mechanism of internal validation is very similar to the process of spiritual transformation. More specifically, using Polanyi’s notion of twofold awareness (subsidiary and focal), it will be shown that this mechanism is best explained by the fact that when an idea has been fully internalized by a person so that it has become an instrument by which that person makes sense of the world and interacts with it, it acquires by this process an enormous credibility.

U radu je obrađen Boškovićev nauk o prostoru i vremenu koji je taj znameniti hrvatski filozof i znanstvenik izložio u svojem djelu "Theoria philosophiae naturalis". Svoj stavove Bošković je iznio u dvjema dopunama (supplementa) koje nose naslove »De spatio ac tempore« (»O prostoru i vremenu«) i »De spatio et tempore, ut a nobis cognoscuntur« (»O prostoru i vremenu kako ih mi spoznajemo«). Boškovićev nauk podijeljen je na glavne odrednice i prikazan u usporedbi s drugim prevladavajućim teorijama prostora i vremena, posebice u opreci prema aristotelovskoj tradiciji i misliocima koji su o prostoru i vremenu naučavali u skladu s Aristotelovim postavkama. Također, u radu je prikazana i Boškovićeva metoda, čime je ukazano na potrebu njezine primjene u znanosti i obrazovanju.

R. J. Boscovich (1711 - 1787) was the first in history of philosophy to combine Newton, Descartes, Spinoza, and Leibniz’s method of thought in the middle of the 18th century before the Maxwell-Einstein era of physics, synthesising them into his new method of thought on Nature. His method may be expressed by the epistemological formula more geometrico sive mathematico – more rationali – more empirico – more theologico, as the four fundaments of science, philosophy and religion unified by Boscovich’s thought. Boscovich’s A Theory of Natural Philosophy on points-atoms as the ultimate building-blocks of matter is based on a single law of forces existing in nature. The Theory itself has been fundamental for the modern scientific picture of the world and the basic concepts of nature to date, due to the structure of nature and the phenomenology of particles it brings. Boscovich is the father of the original pictorial representation of the atom (dynamism hypothesis), important both for the modern concept of subatomic particles (from electrons, protons and neutrons to quarks) of the 20th century, and the predicted and expected new particles and objects of the 21st century. Accordingly, N. Bohr, W. Heisenberg and L. Lederman did indeed praise Boscovich’s Theory. However, it was Richard P. Feynman who showed keen interest in Boscovich’s atomism, having accepted it as his metaphysical credo 200 years later. Using an effective epistemic approach, the paper links Boscovich’s ingenious apperception of points and particles with Feynman more than two centuries later and his ingenious and precise parton-quark physics of the Standard Model. Boscovich’s theory was launched brilliantly on a new path by the discovery of the atomic nucleus and the nuclear model of the atom in 1911 in Manchester. The scientific-philosophical compatibility of the Dubrovnik-born thinker with E. Rutherford was put into the limelight by Rutherford’s paper from 1911 by way of three statements: the atomic nucleus as Boscovich’s point – a point source of Coulomb force, an α particle is also a point, and the impact parameter in an encounter between an α particle and a gold nucleus has the character of distance resembling the one in Boscovich’s curve. In a modern epistemic analysis, going beyond an orthodox scientific approach, the paper shows that the most interesting legacy of Boscovich’s tree of repulsion and attraction lies chiefly in the tree-level picture of nuclear forces in contemporary low-energy physics. On the occasion of the 300th anniversary of Boscovich’s birth, and in the light of 2011 having been declared the year of Boscovich in both Croatia and the world, the paper shows that, in the philosophy of nature, Boscovich conceived the original apperception of points (atoms) with a single universal law of forces between them. In the light of the modern particle physics picture of nature, Boscovich’s legacy – including the most recent interpretations of his epoch-making work A Theory of Natural Philosophy (Vienna 1758, and Venice 1763) – is particularly important due to the current epistemic challenges of ‘new physics’ dealing with new objects and/or particles at high energies, as well as for the global interferences between contemporary science and culture.

A plethora of scientists gave their invaluable contribution to evolution of knowledge and technology. Among them, Ruđer Bošković and Nikola Tesla are unique and exceptional due to their scientific originality in comprehending basic laws and concepts of nature and a great number of fundamentally original visions in science and technology. Their scientific and technological ideas and innovations used to seem persistently applied for which mankind owes them a debt of gratitude. Ruđer Bošković, a great scientist and philosopher, wrote works and opuscules in philosophy of nature, mathematics, physics and technique areas in his books, which in turn inspired and stirred an intuition of another great scientific innovator – Nikola Tesla. The two gifted, top-notch intellectuals may form a synergy despite the fact that the time distance between them spanned one and a half centuries. A synergy drew over the natural science and technique, inspired a genuine vortices towards a new visions in the mind and spirit of Nikola Tesla whose technical achievements enabled a new civilisation breakthrough. Paper aims to establish for the first time scientific-philosophical-engineering reflections and symbiosis on the work and thinking of Bošković and Tesla, discussing an epistemic foundations of the coupling between two exceptional minds.

A plethora of scientists gave their invaluable contribution to evolution of knowledge and technology. Among them, Ruđer Bošković and Nikola Tesla are unique and exceptional due to their scientific originality in comprehending basic laws and concepts of nature and a great number of fundamentally original visions in science and technology. Their scientific and technological ideas and innovations used to seem persistently applied for which mankind owes them a debt of gratitude. Ruđer Bošković, a great scientist and philosopher, wrote works and opuscules in philosophy of nature, mathematics, physics and technique areas in his books, which in turn inspired and stirred an intuition of another great scientific innovator – Nikola Tesla. The two gifted, top-notch intellectuals may form a synergy despite the fact that the time distance between them spanned one and a half centuries. A synergy drew over the natural science and echnique, inspired a genuine vortices towards a new visions in the mind and spirit of Nikola Tesla whose technical achievements enabled a new civilisation breakthrough. Paper aims to establish for the first time scientific-philosophical-engineering reflections and symbiosis on the work and thinking of Bošković and Tesla, discussing an epistemic foundations of the coupling between two exceptional minds.

R. J. Bošković (1711–1787) je sredinom 18. stoljeća, u Maxwell–Einsteinovoj pred-epohi fizike, po prvi puta povezao metode mišljenja Newtona, Descartesa, Spinoze i Leibniza, sintetizirajući ih u novu metodu mišljenja Prirode. Ona se može izreći epistemološkom formulom more geometrico sive mathematico – more rationali – more empirico – more theologico, kao četiri uporišta znanosti, filozofije i religije što su ujedinjeni zajedno Boškovićevim mišljenjem. Boškovićeva Teorija prirodne filozofije o točkama–atomima kao konačnim sastojcima materije s jednim jedinim zakonom sila u prirodi, fundamentalna je za građu i čestičnu fenomenologiju prirode u modernoj znanstvenoj slici svijeta, sve do naših dana. Bošković je rodonačelnik izvorne dinamičke predodžbe (hipoteze) atoma odnosno modernog pojma subatomskih čestica (od elektrona, protona, neutrona,… do kvarkova) u 20. stoljeću, sve do očekivanih predviđenih novih čestica i objekata u 21. stoljeću. Na tome tragu su Bohr, Heisenberg i Lederman prigodno veličali Boškovića, ali pravi interes je pokazivao Richard P. Feynman koji je Boškovićevu atomistiku prihvatio kao svoj filozofski credo 200 godina poslije. U članku povezujemo, epistemički-efektivno, genijalne Boškovićeve apercepcije točaka i čestica s više od 200 godina kasnije nadolazećim genijalnim Feynmanom, s preciznom partonsko-kvarkovskom fizikom u standardnome modelu. Boškovićeva teorija dobila je veličanstveni uzlet otkrićem atomske jezgre i nuklearnog modela atoma 1911. u Manchesteru. Znanstveno-filozofska kompatibilnost teorije Dubrovčanina Boškovića i E. Rutherforda, zasjala je u Rutherfordovu članku iz 1911. kroz tri prosudbe: atomska jezgra kao Boškovićeva točka – točkasti izvor kulonske sile, α-čestica je također točka, te parametar sraza u sudaru α-čestice i jezgre zlata ima narav udaljenosti poput one u Boškovićevoj krivulji. Modernom epistemičkom analizom, povrh ortodoksnog povijesnog pristupa, najzanimljivije nasljeđe Boškovićevu stablu odbijanja i privlačenja pronašli smo, ponajviše, u stablu – razinā nuklearnih sila u suvremenoj fizici na niskim energijama. O 300-toj obljetnici Boškovićevog rođenja, u svjetlu proglašene »godine Ruđera Boškovića« u 2011. u Hrvatskoj i svijetu, pokazujemo da je Bošković domislio izvornu apercepciju točaka (atoma) u filozofiji prirode s jedinstvenim zakonom sile između njih. Boškovićevo nasljeđe s najnovijim tumačenjima njegovog životnog djela Teorija prirodne filozfije (Beč, 1758. te Mletci, 1763.) u svjetlu moderne čestične slike prirode, važni su nam napose zbog aktualnih epistemičkih izazova ‘nove fizike’ s očekivanim novim objektima i/ili česticama na najvišim energijama, te globalnoj interferenciji suvremene znanosti i kulture., R. J. Boscovich (1711–1787) was the first in history of philosophy to combine Newton, Descartes, Spinoza, and Leibniz’s method of thought in the middle of the 18th century before the Maxwell-Einstein era of physics, synthesising them into his new method of thought on Nature. His method may be expressed by the epistemological formula more geometrico sive mathematico – more rationali – more empirico – more theologico, as the four fundaments of science, philosophy and religion unified by Boscovich’s thought. Boscovich’s A Theory of Natural Philosophy on points-atoms as the ultimate building-blocks of matter is based on a single law of forces existing in nature. The Theory itself has been fundamental for the modern scientific picture of the world and the basic concepts of nature to date, due to the structure of nature and the phenomenology of particles it brings. Boscovich is the father of the original pictorial representation of the atom (dynamism hypothesis), important both for the modern concept of subatomic particles (from electrons, protons and neutrons to quarks) of the 20th century, and the predicted and expected new particles and objects of the 21st century. Accordingly, N. Bohr, W. Heisenberg and L. Lederman did indeed praise Boscovich’s Theory. However, it was Richard P. Feynman who showed keen interest in Boscovich’s atomism, having accepted it as his metaphysical credo 200 years later. Using an effective epistemic approach, the paper links Boscovich’s ingenious apperception of points and particles with Feynman more than two centuries later and his ingenious and precise parton-quark physics of the Standard Model. Boscovich’s theory was launched brilliantly on a new path by the discovery of the atomic nucleus and the nuclear model of the atom in 1911 in Manchester. The scientific-philosophical compatibility of the Dubrovnik-born thinker with E. Rutherford was put into the limelight by Rutherford’s paper from 1911 by way of three statements: the atomic nucleus as Boscovich’s point – a point source of Coulomb force, an α particle is also a point, and the impact parameter in an encounter between an α particle and a gold nucleus has the character of distance resembling the one in Boscovich’s curve. In a modern epistemic analysis, going beyond an orthodox scientific approach, the paper shows that the most interesting legacy of Boscovich’s tree of repulsion and attraction lies chiefly in the tree-level picture of nuclear forces in contemporary low-energy physics. On the occasion of the 300th anniversary of Boscovich’s birth, and in the light of 2011 having been declared the year of Boscovich in both Croatia and the world, the paper shows that, in the philosophy of nature, Boscovich conceived the original apperception of points (atoms) with a single universal law of forces between them. In the light of the modern particle physics picture of nature, Boscovich’s legacy – including the most recent interpretations of his epoch-making work A Theory of Natural Philosophy (Vienna 1758, and Venice 1763) – is particularly important due to the current epistemic challenges of ‘new physics’ dealing with new objects and/or particles at high energies, as well as for the global interferences between contemporary science and culture.

Rađanje niza modernih društveno-humanističkih znanosti poput antropologije, etnologije i komparativne lingvistike, neodvojivo je kako od intelektualne revolucije u prirodnoj filozofiji, tako i od imperijalističke politike zapadnoeuropske provenijencije. U isprepletenome kulturno-političkom kontekstu »filozofskog stoljeća« i putovanja postaju »filozofski« projekti totalne spoznaje. Utoliko putopisi predstavljaju privilegirano svjedočanstvo »filozofske geografije« u kojoj prosvjetitelji spoznaju zaostalog dijela Europe podređuju filozofskim vrijednostima Civilizacije. Utemeljena u prirodoznanstvenoj naturalizaciji vremena, univerzalna ljestvica evolucijskih sekvenci pritom podrazumijeva dijakronijsku degradaciju Drugih, pojačavajući time njihovu relativnu geografsku marginaliziranost. No, upravo putopisi dvojice mediteranskih prirodoslovaca – Ruđera Boškovića i Alberta Fortisa – pokazuju kako imagološka analiza njihova doprinosa tradiranom orijentalističkom diskursu ne smije zanemariti čimbenik autorske kreativnosti. Gledano preko binarnih konceptualnih granica, prvi stvara nekonvencionalnu kartu Istočne Europe, dok potonji utopijskim aspektima oslikanog dodira s Drugim može instruktivno poslužiti kritici esencijalističke konstrukcije kulturno-povijesnih epoha poput prosvjetiteljstva i romantizma., The birth of a number of modern social sciences and humanities (e.g. anthropology, ethnology, comparative linguistics) is inseparable from western imperialism and the intellectual revolution in natural philosophy. Within the interlaced cultural-political context of the “Age of Enlightenment” even travels became “philosophical” projects of total cognition. To that extent travelogues represent privileged testimonies of Philosophic Geography in which Enlightenment thinkers subordinate their conception of backward parts of Europe to philosophical values of Civilization. Established on the scientific naturalization of time, universal scale of evolutionary sequences thereby implies diachronical degradation of the Others, intensifying in the process their relative geographical marginalization. However, exactly the travelogues of two Mediterranean natural scientists – Ruđer Bošković and Alberto Fortis – demonstrate that imagological analysis of their contribution to inherited Orientalist discourse shouldn't disregard factor of author's creativeness. Namely, if we look across the binary conceptual borders, Bošković provides unconventional map of Eastern Europe. On the other hand, Fortis – due to utopian aspects of his depiction of contact with Other – might serve instructively to the critique of essentialized constructs of cultural-historical epochs like Enlightenment and Romanticism.

U ovoj knjizi, priređenoj na Diplomatskoj akademiji Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija Republike Hrvatske u prigodi 300. obljetnice rođenja znamenitog znanstvenika hrvatskog podrijetla, Dubrovčanina i isusovca Ruđera Josipa Boškovića (1711.-1787.), prikazani su konkretni slučajevi njegova diplomatskog djelovanja u korist Dubrovačke Republike u kontekstu međunarodnih odnosa druge polovice 18. stoljeća. U slučaju »makedonske regimente« (1755.) dubrovački Senat moli Boškovića za pomoć u traženju potpore papinske diplomacije. U slučaju francuskog državljanina Louisa Vianija (1756.), koji je u dubrovačkoj luci naručio gradnju broda, Bošković pregovara s papom Benediktom XIV. i francuskim veleposlanikom grofom de Stainvilleom kako bi otklonio sumnje Velike Britanije da su Dubrovčani stali na stranu Francuske u Sedmogodišnjem ratu. U slučaju francuskog konzula u Dubrovniku Le Mairea (1760.) Bošković djeluje u ulozi izvanrednog dubrovačkog veleposlanika u Parizu sa zadatkom da ishodi konzulov opoziv. U slučaju ruskog ultimatuma (1771.) Bošković traži posredovanje poljskog kralja Stanisława II. Poniatowskog između Dubrovačke Republike i Ruskog Carstva. Tijekom kasnog pariškog razdoblja (1774.-1776.) Bošković vodi uspješne pregovore s francuskim ministrom vanjskih poslova grofom de Vergenessom i ministrom mornarice de Boynesom o usuglašavanju francusko-dubrovačkog trgovačkog ugovora kojim je Dubrovniku priznat status luke na zapadnom Mediteranu. Premda je Bošković tijekom života djelovao u službi vatikanske i francuske diplomacije te uspostavljao važne kontakte s nizom diplomacija tadašnjeg doba - od austrijske, poljske, španjolske, britanske, mletačke, turske, pa sve do američke - konstanta njegova diplomatskog djelovanja ogleda se u zaštiti i promicanju vanjskopolitičkih interesa rodnog Dubrovnika.

U sklopu obilježavanja 300-te godišnjice rođenja Ruđera Josipa Boškovića rad donosi pregled podrijetla roda Bošković iz Orahova Dola te njihovo rodoslovlje sve do nestanka prezimena, tj. njegove transformacije u oblike Kristić i Tomičić.

U povodu 300. obljetnice rođenja Ruđera Josipa Boškovića postavljena je izložba u Galeriji na 1. katu Geodetskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, u Kačićevoj 26. Na 17 panoa prikazan je njegov život i rad, s posebnim naglaskom na doprinos geoznanostima. Od njegovih ranijih radova izloženi su De veterum argumentis pro telluris sphaericitate dissertatio ..., 1739, Dissertatio de telluris figura ..., 1739, i De inaequalitate gravitatis in diversis terrae locis iz 1741. Najviše prostora obuhvaćao je prikaz njegova najvažnijeg djela za područje geoznanosti, a to je čuvena rasprava De litteraria expeditione ..., napisana na latinskom jeziku 1755., a prevedena na francuski jezik pod nazivom Voyage astronomique et geographique ..., 1770. Na izložbi su izložene i kopije Boškovićeve karte Papinske države koja je nastala u sklopu njegovih mjerenja duljine luka meridijana između Rima i Riminija.

Brošura sažetaka predavanja (hrv. i engl.) s međunarodnog znanstvenog simpozija "Filozofija Ruđera Josipa Boškovića" održanog 4. studenoga 2011. na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu.

Rad daje prikaz karte Crkvene Države, autora Ruđera Josipa Boškovića i Paola Santinija, nabavljene u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu

Matice župe Ravno, kojoj pripada naselje Orahov Do, sačuvane od 1804. godine, nakon računalne obrade i sustavne analize otkrivaju nam dosad nepoznate detalje o rodu Bošković iz Orahova Dola. Prijepis zapisa o krštenju Ivana Boškovića, rođenog 1740. godine, pronađen u Državnom arhivu u Dubrovniku, potvrđuje postojanje matičnih knjiga iz 1708. godine, a koje su nastradale prilikom njihovog transporta u Dubrovnik početkom 19. stoljeća. Na temelju izvješća trebinjsko-mrkanskog biskupa Ante Primija razvidno je da su postojale i starije matice iz 17. stoljeća, ali ni tim maticama nema traga. Puno podataka o rodu Bošković nalazimo u dubrovačkim maticama, koje Boškoviće najranije spominju oko 1650. godine, na temelju čega je rekonstruiran nastanak i razvoj obitelji Nikole Boškovića. Iz spomenutih matica župe Ravno vidljiv je razvoj roda Bošković u Orahovu Dolu i njegova transformacija u rodove Tomičić i Kristić. Iako dosadašnji istraživači prvi spomen novonastalih prezimena vežu za tridesete godine 19. stoljeća, detaljnom analizom i računalnim usporedbama upisa iz matica vidljivo je da se to dogodilo već na samom početku 19. stoljeća: oblik Tomičić prvi se put spominje 1804., a oblik Kristić 1827. godine. Istina je da je do tridesetih godina tog stoljeća najčešće upisivan korijenski oblik Bošković, ponekad s dodatkom Tomičić ili Kristić, a ponekad i samostalno, a izvedena prezimena Tomičić i Kristić do tih godina nalazimo najmanje desetak puta. Od tada prevladavaju izvedeni oblici Tomičić ili Kristić, premda se oblik Bošković u maticama susreće sve do 1871. godine. U maticama nalazimo još tri oblika za rod Bošković: Pavlović, Češkin(ović) i Ban, koji su kasnije transformirani u oblik Tomičić. U prilogu ovog rada nalazi se i genealoška tablica, koja sadržava sve upise roda Bošković iz Orahova Dola do 1850. godine, te opisuje nastanak i razvoj rodova Tomičić i Kristić. U radu se otvara i pitanje tko je zadnji potomak obitelji Nikole Boškovića, s obzirom na dosad nepoznate detalje o potomstvu starijega Ruđerova brata Boža Boškovića.

Knjiga sažetaka sadržava program, 17 sažetaka na hrvatskom i engleskom te adresar izlagača.

U ovoj knjizi, priređenoj na Diplomatskoj akademiji Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija Republike Hrvatske u prigodi 300. obljetnice rođenja znamenitog znanstvenika hrvatskog podrijetla, Dubrovčanina i isusovca Ruđera Josipa Boškovića (1711.-1787.), prikazani su konkretni slučajevi njegova diplomatskog djelovanja u korist Dubrovačke Republike u kontekstu međunarodnih odnosa druge polovice 18. stoljeća. U slučaju »makedonske regimente« (1755.) dubrovački Senat moli Boškovića za pomoć u traženju potpore papinske diplomacije. U slučaju francuskog državljanina Louisa Vianija (1756.), koji je u dubrovačkoj luci naručio gradnju broda, Bošković pregovara s papom Benediktom XIV. i francuskim veleposlanikom grofom de Stainvilleom kako bi otklonio sumnje Velike Britanije da su Dubrovčani stali na stranu Francuske u Sedmogodišnjem ratu. U slučaju francuskog konzula u Dubrovniku Le Mairea (1760.) Bošković djeluje u ulozi izvanrednog dubrovačkog veleposlanika u Parizu sa zadatkom da ishodi konzulov opoziv. U slučaju ruskog ultimatuma (1771.) Bošković traži posredovanje poljskog kralja Stanisława II. Poniatowskog između Dubrovačke Republike i Ruskog Carstva. Tijekom kasnog pariškog razdoblja (1774.-1776.) Bošković vodi uspješne pregovore s francuskim ministrom vanjskih poslova grofom de Vergenessom i ministrom mornarice de Boynesom o usuglašavanju francusko-dubrovačkog trgovačkog ugovora kojim je Dubrovniku priznat status luke na zapadnom Mediteranu. Premda je Bošković tijekom života djelovao u službi vatikanske i francuske diplomacije te uspostavljao važne kontakte s nizom diplomacija tadašnjeg doba - od austrijske, poljske, španjolske, britanske, mletačke, turske, pa sve do američke - konstanta njegova diplomatskog djelovanja ogleda se u zaštiti i promicanju vanjskopolitičkih interesa rodnog Dubrovnika.

Prikazana je prigodna izložba 300. obljetnica rođenja Ruđera Josipa Boškovića na kojoj je na 17 panoa prikazan život i rad Ruđera Josipa Boškovića, s posebnim naglaskom na njegov doprinos geoznanostima. Izložba je bila postavljena u Galeriji na 1. katu Geodetskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu u travnju 2011. godine u okviru Festivala znanosti.

Popularizacijski rad o životu i radu znamenitog dubrovačkog učenjaka Ruđera Josipa Boškovića.

Ruđer Josip Bošković je najveći hrvatski znanstvenik svojega doba, matematičar, astronom, fizičar i filozof.

Projekt Operacyjny Polska Cyfrowa POPC.02.03.01-00-0039/18

The paper gives a brief description of the life and work of Ruđer Josip Bošković with special emphasis to his contribution to engineering.

Prikaz zbornika radova o hrvatskome filozofu, matematičaru i fizičaru Ruđeru Josipu Boškoviću (1711. – 1787.). Naime godine 1987. navršilo se je dvije stotine godina od njegove smrti, a ta je obljetnica u svijetu bila obilježena mnogim znanstvenim skupovima о Boškoviću i o njegovu djelu (npr. u Beču, u Parizu, u Rimu). U Zagrebu je također održan međunarodni znanstveni skup pod naslovom "Filozofija znanosti Ruđera Boškovića", koji je priredio Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove. No skup je u nas održan uoči same obljetnice, tj. od 11. do 13. prosinca 1986. Isti je institut godine 1987. objelodanio i zbornik radova s rečenoga skupa, kao prvu knjigu u knjižnici "Filozofski niz". Zbornik se sastoji od jedanaest priloga, u kojima o Boškovićevu djelu govore stručnjaci iz različitih područja – kako filozofi i teolozi, tako fizičari, matematičari i uopće znanstvenici.