Dodir Mediterana i Istočne Europe u svjetlu »filozofske geografije«

Rađanje niza modernih društveno-humanističkih znanosti poput antropologije, etnologije i komparativne lingvistike, neodvojivo je kako od intelektualne revolucije u prirodnoj filozofiji, tako i od imperijalističke politike zapadnoeuropske provenijencije. U isprepletenome kulturno-političkom kontekstu »filozofskog stoljeća« i putovanja postaju »filozofski« projekti totalne spoznaje. Utoliko putopisi predstavljaju privilegirano svjedočanstvo »filozofske geografije« u kojoj prosvjetitelji spoznaju zaostalog dijela Europe podređuju filozofskim vrijednostima Civilizacije. Utemeljena u prirodoznanstvenoj naturalizaciji vremena, univerzalna ljestvica evolucijskih sekvenci pritom podrazumijeva dijakronijsku degradaciju Drugih, pojačavajući time njihovu relativnu geografsku marginaliziranost. No, upravo putopisi dvojice mediteranskih prirodoslovaca – Ruđera Boškovića i Alberta Fortisa – pokazuju kako imagološka analiza njihova doprinosa tradiranom orijentalističkom diskursu ne smije zanemariti čimbenik autorske kreativnosti. Gledano preko binarnih konceptualnih granica, prvi stvara nekonvencionalnu kartu Istočne Europe, dok potonji utopijskim aspektima oslikanog dodira s Drugim može instruktivno poslužiti kritici esencijalističke konstrukcije kulturno-povijesnih epoha poput prosvjetiteljstva i romantizma.
The birth of a number of modern social sciences and humanities (e.g. anthropology, ethnology, comparative linguistics) is inseparable from western imperialism and the intellectual revolution in natural philosophy. Within the interlaced cultural-political context of the “Age of Enlightenment” even travels became “philosophical” projects of total cognition. To that extent travelogues represent privileged testimonies of Philosophic Geography in which Enlightenment thinkers subordinate their conception of backward parts of Europe to philosophical values of Civilization. Established on the scientific naturalization of time, universal scale of evolutionary sequences thereby implies diachronical degradation of the Others, intensifying in the process their relative geographical marginalization. However, exactly the travelogues of two Mediterranean natural scientists – Ruđer Bošković and Alberto Fortis – demonstrate that imagological analysis of their contribution to inherited Orientalist discourse shouldn't disregard factor of author's creativeness. Namely, if we look across the binary conceptual borders, Bošković provides unconventional map of Eastern Europe. On the other hand, Fortis – due to utopian aspects of his depiction of contact with Other – might serve instructively to the critique of essentialized constructs of cultural-historical epochs like Enlightenment and Romanticism.