Search

Sustavna istraživanja lokaliteta Crikvenica Igralište na prostoru od cca 2000 m2 iznijela su na svjetlo dana dio radioničkog proizvodnog kompleksa i cijeli niz radnih objekata. Nađene i istražene su četiri keramičarske peći pravokutnog tlocrta i različitih dimenzija (Cuomo di Caprio IIb tip). Uz nalaze peći, radionički proizvodni dio crikveničke figline sadržavao je i natkrivene prostore (nadstrešnice) za sušenje i pripremanje keramičkih predmeta kao i prostorije unutar kojih se, uz uporabu keramičkih kola, odvijao proces njihova oblikovanja. Osim ovih objekata, otkriveni su i ostali radionički sadržaji nužni za proizvodni proces, bazen za obradu osnovne sirovine: gline, sustav kanala za dovod tekuće vode nužne pri obradi gline i oblikovanju predmeta te otpadna jama za odlaganje nekvalitetnih proizvoda (otpada) i pepela. Tipološke analiza je donijela osamnaest osnovnih grupa posuđa. Prve dvije grupe: imitacija oblika terrae sigillatae (TS) i keramike tankih stijenki (KTS) odvojene su prema strukturi i uzorima s italskog tla. Ostale grupe podijeljene su prema funkcionalnim oblicima: zdjele (Z), vrčevi (V), vrčevi širokog vrata (VŠ), velike zdjele – lavori (VZ), lonci (L), poklopci (Po), kadionice (K), posude s dugmetastim recipijentima na ručkama (PDR), cjediljka, tarionici, posude s perforiranom rešetkom (PR), amforeta, razdjelnik. Uz posude za svakodnevnu u disertaciji su predstavljeni i pokušaj izrade kultnih posuda, keramoplastike i žetona za igru, 13 tipova amfora, građevinski materijal i utezi za tkalačke stanove.

U članku se obrađuju rezultati arheoloških istraživanja koja je Odsjek za arheologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu 2005. god. proveo na lokalitetu Banjače, na trasi dionice Jadranske autoceste Dugopolje – Bisko. Lokalitet se nalazilo u neposrednoj blizini antičkih cesta koje su od Salone vodile prema granici i unutrašnjosti provincije Dalmacije. Istraženi su ostaci dvaju objekata koji su građeni suhozidnom tehnikom, a služili su kao radni prostori, odnosno Objekt 1 vjerojatno kao skladišni prostor, a Objekt 2 kao prostor za procesuiranje i skladištenje hrane. Riječ je o dijelu ruralnog naselja koje je na ovom mjestu osnovano početkom 5. stoljeća., The paper brings the results of archaeological excavations conducted by the Department of Archaeology of the Faculty of Humanities and Social Sciences of the University of Zagreb in 2005 at the Banjače site, situated on the route of the Adriatic motorway between Dugopolje and Bisko. The site is located in close proximity of Roman roads that went from Salona to the border and the heartland of the province of Dalmatia. The excavations uncovered the remains of two drywall structures that were used as working areas, i.e. Structure 1 probably as storage, and Structure 2 as an area for processing and storing food. The site is a part of a rural settlement that was founded at the beginning of the 5th century.

Ovaj magistarski rad bavi se centurionima koji su potvrđeni u rimskoj provinciji Dalmaciji. Cilj rada bio je katalogizirati sve spomenike koje su rimski centurioni za sobom ostavili na prostoru Dalmacije. Nakon uvodne rasprave o centurionima i njihovim karijerama, slijedi kataloška obrada spomenika. U središnjoj raspravi spomenici su poredani po kategorijama poput službe centuriona, vrsta spomenika na kojima su oni potvrđeni i njihovih karijera. Cilj rada je napraviti uvid u centurionsku službu i utjecaj koji su oni napravili u razvoju rimske provincije Dalmacije.

Ovaj je rad rezultat mog interesa za antičko kiparstvo, a samu temu sam prihvatila kao prijedlog svog mentora. Riječ je o rimskim carskim portretima u punoj plastici, koji su nađeni u primorskom dijelu Republike Hrvatske. Osim što prikazuju vladare tijekom razdoblja Carstva, ovi portreti dokazuju da je stanovništvo rimske provincije Dalmacije, prema svojim mogućnostima, pratilo političko i kulturološko stanje države u kojoj su živjeli. Obrađena su 22 portreta, od kojih je većina sa sigurnošću atribuirana pojedinom vladaru, dok se za nekoliko zbog određenih nedostataka pripadnost samo sugerira. This work is result of my interest for Antic statuary and I accepted the theme offered to me by my mentor. The paper concerns statues of Roman imperial portraits that were found on the coastal part of Croatia (the Republic of Croatia). Not only do they portray emperors during the Roman Empire, but they olso prove that the people of Roman province Dalmatia, according to their opportunities, kept track of political and cultural state of their country. Here are 22 processed statues – most of them can safely be attributed to certain emperors, while few cannot be surely affiliated with only one name for certain shortage of features.

Rad donosi pregled najvažnijih skulptura pronađenih u rimskoj provinciji Dalmaciji, nastalih kao grčki utjecaj u rimskom vremenu. Grčka civilizacija nije ostavila velik broj skulptura na ovom području, stoga najviše dugujemo rimskim radionicama. Rimske kopije su nastajale inspirirajući se slavnim djelima grčkih kipara, posebice Praksitela, Skopasa i Lizipa. Rad je podijeljen u dva dijela i donosi ukupno 13 sigurnih grčkih kopija, te 18 mogućih. Sigurne grčke kopije predstavljaju one kopije s jasnim grčkim izvornikom, dok za moguće kopije izvornik nije sa sigurnošću ustanovljen. Najveći njihov broj otkriven je u Saloni, glavnom gradu provincije. Najčešće korišten materijal za skulpturalna djela bio je mramor, te u manjoj mjeri bronca. Pretežno se javljaju importirane mramorne skulpture, a zatim i one lokalne produkcije. Zahvaljujući najviše razvijenoj trgovini antičkog svijeta, djela su se pronašla i na području definiranom u naslovu rada. Predstavljene skulpture značajan su doprinos antičkoj skulpturalnoj baštini rimske provincije Dalmacije. This paper gives an overview of the most important sculptures found in the Roman province of Dalmatia, which occurred as the Greek influence in the Roman period. Greek civilization not leave a large number of sculptures in this area, therefore, owe most Roman workshops. Roman copies were created inspired by the works of Greek sculptors, especially Praxiteles, Scopas and Lysippus. The work is divided into two parts and brings a total of 13 secure the Greek copies, and 18 possible. Secure Greek copies were those copies with clear Greek original, while for possible copies, the original is not determined with certainty. The largest number of them was discovered in Salona, the capital of the province. The most common material used for sculptural works was the marble, and rarely bronze. Mostly occur imported marble sculptures, and then those local productions. Thanks to long- distance trade of the ancient world, the works were found in the area defined in the title of the work. Presented sculptures are an important contribution to ancient sculptural heritage of the Roman province of Dalmatia.

The paper discusses certain questions about sacred places in Mithraism based on the mithraea from the area of the Roman province of Dalmatia. In the territory of the Empire Mithraic sanctuaries are often placed in the previously abandoned or isolated spaces of public and private buildings. There are also a few examples where sacred spaces within existing sanctuaries are adapted into Mithraic shrines. Also, when it comes to the extra-urban areas there are mithraea for whose construction in the countryside the “architecture” of the environment is used. The existence of such structures remains recorded in the characteristic toponyms. Some authors believe that there is a continuity between the existence of the mithraea and later Christian shrines, dedicated to the specific saints. This paper discusses legal and administrative processes required for the transformation and/or sacralisation of different spaces into mithraea in the period between the Principate and late Antiquity. Is there a link between names used for Mithraic shrines that appear on the inscriptions (spelaeum, fanum, aedes, etc.) and their position, architecture? Furthermore, the paper also examines whether the existence of the mithraea in the Roman province of Dalmatia was recorded by the modern toponomastics and if their presence could be followed in the hagiotopography.

Arheološka građa koju vežemo za rimsku medicinu na prostorima nekadašnje provincije Dalmacije relativno je bogata nalazima. U ovom radu nastojala sam sistematizirati tu vrstu nalaza. Tijekom rada osvrnula sam se i na same početke grčke medicine, koja je ukorijenila medicinu kakvu su poznavali Rimljani. Oni su učinili izvanredni pomak na području javne zdravstvene službe gradnjom termi i cisterna. Nadalje, nezaobilazno je spomenuti religijski aspekt koji je u ono doba bio od iznimnog značaja bolesnim i ozlijeđenim osobama. Autohtona ilirska medicina uglavnom je temeljena na praznovjernom i magijskom liječenju, ali imali su i znanje o ljekovitim biljkama. Dolaskom rimske vojske upoznali su modernije načine liječenja, a sudeći po nalazima, relativno brzo su ih i usvojili. Archaeological material, that we associate with the Roman medicine in the former province of Dalmatia, is relatively rich with findings. In my work I tried to systematize this kind of findings. During the research, I also mentioned the very beginnings of Greek medicine, which are rooted medicine as the Romans knew. They have done an remarkable step in the field of public health services by building spas and cisterns. Furthermore, it is unavoidable to mention the religious aspect , which at that time was of great importance to sick and injured persons. Indigenous Illyrian medicine is mainly based on the superstitious and magical treatment, but they also had the knowledge of medicinal plants. With the arrival of the Roman army they met with the modern methods of treatment , and judging by the findings they adopted them relatively quickly.

Hodološkim i topografskim radom na terenu detaljno su utvrđene dionice ceste koja je vodila od Vida (Narona) u dolini Neretve do sela Čavaš u Popovu polju u ukupnoj dužini od oko trideset kilometara. Pokraj toga, iako ne detaljno, utvrđene su ostale dionice ceste koja ide od Čavša do Cicine kod Huma, gdje je bilo raskrižje starih putova u više pravaca. Ukupna dužina trase od Vida (Narona) iz doline Neretve do Cicine kod Huma je oko 68 kilometara. Navedena cesta nastavljala je dalje do Trebinja gdje se spajala s itinerarskom cestom (Narona - Epidaur) koja je sedamdesetih i osamdesetih godina dvadesetoga stoljeća potvrđena na terenu., The paper describes a hitherto unexplored Roman road leading from Narona (today Vid near Metkovic) to the village of Hum - Cicina near Trebinje with a total length of about 68 kilometers. It further continued to Trebinje, where it joined the itinerary road from Narona to Epidaurus, which was discovered in the eighties of the twentieth century. We believe that the mentioned road was built (on the existing prehistoric road) at the time of Roman rule in this area, probably in the period after the basic main roads in the province of Dalmatia were constructed, i.e. from the 1st to the 3rd century. After hodological and topographic explorations of a part of the route and a narrow area along the route, we assume that this was primarily a military Roman road (at first of strategic and later economic importance), which was its primary function. The fact that it was used as a military facility can be supported by its relatively straightforward course. That the road was really Roman can be confirmed by several technical indicators (curbs, coins and storage findings, its width from 2 to 4.5 m, remains of settlements, tracing of long completely straight sections etc.), as well as by the indigenous population referring to some of the road sections even today as Great road, Old road, Wide road and the like.

Vladavina cara Augusta označila je jednu od najvažnijih prekretnica u rimskoj povijesti, u kojoj su gotovo sve sfere upravnog aparata doživjele značajne promjene. Između ostalog, tijekom njegove vladavine završen je proces uvođenja profesionalne vojske čime legijske postrojbe dobivaju stalan karakter. Nakon što su Rimljani godine 9. nakon Krista ugušili ustanak Batona (bellum Batonianum), krajem Augustove vladavine Burnum postaje stalno boravište XI. legije – postrojbe posvjedočene brojnim epigrafskim spomenicima u provinciji Dalmaciji. U radu će se tematizirati oni natpisi sa spomenom centuriona XI. legije, za koje se sa sigurnošću može zaključiti da su tu dužnost vršili dok je legija boravila u Dalmaciji. Na tim su natpisima zabilježena imena nekoliko primipilara (primipilares), od kojih su dvojica odlikovana za vojne zasluge od Augusta i Tiberija, što svjedoči da je XI. legija došla u Ilirik najkasnije u jeku Iliričkog ustanka. Ipak, imena većine centuriona dokumentirana su na spomenicima običnih vojnika, koji su izrazili pripadnost centuriji navodeći imena svojih zapovjednika. Zanimljivo je da svi spomenici takvog sadržaja potječu iz perioda nakon 42. godine, kada legija dobiva počasnu titulu Claudia pia fidelis. Postoje također i epigrafska svjedočanstva da su centurioni, osim uobičajenih vojničkih, obnašali i različite upravne dužnosti pri uredu provincijskog namjesnika, vodeći upravu peregrinskih zajednica (praefecti civitatium) ili sudjelujući kao namjesnikovi povjerenici (iudices) pri rješavanju teritorijalnih razgraničenja. Centurioni su imali iznimno značajnu ulogu u cjelokupnoj učinkovitosti legijskih postrojbi, a za postizanje te prve časničke službe trebalo je odslužiti otprilike između 13 i 20 godina na nižim položajima, što posvjedočuje i nadgrobni spomenik centuriona iz Burna, koji je u vojsci proveo čak 43 godine. Ipak, do centurionata se moglo doći i direktnim imenovanjem iz viteškog staleža (ex equite Romano), što je također epigrafski potvrđeno na nekoliko natpisa sa spomenom centuriona XI. legije. // The Augustan age marks one of the most important turning points in Roman history, in which almost all the spheres of the administrative apparatus undergone through major changes. Among other, during Augustus’ reign the process of professionalization of the army reached its peak, in which legions developed their permanent character. After the end of the bellum Batonianum in AD 9, at the end of Augustus’ rule, the fortress of Burnum became permanent station of XIth legion, whose presence in the province of Dalmatia is witnessed on the large number of epigraphic monuments. This essay will follow the inscriptions mentioning centurions of XIth legion, who certainly held their office while the legion was stationed in Dalmatia. The inscriptions mention a couple of primipilares, of whom two were decorated for military achievements by Augustus and Tiberius, which therefore leads us to the conclusion that XIth legion was brought to Illyricum at the latest during the Batonian war. However, the names of most centurions are documented on the funerary monuments of ordinary milites expressing their belonging to centuria. What is more interesting is that those same monuments are all dated after AD 42, when legions name got attributed with an honorary title Claudia pia fidelis. There is also epigraphic evidence that centurions, besides usual military assignments, were also included in different administrative duties, such as the administration of peregrine communities (praefecti civitatium) or representation of the governor (iudices) in resolving of territorial disputes. Centurions had a significant role in the overall efficiency of legions and for the achievement of the status of centurion one must pass through the lower ranks minimally 13 to 20 years, which is suitably testified on the monument of the centurion from Burnum, who served in legion for 43 years. Nevertheless, the centurionate could be reached through direct commission from equestrian order (ex equite Romano), which is also epigraphically testified on several inscriptions mentioning centurions of the XIth legion.

U radu se obrađuje šest do sada neobjavljenih rimskodobnih intaglija koji su nađeni na Gardunu kraj Trilja, na mjestu nekadašnjeg rimskog legijskog logora Tilurija (tilurium). Četiri intaglija dio su privatne zbirke Stipe i Martina Roguljića, stanovnika sela Gardun. Preostala dva intaglija nađena su tijekom sustavnih arheoloških iskopavanja lokaliteta Gardun 2011. godine. Ovdje obrađeni primjerci pripadaju rimskodobnoj gliptičkoj produkciji od 1. do 3. st. po. Kr.

The currently known range of pottery produced in Crikvenica includes 98 types of different vessels: vessels made in the terrae sigillatae tradition (4 types), thin-walled ceramic ware (13 types), bowls (8 types), big bowls/basins (5 types), jugs (17 types), wide-neck jugs (3 types), pots (15 types), lids (16 types), dolia (1 type), censers (6 types), vessels with button-like recipients on the handles (5 types), mortaria (2 types), an amphora or infudibulum (1 type), and vessels with a perforated grid (2 types). They were made from local raw materials found in the vicinity of the workshop. This article presents a single group of vessels - vessels with a perforated grid (2 types.) Their main characteristic is a perforated grid which certainly had a role in some cooking process. Their use is unknown, but they were supposedly used as milk cookers, wine strainers, censers or portable hearths.

The gem research (glyptics) has been an important part of archaeology for decades, since the gems provide a valuable insight into the Roman society, religion, economy, trade and crafts. In Croatia, the glyptics has received a limited attention. For example, not a single gem collection from Croatian archaeological museums has been entirely published. In the context of glyptics of Roman provinces, Dalmatia stands out with its significant amount of gems. This suggests that a gem workshop may have existed in Salona, the capital of the province of Dalmatia. A large number of gems housed in the Archaeological Museum in Zagreb has been discovered precisely in Dalmatia. Their thorough analysis is expected to widen the iconographic repertoire of the Dalmatian glyptics. The majority of other gems from the Zagreb collection originates from various sites of the Roman province of Pannonia. Of the latter group, the gems from Siscia are particularly interesting, and have not been analyzed until present.

Rimskim ratovanjima i osvajanjima do 9. g. pr. Kr. došlo je do stvaranja rimske provincije Ilirik koja je obuhvaćala teritorij od Jadranskog mora do Dunava. Nastanak provincije Ilirik očito treba datirati u 59. g. pr. Kr. kada je Cezar Vatinijevim zakonom dobio na upravu provincije Cisalpinsku Galiju i Ilirik. Batonovim ustankom od 6. do 9. po. Kr. Ilirik se očito pokazao prevelikim da bi se njime moglo upravljati te je podijeljen na dvije provincije, Panoniju i Dalmaciju. Podjela je uslijedila ubrzo nakon Batonovog ustanka no svi elementi upućuju da se podjela mogla dogoditi negdje između 9. i 14. g. po. Kr. Nakon podjele Ilirika, južna provincija koja je kasnije poznata kao Dalmacija, u početku je očito zadržala ime Ilirik. Podaci iz izvora upučuju upućuju na to da je naziv ime Dalmacija, koji koje je prvotno označavalo regiju unutar provincije nazvanu po Delmatima, ušao u službenu uporabu negdje sredinom 1. stoljeća po. Kr., no sigurno je da je službeni nazivo ime Dalmacija već bilo u uporabi za Domicijanove vladavine. Za glavno središte novo -formirane provincije Dalmacije izabrana je Salona. Prije nje je očito Narona bila središte republikanskog Ilirika no kada je središte provincije prebačeno u Salonu u ovom trenutku ne mogu odrediti niti približno datirati. Granice provincije Dalmacije nakon podjele Ilirika predstavljaju još jedan problem koji je složen i zahtijeva reviziju dosadašnjih istraživanja jer je pitanje granica još uvijek daleko od riješenja. Okvirno, granica rimske provincije Dalmacije išla je od ušća do izvora rijeke Raše kod Boljuna i Vranje u Istri, zatim gorskim hrptovima između Ćićarije i masiva Učke prema Snežniku, a potom prema izvoru rijeke Kupe. Od izvora rijeke Kupe sjeverna granica je išla ravno prema istoku do zapadne granice Gornje Mezije. Ta sjeverna granica, koje je ujedno bila i provincijska granica Dalmacije i Panonije, išla je južnije od Save, a sjevernije od Dinarida. Granica je prolazila kroz stanice ad fines u Topuskom na Glini i kroz stanicu ad fines u Laktašim kraj Banja Luke. Granica prema Gornjoj Meziji išla je od ušća Kolubare na jug prema Čačku, zatim se nastavljala prema Ivanjici između Drine i Ibre sve do Šar planine. Tu je granica skretala prema zapadu i na more izbijala kraj Lješa, blizu ušća Drine u more. To je ujedno bila i provincijska granica Dalmacije sa Makedonijom. Administrativnim uređenjem provincija Dalmacija je podijeljena na tri konventa, Skardonitanski, Salonitanski, Naronitanski. O postojanju četvrtog konventa trenutačno ne možemo govoriti jer svi elementi upućuju na to da taj konvent nije ni postojao. Unutar Skardonitanskog konventa nalazile su se peregrinske zajednice te municipiji i kolonije dok su zajednice u ostala dva konventa podijeljene na dekurije. Dekurije bi mogli opisati kao sustav utvrđen u predrimsko doba koje su Rimljani preuzeli kao praktično sredstvo za potrebe upravljanjem osvojenim područjem. I na kraju sljedi ono što je najvažnije, a to je vojno uređenje provincije Dalmacije bez čega Rimljani nisu mogli ni uspostaviti upravu u provinciji. U Dalmaciji su ostavljene dvije legije, XI. legija u legijskom logoru u Burnumu i VII. legija u Tiluriju. Zajedno sa vojnim legijama u Dalmaciji su bile prisutne i pomoćne augzilijarne kohorte i ale. U Bigestama su u prvoj polovici 1. stoljeća boravile cohors I Lucensium i cohors I Bracaraugustorum, a u Andetriju je boravila cohors VIII voluntariorum civium romanorum. Kako bi vojska stacionirana u Dalmaciji imala svoju svrhu i kako bi one mogle djelovati u trenutku izbijanja pobune, točnije, da bi vojska odmah u začetku dosegla žarište gdje bi izbila kakva pobuna, legije su morale biti i cestovno povezane. Zbog toga je Dolabelin zadatak bio da izgraditi sustav cesta u provinciji, zadatak koji mu je vjerojatno osobno naredio moguće već August, a dovršene su negdje oko 20. po. Kr. za vladavine Tiberija. Tim cestama kojih je bilo pet, vojne legije u Burnumu i Tiluriju bile su povezane sa Salonom kao središtem provincije i sjedištem namjesnika provincije Dalmacije te međusobno kako bi što se u što kraćem vremenu legije spojile i krenule prema unutrašnjosti provincije cestama koje su vodile i do granica provincije Dalmacije sa Panonijom na sjeveru i Gornjom Mezijom na istoku.

Epigrafska građa jedan je od bitnih pokazatelja jezika rimskog puka i svjedočanstvo postupnog razvoja iz latinskog u romanske jezike. Naime, ona daje sliku jezika kojim se sam narod služio, koji se razlikovao od onoga na kojem su pisana književna djela i koji se danas smatra normativnim. Stoga se ovaj rad temelji na brojnoj natpisnoj građi raznolika karaktera (sepulkralna, votivna, počasna …) pronađenoj na prostoru rimske provincije Dalmacije. Iz pregledanih epigrafskih spomenika izdvojeni su oni na kojima se mogu opaziti odstupanja u jeziku u odnosu na norme klasičnog latiniteta. Istraživanje je u najvećoj mjeri koncentrirano oko promjenama u okviru fonetike jer su one u kratkim i sažetim formama kao što su tekstovi ovih natpisa najviše relevantne za analizu i dobivanje konkretnih rezultata. Cilj rada je dublje ući u problematiku vulgarnolatinskih obilježja i vidjeti što ona govoreo latinskom jeziku koji se koristio na području rimskeDalmacije.

U ovome radu na jednome su mjestu okupljeni svi dosad objavljeni spomenici VIII. kohorte s područja rimske provincije Dalmacije. Rad tako obuhvaća analizu 43 kamena spomenika ove postrojbe te 23 primjerka opeke s njezinim pečatom, pri čemu valja istaknuti da je od toga ukupno 9 spomenika označeno mogućim spomenicima VIII. kohorte. Spomenuti su i natpisi koje pojedini autori pripisuju VIII. kohorti, no za koje je prilikom izrade ovoga rada utvrđeno da nema dovoljno pokazatelja na osnovi kojih bi takva atribucija bila moguća. Epigrafski nalazi VIII. kohorte s područja Dalmacije svrstani su u dvije kronološke kategorije: ranocarsko i kasnocarsko razdoblje. Analizom je potom utvrđeno da najveći broj spomenika VIII. kohorte datira iz kasnocarskog razdoblja (54, 45%), dok iz ranocarskog razdoblja datira točno jedna trećina svih epigrafskih nalaza ove vojne jedinice (33, 33%), od čega čak 64% otpada na njezine pečate. Ovi rezultati svakako potvrđuju već otprije poznati podatak da je VIII. kohorta na području provincije Dalmacije provela gotovo tri stoljeća, pritom ostavivši svoj trag na 18 različitih nalazišta. Najveći broj epigrafskih nalaza VIII. kohorte potječe s teritorija današnje Hrvatske, pri čemu je najgušća koncentracija kamenih spomenika ove postrojbe zabilježena na području omeđenom Andetrijem na sjeveru te Pituntijem na jugu, dok je koncentracija pečatirane opeke najveća u trokutu Andetrij – Tilurij – Salona. Zabilježeno je ukupno 30 spomenika nadgrobnog karaktera, na koje otpada 45, 5% svih epigrafskih nalaza VIII. kohorte, 11 spomenika sakralnog karaktera (16, 67%) te po jedan građevinski i međaški natpis. Nadgrobni spomenici pripadnika VIII. kohorte prema vrsti kojoj svojim oblikom pripadaju svrstani su u četiri skupine: stele, titule, are i ulomke nadgrobnih natpisa. Zbog nedostatka detaljnijih podataka o izgledu pojedinih spomenika, tipološka analiza unutar pojedine vrste spomenika u cjelini nije bila moguća. Na sakralnim spomenicima zabilježene su posvete vrhovnom Jupiteru, Jupiteru Konzervatoru, Minervi Augusti, Herkulu, Eponi Regini, genijima, te Silvanu i nimfama. Nakon nadgrobnih natpisa, sa 34, 85% od ukupnog broja epigrafskih nalaza VIII. kohorte, najbrojniji su primjerci pečatirane opeke. Najviše ih je otkriveno u Andetriju, a povezani su s građevinskim aktivnostima koje je VIII. kohorta izvodila tijekom 1. st. Datacijski okviri spomenika ove postrojbe potvrđuju da je VIII. kohorta tijekom 1. st. boravila u Andetriju, nakon čega je već krajem 1. st. preseljena u Tilurij. Tijekom 2. i 3. st. pojedini su odredi VIII. kohorte istovremeno boravili na barem tri različite lokacije - u Tiluriju od kraja 1. do sredine 3. st., u Saloni vjerojatno u vrijeme obnavljanja salonitanskih gradskih zidina te u Bigestu krajem 2. ili početkom 3. st. Također je moguće da je krajem 2. st. barem jedan odred VIII. kohorte boravio i u blizini rimskog municipija Malvesiatium, u čijoj su okolici otkriveni epigrafski spomenici triju različitih vojnih postrojbi, pa tako i jedan spomenik VIII. kohorte. Kohorta je na prostoru provincije Dalmacije posljednji put posvjedočena u Tiluriju 245. godine. Sa spomenika ove postrojbe poznato nam je 29 osobnih imena, 41 gentilno ime te 37 kognomena njezinih pripadnika. Analiza imenskih formula pokazala je da tek jedan pripadnik VIII. kohorte posjeduje dvočlanu imensku formulu bez kognomena, kakva je karakteristična za vrijeme prije vladavine cara Klaudija. Tročlani imenski obrazac s filijacijom te s oznakama plemenske pripadnosti i podrijetla zabilježen je u tek 10, 2% slučajeva, dok većina pripadnika VIII. kohorte (42, 86%) posjeduje tročlani imenski obrazac bez filijacije te bez oznaka plemenske pripadnosti i podrijetla. 24, 5% pripadnika ove postrojbe identificirano je gentilicijem i kognomenom, a isključivo kognomenom identificiralo se 6, 12% pripadnika VIII. kohorte. Identifikacija gentilicijem prisutna je u tek jednom slučaju (2, 04%). Navođenje plemenske pripadnosti i domicila, u kombinaciji s filijacijom, vezano je uz strano podrijetlo pripadnika VIII. kohorte, ali i uz razdoblje ranog principata, kojem pripadaju čak 4 od 5 spomenika na kojima su ti podaci zabilježeni. Onomastička analiza podrijetla pripadnika VIII. kohorte pokazala je da je tijekom ranog principata u ovoj postrojbi služilo najmanje 72, 73% stranaca. Nasuprot tome, tijekom kasnog principata u VIII. je kohorti služilo 73, 68% pripadnika udomaćenog te starosjedilačkog stanovništva, s time da u 10, 53% slučajeva imena pripadnikâ VIII. kohorte nisu bila indikativna za određivanje njihova podrijetla. Pripadnici VIII. kohorte rijetko navode doživljene godine života te godine provedene u službi, a navođenje tih podataka, osim u jednom slučaju, vezano je uz vojne lokalitete. Prosječna životna dob pripadnika VIII. kohorte iznosi 28, 66 godina, pri čemu su u vojsci u prosjeku služili 12 godina. Budući da su šestorica pripadnika ove postrojbe unovačena u dobi između 16. i 23. godine, njihova prosječna starost u trenutku novačenja iznosi 19, 5 godina. Podaci o životnoj dobi i godinama provedenim u službi nisu navedeni ni na jednome od pet nadgrobnih spomenika podignutih za veterane ove postrojbe. Rad se bavi i pitanjem ustroja VIII. kohorte te zastupa mišljenje da je ona krajem 1. st. preustrojena u kombiniranu kohortu (cohors equitata). Eksplicitne potvrde konjanika još uvijek nedostaju, no sredinom 2. st. po prvi je put zabilježen praefectus ove postrojbe, koji u dobrovoljačkim kohortama obično predvodi konjanike. Ista se titula zapovjednika javlja i na kasnijim spomenicima VIII. kohorte, otkrivenim u Mauretaniji, Betici i Numidiji, dok je na njezinim najranijim spomenicima zabilježen tribunus militum.

U radu je popravljeno čitanje i tumačenje jednog nedavno objavljenog latinskog nadgrobnog natpisa iz Crne Gore, čija je teritorija u rimsko doba pripadala provinciji Dalmaciji. Povodom ličnosti navedenih u natpisu ukazuje se na put naseljavanja italskih porodica Pletorija i Stacija u priobalne dalmatinske gradove, a zatim i u unutrašnjost provincije. The paper offers an improved reading and interpretation of a recently published Latin funerary inscription from Montenegro, which belonged to the Roman province of Dalmatia. With regard to the persons referred to in the inscription, the author points to the paths of the settlement of the Italic families of Plaetorii and Statii in the coastal cities of Dalmatia, and later in the interior of the province.

Na prostoru rimske provincije Dalmacije (provincia Dalmatia) je živio veliki broj domorodačkih plemena i naroda. Još od starijeg željeznog doba počela su se, osobito u priobalnim područjima, razvijati i veća domorodačka naselja. Primjer toga je Iader, koji je već prije dodira s Rimljanima (potkraj II. st. pr. Kr.) morao biti krupno liburnsko naselje s teritorijem od preko 600 km2. Jedan od pouzdanih izvora za starosjedilačke narode jest Plinije i njegovo djelo Historia Naturalis III. Najpoznatija plemena i narodi na našem prostoru su bili Liburni, Japodi, Mezeji, Daorsi i pripadnici ilirskih naroda. Rimsko osvajanje na istočnoj obali Jadrana i njene unutrašnjosti slijedilo je u više navrata. Formiranje provincije Ilirika u antičkim izvorima nije izričito dokumentirano. Rimljani su do Cezarovog doba, sredinom I. st. pr. Kr., osnovali više enklava na obali istočnog Jadrana. Proglašenje Ilirika provincijom slijedilo je 59. god. pr. Kr., a njen glavni grad je bila Salona. Uz provinciju Ilirik (provincia Illyricum) vezano je ime Cezara, koji je bio prvi namjesnik ove provincije. Rimska provincija Illyricum je od 27. do 11. god. pr. Kr. bila senatska provincija, a na čelu uprave se nalazio prokonzul. Illyricum je poslije toga dobio status carske provincije pod upravom Augustova legata (legatus Augusti pro praetore). Provincija Dalmacija je nastala nakon gašenja delmatsko-panonskog ustanka, između 8. i 10. god. n. Kr. O razdvajanju Histrije od Dalmacije nema detaljnih podataka, no, smatra se da se je to dogodilo prije smrti Augusta. Dioklecijan je podijelio Rimski imeprij u 12 dijeceza (diocesis) od kojih je svaka obuhvaćala nekoliko provincija. Istodobno je radi lakšeg upravljanja odvojio jugoistočni dio Dalmacije i formirao posebnu provinciju Prevalitanu (Praevalis), koja je obuhvaćala teritorij današnje Crne Gore i sjeverne Albanije. Središte nove provincije je bila Scodra. Postoji indicije da se je potkraj II. st. n. Kr. odvajala provincija Liburnija iz Dalmacije. No, nedvojbenih dokaza za ovu teoriju još nema. Naše znanje o rimskoj upravi potječe iz tisuća natpisa različite naravi i svrhe iz svih krajeva rimskog imperija. Na čelu carske provincije se nalazio namjesnik sa statusom višeg magistrata, propraetor (pretor) koji je i istovremeno bio vrhovni sudac. Provincijom Dalmacijom su do druge sredine III. stoljeća n. Kr. upravljali legati Augusti pro praetore. Oni su bili mjerodavni za sve vojne i civilne administracije u provinciji. U drugoj polovici III. st. n. Kr. namjesnici provincije su bili praesides provinciae (samo civilni upravitelji) iz viteškog staleža. Imperator August je provincije podijelio u senatske i carske. Imperator je legate imenovao na neodređeno vrijeme. Njima su pomagali procuratores (za pobiranje poreza) i legati legionum (vojskovođe legija). Granice Dalmacije dobro su bile definirane, osim sjeverne granice. Dalmacija je imala, analogno s drugim rimskim provincijama sveopću vjersko-političku ustanovu, concillium diatea (provincijski sabor). U ovom su se saboru sastajali predstavnici rimskih gradova i plemenskih zajednica. U Saloni, administrativnom središtu provincije Dalmacije, osim namjesnika su se nalazili i carski financijski prokurator, legati i prokuratori povjerenici. Rimska uprava je poznavala različite vrste gradske uprave. Ovisno o položaju žitelja rimskih gradova možemo ih podijeliti na sljedeće kategorije: 1. kolonije (Iader, Narona, Rhizinum, Salona i dr.), 2. municipiji (Asseria, Buthua, Rider i dr.), te 3. peregrinske zajednice. No, u rimskoj provinciji Dalmaciji ne postoje dokazi stvarne razlike između kolonija i municipija. U teoriji su kolonije bile rimska naselja i novo utemeljeni gradovi čiji je ustroj bio usmjeren samom gradu. Municipij je bio već utemeljeno domorodačko naselje koje je steklo rimsko pravo. Za vrijeme imperatora Cezara i Augusta i u prvom stoljeću nakon Krista vidljiva je promjena društvenih, političkih i administrativnih promjena na našem prostoru. Na prostoru provincije Dalmacije došlo je do transformacije većine domorodačkih naselja u rimske municipije te osnivanje kolonija rimskih građana. U rimskoj provinciji Dalmaciji potvrđeno je najmanje šest kolonija: Iader, Salona, Narona, Aequum, Epidaurum i Domavia. Na temelju različitih natpisa postoje još dvije moguće kolonije na prostoru bivše rimske provincije Dalmacije, to su Ris... i Scodra. Kolonije i municipiji su imali svoj vlastiti ager (teritorij). Kod nas su uz spomenute poznate i sljedeće vrste zajednice: castellum/oppidum, castra, oppidum civium Romanorum, conventus civium Romanorum, res publica, vicus/pagus/villa rustica, te civitates peregrinorum. Gradska uprava je bila analogna u municipijima i kolonijama. Statuti gradova (lex municpii i lex coloniae) su prije konstitucije novog statusa odredili zakone grada uz poštivanje starih običaja žitelja. Na čelu kolonije, odnosno municipija nalazili su se vrhovni magistrati pod nazivom duoviri ili quattuorviri. Quatturorviri su se u I. st. n. Kr. nalazili u Saloni, Naroni, Ekvumu, te Varvariji i Dokleji. Duoviri su se nalazili u većini municipija. Duovori quinquennalis su potvrđen, među ostalim, u sljedećim municipijima: Curicum, Lissus, Novae, Rider, Scodra, te u koloniji Domaviji. Quattuorviri quinquennalis potvrđeni su u kolonijama: Iader, Narona i Salona. Vrhovni magistrati su imali izvršnu i pravosudnu vlast. Dužnost duovira i kvatuorvira je bila uglavnom opći nadzor nad javnim dobrima. Najveće dužnosti petogodišnjih duovira i kvatuorvira su bile da se svake pete godine provodi novi popis građana i imovine, kontrola pravnog statusa građana i popunjavanja izbornih lista i popunjavanje vijeća (lectio senatus, lectio ordinis). Edili su se brinuli o izvršavanju komunalnih poslova, kao što su kontrola trgovine, organizacija igara i dr., dok su se kvestori brinuli o gradskoj blagajni. Appariatores su bili pomoćnici magistrata, dok su servi publici bili javni robovi. Svaki grad je imao vlastito gradsko vijeće (ordo decurionum). Ordo decurionum (vijeće dekuriona) je bila zakonodavna vlast. Vijeće dekuriona se brinulo o pravosuđu, opskrbi grada hranom i vodom, infrastrukturi i javnom redu. Broj dekuriona (decuriones) je ovisio o veličini, pravnom statusu i drugim okolnostima grada. Osobe koje su dolazile u obzir za vijeće bile su: oni koji su već bili od zadnjeg cenza uvršteni među dekurione, oni koji su vršili od zadnjeg cenza magistrature i već imali pravo glasa u kuriji, ali još nisu upisani u album, te neki municeps koji su zbog visine cenza mogli dopuniti broj dekuriona iako još nisu obnašali neku službu, pri čemu su bivši magistrati dobili prednost. U ranijem principatu još su postajali i domorodački prvaci (principes) na čelu nekih domorodačkih naselja. Ovi princepsi su imale različite ovlasti i funkcije. Primjeri takvih knezova su: princeps civitatis Docl(e)atium, princeps civitatis Desitiatium, princeps Iapodum, te princeps naroda Delmata. Princeps municipii poznati su iz Ridera i Salvija, a princeps coloniae poznat je iz Narone.

Opća i posebna načela funkcioniranja samouprave rimskodobnih gradova bila su propisana municipalnim zakonom. Gradom je upravljalo gradsko vijeće (ordo decurionum), čije su se kompetencije protezale na sva područja gradske uprave. Poznata natpisna građa iz rimske provincije Dalmacije nudi veći broj primjera na kojima su ostala zapisana svjedočanstva o odlukama gradskih vijeća (decreta decurionum). Najbrojnije su zabilježbe o dodjeli lokacije na javnoj površini, gdje se obično postavljao počasni spomenik s kipom caru i članovima carske obitelji ili nekom zaslužnom pojedincu, koji je svojim dobročinstvom zadužio grad. Kao poseban oblik iskazivanja počasti zaslužnim sugrađanima i članovima njihovih obitelji dokumentirana je organizacija javnog sprovoda (funus publicum). Rijedak, ali ne i neuobičajen način iskazivanja posebnih počasti osobito zaslužnim sugrađanima, koji zbog neispunjavanja svih propisanih uvjeta za obnašanje magistratura nisu mogli postići članstvo u gradskom vijeću, bila je dodjela počasnih dekurionskih obilježja (ornatus ornamentis decurionalibus). Na natpisima su zabilježena i imena patrona i izvanrednih magistrata, koji su birani odlukom gradskog vijeća.

Na saboru u Saloni 533. g. utemeljene su tri nove biskupije, među njima se na prvom mjestu spominje ona "in Sarsentero". Velik broj autora je pokušao locirati sjedište ove biskupije, neki su to činili usputno, a dobar ih se dio i izravno pozabavio ovim problemom. Počevši od strogih odredaba Crkve u antičko doba u kojim se mjestima treba a u kojima zabranjuje postavljati biskupe, za koje saborski oci u tekstu obrazloženja izirčito kažu da su na njih osobito pazili, preko podataka koje nam donose drugi povijesni izvori i arheološki nalazi, kako s obzirom na sjedište biskupije tako i o naseljima čije se bazilike povjeravaju ovom biskupu, ovdje se predlaže i obrazlaže novo lociranje ove biskupije: u antičkom urbanom naselju u području današnjeg Stoca.

Ova je ranokršćanska dijeceza sa svojim biskupom Viktorom (Victor episcopus) spomenuta samo jednom u aktima Salonitanskog metropolitanskog sabora (concilium metropolitanum) koji se održao 15. srpnja 530. g. pod predsjedanjem salonitanskog nadbiskupa Honorija II. (528. – 547.). Publicirajući njegove akte, Stjepan Gunjača (1909. - 1981.) ju je nazvao Maktaritanskom biskupijom (ecclesia Mactaritana). Kao ni o drugim u tim aktima spomenutim biskupijama, nije se izjašnjavao gdje joj je bilo središte odnosno teritorij. Ferdo Šišić (1869. - 1940.) je pretpostavio da bi se moglo raditi o Kotorskoj biskupiji (Ecclesia Catheritana). Uzimajući u obzir rezultate dosadašnjih istraživanja ranokršćanskih i ranosrednjovjekovnih institucija s područja nekadašnje rimske Dalmacije, kao i očite antičke korijene Kotorske biskupije, Šišićeva se pretpostavka čini sasvim opravdanom. U pitanju je dijeceza s krajnjeg jugoistoka Dalmacije, izrasla iz ranokršćanskih zajednica Boke Kotorske i gravitirajućeg joj područja između Jadrana i planinskog masiva Lovćena.

Sarnienska dijeceza (Sarniensis ecclesia) poznata je samo po svećeniku Vitalu (Vitalis presbyter), posljednjem potpisniku akata metropolitanskog sabora održanog 15. srpnja 530. g. u Saloni pod predsjedanjem salonitanskog nadbiskupa Honorija II. (528.–547.). U spisu poznatom pod imenom “Historia Salonitana Maior”, čiji se najstariji rukopis – onaj iz Kongregacije za širenje vjere (Congregatio de propaganda Fide) – pripisuje kulturnom krugu krbavsko–modruškog biskupa Šimuna Kožičića Benje (1460.–1536.), zabilježena je u spomenutoj formi. Zapravo se radi o Senijskoj biskupiji (Seniensis ecclesia), čiji je apelativ zabilježen diftongom ae (Saeniensis), koji je prepisivanjem tijekom srednjeg vijeka preoblikovan u vrlo sličnu kurzivnu slovnu kombinaciju ar. Na taj je način nastao novi crkveni subjekt, Sarnienska dijeceza, te prekinuta Vitalova veza s njegovom stvarnom biskupijom. Sarnienskom biskupijom usputno se bavilo nekoliko autora, koji su je dovodili u vezu s putnom postajom Sarute s magistralne ceste Salona – Servitium ucrtanom na “Tabuli Peutingeriani”, odnosno postajom Sarnade s magistralne ceste Sirmium – Salona ubilježenom na Antoninovom “Itineraru”. Ta se postaja, kao i središte Vitalove dijeceze, locira u Donju Pecku kod Mrkonjić Grada u Zapadnoj Bosni, iako u tom mjestu nema tragova nikakvog ranokršćanskog sakralnog objekta. Osim Vitala, nije poznat nijedan drugi sarnienski svećenik niti biskup. Senijska biskupija postojala je i prije i nakon održavanja spomenutoga metropolitanskog sabora., Die Diözese von Sarniensis (Sarniensis ecclesia) ist lediglich durch den Priester Vitalis (Vitalis presbyter) bekannt. Vitalis war der letzte Unterzeichner der Akten der in Salona am 15. Juli 530 abgehaltenen Synode der Erzbischöfe unter Vorsitz des salonitanischen Erzbischofs Honorius II (528–547). In der unter dem Namen “Historia Salonitana Maior” bekannten Schrift, dessen älteste Handschrift– jene aus der Kongregation zur Verbreitung des Glaubens (Congregatio de propaganda Fide)– dem Kulturkreis des Bischofs von Krbava–Modruš Simon Benja, genannt Kožičić (1460–1536), zugeschrieben wird, ist die Diözese in der zuvor genannten Form niedergeschrieben. Im Grunde genommen handelt es sich hierbei um das Bistum von Senj (Seniensis ecclesia), dessen Appellativ mit dem Diphthong ae (Saeniensis) vermerkt ist. Dieser Diphthong wurde im Laufe der Abschriften im Mittelalter in die sehr ähnliche kursive BuchstabenSchlüsselwörter: römische Provinz Dalmatien, Diözese von Sarniensis (Sarniensis ecclesia), der Presbyter Vitalis (Vitalis presbyter), Bistum von Senj (Ecclesia Seniensis), Bistum von Krk (Dioecesis Veglensis) kombination ar umgeformt. Auf diese Weise entstand ein neues kirchliches Subjekt– die Diözese Sarniensis, wodurch Vitalis Beziehung mit seinem echten Bistum unterbrochen wurde. Einige Autoren widmeten sich nur beiläufig dem Thema des Bistums von Sarniensis und brachten es in Verbindung mit der Reisestation Sarute auf dem Hauptverkehrweg Salona– Servitium, der auf der “Tabula Peutingeriana” eingezeichnet ist, bzw. der Station Sarnade auf dem Hauptverkehrsweg Sirmium– Salona, der im Itinerarium Antonini eingezeichnet ist. Diese Station wird, wie auch die Diözese von Vitalis, nach Donja Pecka bei Mrkonjić Grad in Westbosnien gelegt, auch wenn es dort keinerlei Spuren eines frühchristlichen sakralen Bauwerks gibt. Außer Vitalis ist kein weiterer Priester noch ein Bischof aus Sarniensis bekannt. Das Bistum von Senj existierte sowohl vor als auch nach der oben angeführten Metropoliten Versammlung.

Sarnienska dijeceza (Sarniensis ecclesia) je poznata samo po svećeniku Vitalu (Vitalis presbyter), posljednjem potpisniku akata metropolitanskog sabora održanog 15. srpnja 530. g. u Saloni pod predsjedanjem salonitanskog nadbiskupa Honorija II. (528.-547.). U spisu poznatom pod imenom „Historia Salonitana Maior“, čiji se najstariji rukopis – onaj iz Kongregacije za širenje vjere (Congregatio de propaganda Fide) – pripisuje kulturnom krugu krbavsko-modruškog biskupa Šimuna Kožičića Benje (1460.-1536.), zabilježena je u spomenutoj formi. Zapravo se radi o Senijskoj biskupiji (Seniensis ecclesia), čiji je apelativ zabilježen diftongom ae (Saeniensis), koji je prepisivanjem tijekom srednjeg vijeka preoblikovan u vrlo sličnu kurzivnu slovnu kombinaciju ar. Na taj je način nastao novi crkveni subjekt - Sarnienska dijeceza te prekinuta Vitalova veza s njegovom stvarnom biskupijom. Sarnienskom biskupijom usputno se pozabavilo nekoliko autora, koji su je dovodili u vezu s putnom postajom Sarute s magistralne ceste Salona – Servitium ucrtanom na „Tabuli Peutingeriani“, odnosno postajom Sarnade s magistralne ceste Sirmium – Salona ubilježenom na Antoninovom „Itineraru“. Ova se postaja, kao i središte Vitalove dijeceze, locira u Donju Pecku kod Mrkonjić Grada u Zapadnoj Bosni, iako u tom mjestu nema tragova nikakvog ranokršćanskog sakralnog objekta. Osim Vitala, nije poznat nijedan drugi sarnienski svećenik niti biskup. Senijska biskupija je postojala i prije i nakon održavanja spomenutog metropolitanskog sabora.

Naronitanska kršćanska općina, odnosno dijeceza (Ecclesia Naronitana), najzaslužnija je za kristijanizaciju pučanstva dubljeg zaleđa središnjeg dijela istočnog Jadrana. Vjerovjesnici su joj kršćanstvo tim prostorima pronosili od najstarijih vremena, prvenstveno komunikacijama koje su Naronu povezivale sa Salonom, odnosno dolinama Neretve i njezinih pritoka Trebižata i Bregave. I sv. Venancij, koji je između 257. i 260. svoj život položio negdje među Delmatima (inter Dalmatas), na svoje je misionarske pohode kretao s naronitanskog područja. Naronitanska biskupija je utemeljena prije spomena njezinog jedinog poznatog biskupa Marcela (Marcellus episcopus Ecclesiae Naronitanae). Ranokršćanske bazilike iz dubljeg zaleđa Narone građene su i dekorirane po uzoru na njezine crkve. Sudeći i po tome opravdano je pretpostaviti da su pod jurisdikcijom naronitanskog biskupa bili prostori koji gravitiraju Naroni odnosno neretvanskom bazenu. Otoci Mljet, Korčula i Lastovo, poluotok Pelješac te Makarsko primorje bili su u sastavu Epidaurske (Ecclesia Epitauritana) i Salonitanske (Ecclesia Salonitana) a od 533. g. i Mukurske biskupije (Ecclesia Muccuritana). Vrhovnu crkvenu vlast u Dalmaciji, barem od 6. st., imao je salonitanski (nad)biskup. Sakralni objekti, prvenstveno crkve, iz dubljeg naronitanskog zaleđa koji su se u izvornoj funkciji održali i tijekom srednjeg vijeka svjedoče o neugaslosti pojedinih segmenata naronitanskog kršćanstva i poslije propasti Narone.

Autor obrađuje segment življenja i vjerovanja salonitanskih kršćana prema natpisima pronađenim u Saloni i njezinoj okolici. U pitanju je sustavno istraživanje ove vrste izvorne građe, koja je u dosadašnjim istraživanjima manje-više bila marginalizirana.

Na području rimske Dalmacije do kraja antike razvila se snažna crkvena organizacija (parochiae, ecclesiae), za što je, u prvom redu, najzaslužnija salonitanska crkvena općina sa svojim prvacima. Od vremena ostrogotske vlasti (493.-537.) salonitanski su nadbiskupi imali jurisdikciju nad čitavim Zapadnim Ilirikom, no ne i nad dalmatinskim patrimonijem Rimske Crkve. Za njega su, barem od druge polovice 6. st., bili nadležni izravni papinski službenici. Prihodi koje je donosio (pensiones) nisu bili namijenjeni samo papi i njegovom okruženju, nego, posebice u vrijeme pape Grgura I. Velikog (590.–604.), i siromašnom kršćanskom puku. Biskupa Malha, kojemu je 591./592. g. oduzeta uprava papinskog dalmatinskog patrimonija, uglavnom se smatra prvim, odnosno jednim od prvih dijecezanskih biskupa Delminija - čemu u prilog raspoloživa vrela ništa ne govore.

Magistarski rad Groblja seobe naroda na području Bosne i Hercegovine jest sinteza dosadašnjih spoznaja o grobljima iz vremena seoba naroda na teritoriju današnje Bosne i Hercegovine, koja je najvećim dijelom u rimsko doba pripadala provinciji Dalmaciji, izuzev njezina sjevernog dijela koji je bio u sastavu provincije Panonije. Ta su groblja pripadala autohtonom kasnoantičkom romaniziranom stanovništvu i germanskim doseljenicima, koji su u razdoblju 5. i 6. st. naseljavali rimsku provinciju Dalmaciju. Iako je stanje istraženosti nekropola i grobne arhitekture toga doba u BiH relativno slabo, zastupljeni su svi tipovi ukopa karakteristični za to razdoblje na širem prostoru – groblja na redove i pojedinačni grobovi. Nastavljena je tradicija kasnorimskog pokapanja u sarkofazima, grobovima pod tegulama i kamenim pločama, mauzolejima i grobnicama na svod. Na tri istražena groblja na redove u BiH – u Rakovčanima kod Prijedora, Koritima kod Tomislavgrada i u manjoj mjeri Mihaljevićima kod Sarajeva, prevladava ranokršćanski autohtoni (najvećim dijelom kristijanizirani) etnički supstrat. Nazočnost germanskog etnosa na njima može se arheološki dokumentirati isključivo na temelju rijetkih grobnih nalaza nakita i dijelova nošnje u pojedinim grobovima. Tragovi istočnogotskih pokopa s prostora Bosne i Hercegovine su utvrđeni na lokalitetima: Han Potoci – Vrba kod Mostara, Pećinska Rika – Gornje Pećine kod Travnika i Mihaljevići – Varošište kod Sarajeva. Arheološki nalazi upućuju i na nazočnost zapadnogermanskih Alamana, čije grobove karakterizira ukop u poludeblu i pojava drvenih zaštitnih okvira, te nalazi lučnih okova torbice iz pojedinačnih grobova u Koritama i Rakovčanima, te iz Mogorjela kod Čapljine i Đelilovca kod Travnika. Na području BiH evidentirano je preko osamdeset grobnica s bačvastim svodom, koje su gotovo u pravilu prateći objekt ranokršćanskih crkava, premda ne moraju biti istovremene s njima. Vjerojatno se radi o obiteljskim grobnicama višeg društvenog sloja, možda vlasnika imanja na kojima su podignute crkve. Umjesto bačvastog svoda grobnica može biti pokrivena vodoravnom pločom ili pločom na dvije vode. Za oba tipa nalazimo analogije u drugim prostorima nekadašnje provincije Dalmacije. Grobovi pod tegulama i njima srodni tipovi najvećim dijelom su pripadali običnom puku. U radnji su navedene i vrste artefakata koji se pronalaze na grobljima seobe naroda u Bosni i Hercegovini. Arheološka građa potječe s oko dvadeset lokaliteta, a najveći dio potječe iz groblja na redove. Zastupljene su: fibule, pojasne kopče, pređice, naušnice, ogrlice, narukvice, prstenje, perlice, pektoral, amajlijska kutijica, medaljon, staklene posude, lukovi torbica i sjekire.

Tijekom Drugog salonitanskog sabora, koji se održao 4. svibnja 533., utemeljene su i tri nove biskupije sa središtima u Sarsenteru, Mukuru i Ludru. Brojni su se autori bavili pitanjem ubikacije tih mjesta, subjektima uključenim u sastav tih biskupija te jurisdikcijom njihovih biskupa. Unatoč tomu temeljna pitanja o njima, još se smatraju spornima, ponaprije zbog brojnih pogrešaka i iskvarenog latinskog jezika kojim su zabilježena akta spomenutog sabora, a u kojima se o tim biskupijama jedino i govori. Biskupija kojoj je središtem postao Mukur imala je sve odlike ruralne dijeceze. Jurisdikcija njezinog biskupa po svoj se prilici prostirala od jugoistočnih predjela Mosora i Poljica do neretvanskih močvara te od srednjodalmatinskih otoka Brača, Hvara, i Visa (možda i Korčule) i sjeverozapadnih dijelova Pelješca možda do imotsko-bekijskih prostora., During the Second Salonitan council held on 23th May 533, among other things, three new dioceses were established with their seats in Sarsenterum, Muccurum and Ludrum. Many authors have dealt with the question of location of these places, the entities included into the dioceses as well as the jurisdiction of their bishops. How- ever, many fundamental issues considering them are still disputable, due to many mistakes and the corrupted Latin language in which the documents of the councils were written being the only documents in which those dioceses were mentioned. The diocese with its seat in Muccurum had all characteristics of a rural diocese. The juris- diction of its bishop spread, quite likely, from south-eastern parts of Mosor mountain and Poljica to the Neretvian marshes and the middle Dalmatian islands of Brač, Hvar and Vis (possibly Korčula) as well as from the north-western parts of Pelješac penin- sula to the area of Imotski-Bekija.

U literarnim tekstovima koji govore o Saloni rijetko se spominje molitva. Najbrojnija svjedočanstva o molitvi zapisana su u kamenu. Na temelju prodataka koje nam pružaju natpisi, moguće je osvijetliti neke aspekte molitvenog života salonitanskih kršćana. Upravo zbog toga epigrafski izvori zaslužuju zasebnu obradu. Starokršanski natpisi pronađeni su na glavnim lokalitetima Salone: Manastirinama, Marusincu, Kapljuču, Crikvinama i Gradskim bazilikama, te na drugim lokalitetima unutar i izvan gradskih zidna. Nekoliko natpisa pronađeno je u Splitu. Osobito važan natpis nalazi se na mozaiku apside kapele sv. Venancija u Lateranu. Od sveukupnog broja salonitanskih natpisa, dvadeset ih govori o molitvi. Natpisi su nastali u rasponu od druge polovice IV. st. do 642. godine, kada je po svoj prilici dovršena kapela sv. Vnancija u Rimu, podignuta u čast salonitanskim mučenicima i porečkomu sv. Mauru. Mjesta na kojima su salonitanski kršćani molili bili su grobovi pokojnika, grobovi salonitanskih mučenika, te brojne bazilike i crkve u gradu i okolici. Salonitanske molitve uglavnom su jednostavnijeg oblika. U Saloni se molilo u redovitim okolnostima, u svečanim prilikama, te u trenutcima neposrednih opasnosti za sigurnost grada. Manji dio napisa bilježi molitve hvale i zahvaljivanja, dok se veći dio odnosi na traženje određenih milosti, bilo da se radi o vremenitim ili duhovnim dobrima. Od vremenitih dobara Salonitanci su molili za sreću, hrabrost, dug život i tražili su nebesku zaštinu za svoj gad. Od duhovnih dobara treba istaknuti razne vrline, milosti, duhovno zdravlje, vjeru, spas i život vječni.

Na području rimske Dalmacije do kraja antike razvila se snažna crkvena organizacija (parochiae, ecclesiae), za što je, u prvom redu, najzaslužnija salonitanska crkvena općina sa svojim prvacima. Od vremena ostrogotske vlasti (493.-537.) salonitanski su nadbiskupi imali jurisdikciju nad čitavim Zapadnim Ilirikom, no ne i nad dalmatinskim patrimonijem Rimske Crkve. Za njega su, barem od druge polovice 6. st., bili nadležni izravni papinski službenici. Prihodi koje je donosio (pensiones) nisu bili namijenjeni samo papi i njegovom okruženju, nego, posebice u vrijeme pape Grgura I. Velikog (590.–604.), i siromašnom kršćanskom puku. Biskupa Malha, kojemu je 591./592. g. oduzeta uprava papinskog dalmatinskog patrimonija, uglavnom se smatra prvim, odnosno jednim od prvih dijecezanskih biskupa Delminija - čemu u prilog raspoloživa vrela ništa ne govore., A strong ecclesiastical organisation (parochiae, ecclesiae) had developed on the territory of Roman Dalmatia by the end of classical antiquity. This was primarily due to the Salonitan ecclesiastical community and its dignitaries, who had jurisdiction over the provinces of Western Illyricum from the time of the Ostrogothic dominion (493-537). However, they did not administer the Papal Patrimony of the Roman Church, which was under the direct authority of papal officials at least from the second half of the 6th century. Revenues (pensiones) collected from it were not only sent to the Pope and his Curia, but were distributed among poor Christians, especially during the pontificate of Gregory the Great (590-604). Bishop Malchus, deprived of the administration of the Papal Dalmatian Patrimony in 591/592, is commonly considered to be one of the first diocesan bishops of Delminium, although the extant sources do not confirm such a supposition.

Akti salonitanskih crkvenih sabora, koji su se 15. srpnja 530. i 4. svibnja 533. održali u Saloni pod predsjedanjem salonitanskoga nadbiskupa i metropolita Honorija Drugoga, nezaobilazan su izvor za najstariju crkvenu organizaciju na hrvatskim povijesnim područjima. Do sada ih je publiciralo više autora, počevši od Danijela Farlatija 1753. do Milana Ivaniševića 1994. Opterećeni vulgarnim latinitetom kojim su ispisani, a mjestimice i konfuznim, gotovo nerazumljivim izričajima, te teškoćama oko identificiranja pojedinih toponima, od 16. st. do danas izazivaju osporavanja struke. Pojedini ih autori, među ostalim i zbog toga, u cijelosti odbacuju kao nevjerodostojne, odnosno kao krivotvorine. Slažemo se s onima koji u njihovu sadržaju vide autentičnost odluka provincijalnih crkvenih skupova jer se uklapaju u tijek zbivanja kasne antike odnosno početka srednjega vijeka. Tome u prilog govore i neka druga vrela, među kojima i epigrafska., Die Akten der am 15. Juli 530 und am 4. Mai 533 in Salona unter Vorsitz des Erzbischofs und Metropoliten Honorius Iunior stattgefundenen Kirchenversammlungen sind eine wichtige Quelle für die Auffassung der ältesten Kirchenorganisation im kroatischen geschichtlichen Raum. Mehrere Autoren, von Daniele Farlati S. J. (1753) bis Milan Ivanišević (1994) haben sie publiziert. Sie wurden in einer teilweise konfusen, vulgären Latinität geschrieben, wobei einige Toponyme schwer zu identifizieren sind. Einige Autoren betrachten sie aus diesem Grunde als unglaubwürdig bzw. als eine Fälschung. Wir sind mit denjenigen Fachleuten einig, die im Inhalt dieser Akte authentische Beschlüsse provinzialer Kirchenversammlungen sehen, die wiederummit den Geschehnissen in der Spätantike bzw am Anfang des Mittelalters bereinstimmen. Dafür sprechen auch einige andere, wie z. B epigraphische Quellen.

Tijekom Drugog salonitanskog sabora koji se održao 4. svibnja 533. g., među ostalim utemeljene su i tri nove biskupije sa središtima u Sarsenteru, Mukuru i Ludru. Pitanjem ubikacije ovih mjesta, subjektima uključenim u sastav ovih biskupija te jurisdikcijom njihovih biskupa, bavili su se brojni autori. Unatoč toga temeljna pitanja vezana uz njih, još se uvijek smatraju spornima. Ovo ponaprije zbog brojnih pogrešaka i iskvarenog latinskog jezika kojim su akta ovog sabora zabilježena, a u kojima se o ovim biskupijama jedino i govori. Biskupija kojoj je središtem postao Mukur imala je sve odlike ruralne dijeceze. Jurisdikcija njenog biskupa po svoj se prilici prostirala od jugoistočnih predjela Mosora i Poljica do neretvanskih močvara te od srednjodalmatinskih otoka Brača, Hvara, i Visa (moguće i Korčule) i sjeverozapadnih dijelova Pelješca do moguće imotsko-bekijskih prostora.

U ovom se prilogu obrađuje četrdeset šest rimskih sepulkralnih spomenika, odnosno njihovih fragmenata, koji potječu s lokaliteta Podvornice (Lištani) na jugozapadnom dijelu Livanjskog polja. U pitanju su ulomci dviju stela, fragmenti sandukâ odnosno poklopaca četvrtastih urni (ossuarium) te sanduci za pohranu kostiju (osteotheca) i njihovi poklopci. Pronađeni su tijekom sustavnih arheoloških istraživanja 2001., 2003., 2004., 2005. i 2006. g., koje je na ovom lokalitetu izvodila stručna ekipa Franjevačkog muzeja i galerije Gorica Livno. Potječu s rimske nekropole koja je prethodila gradnji ranokršćanskog kompleksa na istom lokalitetu, u kojeg su uglavnom bili ugrađeni u vidu spolija. Na kraju je natpis pisan hrvatskom ćirilicom i crkvenoslavenskim jezikom hrvatske redakcije iz druge polovice 12. st., na kojem se spominje jedan pop glagoljaš sa svojih pet umorenih sinova a koji također potječe s ovog lokaliteta.

Rano kršćanstvo u dubljem zaleđu istočnog Jadrana, unatoč više od stotinu godina istraživanja, još je uvijek dobrim dijelom nepoznanica. Teškoće se u tom smislu posebice javljuju kad se pokušava preciznije utvrditi najranija crkvena organizacija, granice pojedinih biskupija (episcopiae) i župa (parochiae), njihovi izvorni nazivi, matične (katedralne) crkve, imena njihovih biskupa, prezbitera, đakona i sl. Najbolji primjer tomu je Balojenska biskupija (Ecclesia Baloiensis) kojom se ovim radom bavimo. Brojni problemi vezani za ovu tematiku izviru i iz akata crkvenih sabora koji su se 530. i 533. godine održali u Saloni pod predsjedanjem salonitanskog nadbiskupa Honorija II. (528.-547.) a koje prijepisi iz 15./16. st. donose sa mnogo nejasnih naziva i kontroverznih podataka. Dodatne poteškoće stvara i pomanjkanje adekvatne epigrafske i druge građe s kojom bi se podaci iz akata salonitanskih sabora mogli usporediti. Ono što se nikako ne može osporiti jesu jasni i brojni tragovi nazočnosti prvih kršćana na tom prostoru, koji se među ostalim manifestiraju u tragovima bogoslužnih prostora, ranokršćanskih bazilika i krstionica, nadsvođenih grobnica, sarkofazima sa kriptokršćanskim i kršćanskim simbolima i natpisima, predmetima liturgijske i svakodnevne uporabe i sl.

Ludrumska biskupija, Ludrum, odnosno ludrumski biskup, spominju se u aktima drugog crkvenog sabora koji se pod predsjedanjem salonitanskog nadbiskupa Honorija II. održao 533. g. u Saloni. Tijekom održavanja ovog sabora, utemeljene su i tri nove biskupije sa sjedištima u Sarsenteru, Mukuru i Ludrumu (in Sarsentero, Muccuro et Ludro). Po svoj prilici tom je prilikom osnovana i Baloienska biskupija (Ecclesia Baloiensis), kojoj se središte traži na Gromilama (Grad) u Šipovu u središnjoj Bosni. Za biskupa Ludrumske biskupije izabran je prezbiter Celijan (in Ludro Celianum presbyterum), pod čiju su jurisdikciju stavljeni Magnotik, Ekvitin, Salviatik i Sarsiatik (Ludrensis vero episcopus Magnoticum, Equitinum, Saluiaticum et Sarsiaticum… ). Ludrumski biskup posljednji je potpisao i akta drugog salonitanskog crkvenog sabora (Celianus episcopus ecclesiae Ludroensis, consentiens subscripsi). To je sve što se o Ludrumu, Ludrumskoj biskupiji, ludrumskim biskupima, kleru i puku zna iz povijesnih vrelâ, zapravo jedinog raspoloživog vrela poznatog pod imenom Historia Salonitana Maior. Zbog svoje konfuznosti i nerazumljivosti podataka ovo se vrelo gdjekad još uvijek u cijelosti osporava. Prema mišljenju Radoslava Katičića treba ga se smatrati preradbom Historiae Salonitanae splitskog Arhiđakona Tome (1200.-1268.), koja, unatoč brojnih nepouzdanosti, ipak sadrži izvornu predaju. Prema istom autoru ta se predaja, uključujući i salonitanske (530. i 533. g.) baš kao i splitske crkvene sabore (925. i 928. g.), ne može u cijelosti odbaciti. Nije se teško ne složiti sa konstatacijom Nade Klaić (1920.-1988.) da je u pitanju vrelo, unatoč velikom broju pogrešaka koje sadrži a zbog kojih je ponekad gotovo nemoguće rekonstruirati primarni tekst izvornih dokumenata, jedno od najdragocjenijih za domaću crkvenu povijest ranog srednjeg vijeka.

U okvirima antičke toponimije na tlu rimske provincije Dalmacije, imena s dočetkom – ō na tvore uočljivu pojavu koja se nerijetko uzima kao općenito reprezentativna za predrimsku toponimiju ; velika važnost ime se pripisuje i u proučavanju predrimskih jezika Ilirika. Zahvaljujući velikom napretku arheoloških i drugih istraživanja, danas možemo utvrditi da je većina naselja s imenima ove skupine uistinu predrimskoga postanja, što daje potkrepe pretpostavkama da je riječ o autohtonim tvorbama. To se ne može kazati i za imena dvaju najznatnijih gradova rimske Dalmacije, Salone i Narone, središta koja se razvijaju tek u kasno helenističko doba, odnosno u vrijeme rimskog osvajanja. Kritička analiza napokon vodi zaključku da su ojkonimi na – ō na grupirani na području Liburnije i dijela srednje Dalmacije.

Liber, božanstvo plodnosti, cikličkih izmjena u prirodi, vinove loze i slobode, zauzima vrlo značajno mjesto u religijskom životu stanovništva provincije Dalmacije. Izvorno je staroitalski bog, u čiju se čast šesnaestog dana prije aprilskih Kalenda održavala svetkovina zvana Liberalija. Liber, italski bog, na područje provincije Dalmacije dolazi s prvim italskim kolonistima i trgovcima u kasnorepublikansko doba i već je asimiliran s Dionizom, pa je božanstvo vina, vinove loze i slobode. U to vrijeme jedan od dvojice naronitanskih kvestora, Publije Anej Epikad podiže mu svetište u Naroni. Čitav niz arheoloških nalaza svjedoči nam o velikoj popularnosti njegova kulta na prostoru nekadašnje rimske provincije Dalmacije: žrtvenici, arhitektonski ulomci svetišta, skulpture (reljefi, monumentalna plastika i brončane figurice), kao i rijetki nalazi ; ulomak kratera s votivnim natpisom u čast boga Libera, te noga stola izvedena u liku boga. Nalazimo ga na području rimske Liburnije (Albona, Apsorus, Senia, Corinium, Nedinum, Iader, Asseria, Varvaria, Burnum, Scardona) ; na obalnom djelu srednje i južne Dalmacije (Rider, Tragurium, Epetium, Oneum, Brattia, Corcyra Nigra, Pharos, Aeqvum, Narona, Bigeste). U glavnom gradu provincije Dalmacije, u Saloni, evidentirano je 13 Liberovih spomenika, što je ujedno i najveći broj svjedočanstava na Jadranu. S područja BiH ističu se spomenici iz Orašja kod Rotimlja, Duvna (Delminium), Vašarovina (Pelva), Šumnjaka kod Glamoča (Salvium), Zenice, Bihaća (Raetinium), Briševa kod Ljubije, Rogatice (Col. Ris… ), Skelana, Užica, Požege kod Čačka (Malvesiatium) i Ustikoline kod Foče (Mun. S… ?). S područja Crne Gore potječe jedan žrtvenik iz Dokleje. Navedeni spomenici donose nam različito imenovanje Libera: Leiber Patrus, Liber Pater (64% natpisa), Liber (8% natpisa), Liber Pater Augustus (4% natpisa) i Liber Augustus (4% natpisa). U Škripu na otoku Braču i u Žrnovu na Korčuli Liber kao bog prešanja, zaštitnik usjeva, vinove loze i vina, dobiva epitet Torclensis (Liber Pater Torclensis, Liber Magnus Pater Torclensis). Epitet dolazi iz vulgarnolatinskog oblika pridjeva torculensis, koji je izveden od imenice torculum, što znači tijesak za cijeđenje vina ili ulja. Na reljefu iz Salone Liber se naziva Deus Laetus, a na žrtveniku iz Briševa kod Ljubije Deus Liber. Na području Salone organizirano udruženje Liberovih vjernika slavi božanstvo kao Deus Magnus Conservator loci. U Rogatici Liber se naziva Liber Bacchus, a na području municipija Malvesiatium Liber Pater Capedunensi. Unatoč velikom broju potvrda o štovanju njegova kulta na području provincije Dalmacije, pouzdano se zna samo za nekoliko Liberovih svetišta. Njihovi građevinski ostatci arheološkim istraživanjima još nisu kod nas potvrđeni, no zato nas epigrafski spomenici upućuju na mjesta njihova postojanja. Tako na temelju teksta donesenog na votivnim pločama, arhitektonskim gredama i žrtvenicima saznajemo kako su na području Senije, Biograda na moru, Polača na Mljetu, Salone, Narone i Bigesta bila izgrađena Liberova svetišta. Uz boga Libera pojavljuje se i njegov ženski pandan, božica Libera. Njezin reljef poznat je iz Zavale na Hvaru. Interesantno je da su nalazi njezina kulta u provinciji Dalmaciji vrlo rijetki. Poznat je svega još jedan žrtvenik iz Pritoke kod Bihaća. Jedna od bitnih značajki religije carskog razdoblja je zbližavanje različitih kultova, tj. religijski sinkretizam. U Rogatici pronađen je dvostruki žrtvenik posvećen Liberu Bakhu i Jupiteru. Iz Ustikoline u istočnoj Bosni potječe žrtvenik posvećen Terminu, Liberu Ocu i Jupiteru. Potvrdu kultne zajednice Libera i Tera Mater nalazimo u Briševu kod Ljubije. Liber se javlja i u kultnoj zajednici sa Silvanom, što nam potvrđuju žrtvenici iz Jadera, Galovca, reljef iz Karakašice i Ričica kod Imotskog. Liberove su svečanosti, kada je riječ o agrarnom vidu Liberova kulta, bile vesele i pune razuzdane radosti. U njima su kao i u bakhanalijama, veliko mjesto zauzimali opijanje i jedenje, slavljenje i uživanje, što je bilo uzrokovano činjenicom da je njihov bog Liber bio poglavito bog vina i zabave, pa ih time na neki način možemo usporediti sa svečanostima održavanim u čast boga Dioniza. Jesu li i one imale misterijski karakter poput bakhanalija, možemo samo pretpostaviti, ali činjenice da se u gradu Seniji u Liberovu svetištu obnavljaju stolice i ležaljke, da u Saloni Libera slave članovi organiziranog udruženja (convivium), da su u božanstvu iz Škripa na otoku Braču, Vašarovina i Šumnjaka kod Glamoča ujedinjene karakteristike grčkog Dioniza i rimskog Libera, upućuju nas na zaključak da su se u pojedinim gradovima provincije Dalmacije u Liberovu čast vjerojatno održavali ritualni banketi i slavile svečanosti nalik na bakhanalije. Razmatrajući vrijeme podizanja spomenika, možemo reći kako je Liberov kult unesen u provinciju Dalmaciju preko bogatih italskih kolonista koji se doseljavaju na područje grada Narone već u kasnorepublikanskom razdoblju, sredinom 1. st. pr. Kr., te je bio podjednako omiljen u razdoblju ranog i kasnog Principata (rani Principat = 27 spomenika ; kasni Principat = 25 spomenika). Najkasniji Liberovi spomenici potječu iz sredine 3. st., pa možemo reći kako od tada započinje period opadanja kulta, a legaliziranjem kršćanske religije u 4. i 5. st. i njegov konačni prekid.

Kristijanizacija prostora u dubljem zaleđu Salone i Narone, kamo spada i duvanjski kraj, odvijala se duž glavnih komunikacijskih pravaca koji su ta mjesta povezivali s Panonijom. Na duvanjske, kao i na livanjske i glamočke prostore, kršćanstvo se po svoj prilici proširilo s Buškoga blata. Unatoč otkriću više ranokršćanskih sakralnih objekata, prvenstveno bazilika, nema dokaza da je na duvanjskim prostorima u antici i u ranome srednjem vijeku postojala biskupija, odnosno da je ondje bilo sjedište dijecezanskoga biskupa. Kontroverzni biskup Malho († 594), kojega se najčešće dovodi u vezu s tobožnjom delminijskom biskupijom, bio je upravitelj papinskih posjeda u Dalmaciji, a ne dijecezanski biskup., The Christianisation of the deeper hinterland of Salona and Narona, which includes the Duvno region, proceeded along the major communication routes that linked these settlements to Pannonia. Christianity began to spread to the areas of Duvno, as well as Livno and Glamoč, from the direction of the lake known as Buško Blato. Despite the discovery of a number of Early Christian sacral structures, mainly basilicas, there is no evidence of the existence of a diocese in the Duvno area during Antiquity or the Early Middle Ages, nor that this area was the seat of a diocesan bishop. The controversial bishop Malchus († 594), who is most often associated with the alleged diocese of Delminium, was the administrator of the papal estates in Dalmatia, and not a diocesan bishop.

Ludrumska biskupija (Ecclesia ludroensis) je zajedno sa Sarsenterskom (Ecclesia sarsenterensis) i Mukurskom (Ecclesia muccuroensis) utemeljena na drugom salonitanskom saboru koji se 533. g. održao pod predsjedanjem salonitanskog nadbiskupa Honorija II. (528-547). Za sjedišta su im, kako kazuju akta ovog sabora, izabrani Sarsenter, Mukur i Ludrum (in Sarsentero, Muccuro et Ludro episcopi debeant consecrari). Za biskupa Ludruma izabran je Celijan (Celianus) odnosno Cecilijan (Cecilianus). Pod jurisdikciju ludrumskog biskupa stavljeni su Magnotik, Ekvitin, Salviatik i Sarziatik (Ludrensis vero episcopus Magnoticum, Equitinum, Saluiaticum et Sarsiaticum). Biskup Ludruma potpisao je kao posljednji akta drugog salonitanskog crkvenog sabora (Celianus episcopus ecclesiae Ludroensis, consentiens subscripsi). Ludrumskoj biskupiji kao takvoj gotovo da i nije pridavana osobita pažnja kvalificiranih istraživača. Ipak, na nju su se pojedini autori usputno osvrtali, uglavnom u okviru svojih drugih istraživanja koja se odnose na pojedine segmente kasnonatičkog doba rimske provincije Dalmacije. Stoga ne iznenađuje činjenica da su o njoj i izricali kontroverzne sudove, počevši od mjesta izabranog za njeno središte, baš kao i o mjestima i područjima koja su određena da uđu u njen sastav odnosno stavljena pod jurisdikciju njenog biskupa. Kontrovere vezane za ovu biskupiju, baš kao i druge biskupije utemeljene na salonitanskim saborima, ne proističu samo iz korumpiranosti akata salonitanskih sabora, koje, kao što je poznato, upravo zbog toga pojedini autori – počevši još od Ivana Lučića - kao nevjerodostojne u cijelosti odbacuju. Ipak, sustavna istraživanja problematike ranokršćanskih institucija s prostora rimske provincije Dalmacije pokazuju da su salonitanski sabori nesumnjiva povijesna činjenica, baš kao i biskupije spomenute u njihovim aktima – uključujući i Ludrumsku biskupiju., The Diocese of Ludrum was founded at the 533 Salona council presided by Honorius Iunior (528-547), archbishop of Salona. On that occasion Magnoticum / Magnioticum, Equitinum, Saluiaticum and Sarsiaticum were included in its territory. Numerous authors – beginning with Daniele Farlati (1690-1773), Josip Alačević (1826-1904), Wilchelm Tomaschek (1841-1901), Franjo Rački (1828-1894), Vjekoslav Klaić (1849-1928), through Ivo Bojanovski (1915-1993) and recently by Slobodan Čače – have written on the centre of the Diocese of Ludrum and related topics. In the Croatian historiography a thesis proposed by Vjekoslav Klaić - according to whom Ludrum could be identified with the site of Biskupija near Knin, and the medieval Diocese of Knin is to be considered the heiress of that diocese - still prevails.

Rano kršćanstvo u dubljem zaleđu istočnog Jadrana, unatoč više od stotinu godina istraživanja, još je uvijek dobrim dijelom nepoznanica. Teškoće se posebice javljuju kad se pokušava preciznije utvrditi najranija crkvena organizacija, granice pojedinih biskupija i župa, njihovi pravi nazivi, imena pojedinih biskupa, središnje (katedralne) crkve i sl. Najbolji primjer ovomu je i ranokršćanska biskupija kojom se ovim prilogom bavimo. Brojni problemi izviru i iz akata salonitanskih crkvenih sabora održanih 530. i 533. godine pod predsjedanjem salonitanskog nadbiskupa Honorija II. (528.-547.), koje prijepisi iz 16. st. donose s mnogo koruptela. Poteškoće stvara i pomanjkanje adekvatnih epigrafskih vrela s kojima bi se podaci iz akata salonitanskih sabora mogli komparirati. Ono što se, međutim, nikako ne može osporiti jesu čvrsti i brojni tragovi nazočnosti prvih kršćana na ovim prostorima, koji se među ostalim manifestiraju u ostacima ranokršćanskih bazilika i krstionica, nadsvođenim grobnicama i sarkofazima sa kršćanskim i kriptokršćanskim natpisima, predmetima svakodnevne uporabe i sl.

Spomen Sarsenterskoj biskupiji nalazimo u aktima Drugog crkvenog sabora koji se pod predsjedanjem salonitanskog nadbiskupa Honorija II. (528.-547.) održao 533. g. u Saloni. Tijekom njegova trajanja utemeljene su i nove biskupije u Sarsenteru, Mukuru i Ludru (in Sarsentero, Muccuro et Ludro) te posvećeni njihovi biskupi. Iz akata toga sabora proizilazi da su biskupiji Sarsenter dodijeljene bazilike s područja municipija Delontina i Stantina, Rusticijarnih Novensa odnosno Neuensa, iz Potuatika i Beuzavatika odnosno Benzavatika te još neke druge (Sarsenterensis episcopus basilicas, quae in monicipiis Dellontino, Stantino, Nouense (Neuense) per Rusticiarum, Potuatico et Beuzavatico (Benzavatico) et supra constitutae sunt).

U radu se prikazuje nekoliko rimskih spomenika koji su građevinskim strojem iskopani na poznatome arheološkome lokalitetu Karaula u Tomislavgrdu (Duvnu) u jugozapadnoj Bosni. Ovaj je lokalitet u stručnu literaturu ušao potkraj 19. st., zahvaljujući činjenici da je na njemu pronađeno nekoliko rimskih žrtvenika i drugih antičkih objekata.

U diplomskom su sakupljeni i analizirani natpisi XI. legije nađeni na području rimske provincije Dalmacije.

U diplomskom su kataloški obrađeni objavljeni prikazi Silvana sa područja rimske provincije Dalmacije.

prikaz

Na lokalitetu Kućišta u Karlovcu kod Čitluka u zapadnoj Hercegovini, u blizini brončanodobne Maršića gradine, na svjetlo su dana u ne posve jasnim okolnostima izronila dva ulomka rimske stele s natpisom. Javnosti ih je predstavio profesor papinskog učilišta Angelicum u Rimu ddr Stjepan Krasić.