Search

Paper focuses on Hobbes's account of the generation of the Israelite theocracy as it is presented in the third part of Leviathan. Thereby author tries to show that the proper understanding of Hobbes’s theory of the state does not involve a choice between the state by acquisition and the state by institution. It is rather about the appropriate evaluation of their relation. The puzzle of somewhat uneasy coexistence of the two types of state in the synchronic scheme seems to be resolved when they are considered as different figures that the state necessarily obtains as it strives for endurance in the dimension of time.

U izlaganju se problematizira odnos države i carstva sa stajališta teorije države. Objašnjavaju se osnovni elementi poimanja države u modernoj političkoj teoriji, posebice kod Bodina i Hobbesa. Ukazuje se na fundamentalnu razliku između države kao ključnog političko- pravnog projekta moderne i carstva, u osloncu na radove Blandine Kriegel.

U izlaganju se analizira Strpićevo čitanje Hobbesa u knjizi Robna proizvodnja i udruženi rad u Maarxovoj kritici političke ekonomije. Posebna pažnja posvećuje se Strpićevom dijalogu sa C. B. Machpersonom, sličnostima i razlikama u zaključcima dvojice interpreta politekonomskog aspekta Hobbesova mišljenja.

The question of the transformation of a disunited multitude into the political unity is of the central importance to the various versions of Hobbes’s science of politics. The paper focuses on the third part of Leviathan, Of a Christian Commonwealth. It is there that we encounter a systematic account of the biblical Jewish Commonwealth, its origins and fall as the only historical example of the state genereation found in Leviathan.

The paper discusses the status of Abrahamic and Sinai covenants in Hobbes's philiosophia civilis. The author tries to show that Hobbes, on the one hand, designates the prophetic Kingdom of God as a state by institution. On the other, Hobbes's argument is leaning towards its identification with the state by acquisition. In the final part of the paper, author offers possible reasons as to why Hobbes decided to interpret Old Testament covenants and the Kingdom of God they engendered in such a puzzling way.

Kao logičko polazište koje strukturira cjelokupno teorijsko polje političke analize Hobbesovo određenje prirodnog stanja ključ je za razumijevanje njegove znanosti o politici. U radu se pokazuje da pojam prirodnog stanja obuhvaća dva bitno različita tipa stanja u kojima nisu jednaki ni ljudi ni nevolje s kojima se suočavaju. U izvornom prirodnom stanju sukobi među ljudima proizlaze izravno iz njihove prirode. Na osnovi analize Hobbesova shvaćanja ljudske prirode i kritičkog čitanja tumačenja prirodnog stanja Jean Hampton, u radu se utvrđuje mehanizam kojim razum i strasti prirodno stanje pretvaraju u stanje rata. Međutim usporedo s izvornim supostoji i povijesno prirodno stanje, u kojem sukobi proizlaze iz vjerskih nazora i političkih uvjerenja koje ljudi imaju kao vjerska i politička bića, kao bića jezika i savjesti. Za sukobe u povijesnom prirodnom stanju od odlučujuće je važnosti utjecaj koji jezik kao diskurzivni kontekst ima na ljudsko djelovanje. Budući da se ratno stanje napaja i čovjekovom prirodom i njegovom poviješću, pokušaj prevladavanja prirodnog stanja mora ih napustiti: država je nužno artificijelan i ahistoricistički projekt, utemeljen na znanosti o politici kao novom političkom jeziku primjerenom čovjekovu samoodržanju., As a logical starting point structuring the entire theoretical field of political analysis, Hobbes’s definition of the state of nature is a key for understanding his science of politics. The paper shows that the concept of the state of nature implies two fundamentally distinct types of states in which neither people nor troubles with which they are faced are identical. In the original state of nature conflicts among people stem directly from their nature. Based on the analysis of Hobbes’s understanding of human nature and critical reading of his interpretation of the state of nature by Jean Hampton, the paper identifies the mechanism by which reason and passion turn the state of nature into a state of war. However, alongside the original state of nature, a historical state of nature also coexists, in which conflicts spring from religious views and political beliefs immanent to people as religious and political beings, and as beings of language and conscience. What is crucial for conflicts in this historical state of nature is the influence exerted by language as a discursive context on human action. As the state of war feeds from both human nature and history, any attempt of overcoming the state of nature must abandon them: the state is necessarily an artificial and ahistorical project, based on science of politics as a new political language appropriate for human self-preservation.

Knjiga Hobbesov moment: rođenje države u svome fokusu ima prvo pojmovno određenje države koje nalazimo u utemeljujućem djelu političke moderne, Levijatanu Thomasa Hobbesa iz 1651. Kao početna formulacija jednog od središnjih pojmova modernog političkog mišljenja, ono je na odlučujući način utjecalo na cjelokupan daljnji razvoj pojmovnog polja moderne političke teorije. Dijalog s Hobbesom stoga je nužna pretpostavka pronalaženja ključa za razumijevanje prirode Levijatana, dosega i ograničenja tog ishodišnog lika države. Je li taj umjetan čovjek gigantskih razmjera tek drugo ime za čudovišan aparat neumoljive moći koja porobljava čovjeka? Ili je pak riječ o pravnopolitičkom poretku u kojemu moć postoji samo u sprezi sa zakonom čiji su autori podanici sami i koja nema druge funkcije doli njihove zaštite? Odgovor na tu dvojbu autor traži u Hobbesovu epohalnom uvidu o ispreplitanju suverenosti i predstavništva kao dvaju uvjeta mogućnosti postojanja države. Države nema bez suverenosti koja je određena kao predstavnička vlast. Štoviše, država je upravo proizvod političkog predstavništva. Ovaj odlučujući spoznajni proboj u poimanju karaktera države u Hobbesovoj zreloj teoriji ostvaren je zahvaljujući uvođenju teorije autorizacije u argumentaciju Levijatana. Iz tog je razloga precizno vrednovanje tog problemskog sklopa u kontekstu cjeline njegove philosophiae civilis nezaobilazno polazište za pokušaj razumijevanja države kao temeljnog političkopravnog projekta moderne.

Author explores Thomas Hobbes's political reading of Hebrew Bible, taking I Samuel 8 as its focus. In order to bring forth Hobbes's particular reading, Biblical account of the establishment of the Israelite monarchy is first assessed from both rabbinic and Christian perspective. Author shows that Hobbes uses the Old Testament as a corroboration of his theory of state sovereignty. Furthermore, he strives to prove that God's kingdom was a real kingdom that existed up to the time of Samuel in which secular and ecclesiastical power was united in the hands of the civil sovereign. Finally, Hobbes criticises the theocratic model of the Jewish state from the standpoint of his own theory of the state.

In order to conceptualize totalitarianism, Arendt in The Origins of Totalitarianism turns to Montesquieu. In its final chapter, Ideology and Terror, she applies Montesquieu's categories of political analysis to totalitarianism. Arendt argues that totalitarianism cannot be identified with any of Montesquieu's three types of government. Montesquieu encountered an analogous problem when he was discussing English constitution whose nature and guiding principle were unprecedented. However, unlike Montesquieu’s England, totalitarianism accomplished complete break with the tradition. Totalitarianism makes Montesquieu's categories altogether useless – both the nature of government and its principle are of no avail when trying to get to terms with it. Therefore, instead of defining totalitarianism simply as a new form of government, one should conclude, strictly speaking, that it is not a government at all. Rather, it is a negative mirror image of English constitution, an unheard of structureless movement aimed at utter destruction of human freedom through terror.

Paper focuses on the original conceptual interpretation of the state found in Thomas Hobbes's Leviathan. I will argue that Hobbes’s concept of state contains elements that weaken its apparent absolutist nature. In chapter XVI Hobbes uses theory of authorisation to define state as a legal person created through a process of representation binding the sovereign and the subjects. The fact that in the same chapter Hobbes lists church, bridge and hospital as examples of legal persons went unrecognized in the previous interpretations. These are typical medieval ecclesiastical legal persons that fall under higher generic term universitas. Even though the medieval canonists were advocates of the papal plenitudo potestatis at the level of the universal Church, their doctrine regarding legal personality of individual ecclesiastical legal persons was a substantially anti- absolutist one. By strengthening the rights of the body as opposed to the head within the various ecclesiastical corporations, they provided basic theoretical premises for disputation of the papal supremacy culminating in the conciliar movement. Given that it is conceived as a result of political representation while its legal personality is understood within the framework of canon law, we may question if Hobbes's Leviathan is an intrinsically ambivalent creature. Is it a legal person in which the will of the sovereign gains absolute supremacy only after accepting its direct dependence on the will of its subjects?

Ostavljajući po strani Hobbesove ideološke preferencije u sukobu oko ustrojstva engleskog političkog tijela u 17. stoljeću, u tekstu se problematizira način na koji je demokracija vrednovana u njegovim ključnim teorijskopolitičkim djelima. Autor to čini na dvije razine. Prvo se ispituje status demokracije u okviru Hobbesova nauka o državnim oblicima. Unatoč nekim njezinim nedostacima Hobbes u sve tri varijante svoje znanosti o politici ne smatra kako postoji racionalno opravdanje za odbacivanje demokracije kao jednoga od triju ravnopravnih oblika države. Zatim se ispituje općenitija teza o demokratskom karakteru Hobbesova shvaćanja države, neovisno o njezinu obliku. Pritom se u obzir uzimaju različiti elementi Hobbesove znanosti o politici: pravna jednakost stranaka društvenog sporazuma, njihov status autora suverene vlasti, njihova sloboda kao podanika i dužnosti suverena. Njihova analiza ukazuje na nužnost diferenciranog odgovora na pitanje o demokratskom karakteru Hobbesove teorije države.

U tekstu se problematizira Hobbesov odnos spram republikanizma. To se čini u tri koraka. U prvom se prikazuje u kojem su obliku republikanske ideje bile prisutne u engleskom političkom mišljenju prve polovine 17. stoljeća. Pokazuje se da prije pojave Levijatana 1651. u Engleskoj nije bila postojala koherentna antimonarhijska republikanska teorija. Unatoč tome engleska politička misao poznavala je njezine pojedine elemente i ti su elementi izvršili važan utjecaj na tijek konstitucionalne krize i sam građanski rat. U drugom se koraku analizira Hobbesova kritika dviju republikanskih ideja koje smatra posebno pogubnima za opstanak države. Prvo je riječ o idealu mješovite vladavine koji Hobbes odbacuje kao nespojiv s temeljnim uvjetom očuvanja države, a to je nedjeljiva suverena vlast. Zatim se, u osloncu na Skinnerovu analizu, prikazuje Hobbesova kritika republikanskog poimanja slobode koje je u srži napada na monarhiju kao oblik države koji je nespojiv sa slobodom državljana. U razlici spram takvog shvaćanja, Hobbes konstruira posve novo određenje slobode koje mu omogućuje da pokaže kako je sloboda državljana jednaka i u demokraciji i u aristokraciji i u monarhiji. Konačno, u trećem koraku ispituju se implikacije Hobbesove kritike republikanizma s obzirom na pojmovno polje njegove zrele teorije države. Naglasak je na tome da ta kritika ne podrazumijeva i odbacivanje demokracije kao oblika države. Štoviše, pokazuje se da je u okviru Hobbesove teorije o državi kritika republikanizma, shvaćena kao apologija države, preduvjet postojanja same demokracije.

Autori u tekstu razmatraju treći oblik predstavništva razvijen u srednjovjekovnom nauku o korporacijama, tzv. identitetsko ili pars- pro-toto predstavništvo. Riječ je o odnosu u kojem se jedan dio korporacije – vijeće, skupština, neki članovi – u pogledu djelovanja smatra identičnim s cijelim tijelom korporacije. Identitetskim predstavništvom treba se posredovati misao pravnog jedinstva korporacije s mnoštvom članova ili dijelova od kojih se korporacija sastoji: aktom predstavništva različiti dijelovi korporacije formiraju njezino pravno jedinstvo u trenutku donošenja odluka. U razlici spram zastupničkog predstavništva položaj predstavnika pritom nije posljedica opunomoćenja ni prijenosa ovlasti djelovanja od strane predstavljenih: predstavnik i predstavljeni nisu dva različita pravna subjekta, nego se smatra kako u djelovanju svog uzdignutog dijela korporacija djeluje sama. U tekstu se prikazuju tri temeljna podtipa identitetskog predstavništva: valentior pars Marsilija Padovanskog, odlučivanje većinom o stvarima koje se tiču korporacije kao cjeline i djelovanje stalnog predstavničkog tijela. Posebna pozornost posvećuje se koncilskom pokretu u kojemu je identitetsko predstavništvo odigralo važnu ulogu, kao i prvom povezivanju predstavljanja snagom identiteta i ideje opunomoćenja u mišljenju Nikole Kuzanskog. Kao primjer povijesne institucionalizacije identitetskog predstavništva razmatraju se staleške skupštine njemačkih zemalja u periodu prije Francuske revolucije.

Prikaz knjige Mónice Brito Vieira "The Elements of Representation in Hobbes. Aesthetics, Theatre, Law, and Theology in the Construction of Hobbes’s Theory of State" (Brill, Leiden, 2009)

U Hobbesovoj teoriji autorizacije I. pokazano je na koji način Hobbes teorijom autorizacije uspijeva razriješiti poteškoće koje su u prethodnim formulacijama njegove znanosti o politici opterećivale problem stvaranja države pojmljene kao dvostruko impersonalan aparat vlasti koji počiva na predstavničkom odnosu suverena i podanika. U ovom tekstu, autor preispituje i pristup i zaključke svog istraživanja kroz kritičko razmatranje tumačenja Hobbesovog shvaćanja predstavništva Quentina Skinnera i Hanne Pitkin. U svojim recentnim radovima Skinner je pokušao pokazati da se ona mora interpretirati, prije svega, kao sredstvo u ideološkom sukobu republikanaca i monarhista u Engleskoj Hobbesova vremena. Hanna Pitkin je, pak, dovela u pitanje predstavnički karakter suverene vlasti. U razlici spram njih, autor obrazlaže tezu da se teoriju autorizacije ne može razumjeti bez njezinog razmatranja u širem okviru Hobbesove znanosti o politici, dovodeći ju u vezu s ostalim važnim problemskim sklopovima te znanosti poput prava kažnjavanja, odnosa prava suverena i slobode podanika i dužnosti suverena. Tumačenjem teorije autorizacije prvenstveno kao dijela sustava uvjetovanog logikom cjeline izlaganja koju i sam oblikuje, nastoji se pokazati da je autorizacijom zasnovan odnos suverena i podanika, unatoč tome što je jednostranim ovlaštenjem podanika uspostavljen suveren koji nema pravnih obveza prema njima, doista određen predstavničkom logikom.

Kao logičko polazište koje strukturira cjelokupno teorijsko polje političke analize, Hobbesovo određenje prirodnog stanja ključ je za razumijevanje njegove znanosti o politici. U radu se pokazuje da pojam prirodnog stanja u sebi obuhvaća dva bitno različita tipa stanja u kojima nisu jednaki ni ljudi ni nevolje s kojima se suočavaju. U izvornom prirodnom stanju sukobi među ljudima proizlaze izravno iz njihove prirode. Na osnovu analize Hobbesovog shvaćanja ljudske prirode i kritičkog čitanja tumačenja prirodnog stanja Jean Hampton, u radu se utvrđuje mehanizam kojim razum i strasti prirodno stanje pretvaraju u stanje rata. Međutim, usporedo s izvornim supostoji i povijesno prirodno stanje u kojem sukobi proizlaze iz vjerskih nazora i političkih uvjerenja koje ljudi imaju kao vjerska i politička bića, kao bića jezika i savjesti. Za sukobe u povijesnom prirodnom stanju od odlučujuće je važnosti utjecaj koji jezik kao diskurzivni kontekst ima na ljudsko djelovanje. Budući da se ratno stanje napaja i čovjekovom prirodom i njegovom poviješću, pokušaj prevladavanja prirodnog stanja mora ih napustiti: država je nužno artificijelan i ahistoricistički projekt, utemeljena na znanosti o politici kao novom političkom jeziku primjerenom čovjekovu samoodržanju.

Po svojoj intenciji ovaj magistarski rad kritička je rekonstrukcija triju temeljnih pojmova Hobbesova političkog mišljenja izloženog u Levijatanu. Riječ je o pojmovima prirodno stanje, društveni sporazum i građansko stanje, kao trima konstitutivnim logičkim momentima Hobbesova teorijskopolitičkog modela. U radu se polazi od pretpostavke kako razumijevanje temeljnih pojmova Hobbesova političkog mišljenja pretpostavlja spoznaju logike izlaganja cjeline djela. Drugim riječima, teorijski problem tumačenja tih pojmova, njihova epistemologijskog statusa i sadržajnog određenja, upravo je rekonstrukcijska zadaća preciziranja polazišta, strukture i načina izlaganja u Levijatanu. Pritom sustavna usporedba logike izlaganja u Levijatanu s prethodnim verzijama sustava (izloženim u Elements of Law i De Cive) olakšava utvrđivanje intencije autora. Budući da je polazištem uvjetovana logika cjeline izlaganja, a samim tim i određenje pojedinih momenata te cjeline, upravo je polazište primjeren ulaz i ključ za razumijevanje i sustava i njegovih sastavnica. Stoga je zadaća ovog istraživanja bila nužno rekonstrukcijska: precizirati status i određenje polazišta koje strukturira cjelokupno teorijsko polje političke analize, te ujedno iz preciziranja logike cjeline izlaganja razumjeti pravo značenje svakog konstitutivnog momenta.

U ovom radu autor želi pokazati da se Hobbesov nauk o državi ne može svesti na logičku konstrukciju koja, potpuno apstrahirajući od etičkog sadržaja, problemu prevladavanja nevolje prirodnog stanja pristupa kao problemu mehanike sila. Za uspostavu trajnog građanskog stanja ne može biti dovoljan samo moćan suveren koji jamči mir držeći podanike silom u pokornosti. Autor smatra da je u Levijatanu moguće razlikovati dvije linije argumentacije. Prva polazi od temeljne vrijednosti samoodržanja i iz nje izvedenog prirodnog prava koje je istovremeno i uzrok sukoba u prirodnom stanju i osnova za njegovo prevladavanje. Iz prirodnog prava Hobbes, međutim, ne može izvesti uvjete održanja građanskog stanja uspostavom kojega ta linija završava. Potrebna mu je druga linija argumentacije koja se temelji na pojmu prirodnog zakona. Sadržaj prirodnih zakona moralni je nauk čije prihvaćanje je uvjet mogućnosti uspostave i održanja zajedničkog života. Njegova važnost proizlazi iz temeljnog Hobbesovog uvida da samo moć ne može biti trajno jamstvo sigurnosti. Autor zaključuje da se Hobbesov Levijatan ne može održati ako podanike i suverena ne povezuje moralna svijest o važnosti prirodnih zakona.

Ovim radom autor nastoji prikazati neke od glavnih problemskih sklopova političkoga mišljenja H. Arendt važnih za njeno razumijevanje političkoga. Političko mišljenje H. Arendt svoje ishodište ima u glasovitoj analizi totalitarizma kojom uspijeva pokazati originalnost totalitarne vladavine i njezin radikalno anti-politički karakter. Oslanjajući se na rad Margaret Canovan, autor izvodi kritičko preispitivanje koje Hannah Arendt, potaknuta istraživanjem totalitarizma, poduzima na Marxovu pojmu rada i tradiciji političke filozofije. Ta se kritika temelji na jasnom razlikovanju triju ljudskih aktivnosti: rada, proizvođenja i djelovanja. Ukazujući na nepolitički karakter rada i proizvođenja, Hannah Arendt svoje temeljne političke kategorije izvodi iz djelovanja kojim čovjek potvrđuje pluralnu narav vlastite egzistencije. U modernom dobu ono istinsko političko Hannah Arendt pronalazi tek u kratkotrajnim epizodama revolucionarnog iskustva u kojima se formira prostor za slobodno djelovanje pojedinaca posvećenih očuvanju „ javne stvari“ . Osobito mjesto u njezinu političkom mišljenju zauzima teorija moći suđenja kao veza između mišljenja i djelovanja. Polazeći od Kanta, Hannah Arendt moć suđenja izvlači iz područja estetike i čini je ključnim elementom političkog djelovanja. U zaključku autor upućuje na odvajanje političkoga od države koje je Hannah Arendt prisiljena provesti zbog zahtjevnosti vlastite koncepcije političke slobode. H. Arendt se okreće republikanskom elitizmu koji nije moguće do kraja pomiriti s demokratskim elementima njezina političkog mišljenja.

Druga polovina Levijatana posvećena je raspravi o kraljevstvu Božjem kao istinskom ovozemaljskom kraljevstvu u kojemu suveren Bog kraljuje posredstvom izabranih namjesnika. Jedini primjer takvog kraljevstva, a i jedini povijesni primjer države predstavljen u Levijatanu, uspostavljen je savezom između Boga i Mojsija te će potrajati do Samuela, odnosno imenovanja Šaula kraljem. Takvo kraljevstvo, obilježeno koherencijom duhovne i svjetovne vlasti, nije tek izvanjski dodatak Hobbesovoj teoriji države, već osigurava dodatnu razinu legitimnosti autorovom projektu suverene države. U ovom je radu prikazana političko-teološka rasprava provedena u Levijatanu kako bi se odredio status kraljevstva Božjeg u Hobbesovoj teoriji. The second half of Leviathan is devoted to the discussion of the kingdom of God as a true earthly kingdom in which the sovereign God reigns through chosen vicars. The only example of such a kingdom, simultaneously the only historical example of a state presented in Leviathan, was established by the covenant between God and Moses and would last until Samuel, that is, the appointment of Saul as king. Such a kingdom, characterized by the coherence of spiritual and secular power, is not only an external addition to Hobbes's theory of the state, but provides an additional level of legitimacy to the author's project of a sovereign state. This paper presents the political-theological debate conducted in Leviathan in order to determine the status of the kingdom of God in Hobbes's theory.

Druga polovina Levijatana posvećena je raspravi o kraljevstvu Božjem kao istinskom ovozemaljskom kraljevstvu u kojemu suveren Bog kraljuje posredstvom izabranih namjesnika. Jedini primjer takvog kraljevstva, a i jedini povijesni primjer države predstavljen u Levijatanu, uspostavljen je savezom između Boga i Mojsija te će potrajati do Samuela, odnosno imenovanja Šaula kraljem. Takvo kraljevstvo, obilježeno koherencijom duhovne i svjetovne vlasti, nije tek izvanjski dodatak Hobbesovoj teoriji države, već osigurava dodatnu razinu legitimnosti autorovom projektu suverene države. U ovom je radu prikazana političko-teološka rasprava provedena u Levijatanu kako bi se odredio status kraljevstva Božjeg u Hobbesovoj teoriji., The second half of Leviathan is devoted to the discussion of the kingdom of God as a true earthly kingdom in which the sovereign God reigns through chosen vicars. The only example of such a kingdom, simultaneously the only historical example of a state presented in Leviathan, was established by the covenant between God and Moses and would last until Samuel, that is, the appointment of Saul as king. Such a kingdom, characterized by the coherence of spiritual and secular power, is not only an external addition to Hobbes's theory of the state, but provides an additional level of legitimacy to the author's project of a sovereign state. This paper presents the political-theological debate conducted in Leviathan in order to determine the status of the kingdom of God in Hobbes's theory.

Rad se bavi istraživanjem Tukididove Povijesti Peloponeskog rata i načina na koji je Hobbes interpretira. Prijevod Tukididove Povijesti prvo je objavljeno Hobbesovo djelo te istodobno prvi prijevod Povijesti izravno s grčkog na engleski jezik. Pretpostavlja se da je čitanje Povijesti ostavilo utjecaj na Hobbesa koji seže znatno dalje od puke želje da je prevede, stoga se u radu traži odgovor na sljedeće pitanje: može li se govoriti o Hobbesovoj kritici demokratskog imperijalizma kao utemeljenoj na njegovom specifičnom razumijevanju Tukididovog stava spram atenskog imperijalizma? U svrhu iznalaženja odgovora na navedeno pitanje, čita se Tukididova kritika atenskog imperijalizma preko Hobbesa i Hobbesova kritika demokratskog imperijalizma preko Tukidida. Kad je riječ o Hobbesu, provodi se i kontekstualna i tekstualna analiza. Pokazuje se da je način na koji je atenski imperijalizam prikazan u Povijesti od strane Tukidida konzistentan s Hobbesovom kritikom demokratskog imperijalizma koju iznosi u različitim dodatcima koje umeće u svoj prijevod Povijesti, kao i pri formuliranju svoje znanosti o politici u kasnijim radovima. Hobbes se razotkriva kao teoretičar umjerenosti i mira. The paper explores Thucydides’ History of the Peloponnesian War and the manner in which Hobbes interprets it. The translation of Thucydides’ History was Hobbes’ first published work and also first translation of History made directly from Greek to English. It is presupposed that History influenced Hobbes in a way which surpasses the mere desire to translate it, therefore the paper seeks to answer the following question: can we speak of Hobbes’ critique of democratic imperialism as the one founded on his specific understanding of Thucydides’ judgement of Athenian imperialism? In order to find the response to the proposed question, Thucydides’ critique of Athenian imperialism is read through Hobbes and Hobbes’ critique of democratic imperialism is read through Thucydides. When it comes to Hobbes, both contextual and textual analyses are carried out. It is discovered that the fashion in which Athenian imperialism in presented in History by Thucydides is consistent with Hobbes’ critique of democratic imperialism found in different materials he adds to his translation of History, as well as with one based on his science of politics formulated in his later works. Hobbes is revealed as a philosopher of moderation and peace.

Rad se bavi istraživanjem Tukididove Povijesti Peloponeskog rata i načina na koji je Hobbes interpretira. Prijevod Tukididove Povijesti prvo je objavljeno Hobbesovo djelo te istodobno prvi prijevod Povijesti izravno s grčkog na engleski jezik. Pretpostavlja se da je čitanje Povijesti ostavilo utjecaj na Hobbesa koji seže znatno dalje od puke želje da je prevede, stoga se u radu traži odgovor na sljedeće pitanje: može li se govoriti o Hobbesovoj kritici demokratskog imperijalizma kao utemeljenoj na njegovom specifičnom razumijevanju Tukididovog stava spram atenskog imperijalizma? U svrhu iznalaženja odgovora na navedeno pitanje, čita se Tukididova kritika atenskog imperijalizma preko Hobbesa i Hobbesova kritika demokratskog imperijalizma preko Tukidida. Kad je riječ o Hobbesu, provodi se i kontekstualna i tekstualna analiza. Pokazuje se da je način na koji je atenski imperijalizam prikazan u Povijesti od strane Tukidida konzistentan s Hobbesovom kritikom demokratskog imperijalizma koju iznosi u različitim dodatcima koje umeće u svoj prijevod Povijesti, kao i pri formuliranju svoje znanosti o politici u kasnijim radovima. Hobbes se razotkriva kao teoretičar umjerenosti i mira., The paper explores Thucydides’ History of the Peloponnesian War and the manner in which Hobbes interprets it. The translation of Thucydides’ History was Hobbes’ first published work and also first translation of History made directly from Greek to English. It is presupposed that History influenced Hobbes in a way which surpasses the mere desire to translate it, therefore the paper seeks to answer the following question: can we speak of Hobbes’ critique of democratic imperialism as the one founded on his specific understanding of Thucydides’ judgement of Athenian imperialism? In order to find the response to the proposed question, Thucydides’ critique of Athenian imperialism is read through Hobbes and Hobbes’ critique of democratic imperialism is read through Thucydides. When it comes to Hobbes, both contextual and textual analyses are carried out. It is discovered that the fashion in which Athenian imperialism in presented in History by Thucydides is consistent with Hobbes’ critique of democratic imperialism found in different materials he adds to his translation of History, as well as with one based on his science of politics formulated in his later works. Hobbes is revealed as a philosopher of moderation and peace.

Nacizam nije vladao isključivo terorom i nasiljem, nego se također oslanjao na manipulaciju mišljenjima i emocijama ljudi. Film kao medij masovne komunikacije u Trećem Reichu zauzimao je ključno mjesto u sklopu nacističkog propagandnog aparata, a cjelokupna filmska industrija stavljena je pod stranačku kontrolu. „Trijumf volje“, film redateljice Leni Riefenstahl prikazuje stranački kongres Nacionalsocijalističke radničke partije održan u Nürnbergu 1934. godine. Pokazalo se da film uz načelo vođe i ideju skladne narodne zajednice te nacistički kult smrti, na latentnoj razini propagira koncept rasne čistoće utjelovljen u arijevskom čovjeku. Ritmičnom montažom kadrova, tehnikama korištenja kamere i odabirom glazbe, redateljica stilizira iskustvo stranačkog kongresa te gledatelja uvodi u konstruirani svijet nacističkog pseudorealiteta koji zamjenjuje stvarnost i predstavlja utjelovljenje emocija gledatelja na filmskom platnu. Neprekinutim prikazom nacističkih pseudoreligijskih rituala iskazivanja vjernosti vođi od strane naroda i nacističke partije, film ispunjava svoju propagandnu svrhu legitimacije režima te uspješno uprizoruje nacionalsocijalizam kao političku religiju., Nazism did not rule exclusively by terror and violence, but also relied on manipulating people’s opinions and emotions. Film as a medium of mass communication in the Third Reich occupied a key place within the Nazi propaganda apparatus, and the entire film industry was placed under party control. "Triumph of the Will", a film by director Leni Riefenstahl, shows the National Congress of the National Socialist Workers' Party held in Nuremberg in 1934. It turned out that the film, along with the principle of the leader and the idea of a harmonious national community and the Nazi cult of death, on a latent level propagates the concept of racial purity embodied in Aryan man. With rhythmic montage, camera techniques and music selection, the director stylizes the experience of the party congress and introduces the viewer to the constructed world of Nazi pseudo-reality that replaces reality and embodies the viewer's emotions on the screen. With an uninterrupted depiction of Nazi pseudo-religious rituals of loyalty to the leader by the people and the Nazi party, the film fulfills its propaganda purpose of legitimizing the regime and successfully portrays National Socialism as a political religion.

Ovim se radom nastojalo prikazati način na koji Kant, u svojoj pravno-političkoj teoriji, argumentira postojanje pravne dužnosti izlaska iz prirodnog stanja i stupanja u građansko stanje. U razlici spram etičkih, pravne su dužnosti one na čije ispunjenje pojedinac može biti prisiljen od drugih ljudi. Moment prisile važan je za ovaj rad jer je, prema Kantu, pravo uvijek povezano s ovlašću na prisilu. Ishodište je pravne dužnosti napuštanja prirodnog stanja i stupanja u građansko stanje inteligibilni posjed koji pojedincu pripada kao stečeno pravo već u prirodnom stanju. Pravo inteligibilnog posjeda, koji se odnosi na posjedovanje izvanjskih predmeta, ili posjedovanje neovisno od empirijskih uvjeta prostora i vremena, podrazumijeva dužnost svih ostalih da se suzdrže od uporabe predmeta koje smo prvi zaposjeli, ali i moralnu ovlast prisile nad onim pojedincima koji to odbijaju učiniti. No, budući da u prirodnom stanju nema „zajedničkog suca“, odnosno javne vlasti koja artikulira i provodi pravo putem općih zakona, prisila je proizvoljna i ovisi o partikularnim interpretacijama pravnih situacija. Proizvoljnost prisile podrazumijeva mogućnost da će sloboda pojedinca, koja se izvanjski očituje preko prava inteligibilnog posjeda, biti ugrožena. Iz tog razloga drugoga se može prisiliti da zajedno sa mnom stupi u građansko stanje, čime se pod istim uvjetima podvrgavamo javnoj zakonodavnoj vlasti, koja utvrđuje i osigurava ono što svakome pripada te tako predstavlja nužan uvjet punog ozbiljenja čovjekove slobode., This paper sought to show the way in which Kant, in his theory of law and politics, argues for the existence of the legal duty to leave the state of nature and enter the civil state. As opposed to ethical duties, the fulfilment of legal duties can be forced upon a person by other people. Coercion is important in the context of this paper because, according to Kant, right is always connected with an authorization to use coercion. The right of intelligible possession as an acquired right already existing in the state of nature is the basis of the legal duty to leave the state of nature and enter the civil state. The right of intelligible possession, which refers to the possession of external objects, or possession independent of the empirical conditions of space and time, implies the duty of all others to refrain from using the objects we first possess, but also the moral authorization of coercion over those who refuse to do so. However, since in the state of nature there is no public authority that articulates and enforces the law through general laws, coercion is arbitrary and depends on particular interpretations of legal situations. The arbitrariness of coercion implies the possibility that the freedom of the individual, which is externally manifested through the right of intelligible possession, will be endangered. For this reason, others can be forced to enter the civil state with me, submitting to the public authority under the same conditions. The public authority makes rights of possession explicit and secures them, and is thus a necessary condition for the fullness of human freedom.

U ovom radu predstavlja se poimanje države Thomasa Hobbesa i Samuela von Pufendorfa. Obojica državu razumiju kao nositeljicu suverenosti i poimaju je kao osobu koja se ne da identificirati ni s podanicima niti s vladarem. U tom smislu Hobbes i Pufendorf su moderni autori koji pripadaju školi teoretičara političkog apsolutizma. U prvom dijelu rada istražuju se suvremeni doprinosi teoriji države Quentina Skinnera i Alessandra Passerina d’Èntrevesa. Nakon toga, Hobbes i Pufendorf se smještaju u intelektualni i povijesni kontekst. Nadalje, u radu se izlaže Hobbesov pojam države koji je rodno mjesto modernog shvaćanja države kao dvostruko impersonalne osobe različite i od suverena i od podanika. Pufendorfova recepcija Hobbesova poimanja države popularizira ga u Europi. On državu shvaća kao personu moralis. Pritom, osobnost shvaća drugačije od Hobbesa, ali taj uvid ne uspijeva dalje razviti. Pufendorf isto tako sporazum definira drugačije od Hobbesa, ali iz njega izvodi slične apsolutističke zaključke. Naposljetku, pokazuje se da Pufendorf i Hobbes naglašavaju da je suverena država moguća samo ako se podanici prepoznaju kao istinski tvorci države. Hobbes i Pufendorf upozoravaju da je primjereno poimanje države jedan od temeljnih zadataka političke znanosti. This paper presents the notion of the state as understood by Thomas Hobbes and Samuel von Pufendorf. They both understand the state as a seat of sovereignity and as a person which cannot be identified neither with ruler nor with subjects. Accordingly, Hobbes and Pufendorf are modern authors belonging to a school of political absolutism. The first part of this paper presents major contemporary contributions to the theory of state, namely those of Quentin Skinner and Alessandro Passerin d’Èntreves. After that, Hobbes and Pufendorf are located in their intellectual and historical context. Following, the paper presents Hobbes’s notion of the state which represents a birthplace of a modern notion of the state conceived as a doubly impersonal person distinct both from ruler and subjects. Pufendorf reception of Hobbes’s notion of the state popularized it across the Europe. He understood the state as a persona moralis. Although Pufendorf conceived the personhood differently than Hobbes, he did not manage to develop that insight further. Pufendorf also formulated a distinct theory of social contract but derived absolutist conclusions from it, similar to Hobbes’s. Finally, it is evident that both Hobbes and Pufendorf emphasized the idea that the sovereign state is possible only if its subjects recognize themselves as the true authors of the state. Hobbes and Pufendorf warn us that an adequate understanding of the notion of the state remains a crucial task for political science.

U ovom radu autor nastoji dokazati komplementarnost političke teorije i filma odnosno pokazati kako se zajedničkim promatranjem spomenutih medija stvara kompleksnija slika razmatranog fenomena. Kako bi dokazao tezu, on analizom filmova Šoa, Šaulov sin i Raj utvrđuje njihove filozofsko-teorijske potencijale te na njihovom primjeru istražuje međudjelovanje političke teorije i filma. Budući da je u analizi filmova fokus na prikazu totalne dominacije na filmu, autor, prije same interpretacije, sažeto prikazuje političku teoriju Hanne Arendt koja identificira upravo totalnu dominaciju kao vrhunac totalitarne vladavine. Ipak, totalnu dominaciju nije moguće razumjeti per se. Stoga, rad prezentira instrumente i preduvjete koji su omogućili nastanak i održanje totalitarizma, a samim time i totalne dominacije. Prema Arendt, totalna dominacija je projekt koji pomoću ideologije i terora uništava čovjeka kao biće slobode. Autor na samom početku rada postavlja širi okvir koji omogućuje bolje shvaćanje moći, djelovanja, slobode i politike. Točnije, svih onih karakteristika koje krase čovjeka kao biće slobode, a koje totalna dominacija nastoji uništiti. Autor dokazuje kako navedeni filmovi posjeduju filozofsko-teorijski potencijal te da arendtijanska interpretacija stvara nova filmska značenja i dimenzije. Također, rad pokazuje kako filmovi ilustracijama transformiraju kompleksne teorijske koncepte u jednostavnije i razumljvije oblike. Autor zaključuje kako su politička teorija i film uistinu komplementarni te ističe važnost ovakvog pristupa i potiče daljnja istraživanja u ovom području. In this paper, the author tries to prove the complementarity of political theory and film. In other words, he tries to show how the joint observation of the mentioned media creates a more complex picture of the considered phenomenon. To prove the thesis, the author analyzes films Shoah, Saul's Son and Paradise, brings to light their philosophical-theoretical potential and explores the interaction between political theory and film. Because film interpretation is based on the depiction of the total domination in film, the author, before analyzing, summarizes Hannah Arendt's political theory, which identifies total domination as the zenith of totalitarian rule. Total domination cannot be understood per se, therefore, the paper presents the instruments and preconditions that enabled the emergence and maintenance of totalitarianism and thus total domination. According to Arendt, total domination is a project that uses ideology and terror to destroy man as a being of freedom. At the very beginning of the paper, the author sets a broader framework that enables a better understanding of power, action, freedom and politics. All those traits characterize man as a being of freedom and total domination seeks to destroy them. The author shows that these films have philosophical-theoretical potential and that the Arendtian interpretation creates new cinematic meanings and dimensions. Also, the paper shows how films use illustrations to transform complex theoretical concepts into simpler and more understandable forms. The author concludes that political theory and film are complementary, emphasizes the importance of this approach and encourages further research in this area.

U ovom radu autor nastoji dokazati komplementarnost političke teorije i filma odnosno pokazati kako se zajedničkim promatranjem spomenutih medija stvara kompleksnija slika razmatranog fenomena. Kako bi dokazao tezu, on analizom filmova Šoa, Šaulov sin i Raj utvrđuje njihove filozofsko-teorijske potencijale te na njihovom primjeru istražuje međudjelovanje političke teorije i filma. Budući da je u analizi filmova fokus na prikazu totalne dominacije na filmu, autor, prije same interpretacije, sažeto prikazuje političku teoriju Hanne Arendt koja identificira upravo totalnu dominaciju kao vrhunac totalitarne vladavine. Ipak, totalnu dominaciju nije moguće razumjeti per se. Stoga, rad prezentira instrumente i preduvjete koji su omogućili nastanak i održanje totalitarizma, a samim time i totalne dominacije. Prema Arendt, totalna dominacija je projekt koji pomoću ideologije i terora uništava čovjeka kao biće slobode. Autor na samom početku rada postavlja širi okvir koji omogućuje bolje shvaćanje moći, djelovanja, slobode i politike. Točnije, svih onih karakteristika koje krase čovjeka kao biće slobode, a koje totalna dominacija nastoji uništiti. Autor dokazuje kako navedeni filmovi posjeduju filozofsko-teorijski potencijal te da arendtijanska interpretacija stvara nova filmska značenja i dimenzije. Također, rad pokazuje kako filmovi ilustracijama transformiraju kompleksne teorijske koncepte u jednostavnije i razumljvije oblike. Autor zaključuje kako su politička teorija i film uistinu komplementarni te ističe važnost ovakvog pristupa i potiče daljnja istraživanja u ovom području., In this paper, the author tries to prove the complementarity of political theory and film. In other words, he tries to show how the joint observation of the mentioned media creates a more complex picture of the considered phenomenon. To prove the thesis, the author analyzes films Shoah, Saul's Son and Paradise, brings to light their philosophical-theoretical potential and explores the interaction between political theory and film. Because film interpretation is based on the depiction of the total domination in film, the author, before analyzing, summarizes Hannah Arendt's political theory, which identifies total domination as the zenith of totalitarian rule. Total domination cannot be understood per se, therefore, the paper presents the instruments and preconditions that enabled the emergence and maintenance of totalitarianism and thus total domination. According to Arendt, total domination is a project that uses ideology and terror to destroy man as a being of freedom. At the very beginning of the paper, the author sets a broader framework that enables a better understanding of power, action, freedom and politics. All those traits characterize man as a being of freedom and total domination seeks to destroy them. The author shows that these films have philosophical-theoretical potential and that the Arendtian interpretation creates new cinematic meanings and dimensions. Also, the paper shows how films use illustrations to transform complex theoretical concepts into simpler and more understandable forms. The author concludes that political theory and film are complementary, emphasizes the importance of this approach and encourages further research in this area.

U ovom radu predstavlja se poimanje države Thomasa Hobbesa i Samuela von Pufendorfa. Obojica državu razumiju kao nositeljicu suverenosti i poimaju je kao osobu koja se ne da identificirati ni s podanicima niti s vladarem. U tom smislu Hobbes i Pufendorf su moderni autori koji pripadaju školi teoretičara političkog apsolutizma. U prvom dijelu rada istražuju se suvremeni doprinosi teoriji države Quentina Skinnera i Alessandra Passerina d’Èntrevesa. Nakon toga, Hobbes i Pufendorf se smještaju u intelektualni i povijesni kontekst. Nadalje, u radu se izlaže Hobbesov pojam države koji je rodno mjesto modernog shvaćanja države kao dvostruko impersonalne osobe različite i od suverena i od podanika. Pufendorfova recepcija Hobbesova poimanja države popularizira ga u Europi. On državu shvaća kao personu moralis. Pritom, osobnost shvaća drugačije od Hobbesa, ali taj uvid ne uspijeva dalje razviti. Pufendorf isto tako sporazum definira drugačije od Hobbesa, ali iz njega izvodi slične apsolutističke zaključke. Naposljetku, pokazuje se da Pufendorf i Hobbes naglašavaju da je suverena država moguća samo ako se podanici prepoznaju kao istinski tvorci države. Hobbes i Pufendorf upozoravaju da je primjereno poimanje države jedan od temeljnih zadataka političke znanosti., This paper presents the notion of the state as understood by Thomas Hobbes and Samuel von Pufendorf. They both understand the state as a seat of sovereignity and as a person which cannot be identified neither with ruler nor with subjects. Accordingly, Hobbes and Pufendorf are modern authors belonging to a school of political absolutism. The first part of this paper presents major contemporary contributions to the theory of state, namely those of Quentin Skinner and Alessandro Passerin d’Èntreves. After that, Hobbes and Pufendorf are located in their intellectual and historical context. Following, the paper presents Hobbes’s notion of the state which represents a birthplace of a modern notion of the state conceived as a doubly impersonal person distinct both from ruler and subjects. Pufendorf reception of Hobbes’s notion of the state popularized it across the Europe. He understood the state as a persona moralis. Although Pufendorf conceived the personhood differently than Hobbes, he did not manage to develop that insight further. Pufendorf also formulated a distinct theory of social contract but derived absolutist conclusions from it, similar to Hobbes’s. Finally, it is evident that both Hobbes and Pufendorf emphasized the idea that the sovereign state is possible only if its subjects recognize themselves as the true authors of the state. Hobbes and Pufendorf warn us that an adequate understanding of the notion of the state remains a crucial task for political science.

Ovaj rad bavi se određenjem značenja Behemota u političkom mišljenju Thomasa Hobbesa i Franza L. Neumanna. Iako je Neumann preuzeo naslov svog kapitalnog djela upravo od Hobbesa, čini se da je i danas Hobbesov Behemot u sjeni puno poznatijegLevijatana. Dok Levijatan kao smrtni Bog predstavlja mir i sigurnost, Behemot je simbol kaosa i anarhije. U radu se razmatra Hobbesovo i Neumannovo tumačenje Behemota kao stanja u kojem je država pretvorena u ne-poredak. Za Hobbesa, engleski građanski rat iz sredine 17. stoljeća predstavljaju prirodno stanje u kojima su sukobi potaknuti različitim uvjerenjima, vjerskim i političkim. Neumann nacionalsocijalističku Njemačku smatra ne-državom jer su negirane ključne karakteristike njezina postojanja, suverenost i vladavina prava. Suverenost je ključni pojam za Hobbesa i Neumanna pomoću kojeg objašnjavaju odumiranje države. Suverenost, kao apsolutna i nedjeljiva vlast, glavna je značajka države. Ako postoji više sjedišta suverenosti, ne može biti riječi o državi. Upravo je to slučaj u razdoblju engleskog građanskog rata i nacionalsocijalističke Njemačke. Engleska za vrijeme građanskog rata i nacionalsocijalistička Njemačka naprosto nisu države, već Behemot., This paper deals with determining the meaning of Behemoth in the political thinking of Thomas Hobbes and Franz L. Neumann. Although Neumann took the title of his capital work from Hobbes, it seems that even today, Hobbes's Behemoth is in the shadow of the much more famous Leviathan. While Leviathan as a mortal God represents peace and security, Behemoth is a symbol of chaos and anarchy. The paper examines Hobbes's and Neumann's interpretation of Behemoth as a state in which the state becomes it's own negative. For Hobbes, the mid-17th-century English civil wars represent a state of nature in which conflicts are fueled by different religious and political beliefs. For Neumann, National Socialist Germany is a non-state because the key characteristics of its existence, sovereignty and the rule of law are negated. Sovereignty is a key term for Hobbes and Neumann by which they explain the dying of the state. Sovereignty, as an absolute and indivisible authority, is a major feature of the state. If there are multiple sovereignty seats, there can be no state. This is precisely the case in the period of the English Civil War and National Socialist Germany. England during the Civil War and National Socialist Germany are simply not states. They are Behemoth.

Nekoliko je puta u ljudskoj povijesti tema političke korektnosti bila aktualna i uvijek je izazivala sukobe ideoloških polova. Politička korektnost je i trenutno aktualna tema o kojoj se često piše u medijima, ali i o kojoj često raspravljaju i stručnjaci i znanstvenici. Zbog povezanosti sa slobodom govora političku korektnost usko vežemo uz Sjedinjene Američke Države, a predsjednički izbori 2016. godinu u toj zemlji dali su dodatni vjetar u leđa ovoj temi. Iako je politička korektnost fenomen koji se pojavljuje gotovo u svim sferama društva, ovaj se diplomski rad bavi političkom korektnosti u kontekstu akademske zajednice. Većina se znanstvenika, koja je pisala o ovoj temi, složila da su sveučilišta u Sjedinjenim Američkim Državama ideološki dominantno lijevo, što je jedan od uzroka neravnoteže koja se manifestira i kroz temu političke korektnosti. Većina se znanstvenika također slaže kako je primarni cilj očuvati slobodu govora na sveučilištima, jer je sloboda govora uvijek bila jedna od temeljnih pretpostavki znanstvenog i društvenog napretka. Uz analiziranu teorijsku literaturu o ovoj temi u ovom diplomskom radu napravljene su i dvije studije slučaja. Prva se studija slučaja odnosi na deplatformiranje govora predsjednice Američke unije za civilne slobode Claire Guthrie Gastañage, dok se druga studija slučaja bavi kontroverznom doktorskom disertacijom Jasona Richwinea., On several occasions in human history, the topic of political correctness has been current and has always provoked conflicts between the warring ideological poles. Political correctness is also a current topic that is often written about in the media but also often discussed by experts and scientists. Due to its interconnection with the freedom of speech, we closely link political correctness with the United States of America, and the presidential elections in 2016 gave additional wind at its back on this topic. Even though political correctness is a phenomenon that appears in almost all spheres of society, this thesis deals with political correctness in the context of the academic community. Most scientists who have written on it agreed that universities in the United States are predominantly ideologically left-wing, which is one of the causes of the imbalance that manifests itself, among other things, through this topic. Also, most scholars agree that the primary goal is to preserve freedom of speech in universities because freedom of speech has always been one of the fundamental things of scientific and social progress. In addition to the analyzed theoretical literature on this topic, two case studies were made in this thesis. The first case study concerns the de-platforming of the Claire Guthrie Gastañaga speech, the president of the American Civil Liberties Union, and the second case study deals with the controversial Ph.D. dissertation of Jason Richwine.

Refleksija o vlasti upravlja političkim mišljenjem Claudea Leforta. Kako je za svako društvo konstitutivna podjela, vlast je potrebna kako bi se društvu otvorio put stvarnosti i dao identitet. Time svaka vlast ima simboličku efikasnost. Prema Claudeu Lefortu demokracija je jedini režim koji razmak između simboličkoga i zbiljskoga označuje praznim mjestom: pojmom vlasti koje se nitko ne može domoći te koje društvo navodi na iskušavanje vlastitog ustanovljenja. U trenutcima krize kada se društvo pokaže nemoćno uobličiti oko svoje temeljne podjele, javlja se iskušenje da se simbolički prazno mjesto vlasti stane promatrati kao zbiljski prazno. Tada može nastupiti totalitarni projekt koji teži zauzeti prazno mjesto vlasti i napuniti ga slikom Jednog-naroda, slikom društva bez podjela. Ovim se radom, počevši s novim poimanjem političkog, kako je izneseno u Lefortovoj analizi Machiavellijeva djela, želi pokazati na koji se način simbolički uobličavaju režimi modernosti – demokracija i totalitarizam., Reflection on power (imperio) governs the political thought of Claude Lefort. Since society cannot relate to itself immediately, it uses power as a means of giving itself identity and an access to the real. Power, or the image of power, is thus symbolically efficacious. According to Lefort, democracy is the only regime that marks the distance between the symbolic and the real with an empty space – an image of power which implies that power cannot be taken. This in itself forces the democratic society to question its own establishing. In the time of crisis if a society shows itself to be unable to form a mise en forme in regards to the void which constitutes society, a temptation to perceive the symbolically empty place as really empty appears. This is a point when a totalitarian project may emerge, a project aiming to fill the empty place of power with an image of a Peuple-Un, an image of a society without division. This paper aims, starting with the new political shown in Lefort’s analysis of Machiavelli’s work, to show the mise en forme of the two regimes of modernity – democracy and totalitarianism.

Figura Cesarea Borgije u Machiavellijevu Vladaru neupitno predstavlja najvažniji primjer novog vladara te njegove postupke izlaže kao preporuke onima koji žele doći do nove vladavine. Kroz tumačenja Straussa, Skinnera, Pococka, Leforta i Althussera pokazuju se različiti načini na koje se može interpretirati funkcija figure Cesarea Borgije u Machiavellijevu Vladaru. Ono što se na taj osnovi može ponuditi kao zaključak jest da su osnovni su kriteriji o kojima ovisi hoće li novi vladar biti uspješan u svome naumu uvođenja ordini nuovi, stvaranje vlastite vojske sastavljene od vlastitih podanika, razboritost i ciljanost pri korištenju nasilja, svijest o korisnosti straha te o važnosti slike koju podanici imaju o njemu, izbjegavanje mržnje, ali i ljubavi puka. Politika se odvija u prividu, a Borgija je primjer vladara koji je toga svjestan i koji trajnost države gradi na savezu s onima o kojima ne može a da ne ovisi, a to je puk. Sve te uvjete koje Machiavelli postavlja pred novog vladara zadovoljio je upravo Cesare Borgia., The figure of Cesare Borgia is without question the most important example of a new prince in Machiavelli's The Prince, and his actions are put forward as recommendations to all those who wish to acquire a new principality. Through the analysis of the works of Strauss, Skinner, Pocock, Lefort and Althusser we expound on the different ways in which the function of the figure of Cesare Borgia in Machiavelli’s The Prince can be interpreted. What could be offered as a conclusion on that basis is that the basic criteria for a new prince to be successful in his enterprise are the implementation of ordini nuovi, creating an army comprised of his own subjects, prudent and targeted use of violence combined with an awareness of the usefulness of fear and importance of the image that his subjects create of him, avoidance of hate and love of the people alike. Politics takes place in appearances, and Borgia is an example of a prince who is well aware of that and who builds the permanence of his state on an alliance with those on whom he cannot but depend on, the people. All those conditions that Machiavelli put forth for a new prince were fulfilled precisely by Cesare Borgia.