Search

U suvremenom je kulturnom horizontu ideja ljepote ispražnjena u svojem dubokom dramatičnom značenju, te je praktički nestala kao snažan i pokretački koncept, a zamjenjuje se površnim idejama i društvenim konsenzusima oko prolaznih moda, koji je spuštaju na razinu trenutnog subjektivnog sviđanja. Lepršavost suvremenog koncepta ljepote učinila je da je rijetko koja tvrdnja toliko sama po sebi poznata, citirana bezbroj puta i ponavljana u najrazličitijim kontekstima kao: »Ljepota će spasiti svijet«. Cilj nam je pokazati kako u djelima Dostojevskog tema ljepote nalazi svoje mjesto pored pitanja slobode, dobra i zla, patnje i spasenja ; postavljenim tako da provociraju filozofiju, čineći da taj autor postaje privilegiranim sugovornikom mnogih filozofa prisiljavajući ih, usput, da ga prate njegovim koracima, poput Berdjajeva, Pareysona, Oppoa i Givonea, čije ćemo interpretacije obraditi i pokazati zbog čega Dostojevski ostaje mislilac kojega filozofija jednostavno ne može ignorirati.

Koncepcija ljudske spoznaje kao otvorenosti subjekta prema neograničenim mogućnostima shvaćanja stvarnosti implicira i shvaćanje ljepote kao sastavnog dijela bitka stvarnosti. Trenutna i neposredna percepcija ljepote je u svojoj empirijskoj dimenziji ujedno osjetilna i razumska. Cilj izlaganja je iznijeti doprinose Luigija Stefaninija na području estetičke spoznaje, jezika i umjetnosti. On pokazuje kako je senzitivnost kada dođe do nivoa spoznaje već elaborirana, informirana, selekcionirana, vrednovana i sažeta. Komponente koje su sastavni dio svakog ljudskog iskustva prepoznaju se i u estetskom iskustvu. Za umjetnost kao i za svaku ljudsku djelatnost življenje i shvaćanje ne stvaraju dilemu, jer je spoznaja čin života i samo se čovjekov život uistinu shvaća te se preko umjetnikovog stila prelijeva u jezik umjetnosti.

Posljednjih desetljeća u Europi se javlja sve veći interes suvremenih filozofa za misao Luigi Pareysona (1918-1991). On je za sobom ostavio vrijedan filozofski opus važan kako za područje povijesti filozofije i kritičke misli, tako i na području hermeneutike, a još više estetike. Zbog određene autonomije, posebnosti i originalnosti vrlo je značajan njegov doprinos na ovom posljednjem području. Pareyson polazi od razmišljanja nad estetičkim iskustvom, proučava čovjeka koji stvara umjetničko djelo, analizira sam čin stvaranja, kako bi u njima istaknuo čovječnost te kako bi ih otvorio prema univerzalnosti. Tijekom kritičkog analiziranja izlazi je na vidjelo glavna teza Pareysonove estetike koja je utemeljena na dinamičkom karakteru forme koja je rezultat koliko procesa formiranja, toliko i procesa tumačenja.

Etička dimenzija estetike Luigija Pareysona

Proces formiranja hermeneutičke misli Luigija Pareysona, radi svog autonomnog razvoja i originalnih postavki, u posljednje vrijeme među suvremenim filozofima budi sve veći interes. Neki elementi hermeneutike dozrijevaju već na samom početku njegovog stvaralaštva no odlučujuća produbljivanja ove teorije nastupaju s estetikom, dok vrhunac zrelosti zadobivaju u ontologiji neiscrpnoga. Hermeneutika u estetici nalazi široki spektar primjene, jer umjetničko djelo gledano kao forma, zbog svoje neiscrpne naravi može imati neograničen broj interpretacija. U kasnijim promišljanjima, ovu neiscrpnost forme Preyson aplicira na istinu koja ne može biti ni mnogovrsna, ni relativna, nego je apsolutna, jedna i apovijesna unutar različitih interpretacija koje se o njoj daju. Istina nam se ne predstavlja kao ideal prema kojem se teži, prema kojem bi se trebali uspoređivati, nego nam se predstavlja kao početni izvor misli. Bit interpretacije je njena usmjerenost prema posljednjoj i najvišoj istini, istini bitka. U središtu ontologije neiscrpnog nalazi se izvorna solidarnost između osobe i istine koje se pojavljuju kao nerazdvojne, jer je istina neodjeljiva od puta po kojem se otvara i preko kojeg je se dostiže. Povijesna situacija nije zapreka spoznaji istine, nego joj je pomoć, te dok god postoji ontološka otvorenost osobe, osoba u cijelosti postaje nezamjenjivi organ objave istine. Tragičan moment Pareysonove hermeneutike nalazi se u odlučnom izboru, između ostati vjerni istini ili je izdati, slušati bitak ili ga zaboraviti, bilo da se to dogodi u misli ili u djelovanju. Zanijekati istinu ili se odreći istine, ne znači samo proizvoditi misli koje bi bile puki izraz koji ništa ne objavljuje, nego se odricanjem istine ne želi priznati sam bitak osobe, a time se osoba odriče svog najdubljeg poziva podsjećati na istinu i pokazivati na bitak.

Aristotelov nauk o navici, osim toga što je važan i bogat u sebi, predstavlja temelj potpunijeg shvaćanja njegove teorije o vrlinama, a time i njegove cjelokupne etike. Osnovne ideje ove problematike kroz cijelu povijest filozofije često su budile interes, a i danas njegov nauk tvori jezgru razmišljanja o navici, te je neminovno polazište suvremenih spekulacija. Stoga ćemo se uz obradu glavnih tekstova o navici u Aristotelovim djelima osvrnuti i na interpretaciju talijanskog filozofa Luigi Pareysona, koji smatra da je Aristotelova originalnost u ideji vezivanja dvaju različitih pojmova éthos i héxis. Pareyson osobito osvjetljava vezu u kojoj éthos završava da bi dao mjesto héxisu te objašnjava kako héxis može proizići iz éthosa. U prvom redu iznijet ćemo razliku i odnos između héxis i éthosa te kako oni mogu biti izvor navici, koja je kao takva rezultat i uvjet čovjekova djelovanja. Po Aristotelu, preko ponavljanja čina navika omogućava da čovjek bude onakvim kakvim se sam čini, pri čemu se događa prijelaz sa slobode na neophodnost, te s truda na spontanost. Drugim riječima, one radnje koje su samoj volji u početku predstavljale napor i trud, nakon postizanja navike iste radnje obavlja spontano i lako. Ovu vlastitost navike Aristotel smatra vrlo važnom u odgoju i politici radi čega se može reći kako je ova tema i u današnjem vremenu vrlo aktualna.

Prvi dio odnosi se na pobliže određenje epoha kroz koje je umjetnost prolazila i najistaknutije filozofe i mislioce toga vremena, koji su ga na neki način, bilo to djelima, riječima ili tezama zauvijek obilježili. U drugom dijelu sukobljavaju se pravci koji su obilježili čitav tijek filozofije, pravci racionalizma i empirizma u odnosu na umjetnost. Spomenute su i obrađene misli najistaknutijih predstavnika jednog i drugog uvjerenja i doba te načini na koji su pridonjeli cjelokupnom „umjetničkom stavu“ svojih suvremenika. U trećem je dijelu ekstenzivnije obrađen rad velikog Immanuela Kanta i njegovog kriticizma koji je promijenio pogled ne samo na filozofiju i estetiku, već i na svijet, zatim Hegela kao jednog od najznačajnijih filozofa kao i njegova teza o kraju umjetnosti i naposljetku, u glavnim crtama prikazani su obrisi marksizma koji je utjecao na cjelokupni društveni i ekonomski razvoj te stvorio jedan novi poredak, kakvog u svijetu nalazimo i danas u nekim područjima. Posljednji dio rada odnosi se na određenje umjetnosti prema Pareysonu te na problem koji nastane ukoliko ju se želi specificirati, a ujedno i zašto to i nije baš moguće. Također, prikazan je i estetski karakter umjetnosti, forma i umjetnička materija. The first part refers to a closer definition of the epochs through which art passed and the most prominent philosophers and thinkers of that time, who in some way, be it deeds, words or theses, marked it forever. In the second part, the movements that marked the whole course of philosophy, the directions of rationalism and empiricism in relation to art, clash. The thoughts of the most prominent representatives of both beliefs and times are mentioned and processed, as well as the ways in which they contributed to the overall "artistic attitude" of their contemporaries. The third part deals more extensively with the work of the great Immanuel Kant and his criticism, which changed the view not only of philosophy and aesthetics, but also of the world, then Hegel as one of the most important philosophers and his thesis on the end of art and finally, the outlines of Marxism which influenced the entire social and economic development and created a new order, as we find in the world today in some areas. The last part of the paper deals with the definition of art according to Pareyson and the problem that arises if it is to be specified, and at the same time why this is not possible. Also, the aesthetic character of art, form and artistic matter are shown.

U ovom završnom radu nastojati ću predočiti Platonovo poimanje ljepote, odnosno naposljetku i predstaviti odnos ljepote i umjetnosti na temelju njegovih dijaloga, polazeći pritom prvenstveno od ranijeg tumačenja prethodno spomenutih pojmova u dijalogu Hipija Veći, u kojem je ponuđeno nekoliko različitih mogućih definicija, tj.razmišljanja o pojmu lijepo. Dijalog Simpozij ili Gozba nastavak je dijalektičko-dijaloškog razmatranja započetog u Hipiji Većem, iz kojeg je moguće ishoditi povezanost lijepog, istinitog i dobrog. Zatim se u jednom dijelu dijaloga Teetet pokazuje na koji način je spoznaja lijepog dohvatljiva ljudskim spoznajnim mogućnostima, te je naposlijetku u dijalogu Fedar ponuđeno rješenje problematike spoznaje lijepog po sebi. Također, neophodan je i spomen Države, posebice deste knjige, gdje Platon kritizira umjetnost kao mimesis. The thesis of this paper is to demonstrate Plato’s comprehension of beauty, then in due course to describe the relation between art and beauty based on his dialogues, starting with the early interpretation of the aforementioned terms within the dialogue Hippias Major, which contains a few different possible definitions, or rather reflections, of the concept of beauty. The dialogue Symposium is the extension of the dialectical-dialogic reflection initiated in Hippias Major, from which it is possible to perceive the coherence among beauty, truth and good. Furthermore, in one part of the dialogue Theaetetus it is shown in which way the beauty is reachable to human cognizance abilities, and finally on the basis of the dialogue Phaedrus a solution to the predicament of percepting beauty itself is being offered. Also, the mention of the Republic is mandatory, particulary the book X, where Plato criticizes art as an imitation (mimesis).