Search

In his celebrated book Wittgenstein on Rules and Private Language [6], Saul Kripke presents a novel interpretation of the argument against privacy in Wittgenstein’s later philosophy. This argumentation goes against the received view, which places the discussion on privacy in PI, I 243-315, and claims that the argument against privacy is developed in the previous paragraphs of PI I, namely those dealing with rule following (143- 242). This line of argumentation is not unique to Kripke, as Fogelin [4] and Hintikka & ; Hintikka [5] share a similar view. However, due to the specificity of Kripke’s argumentation, it has sparked many responses from noted philosophers that claim Kripke is fundamentally wrong in his construal of Wittgenstein’s ideas. Some notable examples include Davidson, McDowell, Wright and Horwich. The aim of this paper is to show, following Kusch [7] and some other authors, the legitimacy of Kripke’s argumentation and argue that it should not be discarded as a way of construing some of the key elements of Wittgenstein’s later philosophy.

The aim of the paper is to examine Wittgenstein’s remarks about truth in Wittgenstein’s Tractatus Logico-Philosophicus and see if the view which suggest that the TLP should not be read as expounding a correspondence theory of truth can be coherently held. The main focal points of the paper will be Hacker’s and Beckermann’s deflationary/semantic reading of the TLP, Sullivan’s and Johnston’s identity reading and Glock’s reading which proposes that the official theory of truth of the TLP is the obtainment theory joined with a correspondence theory of depiction. As Glock proposes that the TLP could hold a non-conventional correspondence theory of truth, the views on truth from the TLP will be compared with such a correspondence theory as proposed by Rassmussen in his book Defending the Correspondence Theory of Truth.

Jedna od većih zabluda modernog doba je stav kako nam je znanost jedini vodič u istinitoj spoznaji svijeta. Ono što je bila uloga filozofije i religije u „mračnom“ dobu, u vrijeme prosvjećenosti preuzima znanost. Smatra se kako je ovime postignut kopernikanski obrat, jer se više stavovi ne prihvaćaju na temelju golog autoriteta, nego na temelju kritičke refleksije. Umjesto dogmatičnosti, kriterij bi postala racionalnost. Ogroman napredak i visoki stupanj primjenjivosti znanstvenih dostignuća samo su pojačali ovu tezu. Nasuprot gore navedenoj tvrdnji, polazno stajalište ovog istraživanja je da znanost uopće ne govori o istini. Sama narav znanosti, kako su je definirali Popper te Kuhn nakon njega, pokazuje kako je u znanosti cilj pronaći rješenje koje je trenutno održivo te ga mijenjati po pronalasku boljeg rješenja. Naglasak nije na točnom opisu svijeta, nego na opisu koji se u tom trenutku najbolje uklapa u cjelokupnu pozadinsku teoriju. Zato se kaže kako znanost barata operantnim, a ne realnim definicijama. Drugim riječima, iz rezultata znanosti ne može se izvesti zašto je nešto onakvo kakvo jest, oni nam samo govore na koji način se odvija neka spomenuta pojava ili više njih. Ovo je ponukalo neke filozofe na radikalan stav po kojem stvarnost po sebi uopće ne postoji, svatko sebi izgrađuje stvarnost onakvu kakvom je vidi i kako mu odgovara. U radu će se kroz prizmu stavova Ede Pivčevića prikazati odnos istine prema znanstvenim istraživanjima te argumentirati kako se o istini može govoriti samo unutar filozofskog konteksta.

Iako je Faust Vrančić odavno poznat kao hrvatski znanstvenik svjetskoga glasa, njegov filozofski rad dugo je bio gotovo potpuno nepoznat. Njegovu filozofskomu opusu pripada jedan kratak spis o logici, pisan u nominalističkome duhu te jedan spis o etičkoj problematici, pisan iz kršćanske perspektive. Upravo je ovaj drugi spis predmet ovoga istraživanja, a cilj je ukazati na neke izvore iz kojih je Vrančić crpio svoje stavove, tj. povezati ga s etičkom tradicijom te izložiti temeljne odrednice njegova učenja. Analizom djela može se utvrditi kako je Vrančić dobro poznavao Aristotelova djela, što je vidljivo i iz njegova spisa o logici, a također je vidljiv i znatan utjecaj Augustinove etike. Uz ove filozofske izvore Vrančić pri izricanju svojih etičkih stavova rabi i neke izvore iz kršćanske tradicije i teologije, kao što je Sveto pismo, osobito poslanice apostola Pavla. Poseban naglasak bit će stavljen na tri temeljne krjeposti koje Vrančić navodi: poniznost, čistoća i siromaštvo te na njihove suprotnosti, oholost, raskoš i škrtost. Zaključno, Vrančićevo djelo promotrit će se iz konteksta tadašnje etičke misli te će se pokušati izvesti zaključak o njegovoj filozofskoj vrijednosti.

Pojam znanja u filozofskoj tradiciji ima dugu povijest, a posebno je naglašavan u razdoblju prosvjetiteljstva. Tada se znanje i razum kao preduvjet svakog znanja naglašavalo kao ono što treba čovjeku biti jedini putokaz. Kako bi pojam znanja što više naglasili, prosvjetitelji ga suprotstavljaju s pojmovima autoriteta i tradicije. Prema njima ovi pojmovi u sebi sadržavaju poslušnost i slijepo prihvaćanje stavova bez njihova propitivanja. Ovo je po njima nespojivo s čovjekom, koji treba stvarnost kritički promišljati te usvajati stavove samo na temelju kritičkog uvida, a ne na temelju tradicijskih zasada ili autoriteta. Oštru kritiku ovog prosvjetiteljskog stava pruža Hans Georg Gadamer, koji će reći kako znanje i autoritet nisu isključivi pojmovi, budući da se autoritet i stječe kroz znanje, tj. uviđanje kako netko posjeduje nadmoćniju razinu znanja, a ne kroz slijepu poslušnost. Također je za Gadamera bitno da istakne kako znanje nije moguće bez nekog predznanja ili pred-sudova (predrasuda) koje služe kao temelj svakom znanju.

Kada se govori o državi, najveći se naglasak stavlja na njezin ustroj, odnosno na pitanje je li optimalno uređenje demokracija, socijalizam ili neki drugi oblik vladanja. Pritom se uglavnom zaboravlja na činjenicu da su osobe koje upravljaju važnije od sustava kojima su na čelu. Uviđajući ovaj problem, već je Platon ponudio rješenje koje je po njegovu mišljenju idealno. Naime, on smatra da bi državom trebali upravljati filozofi. Dakako, riječ filozof on shvaća u njezinu izvornome značenju – ona se odnosi na ljude koji ljube mudrost, odnosno na osobe koje teže za najuzvišenijim dobrom. Članak problematizira pitanja vezana za društveni ustroj i izbor vladara ponajviše kroz prizmu Platonove političke filozofije, pogotovo dijela koji se bavi odlikama filozofa kao vladara i razlozima zbog kojih bi filozofi trebali biti vladari. Pojam filozof u ovome kontekstu obuhvaća ne samo ljude koji se profesionalno bave filozofijom nego sve one koji se u svome djelovanju upravljaju četirima temeljnim krjepostima: mudrošću, hrabrošću, umjerenošću i pravednošću. No kako rasprava ne bi bila jednosmjerna, u radu su izložene i dvije teorije koje kritiziraju zamisao o filozofima kao vladarima. Riječ je o Kantovu i Popperovu viđenju ovoga problema. Na temelju sučeljavanja suprotstavljenih stavova zaključuje se da istinskoga liderstva nema bez areteističkoga pristupa politici.

Rad će tematizirati problem komunikacije iz više aspekata. Nit vodilja bit će teorijsko promišljanje o komunikaciji s filozofske perspektive propitujući izvore komunikacije i njenu mogućnost. Kroz ova općenita pitanja biti će dotaknuta i neka posebna pitanja, kao što bi bila kritika esencijalizma, problem slijeđenja pravila te prikladna teorija komunikacije ili razgovora. Teze rada pokušati će se utemeljiti na autoritetima analitičke filozofije kao što su Frege, Wittgenstein, Searle, Kripke i Grice te njihovim stavovima o komunikaciji i s njom povezanim pitanjima.

Autori članka bave se Aristotelovim shvaćanjem matematičkih predmeta u okviru njegova realističkog pristupa s posebnim osvrtom na njegovo djelo Metafizika. Tako prema Aristotelu matematički predmeti ne postoje odvojeno od zamjetljivih bivstava, a uz to matematički predmeti nisu niti mogu biti bivstva. Kad bi to oni uistinu mogli biti, onda bi se od crta, točaka i brojeva moglo sastaviti neko materijalno bivstvo. Kada matematička znanost promatra svoje predmete, promatra ih kao da su bivstva, iako to stvarno nisu. Iako predmeti matematike nisu bivstva – οὐσίαι, Aristotel će ustvrditi da jesu bića – ὄντα jer je istinito reći da postoje bivstva (ono što je odvojeno), kao i one stvari kojima je bivstvo temelj – ono što nije odvojeno, a i to što je neodvojeno jest neko biće – τὸ ὄν. Ovdje je uključena i kritika Platonova shvaćanja matematičkih predmeta jer je on matematičke predmete držao zbiljskima i odvojenima iz zamjetljivoga, odnosno vidljivoga područja. Glede tumačenja Aristotelove realističke filozofije matematike autori ističu da se ona može klasificirati kao apstrakcionizam, fikcionalizam i qua teorija. Na kraju članka autori se dotiču naravi matematike od Aristotelova vremena pa sve do 18. stoljeća ističući da se u tome vremenu matematika shvaćala kao znanost o veličinama, onim neprekinutim (kontinuiranim) – koje treba proučavati geometrija, i onim prekinutim (odvojenim, diskontinuiranim) – koje treba proučavati aritmetika., The authors deal with Aristotle’s understanding of mathematical objects within his realistic approach, with special emphasis on his work Metaphysics. According to Aristotle, mathematical objects do not exist separately from their perceptible substance, moreover, mathematical objects are not, neither may be, substance. If they were substance, then it would be possible to put together some material substance from lines, dots and numbers. When mathematical science observes its objects, it sees them as if they were substance, even though they are really not. Although mathematical objects are not in the mode of being - οὐσίαι, Aristotle would say that they are being- ὄντα, because it is true to say that they are beings (which are separated), as well as the things which the substance is the foundation of - which are not separated, but what is not separated is also some being - τὸ ὄν. Here is included the criticism of Plato’s understanding of mathematical objects because Plato understands mathematical objects as real and separated from perceptible or visible areas. With regard to the interpretation of Aristotle’s realistic philosophy of mathematics, the authors point out that it can be labeled as abstractionism, fictionalism and qua theory. In the end the authors touch upon the nature of mathematics from Aristotle’s time to the 18th century, noting that during that period mathematics was understood as a science of sizes, those uninterrupted (continuous) - to be studied by geometry, and those interrupted (separated, discontinuous) - to be studied by arithmetic.

Faced with the ever growing advancement of artificial technology, we have to confront the question of computers being able to mimic the behaviour of people, especially mental behaviour. To answer this questions, the authorities of two philosophers will be consulted. Wittgenstein' s later philosophy will be a starting point, where the philosopher claims that it is nonsensical to attribute mental concepts to machines, because they lack the necessary background that human being have. The argument will then progress to the ideas of J. R. Searle, who is also adamant in refusing the privilege of thinking to machines. According to him, computers can only do tasks that they are commanded to do, without knowing what they are doing. To this purpose he outlines his Chinese room experiment. Every understanding needs consciousness and consciousness uses a special kind of causality, intentional causality, which can be found only in human beings.

Djelo Petra Bakule Pravo Mudroznanje podijeljeno je na tri knjige: O Bogu stvoritelju, O Bogu uzdržitelju i O Bogu otkupitelju. U njima se, osim teoloških, nalaze i razmatranja iz raznih filozofskih disciplina. Tako susrećemo metafizička, poglavito teodicejska promišljanja, kozmološku teoriju, koja uključuje opis svijeta i svih njegovih elemenata, te gnoseološke i antropologijske postavke. Što se metafizičke problematike tiče, u ovome djelu nalazimo opis Boga kao najvećega bića te načine na koje čovjek spoznaje Boga. Govori se također i o pet načina kako nastaju bića. Stvaranje ni iz čega najsavršeniji je način i svojstven je samo Bogu. Svijet kao cjelina prolazan je pa se ne može razumjeti iz samoga sebe. Potreban je dakle uzrok izvan njega. Bez stvoritelja i ureditelja svijet bi bio tek slijepa namjera. Bog pak sve stvara iz slobodne volje, a ne iz nužnosti ili zbog toga što su bića zaslužila da ih se stvori. Tako je stvorio dvije vrste bića, tijelo i netijelo. Tijelo je složeno, nastalo od dijelova i ima osjetilno opažljive kvalitete. Netijelo pak nema dijelova, uvijek je i u svakome trenutku jedno, ne pripada mu ništa što pripada tijelu. Među netjelesna bića Bakula ubraja duše živih bića te anđeoska bića. Od tjelesnih bića čovjek je najsavršenije Božje stvorenje. S pravom se može reći da je Bakulina metafizika pod snažnim utjecajem skolastičke filozofije.

U radu se daje opis Bakulinih kozmoloških shvaćanja obrađenih u prvoj i drugoj knjizi njegova djela Pravo mudroznanje za svakog čovika. Iako su ta pitanja povezana s ontološkim, teološkim i spoznajnim pitanjima naglasak je stavljen na pitanja o svijetu u svjetlu filozofskih i novijih znanstvenih spoznaja Bakulina doba. Govori se o Bakulinu objašnjavanju u stihovima cjeline svijeta i njegove uređenosti, njegovoj promjeni, svojstvima tijela koja postoje u svijetu, njihovim međudjelovanjima (gravitacijska sila), uzročnosti i sl. Posebno se ističe njegovo razumijevanje nauka o elementima pa se navode neke tvrdnje o vatri, vodi, zraku i zemlji. Dosta je i pitanja vezanih uz svjetlost i nebeska tijela i njihovo kretanje. Oštar naglasak se stavlja na ulogu Sunca za život na Zemlji. Utvrđuje se da je Bakulino djelo prosvjetiteljskog karaktera jer puku kojemu je djelo namijenjeno želi objasniti novija znanstvena postignuća na način kako bi ga svi mogli razumjeti, a to je narodni deseterac., The article describes the cosmological thoughts of Petar Bakula, mentioned in the first and second book of his work Pravo mudroznanje za svakog čovika (True wisdom for every man). Even though these issues are related to ontological, theological and epistemological issues, an emphasis is put on the issues related to the world in the light of philosophical and more advanced scientific outlooks of Bakula’s time. The article gives explanations of the world as a whole, its order and change, characteristics of the entities that exist in it, their mutual attraction (gravity), causality and other issues put out in verse. A special attention is paid to his teaching about elements, therefore some claims about earth, fire, air and water are given. A lot of space is also dedicated to elaborations about light, heavenly bodies and their movement. The role of the impact of Sun on the life on Earth also has a pivotal role in the text. It is concluded that Bakula’s work is enlightening in its essence because it tries to explain to the people of that time more recent scientific discoveries in a way which is understandable to everybody, and that is the decasyllable.

Ovim se člankom nastoji baciti novo svjetlo na osobu i djelo Ludwiga Wittgensteina, poznatoga austrijskog mislitelja, po mnogima jednoga od najvećih suvremenih filozofa. U znanstvenome svijetu njega se obično percipira kao prethodnika logičkoga pozitivizma, odnosno jednoga od osnivača analitičke filozofije pa se pretpostavlja kako je on, poput većine filozofa spomenutoga pravca, religiju smatrao besmislenom ili o njoj uopće nije govorio. Nasuprot takvoj predodžbi u ovome se radu argumentirano pokazuje kako je čitav njegov život bio prožet religioznim impulsom i bitno mu zacrtavao smjer. Iako nije bio pripadnik nijedne religijske zajednice, Wittgenstein je svim problemima pristupao s vjerskoga zrenika. O tome se govori u članku koji je podijeljen u tri tematske cjeline. U prvoj se predočuje religiozna pozadina Wittgensteinova života, u drugoj se iznose njegovi stavovi o religiji, a u trećoj se razmatraju mišljenja nekih priznatih filozofa vezanih za ovu problematiku., This article stems from the need to shed a different light on the person and writings of Ludwig Wittgenstein, a renowned Austrian thinker, who many people see as one of the greatest contemporary philosophers. An image of Wittgenstein as the predecessor of the logical positivism and one of the founders of analytical philosophy is present in the scientific world. From this some draw an assumption that he thought of religion as senseless as many of these philosophers or refused to talk about it at all. In contrary to such a view, this article presents, with valid arguments, a viewfrom which it is clearly visible that his whole life was driven by a religious impulse, which determined its most part and set its direction. Although he was a member of no religious confession, he looked at every problem from a religious point of view. This is presented through three thematic units of the article. The first will be dealing with the religious background of Wittgenstein’s life, the second will present the attitudes to religion and the third will consider viewpoints of some known philosophers on this issue.

Tema ovog rada je kritika moralnog relativizma. Usko ćemo teorijski obraditi i problem istine koji je još uvijek središte filozofije, no u suvremenom svijetu nailazi na još veći problem zbog zlouporabe tog pojma. Preko povijesnog aspekta definiranja relativizma će se iznijeti glavni pojmovi i definicije moralnog relativizma, kao i njegove podjele. Kritika je podijeljena na nekoliko glavnih skupina, na koje se ponajviše usredotočio Neil Levy u svom djelu „Moralni relativizam“. Tako je kritika podijeljena na naturalističku pogrešku, argument tolerancije, kulturni i biološki determinizam te naposljetku na pluralizam vrijednosti. Obradit će se i pojam novog relativizma te prikazati neke od primjera suvremenog relativizma. The topic of this essay is the critique of moral relativism. We will also deal theoretically with the problem of truth, which is still the center of philosophy, but in the modern world it encounters an even bigger problem due to the misuse of this term. Through the historical aspect of defining relativism, the main terms and definitions of moral relativism, as well as its divisions, will be presented. Criticism is divided into several main groups, most of which Neil Levy focused on in his book "Moral Relativism". Thus, criticism is divided into naturalistic error, the argument of tolerance, cultural and biological determinism, and finally pluralism of values. The concept of new relativism will also be discussed and some examples of contemporary relativism will be presented.

Vinkovci, najstariji europski grad, za vrijeme Domovinskoga rata doživio je neprocjenjive štete na gospodarskim, sakralnim i kulturnim objektima. U radu se na primjeru grada Vinkovaca, čiji je velik dio površine upisan u Registar spomenika kulture, ukazuje na kulturocid kojim su, osim povijesne tradicijske cjeline grada, uništavani i arheološki lokaliteti te ostalo zavičajno blago vinkovačkoga kraja. Gradski je muzej Vinkovci tijekom Domovinskoga rata bio izložen topničkim napadima i razaranjima s okupiranoga hrvatskog područja u neposrednoj okolici, pa se time građa morala hitno evakuirati u muzeje diljem Republike Hrvatske. Podrobnim istraživanjem arhivskih neobjavljenih izvora Gradskog muzeja Vinkovci obrađuje se ratno stradanje vinkovačke kulturne baštine te analiziraju i prvi puta objedinjuju arheološka i etnološka ratna šteta, kao i oštećenja galerijske umjetničke i tiskane raritetne građe.

Hrvatska je zajedno s ostalim europskim zemljama proteklih godina izložena posve novim globalnim migracijskim pritiscima. Stoga se hrvatsko društvo pored postojećih problema suočilo i s novim socijalnim i političkim izazovima. Istraživanja provedena na općoj populaciji u Hrvatskoj ukazuju na postojanost negativnog raspoloženja prema imigrantima (EVS, 1999 ; Baloban, 2005 ; Franc i sur., 2010 ; Čačić- Kumpes i sur., 2012). Franc i suradnici (2010) ističu da se tumačenje postojećeg raspoloženja građana prema imigrantima prije svega treba shvatiti kao sinergiju percepcija ekonomske, kulturne i sigurnosne prijetnje. Ovaj se rad temelji na podatcima prikupljenim u okviru znanstveno-istraživačkog projekta MYPLACE (Memory, Youth, Political Legacy And Civic Engagement) koji se od 2011. do 2015. provodio u 14 europskih zemalja. Jedan od ključnih ciljeva projekta bila je i analiza sklonosti mladih ekstremnim političkim stavovima poput ksenofobije i šovinizma. Pritom su Mieriņa i Koroļeva (2015) utvrdile izraženije anti- imigrantsko raspoloženje među mladima u postsocijalističkim zemljama. Stoga se u radu bavimo stavovima i mišljenjima mladih u Zagrebu o imigrantima. Podaci su prikupljeni usmenom terenskom anketom na reprezentativnim uzorcima mladih (16-25 godina) dviju gradskih četvrti Podsljeme (N = 610) i Peščenica (N = 607) u razdoblju od rujna do prosinca 2012. te individualnim polu-strukturiranim intervjuima na uzorku dragovoljaca sudionika ankete (N = 61) u razdoblju od siječnja do travnja 2013. Opći je cilj ovog rada utvrditi percepciju imigranata, a pored toga i u kakvom su odnosu ključna socio- demografska obilježja mladih u Zagrebu s postojećom percepcijom te ih komparirati s ključnim pokazateljima o percepciji imigranata u uzorcima mladih u ostalim zemljama sudionicama MYPLACE projekta.

U Zborniku radova s Drugog međunarodnog interdisciplinarnog znanstveno-stručnog skupa "Domovinski rat i njegovi društveno-ekonomski odrazi na razvoj hrvatskog Istoka" objavljena su trideset i četiri rada sudionika iz tuzemstva i inozemstva. Navedeni Skup održan je 2. i 3. prosinca 2015. u Osijeku, a organizirali su ga Institut društvenih znanosti "Ivo Pilar" – Područni centar Osijek, Odjel za kulturologiju Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, Filozofski fakultet Sveučilišta u Mostaru i Ogranak Matice hrvatske Osijek.