Search

U ovom radu bavili smo se izogenijama eliptičkih krivulja. Prvo smo definirali eliptičke krivulje i operaciju zbrajanja, a zatim se posvetili izogenijama. Nakon uvodnih definicija i primjera naveli smo i dokazali neka njihova osnovna svojstva. Nakon toga prešli smo na modularne krivulje. Definirali smo modularne krivulje \(X_0\left( N\right)\) i \(X_1\left( N\right)\) preko kongruencijskih podgrupa modularne grupe SL\(_2\left(\mathbb{Z}\right)\). Zatim smo iskazali tvrdnju da su to algebarske krivulje definirane nad \(\mathbb{Q}\), a nakon toga smo dokazali teoreme koji daju vezu točaka na modularnoj krivulji i eliptičkih krivulja. Takoder smo dali primjere kako se modularne krivulje mogu koristiti u dokazivanju tvrdnji za eliptičke krivulje. Onda smo krenuli na Mazurov teorem. Naveli smo slučajeve u kojima krivulja \(X_0\left( N\right)\) ima racionalne nekaspidalne točke i rekli da teorem kaže da su to svi slučajevi kad je \(N\) prost, a nakon toga smo počeli obradivati pojmove i razultate potrebne za dokaz teorema. Koristeći polje \(p\)-adskih brojeva \(\mathbb{Q}_p\) uveli smo pojmove potencijalno dobre i potencijalno multiplikativne redukcije i, uz pomoć Atkin-Lehnerove involucije, kojoj smo takođr posvetili malo vremena, dokazali važnu pomoćnu tvrdnju. Zatim smo definirali karakter izogenije, ciklotomski karakter i mod \(N\)-Galoisove reprezentacije eliptičkih krivulja. Pokazali smo neke veze izmedu tih pojmova i iskazali rezultat o faktorizaciji karaktera izogenije. Iza toga smo definirali Frobeniusov trag, naveli neka njegova svojstva i iskazali vezu s karakterom izogenije. Naposlijetku, uz pomoć rezultata iz ovog rada te nekoliko teorema iz algebarske teorije brojeva dokazali smo Mazurov teorem.. In this thesis we considered isogenies of elliptic curves. We first defined elliptic curves and the addition operation, after which we turned to isogenies. After some introductory definitions and examples, we stated and proved some of their basic properties. After that, we considered modular curves. We defined modular curves \(X_0\left( N\right)\) and \(X_1\left( N\right)\) using the congruence subgroups of the modular group SL\(_2\left(\mathbb{Z}\right)\). Then we stated the fact that these are algebraic curves defined over \(\mathbb{Q}\) and proved the theorems that give the connection between points on a modular curve and elliptic curves. We also gave examples of how modular curves can be used to prove statements about elliptic curves. Then we moved on to Mazur's theorem. We listed the cases when the curve \(X_0\left( N\right)\) has rational non-cuspidal points and mentioned that the theorem says that these are all the cases when \(N\) is a prime number. After that, we started considering notions and results needed for the proof of the theorem. Using the field of \(p\)-adic numbers \(\mathbb{Q}_p\) we introduced the notions of potential good and potential multiplicative reduction and, using the Atkin-Lehner involution, which we also considered for a while, proved an important auxiliary statement. We then defined the isogeny character, the cyclotomic character and mod \(N\)-Galois representations of elliptic curves. We proved some connections between these notions and stated a result about the factorization of the isogeny character. Next, we defined the trace of Frobenius, stated its basic properties and linked it with the isogeny character. Finally, using the results from this paper and several algebraic number theory theorems we proved Mazur's theorem.

biti će objavljeno

Biti će prikazan program transplantacije bubrega na Klinici za urologiju KBC-a Osijeka, odnosno rezultati rada "najmlađeg" transplantacijskog centra u Hrvatskoj, od 2007. do 2013. godine.

Od 30. siječnja 1971. do 30. siječnja 2011. godine u našem su centru izvedene 922 bubrežne transplantacije i to 360 (39%) sa živog srodnika i 562 (61%) s kadavera. Kroz prvih osam godina postupak uspostave kontinuiteta urinarnog trakta bila je uretero-ureteralna anastomoza. Incidencija uroloških komplikacija u prvih 140 zahvata (urinarna fistula u 11%, komplikacije u vezi s drenažnom protezom urinarne anastomoze u 10, 7%, stenoze i urolitijaza u 4%) bila je primjetna. Većina ovih komplikacija bila je liječena konzervativnim postupcima (60%). Incidencija uroloških komplikacija značajno je smanjena (p

Od 30.01.1971. do 31.12.2007. u našem transplantacijskom centru učinjene su 867 transplantacija bubrega. U prvih 140 bolesnika učinjena je ureteroureteralna anastomoza a nakon toga u svih bolesnika ureterocistoneostomija po Röhlu (726 bolesnika) osim u jednog u kojega je ureter anastomoziran na ileum conduit. U 25 bolesnika je poslijeoperacijski postavljena perkutana nefrostomija i to u 21 bolesnika zbog hidronefroze grafta kao posljedice opstrukcije na nivou ureterovezikalne anastomoze a u 4 bolesnika zbog urinarne fistule na mjestu implantacije uretera u mjehur. Kontrolnom antegradnom snimkom dokazan je dobar položaj nefrostomijskog katetera. Nakon 2-6 tjedana učinjena je kontrolna snimka koja je bila uredna u 14 bolesnika (13 s stenozom uretera i jedan s fistulom uretera). U istih je nefrostomijski kateter izvađen. Kod njih se najvjerovatnije radilo o prolaznom postoperacijskom edemu u području ureterovezikalne anastomoze. U 1 bolesnika zbog stenoze uretera učinjena je ponovna, uspješna ureterocistoneostomija. Također je u jednog bolesnika s urinarnom fistulom učinjena nova ureterocistoneostomija. U jedne bolesnice je postavljen JJ a nakon vađenja stenta bolesnica više nije imala fistulu. U 5 bolesnika učinjena je antegradna ili retrogradna dilatacija stenoziranog dijela uretera te nakon toga postavljena JJ. U 4 bolesnika zahvat je bio uspješan a u jednog je učinjena ponovna ureterocistoneostomija. U 3 bolesnika (jedan s nekrozom uretera i dva s stenozom uretera) učinjena je anastomoza pijelona grafta s vlastitim ureterom). Perkutani zahvati u bolesnika s transplantiranim bubregom nisu česti ali su zbog svoje minimalne invazivnosti poželjni, pogotovo jer su rezultati liječenja zadovoljavajući.

Cilj Karcinom prostate je najčešći oblik raka kod muškaraca, ali još uvijek nije potpuno objašnjen razvoj karcinoma prostate. Kronična upala je važan čimbenik u razvoju karcinoma prostate, a uloga upale u razvoju benigne hiperplazije prostate od nedavno je u žarištu istraživanja. Istraživanja gena, izražaja te zastupnjenosti i polimorfizama gena koji su važni u upalnom procesu, prvenstveno citokina, je važan korak u razumijevanju uloge upale u razvoju karcinoma prostate. Cilj našeg istraživanja je da utvrdimo zastupljenost i ralike izražaja gena za citokine u naših bolesnika sa karcinomom prostate. Materijali i metode Istraživanje je prospektivnog tipa sa prvom odrednicom od 240 bolesnika uključenih (120 sa BPH i 120 sa karcinomom prostate), dok je ukupno trajanje istraživanja 3 godine. Opće zdrastvene informacije, urološki pregled i uzorci za DNA analizu (tkivo ili krv) su prikupljeni od svakog bolesnika. Analizirali smo polimorfizme za: IL-6, IL-10, TGF-β , TNF-α i INF-γ . Rezultati Prikazati ćemo prve rezultate polimorfizama gene za cytokine prikupljene od početka istraživanja. Rasprava TGF- β je važan upravljač staničnim ciklusom sa dvojakim djelovanjem: u početnim stadijima karcinoma prostate zaustavlja razvoj, dok je kod uznapredovalog karcinoma prostate dokazano da potiče pojavu metastaza. TNF-α , IL-6 i INF-γ su upalni citokini sa antivirusnim i antikarcinomskim djelovanjem koje ostvaruju kroz poticanje upale i mobilizaciju T limfocita, dok je za IL-10 u nekim radovima dokazano da ima promotorski efekt na rast karcinoma. Sve od sada zamijećene razlike, dosada objavljene, u polimorfizmima gena citokina su kontradiktorne, te je čak pretpostavka o etničkoj razlici aktualna. Naše istraživanje koje će prikazati izražaj gena za citokine u bolesnika sa karcinomom prostate je prvo u Hrvatskoj.

Pseudoaneurizma je rijetka komplikacija s čestim gubitkomtransplantata. Pojavila se u troje naših bolesnika. U prvog je otkrivena mjesec i pol nakon zahvata na termino-terminalnoj anastomozi gornje renalne s internom ilijačnom arterijom. Pseudoaneurizma je resecirana, ali je ledirana uretero-ureteralna anastomoza s posljedicom gubitka transplantata. Drugom bolesniku su dvije renalne arterije s aortalnim patchom zasebno anastomozirane na vanjsku ilijačnu arteriju. Dva i pol mjeseca bolesnik je primljen zbog porasta kreatinina i hipertenzije. Obradom je otkrivena pseudoaneurizma uz anastomozu gornje renalne arterije s oslabljenom cirkulacijom u pripadajućem dijelu bubrega.Na kiruškoj intervenciji rekonstrukcija je izvršena graftom vene safeneizmeđu interne ilijačne arterije i reanalne arterije. Otvor na eksternoj ilijačnoj arterijizatvoren je patchom vene safene. Tri i pol mjeseca kasnije hitno je primljen zbog bolova u zdjelici. Doplerom je otkrivena pseudoaneurizma 6x7 cm medijalno od transplantata. na intervenciji istog dana zbog značajnog oštećenja zamjenili smo eksternu ilijačnu arteriju Goretex protezom 6 mm. Donju bubrežnu arteriju nismo uspjeli spasiti. Stanje pacijenta je dobro uz dobru funkciju transplantata. trećem bolesniku je pseudoaneurizma otkrivena Doplerom 15 mjeseci od zahvata. Zbog uredne cirkulacije u bubregu i male vjerojatnosti uspješnog operacijskog rješavanja odlučili smo se za praćenje. Promjer pseudoaneurizme se smanjio od 34 na 26 mm.

Uvod. Iako se ciklosporin koristi više od dvadeset godina u iunosupresivnom liječenju boleesnika s transplantiranim bubregom, tek odnedavno se zna da koncentracija ciklosporina u serumu određena dva sata nakon primjene (C2) dobro korelira s incidencijom nefrotoksičnosti i krize odbacivanja transplantata. Svrha ovog istraživanja bila je ispitati korelaciju C2 monitoringa ciklospirina s incidencijom akutnog odbacivanja transplantata i ranog prepoznavanja nefrotoksičnog učinka ciklospirina. Metode. U ispitivanje je uključeno 50 bolesnika od kojih 8 na dvojnoj (ciklosporin, steroidi), a 42 bolesnika na trojnoj imunosupresivnoj terapiji (ciklosporin, mikofenolat mofetil ili azatioprin). Svi bolesnici transplantirani su u razdoblju od 1998. do 2005. godine. Vršena su mjerenja koncentracije ciklosporina neposredno prije uzimanja terapije i/ili dva sata nakon uzimanja terapije. Korištena je imuno-assay tehnika određivanja ciklosporina. Rezultati. Vrijednosti C2 u bolesnika s dvojnom terapijom u prosjeku su bila 1000 ng/ml. U 6 bolesnika javilo se akutno odbacivanje transplantata potvrđeno citološki, radioizotopski ili biopsijom. Više vrijednosti koncentracije ciklosporina bile su povezane s kliničkim i laboratorijskim znacima nefrotoksičnosti. Incidencija krize odbacivanja bila je podjednaka u bolesnika s visokim i nižim koncentracijama ciklosporina. Zaključak. Praćenjem koncentracije ciklosporina u serumu C2 monitoringom u bolesnika s bubrežnim transplantatom mogli smo rano utvrditi nefrotoksični učinak ciklosporina. Ciljne vrijednosti C2 bile su od 800 do 1000 ng/ml, dovoljne za adekvatnu imunosupresiju. Bitna razlika između C0 vrijednosti i C2 vrijednosti u odnosu na rano prepoznavanje krize odbacivanja nismo utvrdili.

Cilj - Transplantacija bubrega je metoda izbora u liječenju bolesnika s terminalnom renalnom insuficijencijom. Zbog dobrih rezultata preživljavanja bolesnika i transplan&not ; tata sve je veće zanimanje bolesnika za njom. Za društvo je zanimljiva jer je ekonomičnija od dijalize. Budući da se potrebe za bubrezima za presađivanje ne mogu zadovoljiti organi&not ; ma od davatelja sa smrću mozga, koriste se živi davatelji i manje kvalitetni umrli davatelji, a u takve spadaju davatelji s nekucajućim srcem. Materijal i metode - U razdoblju od 1989. do 2002. izvršili smo 21 transplantaciju bubrega uzetih od 11 davatelja nakon zastoja srca uz primjenu perfuzije in situ. Topla ishe&not ; mija kretala se uz primjenu kardiopulmonalne reanimacije od 12 do 85 min. (srednja 50 &plusmn ; 24 min.). Hladna ishemija trajala je od 7 h 30 min. do 26 h (srednja 19, 42 &plusmn ; 3, 88 h). Rezultati - Funkcija se javila odmah u 7 bolesnika, dok je odgođena funkcija zabilježena u 11 bolesnika uz trajanje dijalize od 3 do 27 dana (srednje 13 &plusmn ; 9, 22). Pet je bole&not ; snika izgubilo bubreg zbog: venske tromboze 1, nefrotoksičnosti ciklosporina 1 i odbacivanja 3, jedan u tijeku postoperacijske akutne renalne insuficijencije, a dva kasnije u tijeku prvog tromjesečja. Jedna je bolesnica umrla 6 mjeseci poslije transplantacije zbog tromboze mezen&not ; terijalne arterije, a dvoje od infarkta nakon 6, odnosno 8 godina. Kumulativno preživljavanje bolesnika je 95% nakon jedne i pet godina, a transplantata 71% nakon jedne i pet godina. Kreatinin u serumu nakon 12 mjeseci kretao se od 75-250 &micro ; mol/l (srednji 145 &plusmn ; 67, 9). Rasprava - Svjesni smo da bi uzimanje bubrega od umrlih davatelja s nekucajućim srcem trebalo biti bolje i brojnije. Rad je prikaz entuzijastičkih pokušaja u dobivanju bubre&not ; ga za transplantaciju od umrlih osoba s nekucajućim srcem. Odraz je situacije u proteklom periodu kada sistematski pristup ovom problemu nije bio moguć. Veliki manjak bubrega za presađivanje tjera nas na nalaženje novih izvora organa. Oni od davatelja s nekucajućim srcem čine se najrealniji.

Uloga blokatora receptora za IL-2 kod transplantacije bubrega.

Prostate cancer is a major public health problem of the male population in all the developed countries1. This non-skin cancer is the foremost one facing man today. Prostate cancer has become the second leading cause of cancer death2. In this study we investigated changes in the prostate carcinoma incidence and manifestation during a thirty-three years period. The study included 1, 226 cases of prostate cancer diagnosed from 1972 to 2005 in the Primorsko-Goranska County, Croatia. The age-adjusted incidence of prostate cancer increased from 1.69 per 100, 000 men annually in 1972 to 137.58 per 100, 000 men annually in 2005, which is an 81.4-fold increase. The percentage of patients with bone metastases on the first medical examination decreased from 1972 (75%) to 2005 (15%). The most of the patients with bone metastases at the first medical examination were between 30 and 50 years old. Early detection measures, such as prostate specific antigen testing and transrectal ultrasound guided prostate biopsy combined with the raised public awareness of the disease, most probably resulted in an increase of incidence.

U radu se govori o mogućnostima transplantacije bubrega kod donora s nekucajućim srcem.

U radu se prikazuju naša iskustva u liječenju bolesnika s karcinomom prostate.

Karcinom prostate danas je najčešći maligni tumor kod muškaraca u SAD i Zapadnoj Evropi i treći po učestalosti u Hrvatskoj. Relativno mali broj bolesnika otkriva se u početnom stadiju bolesti i podvrgava radikalnom liječenju, a veći dio bolesnika pokazuje znakove uznapredovale bolesti i udaljenih metastaza. Tijekom 14 godina (1991.-2004.) kod 1082 bolesnika dijagnosticirali smo karcinom prostate. Više od 59% bolesnika bili su u dobi iznad 70 godina. Najčešći simptomi karcino&not ; ma prostate bili su učestalo mokrenje i križobolja. Kod prvog pregleda oko 29% bolesnika imala su zahvaćena oba lobusa prostate, a kod 30% bolesnika nađene su metastaze. Najčešće su metastaze (26%) u koštanom sustavu (kosti zdjelice i LS kralješnica), a samo u 4% bolesnika našli smo ih u solidnim organima (pluća i jetra). Po TNM klasifikaciji stadij i T1 i T2 su dijagnosticirani kod 752(70%) bolesnika. Patohistološkim pregledom kod 47% bolesnika nađen je Gleason score 2, a Gleason score 3 kod 24% . Kod 12% bolesnika učinili smo radikalnu prostatektomiju. Najčešće smo pri&not ; mjenjivali kombinaciju kastracije i antiandrogena (55%) bolesnika te kombinaciju kastracije i Estracyta (19%). Progresija bolesti se javljala češće kod bolesnika sa višim gradusom i Stadijem bo&not ; lesti i to obično unutar prve godine od početka liječenja (13% bolesnika). Od ukupno umrla 179 bolesnika karcinom prostate bio je uzrokom smrti kod 68 bolesnika (38%).

Prvom transplantacijom bubrega izvedenom 30. siječnja 1971. u KB “Dr. Zdravko Kučić’’, Rijeka, započela je era transplantacijske medicine u nas. Stečena nova znanja omogu}ćla su daljnji razvoj transplantacijske medicine u Hrvatskoj. Bolja organizacija, multidisciplinarna suradnja i financijska potpora transplantacijskom programu, prije svega programu transplantacije organa umrle osobe, stvaraju dobre uvjete rada. Transplantacija organa umrle osobe, posebno bubrega, poboljšava kvalitetu života bolesnika i nije toliko skupa kao liječenje dijalizom. Rezultati preživljavanja presatka i bolesnika slični su rezultatima CTS-a (suradnja – multicentri~na transplantacijska studija) – Heidelberg. Zbog svega toga potrebno je nastaviti s usavršavanjem transplantacijskog programa. No program, a time i nacionalni zdravstveni interes, može se ostvariti jedino uz izraženu multidisciplinarnu suradnju, The first kidney transplantation performed on January 30th 1971 opened a new era in transplantation medicine at the University Hospital “Dr. Zdravko Ku~i}’’ in Rijeka. The knowledge acquired from first experiences enabled a further development of transplantation medicine in Croatia. Good work environment and better results can be achieved with a better organization, multidisciplinary collaboration and the financial support to the transplantation program. Cadaver organ transplantation, especially kidney transplantation, improves patients’ life quality and is also less expensive when compared to dialysis treatment. Graft and patient survival in our clinic is similar to the results presented in the Heidelberg CTS (Collaborative Transplant Study). A further development of the transplantation program is our primary and most important challenge and obligation. But the program and, with it, the national health care, can only be achieved through a multidisciplinary collaboration

A 37-year-old male patient presented with a Bellini duct carcinoma, at first as a metastatic illness of the paraaortal lymph nodes, without significant radiologic signs of a kidney tumor. Cytological diagnostics did not recognize this tumor. Macroscopically and microscopically the tumor fulfilled the major and minor criteria of Sringly et al., but immunohistochemical findings did not show cell affinity for UEA-1, which, according to the literature, typically confirms its origin from Bellini ducts. This rare neoplasm, primarily found in a younger population, still represents a diagnostic and therapeutical challenge as a result of its aggressive clinical course. In our patient, as in the majority of cases presented in the literature, tumor prognosis was very poor, in spite of aggressive surgical, radium and immune therapy.

Infekcija citomegalovirusom (CMV) je najčešća infekcija nakon transplantacije organa sa znatnim morbiditetom i mogućim mortalitetom. Obično se pojavljuje tijekom prvihnekoliko mjeseci nakon transplantacije. U nastojanju što boljeg praćenja CMV infekcije počeli smo 1999. ispitivanje CMV antigenemije pp65 na leukocitima periferne krvi. Fosfoprotein 65 (pp65) jedan je od proteina virusnog matriksa koji se pojavljuje na inficiranim stanicama u ranoj fazi infekcije.Iz suspenzije leukocita (2x10 na9/L), pripremi se preparat u citospin centrifugi i tretira monoklonskim protutijelima specifičnim za pp65, rezultat imunokemijske reakcijeprocjenjuje se na temelju nalaza pozitivnih stanica na 200.000 leukocita. Test je ukupno izneden 304 puta u 76 bolesnika. Devet bolesnika imalo je uvijek negativan rezultat. Pozitivan nalaz antigenemije pojavio se 25, 68&plusmn ; 15, 51 dana nakon transplantacije. Bolesnike smo podijelili u tri skupine prema broju pozitivnih stanica: I20 stanica. U prvoj skupini samo jednom bolesniku ordiniran je ganciklovir peroralno zbog geografske indikacije. U drugoj skupini liječena su tri (15%) bolesnika, au trećoj svih 11 (100%)bolesnikaN temelju tri godine iskustva da je optimalna granična vrijednost 20 pozitivnih stanica na 200.000 leukocita, iznad koje bi obavezno trebalo provesti liječenje ganciklovirom. Praćenje CMV antigenemijebilo nam je od velike pomoći u otkrivanju i praćenju CMV infekcije.

Na dan 31. 12. 2001. godine u Republici Hrvatskoj dijalizom je liječeno 2486 bolesnika s terminalnim bubrežnim zatajenjem (TBZ). Svega jedna trećina bolesnika nalazi se na Nacionalnoj listi čekanja za transplantaciju bubrega od umrle osobe. U većine preostalih bolesnika transplantaciju onemogućavaju prateća oboljenja. Razlog tome je stalni porast prosječne dobi bolesnika na dijalizi i s time u svezi veće učestalosti kardiovaskularnih (KV) oboljenja i šećerne bolesti.Tijekom ispitivanja mogućih primatelja pozvanih s Nacionalne liste čekanja na transplantaciju bubrega u KBC Rijeka, od siječnja 1997. do srpnja 2002. godine, u 52 (35, 9%)od ukupno 145 kandidata ustanovljene su kontraindikacije. Analizirani podaci pokazuju da je potreban selektivniji odabir i temeljito ispitivanje prije uvrštenja te redovito pregledavanje mogućih primatelja nakon prijavljivanja na listu čekanja, kao bi se na vrijheme interveniralo i primijenilo liječenje pratećih oboljenja koja mogu utjecati na njihovo preživljavanje. U slučaju pojave kontraindikacija za transplantaciju, bolesnika treba privremeno ili trajno odjaviti s liste čekanja.

Liječenje limfocela nakon transplantacije bubrega.

Za razliku od liječenja redovitom dijalizom, uspješna transplantacija kod većine bolesnika s terminalnim bubrežnim zatajenjem poboljšava kvalitetu života i smanjuje rizik mortaliteta. Prije prijavljivanja na listu čekanja za transplantaciju, potencijalnog primatelja treba temeljito ispitati i pripremiti odnosno primjereno liječiti prateća oboljenja koja bi mogla utjecati na njegovo preživljavanje. Posebno rizične skupine čine bolesnici s kardiovaskularnim bolestima i dijabetesom. Analizirani su razlozi neprihvaćanja potencijalnih primatelja, pozvanih na transplantaciju bubrega u KBC Rijeka tijekom razdoblja od 1.1.1997. do 1.6.2002. god. Učinjeno je 88 kadaveričnih transplantacija bubrega, 145 bolesnika je pozvano s nacionalne liste čekanja. Kod 22 (15, 2%) bolesnika bila je pozitivna križna proba s limfocitima davatelja, 6 (4, 1%) bolesnika je odbilo transplantaciju. Kod 23 (15, 9%) bolesnika ustanovljene su druge kontraindikacije za transplantaciju, prvenstveno kardiovaskularne i upalne. S obzirom na značajni kardiovaskularni i drugi komorbiditet kod bolesnika s terminalnim bubrežnim zatajenjem, potrebne su stalne provjere njihovog zdravstvenog stanja s razmatranjem privremenog ili trajnog odjavljivanja s liste čekanja za transplantaciju.

We report an unusually late urinary leakage which appeared seven months after kidney transplantation. A 48-year old female patient received a cadaveric kidney on November 5 th 1999, after six years spent on hemodialysis. Her end-stage renal disease was vesicorenal reflux. Before implantation of the kidney a transvesical Gil Vernet's antireflux operation was performed. An ureteroneocystostomy according to Politano-Leadbetter technique was done. The kidney function established with a delay of 15 days. Serum creatinine reached a normal level 6 weeks later. She received sequential immunosuppression. At the beginning of June 2000 the patient was admitted urgently because of fever (41 C)and urinary retention. After bladder catheterisation micturition was normal. Ultrasound examination and i.v. urography revealed pyelocaliceal and ureteral dilatation. Gynecological examination suggested a right tubo-ovarial abscess. Under antibiotic treatment the patient became afebrile after three days and she left the hospital two weeks later. At discharge the patient was informed about the possibility of surgical intervention. At the end of June 2000 the patient was readmitted because of pain in the right lumbal and inguinal regions. Ultrasound examination confirmed an earlier revealed pelvic and ureteric dilatation. A retrograde ureteropyelography demonstrated a contrast extravasation from the prevesical part of the transplant ureter. Discovery of the urinary leakage accelerated an operative intervention. Through a lower median laparotomy the transplant ureter was resected and an end-to-side anastomosis to the native right ureter was performed using a J stent. The postoperative course was uneventful. A pathological examination of the resected ureter found fibrotic changes with a short area of necrosis and a hole at the place of urinary extravasation. We consider that fibrotic changes were the consequence of impairment in ureteral circulation. Ureteral dilatation contributed to additional worsening of blood circulation and caused necrosis and urinary leakage. Since at the laparotomy the right ovary and Fallopian tube had a normal appearance, we can suppose that a tubo-ovarian abscess never existed and an urinary leak was probably present yet at the beginning of symptomatology.

Tehnološkim napretkom, promjenom stavova i mogućnosti liječenja osamdesetih godina sve se veći broj starijih bolesnika uključuje na dijalizu. Prva transplantacija u bolesnika starijih od 60 godina u KBC Rijeka učinjena je 1981.godine. od 1972. do 31.12.1999. godine učinjeno je 342 transplantacije bubrega od kadavera, a starijih od 60 godina bilo je 35(10, 2%). Prosječna životna dob iznosila je 64, 9 godina. Najčešći uzrok bubrežnog zatajenja bio je pijelonefritis 828, 6%) i glomerulonefritis (20%). Jednogodišnje preživljavanje transplantata bilo je 85, 6%. Od ukupnog broja, 14 ih je umrlo s funkcionirajućim transplantatom, a čeriri bolesnika ponovno je zpočelo liječenje dijalizom. Najćešći uzrok smrti su kardiovaskularne bolesti, malignitet i infekcije. Funkcionirajući transplantat ima 12 bolesnika. kod pet bolesnika zbog odlaska u druge centre nemamo potpune podatke. U pretransplantacijskoj obradi moramo obratiti pažnju na kardiovskularne bolesti. Gubitak transplantata zbog odbacivanja je vrlo rijedak. Možemo zaključiti da je kadaverična transplantacija starijih bolesnika od 60 godina uspješna metoda liječenja.

Tijekom 25 godina, od 30.01.1971. do 30.01.1996. izvršeno je u KBC-u Rijeka 615 transplantacija bubrega, 318 (52%) sa živog i 297 (48%) s umrle osobe. Nakon uvođenja ciklosporina u imunosupresivni protokol 1984.g. značajno se poboljšalo preživljavanje transplantata.

Prva transplantacija bubrega u Rijeci i Hrvatskoj učinjena je 30. siječnja 1971. pod vodstvom prof. dr. Vinka Frančiškovića nakon nekoliko godina svestranih priprema. Tijekom 25 godina, od 30.01.1971. do 30.01.1996. izvršeno je u KBC-u Rijeka 615 transplantacija bubrega, 318 (52%) sa živog i 297 (48%) s umrle osobe. U velikoj se većini zahvata radilo o prvoj transplantaciji, 20 puta o drugoj i jednom o trećoj transplantaciji. Dob bolesnika u vrijeme transplantacije neprestano se povećavala uspoređujemo li petogodišnja razdoblja tijekom proteklog perioda. Učestalost kroničnog glomerulonefritisa smanjila se među bolesnicima podvrgnutim transplantaciji bubrega sa 76% na 60%. Prvi je bolesnik s dijabetičkom nefropatijom podvrgnut transplantaciji bubrega 1976. godine. Ukupno je 12 dijabetičara primilo bubreg, a troje je bolesnika podvrgnuto simultanoj transplantaciji bubrega i pankreasa. Najmlađi je bolesnik u vijreme transplantacije imao 7, a najstariji 70 godina. Ciklosporin uvodimo u imunosupresiju 1984. godine. Uz konvencionalnu imunosupresiju imali smo kumulativno preživljavanje bolesnika s bubregom živa davatelja 95% nakon jedne i 83% nakon pet godina. Preživljavanje transplantata iznosilo je 73% i 47%. Nakon transplantacije bubrega s umrle osobe preživljavanje bolesnika je iznosilo 82% nakon jedne i 71% nakon pet godina, a transplantata 51 i 38%. Uz ciklosporin preživljavanje bolesnika s bubregom živa davatelja bilo je 94% nakon jedne i 90% nakon pet godina (N.S.), a transplantata 87% i 67% (p

We report a 65 years old woman as a living kidney donor for her 25 years old son been on regular hemodialysis. Preoprative donor screening showed splenic artery aneurysm. She was previously abandoned from living kidney donation in the another transplant center. From our point of view the donation cannot be excluded and surgical treatment of aneurysm should be performed. We performed a left nefrectomy and subsequent resection and excision of splenic artery aneurysm. Further kidney transplantation for her son was successful. Her illness was not reason for her ferusal, but a challenge for her cure.

Citolitičke stanice (citotoksički limfociti T-CTL i urođenoubilačke stanice - NK) igraju važnu ulogu u odbacivanju alogeničkih transplantata. U granulama ovih stanica smješten je citolitički protein perforin. U prethodnim istraživanjima pokazali smo da je ekspresija perforina u limfocitima periferne krvi vrlo niska u primatelja u kojih bubrežni transplantat dugotrajno funkcionira (tolerancija). Cilj je ovog rada istražiti mogućnost predvi|anja akutne krize odbacivanja praćenjem ekspresije perforina u limfocitima periferne krvi. U 10 bolesnika pratili smo ekspresiju perforina u subpopulacijama citolitičkih stanica u vrijeme pojave kliničkih znakova krize, prije udarne terapije solumedrolom, na kraju terapije (5. dan), te 9. dana. Rezultati pokazuju da je razina ekspresije perforina u vrijeme krize viša nego u kontrolnoj grupi bolesnika bez kliničkih znakova krize, te da bolus solumedrola drastično obara perforin pozitivne stanice u perifernoj krvi.

Perforin (P) is a cytolytic molecule expressed in the granules of cytolytic T cells and natural killer cells. Although cytotoxic cells have been implicated in graft rejection, no prospective clinical study has been published that examines the dynamics of perforin expressing cells in peripheral blood lymphocytes of transplanted patients. The cytofluorimetric assay developed in our laboratory previously for the simultaneous detection of intracellular perforin together with cell surface molecules was used for posttransplantation monitoring of patients, for the assessment of the efficiency of immunosuppressive treatment, and for the prediction of acute kidney transplant rejection and the stability of tolerance to long lived kidney transplants. Immunosuppression for the purpose of allotransplantation causes a decline in the number of perforin-expressing cells in peripheral blood. In contrast, in patients with clinical signs of acute rejection, the total number of perforin-expressing lymphcytes was increased in comparison with nonrejecting patients. Analyzing perforin-expressing subsets, rejection crises were accompanied by a relative decrease of perforin expression in the CD4+ subpopulation while increasing in the CD8+ subset. In the CD56+ and CD16+ NK subpopulation changes in perforin expression were mixed. In nonrejecting patients the ratio of perforin expression in CD4+ cells was high compared with CD8+ cells. Intensive therapy of acute rejection episodes with high doses of corticosteroids (methylprednisolonet (Solumedrol) bolus) strongly and significantly decreased the percentage of both, the subpopulations of perforin-positive T cells and the subpopulation of CD56+P+ NK cells. The lowest level of peforin expression, including low frequencies of perforin among CD8+ and CD4+ cells, was found in the group of patients tolerating transplanted kidneys for several years. These changes in perforin protein expression in peripheral blood can be used to discriminate between immunosuppressed patients who are immunologically quiescent and those who undergo transplant rejection. Our results confirm the hypothesis that cytotoxicity mediated by perforin may be an important effector mechanism in the rejection of allografted kidneys.

From January 1971 to January 1994 the authors performed 560 kidney, and two simultaneous pancreas and kidney, transplantations at the Rijeka Clinical Medical Center.

Od 30. 1. 1971. do 15. 11. 1992. izvršeno je u KBC Rijeka 532 transplantacije bubrega, od toga 304 (57%) od živog srodnog davaoca, 2 (0, 37%) od živog nesrodnog davaoca i 226 (42, 5%) od umrle osobe. Tijekom rada mijenjala se kiruška tehnika. U početku smo rutinski vršili ureteroureteralnu anastomozu, ali smo zbog čestih komplikacija, posebno urinarne fistule (12%), prešli na ekstravezikalnu ureteroneocistostomiju i signifikantno smanjili pojavu komplikacija.

A retrospective analysis of age structure, sex and primary renal diseases has been made in 337 patients received for regular dialysis treatment to our center in the period from 1971 through 1990.

It has been ten years now since our first report on successfully brought pregnancy after renal transplantation. In the period of following few years we had five more cases of successfully brought pregnancies and child delivery after renal transplantation.

Nepuna tri decenija dijele nas od prvih uspješnih transplantacija bubrega u Bostonu i Parizu. U našoj zemlji izvršene su prve transplantacije bubrega ranih sedamdesetih godina. Naša prva transplantacija bubrega sa živog davaoca izvršena je 30.1.1971. S umrle osobe prvu transplantaciju bubrega izvršili smo polovinom svibnja 1972. Do 30.6. 1987. izvršili smo 379 transplantacija bubrega, 239 sa živog srodnog davaoca, 2 sa živog nesrodnog davaoca i 138 s umrle osobe.

Abnormalities on urine sediment (US) are generally related to parenhimatous renal disease. Exceptions are some pathologic conditions in the inferior urinary tracts.With regard to their ethyopathogenesis, certain nephropathies have a characteristic cytologic pattern in US by which they are recognised.In the period from 1984-1987, we analysed the urine sediments (US)by conventional microscopy and supravital colouring in 88 patients with acute renal insufficiency ; 28 had their own kidney and 60 had renal transplant. This way of US testing presents simple, quick, non-invasive, inexpensive and a relatively specific diagnostic method in nephropathology.

Od 30.1.1971. do 30.4. 1987. učinjene su u Kiruškoj klinici KBC u Rijeci 374 tranbsplantacije bubrega, 236 (63, 5%) od živog davaoca i 138 (36, 5%) s umrle osobe.Kumulativni postotak preživljavanja nakon transplantacije sa živog davaoca iznosi za bolesnike 100% nakon jedne i 95% nakon dvije godine, a za transplantate 76% nakon jedne i 68% nakon dvije godine.

The subject matter of the studies reported in this article is the investigation of lymphocyte subpopulations in patients: a) on hemodialysis and b) during the first two months after transplantation. The relative and absolute numbers of cells forming active, total and EAC rosettes were detemined. The results showed that the relative and absolute numbers of cells forming all kinds of rosettes are significantly depressed in patients on hemodialysis. Five recipients of a parental kidnex and six patients with a cadaver kidney were studied. Our observation that the percent participation of active-T in the total number of T lymphocytes is much higher at the time of rejection reflects the role of this subpopulation in the rejection process.

The mononuclear cell infiltrate s in human renal and rat skin allografts were examined by monoclonal antibodies using an avidin-biotin-peroxidase technique. Human renal biopsies were obtasined from patients during rejection chrisis, while rat skin allografts were taken and analysed aproximately at the time when skin grafts were undergoing rejection. A great proportion of infiltrating cells in renal and skin allografts was stained with monoclonal antibodies that identify T lymphocites. Using monoclonal antibodies specific to CD4 (T helper/inducer)and CD8 (cytotoxic) surface markers, we were able to estimate the relative proportion of these cells infiltrating the skin allografts in rats as well ashuman renal allografts. By using this method it is possible to estimate the allograft rejection before the clinical signs of rejection and the occurence of deteritoriation of graft functions.