Search

The concept of collective memory has been in use for a relatively short time. Thus, the purpose of this paper is to define collective memory, and to determine what is the relationship between archives and collective memory in the Republic of Croatia (RC) and how they affect each other, in order to deduce whether archives shape collective memory, and if so, to what extent. The paper draws on RC laws and regulations, publicly available Culture and Media Ministry strategic documents, statistical data compiled by the Croatian Bureau of Statistics, as well as the relevant literature and articles. These served as the basis on which to use the usual descriptive and empirical methods to reach a conclusion. There are no archives in the RC other than state archives. These are financed from the state budget, while their directors and governing boards are appointed by governmental bodies. Archives in the RC are entirely dependent upon the state. Their main task, for which they are in many ways under- resourced and fail to fully execute, is to receive national archival records and take care of them. It is the task of archives to preserve and process archival material and make it available for use. The work of archives needs to be based on scientific and professional principles and methods. A history shaped by collective values is not a scientific, objective history, but a generator of future conflicts, wars, friction. The work of archives cannot and may not be determined by collective memories ; on the contrary, it is archives that should shape collective memory.

Authors have presented socialist understanding of the archival profession. The work is based on a relevant literature, laws, and statistical data. By using the statistical and descriptive method of analysis, it is elaborated whether the socialist regimes cared about the archives, and if they did, to what extent. There is no unified understanding of history in Socialist theory, as it contains a variety of theoretical orientations that attach different meanings to the concept, depending on other important concepts (state, freedom, class), and on different levels of theoretical consciousness. The problem of large backlogs of unsorted records has for many years been a fundamental characteristic of archival practice. Sticking mostly to technical issues, the relevant articles on this topic mainly wring their hands over the situation and try to standardize it as much as possible. Socialist theories of history, whether Marxist or non-Marxist, do not directly engender an attitude towards how certain material traces will be appraised. That is, they do not contain any epistemological predisposition that would determine the value of evidence, and thus directly influence an archival conception. In Socialist systems, the fundamental problem lay in the duality between the state and the party, which was either manifest in the invisibility of certain archives, or represents the potential for powerful social standardization, strong social values in the establishment of specialized archives whose role was to preserve, promote use of the records. There is a need to envisage a comprehensive metaphysics and philosophy of the archival science, and create an all-encompassing archivist paradigm appropriate to all the specificities of the history and development of Croatia – a task that neither the SRC nor, at least as yet, the Republic of Croatia have yet undertaken.

Arhivsko gradivo organizacija civilnog društva često se nalazi u neorganiziranom stanju. Ali još je veći problem takvog gradiva njegov stalan nedostatak vidljivosti. Za razliku od javnih arhiva, koji predstavljaju javne institucije u dotičnoj stvari, akteri organizacija civilnog društva nemaju institucionalnu podršku i često djeluju sa oskudnim resursima. Zahvaljujući toj činjenici, oni su potencijalno fleksibilniji i naginju kreativnim rješenjima, osobito u upotrebi novih tehnologija (primjerice, open source digitalni repozitoriji). Nadalje, za razliku od javnih institucija, oni su prisiljeni uvijek promovirati svoje aktivnosti i misiju kao dio zadobivanja društvene i političke legitimacije. Praksa uspostavljanja community arhiva u Hrvatskoj još je u testnoj fazi. Jedan primjer gradiva koje je stvorila određena zajednica zbirka je fotografija nastala za potrebe grafičkog uređivanja časopisa ARkzin, koji je nastao iz Antiratne kampanje Hrvatske, i kasnije postao nezavisan časopis koji je pokrivao čitav spektar tema: ljudska prava, rat i ratni zločini, politika, medijska teorija, umjetnost, nove tehnologije. Fotografi, čije se fotografije nalaze u zbirci, mogu se podijeliti na profesionalne i amaterske, s tim da su profesionalni danas poznati hrvatski fotografi i umjetnici. Također se mogu podijeliti na fotografe koji su bili aktivni prije devedesetih, i radili za različite novine, te mlađu generaciju koja se formirala početkom devedesetih godina. Broj komada je oko 1500, i većina njih bila je u neorganiziranom stanju, rasuta, te bez identifikacijskih oznaka. Gradivo je trenutno smješteno u Documenti – Centru za suočavanje s prošlošću, gdje je primljeno od glavnog urednika časopisa. U prepoznavanju fotografija, kao preduvjetu za klasifikaciju, korišteno je nekoliko metoda: po postojećim oznakama, po sličnosti entiteta za fotografijama, po tipu papira i serijskim brojevima na poleđini fotografije, uz pomoć različitih osobama koje su upoznate sa tematikom: autora, aktivista, novinara, različitih stručnjaka itd. Kako pravni status vlasništva nad kolekcijom nije jasan, predlaže se model zajedničkog dobra. Ovaj model također podražava vidljivost zajednica proizašlih iz ARK-a i njihovih aktivnosti.

U radu, praktički pionirskom, pregledno i na jednom mjestu, autori na temelju pravnih izvora, deskriptivnom metodom daju pregled uprave u Hrvatskoj od 1945. do 1990. godine. Kao viši organi vlasti tijekom navedenog razdoblja postojala su ministarstva, sekretarijati, državni sekretarijati, republički sekretarijati, samostalne uprave, upravne ustanove, savjeti, zavodi, uprave, republički komiteti, komiteti. Niži organi su narodno-oslobodilački odbori, narodni odbori, općine, kotari, gradske zajednice općina, zajednice općina. Za arhiviste su organi uprave izuzetno bitni. Radom uprave nastala je ogromna većina gradiva pohranjenog u državnim arhivima, kao i ono koje će tek biti predano arhivima. Povijesti institucija omogućuju arhivističke opise stvaratelja gradiva i gradiva. Ne- arhivistima će rad poslužiti kao polazište istraživanja, odnosno korištenja relevantnih dokumenata.

U radu se, deskriptivnom metodom, na temelju propisa objavljenim u Službenom listu SFRJ i Narodnim novinama SRH obrađuje razvoj užih organa uprave na području Hrvatske u razdoblju od 1945. do 1990. godine. Prvi organi, narodno oslobodilački odbori, utemeljeni su 1943. godine. Upravnu podjelu Hrvatske na pokrajine, oblasti, okruge, kotare, općine, gradove i sela vrši ZAVNOH. Skupštine kotara, većih gradova, okruga, oblasti i pokrajina biraju iz svoje sredine NOO-e kao svoje izvršne organe. NOO-oi 1945. g. postaju narodni odbori. 1946. g. NO-i su organi državne vlasti preko kojih narod vrši svoju vlast u administrativno-teritorijalnim jedinicama (mjestima, gradova, kotarima, okruzima odnosno oblastima). 1949. g. NO-i su lokalni organi državne vlasti u mjestima, gradovima, gradskim rajonima i naseljima, kotarevima i oblastima. 1952. g. NO-i su najviši organi državne vlasti u općinama, kotarevima i gradovima. 1953. g. NO-i, organi narodnog samoupravljanja, su osnovni organi vlasti radnog naroda i najviši organi vlasti općine, grada i kotara. 1955. g. općina je osnovna političko-teritorijalna organizacija samoupravljanja radnog naroda i osnovna društveno-ekonomska zajednica stanovnika na svom području. Kotar je političko-teritorijalna organizacija samoupravljanja radnog naroda i društveno-ekonomska zajednica općina i stanovnika na svom području. 1963. g. funkcije vlasti utvrđene ustavom povjeravaju se predstavničkim tijelima društveno-političkih zajednica kao teritorijalnim organima društvenog samoupravljanja. DPZ-i su općine, kotari i Republika. 1967. g. kotari prestaju s radom. 1974. g. DPZ-i su općine, gradske zajednice općina, zajednica općina i Republika. Općina je samoupravna i osnovna DPZ utemeljena na vlasti i samoupravljanju radničke klase i svih radnih ljudi. Organi uprave zajednice općina počet će s radom 1. srpnja 1975. 1978. g. funkcije državne uprave obavljaju, u okviru prava i dužnosti DPZ-a, kolegijalni izvršni organi DPZ-a (izvršni organi) i organi uprave DPZ-a (organi uprave). 1983. g. mjesna zajednica se osniva za područje koje predstavlja prostornu cjelinu i na kojem su radni ljudi i građani međusobno povezani u svakodnevnom životu i radu te se mogu neposredno dogovarati, sporazumijevati i odlučivati o ostvarivanju svojih zajedničkih interesa i zadovoljavanju potreba. 1986. g. općine u gradu obavezno se udružuju u gradsku zajednicu općina, općine koje čine prostornu i društveno–ekonomsku cjelinu udružuju se u zajednicu općina. 1990. g. prestaju postojati zajednice općina.

Cilj je projekta "Osobna sjećanja na ratove i druge oblike političkog nasilja od 1941. godine do danas" afirmirati osobna sjećanja svih zainteresiranih svjedoka i svjedokinja povijesnih zbivanja u Hrvatskoj i sačuvati ih od zaborava. Documenta je započela s prikupljanjem sjećanja metodom usmene povijesti početkom 2006., s ciljem prikupljanja 500 kazivanja sa područja čitave Hrvatske. Video zapisi se obrađuju i postavljaju na internetskoj platformi koju je Documenta razvila i pokrenula 2013. godine. U radu se opisuje razvoj projekta, način rada, s posebnim osvrtom na razvoj softvera za obradu, čuvanje i prezentaciju video zapisa.

Od kraja 2012. godine sustavno se sređuje gradivo Antiratne kampanje Hrvatske. Nakon sređivanja ovog fonda slijedi digitalizacija i stvaranje obavijesnih pomagala. Kako se gradivo nastoji učiniti maksimalno dostupnim javnosti, svi digitalni objekti i opisi stavljaju se na platformu ICA AtoM, koja predstavlja osnovu digitalnog arhiva. Završetkom ovog projekta i njegovom javnom prezentacijom, otvara se Arhiv za ljudska prava pri Documenti – Centru za suočavanje s prošlošću. U radu se opisuje proces sređivanja gradiva, njegove digitalizacije, prilagodbe i prijevoda programa ICA AtoM, te izazove i probleme koji prate sve faze ovog procesa, s posebnim naglaskom na rad u aplikaciji ICA AtoM.

Antiratna kampanja Hrvatske (ARKH, ARK), osnovana u srpnju 1991. godine, kao odbor, savez i mreža antiratnih, mirotvornih i ljudskopravaških organizacija civilnog društva, u značajnoj je mjeri odredila putanju razvoja organiziranog građanskog djelovanja u Republici Hrvatskoj. ARK se formirao na bogatoj mreži organizacija, inicijativa i neformalnih komunikacijskih kanala koja se razvijala krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina na lokalnoj, regionalnoj i europskoj razini, i do tada dominante teme građanskog organiziranja, ekologije i duhovnosti usmjerio u specifičnom smjeru otpora ratu, obrani građanskih prava i pokušajima izgradnje održivog mira. Arhiv ARK-a koji se nalazi u posjedu Documente, sadrži dokumentaciju institucionalne i programske naravi, različitih organizacija članica ARK-a te obimnu korespondenciju. U radu se predstavlja proces slaganja i organiziranja arhiva, u kojem se prati odnos između razumijevanja materije na temelju nesređenih fondova, obilježavanja 20. godišnjice osnivanja ARK-a, te u konačnici sređenog arhiva, kao sveobuhvatnog procesa rekonstruiranja djelovanja jednog kompleksnog društvenog aktera. Na kraju se pokušavaju dati obrisi suradnje ARK-a sa organizacijama i inicijativama iz drugih zemalja koji su mu davali naglašeni međunarodni karakter.

Politička teorija jednako kao i arhivistička znanost postavljaju pitanja shvaćanja i upravljanja društvenim dobrima kroz prizmu određenih društvenih odnosa. Polazeći od pretpostavke da društvene i političke činjenice utječu na poimanje i konceptualizaciju fenomena koji ih objašnjavaju, na razini političke teorije jednako kao i na razini arhivističke teorije, u radu se nastoji obrazložiti međusobna upućenost tih dvaju teorija. Ta se usporedba vrši analizom koju pruža instrumentarij jedne i druge discipline, i gdje se pojmovi kao što su građansko društvo, jačanje autonomije građanskog društva, javnost, javno dostupni arhivi, oslikavaju u sjecištu svoje političke i arhivističke dimenzije, odnosno pokušava se detektirati odnos društveno- političkih koncepata te idejnih i institucionalnih metamorfoza arhiva.

U Hrvatskoj su početkom 1990. g. republički organi uprave republički sekretarijati, komiteti, uprava, zavodi, direkcija. 1990. g. RH donosi svoj prvi Zakon o ustrojstvu republičke uprave. Republički organi državne uprave su ministarstva i republičke upravne organizacije - zavodi. Zakon je izmijenjen i dopunjen 8. listopada, 14. studenoga i 31. prosinca 1991., te 10. travnja 1992. g. 10. rujna 1992. g. donesen je Zakon o ustrojstvu i djelokrugu ministarstava i drugih organa državne uprave. Zakon je izmijenjen je i dopunjen 3. svibnja, 6. listopada i 28. prosinca 1993. g. Organi državne uprave su: državna ministarstva, ministarstva, državni zavodi, institut i direkcija. 6. listopada 1994. g. donesen je Zakon o ustrojstvu i djelokrugu ministarstava i državnih upravnih organizacija: državna ministarstva, ministarstva, državne uprave, zavodi, ravnateljstvo, institut, inspektorat. Zakon je izmijenjen i dopunjen 18. listopada 1996. i 21. studenoga 1997. g. 7. svibnja 1999. g. donesen je Zakon o ustrojstvu i djelokrugu ministarstava i državnih upravnih organizacija: državna ministarstva, ministarstva, državne uprave, zavodi, ravnateljstvo, inspektorat. Zakon je izmijenjen i dopunjen 3. veljače 2000. g. 22. prosinca 2003. g. donesen je Zakon o ustrojstvu i djelokrugu ministarstava i državnih upravnih organizacija. Zakon je izmijenjen i dopunjen 3. ožujka i 17. rujna 2004., 16. veljače 2005., 31. ožujka 2006., 11. siječnja i 22. veljače 2008., te 2. srpnja 2009. g. Državne upravne organizacije postaju središnja tijela državne uprave: ministarstva, državni zavodi, uprava i inspektorat, središnji državni uredi. 22. prosinca 2011. g. donesen je Zakon o ustrojstvu i djelokrugu ministarstava i drugih središnjih tijela državne uprave: ministarstva, državni uredi i državne upravne organizacije – državni zavodi, uprave i inspektorat. Zakon je izmijenjen i dopunjen 17. veljače 2012. g. Relevantni zakon o ustrojstvu i djelokrugu organa uprave mijenjan je i nadopunjavan 25 puta, u prosjeku svakih 11 mjeseci. Razvoj državne uprave RH izuzetno je dinamičan. Česte promijene uprave, što znači i određenu nestabilnost, neminovno dovode do pitanja opravdanosti promjena. Držimo kako je zadaća arhivista, informacijskih stručnjaka, davanje činjenica o tijelima, a ne njihovo vrednovanje. Usporedbe radi, od knjižničara se ne očekuju književna kritika, već bibliotekarski opis dane publikacije. Radom svakog tijela, kao nusproizvod, nastaju dokumenti potrebni samim tijelima za rad, građanima za ostvarivanje prava, a koje istraživači i znanstvenici koriste u razne druge svrhe. Zadaća je arhivista svim korisnicima omogući korištenje dokumenta koji ih zanimaju prepuštajući svakom korisniku vrednovanje, interpretaciju, ocjene, donošenje ovakvih ili onakvih zaključaka.

Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću, nevladina organizacija u RH, prepoznata je kao važan dionik čuvanja i digitalizacije dijela sudskog gradiva međuvladine Organizacije za europsku sigurnost i suradnju (OESS) za Hrvatsku (ured u Zagrebu). Suradnja ovih dviju organizacija je dugogodišnja i višeslojna u kontekstu transfera informacija i znanja. Sudska dokumentacija OESS-a se digitalizira u sklopu projekta praćenja suđenja za ratne zločine u RH, kao dio sveobuhvatnog projekta jačanja dijela pravosudnih institucija RH. Sudska dokumentacija se digitalizira već ustaljenim procedurama unutar Documentinog informacijskog sustava, odnosno modula specijaliziranog za praćenje suđenja za ratne zločine. U radu ćemo predstaviti model suradnje dviju organizacija, transfer gradiva i znanja, i metodiku obrade gradiva nakon transfera Documenti.

U Hrvatskoj, kao i ostatku post-socijalističkih zemalja, kod organizacija civilnog društva rijetko nalazimo dobro razvijene sustave pismohrane, arhiva, i informacijskih sustava koji opslužuju cjelokupni protok dokumenata i informacija. Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću jedinstven je primjer takve organizacije u Hrvatskoj koja ima radnu poziciju arhvista te razvija vlastiti informacijski sustav pohrane podataka. U radu se, na primjeru ove organizacije nastoje problematizirati strukturalni uzroci koji su uvjetovali razvoj njezina registraturnog i arhivskog odjela, specifičnost Documentina arhiva kao vrste privatnog arhiva ali i otovorene baze podataka o stradanjima stanovništva u ratovima na području bivše Jugoslavije, te konkretne faze nastanka i razvoja informacijskog sustava.

Nakon dugih priprema početkom 2011. godine Documenta – Centar za suočavanje iz Zagreba, Fond za humanitarno pravo (Srbija) i Fond za humanitarno pravo (Kosovo) krenuli su s procesom razvoja informacijskog sustava koja služi kao kompatibilna baza podataka o žrtvama u ratovima na području bivše Jugoslavije, ali i kao aplikacija koja omogućuje prelazak cjelokupne organizacije na elektroničko poslovanje. Aplikacija se sastoji od modula upravljanje dokumentima, analiza, procesuiranje zahtjeva, financije, evidencije, edukacije/događaji. Proces razvoja te aplikacije također uključuje i podrazumijeva fizičko sređivanje i pripremu dokumentacije za digitalizaciju ; razvijen sustav arhiviranja kao i razvoj formalnih procedura koje usklađuju prijelaz sa klasičnog na elektroničko poslovanje. U radu se objašnjavaju faze razvoja sustava, a posebnim naglaskom na njegove tehničke karakteristike i logiku funkcioniranja.

Nakon demokratskih promjena 1990. g. Republika Hrvatska (RH) doživjela je snažne političke, gospodarske i socijalne promjene. U 1990. g. Sabor je Sabor SRH, sastoji se od tri vijeća. 28. srpnja 1990. g. Sabor SRH nastavlja s radom kao Sabor RH. Zastupnički dom postoji od 7. rujna 1992. g., a Županijski od 22. ožujka 1993. g. Županijski dom prestaje s radom 28. ožujka 2001. g. te Zastupnički dom postaje Hrvatski sabor, koji je jednodoman. Od 12. prosinca 1997. g. naziv Sabora je Hrvatski državni sabor, a od 10. listopada 2000. g. Hrvatski sabor. Hrvatski sabor ima najmanje 100, a najviše 160 zastupnika. Hrvatski sabor: – odlučuje o donošenju i promjeni Ustava, – donosi zakone, – donosi državni proračun, – odlučuje o ratu i miru, – donosi akte kojima izražava politiku Hrvatskoga sabora, – donosi Strategiju nacionalne sigurnosti i Strategiju obrane RH, – odlučuje o promjeni granica RH, – raspisuje referendum, – obavlja izbore, imenovanja i razrješenja, u skladu s Ustavom i zakonom, – nadzire rad Vlade RH i drugih nositelja javnih dužnosti odgovornih Hrvatskom saboru, u skladu s Ustavom i zakonom, – daje amnestiju za kaznena djela. Arhivsko i registraturo gradivo Sabora pohranjeno je u Pismohrani Sabora u dvije arhivske cjeline: -Arhivsko gradivo Sabora SR Hrvatske 1974.-1990. ; - Arhivsko gradivo Sabora RH/Hrvatskoga sabora nakon 1990. g. Gradivo se pohranjuje, sređuje i popisuje redom prema saborskim sazivima. Poznavanje povijesti institucija preduvjet je svakog arhivskog rada. Svaka se informacija o gradivu temelji na poznavanju stvaratelja gradiva, odnosno na povijesti institucija. Osnivanje i prestanak, promjena naziva ili nadležnosti neke institucije uvijek su vezani uz relevantni propis. Istraživačima treba omogućiti usporedbu zakonom određenih zadaća dane institucije i njenog sačuvanog gradiva, što omogućava objektivnije izvođenje relevantnih zaključaka nego što bi to bilo moguće samo na temelju sačuvanog gradiva.

Sve do 1. siječnja 2010. g. u Republici su Hrvatskoj na snazi bili propisi o uredskom poslovanju iz doba socijalizma, prema kojima se svi akti organa uprave evidentiraju u urudžbenom zapisniku i upisniku predmeta upravnog postupka, po sistemu klasifikacijskih oznaka i urudžbenih brojeva. Većina tijela državne uprave i tijela s javnim ovlastima u RH, počev od Hrvatskoga sabora i Vlade RH, funkcionira u svijetu klasičnih, papirnih, dokumenata. Propisi o uredskom poslovanju s kraja 1980-ih omogućili su korištenje e-urudžbenog zapisnika (baze podataka). Nova uredba donesena 2009. g. u bitnom se ne razlikuje od starih propisa, te nema razdoblja prihvaćanja novosti koje u načelu rezultira pogoršanjem brige o spisima. Novost je elektroničko uredsko poslovanje za koje se tek stvara neophodni pravni okvir, sa ciljem da tijela državne uprave u sljedećih nekoliko godina u potpunosti prijeđu s papirnatog na elektroničko poslovanje. Pitanje je koliko će, i kada, prelazak uprave na e-poslovanje dovesti do stvarnog poboljšanja uredskog poslovanja: autentičnih, vjerodostojnih, sačuvanih, dostupnih i lako pretraživih spisa. RH je od 1990. g. samostalna država, no brojne reorganizacije uprave u načelu nisu dovele do boljeg i učinkovitijeg rada. Najteže posljedice ostavlja navika da se problemi, osobito nepopularni zahvati, odgode za neko “bolje vrijeme”. Dodatnu težinu daje ekonomska kriza koja traje već skoro četvrt stoljeća, te Domovinski rat i njegove posljedice. Na stanje uredskog poslovanja u Hrvatskoj utječe i, u arhivistici, neproučeni fenomen velikih promjena državnog uređenja u 20. stoljeću. 1918., 1941., 1945. i 1990. godine nastajale su nove države koje su se nastojale ograditi od prethodnih i krenuti ab ovo. Za svaku je novu vlast karakteristično početno lutanje i nesnalaženje u uredskom poslovanju. Gospodarska kriza u Hrvatskoj uzima svoj danak, te zaposlenost osobe od nečega što se podrazumijeva postaje privilegij. E-uprava, nabavka hardvera i softvera, edukacija djelatnika tijela s proračuna nisu besplatni. Nitko ne dovodi u pitanje da u kriznim vremenima prioritet imaju zdravlje i zaposlenosti stanovnika, a ne elektronički potpis ili usklađenost e-dokumenta s MoReq2. Siromašno stanovništvo nije u stanju kupiti osobna računala kako bi se s upravom dopisivalo putem e-maila. RH je od bivše SFRJ „naslijedila“ loš stav prema uredskom i arhivskom poslovanju. Ustav posebice štiti stvari od osobitog kulturnoga i povijesnoga značenja, no nema razvijene svijesti da je današnje tekuće gradivo budući spomenik kulture. Za izgradnju demokratske države i ostvarenje Ustavom garantiranih prava građana Hrvatske neophodno je uređeno i uredno uredsko poslovanje. Uredno uredsko poslovanje nije uzročno-posljedično vezano s tehnologijom izrade i transmisije dokumenata, ali je posljedica svjesnosti svih sudionika u procesu o potrebi i nepohodnosti urednog obavljanja svih propisanih obveza i zadaća. Promjene tehnologije, do sada, u povijesti čovječanstva nisu automatski dovodile do promjene svijesti.

"Antiratna kampanja 1991.-2011.: Neispričana povijest" pokušava mapirati nastanak i prve godine djelovanja Antiratne kampanje Hrvatske, mreže koja je tijekom 1990-ih okupljala mnoštvo organizacija i građanskih inicijativa koje su se bavile ljudskim pravima, izgradnjom mira, ženskim pravima, medijskim slobodama i sl. Knjigu čine izvorni dokumenti dopunjeni osobnim sjećanjima sudionika i sudionica tih inicijativa, a zaključuje ju analitički tekst mladog sociologa Bojana Bilića - Hod po tankoj žici: artikuliranje antiratnog angažmana u Hrvatskoj ranih 1990-ih godina.