Search

Transliteracija cijeloga glagoljskoga rukopisa Sanktorala Drugoga beramskog (ljubljanskog) brevijara koji je pisan hrvatskim crkvenoslavenskim jezikom, a čuva se u Naučnoj in univerzitetnoj knjižnici u Ljubljani, pod signaturom Ms 163.

Transliteracija cijeloga glagoljskoga rukopisa Temporala Drugoga beramskog (ljubljanskog) brevijara koji je pisan hrvatskim crkvenoslavenskim jezikom, a čuva se u Naučnoj in univerzitetnoj knjižnici u Ljubljani, pod signaturom Ms 163.

Knjiga je koncipirana kao skup odabranih znanstvenih radova na temu hrvatske pasionske glagoljaške baštine, izloženih na raznim znanstvenim skupovima i objavljenih u rasponu od desetak godina unatrag. Vremenski okvir nastanka izvornika na temelju kojih su nastale ove tekstološke studije odnosi se na 14. i 15. stoljeće, nazvano "zlatnim dobom hrvatskoga glagoljaštva". Likovna suradnja ostvarena je kroz prijedlog i uži izbor relevantnih pasionskih motiva zastupljenih u hrvatskim glagoljskim liturgijskim rukopisima spomenutoga razdoblja na temelju fotodokumentacijskoga materijala u posjedu Staroslavenskoga instituta, bibliografske opise ilustracija te rad na grafičkoj pripremi ilustracija za objavljivanje.

Ikonografski izvori za Volto Santo na minijaturama hrvatskih glagoljskih misala u 15. stoljeću sadržani su u dvije osnovne skupine. To su ne-likovna vrela (primarni ikonografski izvori) i likovna vrela (sekundarni ikonografski izvori). Prva se skupina odnosi na tradiciju i historiografiju ; književnost (legende i apokrife), te liturgijske i simbolične elemente. Drugu skupinu sačinjavaju djela srednjovjekovne bizantske i zapadne umjetnosti, čija je ikonografija utjecala na minijature u hrvatskim glagoljskim misalima. Volto Santo se u književnosti i umjetnosti prenosio na sličan način u Europi i u Hrvatskoj. To se odvijalo: 1. u istom zemljopisnom pravcu, to jest s kršćanskoga Istoka na Zapad, a sa Zapada u hrvatske glagoljske rukopise ; 2. na isti način, to jest posrednim putem ; 3. u različito vrijeme. Minijaturama Volta Santa u hrvatskim glagoljskim misalima, prethodili su književni uzori od 10. do 15. stoljeća, ponajprije Nikodemovo evanđelje. Zapadni likovni uzori nisu bili čiste preslike istočnih izvora i bizantskoga slikarstva, već njihove prerade. Volto Santo na Zapadu nastao je prema njihovoj ikonografiji, ali je umjetnički bio oblikovan uglavnom prema suvremenom, gotičkom stilu. U ovu skupinu pripadaju i Veronike u Rimu, Genovi i Manopellu koje su bile smatrane pravom Kristovom relikvijom i stoga često umjetnički oponašane, osobito rimska. Volto Santo u hrvatskim glagoljskim misalima nastao je prema tim zapadnim predlošcima koji vjerojatno nisu stariji od 13. stoljeća, a na ikonografiju glagoljskih minijatura utjecali su preko Italije i Francuske.

U Zagrebu je 27. i 28. rujna 2013. održan Međunarodni znanstveni skup Trećoredska glagoljaška tradicija u europskom kontekstu. Izravan povod bila je proslava 1150. godišnjice misije sv. Ćirila i Metoda u Moravskoj (863. ‒ 2013.) koja se 2013. svečano obilježavala širom slavenskoga svijeta. Sa željom njezina dostojna obilježavanja i u Hrvatskoj, Skup se nadovezao na svijetli trag koji su Sveta Braća ostavila u hrvatskim krajevima zahvaljujući glagoljici i staroslavenskom jeziku u liturgiji i svetopisamskim tekstovima. Skup su organizirali Provincija franjevaca trećoredaca glagoljaša, Hrvatsko katoličko sveučilište, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu, Institut za povijest umjetnosti i Staroslavenski institut. U njegovu je radu sudjelovalo četrdeset i sedam autora iz Hrvatske i inozemstva.

Hrvatski glagoljski misali i brevijari, nastali na susretištu kršćanskoga Istoka i Zapada, sačinjavali su temeljni znanstveni interes Marije Pantelić. Budući da u njima ima mnogo istočnih i zapadnih elemenata, Marija Pantelić istraživala ih je na liturgijskoj, povijesnoj, jezičnoj, književnoj, tematološkoj, tekstološkoj, paleografskoj, ikonografskoj, umjetničkoj i kronološkoj razini. Uspoređivanje hrvatskih glagoljskih rukopisa i njihovih fragmenata sa starijim i / ili istovremenim staroslavenskim, latinskim, grčkim i ćirilskim izvorima predstavljalo je njezin najvažniji metodološki model. Stoga je analizirala strukturne elemente, jezične arhaizme, tematske slojeve, sanktoreme, kalendar i liturgijsko podrijetlo hrvatskih glagoljskih tekstova u odnosu na slične europske pisane spomenike. Utvrdila je sličnosti i razlike hrvatskih glagoljskih rukopisa s latinskim liturgijskim tekstovima prije i poslije franjevačke reforme u trinaestom stoljeću. Otkrivši istočne i zapadne utjecaje, upozorila je na neke posebnosti dotad poznate samo u hrvatskim glagoljskim spomenicima. Istraživši elemente bizantske himnologije, ukazala je na potrebu proučavanja liturgijskoga pjevanja u hrvatskim glagoljskim kodeksima. Osim filološke analize hrvatskih glagoljskih rukopisa, proučavala je ikonografiju, umjetnički stil i i povijesno podrijetlo njihovih iluminacija, smještajući ih u šire kulturno i povijesno europsko okružje.

U Zagrebu je 17. svibnja 2011., u Velikoj dvorani Matice Hrvatske, održana svečana promocija 60. broja Slova, časopisa Staroslavenskoga instituta u Zagrebu. Ovaj je svezak realiziran kao Zbornik posvećen 70. godišnjici života ugledne znanstvenice i akademkinje Ivanke Petrović koja je cijeli radni vijek provela u Staroslavenskom institutu u Zagrebu. Na promociji je oslikan profesionalni i istraživački curriculum vitae Ivanke Petrović, jedne od najzaslužnijih hrvatskih znanstvenica u humanističkom području.Cjelovita je njezina bibliografija navedena u Zborniku na str. 29-40., iz pera Andreje Radošević, prof.

U članku je prikazan 60. broj Slova, časopisa Staroslavenskoga instituta u Zagrebu, koji je u obliku zbornika u cijelosti posvećen 70. rođendanu akademkinje Ivanke Petrović, dugogodišnje djelatnice Staroslavenskog instituta i jedne od najzaslužnijih hrvatskih znanstvenica u humanističkom području. Ukratko je opisan i istraživački curriculum vitae akademkinje Petrović, obilježen naglašenim zanimanjem za hagiografiju i srednjovjekovnu književnost, pri čemu posebno mjesto zauzima hrvatska pisana glagoljska baština. Akademkinja Petrović poznatija je u inozemstvu nego u Hrvatskoj. Članica je četiriju akademija: u Milanu, Parizu, Budimpešti i Zagrebu.

Članak je cjelovit prikaz svečanoga predstavljanja 60. broja "Slova", časopisa Staroslavenskoga instituta u Zagrebu. Ovaj je broj tematski posvećen akademkinji Ivanki Petrović povodom njezina 70. rođendana. Na predstavljanju "Slova" oslikan je profesionalni i istraživački curriculum vitae slavljenice, jedne od najzaslužnijih hrvatskih znanstvenica u humanističkom području, koja se čitav život bavi proučavanjem hrvatskoga glagolizma na području hagiografije i književnosti, ali i ostalim jezičnim i kulturnim sastavnicama hrvatske i europske medijevistike.

Ikonografska analiza pojedinačnih likova svetaca na minijaturama Hrvojeva misala upućuje na niz zajedničkih osobina, prisutnih u srednjovjekovnoj bizantskoj, zapadnoj i dalmatinskoj (hrvatskoj) umjetnosti. Najviše sličnosti pronađeno je u slikarstvu, uključujući minijature u hrvatskoglagoljskim misalima. Većina minijatura nisu čisti ikonografski tipovi, već su kombinacija bizantske i zapadne tradicije. Bizantskih je elemenata više na prikazima svetaca koje časti istočna i zapadna liturgija, a zapadnih na minijaturama franjevačkih svetaca i svetaca omiljenih u srednjem vijeku na Zapadu. Bizantski se elementi očituju u načinu slikanja svetaca kao pojedinačnih likova ili likova u nizu na freskama i ikonama, a zapadni u slikanju narativnih i deskriptivnih detalja tipičnih za gotiku. Konzervativnost ikonografskih obrazaca izraženija je u bizantskom utjecaju, dok zapadna ikonografija više ovisi o razvoju umjetničkih stilova od ranoga kršćanstva do rane renesanse i o suvremenom srednjovjekovnom ukusu.

Umjetnički stil minijatura Hrvojeva misala je gotički. Analiza motiva, morfologije i, djelomično, tipologije, upućuje na niz zajedničkih osobina, prisutnih u srednjovjekovnomu bizantskomu i zapadnomu slikarstvu. U Hrvojevu misalu veći je udio bizantskih elemenata u prvomu dijelu Misala, a zapadnih u drugomu. Većina prikaza je kombinacija bizantske i gotičke tradicije, no bizantski utjecaj nije izravan nego je naslijeđen od starijih adriobizantinskih shema. Unatoč formalnim sličnostima motivâ u cjelini i detaljima, uglavnom se ne može govoriti o čisto bizantskim ili čisto zapadnim stilskim i morfološkim modelima. Motivski repertoar srednjovjekovne bizantske umjetnosti u skladu je sa zapadnim, pri čemu se bizantski motivi i morfologija stapaju s gotičkim stilskim, kompozicijskim i estetskim načelima. Autorica iznosi tezu da slikar minijatura doživljava vlastiti stilski razvoj, na način sličan stilskomu razvoju gotike u umjetnosti općenito. Na prikazima koji su motivski zastupljeni samo na Zapadu, morfologija, stil i kompozicija su gotički s primjesama romanike, estetikom kasnogotičkoga međunarodnoga dvorskoga stila i elementima rane renesanse.

U svjetlu Todorovljeve refleksije o tipologiji odnosa prema Drugome, autorica analizira i preispituje problem indijanskih starosjedilaca u procesu španjolske kolonizacije Amerike u 16. stoljeću. Uzimajući u obzir povijesne okolnosti i raznorodne kulturne čimbenike koji su oblikovali predodžbu ondašnjih Europejaca o Novom kontinentu, njegovu političkom ustroju i načinu evangelizacije, bit će riječi o aktivnostima nekih njihovih suvremenika iz redova španjolskih osvajača odnosno misionara, s posebnim osvrtom na Bartolomea de Las Casasa. Pritom se osobita pažnja posvećuje pitanju odnosa prema pripadnicima drugačijeg geografskog i svjetonazorskog miljea, odnosno vlastitog identiteta u odnosu na identitet Drugoga. Kritičkim uvidom u teorijski naznačenu Todorovljevu problematiku, u radu će se ukazati na njezin širi prostorni i vremenski okvir, kao i moguće pravce daljnjih istraživanja.

"Izvori" je ime za računalni program izvorne autorske koncepcije modela upisa, opisa, pretraživanja, digitaliziranja i pohrane građe Staroslavenskoga instituta i drugih ustanova koje čuvaju glagoljsku pisanu baštinu. Građa se uglavnom odnosi na srednji vijek i hrvatski glagolizam (rukopisi, inkunabule, tiskovine i slikovni materijali). "Izvori" se sastoje od dva dijela: "Izvornika" i "Kopija izvornika". Veći dio građe je dosad digitaliziran. Novost je što su ovdje na jednome mjestu popisani izvornici i njihovi opisi, kao i kopije rukopisa, tiskanih djela i replika u različitim medijima, uključujući i digitalne. Vrste digitalnih sadržaja su: tekst, slika, baza podataka i interaktivni resurs, kojim je omogućeno međusobno povezivanje "Izvora" s ostalim digitalnim zbirkama Instituta. Digitalne kopije su CD-i, DVD-i i web aplikacije. Način pristupa građi je preko intraneta, u Institutu. Za dio kopija objavljenih na intranetu korištenje je ograničeno, budući da je potrebno dopuštenje njihovih matičnih ustanova.

"Izvori" je naziv za računalni program izvorne autorske koncepcije modela upisa, opisa, pretraživanja, digitaliziranja i pohrane pisane i druge građe koja se uglavnom odnosi na hrvatski glagolizam, a čuva se u Staroslavenskom institutu ili nekim drugim ustanovama. Vrste digitalnih sadržaja su: tekst, slika, baza podataka i interaktivni resurs, kojim je omogućeno međusobno povezivanje "Izvora" s ostalim digitalnim zbirkama Instituta. Digitalne kopije su CD-i, DVD-i i web aplikacije, a način pristupa građi je preko intraneta.

Slovo, Časopis Staroslavenskoga instituta u Zagrebu, izlazi jednom godišnje, a objavljuje znanstvene i stručne članke iz paleoslavistike, osobito iz područja crkvenoslavenskoga jezika hrvatske redakcije (hrvatskog crkvenoslavenskog), hrvatske srednjovjekovne književnosti i općenito hrvatskoga glagolizma i glagoljaške baštine.

"Minijature" su tekstualno-slikovna baza podataka vezana uz unos, opis, pretraživanje i digitalizaciju minijatura Hrvojeva misala i iluminacija ostalih hrvatskoglagoljskih srednjovjekovnih rukopisa. Baza podataka nastala je u okviru Računalnoga programa "Minijature", dostupnoga na intranetu Staroslavenskoga instituta u Zagrebu.

"Minijature" su ime za računalni program izvorne autorske koncepcije modela upisa, opisa, pretraživanja, digitaliziranja i pohrane iluminacija oslikanih hrvatskih srednjovjekovnih glagoljskih rukopisa. Vrste digitalnih sadržaja su: tekst, slika, baza podataka i interaktivni resurs, kojim je omogućeno međusobno povezivanje "Minijatura" s ostalim digitalnim zbirkama Staroslavenskog instituta. Način pristupa građi je preko intraneta.

Prema novijim znanstvenim istraživanjima, minijature "Hrvojeva misala" (Missale Hervoiae ducis spalatensis croatico-glagoliticum) djelo su još nepoznatog hrvatskog kasnogotičkog slikara, formiranog u umjetničkom krugu ovisnom o slikarstvu Paola Veneziana. Stoga se, u pogledu stila, danas više ne bi moglo tvrditi da je njihovo podrijetlo u toskanskoj umjetnosti četrnaestog stoljeća, ili da su u većoj mjeri inspirirane Giottovim slikarstvom (Wickhoff). Ipak, na detaljima nekih prikaza postoje elementi slični Giottovima (Pantelić). Premda su oni možda od sporedne važnosti za komparativno istraživanje sličnosti između ilustracija "Hrvojeva misala" i Giottovih fresaka, neke se analogije pronalaze na planu morfologije i kompozicije. U oba se slučaja radi o gotičkom stilu, koji uključuje aspekt kasnogotičkog humanizma ; pritom je Giottova uloga nezamjenjiva u povijesti slikarstva. Također, odjeci gotičkog humanizma na minijaturama koje se analiziraju u ovom članku (osobito na alegorijama mjeseci), izraženi su gotičkom manirom. Omiljeni slikarski postupci su naracija, deskripcija i naturalizam, tipični za umjetnički izraz kasnogotičke epohe.

Zamolba je sročena na inicijativu vjernika - župljana i posjetitelja crkve i Svetišta, koji su, na temelju tiskanoga prospekta s prijedlogom obnove unutrašnjosti crkve ponuđenim na Cvjetnicu 2007., smatrali nužnim ukazati na pogubnost projekata koji podrazumijevaju neprihvatljive zahvate u zadiranje integriteta cjeline: ciborij-svetohranište-poliptih u prostoru prezbiterija. Dokument polu-javnog karaktera, u kojemu se elaborira niz stručnih razloga protiv moguće devastacije spomenute cjeline. To su: arhitektonski (prostorna dispozicija i citatnost elemenata unutrašnjeg ueđenja), liturgijski, umjetnički, simboličko-ikonografski, umjetnička kvaliteta oltarnog poliptiha, funkcionalni (poštivanje sadašnjeg sakralnog ugođaja, primjerenog funkciji objekta), prostorni (neopravdanost megalomanskih slikarskih kompozicija koje izmiču estetskim kriterijima), kvalitativnih (estetsko-vizualnih, s obzirom na prenaglašavanje vizualno već sada dovoljno čitljivih elemenata), konzervatorskih, materijalnih i financijskih (rasipanje novca za nepotrebne i neopravdane zahvate). Kompromis staroga i novoga u ovoj je crkvi skladno postignut obnovom interijera 1984. Unutrašnjost objekta treba promatrati i vrednovati kao skladnu umjetničku cjelinu, s obzirom na različite vremenske i stvaralačke udjele do danas zastupljenih autorskih koncepcija, i to u onom obliku kako su realizirani. Ne postoji, stoga, nikakav razlog za intervenciju u prostor prezbiterija (osobito ne u cjelini: ciborij-svetohranište-poliptih) sa svim pratećim umjetničkim dekoracijama.

Vojnovićeva "Dubrovačka trilogija" uzorno je dramsko djelo hrvatske moderne, a Krležin dramski ciklus o Glembajevima novog realizma. Rezultati ovdje poduzetog istraživanja na književnom su planu jasnije istaknuli njihovu tematsku, kompozicijsku i stilsku slojevitost, te naglasili njihove sličnosti i razlike na razini forme, sadržaja i strukture, upozoravajući pritom na utjecaje Ibsena i Strindberga. To je postignuto zahvaljujući dominantnoj komparativnoj metodi, a od ostalih metodoloških postupaka treba spomenuti tekstološku analizu te utvrđivanje varijanti između istoimenih dramskih tekstova kao rezultata pomne filološke analize (Krleža). U osam zasebnih cjelina obrađuju se njihove relacije na tematsko-motivskoj razini (tematski sklopovi), kompozicijske odrednice (oblik trilogije), vrijeme radnje kao povijesna i izvanpovijesna kategorija, mjesto radnje kao zamišljeni dramski okvir ili historijsko-kulturni pejzaž, problematika glavnih likova i njihov međusobni suodnos, književno-jezična i stilska određenja, umjetnost i njezina recepcija u Vojnovića i Krleže te kronologija Krležina odnosa prema Vojnoviću.

"Dubrovačka trilogija" Ive Vojnovića i dramski ciklus o Glembajevima Miroslava Krleže dva su književno-kazališna triptiha. Unatoč međusobnim razlikama, u mnogočemu uspostavljaju odnos sličnosti. Nastali u razmaku od tridesetak godina, nose na sebi pečat moderne (Vojnović), odnosno svojevrsne sinteze općih književnih i umjetničkih stremljenja prvih desetljeća dvadesetog stoljeća (Krleža).Time se uključuju u krug klasičnih djela hrvatske i europske književnosti. U članku su navedene neke tematske, motivske i kompozicijske usporedbe, uključujući i prostorno-vremenske odrednice te Krležin odnos prema Vojnoviću.

Stara školska zgrada u Šenkovcu, solidno zdanje izgrađeno 1902./1903., danas je djelomično napuštena i uglavnom prepuštena propadanju. Rad je argumentirana zamolba za trajnu i stručnu zaštitu na institucionalnoj razini, koja bi omogućila obnovu i očuvanje cjelovitog objekta, važnog za kulturnu povijest zavičaja. Nastao je na temelju istraživanja izvorne arhivske građe, te je u obliku elaborata obrazložen i dokumentiran prema pravilima konzervatorske struke.

Riječ je o proslavi svjetskog Dana učitelja 5. listopada 2003., koji je u Osnovnoj školi Ivana Perkovca u Šenkovcu bio obilježen izletom učitelja i ostalih djelatnika škole na Trsat i u Crikvenicu. Tom je prilikom naglašena važnost duhovnih i kulturnih temelja odgoja i obrazovanja.

Petar Preradović (1818.-1872.) - po duhovnoj vokaciji pjesnik, po srcu gorljivi domoljub, a po zvanju austrijski časnik - uz Stanka Vraza i Ivana Mažuranića najistaknutije je ime hrvatskog književnog romantizma. Pisao je ljubavnu, rodoljubnu i refleksivnu liriku, pjevao na njemačkome i hrvatskome, prevodio s hrvatskoga na njemački i ubrzo stekao reputaciju nacionalnoga pjesnika. Premda je živio i radio u raznim garnizonima i gradovima Austrijske Carevine, gotovo svu svoju životnu čežnju sažeo je u riječi: Hrvatska. Pjesničko mu je djelo i danas živo u našoj književnoj recepciji, a njegovi odjeci i dometi pronalaze svoje mjesto i u širem kontekstu književnih i kulturnih veza između Hrvatske i Austrije.

Popis jednog dijela stare pedagoške dokumentacije - od školske godine 1875./1876. do 1964./1965., slučajno pronađene i spašene u svibnju 1996. s tavana stare školske zgrade u Šenkovcu, od strane mještana - bivših učenika Osnovne škole Ivana Perkovca u Šenkovcu. Temeljito čišćenje, radove na očuvanju i prikladnom smještaju, te identifikaciju građe po vrstama i popis po kronološkom redu, tijekom 2003. izvršila Ljiljana Mokrović.

Ivanu Perkovcu, političaru, novinaru i piscu prosvjetitelju, drugome po redu tajniku Matice hrvatske od njezina osnutka i nadasve rodoljubu, pripada istaknuto mjesto u hrvatskome javnom, političkom i književnom životu sedmoga desetljeća devetnaestoga stoljeća. Po političkome opredjeljenju bio je angažirani član Narodne stranke, da bi se nakon pobjede unionista 1867. godine, koja je omogućila i Hrvatsko-ugarsku nagodbu 1868., povukao iz politike i posvetio književnomu radu u kojem dominiraju memoaristika i realističke novele iz seoskoga života. Bio je prvi profesionalni hrvatski novinar.

Svjetski Dan učitelja 2003. učitelji i ostali djelatnici Osnovne škole Ivana Perkovca u Šenkovcu proslavili su zajedničkim izletom na Trsat i u Crikvenicu, a kući se vratili puni snage i optimizma za budući odgojno-obrazovni rad s učenicima.

Riječ je o detaljno razrađenom obrascu pripreme za izvođenje projektne nastave vezane uz obilježavanje važne obljetnice iz zavičajne prošlosti, odnosno o jednom metodičkom modelu interdisciplinarnog pristupa iz prakse autorice - stručne suradnice knjižničarke s učenicima viših razreda Osnovne škole Ivana Perkovca u Šenkovcu. Na razini obrazovnih, funkcionalnih i odgojnih zadataka, glavna je tema razrađena u osam tematskih cjelina koje se potom kreativno povezuju u jednu zajedničku cjelinu. Pritom su od najveće važnosti kvalitetna motivacija i postizanje znanja putem mini-istraživačkih projekata koji se realiziraju u obliku korelacije različitih nastavnih sadržaja i timskog rada, a u svrhu njegovanja i promicanja zavičajne baštine.

Historiografsko-kulturološki zapis o Osnovnoj školi Ivana Perkovca u Šenkovcu i njezinoj ulozi u očuvanju i promicanju zavičajne baštine.

U prošlom broju je bilo riječi o razvoju kršćanske umjetnosti od njezinih početaka pa do kraja srednjeg vijeka, a u nastavku teksta vidjet će se njezin doprinos razvoju kršćanstva od renesanse do dvadesetog stoljeća. Na promjene u umjetničkom izrazu odsad će utjecati ponovno otkriće i prevrednovanje antike (renesansa), razni svjetonazorski pomaci (manirizam), dok će za razvoj barokne umjetnosti od velike važnosti biti Tridentinski koncil (1545.-1563.) koji je, između ostaloga, stvorio i novu ikonografiju. Za visoku renesansu i barok glavni je umjetnički zadatak bio Rim kojega je trebalo učiniti najljepšim gradom kršćanskoga svijeta, a na tom projektu radili su najveći majstori toga doba. Nakon baroka slijedi klasicizam, pa historicizam koji se u oblikovanju novoga i restauraciji staroga naročito povodio za umjetničkim oblicima minulih stilova i, na kraju, dvadeseto stoljeće iz čijih glavnih umjetničkih tokova crkvena umjetnost često biva potisnuta na marginu. Razvoj pak nove estetike i funkcionalnosti sakralnog prostora uslijedio je nakon Drugog vatikanskog koncila (1962.-1965.), zahvaljujući novim liturgijskim potrebama do kojih je tada došlo.

U predavanju je izložen primjer realizacije jedne odabrane teme (Božić), zastupljene unutar različitih nastavnih predmeta koji su u donedavnoj obrazovnoj praksi funkcionirali zasebno, iako je u stvari bila riječ samo o različitim "kutovima gledanja" i metodičkim pristupima jednoj istoj temi. Stoga je ponuđen interdisciplinarni model za učenike od 1. do 4. razreda osnovne škole, koji povezuje sadržaje obveznih nastavnih predmeta, lektiru i knjige za slobodno čitanje, a nudi i niz poticaja za slobodne (izvannastavne) aktivnosti, sat razrednika i roditeljske sastanke. Nastao je kao rezultat teorijskih promišljanja i praktičnog rada autorice - stručne suradnice knjižničarke u Osnovnoj školi Ivana Perkovca u Šenkovcu, kao doprinos razvijanju mogućnosti školske knjižnice u osuvremenjivanju odgojno-obrazovnog rada škole i rasterećivanju učenika.

Povijest kršćanske umjetnosti, od svojih najranijih manifestacija pa do kraja srednjeg vijeka, obuhvaća vremenski raspon od više od tisuću godina, a od stilova izmjenjuju se ranokršćanska i bizantska umjetnost, zatim ranosrednjovjekovna ili predromanička, te romanička i gotička umjetnost. U svakoj od njih nastoji se likovnim jezikom, koji u sebi uključuje i govor simbola, vizualizirati bitne sadržaje kršćanske vjere, pri čemu se uvijek poštuju strogo određeni ikonografski obrasci i liturgijske potrebe. U procesu razvoja kršćanske umjetnosti, koji u morfološkom smislu na svom početku uključuje i neke zatečene predloške poganske antike koji potom u svom umjetničkom i značenjskom aspektu doživljuju radikalnu preobrazbu, potrebno je respektirati i njegovu teološko-filozofsku potku. Tu je i nezaobilazni prinos raznih crkvenih redova koji su, birajući najbolje graditelje, kipare i slikare, u duhovnom i estetskom pogledu kroz cijelo srednjovjekovno razdoblje kršćanske Europe (doba vjere, smislenosti, čvrstog hijerarhijskog ustrojstva i oslonca na Božji i crkveni autoritet) neprestano darivali Bogu ono najljepše što su umjetnici mogli stvoriti i što Bogu jedino i pripada.

Riječ je o važnosti biblijskih i svetačkih prizora u sakralnoj umjetnosti. Smještaj, funkcija i umjetničko oblikovanje oltara u kršćanskim crkvama, s obzirom na štovanje i ikonografiju svetaca.

Veze između Hrvatske i Austrije, u prošlosti uvjetovane raznovrsnim čimbenicima, odražavaju se i u djelima nadarenih pojedinaca koji su, stekavši solidno obrazovanje i ugled u stranome svijetu, nastojali svoja znanja i talente upotrijebiti za napredak i dobrobit hrvatskoga naroda. U 18. stoljeću u Hrvatskoj je među najpoznatijima bio Baltazar Adam Krčelić (1715.-1778.), kanonik, povjesničar i književnik dragocjena opusa te utemeljitelj prve javne knjižnice u Hrvatskoj, iz koje se razvila današnja Sveučilišna i nacionalna knjižnica u Zagrebu.

Knjiga govori o poslanju katoličkog biskupa Emmanuela Milinga koje on, vođen vjerom, razaznaje i prakticira prihvaćajući i citirajući živu Božju riječ kako je izrečena u Evanđelju. Sredstva ozdravljenja pronalazi u nutrini čovjekova bića gdje, ne osporavajući domete suvremene medicine, razotkriva pravu bit bolesti kao neku vrstu demonskih nasrtaja na čovjeka, pri čemu je ključ ozdravljenja i jedini lijek za sklad duha, duše i tijela osobna vjera u Isusa Krista.

Jedan od slikarskih aspekata Vidrićeva pjesništva odnosi se na njegovu relaciju spram europskoga modernizma. Izborom tema s jakim egzotično-artističkim nabojem, dio Vidrićevih pjesama slijedi trag Theophilea Gautiera i larpurlartista te Lecont de Lislea i parnasovaca, čija poezija, poput Vidrićeve, sadrži određenu referencu prema umjetničkim djelima u povijesti različitih civilizacija. Ovdje prispodobljena slikarska djela (Bassano, Delacroix), odnosno njihova inspiracija za pjesničko stvaranje (Crnčić, Čikoš), podudaraju se s Vidrićevim pjesmama ne samo formalno i kompozicijski te vrstom zajedničke unutrašnje vokacije, već i istim umjetničkim htijenjem.

Vladimir Vidrić bio je najistaknutiji pjesnik hrvatske moderne. Zahvaljujući kontaktu sa suvremenim književnim i likovnim zbivanjima u Europi, zajedno sa svojim zagrebačkim istomišljenicima počeo je tražiti iste kriterije i za ono što se na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće stvaralo u Hrvatskoj. Osobitu pažnju pritom je poklanjao poeziji i slikarstvu.

Vidrićeva podudarnost s hrvatskim slikarstvom na prijelazu stoljeća očituje se u tri ključna momenta. Prvo je izbor antičkih motiva, prethodno oživljenih u umjetničkim ateljeima. Drugo je studij materije, odnosno pejzaža. Najvažnija je srodnost s Čikošem kroz zajednički lirizam u slikarskom lineamentu i književnom postupku te čistoći konstrukcije oblika, kao i s minucioznim grafizmom Crnčićevih bakropisa. Treće je način koloriranja metodom kontrastiranja crnog i bijelog. Ono se zajedno s vizualnom napetošću koja pritom nastaje pretvara u temeljno kompozicijsko načelo Vidrićevih pjesama i ujedno ih neposredno približava izvornim svijetlo-tamnim antičkim panoima.