Search

A good enough teacher stimulates student's minds and brains to learn. Why good enough teacher is successful and how he stimulates neuroplasticity and learning in the classroom? Teacher who is able to mobilize social instincts of it's students, is doing it through attachment-based teaching and attachment relationships. It is a well-known fact that relationships shape human brain throughout life. Across all human cultures, infants and young children display a specific reactions following separation from their stronger, older and wiser caregivers. After this early attachment, a good enough teacher becomes their secure base in the school. In this paper we will explore classroom teaching from the perspective of evolutionary model of attachment theory.

Bilo da je riječ o kraju polugodišta, kraju školske godine ili o trajnom završetku nastave, sve navedene tranzicijske situacije za nastavnika i učenika označavaju iskustvo gubitka. Sposobnost nošenja s gubitkom ovisit će o tome koliko su uspješno bila prorađena prijašnja iskustva separacije. Separacija ponajprije sadržava destruktivne osjećaje: frustraciju, ljutnju i agresiju, ali i reparaciju emocionalne boli putem razmišljanja i sjećanja na osobu koje nema. Stoga, završetak nastavnog procesa kod učenika/studenta te nastavnika izaziva brojne negativne reakcije, no nitko se nije spreman potpuno suočiti s izazovima separacije. Separacijska tjeskoba nastaje i zbog fantazija koje učenici doživljavaju u vezi kraja nastave. To mogu biti proganjajući fantazmi (primjerice: Nastavnik me svojim odlaskom kažnjava ; Nastavnik me ne voli) ili češće depresivni fantazmi (primjerice: Iscrpio sam svu nastavnikovu toleranciju ; Bio sam mu naporan učenik). Osim fantazama, učenici na kraju nastave mogu imati sumnje i brige oko vlastite neadekvatnosti (primjerice: Nisam siguran da sam naučio koliko mi doista treba u budućem radu ; Kako ću bez daljnje potpore i nastavnikovog mentorstva i supervizije?) a mogu osjećati i da su u nastavi propustili brojne prilike uz destruktivne afekte ljubomore i zavisti (primjerice: Mlađa generacija učenika koja će doći na moje mjesto imat će svu nastavničku potporu ; Možda me nastavnik i nije podučio svemu što zna). Nastavnik se pak, može pitati je li sve učinio za svoje učenike, a s druge strane može osjećati da je vrijeme u nastavi možda protratio. Također, nastavnik može osjetiti gubitak bliskosti s pojedinim učenicima koje je prije smatrao „svojima“, ali i ljubomoru prema novim mogućnostima koje učeniku pripadaju, a u koje sam nije više uključen. Kad takav odnos dođe svojemu kraju, i nastavnik i učenik se boje da će biti zaboravljeni i da će sve važne vrijednosti kojih su se u nastavi držali biti izgubljene. Zato je važno ne ignorirati, ne zanemarivati i ne negirati proces separacije, nego sa zahvalnošću sačuvati uspomene i internalizirati dobre izgubljene odnose. Jedino se tako moguće nadati ostvarivanju pozitivnih budućih nastavničko-učeničkih relacija.

Riječ je o skupu koji se od 21. do 23. travnja 2017. godine održao u Zagrebu, u Klinici za psihijatriju Vrapče. Organizatori skupa bili su EGATIN (European Group Analytic Training Institutions Network) i IGA (Institut za grupnu analizu iz Zagreba), a tema skupa bila je povezana sa supervizijskim procesom: Vision- super-vision in group analytic training.

Zloćudna je bolest izvor golemog stresa za sve članove obitelji, a posebice za osjetljivu populaciju kao što su djeca. U procesu suočavanja sa zloćudnom bolešću puno je neodgovorenih pitanja. U knjizi se prepoznaje važnost socijalnog okružja, odnosno bitne uloge škole za razvoj i emocionalnu stabilnost tugujuće djece. Poznavajući razvojne psihološke aspekte, autorica u svojem tekstu uz stručni pristup nudi korisne intervencije i smjernice za edukaciju roditelja i nastavnika te naglašava promjenu dosadašnje paradigme o temama tugovanja i smrti u školama.

Suočavajući se sa zloćudnom bolešću svojih roditelja, školarac doživljava brojne emocionalne teškoće. Saznanje da mu je roditelj teško bolestan za njega je velika narcistička povreda. Na takvu obiteljsku kriznu situaciju školarac reagira separacijskom anksioznošću i tugovanjem što bitno utječe i na njegov položaj u školi. I nastavniku je to veliko optrerećenje. U ovom radu autorica daje primjere na koji način nastavnik može pomoći tugujućem učeniku suočenim sa zloćudnom bolešću svoje majke ili oca.

Koncepciju privrženosti kao čvrste osjećajne veze između malog djeteta i odrasle osobe (skrbnika) u razvojnu je teoriju uveo engl.psihoanalitičar John Bowlby.Autorica ovog rada uz detaljne opise nesigurnog stila privrženosti u školi, predlaže neke nastavničke intervencije za rad s takvom djecom.

Jedan od najistaknutijih profesora psihijatrije u svijetu, američki trening psihoanalitičar Glen Gabbard svoju je knjigu „Boundaries and boundary violations in psychoanalysis“ napisao u koautorstvu s analitičarkom dr. Evom Lester. Godine 1995. objavio ju je u izdanju njujorške izdavačke kuće Basic Books. Uz stotine drugih relevantnih i utjecajnih radova koje je napisao od 90-ih godina do danas, nakon dvadeset godina, točnije 2016., profesor Gabbard je objavio i drugo izdanje spomenute knjige, i to ovoga puta u nakladi renomiranog izdavača psihoterapijske i psihijatrijske literature Američke psihijatrijske udruge. Riječ je o veoma aktualnom djelu koje iskreno, vješto, autentično i jasno progovara o svim „slijepim pjegama“ psihoterapijskog (ne)profesionalizma te čitatelje, ponajprije profesionalce mentalnoga zdravlja raznih provenijencija upućuje na probleme kontratransfera u psihoanalizi i općenito u psihoterapiji u terapijskom odnosu psihoterapeut - klijent. Zaokupljen praktičnim pitanjima o različitim i veoma često suptilnim povredama granica u psihoterapijskom, psihoanalitičkom procesu, profesoru Gabbardu u razradi te delikatne teme ništa nije izmaklo iz vidokruga, pa je u maniri preciznog analitičara secirao svaki detalj i dao instruktivne primjere o kršenju granica u psihoterapijskim seansama. Autor je jasno i bez moraliziranja prikazao kako podastrta tema o povredama granica u psihoterapiji i psihoanalizi nimalo ne zastarijeva te je na stanovit način trn u oku profesije psihoterapeuta potvrđujući time i golemu širinu prisutnosti tog problema. Autor ove iznimne knjige potpuno je necenzurirano artikulirao sva relevantna psihoterapijska, analitička iskustva vezana za povrede granica. Opisao je najrazličitije, veoma kompleksne i izazovne aspekte analitičkog rada koji se nerado otkrivaju, koje terapeuti drže tajnima, koje preskaču, preoblikuju, zanemaruju, kojih se srame ili zbog kojih im je neugodno. No, upravo zbog bremena skrivenosti, veoma je važno da ih se u nekom drugom, sigurnom i kolegijalnom okruženju otkrije, podijeli i analizira. Za takav zadatak potrebni su psihoterapeuti s integritetom koji su spremni skinuti masku strogosti kako bi bez cenzuriranja, zataškavanja ili pretjeranog poticanja, ponudili pomoć kolegama koji su zapeli u slijepoj ulici važnog alata analitičkog procesa - kontratransfera.

U radu su izložene sve relevantne psihološke teorije kojima se pokušava definirati iskustvo kliničke smrti. Međutim, u proučavanju ovog fenomena psihologija je kao znanstvena disciplina više suočena s opovrgavanjem dogmatskog pogleda transcendentnih i parapsiholoških obilježja, a manje je orijentirana na fenomenologiju. Sve to upućuje na kompleksnost, jedinstvenost i zagonetnost tematike koju zasigurno nije moguće promatrati odvojeno od pristupa drugih znanstvenih disciplina. Zbog svega toga, u razumijevanju ovog konstrukta teško je zadržati poziciju strogog, neutralnog i kritički raspoloženog promatrača, bez upletanja spekulacija, zabluda i predrasuda. Stoga, sljedeći se retci mogu shvatiti kao prinos znanju i uspješnijem razumijevanju i mjerenju intrigantnog fenomena kliničke smrti. Također, u ovom je tekstu skriveno univerzalno pitanje o ljudskom životu: kako podnosimo kraj i je li doista moguće smrt prihvatiti kao pozitivni aspekt života čemu nas uči iskustvo kliničke smrti.

Školska je fobija razvojno neprimjerena tjeskoba praćena pretjeranim strahom, nećkanjem i brigom školarca koji doživljava stres prilikom odlaska u školu i odvajanja od roditelja. Dijete odbija odlaske u školu ponajprije zbog straha od separacije od njemu važnih osoba za koje je emocionalno vezano, što mu uzrokuje znatne teškoće u akademskom i socijalnom funkcioniranju. Do ove sveobuhvatne definicije došlo se istraživanjima školskog apsentizma koja su počela potkraj 19. stoljeća pa do suvremenijih studija o odbijanju škole iz druge polovice 20. stoljeća. Istraživači su postupno proširivali objašnjenja učeničkih izostanaka s delinkventne i asocijalne komponente na psihoneurotsku. Uz nove spoznaje iz razvojne psihopatologije zaključili su da odbijanje škole nastaje i zbog poremećaja u privrženosti u odnosu primarni skrbnik – dijete: tj. djeca koja odbijaju školu potječu iz obitelji u kojima postoji prevelika povezanost između njih i primarnog skrbnika, najčešće majke. Uz majčinu prezaštitničku funkciju autori su u kliničkim slučajevima ustanovili majčinu nekonzistentnost u ponašanju, podupiranje dječje ovisnosti, očevu krutost, kontrolu ili pasivnost. Simptomi školske fobije su mnogobrojni, kao što su i njihove kombinacije raznolike. To znači da je fobični strah od škole iznimno kompleksan fenomen pri čemu je osim komorbiditeta važno uzeti u obzir i individualne kontekstualne varijable. Sve to školsku fobiju čini zahtjevnom za analizu i tretman, posebice ako je riječ o kroničnom odbijanju škole koje traje dulje od jedne kalendarske godine.

Ovaj je rad podijeljen na dva dijela. Prvi dio rada bavi se problematikom ranoga djetinjstva, točnije odnosima djece i roditelja te obrascima koje dijete stječe u tim odnosima. Autorice prikazuju na koji način svako dijete izgrađuje svoju ličnost i kako izgleda kada se osoba promotri iz perspektive obiteljske psihodinamike. Drugi dio rada proučava odnos učenika i učitelja. Autorice naglašavaju koliko je dijete koje je prošlo stanovitu „dramu djetinjstva”, a koje je u odrasloj dobi postalo učiteljem, sposobno zadržati i poticati autentičnost u svojemu odnosu s učenicima. Autorice rada postavljaju pitanja o svjesnosti učitelja o vlastitom integritetu i o integritetu učenika, iz čega proizlazi mogućnost njegove profesionalne tzv. relacijske kompetencije.

Knjiga sadržava 10 poglavlja. U prvom i drugom poglavlju ove knjige iz psihopovijesne se perspektive govori o paleolitičkoj i neolitičkoj kulturi matrijarhata te o detronizaciji i maskulinizaciji tzv. Velike Majke. Mitski i bajkoviti prikazi majki sadržani su u trećem poglavlju, s posebnim osvrtom na odnos Perzefone i Demetre kao i na neke staroslavenske legende o zlim (po)majkama. U četvrtom se poglavlju daje osvrt na patrijarhalno i narcističko antičko društvo koje je pridonijelo socijalnoj frustriranosti majki i njihovu osjećaju disfunkcionalnosti što je dalo zamaha sve izraženijoj mizoginiji. Vrhunac mizoginije i sotonizacija biološkog majčinstva srednjeg vijeka opisana je u petom poglavlju, a u šestom je dan prikaz čedne, subordinirane i poslušne viktorijanske majke zapadnoga svijeta. Sedmo se poglavlje bavi Bowlbyjevom teorijom privrženosti i maternalnom deprivacijom, u osmom se poglavlju razmatra pojam Winnicottove dovoljno dobre majke, a u devetom poglavlju daje se prikaz teorije objektnih odnosa Melanie Klein. Na kraju knjige, u desetom poglavlju, majčinstvo se prikazuje kao kompleksna društvena kategorija, izrasla iz različitih suvremenih diskursa 21. stoljeća. U knjizi se razmatraju sve faze majčinstva, od ženine želje/potrebe da postane majka, faza maštanja o djetetu tijekom trudnoće, prolaska kroz biološko a kasnije i psihološko rođenje djeteta do odnosa majka - dijete gledanog kroz tzv. transgeneracijski prijenos emocija. U knjizi se opisuje da se rana interakcija majka – dijete kao i kvaliteta majčina njege ugrađuje u razvojni put djeteta te ga osposobljava i za njegovo buduće roditeljstvo. Drugim riječima, kvaliteta majčinstva i ranog dijadnog odnosa određuje psihičku stabilnost osobe te se iskustvo njege u budućnosti prenosi kroz generacije. Na taj su način u knjizi ponuđene različite psihološko-emocionalne dimenzije majčinstva i djetinjstva koje se jasno prepoznaju kao neodvojive kategorije, a fenomen kvalitetnog i dovoljno dobrog majčinstva povezuje se s temeljima čovjekovog psihičkoga zdravlja.

Svijet i ljudska povijest prepuni su osvetničke destrukcije. Još je psihoanalitičar Otto Rank izjavio da je želja za osvetom kod ljudi uvijek bila kanalizirana u pogrešnom smjeru, ponajprije prema onima koji nisu ništa skrivili. Prema žrtvama - onima koje je zapravo jedino i moguće osvetnički napasti.S druge je strane – oprost. Oprost – kao kompleksna emocija koja čini temelj svih stabilnih interpersonalnih odnosa.Kultura oprosta, kako navodi prvi autor knjige „Žrtva, osveta i kultura oprosta“ profesor Ivan Urlić, treba početi ponajprije od autentičnog priznanja vlastite mračne strane, vlastite destruktivnosti. Iako bez osude nema ni opraštanja, profesor Urlić nam s izuzetnom senzibilnošću ostavlja mogućnost priznavanja da kultura oprosta ima stanovitih ograničenja, posebice nakon proživljenih trauma koja nadilaze svakodnevna i uobičajena životna iskustva, poput stradavanja u Domovinskom ratu ili holokausta.Klajnijanskim rječnikom za davanje i traženje oprosta potreban je izlazak iz paranoidne i dosezanje depresivne pozicije, gledanje svijeta sivim, a ne crno-bijelim naočalama, odnosno mnogo intrapsihičkoga rada i preispitivanja s obje strane. Zato je posve jasno da se sposobnost istinskog opraštanja, koliko se god činilo neuhvatljivim ljudskim iskustvom, povezuje s osjećajem samoaktualizacije i sa cjelovitošću čovjekove psihe. No, kad fenomen oprosta postavimo u širi kontekst kao socio-političko pitanje kao što implicira tekst u knjizi ono postaje još kompleksnija zadaća. Tada se pitamo je li doista autentičan oprost moguć, ili je riječ samo o vrsti tzv. pseudooprosta? Sve su to iznimno polemična pitanja i problemi koje iznose autori knjige profesor Ivan Urlić, Miriam Berger i Avi Berman te ih razrađuju u tri velike cjeline: žrtva, osveta i kultura oprosta. Potkrepljuju ih i kliničkim materijalom u opisanim psihoterapijskim seansama.Oni koji dolaze iz psihoterapijske prakse rada s traumatiziranima znat će da knjiga profesora Urlića i suradnika kontratransferno unosi znatan duhovni nemir, jer se lik žrtve kao glavnog protagonista stavlja unutar širokog prostora djelovanja između osvete i oprosta. No, s druge strane, autori su knjige iznimno okrenuti žrtvi (točnije pacijentu) te se u svakoj rečenici njihovog djela osjeća traženje (više) razumijevanja za njih, suosjećanja i toliko potrebne pažnje. Zato je ova knjiga veliki prilog razumijevanju psihologije žrtve kao osoba koje su teško duševno bolesne.

The components of time in psychodrama include not only psychotherapeutic but the phenomenological and philosophical component as well. All three time dimensions of past, present and future coexist in the life of a protagonist in a psychodrama group and as such may be successfully integrated by psychodrama techniques through psychotherapy process. Time in psychodrama may speed up or slow down, suspend or freeze. In psychodrama all action takes place in the “here and now” and is carried out in a context that offers psychological safety through configuration and personalisation. The expression “here and now” refers to the overall process and the current actions that take place in group therapy between the group therapist, group members and the protagonist. However, there are also recollections of past events to be found in group therapy. This linking of the “there and then” with the “here and now” situation is crucial to the therapist and the group. This paper describes the past events in order to understand and change the present events in the psychodrama psychotherapy process. In this flexible and creative distortion of time the protagonist, group members and the therapist can easily see a series of therapeutic benefits. This case uses the time-line method to engage a member of the psychodrama group in the action so as to combine his past and present events with the anticipation of future feelings and events, that is to say to combine the here-and-now observations and experience with the there-and-then observations and experience.

Na ovoj radionici izazovnog naziva „Psihijatrijski teatar: hrvatsko-balkanska ludologija“ sudionici međunarodne konferencije upoznat će se ponajprije sa sociodramskim načinom rada. U fokusu sociodramskog rada nije pojedinac/protagonist sa svojim osobnim problemom, nego individua kao predstavnik svoje kulture i svog obrasca ponašanja kao i odnos između različitih društvenih grupa/zajednica. Temeljna ideja na kojoj počiva sociodrama jest da je svaki pojedinac koji se nalazi u grupi nosilac određene uloge koja je ukorijenjena u kulturi iz koje potječe. Tako se u sociodrami ponajprije istražuje društveno-kulturni kontekst kao i različite uloge. Osnivač psihodrame i sociodrame, bečki liječnik Jacob Levy Moreno je smatrao da je prvo bila uloga, a tek nakon toga se strukturiralo Ja. Iskustva u velikoj grupi to i potvrđuju: Ja se dezintegrira te se osoba prije svega prepoznaje kao nositelj neke društvene uloge. Stoga ova radionica nije ograničena brojem osoba, jer u njoj kao i u svakoj sociodramsakoj seansi može biti onoliko ljudi koliko ih živi u jednom gradu ili čak državi. Psihosociodramski iskustveni rad u ovom se slučaju odnosi na ad hoc stvorenu veliku grupu sudionika skupa (psihijatara i psihologa) bez pretenzija za ostvarivanjem terapijskog potencijala grupe. Unatoč svojoj nestrukturiranosti, velika grupa će svim sudionicima dati određene podatke o svom trenutačnom funkcioniranju: o dinamici i idejama što ih članovi grupe sa sobom donose, posebice u odnosu na društveno-politički podijeljenu balkansku regiju. Naša je implicitna pretpostavka da će grupa koju čine njezini članovi biti na stanovit način već organizirana uz pomoć društvenih, političkih i kulturnih uloga. Susret s takvom grupom članovima će nametnuti nužne promjene ego granica uz stanovita alternirajuća stanja od prijetnji gubitka identiteta do iskustava prilagođavanja i uspostavljanja relativne stabilnosti grupnog selfa. Kako i sam naslov teme radionice kaže, u ovom će se psihijatrijskom teatru pokušati na kreativan i spontan način (unatoč određenom stupnju anksioznosti članova) tretirati doneseni društveni problemi, istraživati emocionalne relacije među pojedincima i zajednicama s ciljem eventualnog postizanja grupne katarze i uvida.

Velika Majka matrijarhata, Baba Jaga, antička majka, Djevica Marija, srednjovjekovna vještica, viktorijanska majka, američka imigrantska i patriotska majka, dovoljno dobra majka, suvremena lezbijska majka - to su neki od ključnih pojmova kojima se bavi knjiga psihologinje i psihoterapeutkinje dr. Aleksandre Mindoljević Drakulić ”Majka, žena i majčinstvo“, koja je upravo objavljena u izdanju zagrebačke Medicinske naklade. Riječ je o znanstvenoj studiji širokog obuhvata, koja iz različitih perspektiva – od mitologije, preko religije, antropologije i sociologije do psihoanalize i suvremene znanstvene psihologije – analizira društvenu, kulturološku i civilizacijsku ulogu majke, žene i majčinstva kroz cijelu povijest, od paleolitika do današnjih dana.

The paper provides a summary of the initial stage of psychoanalysis development founded by the Viennese physician Sigmund Freud. The author has primarily focused on Freud's structural theory of psychological organization: a tripartite organization of the human psyche id, ego and superego and the theory of psychosexual development. Within the scope of this theory an attempt was made to give an overview of the dynamics of the psychoanalytic relationship between learning and pedagogical thoughts, from John Dewey to contemporary psychoanalytic pedagogues like Tamara Bibby and Deborah Britzman. Accordingly, the psychoanalytic discourse in relation to school children from divorced families, where divorce is seen as a process of separation-individuation in creating substitution triangular relationship between the child and a school teacher, has been considered.

Sveučilišni priručnik "Suicid: fenomenologija i psihodinamika" izvorno je djelo jer je autorica pristupila temi samoubojstva na jedinstven način, povezujući spoznaje iz različitih dijelova znanosti (od neurobiokemijskih spoznaja, preko psiholoških do širih povijesno-antropoloških i socioloških). Ovakav interdisciplinarni pristup temi obogaćuje spoznaje o ovom fenomenu, stavljajući ga u širi kontekst koji će biti poticaj studentima različitih fakulteta da na širi i sveobuhvatan način pristupe temi. Predloženi tekst na sveobuhvatan, raznolik i zanimljiv način prikazuje različite aspekte suicida i suicidalnog ponašanja. Logično povezano daju se spoznaje o različitim pristupima suicidalnosti, epidemiologiji i etiologiji suicida, psihijatrijskim poremećajima i suicidalnosti, tretmanu suicidalnosti, te psihodrami kao specifičnoj psihoterapijskoj tehnici koja nudi svoje pristupe depresivnom i suicidalnom klijentu.

This work presents an example of psychodrama therapy applied to a Cathy, middle-aged woman with depressive symptomatology, who was also a breast cancer patient at the Rebro Clinic. The group consisted of 20 women with unipolar depression. The group was meeting twice a week. A psychodrama session lasted 180 minutes. It was a closed-type group. Under favourable psychotherapeutic circumstances the protagonist is allowed to indulge in fantasies which are normally scary to him or her. The specificity of this psychodrama session lay in the use of a highly powerful psychotherapeutic tool: the metaphor. In Cathy’s psychodrama the black hole is shown as a metaphor of the sense of emptiness, lifelessness, abandonment and possible death. Studying the theme of death is one of primary development points in the group, because thinking about it means accepting the category of time, especially if death is understood dynamically ; it then becomes equal to life, rebirth, future time marked by the taste of finality. This can also be understood as a progress in the group’s development, because by verbalising the theme of the fear of death and enacting it the group members in a way become the “masters” of both death and life. For Cathy it was crucial to confront the life-threatening dimension of experience and, on the other hand, arrive at a feeling that such experience is overcome. This other aspect gave rise to a cathartic response that helped the group members to accept and/or affirm a new sense of life, which was the first step towards personality restoration and integration of the entire experience. All the complexity of Cathy’s feelings became visible in the black-hole psychodrama. Since it became her familiar experience, Cathy could enter it and herself become the black hole. However, when translated to a psychodrama action, she managed to control it and in the end even found the alternative way out. By staging the black hole Cathy demonstrated all her vulnerability, but also her strength to get outof it and save herself from the nameless horror. In this therapeutic situation Cathy felt protected and the content she “released” afterwards became accessible to psychodrama and group interpretation.

Suicide is one of obsessive themes in modern art, so art installations and performances today can be regarded as highly creative treasuriesof issues concerning human conditions. In spite of the fact that in the history of performance art suicide has never figured as a legitimate artistic act, because such occurrences have been largely mystified, one suicide at least has brought it to the annals and can be considered an ultimate art performance. It is the case of Tomo Ćaleta, the spiritus movens of the conceptual scene of Split. Four years after his provocative painting of Split’s Peristyleinto red, which was described as the first act of conceptual art in our country, in his 1972 performance (“I’m an artist”) Ćaleta threw himself from the 13th storey of a Split high-rise with a plate round his neck bearing the same title. Marina Abramović, a performance queen, has devoted a considerable part of her life to explore the limits of her own mental and physical endurance and encounters with death. In the seventies of the last century she performed with 20 knives that she was hastily sticking between her fingers, wounding herself more than once in the process. A similar relationship between art and life has also been problematized by Jusuf Hadžifejzović. In his performances “From pap to blood there’s just one step” and “Fear of drinking water” (1991, 1994) he exposed his family and himself to a symbolic risk by throwing darts at the photos of himself and his loved ones. After the Homeland War some conceptual artists in Croatia have explored the topics of death and suicide associated with the war and the current situation. In the performance “Shooting” shown in 2002 at the 51st Venice Biennale, Boris Šincek, an artist from Osijek, reenacted the artistic context in which he was shotat again. The custodian aimed at him with a gun and fired, while Šincek stood by wearingthe protective vest, allowing to be killed. In 2007 Zlatko Kopljar, an artist of Zagreb, put ona suicide performance he called K-12. The work was presented as a video installation where the audience is confronted with a drama of his death by hanging on a tree in nature. While we can wonder about the boundary between modern art and insanity, a Duchampian explanation may be this: if an artist calls something a work of art, it’ll become one. Suicide presentation in conceptual art may be understood as a sublimation of the fear of death. To recall a well-known Seneca’s saying: “To avoid the fear of death, I always think about .“

The visual representations of suicide, although not plentiful, date back to ancient mythology and history. One of the most frequently represented legends of that time is the painted and engraved story of the ancient Greek hero Ajax who fell on his sword. Voluntary death (mors voluntaria) was at that time described as a heroic, largely men’s choice, and the Ajax sword became a symbol of the defence of honour. Sometimes glorified and apotheosized, in antiquity suicide was, in accordance with humanist philosophy, tolerated and justified by a variety of motivations, mostly preservation of dignity or escape from pain and sorrow. Unlike the representations of suicide in ancient art without pejorative connotations, in the Early Middle Ages suicide was increasingly represented as a passive and bad death, accompanied by depressive themes. At that time the aesthetics of suicide was primarily associated with Christian iconography and seen as equivalent to demoniac and sinful murder. It was rarely represented as martyrdom and one of the best known paintings of suicide was Judas’ dishonourable death. Thus the artists of that time openly sided with philosophers/theologians in ostracising suicide as a social taboo. In the period of Renaissance and Enlightenment suicide is again seen as an act on mercy, but also one of insanity or, more precisely, of weeping and melancholy. Although still portrayed as a diabolical crime, it is no longer regarded in the binary terms of martyrdom (Jesus) and condemnation (Judas). The visual concept of suicide is becoming less and less moralising and more and more emotional, even with sexual undertones, especially expressed in the representations of Thanatos and Eros. In the late 19th and the early 20th century, encouraged by the development of photography and the media, as well as the social situation in the sign of FWW, the artists started to vividly depict bizarre cases of suicide, their various fascinating and shocking details, some entirely fictitious. These pioneering beginnings are reaffirmed in modern 20th-century art, especially in conceptual art and installation and performance art. Through guerrilla and revolution-like approach to death, often on the borderline between art and provocation, suicide is associated with the alienating urban social context, with the questions of human physicalness, and is characterised as a call for help.

Terapijski su faktori važan element psihoterapijskoga procesa koji pridonose boljem funkcioniranju osobe u terapiji, rastu i sazrijevanju ličnosti te u konačnici utječu na terapijsku promjenu. Najčešći terapijski faktori koji se razvijaju u radu grupa su kohezija, ulijevanje nade, uvid, univerzalnost, altruizam, psihoedukacija, razvijanje tehnika socijalizacije, imitativno ponašanje, interpersonalno učenje, egzistencijalni faktori, rekapitulacija primarne obiteljske grupe te katarza. Budući da značenje terapijskih faktora kao i njihova međusobna povezanost variraju od grupe do grupe te na taj način različito utječu na moguće terapijske promjene cilj je rada bio utvrditi postoje li razlike u djelovanju različitih terapijskih faktora u kliničkoj i nekliničkoj psihodramskoj grupi. Klinička se grupa sastojala od 20 ambulantnih sudionica iz Dnevne bolnice Klinike za psihijatriju KBC-a Zagreb s dijagnozom blagog ili umjerenog depresivnog poremećaja obilježenog prvom i ponavljanom depresivnom epizodom (prema kriterijima DSM IV), a neklinička grupa od 20 studentica Medicinskog fakulteta u Zagrebu bez psihijatrijske simptomatologije. Obje grupe vođene su po principu klasične psihodrame, dvaput na tjedan tijekom 30 seansi. Nakon simultane terminacije članice obiju grupa popunile su Yalomov upitnik terapijskih faktora. Rezultati pokazuju da je u nekliničkoj grupi univerzalnost ocijenjena najvećim ocjenama, dok je vodstvo procijenjeno najnižima. U kliničkoj grupi egzistencijalni su faktori procijenjeni najvišim ocjenama, a vodstvo najnižim. U objema psihodramskim grupama egzistencijalni su se faktori pokazali najvažnijim terapijskim faktorom. Statistički značajne razlike nađene su samo na subskalama univerzalnosti, uvida i ulijevanja nade, pri čemu je neklinička grupa imala više rezultate od kliničke. Taj rezultat može se dovesti u vezu s dobnim razlikama između dviju grupa kao i razlikama u postojanju prijašnjeg psihoterapijskog iskustva.

Razgovor/edukativna radijska emisija u povodu Međunarodnog dana borbe protiv suicida

U ovom je radu istraživan intenzitet uporabe projekcije kod oboljelih od PTSP-a. Instrument istraživanja standardizirana je samoocjenska skala za mjerenje projekcije – Upitnik projektivnosti. Ciljnu je skupinu činilo 50 bolesnika oboljelih od PTSP-a koji su liječeni u Klinici za psihološku medicinu. PTSP je kod svakog bolesnika dijagnosticiran neovisno od strane dva psihijatra. Usporednu skupinu za koju je pretpostavljeno da predstavlja uzorak zdrave populacije činilo je 50 studenata studentskoga doma „Stjepan Radić“ iz Zagreba, izabranih metodom slučajnog izbora. Skupine su se razlikovale prema dobi, bračnom stanju i stupnju obrazovanja. Ciljnu je skupinu činilo 43 muškarca i 7 žena dobnoga raspona od 26 do 55 godina, s prosjekom od 36 godina., obrazovanja od niske kvalificiranosti do srednje stručne spreme. Usporednu je skupinu činilo 28 žena i 22 muškarca. Dobni je raspon bio od 19 do 28 godina s prosjekom od 22 godine. Razlika prema dobi između studenata i bolesnika iznosila je 14 i pol godina. Obje su skupine testirane upitnikom projektivnosti. Rezultati su statistički obrađeni Hi kvadrat testom. Između dviju skupina ustanovljena je statistički značajna razlika kod uporabe projekcije. Izmjereni intenzitet projekcije kod bolesnika bio je patološki, a kod studenata u granicama normale. Dominirajuće su obrane blisko povezane s nivoom regresije ega. Traumatizirani se ego parcijalno dezintegrira i regredira. Nakon traume, ego postiže reintegraciju funkcioniranja, ali na regresivnijem nivou. Ego se vraća starijim metodama obrane, kao što je masivna uporaba projekcije. Intenzivnu uporabu projekcije možemo razumjeti i kao regresivni pokušaj svladavanja iskustava koja nije bilo moguće integrirati na višem razvojnom nivou koji je postignut prije traumatizacije.

This paper summarizes the concept of subjective well-being, from ancient philosophical reflection to the first psychological, empirical research on the construct of positive psychology. The author examined the different conceptual definitions of subjective well-being throughout history as well as the dominant themes in the philosophical theories, concluded with some contemporary philosophical trends in Western culture of the 20th and 21st century. This framework also touches upon the dynamics of the relationship between philosophical and psychological thoughts on subjective well-being.

Cilj je istraživanja bio ispitati postoje li specifi čnosti (pozitivni efekti) u djelovanju kratkotrajne grupne psihodrame u odnosu na zadovoljstvo životom kod dviju skupina ispitanica: 20 studentica Medicinskog fakulteta u Zagrebu te 19 ambulantnih sudionica s blagom ili umjerenom unipolarnom depresijom iz Klinike za psihijatriju KBC-a Zagreb. Uz navedene skupine postojale su i dvije usporedne skupine ispitanica koje nisu bile podvrgnute tretmanu: 21 studentica Medicinskog fakulteta u Zagrebu i 21 ambulantna sudionica s blagom ili umjerenom unipolarnom depresijom iz Klinike za psihijatriju KBC-a Zagreb. Materijal i metode: Uz detaljne deskriptivne protokole i inicijalne intervjue, u ponovljenom postupku testiranja nakon četiri mjeseca psihodramske psihoterapije rabili su se: BSI – Kratki inventar simptoma, Skala općeg zadovoljstva životom, Rosenbergova skala samopoštovanja i Skala optimizma-pesimizma. Analizom slučajeva svake članice ciljne psihodramske skupine, ispitalo se kako je rano iskustvo utjecalo na životno zadovoljstvo ispitanica te se time pokušalo utvrditi jesu li ispitanice s vremenom stekle jasniji uvid u svoje intrapsihičke konflikte proizašle iz osobitosti njihova ranog razvoja. Rezultati i zaključak: Dobiveni rezultati pokazali su da je kratkotrajna klasična psihodrama djelomično učinkovita. S obzirom na personalne parametre oporavka optimizma i samopoštovanja utvrđeno je da nakon provedenog tretmana nema statistički značajnih pozitivnih efekata djelovanja intenzivne grupne psihodrame u odnosu na dvije usporedne skupine koje nisu bile podvrgnute tretmanu, dok se bilježi statistički značajno više životno zadovoljstvo kod studentica ciljne skupine (t=-2.975, p

Psihodrama je akcijska forma grupne i individualne psihoterapije. U prisutnosti terapeuta i članova grupe od bolesnika zahtijeva igranje uloga iz svakodnevnoga života i to bez zadanog dramskog teksta, a na način na koji ih doživljava bolesnik. Scensko stvaranje i „kao da“ psihodramska igra dobra su platforma za očitovanje čovjekova intrapsihičkoga svijeta. Veoma slični mehanizmi pretvaranja, sažimanja i pomicanja elemenata iz realnoga života egzistiraju i u formiranju simptoma različitih psihičkih bolesti i poremećaja, zbog čega je scenskom ekspresijom omogućen izravniji prodor u bolesnikov konfliktni intrapsihički svijet. Kako bi se još pojačali i naglasili osjećaji te stekao uvid u psihodrami se često rabi i alegorijsko, slikovito izražavanje u metaforama, pa se psihodramski proces primjerice može smatrati „povijesnim“ ili „detektivskim istraživanjem“ ili pak „procesom kompjuterskoga reprogramiranja“. Također, može se ilustrirati i jednom od najpoznatijih dramskih metafora Williama Shakespearea u kojoj Jacques, lik iz komedije „Kako vam drago“ melankolično izjavljuje: „Život je pozornica, a svi muškarci i žene na njoj samo su igrači“. Na taj se način i psihodramski seting oslanja na ovu poznatu usporedbu, a svaka odigrana metafora prerasta u posebni metajezik analogan jeziku simptoma bolesti. Pritom protagonist zajedno sa psihodramskim direktorom rabi metafore gotovo kao živi objekt, i to ponajprije kako bi facilitirao akciju, pospješio učenje i razumijevanje problema, unaprijedio kreativnost, ponudio ekspanziju protagonistove uloge i u konačnici otvorio izravniji put imaginaciji i emocijama u psihodrami.

Psihodrama je akcijski oblik grupne psihoterapije. Kao sredstvo izražavanja, osim verbalizacije, primjenjuje pokreta, te govor tijela. Ona je i najinterpretativnija metoda terapije budući da se interpretacija daje putem tzv. Režiranja scena i odigravanja problema. Psihodramska terapijsko-iskustvena grupa učenika sedmih/osmih razreda osnovne škole u Zagrebu, trajala je u kontinuitetu dvije školske godine. Rabile su se najčešće psihodramske interpretacije: dvojnik (dubl), zamjena uloga i zrcaljenje. Unatoč organizacijskim poteškoćama, u grupi je postignut stalni psihoterapijski setting unutar škole, što je članovima grupe pomagalo u emocionalnom sazrijevanju, pripremajući ih na stanovit način za život u svijetu odraslih. Ponavljanjem i odigravanjem sličnih tema smanjivala se anksioznost članova, a vježbanjem uloga i važnošću igre osnaživao se interpretativni karakter psihodramske seanse, čime su adolescenti stjecali korektivno emocionalno iskustvo.

Resistance refers to all types of behaviour that oppose the exploration processes in the therapeutic process and inhibit work. Very common types of resistances, such as forgetting the time of session, being late, non-payment of sessions and such are found in every type of psychotherapy, including psychodrama psychotherapy. The attempt to break resistance in order to evoke changes could be dangerous as it represents the necessary defence mechanism and it is also a vital element of the person’s functioning in therapy. In psychodrama, which is a type of action method of group psychotherapy, resistance can manifest through continuous verbalization of problems, in not wanting to act out the problem, the protagonist’s typical non-verbal message or the most obvious manifestation: the absence of the protagonist. This paper will be on the typical resistance which the therapist has noticed during the first session of psychodrama psychotherapy, with a small group of adult clients. As the group was young and with undeveloped cohesiveness, resistance represented a certain balancing power for maintaining mental homeostasis of the group.

Psihodrama je akcijski oblik grupne scenske psihoterapije, jedna od najčešće korištenih psihoterapijskih tehnika u svijetu što je u uporabi od 20-ih godina 20. stoljeća. U psihodrami se životne situacije pojedinca odigravaju na „sceni“ uz pomoć ostalih članova grupe. Pri tomu dramski tekst ne postoji, nego se prizori igraju na način kako ih osoba doživljava. Psihodramska radionica je poput dječje igre i sna: moguće je istražiti različite inter i intrapersonalne komunikacijske relacije, neistražene misli i osjećaje, događaje iz vlastite prošlosti, ali i susresti se sa projekcijom vlastite budućnosti. U psihodrami je moguće biti u ulozi stvari, biljke, životinje, boga, drugog spola. Moguće je razgovarati s umrlim, tražiti razvod, ukrasti, voljeti osobu koju inače ne smijemo, reći sve u lice šefu…

Psihodrama je terapijska, edukativna i dijagnostička tehnika čiji je osnivač i utemeljitelj bečki liječnik Jakob Levy Moreno. U svijetu se rabi još od 20. godina prošloga stoljeća, a kao službeni početak psihodramskog djelovanja smatra se 1925. godina kada se Moreno upustio u prve profesionalne demonstracije psihodramske tehnike sa svojim suradnicima. U Hrvatskoj je uvedena 2004. godine otkada je osnovana strukovna udruga Hrvatsko psihodramsko društvo. Od protagonista (bolesnika, osobe ili klijenta) zahtijeva igranje određenih uloga iz svakodnevnog života u prisustvu direktora (psihodramskog psihoterapeuta) i članova grupe. Pri tomu zadani dramski tekst ne postoji, nego se situacije iz života odigravaju onako kako ih doživljava protagonist. Ponajprije, to je akcijska forma grupne psihoterapije čiji su osnovni elementi: grupa (publika ili članovi psihodramske grupe), protagonist, direktor (terapeut), pomoćna ega i pozornica (scena). Tijek rada se sastoji od tri faze: 1. faze zagrijavanja i izbora protagonista, 2. faze akcije te 3. faze integracije i podjele osjećaja. Protagonistom se zove osoba koji je član psihodramske grupe i koji na improviziranoj sceni spontano odigrava svoj problem, konflikt ili neku sličnu životnu situaciju. Pritom ne glumi u teatarskom smislu, nego na svoj način, spontano portretira i prikazuje scene iz vlastitog života Direktor je ponajprije grupni psihoterapeut. Na sceni, uz pomoć publike pomaže protagonistu oživiti prizore iz svog života dok istodobno prati i vlastite osjećaje. Pomoćni ego za protagonista predstavlja i odigrava tzv. važnog drugog – važnu osobu iz protagonistova stvarnog života. Može igrati osobu drugog spola ili godina, a može preuzeti i ulogu važnog predmeta ili reprezentirati grupu osoba, protagonistove osobine ili dijelove njegove ličnosti. Na Morenovu psihodramu mogu dolaziti djeca (uobičajeno je iznad 6 godina) i odrasli, klinička i neklinička populacija bez obzira na zvanje i zanimanje. Članovi psihodramske grupe mogu zapravo biti svi koji su u stanju kontrolirati svoje agresivne ili seksualne impulse tako da svojim ponašanjem ne ometaju druge. Tijek psihodrame počinje s grupnim zagrijavanjem, zatim izborom protagonista, psihodramskom akcijom (igranjem) te na koncu podjelom osjećaja. Sve zajedno traje oko tri puna sata. Za vrijeme školskih psihodramskih susreta s učenicima tijek psihodrame je skraćen na sat i pol zbog organizacijskih prilika u školi. Umjesto psihodramske akcije koja uobičajeno traje sat do sat i pol rabili su se kraći isječci: polusatne psihodramske vinjete (vignettes) ili još kraće tzv. izjave (statements). U ovom će izlaganju biti pojašnjene razlike među tim tehnikama rada u psihodrami. Bit će prikazan i tijek nekih psihodramskih seansi s učenicima završnih razreda jedne osnovne škole u Zagrebu, koji su kontinuirano pohađali psihodramsku grupu jednom na tjedan tijekom dvije godine. Psihodrama im je bila dobar medij za izražavanje, budući to nisu mogli učiniti u okviru klasičnih razgovora. Igranjem su donosili važnu simboličku građu iz svojih dječjih i adolescentskih fantazija te je na taj način dat dobar pregled njihove stvarnosti, ali i prošlosti što su je proživjeli. Cjelokupno psihodramsko izražavanje odvijalo se u posebnom čuvstvenom raspoloženju za sve učenike koji su redovito sudjelovali u grupi, a postignuti kontinuitet psihodramskog rada pridonio je neočekivanim pomacima u terapijskom smislu.

Antička legenda kaže da se lijepi mladić Narcis, nakon što je prezreo ljubav nimfe Eho, zaljubio u sebe sama, i to vidjevši odraz svoje slike na mirnoj površini šumskog jezera. Danas jezero zamjenjujemo virtualnim svijetom, tzv. trećim očima – televizijom. Taj suvremeni elektronički narkotik najdjelotvorniji je i najopasniji perceptivni alat s pomoću kojega se gledatelji mogu ogledati te preispitivati ili češće podupirati svoj svjetonazor. U psihodramskom radu, kao važan terapijski alat, također postoji ogledanje ili zrcaljenje. Ako televizija kao suvremeno zrcalo predstavlja mahom destruktivan i maligan oblik ogledanja (potičući ravnodušnost, uspavljujući maštu, njegujući narcistička maštanja o uspjehu i slavi) u psihodramskom, terapijskom grupnom radu zrcaljenje dobiva pozitivan, eksplorativan i gotovo elitan status. To je jedna od najvažnijih interpretativnih, terapijskih tehnika kojom se prezentira pacijentova ličnost. Zrcalna se tehnika sastoji u tome da psihodramski terapeut ili član psihodramske grupe pred protagonistom predstavlja njegovu ličnost, neke njegove dijelove ličnosti, reakcije, posturu tijela, stil govora i sl. Opisana se zrcalna tehnika temelji na zrcalnom efektu koji je osnovna pojava u dinamici interpersonalnih odnosa u terapijskim grupama i gdje se svaki član psihodramske grupe može prepoznati u drugome. Stoga će u ovoj psihodramskoj radionici biti demonstrirani različiti zrcalni efekti i zrcalne podtehnike u okviru psihodramskog grupnog zagrijavanja kao i za vrijeme psihodramske akcije. I dok je Narcis svijet oko sebe gledao samo kao vlastito zrcalo te su ga vanjski događaji zanimali upravo onoliko koliko su ocrtavali njegov odraz u njemu, sudionici ove radionice će se, dijeleći isti (psihološki) prostor s drugima iz grupe, imati priliku ogledati u takvom zrcalu što pomaže prihvaćanju različitosti u poimanju sebe i drugih.

Mediji su prije svega sredstvo masovne komunikacije te su i posrednici u prenošenju informacija široj javnosti. U kontekstu sve većeg zanimanja te javnosti za psihologiju, interakcija dviju profesija – novinara i psihologa – sve je intenzivnija, i ne samo za potrebe stručnih ili specijaliziranih medija. Krene li se od postavke da do te interakcije dolazi kako bi se javnosti dale korisne informacije, nužna je međusobna korektnost ; ukoliko novinari u osjetljivo područje psihologije ne ulaze sa senzacionalističkim nakanama, a psiholozi na jednostavan i razumljiv način izraze svoja znanja i iskustva kako ne bi dolazilo da intervencija laika koje mogu bitno mijenjati smisao, ona je zacijelo prisutna. Iako u njihovoj interakciji, kao uostalom i u mnogim drugim, često dođe i do nesporazuma, korektnost je ta koja osigurava neokaljan dignitet i novinarima i psiholozima, a o koristi publike da i ne govorimo.

Još je Platon smatrao da je čovjekova dužnost predati se igri, igri kao određenoj vrsti posvećene radnje koju se uzdizalo do svetosti i do misterija. Igra je svojedobno imala značenje kulta, bila je znak estetike, borbe, svečanosti ili kakvog nadmetanja. Vjerovalo se i da je njezino podrijetlo vezano uz čovjekovu težnju za rasterećenjem, oponašanjem, samosvladavanjem ili pak zadovoljenjem nekih neispunjenih želja iz stvarnoga života. Danas se intenzitet igre ne može objasniti nijednom od gorespomenutih „biologijskih“ analiza i upravo u toj činjenici leži njezina snaga, cjelovitost i njezino prasvojstvo. U psihodrami igra je oblik simboličkog, „kao da“ mišljenja i forma spontanosti na sceni. Ako u stvarnom životu možemo zanijekati sve apstrakcije, psihodramska ih igra u potpunosti utjelovljuje, maštovito dramatizira te za svakog protagonista označava iznimno važnu psihičku realnost. Igra je condicio sine qua non svake psihodrame, a autori ovog priopćenja vjeruju kako će se njezina (lječidbena) snaga imati prilike dokazati i na ovoj radionici.

Mali rječnik psihodrame jedinstveni je doprinos psihologijskoj i psihoterapijskoj struci u svijetu i u Hrvatskoj. Ovaj mali priručnik nudi oko 150 novih, suvremeno i terminološki potpuno obrađenih pojmova iz psihodrame, ali i neke vezne termine drugih psihoterapijskih pravaca: psihoanalize i grupne psihoterapije.

Kao što se sportaši zagrijavaju prije važne utakmice ili meča ili glumci prije predstave kako bi dostigli vrhunac svojih potencijala, i psiholozima je u grupnom radu itekako potrebno zagrijavanje za grupu, za sve njezine članove i iduće grupne akcije. Ova psihodramska radionica i predavanje koncepcijom klasičnog psihodramskog i sociodramskog zagrijavanja pokušat će evaluirati ulogu scenske psihoterapije kao važnog čimbenika u učenju i izgradnji individualne tolerancije prema drugomu. Procesom zagrijavanja svakoga se sudionika grupe potiče ne samo na uporabu osjećaja nego i pokreta dijelovima tijela, glasom, mimikom, čime se u ravnotežu dovode i akcija i emocije. Igre zagrijavanja u psihodrami veoma često imaju hedonističku notu te su element veselja čime se pridonosi smanjenju grupne anksioznosti, pa se razvija atmosfera povjerenja, spontanosti i prihvaćanja. Fenomenima prihvaćanja i tolerancije u scenskoj psihoterapiji (budući da danas imaju lječidbenu funkciju u grupi) daje sve veće značenje. Tolerancija je izazov, ponajprije zato što čovjeku nije data s rođenjem, ali se u psihodramskoj grupi koja je «dovoljno dobra» i koja ima grupnog voditelja s visokim empatijskim kapacitetom može razvijati i poboljšavati.

Važan čimbenik psihodramske terapijske strategije u liječenu traumatskog iskustva jest – ponovni susret s traumom. Od vitalnoga je značenja za protagonistu susresti se s traumom, no bitno je i povezati je s osjećajem da je ona prevaziđena. Kako bi se to postiglo, u psihodramskom se procesu rabe univerzalni terapijski faktori: ponovo odigravanje traume (potisnuta se iskustva počinju odigravati na sceni, sjećanja se verbaliziraju u sigurnom okruženju terapijske grupe) kognitivno obrađivanje traume (ponovno razumijevanje događaja, prorada nesvjesnih konflikata koji bi mogli biti povezani s traumom) emocionalna katarza (igrom se oslobađaju emocionalni zaostaci traume što izaziva katarktičku reakciju i pomaže integraciji čitavoga iskustva) nadgradnja realiteta (traumatska se prošlost može prenijeti u sadašnjost putem nadgradnje realiteta s kojim se protagonist hvata ukoštac na drugačiji način nego ranije: proaktivno, samouvjereno i sigurno u sebe) interpersonalna potpora (fokus grupe usmjerava se na činjenicu kako trauma utječe na međuljudske odnose čime se sprečava protagonistova izoliranost). Sve navedene faze, s praktičnoga gledišta počivaju na širokoj lepezi stručnoga psihodramskog eklekticizma čija se djelotvornost može promatrati i kao dvosjekli mač: kao rizik retraumatizaciji ili pak kao povratak protagonistovog osjećaja kontrole i sigurnosti.

Knjiga je svojevrsni udžbenik morenovske psihodrame, namijenjena ponajprije psihodramskim početnicima, u kojoj autori na originalan, vizualno živahan, dostupan, ali i znanstven način, daju temeljne odrednice psihodramske teorije i prakse, ilustrirajući scensku igru na primjerima iz kliničke prakse. Psihodrama nije eksperimentalno kazalište, ni igra istine ili iluzije, niti klasično kazalište. To je osebujna psihoterapijska i dijagnostička tehnika scenskom ekspresijom koji je iz grupne psihoterapije 20-ih godina prošloga stoljeća razvio bečki liječnik Jakob Levy Moreno. Putem niza intervencija, različitih načina igranja brojnih uloga i specifičnog jezika ove tehnike, psihodrama postupno prodire u intrapsihički svijet protagonista i uvodi ga u međuljudske odnose koje još nije u stanju ostvariti u svakodnevnom životu. Pritom mu privid igre i njezino fantazijsko značenje u psihodrami omogućuju da se lakše oslobodi zapreka autocenzure. Psihodrama, prema mišljenju Zorana Đurića i Jasne Veljković, nije završeni ili zaleđeni sustav. Njome stalno otvaramo bogatu stvaralačku viziju ljudskog iskustva što budi novi profesionalni entuzijazam eklektici sklonih psihoterapeuta ili psihologa. No, psihodramski pristup osobi, klijentu ili bolesniku nije samo povlastica psihoterapeuta. Knjigu će, uz mnoge druge pomagačke struke: pedagoge, sociologe, učitelje i nastavnike u školama, odgajatelje u različitim ustanovama, defektologe, socijalne radnike i medicinske sestre, zasigurno prigrliti i laici vjerni popularnoj psihologijskoj literaturi, kao i menadžeri u velikim tvrtkama i korporacijama. Psihodrama će dirnuti brojne čitatelje, ponuditi im drukčiji razvojni putokaz ove tematike i izazvati još mnogo kreativnih dijaloga, pa i kontroverzi u okvirima suvremene psihoterapijske i društvene misli.

Europe in twentieth century is deeply marked with nationalism. Recent events in unstable region of Balkan Peninsula were also marked with nationalism, especially the conflict between two major nations of ex Yugoslavia: Serbs and Croats. War in Croatia showed, with no doubt, that the nationalism is still alive and strong mover of human thoughts and activities. Today, when the war is over and these two countries live in relative stabillity, the goal of this research is to establish actual nature feeling of national belonging among Croats and Serbs. Is the genesis of nationalism social-political, historical, cultural, economic, how much is specific for Coats and how much for Serbs and how powerful it is? During the 2003., we formed the questionnaire of nationalistc statements. It consists of 57 items with possibility of answers on Likert scale (from 1 to 5). During 2004. this questionnaire was given to the group of 100 war veterans (50 Croats in Rijeka and Zagreb and 50 Serbians who live in Belgrade and near by.)

The important form of treatment in daily hospital of persons suffering from PTSD is group psychotherapy in median groups. Such setting provides opportunities for learning communication skills and establishing of emotional bonds which diminish social isolation and eventually enable exploration of trauma in other forms of psychotherapy.

According to the recent statistical data, approximately 22% of women in undeveloped countries and 9% of women in developed countries smoke. Unless effective, comprehensive sustained initiatives are implemented to reduce smoking uptake among women, the prevalence of female smoking is likely to rise to 20% worldwide by the 2025. This would mean that there could be 532 million women smokers. Thus, while the epdemic of tobacco use among men s in slow decline, among women will not reach its peak untill we into the 21st century. This will have an enormous consequences for womens psychophisical health especially during pregnancy. The majority of the scientific findings find out that the past history of womens depression, general stressful events, poorer overall heath, being unmarried, problematic love relationship, unemployement and lower educational attainment are significantly associated with cigarette smoking during pregnancy. An emotional and psycological factors are extremely important in maintaining smoking as well. Many of women smokers express a desire to quit, feel guilt about non being able to do so, but on the other hand report that smoking offer important benefits to relaxation and mood control. Although the majority of pregnant women smokers are not being monitoring during this vulnerable time, some interventions that reduce stress and depression may be of great benefit to women who are continuing smoking in the pregnancy.

Tijekom povijesti, svi su oblici glazbene djelatnosti bili sredstvo izražavanja ljudskih osjećaja. Još je u biblijskoj priči spomenuto da je David muzicirajući na svojoj harfi uspješno utješio kralja Saula. Stari su Grci muziku također držali oruđem za izražavanje emocija te su ustanovili da ima pozitivne, stimulativne ili sedativne psihofizičke efekte na sva živa bića. No, u svijetu se muzikoterapija kao lječidbena tehnika komplementarne medicine službeno pojavila tek nakon Drugog svjetskog rata, i to gotovo odmah nakon uspješnog angažmana niza glazbenika po bolnicama SAD-a koji su svirali za sve bolesne i ranjene. Danas je ta vrsta terapijske tehnike, osim s art terapijom općenito, veoma usko povezana sa psihoterapijom, a u posljednjih se desetak godina često rabi i uz psihodramske tretmane. Pritom glazba postaje glavnom formom odnosa terapeut-bolesnik te uz selekciju specifičnih aktivnosti, igara i/ili vježbi sudjeluje u poboljšavanju općeg fizičkog stanja osobe. Stoga će u ovoj psihodramskoj radionici i predavanju (po prvi put na konferenciji psihologa) biti demonstrirani neki od načina kreativnog, mahom neverbalnog izražavanja putem glazbe, sa ciljem jačanja spontanosti i grupne kohezije te zazivanja eksploracije emocija.

Cilj je rada bio ispitati pokazuju li medijski izložene žene zaposlene na HRT-u (N=32) statistički značajno višu razinu narcizma od usporedne skupine žena iz opće populacije (N=176). U svrhu provođenja ovog istraživanja konstruiran je upitnik za samoprocjenu narcizma, koji se sastojao od 72 čestice te s rasponom odgovora na petostupanjskoj skali, što su ispunile obje skupine ispitanica (N=208). Faktorskoanalitičkom provjerom dobilo se šest interpretabilnih komponenti (faktora) koji objašnjavaju 53.7% ukupne varijance: 1. vjerovanje u vlastitu posebnost, 2. estetski doživljaj sebe, 3. percepcija idealne osobnosti, 4. grandomanija, 5. težnja za divljenjem i 6. težnja za perfekcionizmom, a te su supskale uglavnom sukladne dijagnostičkim kriterijima iz DSM-IV za određivanje konstrukta narcizma. Dobiven je i visok stupanj unutarnje konzistencije za 29 ekstrahiranih čestica upitnika (Cronbach-alpha=0.847). U ovom su se radu potvrdile pretpostavke o statistički značajnim razlikama u samoprocjenama narcizma između medijski eksponiranih žena i žena iz „ nemedijskih“ zanimanja. Nadalje, između samoprocjena narcizma ciljne skupine (ukupnoga rezultata na upitniku) i procjena njihova narcizma od strane TV eksperata, nije nađena statistički značajna povezanost. Rezultati ovoga istraživanja pridonijeli su temeljitijoj operacionalizaciji konstrukta narcizma, uz napomenu o obvezatnoj daljnjoj validaciji upitnika, uključujući u sljedeća ispitivanja muške ispitanike i klinički uzorak.

Pisanje izvješća i sastavljanje kataloga laureata EMC festivala 2002. članova ocjenjivačkog suda

This study examined the relationship between narcissism in two nonclinical sample: 32 media exposed women and 176 women who are working in „non-media“ professions. For conceptual definition of narcissism, a 72 item instrument, Narcissistic Personality Questionnaire was developed. A factor analysis identified a structure of the six narcissism measures, suggesting six dimensions (subscales): 1. special feeling of self-importance, 2. preoccupation with fantasies of beauty, 3. perception of self-overidealisation, 4. grandiosity, 5. desire for self-admiration i 6. perfectionism, which accounted for 54.7% of the variance. These six subscales were based upon behavioral descriptors of Narcissistic Personality Disorder contained in the DSM-IV. Taken as a whole, this study give encouraging evidence that the new subscales provide an useful preliminary group measure of the dimensions of narcisisstic personality.

Psihoterapija, kao i svaka ljudska djelatnost, postaje opsolentna bez stalne kreativnosti. Zakoni, škole, stajališta, ideje i motrišta vremenski su ograničeni jer su stvoreni u prolaznom sustavu. Suvremeni psihoterapeut mora biti kvalitetan što znači da je sposoban anticipirati buduće potrebe svojih klijenata ili te potrebe oblikovati. Tim načinom rada on nije samo pasivni analitičar, nego usmjerava klijenta prema zrelijoj osobnosti. Budućnost psihoterapije je u kreativnom, poduzetnom psihoterapeutu spremnom za integraciju svojih psihoterapijskih vještina. Suvremeni se psihoterapeut u edukaciji ne bogati samo znanjem i vještinama nego se oslobađa od predrasuda. Posebno je važno ukloniti predrasudu izolacionizma u okviru samo jedne psihoterapijske tehnike ili teorijske koncepcije. Psihotrapeut budućnosti ne liječi metodom nego svojom osobnošću. Impreativ je njegova zrelost, empatijska sposobnost, tolerancija (ponajprije prema svojim kontradiktornostima) i permanentna uzajamna kreativnost. Psihoterapeut budućnosti je kontejner, korektivno zrcalo, stalni svjedok klijentova zrenja koji djeluje (preventivno i kurativno) u raznim područjima ljudske djelatnosti. U Zborniku su prikazani relevantni radovi hrvatskih autora iz područja psihoterapije, u okviru 19. hrvatskog psihoterapijskog seminara

Otkada je bečki liječnik Jakob Levy Moreno, 20-ih godina prošlog stoljeća otkrio scenskoekspresvnu terapiju (psihodramu) sa svim njezinim mogućnostima i bogatstvom oblika, zadivljuje bibliografija psihodramskih iskustava kao i izniman zamah scenske psihoterapije u svijetu. Od nastanka psihodrame zadržala se dramatska igra kao glavni medij, s tim da su se u toj terapijskoj tehnici postupno razvila i održala četiri osnovna principa rada, i to svaki sa svojim zakonitostima: zagrijavanje, akcija (igra), podjela i reintegracija. Velike su sličnosti u konceptualnom smislu između početaka stvaranja psihodrame i njezine sadašnje koncepcije rada. Suvremena se psihodrama umnogomu oslanja na morenovsku tradiciju igranja, ali ipak s obvezim psihodinamskim upletanjem u sadržaj. „Nova“ je psihodrama zapravo eklektična jer uključuje i kompilira sve grupne terapijske akcije što su se u ovoj psihoterapijskoj tehnici tijekom desetljeća pokazale lječidbenima (obrat uloga, zrcaljenje, igra dvojnika). Ovisno o bolesnicima i niihovim dijagnozama u psihodinamskom tretmanu, što je novina, uz obvezni namještaj (stolce i stolove) katkada se mogu rabiti i lutke, unaprijed pripremljeni scenarij („script training“) te rjeđe šminka i svjetlosni ili glazbeni efekti. Umjesto nekadašnjih 5-minutnih igara, igra može trajati i do sat i pol vremena, pa moderna (klasična) psihodrama prerasta u scenu u kojoj protagonisti istodobno razrješavaju više složenijih problema ulazeći i izlazeći iz igre te time češće mijenjajući realitet i fantaziju.