Psihodrama - igra kao oruđe za rehabilitaciju

Još je Platon smatrao da je čovjekova dužnost predati se igri, igri kao određenoj vrsti posvećene radnje koju se uzdizalo do svetosti i do misterija. Igra je svojedobno imala značenje kulta, bila je znak estetike, borbe, svečanosti ili kakvog nadmetanja. Vjerovalo se i da je njezino podrijetlo vezano uz čovjekovu težnju za rasterećenjem, oponašanjem, samosvladavanjem ili pak zadovoljenjem nekih neispunjenih želja iz stvarnoga života. Danas se intenzitet igre ne može objasniti nijednom od gorespomenutih „biologijskih“ analiza i upravo u toj činjenici leži njezina snaga, cjelovitost i njezino prasvojstvo. U psihodrami igra je oblik simboličkog, „kao da“ mišljenja i forma spontanosti na sceni. Ako u stvarnom životu možemo zanijekati sve apstrakcije, psihodramska ih igra u potpunosti utjelovljuje, maštovito dramatizira te za svakog protagonista označava iznimno važnu psihičku realnost. Igra je condicio sine qua non svake psihodrame, a autori ovog priopćenja vjeruju kako će se njezina (lječidbena) snaga imati prilike dokazati i na ovoj radionici.