Search

Benedikt Paskvali (1704. – 1790.), kotorski plemić i general mletačke vojske središnja je tema ovog rada. U prvome dijelu rada autori na temelju spisa mletačke vojne administracije, ponajviše odredbi generalnih providura Dalmacije i (mletačke) Albanije, analiziraju njegovu vojnu karijeru od čina zastavnika s kojim je u dječačkoj dobi stupio u mletačku vojsku, potom njegovo napredovanje od dokapetana do pukovnika, te najzad njegovo promaknuće u činove bojnika vojske i generala mletačke vojske. Usporedbom Paskvalijeve i vojnih karijera generaciju starijih mletačkih visokih časnika podrijetlom s istočnojadranske obale mogu se jasno ocrtati značajne promjene koje su u vremenskom rasponu od dvije generacije zahvatile mletačku vojsku. Naime, nastojeći povećati svoj nadzor nad vojskom središnje su vlasti nastojale smanjiti udio privatnoga vlasništva nad vojnim postrojbama i, s time povezano, profesionalizirati časnički kadar. Tako je i Paskvalijevo napredovanje više uvjetovano formaliziranim propisima koje u tu svrhu izrađuje državna administracija, nego li vojno-poduzetničkim pothvatima kao što je to bio slučaj kod generaciju starijih visokih časnika iz Dalmacije i Boke. U drugom dijelu rada autori raščlanjuju sastav vojničkoga kadra pješačkih postrojbi (Oltramarini) kojima je u drugoj polovici 18. stoljeća zapovijedao Paskvali čime se donose nova i proširuju postojeća saznanja o društvenoj, zavičajnoj, ali i etničkoj strukturi vojnoga ljudstva mletačkih postrojbi podizanih na mletačkim istočnojadranskim posjedima.

U radu je središnji fokus istraživanja usmjeren na životni put i djelovanje vojnog inženjera i visokog pješačkog časnika (u završnoj etapi života i pukovnika) mletačke vojske Antuna Markovića. Potonji nije bio nepoznanica u historiografiji, a u ovom prilogu postojeća su saznanja proširena raščlambom nove i nekorištene arhivske građe. Ponajprije su korišteni spisi iz Državnog arhiva u Zadru (prije svega fond Generalni providuri za Dalmaciju i Albaniju) i iz Archivio di Stato di Venezia (fond Inquisitori sopra l'amministrazione dei pubblici ruoli). U prvom dijelu rada potanko se razmatra stanje i razvoj vojnog inženjerstva u širem, europskom kontekstu te ukazuje na položaj vojnih inženjera na području Mletačke Dalmacije u 18. stoljeću, nakon okončanja mletačko-osmanskih ratova. Važan dio rada, ponajprije zasnovan na zadarskoj arhivskoj građi, prati djelovanje ostalih članova obitelji Marković u ranom novom vijeku, kao i početke vojne karijere samog Markovića, zavičajem vjerojatno iz Budve. Zapažena se pozornost pridaje i sustavu vojnog poduzetništva, raširenog u onovremenoj Europi te tako i na području mletačkih stečevina, a u kojem su očito participirali i članovi obitelji Marković. Drugi dio rada, koncipiran na osnovu dokumenata iz središnjeg mletačkog arhiva, usmjeren je na vojnu karijeru Antuna Markovića od službe kapetana (već od dvadesetih godina 18. stoljeća) do postizanja čina pukovnika koncem četrdesetih ili početkom pedesetih godina. Raščlanjuje se sastav satnija kojima je zapovijedao u sklopu pukovnije kotorskoga plemića Stjepana Buće, a potom vojnog ljudstva pukovnije, odnosno Markovićeve osobne satnije kada je postigao čin pukovnika. Na kraju rada donosi se nekoliko popisa pripadnika njegovih satnija u vrijeme djelovanja kao kapetana i pukovnika.

Autor u tekstu na temelju izvorne građe, spisa nastalih djelovanjem mletačke vojne administracije u Dalmaciji, analizira mletačku teritorijalnu vojnu organizaciju. Rad je ograničen na razdoblje od početka Morejskog rata (1684.) do konca Drugog Morejskog rata (1718.) unutar kojeg se nastoje raščlaniti temeljni organizacijski oblici, ustrojstvo postrojbi teritorijalne milicije te njihovo djelovanje u mletačko-osmanskim ratovima.

U ovome se istraživanju raščlanjuje bitka za Sinj 1715. godine kojom je kulminirala prva kampanja Malog ili Drugog Morejskog rata u Dalmaciji. Neuspješnom opsadom sinjske utvrde završila se snažna osmanska ofenziva. Istraživanje je utemeljeno na podrobnoj raščlambi dosadašnjih historiografskih spoznaja o ovoj bitci i arhivskih vrela čiji najveći dio čine izvještaji koje je u jeku kampanje u Senat slao mletački generalni providur Angelo Emo, kao i nekoliko pisama providura sinjske utvrde Zorzija Balbija napisanih u jeku opsade. Na temelju spoznaja suvremene historiografije o logističkim sustavima ranomodernih vojski, autori su ocrtali temeljne parametre koji su određivali strategije sukobljenih vojski i tijek ratnih operacija. Zahvaljujući takvoj metodi autori su ponudili neka nova objašnjenja o ovoj bitci, što se poglavito odnosi na dosadašnje spoznaje o veličini osmanske vojske. Slom osmanskog logističkog sustava bio je osnovni uzrok prekida opsade i povlačenja osmanske vojske iz Dalmacije. Nadalje, istraživanje je pokazalo kako su, suprotno do sada uvriježenim sudovima domaće historiografije, glavni teret sukoba s osmanskim snagama podnijele mletačke profesionalne postrojbe.

Autor u radu, na temelju spisa nastalih djelovanjem mletačke vojne administracije, razmatra pojavu vojnoga poduzetništva u Mletačkoj Dalmaciji i Boki u razdoblju od 1700. do 1718. godine. Posebna je pozornost usmjerena na obrasce vojno-poduzetničkih aktivnosti, kao i na uključenost lokalnih elita u te aktivnosti. Te se pojave nastoje razumjeti i objasniti u širemu kontekstu europskoga ranomodernog ratovodstva., In the period from 1700-1718, that is, from the end of the Morean War (1684 – 1699) until the end of the Second Morean War (1714 – 1718), Venetian army in Dalmatia and Boka consisted of professional soldiers (militia pagata) and territorial militia (ordinanza, cernida, krajina), same as in the previous periods. It was no exception among the early modern European states to build up their armies by relying on two different organizational models. However, whereas the organization of Venetian territorial militia was strictly controlled and supervised by the state, for the professional troops it relied on a broad range of private activities, for which modern historiography has coined the term “military entrepreneurship.” Briefly, military entrepreneurship is manifested in the fact that the sovereigns of early modern European states, usually unable to build up, organize, finance, and control suitable armies through their administrative apparatuses alone, outsourced these activities to private entrepreneurs. Even though wider scholarly circles have largely perceived this model of military organization through the well-known practice of hiring mercenary troops that were established, organized, and equipped by military commanders known as condottieri, who then “sold” their services and those of their troops to various European states and rulers, at the time when this practice was at its pinnacle it encompassed a far broader spectrum of organizational and financial activities beyond the direct control of the state apparatus. In the given period, between a third and a half of all professional troops in the Venetian army was established by cooperation with military entrepreneurs from Venetian Dalmatia and Boka, and consisted of soldiers who originated from the same region. These included infantry, which the sources refer to as Oltramarini, and cavalry known as Croati a cavallo. Local elites were strongly involved in mobilizing and organizing such troops, in which process they developed business links of the patron-client type that often surpassed the borders of Venetian sovereignty. Such military entrepreneurship contributed to the stratification of the local elites and also firmly interconnected and merged their interests with those of the state.

Bitka za Sinj koju su koncem srpnja i u prvim tjednima kolovoza 1715. godine vodile osmanska i mletačka vojska prva je velika bitka i prijelomni događaj prve ratne sezone Maloga rata ili Drugoga morejskog rata (1714. – 1718.) na istočnojadranskom bojištu. Tijek i ishod bitke u domaćoj su historiografiji relativno dobro istraženi. Naime, sudeći prema broju radova moglo bi se kazati kako je riječ o pojedinačno najzastupljenijoj bitci između Osmanskoga Carstva i Mletačke Republike na spomenutome bojištu. Tome je, zasigurno pridonosila i činjenica da je – u spomen na kršćansku pobjedu i uspješnu obranu Sinja – utemeljeno glasovito viteško natjecanje (Sinjska alka). Međutim, problem je sa svim dosadašnjim historiografskim djelima o ovoj bitci što su objašnjenja iznesena u njima utemeljena na raščlambi vrlo ograničenoga spektra povijesnih vrela. Autori u ovom izlaganju nastoje, usporednim korištenjem arhivskih vrela koja su tek dijelom bila poznata znanstvenoj javnosti (iz Državnog arhiva u Zadru i Archivio di Stato di Venezia), kao i uvidom u recentna djela svjetske historiografije koja se bavi problematikom ratovodstva ranog novog vijeka, pružiti novo tumačenje tijeka bitke, brojčanog stanja sukobljenih vojnih snaga te utvrditi glavni razlog neuspjeha osmanske vojske. Posebna je pozornost posvećena pokušaju razrješavanja brojčanog omjera između mletačke i osmanske vojske, problema na koji historiografija već godinama pokušava dati potpuniji odgovor. Analizom objavljenih i neobjavljenih izvora, osobito izvješća mletačkih providura (generalnog providura Angela Ema i providura sinjske utvrde Zorzija Balbija – gradivo je pohranjeno u Veneciji), kao i dokumenata iz fonda Spisi generalnih providura Mletačke Dalmacije i Albanije koji su pohranjeni u Zadru, autori iznose neka nova promišljanja, zacijelo ne i konačna, koja se odnose na sporne pojedinosti vezane uz tijek i ishod sinjske bitke. Cilje je ovoga izlaganja, između ostaloga, ukazati kako je za razrješavanje ove problematike bilo neophodno usporedno korištenje više arhivskih serija, ali i uzeti u obzir znanstvena dostignuća strane historiografije.

U ovom doktorskom radu autor raščlanjuje ustrojstvo mletačke vojne organizacije u Dalmaciji i Boki u razdoblju od početka Morejskog rata do završetka Drugog morejskog rata, odnosno od 1684. do 1718. godine. Koristeći se spoznajama suvremene historiografije o ranomodernom europskom ratovodstvu, autor se, proučavajući i interpretirajući poglavito izvorne spise mletačke vojne administracije, usredotočio na analizu temeljnih organizacijskih oblika mletačke kopnene vojske koji su postojali i mijenjali se tijekom dvaju posljednjih ratova Mletačke Republike i Osmanskog Carstva. Iz tog je razloga klasičan historiografski narativ o tijeku ratova i vojnim operacijama potisnut u drugi plan. Ipak, kako bi se dobio uvid u širi kontekst unutar kojeg je mletačka vojna organizacija oblikovana autor, oslanjajući se na dosadašnje historiograske spoznaje koje tek mjestimično nadopunjuje novim tumačenjima i podacima, daje kraći prikaz političkih i vojnih prilika u promatranom razdoblju. Središnje je istraživanje usmjereno na proučavanje profesionalnih kopnenih postrojbi mletačke vojske, ponajviše onih lokalnog ishodišta, odnosno pješačkih postrojbi izvorno označavanih kao Oltramarini i konjaničkih postrojbi koje su najčešće u izvorima označavane kao Croati a cavallo, te na mletačku teritorijalnu vojnu organizaciju, odnosno postrojbe cernida i krajini. Takav je pristup nametnuo podrobnu analizu zapovjedne hijerarhije mletačke vojske, njezinog ispreplitanja s mletačkim administrativnim službama kao i ocrtavanje ustroja mletačkih profesionalnih kopnenih postrojbi. Budući da je mletačka vlast, suočena s vlastitim administrativnim nedostacima i ograničenjima, svoje profesionalne postrojbe novačila, opremala i organizirala, kao što je to bio slučaj u većini ranomodernih europskih država, oslanjajući se na širok spektar privatnih poduzetničkih praksi, posebna je pažnja usmjerena fenomenu vojnog poduzetništva. Istraživanje je poglavito usredotočeno na poslovne mreže lokalnih vojnih poduzetnika koji su novačili i organizirali postrojbe Oltramarina i Croati a cavallo, kao i na mehanizme državne kontrole nad privatnim vojno-poduzetničkim djelatnostima. Te su djelatnosti ujedno bile i polje povezivanja i ispreplitanja interesa države i lokalnih elita. Mletačka teritorijalna vojna organizacija, koja je čvrsto stajala pod utjecajem i nadzorom državne administracije, također je povezivala lokalne elite i državu, a odgovarajuća je pozornost posvećena njezinoj ulozi u uklapanju brojnih zajednica novih podanika, od kojih su najznačajnije bile one koje su Mlečani nazivali Morlacima (Morlacchi), u mletački administrativni sustav. Najzad, posljednji je dio istraživanja usmjeren na opremu, naoružanje i taktiku mletačke kopnene vojske, posebice postrojbi lokalnog ishodišta. Najznačajniji dio njihove opreme bilo je vatreno streljačko oružje koje je zbog jednostavnosti upotrebe omogućilo golemi kvantitativni rast mletačke vojske u promatranom razdoblju. Istraživanje je pokazalo kako su pješačke postrojbe mletačke vojske bile uvježbavane u korištenju taktike paljbe u salvama koja im je u sukobu s osmanskim snagama nerijetko donosila prednosti na taktičkoj razini. Najzad, rad je pokazao kako su vojni izvori društvene moći u razmatranom razdoblju presudno utjecali na oblikovanje ukupne društvene strukture ranomoderne Dalmacije i Boke.

Autor u tekstu, na temelju spisa nastalih djelovanjem mletačke vojne administracije i rezultata suvremene historiografije, razmatra pojavu vojnog poduzetništva u mletačkim provincijama Dalmaciji i Albaniji za vrijeme Morejskog rata. Posebnu pozornost usmjerava na uključenost lokalnih elita u prakse vojnog poduzetništva, mehanizme državnog nadzora nad privatnim poduzetničkim pothvatima, te patronatsko - klijentske mreže koje su pripadnici lokalnih elita izgradili gradeći svoje vojno – poduzetničke poslove.

Autor u radu raščlanjuje prikazbe Drugog i promišljanje o ljudskoj raznolikosti u djelu Alberta Fortisa Viaggio in Dalmazia. Pritom ih nastoji objasniti unutar parametara koje su - stvarajući vlastite prikazbe o drugim narodima i kulturama te o odnosu spram njih - „zadali“ brojni različiti mislioci prosvjetiteljstva. Fortisovu promišljanju odnosa spram drugih naroda i kultura kao i ljudske raznolikosti autor suprotstavlja ono Ivana Lovrića, njegova prvog kritičara.