Search

Nakon protuosmanskih ratova krajem 17. i početkom 18. stoljeća Slavonija i Srijem zajedno s dijelovima Ugarske, Bačke, Banata, Erdelja i drugih teritorija dolaze pod habsburšku vlast. Iz perspektive Habsburške Monarhije temeljna pretpostavka političko-administrativnog organiziranja te stavljanja u vojnu i gospodarsku funkciju tih novostečenih krajeva bila je demografska obnova. Migracije i politika planskog naseljavanja bile su tijekom 18. i u prvoj polovini 19. stoljeća glavno sredstvo napučivanja istočnih i jugoistočnih krajeva Monarhije. U izlaganju će se pozornost usmjeriti na migracije tijekom 18. stoljeću u Slavoniji i Srijemu, osobito u dijelu pod vojnom upravom. Na temelju dostupne arhivske građe ispitat će se koje je doseljenike s obzirom na njihovo zanimanje, radnu sposobnost, podrijetlo, životnu dob te zdravstveno i imovinsko stanje preferirala državna politika u Slavoniji i Srijemu. Pritom će se uzeti u obzir zakonski okvir kojim se tijekom 18. stoljeća regulirala migracijska politika i politika naseljavanja slabije naseljenih krajeva Monarhije. Cilj je izlaganja ustanoviti koje su bile najvažnije promjene tog pravnog okvira tijekom 18. stoljeća i kako su se one odražavale na provedbu naseljavanja u Slavoniji i Srijemu s obzirom na vojne i gospodarske potrebe. Usporedbom zakona kojima je regulirano naseljavanje u 18. stoljeću i prakse naseljavanja o kojoj se može zaključiti na temelju različitih dopisa državnih tijela u kojima se obrazlažu razlozi naseljavanja, kriteriji pod kojima se naseljava novo stanovništva kao i poželjnost određenih skupina doseljenika, prikazat će se proces naseljavanja Slavonije i Srijema u 18. stoljeću i njegova uvjetovanost državnom politikom, gospodarskom situacijom i useljeničkim potencijalom.

Older people in various geographical areas show a preference for living as long as possible in their own home. Research confirms that the growth of the market value of homes in which they live, the growth of the individual's material status, stable and stronger financial sources and stronger ties with the community (stronger neighborhood ties) in which the individual lives are positively related to what science describes as "aging in place". Homeowners associate their homes with a sense of security, family, and heritage. On the other hand, the weakening of the health and functional status of an individual as well as changes in the structure and size of the family negatively affect the possibilities of aging in one's own home. When it comes to aging on the island, some of these positive features are particularly emphasized: living in your own home and within neighborhood that provide satisfaction, experiencing the island as a home to which they belong, connection and closeness of community members, helping each other, feeling secure on many levels… Other positive characteristics of a good quality of life from the perspective of older people: the possibility of access to local institutions (services) and good public transportation on many small and sparsely populated islands are often lacking in the volume expected for quality everyday life. However, what happens when an area of an island inhabited by a large number of elderly people experiences a “lockdown” due to a pandemic? Geographical isolation, together with good public health measures, has proven to be an advantage for many islands, although it does not fully ensure or explain the eventual success in preventing or spreading of the disease. Research has confirmed that island communities have shown resilience, adaptability, and innovation in coping with the COVID-19 pandemic. Precisely the advantages provided by island communities - closeness and connection, in some cases proved to be a danger to health (the case of Brač), especially if they are observed with regard to the age structure of the population and the characteristics of the diseases that were (until the invention of the vaccine) the greatest threat to the elderly.

Nakon potiskivanja Osmanlija krajem 17. stoljeća i dolaska Slavonije i Srijema pod habsburšku vlast, ta su se područja našla u teškoj sigurnosnoj, gospodarskoj i demografskoj situaciji. Temeljna pretpostavka za gospodarsko i političko vrednovanje i iskorištavanje tog prostora iz perspektive Habsburške Monarhije bila je njegova demografska revitalizacija. Migracijski procesi, kako spontani tako i oni koje je usmjeravala država, značajno su pridonijeli napučivanju novoosvojenih područja i njihovu oblikovanju kao multikulturne i multietničke sredine. U izlaganju će se pozornost usmjeriti na pravce doseljavanja stanovništva (južni dijelovi hrvatskog prostora, jugoistočna područja Europe pod osmanskom vlašću, srednja Europa) u Slavoniju i Srijem, te na različite kulturne obrasce koje su doseljenici donosili u novu sredinu. Istraživanje i razumijevanje tih kulturnih obrazaca znatno je otežano zbog kompleksnosti i dugotrajnosti procesa sociokulturne integracije (Márta Fata), ali i zbog same prirode povijesnih izvora. Stoga ću se u svom izlaganju, osim na povijesno-politički kontekst i uvjete koji su vladali u novonaseljenim područjima, fokusirati na sociokulturna obilježja doseljenog stanovništva. Na temelju izvornoga arhivskog gradiva i objavljenih onovremenih opisa zemalja, prikazat će se kulturne sličnosti i razlike između različitih etničkih skupina koje su se naselile u Slavoniji i Srijemu tijekom 18. i početkom 19. stoljeća. Osobita pozornost bit će posvećena predodžbama o starosjedilačkom i doseljenom stanovništvu u zapisima, uglavnom njemačkih autora, iz navedenog razdoblja.

Pandemije različitih bolesti, kako tijekom povijesti tako i u novije vrijeme, nisu samo zdravstvena prijetnja nego imaju učinak na funkcioniranje svih segmenata društva unutar granica nacionalnih država, ali i preko njih, utječući stoga i na mogućnosti različitih vrsta prostorne pokretljivosti stanovništva i migracija. U radu se problematizira pitanje pandemija i migracija iz povijesne perspektive, te suvremene, u kontekstu aktualne pandemije izazvane virusom SARS-CoV-2. Pritom se kombiniraju povijesni uvidi u različite upravljačke i političke sustave u Europi i Hrvatskoj koji su tražili odgovarajuće mjere za sprečavanje širenja zaraznih bolesti sa stanjem u borbi protiv pandemije bolesti COVID-19. Glavni je cilj rada raspraviti osnovne načine upravljanja i kontrole bolesti u odnosu na migracije u različitim društvenopovijesnim kontekstima. Pritom se identificiraju i uspoređuju povijesni obrasci i suvremene mjere sustava preventivne kontrole, uzimajući u obzir širi društveni kontekst i specifični položaj migranata. Ograničenja prekograničnih kretanja i putovanja te uvođenje karantenskih mjera uzrokovanih širenjem bolesti COVID-19 odrazili su se na funkcioniranje brojnih sektora u gospodarski razvijenim zemljama oslonjenih na migrantski rad, ali i na globalizirani svijet općenito. Stoga je naglasak u radu stavljen na učinke pandemije bolesti COVID-19 na međunarodne radne migracije, ali i na prisilne migracije budući da su pojedine kategorije migranata posebno izložene zarazi. Uz navedeno analizira se i učinak mehanizama upravljanja pandemijom na razvoj stavova javnosti prema imigrantima te se pokušava dati odgovor na pitanja: hoće li slabija propusnost i zatvaranje državnih granica te gospodarska kriza izazvana pojavom pandemije bolesti COVID- 19 jačati ksenofobiju, diskriminaciju i nacionalizam te kakve posljedice na ljudska prava migranata (pravo na zdravstvenu zaštitu, pravo na obrazovanje, pravo na informacije i dr.) mogu imati mjere suzbijanja pandemije.

Researchers from the Scientific Department for Migration and Demographic Research of the Institute for Migration and Ethnic Studies prepared a document Pandemic and Migration in which they review the changes caused by the COVID-19 pandemic in the field of migration and methods of managing and controlling epidemic diseases applied throughout the history. After the introduction, the second chapter of the document deals with the topic of pandemics and migration from a historical perspective providing an analysis of public health protection measures aimed at combating epidemics and establishing sanitary cordons. The third chapter is focused on the COVID-19 pandemic and migration, especially on the labour and forced migration, and to the presentation of the socio- demographic characteristics of the population at risk of COVID-19. The fourth chapter discusses the emergence of xenophobia, discrimination and nationalism in Europe and the world due to the COVID-19 pandemic.

Im Text wird das Buch "Kroatiens Küste im Lichte der Habsburgermonarchie", das von Aneta Stojić und Anita Pavić Pintarić herausgegeben wurde (Wien: new academic press, 2017), besprochen.

The great geographical discoveries and the emergence of modern cartography, together with the idea of a territorial state, have significantly influenced the changes in the way the border has been conceived during the early modern period. A diffuse image that has prevailed from Antiquity to the late Middle Ages has been replaced by a clear idea of a fixed borderline. The Military Frontier as a wider borderline area had a dual character: on the one hand, it served as a protection zone for the Habsburg hereditary countries and the still unconquered Croatian territories against the Ottoman Empire ; on the other hand, it was an area of intense migration, especially of the Vlach population from the south-eastern Dinaric region. After the suppression of the Ottomans and the first international demarcation of the Croatian territories in 1699/1700, migrations to the Military Frontier have been intensified, both from the central European area as well as the south and south-eastern parts of the Balkan peninsula. The proposed presentation will take upon the role and perception of the borderline with a special focus on Croatia’s Military Frontier region. By exposition and interpretation of several typical examples of border crossings in that area, both before and after the first official demarcation, an attempt will be made at answering the question of how the migration processes bear on the development and strengthening of the early modern state and its institutions.

U radu se govori o uvjetima pod kojima su naseljavane njemačke obitelji na područje Slavonske vojne krajine dvadesetih godina 19. stoljeća. Kao polazište za svoju analizu autorice su koristile dokumente Hrvatskog državnog arhiva iz fonda Slavonska generalkomanda. Iz analiziranih dokumenta za 1828. godinu proizlazi da je proces naseljavanja na području Vojne krajine poticala i regulirala država, ovisno o raspoloživim zemljišnim površinama. Na temelju tri primjera naseljavanja njemačkih obitelji (Novo Selo, Gradiška pukovnija, Mitrovica) može se zaključiti da su vojne vlasti olakšice i uvjete naseljavanja određivale prema situaciji u odredištu i materijalnom stanju doseljenih obitelji.

Dunav je glavni migracijski put kojim su u 18. i 19. stoljeću dolazili kolonisti iz njemačko- austrijskih, čeških, slovačkih i ugarskih krajeva te naseljavali teritorij Slavonije, Srijema, Baranje, Bačke i Banata. Habsburška politika naseljavanja tih područja stečenih krajem 17. stoljeća nakon velikog rata s Osmanlijama bila je osobito intenzivna krajem 18. i početkom 19. stoljeća. Na temelju izvora iz Hrvatskoga državnog arhiva (fond 430– Slavonska generalkomanda, Opći spisi) u izlaganju su se iznijeli primjeri dolaska njemačkih, čeških i slovačkih kolonista „vodenim putem“ na područje Slavonsko-srijemske vojne granice u razdoblju od 1790-ih do 1830-ih godina. Također, pokazalo se kako su ti kolonisti usmjeravani prema jugoistočnim dijelovima Monarhije, kako onim vojnokrajiškim tako i civilnim. Cilj je izlaganja bio, s jedne strane, istaknuti važnost Dunava kao glavne migracijske rute iz srednjoeuropskog prostora Habsburške Monarhije prema njezinim jugoistočnim dijelovima te, s druge strane, na temelju navedenih dokumenata izvesti zaključke o razlozima, organizaciji i načinu provedbe migracija, kao i uvjetima koji su očekivali naseljenike u mjestima naseljavanja.

Za nastanak suvremenih državnih granica važan je rani novi vijek kada se postupno oblikuje shvaćanje granica kao geopolitičkih markera u prostoru. To se shvaćanje posebno učvrstilo u 19. stoljeću pod utjecajem nacionalnointegracijskih procesa i ideoloških koncepcija. U posljednjih nekoliko desetljeća znatan broj historiografskih istraživanja usmjeren je na istraživanje različitih koncepata granice ; ne samo na genezu i ulogu granice kao administrativno-političkog sredstva, nego i na različita iskustva granice i njezine manifestacije – fizičke, društvene, kulturne, konfesijske, mentalitetske. U radu se pozornost usmjerila na ulogu i percepciju granice tijekom migracija u ranome novom vijeku u hrvatskom prostoru, osobito u Vojnoj krajini kao specifičnom pograničnom području. Iako je Vojna krajina imala obrambeno značenje prije svega za austrijske nasljedne zemlje, ali i za neosvojena hrvatska područja, bila je i prostor na kojemu i preko kojega su se odvijale brojne migracije stanovništva. Osobito su intenzivne bile migracije vlaškog stanovništva iz dinarskih područja prema sjeveru. Nakon potiskivanja Osmanlija, migracije stanovništva iz srednjoeuropskog područja prema jugoistoku od 18. stoljeća zahvaćaju novo uspostavljene dijelove Vojne krajine, ali se šire i nastavljaju i one iz smjera juga i jugozapada, tj. iz područja pod osmanskom i mletačkom vlašću. Cilj je izlaganja utvrditi razlike u administrativno-pravnom odnosu prema granici tijekom migracijskog procesa između razdoblja prije i razdoblja nakon prvog međunarodnog razgraničenja provedenog na hrvatskom prostoru 1699./1700. te identificirati različite fenomene – u rasponu od socioekonomskih do percepcijskih – koji se mogu pratiti kao manifestacije novonastale situacije.

U članku se analizira njemački kulturni utjecaj u istočnoj Slavoniji kroz prikaz djelovanja Franza Vaničeka. U središtu je analize Vaničekov nastavni rad u Vinkovačkoj gimnaziji (1841. – 1869.) te njegov prikaz kulturnih prilika u slavonskom dijelu Vojne krajine u knjizi Specialgeschichte.

Imajući u vidu slabu zastupljenost konfesija proizašlih iz reformacije na vojnokrajiškom području tijekom 16. i 17. stoljeća, autorica se u izlaganju usredotočila na postupnu promjenu te prakse krajem 18. i u 19. stoljeću do koje dolazi u novonastalim dijelovima Vojne krajine, od Slavonije preko Banata do Erdelja. Na tom području, koje je nakon velikog rata s Osmanlijama krajem 17. stoljeća postalo dio proširene „vojničke zemlje“ (Vaničekovim riječima Soldatenland), tijekom 18. stoljeća dolazi do velikih upravnih, demografskih, crkveno-konfesionalnih i gospodarskih promjena. U okviru intenzivnih i brojnih migracija na području slavonsko-srijemskih pukovnija tijekom 18. i 19. stoljeća naseljavanje obitelji protestantskih konfesija (angesiedlete accatholische Familien) bilo je uglavnom koncentrirano na srijemski dio granice osobito na Petrovaradinsku pukovniju. Uzimajući u obzir zakonski okvir i odredbe koje su regulirale naseljavanje protestanata u Vojnu krajinu, cilj izlaganja je, na temelju izvornog arhivskog gradiva i usporedbom s objavljenim podacima, prikazati tijek kolonizacije protestantskih obitelji, njihovo podrijetlo i uvjete pod kojima su naseljavani. Pritom su se analizirale njihove materijalne prilike u novoj sredini, mogućnosti obavljanja vjerskih obreda i odnos stanovništva većinskih konfesija prema njima.

The paper presents an overview of the historiographic research into the phenomenon of Uskoks. In the first part, the author depicts the geopolitical situation in the Adriatic Region in the 16th and the beginning of the 17th centuries emphasizing the role and activities of the Uskoks of Senj. The focus of the second part is the historiography on Uskoks, especially the Ch. W. Bracewell’s seminal work The Uskoks of Senj (1992). Recapitulating the historiographic research prior to this work, the author attempts to determine the real influence of Bracewell's understanding of the phenomenon of Uskoks on the subsequent research into this topic.

U radu se daje prikaz knjige Tomislava Žigmanova "Hrvati u Vojvodini danas: traganje za identitetom" (Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada, Pučko otvoreno učilište, 2006) koja je nastala kao rezultat dugogodišnjega autorova rada i praćenja naslovljene tematike. Knjiga se sastoji od dva dijela. U prvome dijelu, "Činjenice iz suvremenosti", autor nastoji s neutralnih pozicija prikazati aktualno društveno stanje hrvatske zajednice u Vojvodini, s osobitim naglaskom na mogućnosti ostvarivanja manjinskih i ljudskih prava. U drugom dijelu knjige, "Prinosi za suvremenu kulturnu povijest", sa subjektivnih pozicija progovara o različitim kulturno-povijesnim problemima Hrvata u Vojvodini, od problema statusa Hrvata kao manjinske zajednice u Srbiji preko književnoga stvaralaštva i nekih historiografskih pitanja kod vojvođanskih Hrvata do problema bunjevačkih Hrvata iz Bačke i njihova tretiranja u znanstvenim publikacijama kao i iskorištavanju njihova imena u ideološke svrhe.

Knjiga se bavi poviješću hrvatske Vojne krajine kroz prizmu života i djelovanja grofa Josipa Rabatte, koji je, kao predstavnik habsburškog visokog plemstva, krajem 17. i u prvoj polovici 18. stoljeća obavljao službu zapovijedajućeg generala u Karlovačkom generalatu. Središnje mjesto u radu pripada analizi Rabattina odnosa prema Drugome koji se može iščitati iz njegovih službenih spisa – njegovim predodžbama i stereotipima o hrvatskim ljudima i krajevima na granici prema Osmanskom Carstvu. Na temelju pisanih arhivskih izvora izdvojene su određene teme kojima je Rabatta posvetio osobitu pozornost i o kojima je izvještavao svoje nadređene tijekom službe u Hrvatskoj. Njegove predodžbe o hrvatskom prostoru, o društvenim slojevima i skupinama (etničkim, konfesionalnim, regionalnim itd.), njihovim navikama i kulturnim obrascima, uzimaju se kao polazište za analizu općeg odnosa unutrašnjoaustrijskih staleža i središnje vlasti Habsburške Monarhije prema hrvatskoj Vojnoj krajini. Kroz Rabattine opise, stavove i, postupke u knjizi se razotkriva „slika Hrvatske“ kakva je bila rasprostranjena među vladajućom elitom Monarhije krajem 17. i početkom 18. stoljeća.

Uloga visokog plemstva porijeklom iz raznih krajeva Europe u habsburškoj službi na prostoru Hrvatsko-slavonske vojne krajine elaborirana je u nizu radova vojnokrajiške historiografije. U svom izlaganju usredotočit ću se, s jedne strane, na ulogu, sastav i porijeklo plemića koji su imali važne zapovjedne (kako vojne tako i administrativne) funkcije u Vojnoj krajini. S druge strane, pozornost će biti usmjerena na njihove staleške pozicije u državnoj politici, odnosno, u vođenju vojnokrajiških poslova, napose na njihovu formalno-pravnu ulogu i utjecaj. Kraj 17. stoljeća, a osobito 18. stoljeće, predstavljaju u povijesti Vojne krajine razdoblje njezine transformacije kako u prostornom tako i u funkcionalno-organizacijskom smislu. Nastojanja oko preuređenja te institucije očitovala su se u brojnim reformama čiji su predlagači i nositelji potjecali iz krugova visokog plemstva. Upravo se u tom razdoblju može uočiti promjena u načinu upravljanja Vojnom krajinom te promjena uloge unutrašnjoaustrijskog i drugog plemstva u habsburškoj službi. Staleški sustav upravljanja Vojnom krajinom postupno je zamijenjen centraliziranom upravom moderne države, utemeljenom u prosvjetiteljskim reformama. U priopćenju će navedeni problemi biti konkretizirani na razini personalizacije pojedinih plemića iz obitelji Carafa, Rabatta, Khevenhüller, Hildburghausen i drugih. Na temelju pisanih izvora naglasit će se dva aspekta djelovanja visokog plemstva u Vojnoj krajini: prvo, kako su shvaćali svrhu Vojne krajine i u kojoj je mjeri njihovo reformsko djelovanje bilo u funkciji habsburškoga strateškog plana pretvaranja u europsku silu, i drugo, kako se taj plan odražavao na njihov stav prema vojnokrajiškom stanovništvu osobito vojnicima krajišnicima.

U radu se na temelju narativnog izvora iz osamdesetih godina 18. stoljeća analizira opis Varaždinskoga generalata. Opis je nastao prema unaprijed zadanoj strukturi koju je propisala državna uprava vođena prosvjetiteljskim i kameralističkim idejama. Svrha opisa bila je da se na temelju detaljnih podataka o pojedinim segmentima života Varaždinskoga generalata pruži uvid u stanje toga dijela Vojne krajine. Taj je opis, uz izvještaje o drugim dijelovima Vojne krajine, trebao između ostaloga poslužiti kao polazište za donošenje odluka o uvođenju promjena u vojnokrajiški sustav.

U radu se polazi od pretpostavka da se utjecaji promjena i reformi koje se tijekom 18. stoljeća događaju na brojnim područjima života unutar Habsburške Monarhije, mogu pratiti i analizirati i kroz njihov odraz na percepciju i stvaranje slika o drugome. Usporedbom narativnih izvora koji sadrže opise krajiškog društva dvojice visoko pozicioniranih habsburških časnika, grofa Rabatte i vojvode Sachsen Hildburghausena, s početka i kraja 18. stoljeća, napravljena je analiza predodžbi i stereotipa o stanovništvu Vojne krajine u Hrvatskoj. U izlaganju se analizira uloga koju su obojica imali u oblikovanju krajiškog sustava i društva kao i njihove refleksije o tome društvu i stanovništvu. Prikazi tradicionalnih vojnokrajiških zajednica u Rabattinim i Hildburghausenovim se konceptima javljaju segmentirano i odražavaju interese i očekivanja koje je monarhijska politika imala od vojnokrajiškog društva.

The paper examined a narrative source that evaluated the conditions and the introduction of reforms in the Croatian Military Frontier, more precisely in the Varaždin Generalate (situated in present-day north-west Croatia). The Description of the Varaždin Generalate was written by a military official in 1783. The paper aimed to outline the Habsburg perception of the Military Frontier area and its people at the end of the 18th century, based on the mentioned document. The author focused on several groups of research questions relevant for determining cultural identifiers in a society living amid permanent preparation for war and attempts to organize sustainable social and economic development. The Beschreibung could also be seen as a narrative on the formation of identities in the frontier society, on the basis of its dual function - military and agrarian.

U radu se analizira djelovanje princa i feldmaršala Hildburghausena u Hrvatskoj u 18. stoljeću. Kao njemački vojvoda bio je dugi niz godina u habsburškoj vojnoj službi. Osobito je bio zapažen njegov rad na uvođenju upravnih i organizacijskih promjena u Vojnoj krajini sredinom 18. stoljeća. U radu je stavljen naglasak na njegov spis iz 1781. godine „Beitrag zur Geschichte der Warasdiner und Carlstädter Gränz-Verfaßung mit 112 Beylagen“, u kojemu na zahtjev cara Josipa II. opisuje svoj rad na preustroju Varaždinskog i Karlovačkog generalata.

U izlaganju je naglasak stavljen na demografske značajke Slavonije odnosno Vukovara u drugoj polovini 18. i početkom 19. stoljeća te na načine i razloge migracija u te krajeve. To je razdoblje kada se Slavonija i Vukovar nalaze u okviru Habsburške Monarhije pa se u izlaganju posebna pozornost usmjerila na dolazak odnosno kolonizaciju različitih etničkih skupina s područja tadašnje Monarhije, a koje danas imaju status nacionalnih manjina. U izlaganju je naglašena i uloga tih etničkih zajednica u gospodarskom i kulturnom životu toga kraja.

U izlaganju se prikazalo djelovanje njemačkog vojvode i generalfeldmaršala Hilburghausena u habsburškoj službi u Hrvatskoj u 18. st. Pozornost je usmjerena na njegov rad na preustroju Varaždinskog i Karlovačkog generalata sredinom 18. stoljeća i na njegov spis iz 1781. "Beitrag zur Geschichte der Warasdiner". U spisu Hildburgahausen na temelju vlastita iskustva, arhivskih dokumenata te referiranjem na druge pisce govori o hrvatskoj prošlosti, zemlji, narodu, njegovoj etnogenezi, etnonimu, karakteru te ulozi u Vojnoj krajini.

U radu se prikazuje etničko-konfesionalni sastav stanovništva u istočnoj Slavoniji i zapadnom Srijemu u 18. i početkom 19. stoljeća. Na temelju arhivskih izvora, uglavnom habsburške provenijencije, te opisa različitih putopisaca i pisaca povijesnih i statističkih djela o tim krajevima analiziraju se različiti termini i kriteriji prema kojima se označivala etnička pripadnost stanovništva u tom području u istraživanom razdoblju. Uz analizu naziva za pojedine etničke skupine u radu se pozornost usmjerila na naseljavanje i zastupljenost različitih etničkih i konfesionalnih skupina (Hrvati, Srbi, Nijemci, Mađari, Cincari, Rusini, Slovaci, Romi i Židovi), na njihov društveni položaj i pravni status na području slavonskog Provincijala i slavonske Vojne krajine te njihovu ulogu u društvenome i gospodarskom životu Vinkovaca i Vukovara. U radu se ustvrđuje da, uza starosjedioce, nove etničke i konfesionalne skupine koje tijekom 18. i u 19. stoljeću dolaze u to područje, u velikoj mjeri pridonose demografskomu i gospodarskom oživljavanju toga dijela Slavonije, kao i stvaranju etničke i kulturne raznolikosti koja je i danas obilježje te regije.

U radu se uspoređuju demografske značajke dvaju slavonsko-srijemskih gradova tijekom razdoblja njihova oblikovanja u urbane cjeline krajem 18. i početkom 19. stoljeća. Autorica primjenjuje komparativni pristup i nastoji utvrditi sličnosti i razlike između Vinkovaca i Vukovara u demografskoj strukturi i oblicima naseljavanja tih dvaju naselja tijekom njihove "početne urbanizacije". Polazeći od opravdanosti komparacije tih dvaju gradova – prostorna blizina, slične povijesne okolnosti, usporedivi ekohistorijski sustavi u kojima nastaju, kao i njihovi različiti statusi unutar Habsburške Monarhije – autorica njihovom usporedbom uočava velik utjecaj države i apsolutističkih reformi na urbani razvoj u tim pograničnim naseljima hrvatskoga i habsburškog prostora. Osim toga veliku važnost u njihovu urbanom oblikovanju imao je demografski aspekt i uloga migracija te organizirana politika naseljavanja. Potrebe Vinkovaca i Vukovara kao urbanih središta za novim stanovništvom bile su uglavnom pokrivane naseljavanjem stanovništva iz drugih krajeva Monarhije, kao i iz hrvatskih zemalja pod drugim jurisdikcijama te iz drugih zemalja pod osmanskom vlašću. Doseljavanje novoga stanovništva iz različitih krajeva omogućuje oporavak i jačanje tih naselja nakon osmanskoga razdoblja. Unatoč pritjecanju novih demografskih elemenata cijeli prostor Slavonije i Srijema, kao Vinkovci i Vukovar, u usporedbi s drugim dijelovima Monarhije predstavljaju područja slabe naseljenosti. Važnu ulogu u životu tih gradova igrale su najbrojnije etničke odnosno vjerske skupine, katolici i pravoslavni.

U središtu doktorskog rada "Vinkovci i Vukovara na prijelazu 18. u 19. stoljeće. Komparativna urbana historija" s temom iz hrvatske povijesti ranoga novog vijeka nalaze se dva slavonsko-srijemski grada. U radu se na temelju istraživanja arhivskog gradiva te recentne i starije literature analizira i uspoređuje njihov razvoj u inicijalnoj fazi oblikovanja u urbane cjeline. Izbor komparativnog pristupa obrazložen je njihovom prostornom blizinom, usporedivim ekohistorijskim sustavima, te njihovim različitim statusima unutar Habsburške Monarhije. Rad se usredotočuje na usporedbu sličnosti i razlika u procesu oblikovanja Vinkovaca i Vukovara u urbane cjeline krajem 18. i početkom 19. stoljeća. Ta usporedba omogućuje uočavanje velikog utjecaja apsolutističkih reformi na urbani razvitak u pograničnim naseljima. Stavljanjem ta dva grada u određeni povijesni kontekst daje se uvid u povijesni kontinuitet odnosno diskontinuitet tijekom njihova urbanog i etnokonfesionalnog razvoja. Analiziranjem njihovih statusa kao upravnih središta i kao naselja u društvenom i gospodarskom smislu, može se zaključiti da je utjecaj državne intervencije u reguliranju i propisivanju cjelokupnog života u tim gradovima uočljiviji u Vinkovcima nego u Vukovaru. Istraživanjem antropološke dimenzije razvoja ta dva grada posebna se pozornost stavila na demografski, etno-konfesionalni i poduzenički vid razvoja. Potrebe Vinkovaca i Vukovara kao "urbanih centara" za novim stanovništvom bile su uglavnom pokrivane naseljavanjem stanovništva iz drugih krajeva Monarhije, kao i iz hrvatskih zemalja pod drugim jurisdikcijama te iz drugih zemalja pod osmanskom vlašću. Važnu ulogu u životu tih gradova igrale su najbrojnije etničke odnosno vjerske skupine, katolici i pravoslavni. U prikazivanju urbanih struktura i matrica svakodnevice tih gradova može se uočiti povezanost i određena "napetost" između "intervencije" apsolutističke države, s jedne strane, i potreba ljudi koji žive u tim naseljima, s druge strane. Odraz komunikacijske povezanosti tih naselja s ostalim dijelovima Monarhije i s drugim zemljama predstavljaju i razni kulturni utjecaji koji su ostavili trag u životu tih gradova. Komparativna analiza Vinkovaca i Vukovara krajem 18. i početkom 19. stoljeća pokazala je, da je za njihov razvoj i oblikovanje u urbana središta od velike važnosti, uz povoljan geostrateški i ekohistorijski položaj, bio utjecaj apsolutističke države.

Namjera Priručnika je dati osnovna znanja i smjernice o njemačkom pismu i jeziku ranoga novoga vijeka kako bi se olakšalo bavljenje tekstovima (rukopisnog i tiskanog karaktera) pisanim njemačkim jezikom i pismom. Autorica je nastojala sistematizirati svoja znanja i iskustva stečena u radu s arhivskim gradivom ranoga novog vijeka koje je pisano njemačkim jezikom i pismom. Budući da je arhivsko gradivo na njemačkom jeziku od velikog značaja za hrvatsku povijest ranoga novog vijeka, a u Hrvatskoj ne postoji priručnik iz njemačke paleografije, ukazala se potreba da se svim zainteresiranima olakša pristup kako arhivskom gradivu tako i brojnoj literaturi tiskanoj njemačkim pismom. U Priručniku autorica govori o razvitku njemačkoga pisma novoga vijeka (gotici), koje svoj korijen ima u oblicima srednjovjekovnog gotičkog kurziva. Osobita se pozornost pridaje kronološkoj tipologiji njemačkog pisma i promjeni njegovih oblika. Slijedi kratak osvrt na razvoj i normiranje njemačkog jezika tijekom ranoga novog vijeka. Na temelju pisanog arhivskog materijala autorica je izradila listu s varijantama slova njemačkoga kurentnog pisma od 16. do 19. stoljeća. Iz literature i arhivskog gradiva koje se odnosi na hrvatsku povijest raoga novoa vijeka napravljen je izbor sedam primjera tiskanih i trinaest primjera rukopisnih njemačkih tekstova u izvornom obliku na njemačkom jeziku i njihova transkripcija u latinsko pismo. U jednom se poglavalju posebno upozorava na grafičke i jezične osobitosti njemačkog jezika i pisma u ranonovnovjekovnim tekstovima. Zatim se navode i objašnjavaju neke od najuobičajenijih kratica i znakova za kraćenje. U dodatku se donosi kraći popis objavljenih izdanja povijesnih izvora koja sadrže i tekstove na njemačkom jeziku a odnose se na hrvatsku povijest, potom izbor nekoliko primjera njemačkih tekstova i njihove trabskripcije iz jednog bečkog arhivskog priručnika s kraja 19. stoljeća i na kraju prijevod teksta Johannesa Schultzea koji daje smjernice za vanjsko uređivanje teksta prilikom izdavanja poviejsnih izvora.

U središtu magistarskog rada s temom iz hrvatske povijesti ranoga novog vijeka "Slika drugoga i pismo o sebi. Josip Rabatta (1661.-1731.) o Hrvatskoj i sebi" nalazi se grof Josip Rabatta. On je, kao predstavnik unutrašnjoaustrijskog katoličkog plemstva porijeklom iz Gorice, bio zapovijedajući general u Karlovačkom generalatu od 1709. do godine 1731. U radu se nastojalo pristupom utemeljenim na metodama egohistorije, historijskoantropološkim i sličnim pristupima te na temelju Rabattinih spisa službene naravi, istražiti kako se on, kao predstavnik ranonovovjekovnog plemstva, iskazivao kao individuum. Rad nastoji pokazati na koji način Rabatta ostvaruje svoju individualnost u svom unutrašnjoaustrijskom plemićkom okruženju, a kako se ona manifestira u njegovoj vojnokrajiškoj službi. Druga važna komponenta ovog rada odnosi se na slike odnosno stereotipe koje je Rabatta prihvaćao, nadopunjavao i sam stvarao o Sebi i Drugima. U radu se pokušava odrediti tko su sve mogli biti Drugi za Rabattu i prema kojim je kriterijima nijansiran njegov odnos prema Drugima. Posebna je pozornost poklonjena Rabattinim slikama i stereotipima o hrvatskim prilikama. U radu je stavljen naglasak na odnos Rabattinih auto- i heterostereotipa. Poglavlje naslovljeno "Stereotipi na hrvatske teme" sadrži pet cjelina u kojim se nastojalo istražiti Rabattine slike i stavove o hrvatskom prostoru, prije svega prostoru Karlovačkog generalata, društvenim slojevima u njemu. Zatim se nastojalo istražiti Rabattin odnos prema krajiškom stanovništvu na temelju regionalne i lokalne pripadnosti kao i na temelju kulturnih obrazaca. Kriterij prema kojem je Rabatta zauzimao stav o krajišnicima na području Generalata bio je uvjetovan prije svega ciljevima njegove službe, a to su fortifikacijsko osiguravanje prostora od osmanskih upada, uvođenje reda u vojnokrajiški sustav te preustroj krajiške vojske. Rabatta zauzima stav prema krajišnicima na temelju njihove vjerske i etničke pripadnosti kao i s obzirom na dužinu njihova boravka na području Generalata. Prema novonaseljenom krajiškom stanovništvu, osobito Vlasima pravoslavne vjere, Rabatta iskazuje najveću sumnjičavost i ulaže izuzetne napore za njihovo sjedinjenje s Katoličkom crkvom. Rabatta je bio predstavnik interesa habsburške politike koja će nakon jenjavanja izravne turske opasnosti postati sve više usmjerena na iskorištavanje hrvatske Vojne krajine u svoje vojne i gospodarske svrhe. Svoju službu obavljao je Rabatta u prijelaznom razdoblju između oslobodilačkih protuosmanskih ratova te vremena reguliranog i uređenog vojnokrajiškog sustava. Njegova nezahvalna uloga pripremanja terena za sveobuhvatnije reforme vojnokrajiškog sustava, do kojih će doći tek sredinom 18. stoljeća, utjecala je na njegove percepcije Sebe i Drugih. Stoga Rabattine slike i stereotipe, koje je stvarao i dijelio s drugim predstavnicima unutrašnjoaustrijskog plemstva, treba sagledati u kontekstu vremena u kojem djeluje kao i njegovih očekivanja i postavljenih ciljeva.

The work concentrates on the term "natural history" which the author tries to define on the basis of several narrative sources written from the end of the 17th century until the beginning of the 19th century. Special attention is given to the problem of the interdependency of people and their natural surroundings as based on Hacquet's interpretation in his "Abbildung und Beschreibung der südwest- und östlichen Wenden, Illyrer und Slaven"". His ethno-characterology is also interesting from the aspect of the relation of particular ethnic communities in the area towards the surrounding nature. The tribes (Volksstämme) that Hacquet distinguishes and describes on the meeting ground of the three imperial powers are the Liburnians, Morlacchi, Croats, Uskoks, and the people from Lika, Dalmatia and Slavonia. In general, his description points to the conclsion that all these people lived in harmony with nature. The natural environment conditioned their activities and behavior, their physical constitution, nature, diet, settlement type, etc.

U članku se opisuje razvitak hrvatske predodžbe o vlastitom podrijetlu, poglavito u odnosu na srednjoazijski ili srednjoevrazijski svijet. Na južnom rubu Panonske nizine, koja tvori osobit nastavak velike evrazijske stepe, područje Hrvatske bilo je u prošlosti često izloženo raznim prodorima nomadskih naroda s istoka. Dakako, najstarije prodore s istoka u doba početne indoevropeizacije (utjecaji na eneolitsku vučedolsku kulturu i sl.) još se ne mogu uvrstiti u tu shemu. Tek ťskitskokimerijski fenomenŤ u rano željezno doba označava početak modela azijskih najezdi, koje su zahvatile i hrvatski prostor. Na kraju stare ere stići će i Jazigi i ini Sarmati, a na prijelazu iz antike pokret Huna stvorit će stereotip prema kojem će suvremenici doživjeti iduće provale Bugara i Avara, tijesno povezane za slavenske seobe, poslije i seobu Mađara, te napokon i tatarsko-mongolsku najezdu. Iako bitno dukčiji po tipu, kasniji osmansko-turski prodor – koji će imati krupne posljedice za Hrvatsku – također se može razmotriti kao dio ukupne slike o azijskim odnosima. Na početku osmanskih prodora, prenio se na Hrvatsku stari naziv iz doba križarskih ratova – antemurale Christianitatis – što je imalo dvojako značenje. S jedne strane, to je potvrda o vezi sa zapadnokršćanskim krugom, ali ťpredziđeŤ znači i nešto izvan ťmatriceŤ, pa se hrvatski prostor unekoliko pomaknuo prema Orijentu. U nastavku, autori razmatraju različite predaje o podrijetlu Hrvata. Najstarije je zapisao bizantski car Konstantin VII Porfirogenet. Riječ je o ulozi cara Heraklije u naseljavanju Hrvata i o priči o dolasku Hrvata pod vodstvom petorice braće i dviju sestara. Potonja zacijelo odražava izvornu predodžbu o podrijetlu, koja je preživjela u hrvatskoj sredini barem do sredine 10. stoljeća. Iduća predaja, zabilježena u ljetopisima iz 12. i 13. stoljeća, vodi podrijetlo Hrvata od Gota. Autori drže da je riječ o dinastičkom mitu Trpimirovića. ťGotizamŤ je zacijelo nastao prije personalne unije s Ugarskom (jer su Arpadovići imali drugi dinastički mit), a trajao je do renesanse, kada su ga zamijenila druga tumačenja - ťautohtonizamŤ ili ťilirizamŤ, pa i čista slavenska vizija. No, s početkom moderne historiografije u 17. stoljeću pozornost se opet usredotočila na Porfirogenetov opis. Zbog činjenice što se hrvatski etnonim nije mogao objasniti slavenskom etničkom osnovom, na kraju se stiglo do postavke da prvotni Hrvati možda i nisu bili slavenskoga podrijetla. Dobrano se nametnula turkijska teza, odnosno veza s pricrnomorskim Bugarima ili Hunima. Poslije je otkriće nadgrobnih natpisa u Tanaisu na ušći Dona s imenima nalik na hrvatski etnonim dalo osnovu iranskoj teoriji o podrijetlu Hrvata. Autori raspravljaju o tome i o najnovijim pokušajima da se prvobitne Hrvate traži u socijalnom sloju avarskog kaganata. Prema tom mišljenju, turkijske (avarske) i iranske interpretacije ne isključuju nužno jedna drugu.

Tekst se bavi uspoređivanjem narativnih i kartografskih izvora za povijest Karlovačkog generalata s početka 18. stoljeća. Jedan je izvještaj Martina Clausa s priloženom kartom i planovima važnijih utvrda u generalatu, a drugi dva izvještaja generala Josipa Rabatte. Rad se usredotočuje na poseban vid kartografije koji je bio sve do pred kraj 18. stoljeća najzastupljeniji u Vojnoj krajini, a radi se o kartiranju vojnokrajiškog prostora za vojne svrhe. Pri usporedbi ove dvije vrste izvora posebna je pozornost poklonjena njihovu odnosu prema prostoru i orijentaciji, osobinama reljefa, komunikacijama, granicama te planovima i ulozi pojedinih utvrda u vojno-strateškom smislu za Vojnu krajinu.

In microhistorical research of the triple frontier 'history from below' is so closely intermeshed with 'history from above' that it is of especial importance to study the 'meeting' between people of most varied backgrounds, often to observe how those in positions of high command come into contact with ordinary people and with the reality of the triple frontier itself. Written sources which tell us about these experiences are important for an ego/history, i. e. for one's 'image of oneself', as the product of interaction with the environment of the triple frontier, and also from the point of view of the 'image of others' in their presentation of mentality, or of stereotypes etc. This work is an attempt to use archival material and a work of literature as a source for comparative historical research in both ego-history and history of the 'image of others'.

U radu se govori o nekim problemima u povijesnom pristupu etničkom razvitku. Konkretni se zadatak odnosi na analizu historijskih faza u razvitku hrvatske etnije. Prikazani su ukratko problemi povijesnog diskontinuiteta ili kontinuiteta, važnost poznavanja jezika, terminološka analiza te objektivnost i subjektivnost istraživanja o toj temi.

Rad prikazuje knjigu Spire Shkurtija “Der Mythos vom Wandervolk der Albaner: Landwirtschaft in den albanischen Gebieten (13.-17. Jahrhundert)” (Hg. Karl Kaser ; Wien – Köln – Weimar, 1997). Knjiga predstavlja prvi znanstveni rad koji je za cilj imao istraživanje tradicionalne poljoprivrede albanskih područja u kasnome srednjem i ranome novom vijeku (od 13. do 17. stoljeća). Ovdje su prezentirani rezultati socijalnohistorijskih istraživanja albanskog sela, seoskog života, gradske privrede, značenja vinogradarstva i početka uzgajanja kukuruza. Autor je argumentacijom temeljenom na povijesnim izvorima pokušao srušiti mit i predrasude o Albancima kao isključivo nomadskom narodu.

V stat'e opisyvaetsja razvitie horvatskih predstavlenij o sobstvennom proishoždenii, osobenno po otnošeniju k sredneaziatskomu ili sredneevrazijskomu miru. Na južnoj okraine pannonskoj niziny, obrazujušćej svoeobraznoe prodolzenie velikoj evrazijskoj stepi, oblast' Horvatii v prošlom mnogokratno podvergalas' različnym vtorženijam kočevyh narodov vostoka. Razumeetsja, naibolee drevnie vtorženija s vostoka v period načal'noj indoevropeizacii (vlijanie na eneolitičeskuj vučedolskuju kul'turu i t.p.) ešče ne mogut byt' vključeny v podobnuju shemu. Liš' tak nazyvaemyj Ťskifsko-kimerskijskij fenomenť v period rannego železnogo veka znamenuet soboj formirovanie modeli aziatskih našestvij, zahvativših i horvatskoe prostranstvo. U konce prošloj ery s vostoka prihodjat jazigi i drugie sarmaty, a v konce antičnogo perioda dviženie hunnov privodit k sozdaniju stereotipa, po obrazcu kotorogo sovremenniki budut vosprinimat' posledujuščie našestvija bolgar i avarov, i, nakonec, tataro-mongol'skoe našestvie. Bolee pozdnee osmansko-tureckoe našestvie – pravda, soveršeno inoe po tipu – imevšee dlja Horvatii krupnye posledstvie, takže možno rassmatrivat' kak čast' sovokupnoj kartiny aziatskih vzaimootnošenij. V načale osmanskih našestvij k Horvatii načinaet primenjat'sja starinnoe nazvanie epohi krestovyh pohodov - antemurale Christianitatis. Etot fakt imel dvojakoe značenie: s odnoj storony, on služil podtverždeniem svjazi s zapadnohristianskim krugom, a s drugoj – Ťpodstupyť označali nečto, hadodjaščeesja za predelami Ťosnovnoj častiť, to est' horvatskaja territorija opredelennym obrazom sdvigalas' k vostoku. Dalee avtory rassmatrivajut različnye predanija o proishoždenii horvatov. Najbolee drevnee iz nih zapisany vizantijskim imperatorom Konstantinom VII Bagrjanorodnym. Imeetsja v vidu prilašennie imperatora Iraklija i rasskaz o prihode horvatov pod predvoditel'stvom pjateryh brat'ev i dvuh sester. Poslednee navernjaka otražaet iskonnoe predstavlenie o proishoždenii, proderžavšeesja v horvatskom srede, po krajnej mere, do serediny 10 veka. Sledujuščee predanie, zapisannoe v letopisjah 12-13 vv., svjazyvaet proishoždennie horvatov s gotami. Avtory sčitajut, čto reč' idet o dinastičeskom mife Trpimirovičej. ŤGotizamť dolžen byl vozniknut' ranee zaključenija s Vengriej personal'noj unii (tak kak u Arpadov suščestvoval inoj dinastičeskij mif) ; on prosuščestvoval do načala Vozroždenija, koga ego smenili inye tolkovanija – Ťsamobytnost'ť ili Ťillirizmť, i čistoe slavjanskoe videnie. Odnakao s načalom razvitija sovremennoj istoriografii v 17 veke sočinenie Konstantina Bagrjanorodnogo vnov' privleklo k sebe vnimanie. Poskol'ko horvatskij etnonim ne mog byt' ob'jasnen na kakoj-libo slavjanskoj jazykooj osnove, učenie v konce koncov vyskazali predpoloženie, čto pervye horvaty, po-vidimomu, byli neslavjanskogo proishoždenija. Byla vydvinuta tjurkskaja teorija, to est' svjaz' s pričernomorskimi bolgarami ili gunnami. Pozdnee otkrytie v Tanaise v ust'e Dona mogil'nyh nadpisej, soderžaščih nazvanija, pohožie na horvatskij etnonim, poslužilo osnovoj vozniknovenija iranskoj teorii o proishoždenii horvatov. Avtory narjadu s ukazannymi rassmatrivajut takže novejšie popytki svjazat' proishoždenie pervyh horvatov s opredelennym social'nym sloem, suščestvovavšim v avarskom kaganate. Soglasno ih mneniju, tjurkskie (avarskie) i iranskie interpretacii otnjud' ne isključajut drug druga.

U radu se daje prikaz knjige "Die Protokolle des Österreichischen Ministerrates 1848-1867, sv. I" što ju je uredio Thomas Kletečka (Wien, 1996, LXVIII, 732 str.).

Rad donosi građu o pokušaju pomirenja Hrvata i Mađara u ljeto 1848.

Migracije u Hrvatskoj, bilo unutarnje, bilo vanjske, tematika su koja je iz motri- šta različitih znanstvenih polja relativno dobro istražena. Podaci o migracijskim zalihama dostupni su preko popisa stanovništva (češće) i anketnih istraživanja (rjeđe), a detaljnije informacije o migracijskim tokovima službena državna statistika redovito objavljuje na godišnjoj razini. Unatoč tomu gotovo ništa nije poznato o broju selidbi (migracija) koje pojedinac tijekom svojega života ostvari. U demografskoj literaturi uz preostala dva osnovna demografska procesa (fertilitet i mortalitet) vežu se pokazatelji (totalna stopa fertiliteta i očekivano trajanje života) koji su intuitivni, praktični te relativno razumljivi i široj javnosti. Istovremeno je kohortna analiza migracija (stvarne kohorte rođenih) u Hrvatskoj i većini drugih zemalja zbog nedostatka podataka i drugih razloga praktično neizvediva. U ovom će se radu upotrebom metodologije izrade tablica doživljenja preko koncepta sintetičkih kohorti procijeniti broj selidbi (migracija) koje stanovnik Hrvatske može očekivati tijekom vlastitoga života. Prvi, preliminarni rezultati pokazuju da mobilnost hrvatskoga stanovništva, gledana iz perspektive životnoga ciklusa, nije velika. Ova analiza, detaljnije razrađena i po županijama u Hrvatskoj, pridonijet će razumijevanju migracija kao najdinamičnije sastavnice promjene broja stanovnika.