Search

Slika Hansa Holbeina Tijelo mrtvoga Krista u grobu imala je snažan utjecaj na refleksiju o mogućnosti uskrsnuća u kasnom djelu Fjodora Mihajloviča Dostojevskoga. Tom se slikom posve izravno i intenzivno bave likovi romana Idiot, a rasprava o Holbeinovoj slici u djelu Dostojevskoga najčešće se ograničava na taj roman. Usuprot tomu, autor u članku istražuje mogućnost da Dostojevski u romanu Idiot nije zaključio raspravu o Holbeinovoj slici. Usporedna analiza tekstova dvaju romana ostavlja mogućnost da je rasprava o mrtvom tijelu starca Zosime u romanu Braća Karamazovi zapravo nastavak rasprave Dostojevskoga o Holbeinovoj slici Tijelo mrtvoga Krista u grobu., Hans Holbein’s painting The Body of the Dead Christ in the Tomb greatly influenced Dostoevsky’s reflections on the possibility of the Resurrection in his late works. The painting is the subject of direct and intense reflection in the novel The Idiot, and the discussion on Holbein’s Dead Christ is usually limited to this novel. In the article, however, the author examines the hypothesis that Dostoevsky did not conclude his discussion on Holbein’s Dead Christ in the Tomb in The Idiot. A comparative analysis of the two novels seems to allow for the possibility that Dostoevsky’s discussion on Elder Zosima’s dead body is in fact a continuation of Dostoevsky’s discussion on Holbein’s Dead Christ.

U članku se daje ocrt Schellingova poimanje objave; ono nije svedeno na teološki shvaćen pojam objave, nego ga pokazuje u širini autorove filozofske misli, od njegovih filozofskih početaka preko filozofije slobode pa do pozitivne filozofije. Pojam objave pokazuje se u svojoj tijesnoj povezanosti s poimanjem slobode – Božje i čovječje – i s mogućnošću i potrebom da se promišlja umu onostrani Apsolut a da nije »ukonačen« u imanenciju uma i njegova umovanja. Objava je shvaćena kao slobodna povijesna manifestacija Apsoluta, ponuda i apel čovječjoj slobodi i čovjekovu djelovanju u povijesti; ona je također moment života Boga koji sam ispostavlja stvorenje i ide mu ususret te ga vodi k cilju: da on, Bog, bude sve u svemu., Im Artikel werden die tragenden Konturen des Offenbarungsbegriffs im Denken Schellings hervorgehoben. Der Begriff hat den christlichen Hintergrund, wird aber von Schelling nicht auf konfessionelle Ebene festgelegt oder reduziert. Schelling nimmt ihn als Realität in der geschichtlichen Erfahrung der Menschheit; als solcher ist er interessant für die Philosophie. Das Thema der Offenbarung markiert bereits die erste Periode des Schellingschen Denkens: mit ihm wird die erkenntnismässige Entdeckung der Unbedingtheit und Autonomie der menschlichen Freiheit verbunden und zwar im Zusammenhang mit dem deutsch-aufklärerischen Verständnis der christlichen Religion als Erzieherin des Menschengeschlechts in moralibus. In der zweiten Periode, die man mit Schellings Freiheitsschrift beginnen und mit den Weltaltern fortsetzen lässt, wird der Offenbarungsbegriff im Zusammenhang mit der Problematik des Bösen, der Freiheit und der Schöpfung behandelt. Er signalisiert die Freiheit des Absoluten und seiner schöpferischen Wirkung und Präsenz in Natur und (Religions)Geschichte der Menschheit – allerdings wird das Böse als notwendiges Moment der Offenbarung verstanden. In der letzten Periode seines Denkens (Philosophie der Mythologie und der Offenbarung) behandelt Schelling die Offenbarung (vor allem Offenbarung in Christo) als freie geschichtliche Manifestation des Absoluten, die zugleich als Angebot und Apel an seine freie Annahme von Seiten des Menschen verstanden und dargestellt wird. Die positive Philosophie Schellings ist keineswegs eine verkappte christliche Theologie; mit einem gewissen Recht könnte man sie vielleicht als Philosophie der christlichen Religion nennen. Ihr geht es darum, die Inhalte der christlichen Religion durchzudenken, ohne damit den Interessen der Kirchen Dienst in ihren Anliegen erweisen zu wollen, aber auch ohne mit den Interessen der Religionskritik gehemmt zu sein. Die Philosophie der Offenbarung versucht Leben und Wirken Gottes zu beschreiben, der seiner Schöpfung zuvorkommt und sie zur Vollendung zu führen beabsichtigt – auf dass Gott alles in allem wird.

Rad analizira Pavlovo poimanje braka u Poslanici Efežanima (Ef 5,21-33). U uvodu je predstavljen brak iz teološkog aspekta te je rečeno nešto o položaju žene u židovstvu, helenizmu i Rimskom Carstvu. U svim navedenim ambijentima, muškarac je bio superiorniji od žene. Postavlja se pitanje kako Pavao govori o braku. Nakon uvoda, slijedi glavni dio ovoga rada koji se sastoji od konteksta, strukture i egzegetsko–teološke analize Ef 5,21-33. Kontekst je važan kako bi se bolje razumjela perikopa. U Pavlovo vrijeme, u Efezu su postojale kućne crkve koje su imale različite teologije. Egzegetsko–teološka analiza objašnjava svaki redak uz upotrebu komentara. Apostol prvo donosi pravila za žene u kojima govori o ženinoj podložnosti mužu, ali ne o podložnosti u smislu da je žena sluškinja, nego o podložnosti koja je primjer opće kršćanske obaveze. Nakon pravila za žene, apostol donosi pravila za muževe. Pavao ne stavlja u središte mužev autoritet nad ženom, već ljubav prema njoj. Odnos muža prema ženi treba biti po uzoru na odnos Krista i Crkve te su zato naglašene kristološko-eklezijalne upute. Pavao sa poticajnog djela, pravila muževima i ženama, prelazi na doktrinarni dio u kojem govori o otajstvu Krista i Crkve. Teološka poruka perikope može se sažeti kako slijedi. Odnos muža i žene treba težiti odnosu kakav je između Krista i Crkve. Muž treba ljubiti svoju ženu na način kako sebe ljubi, a žena mora poštovati svoga muža. U braku je potrebna i žrtva, jer ne može sve biti „savršeno“, a ta žrtva nas podsjeća na žrtvu koju je Krist podnio za Crkvu.

Kroz temeljne poveznice Blažene Djevice Marije s njezinim sinom Isusom Kristom u sili Duha Svetoga, članak prikazuje Gospinu arhetipsku ulogu u otajstvu otkupljenja i produhovljenja čovjeka. Autori, prije svega, objašnjavaju bit procesa otkupljenja i produhovljenja čovjeka u Isusu Kristu snagom Duha Svetoga. U drugom dijelu, kroz razmatranje glavnih marioloških naslova, govori se o ulozi Marije kao Majke Gospodinove i Zaručnice Duha Svetoga te praliku Crkve u istim procesima. U zadnjem dijelu rada, kroz pogled na Gospu koja je tip euharistijskog čovjeka, govori se o mogućnosti produhovljenja čovjeka već ovdje na zemlji te o konačnom ispunjenju njegove eshatološke nade i utjehe., Through the fundamental links of the Blessed Virgin Mary with her son Jesus Christ in the power of the Holy Spirit, the article shows the archetypal role of Our Lady in the mystery of the redemption and spiritualization of man. The authors, first of all, explain the essence of the process of redemption and spiritualization of man in Jesus Christ by the power of the Holy Spirit. In the second part, through the consideration of the main Mariological titles, the role of Mary as the Mother of the Lord and Spouse of the Holy Spirit is discussed, as well as the role of the Church in the same processes. In the last part of the work, through the view of Our Lady who is the type of the Eucharistic man, we talk about the possibility of spiritualizing man already here on earth and about the final fulfilment of his eschatological hope and consolation.

Kršćanska duhovna vizura ostvarivala se u kontinuitetu hrvatske književnosti, a Krist kao središnja os kršćanske vjere uvijek je bio i ostao kreativna snaga cjelokupne hrvatske umjetnosti. Pjesništvo Luka Paljetka neprestana je i inventivna igra s riječima i jezikom, igra prepuna neočekivanih obrata u koju nas majstorski uvlači mrežom svojim aluzivnih, duhovitih stihova punih semantičkog nereda i poetskog reda. Paljetak je poeta ludens hrvatskog pjesništva i u pjesmotvorima s kršćanskim, biblijskim motivima u kojima svojim jedinstveni jezikom, iznova stvorenim u svakoj pjesmi, oblikuje novu zbilju, stihovima izgrađeni svijet kao otvoreni prostor propitivanja, traženja i ogledanja svih naših sumnji, dvojbi, nemira i strahova. U radu će se analizirati onaj dio njegovog bogatog poetskog korpusa koji je kršćansko-kristovskog nadahnuća s motivima Krista, Bogorodice, Kristovog rođenja, čuda, bijega u Egipat, Posljednje večere, križa, anđela.

Kroz temeljne poveznice Blažene Djevice Marije s njezinim sinom Isusom Kristom u sili Duha Svetoga, članak prikazuje Gospinu arhetipsku ulogu u otajstvu otkupljenja i produhovljenja čovjeka. Autori, prije svega, objašnjavaju bit procesa otkupljenja i produhovljenja čovjeka u Isusu Kristu snagom Duha Svetoga. U drugom dijelu, kroz razmatranje glavnih marioloških naslova, govori se o ulozi Marije kao Majke Gospodinove i Zaručnice Duha Svetoga te praliku Crkve u istim procesima. U zadnjem dijelu rada, kroz pogled na Gospu koja je tip euharistijskog čovjeka, govori se o mogućnosti produhovljenja čovjeka već ovdje na zemlji te o konačnom ispunjenju njegove eshatološke nade i utjehe.

Iz djela Fjodora Mihajloviča Dostojevskog može se iščitati mnoštvo motiva religioznog podrijetla zbog činjenice da je pisac svoju pravoslavnu vjeru naglašavao kao jako važnu komponentu života i pisanja. U ovom je radu obrađeno njegovo viđenje patnje uvjetovano utjecajem pravoslavlja, odnosno prikaz patnje u romanima Zločin i azna te Braća Karamazovi. Preko opisa patnje Rodiona Romanoviča Raskoljnikova i Dmitrija Fjodoroviča Karamazova rad dokazuje piščevo viđenje patnje Isusa Krista kao ideala kojemu su ti likovi stremili. One can find many motives of religious origin in the works of Fyodor Mikhailovich Dostoevsky because of the fact that the writer himself emphasized his Orthodox faith as a very important component of his life and work. This paper deals with his view of suffering conditioned by the influence of Orthodoxy, namely with it's depiction in the novels Crime and Punishment and The Brothers Karamazov. Through the description of the suffering of Rodion Romanovich Raskolnikov and Dmitry Fyodorovich Karamazov, the paper demonstrates the author's view of Jesus Christ's suffering as the ideal to which these characters aspired.

The case of Dimitrije Popović, after his great fifty-year retrospective in Zagreb’s Klovićevi Dvori, indicates the final trivialization of an opus that promised great manner and relevant content in its beginnings, when there was still no need for grotesque surrealization in a society of spectacle. In Dorfles’ words, Popović’s painting has eventually brought to the same level Salome and Severina, the body of Christ “shown in the symbol of sliced bread or a Madonna whose physical grace turns into a refined appearance of a photo model.” Dimitrije chooses the drama of existence and great subjects hoping that they will do the work themselves, that is, become great art by the mere fact that they have been borrowed from Dante or Leonardo. This is the kind of laziness of the spirit, the gemütlichkeit that produces, as A. Moles would say, the “comfort of the heart” by copying the language of the past, as if art were contagious and one must merely be near it or reach for it to partake in its greatness. But instead, the case is more probably that, as L. Giesz would say when describing a kitschmensch like Dimitrije, “in his hands, even great art turns into kitsch.”, Slučaj Dimitrija Popovića nakon velike petdesetljetne retrospektive u zagrebačkim Klovićevim dvorima uputio je i na finale trivijalizacije jednog opusa koji je obećavao veliku maniru i relevantan sadržaj na početcima kada još nije bilo potrebe za grotesknom nadrealizacijom u društvu estradizacije. Dorflesovski rečeno, Popovićevo je slikarstvo s vremenom u istu ravan dovelo Salomu i Severinu, Kristovo tijelo, „prikazano u simbolu kruha koji je narezan na kriške ili Madonu koje se fizička ljupkost pretvara u rafinman izgleda nekog foto-modela.” Dimitrije bira dramu egzistencije i velike teme u nadi da će one odraditi posao za sebe, to jest pukim izborom, primjerice, sadržaja iz Dantea ili Leonarda, postati velikom umjetnošću. To je ona vrsta lijenosti duha, onaj gemütlichkeit koji proizvodi, kako bi rekao A. Moles „komfor srca” kopiranjem jezika prošlosti, kao da je umjetnost prijelazna i da je samo dovoljno biti u njezinoj blizini i za njom posegnuti pa da i sami postanemo dijelom njezine veličine. No ipak će biti, kako kaže L. Giesz opisujući kiččovjeka nalik na Dimitrija, da se „u njegovim rukama i velika umjetnost pretvara u kič.”

Na temelju crkvenih dokumenata koji govore o odgoju u vjeri autor kroz tri poglavlja izlaže temu kristocentrizma u kršćanskoj katehezi, odnosno pokazuje kako bi osoba Isusa Krista trebala biti oko koje se okreće cjelokupni sadržaj kršćanske kateheze.

Premda je po vlastitom priznanju svoj cjelokupni teološki rad usmjerio prema interpretaciji religijskih simbola kako bi postali razumljivi svim ljudima, Paul Tillich sa svojom teorijom simbola odnosno religijskog jezika izazvao je brojne polemike, stoga ćemo nastojati prikazati njene bitne odrednice. Uže područje istraživanja nekoliko je njegovih ključnih eseja, a pored toga metoda proučavanja odnosi se i na analizu relevantnih ideja njegovih glavnih kritičara. Kritičkom analizom autor je došao do zaključka da je Tillich prije svega želio prevladati pogubne posljedice ‘doslovnog’ i ‘nadnaravnog’ tumačenja vjerskih učenja, zbog čega je zagovarao filozofiju religije koja bi pomogla osnaživanju značenja simbola i rasvjetljavanju simboličke prirode glavnih vjerskih učenja. Pritom je posebno naglašavao da se simboli nipošto ne smiju poistovjećivati s onim što simboliziraju, kako ne bi došlo do njihova demoniziranja, odnosno do tog da se apsolutiziraju te tako postanu sami sebi svrhom i predmetom idolopokloničkog obožavanja; nego da kao ‘sredstvo’ ukazivanja na Sveto moraju sadržavati i svoju vlastitu negaciju, a što je zapravo afirmacija one stvarnosti koja nam u svojoj biti ostaje do kraja nespoznatljiva. U tom smislu simbol raspetog Krista na križu najviše odgovara sadržaju i značenju vjere, a kao konačni kriterij svih religijskih simbola predstavlja glavnog čuvara protiv njihova demoniziranja., Although Paul Tillich, as he himself confessed, directed his whole theological work towards an interpretation of religious symbols so that all people could understand them, he caused a great deal of polemics with his theory of symbols, or religious language. Therefore, our intention is to show its seminal determinants. The focus of the research is on several of his key essays and the study methodology also includes an analysis of relevant ideas of his most prominent critics. Through critical analysis, the author concluded that Tillich primarily wanted to overcome the devastating consequences of ‘literal’ and ‘supernatural’ interpretation of religious teachings, which is why he advocated a philosophy of religion that would help strengthen the significance of the symbols and shed light on the symbolic nature of the main religious teachings. In doing so, he especially emphasized that the symbols must never be identified with what they symbolize, so they wouldn’t be demonized or turned into the absolutes, and in that way become their own purpose and an object of idolatry. Instead, as an ‘instrument’ of pointing to the Holy, the symbols must also include their own negation, which is in fact the affirmation of the reality that in its essence remains unknowable to us in its entirety. In this sense, the symbol of the Christ crucified on the cross meets the content and meaning of faith to the greatest extent, and as the final criterion of all religious symbols, it represents the main guardian against their demonization.

Novi mozaik - čovjeka boli u župnoj crkvi sv. Ivana Krstitelja u Postirama zanimljiv je rad troje hrvatskih restauratora: Branka Matulića, Tončija Boravca i Marina Barišića. Novi mnozaik renomiranih kulturnih pregalaca s velikim iskustvom očuvanja mozaika starokršćanske baštine, na ovom starokršćanskom toposu dali su novu kvalitetu i što je najvažnije slojevitost kršćanske baštine obogativši hrvatski suvremeni likovni imaginarij novim i zanimljiv ikonografskim motivom, djelujući odvojeno od suvremene likovne scene.

Dinko Aračić preveo je tekst Mattniasa Altmanna o tome kako razumeti Kristovu prisutnost u kruhu i vinu.

U disertaciji se izlaže poimanje odnosa teologije i književnosti Marka Marulića (1450. – 1524.), koji se realizirao kroz ispravno shvaćanje pojma istine koju Marulić tumači kao evanđeosku istinu (božanska nauka, Sveto pismo, Biblija) i kao vrhovnu istinu (summa veritas), Krista. Svoje razumijevanje Marulić izlaže u moralno-didaktičko religiozno-teološkom djelu Dialogus de laudibus Herculis pisanim formom dijaloga, a alegorija, kao strukturna i idejna okosnica djela, realizira se između Teologa i Pjesnika koji polemiziraju o temi koja je bila veoma popularna i od velike važnosti za srednjovjekovlje. O odnosu književnosti i teologije bavili su se i drugi humanisti poput Mussata, Alighierija, Petrarke, Boccaccia, Salutatija, Dominicija, koji su kroz svoje književne radove iznosili promišljanje i zastupanje o književnosti te ga na taj način branili od skolastičara. Marulić je poput pravog humanista iznosio svoje razmišljanje o odnosu teologije i književnosti kroz svoj književni opus, među kojima su izdvojena djela Institucija, Priče, Evanđelistar, Davidijada i O poniznosti i slavi Kristovoj, u kojima je izlagao o kršćanskim krepostima, oružjima, koje su uvelike snažnije od Herkulovih herojskih kreposti. Istraživanje zadane teme provedeno je deduktivnom metodom, dok se humanistima pristupilo kronološkim slijedom. Navedenim se istraživanjem pokazalo Marulićevo shvaćanje istine, koja je ključni element za skladanje književnih djela. Istina se prepoznaje kao "bjelodana i dokazana istina", a reflektira Krista kao jedinu vrhovnu istinu. Alegorija se u književnim djelima humanističkog razdoblja ogleda kao strukturna i idejna okosnica koja prikriva istinu radi većeg užitka čitatelja. Pjesnik ima ulogu izmiritelja koji prenosi novu božansku istinu čovjeku. Pjesnička se teologija odnosi na Božji govor koji sudjeluje u božanskom činu stvaranja, pri kojoj teologija nije više razdvojena od književnosti, već je suptilno obnovljena i osvježena pored njega, a k tome i upućena prema kontemplaciji božanskog misterija. Marulić je kroz ulogu Teologa osvježio Pjesnika naučavanjem o evanđeoskoj istini, čime je književnosti osvježio u njegovom odnosu s teologijom gledajući ga kroz odraz istine. In the dissertation is presented the consideration of the relationship between theology and poetry of Marko Marulić (1450.-1524.), which was realized through the correct understanding of the notion of truth that Marulić interprets as evangelical truth (divine teaching, Holy scripture, the Bible) and as supreme truth (summa veritas), Christ. His considerations Marulić exposes in the moral-didactic religious-theological work Dialogus de laudibus Herculis written in the form of a dialogue, and allegory, as the structural and ideal frame of the work, realized between the Theologian and the Poet discussing the theme that was very popular and of great importance for the middle ages. Other humanists also dealt with the relationship between poetry and theology as Mussato, Alighieri, Petrarch, Boccaccio, Salutati, Dominici, who through their literary works presented the deliberation and advocacy of poetry and in that way defending it from the scholastics. Marulić as a true humanist presented his considerations about the relationship between theology and literature through his literary opus, in works like Institutione, Qvinqvaginta parabole, Euangelistarium, Dauidias i De hvmilitate et gloria Christi, in which he shows the Christian virtues, weapons, that are greatly stronger than the heroic virtues of Hercules. Researching the given theme was done in the deductive method, while the works of the humanists and of Marko Marulić, were approached chronologically. The named research showed Marulić’s understanding of truth, which is the key element in the making of literary works. Truth is recognized as "revealed and proven truth", and it reflects Christ as the only supreme truth. In the works from the humanistic era allegory is seen as a structural and ideal framework that hides truth, for the greater enjoyment of the reader. The poet has the role of a decedent who presents the new divine truth to man. Poetical Theology refers God’s speech which is involved in God’s act of creation, in which theology is not separated from poetry, but is subtlety renewed and refreshed around him, and in which is directed to the contemplation of the divine mystery. Marulić has through the role of Theologian refreshed the Poets teaching of evangelical truth, in which poetry is refreshed in its relationship to theology viewed through the reflection of truth.

Kroz cijeli Novi zavjet nalazimo poticaje da oponašamo ili slijedimo primjer Krista, Pavla, pa čak i nekih drugih pobožnih ljudi. U Poslanici Filipljanima nalazimo taj poticaj da oponašamo, pripojen Pavlovoj teologiji progresivnog posvećenja. Posvećenje je u Filipljanima prikazano kao suobličavanje Kristu kroz spoznaju Njega, koja dolazi kroz trojni način Božje riječi (apostolskog učenja), unutarnjeg djelovanja Božjega Duha i oponašanja Krista, apostola Pavla i drugih pobožnih primjera. Pokušat ćemo oblikovati biblijsku teologiju posvećenja kroz oponašanje, ograničeni u svojoj analizi na Poslanicu Filipljanima. Prvi dio ovoga članka osvrće se na učenje o posvećenju u Filipljanima, s naglaskom na odlomke gdje Pavao izravno postavlja to pitanje: Filipljanima 1,9-11. 27-29; 2,12-16; 3,1-15. Drugi nas dio članka uvodi u biblijsko učenje o oponašanju, a zatim se osvrće na silaznu spiralu oponašanja: oponašanje Krista (Fil 2,5), oponašanje Pavla (Fil 3.17a; 4,9) i oponašanje Pavlovih vjernih oponašatelja (Fil 3,17b). U zaključku ćemo vidjeti da su oponašanje Krista i Njegovih vjernih oponašatelja sredstvo progresivnog posvećenja, sredstvo koje je i važno i često zanemareno, kako od onih koji bi trebali služiti kao primarni primjeri pobožnosti (duhovni vođe) tako i od onih koji bi se trebali učiti oponašanju.

Članak s naslovom Henri de Lubac – svjedok Krista i Crkve upušta se u teologiju kardinala Henrija de Lubaca po kojoj je čitalac pozvan da se zagleda u svoju usmjerenost na Krista i njegovo otajstveno tijelo koje je Crkva. Henri de Lubac velik je svjedok ljubavi prema Crkvi unatoč svoj patnji koju je tiho podnosio. Crkva se uvijek ponovo rađa i obnavlja iz euharistijskog dara koji je istovremeno temelj njezina zajedništva (communio) i izvor svetosti. Finis omnium Ecclesia. Crkva je tako prostrana kao Božji plan stvaranja. Crkva je unutarnji temelj tog plana. Iz toga slijedi značenje vjere u Boga za pravilno razumijevanje Crkve i poslanstva kršćana u njoj., This article, with the title Henri de Lubac – A witness of Christ and the Church, concentrates on the theology of Cardinal Henri de Lubac. The reader is invited to consider his attendance on Christ and his mystical body – the Church. De Lubac’s is a great testimony of love for the Church, despite the suffering that he quietly lived. The Church is continuously reborn and renewed in the sacrifice of the Eucharist, which is the basis of her communion and the source of holiness. Finis omnium Ecclesia: the Church is as great as the Divine plan of creation; it is the inner basis of that plan. Therefore we realize the meaning of faith in God for an appropriate understanding of the Church and the mission of Christians within it.

Sudbinu je književnika – prognanika, uz mnoge u hrvatskoj povijesti, doživio i Vinko Nikolić (1912. – 1997.), dugogodišnji urednik (47 godina!) „Hrvatske revije“ koja je povezivala emigraciju s domovinom i pozivala na oprost i pomirbu svih Hrvata. Pjesnik mora i krša, kruha i vina, samoće i nostalgije, religioznih motiva, sjećanja na zavičaj i žudnje za slobodom i zajedništvom, Vinko Nikolić zaljubljenik je u hrvatsku riječ, utjelovljenjeje tragične sudbine hrvatskoga naroda, ali i primjer privrženosti i odanosti domovini. Iako su težina i neizvjesnost svakodnevnoga križa duboko utkani u Nikolićevo stvaralaštvo, pjesnik rijetko izražava sumnju u Božje postojanje i u njegovu pomoć. Od molitvenih obiteljskih susreta do Križnoga puta i prognaničkih dana Krist mu je stalni suputnik (i supatnik). U životnom su mu hodu družice tjelesne i duševne patnje, gorčina, egzistencijalna zebnja, nostalgija i čežnja za zavičajem, ali i snažno domoljublje. U svojim se zahvalnicama, pokajnicama, psalmičkim i prozbenim pjesmama utječe Kristu i Majci Božjoj za pomoć. Sanja i vjeruje u povratak u Hrvatsku. Ritam njegovih pjesama nerijetko podsjeća na naše drevne bugarštice, a slobodni su mu stihovi misaoni, referencijalni i apelativni. Svakodnevni život i stvaralački opus pjesnika i kritičara, esejista i urednika, profesora i nakladnika V. Nikolića dobio je novi sadržaj odlaskom u progonstvo, ali je, srećom, nakon demokratskih promjena oplemenjen povratkom svojemu izvoru te su se Nikolićeva ljubav i žrtva, vjera i nada, bogoljublje i čovjekoljublje duboko ukorijenili u hrvatsku književnu tradiciju., Vinko Nikolić (1912 – 1997), the long-time editor (47 years!) of the “Croatian Review“, also experienced the fate of the writer – displaced person like so many others in Croatian historythat linked emigration with the Croatian homeland and called for forgiveness and reconciliation of all Croats. A poet of the sea and rocky landscape, bread and wine, loneliness and nostalgia, religious motives, memories of the homeland and the longing for freedom and community, Vinko Nikolić is in love with the Croatian word, and is the embodiment of the tragic fate of the Croatian people but also an example of devotion and loyalty to his homeland. Even though the weight and uncertainty of the daily cross are deeply woven into Nikolić's body of work,the poet rarely expresses doubts about the existence of God and his help. From family prayer meetings to the Way of the Cross and days of exile, Christ is his constant companion (and fellow sufferer). His companions along his life journey are physical and mental suffering, bitterness, existential anxiety, nostalgia and longing for the homelaand, but also a strong patriotism. In his prayers of gratitude and repentance, and his psalm-like and suppliation poems, he calls on Christ and Mother Mary for help. He dreams of and believes in his return to Croatia. The rhythm of his poems is often reminiscent of our ancient bugaršticas and his blank verses are thoughtful, referential and appellative. The everyday life and creative work of this poet and critic, essayist and editor, professor and publisher, received new content with his going into exile, but fortunately, after the democratic changes, was enriched by his return to his origin, and Nikolić's love and sacrifice, faith and hope, love for God and humaneness are deeply rooted in the Croatian literary tradition.

Na temelju Papinih okružnica “Radujte se” i “Istražujte”, objavljenih prigodom obilježavanja Godine posvećenog života, članak prikazuje zauzeto življenje poziva na svetost evanđeoskom radikalnošću ; ona je pridržana svima, ali redovnici slijede Gospodina na poseban način, na proročki način. Članak je podijeljen je u tri dijela. U prvoj točki polazi se od pitanja duhovnih zvanja kao polazišta u promatranju posvećenog života. S obzirom na utvrđeno stanje u pogledu duhovnih zvanja čini se kao da se nekim automatizmom pretpostavlja život redovništva u budućnosti. Druga točka govori o općem pozivu svakog kršćanina na svetost. U dogmatskoj konstituciji Lumen Gentium potvrđeno je teološko načelo općeg poziva na svetost. Na putu svetosti papa Franjo naglašava put Kristova križa. Kada ispovijedamo Krista bez križa, nismo Gospodinovi učenici, tada smo svjetovni. Evanđeoski savjeti u svjetlu križa Kristova uzdižu ljudsko dostojanstvo. Treća točka pobliže objašnjava govor o Evanđelju kao srži i temelju u životu Bogu posvećenih osoba i životu Crkve. Evanđelje sa sobom uvijek nosi elemente protivnosti, te stoga u našim životima moramo prigrliti malenost kao vrijednost, jer život Bogu posvećenih osoba u sučeljavanju je s modernom kulturom.

Cilj je rada obraditi dva veoma važna antropološka pojma svetog apostola Pavla i kroz dijalektiku odnosa »Prvog Adama« i »Posljednjeg Adama« (1 Kor 15,45), kao i »staroga čovjeka« i »novoga čovjeka« (Ef 4,22 – 24; Kol 3,9-10), ukazati da je kršćanska antropologija u svojoj ontologiji izravno povezana s ontologijom samoga Boga. Po nauku apostola Pavla neophodno je odbaciti sa sebe staroga čovjeka i obući se u novoga, jer je čovjek pozvan od Boga u novi život u Crkvi. Apostol Pavao naglašava da je Prvi Adam sazdan kao »duša živa«, međutim punoću svojeg bića i života kao i ostvarenje svojega konačnog cilja nalazi u osobi Posljednjeg Adama – »duha koji oživljuje«, tj. u otajstvu Bogočovjeka Krista. Novost novozavjetne antropologije u odnosu na starogrčku i starozavjetnu, koju nam donosi apostol Pavao, jest posljednji, Novi Adam, koji je začetnik novog čovječanstva i života., The aim of this paper is to analyse two very important anthropological notions of the Apostle Paul and to try to point out, through the dialectic relationship of the »First« and the »Last« Adam (1 Cor 15:45), as well as the »old« and the »new« human being (Eph. 4, 22 – 24; Kol. 3, 9-10), that the Christian anthropology in its ontology is directly linked to the ontology of God himself. According to the teaching of the Apostle Paul, it is necessary to reject the old human being and put on the new human being, because the human being is called by God to a new life in the Church. The apostle Paul points out that the first Adam, created as a »living soul«, found the fullness of his being and life and the realization of his ultimate goal in the person of last Adam – »the life-giving Spirit«, i.e. in the Mystery of God that became the Human Being, Christ. The novelty of the New Testament anthropology, in relation to the ancient Greek and Old-Testamentary, brought by the Apostle Paul, is the Last, New Adam, who is the originator of the new humanity and life.

Književno stvaralaštvo Silvija Strahimira Kranjčevića fenomenološki povezano je s književnošću Janka Polića Kamova. Kranjčević je Kamovu, hrvatskom i europskom protoavangardistu, bio književni, estetski uzor, a znakoviti paralelizam dvaju poeta zanimljivo se iščitava u antologijskoj Kranjčevićevoj pjesmi "Resurrectio" i Kamoljevoj anticipirajućoj pjesmi "Uskrsli Hrist".

Autor polazi od prikaza mesijanskih očekivanja u židovstvu Isusova vremena na temelju dostupnih izvora kako bi se u tom kontekstu bolje shvatilo mesijanske tipologije kojima se Marko služi za prikaz Isusova mesijanskog identiteta i poslanja. Posebnu pažnju poklanja naslovu (1,1) i proslovu Markova evanđelja (1,2-13), gdje Isus biva predstavljen naslovima »Krist« i »Sin Božji« od kojih drugi izražava Isusov božanski identitet i kao takav bitno određuje Isusov mesijanski identitet i narav njegova poslanja. U nastavku se autor posebno fokusira na mjesta gdje se ta dva naslova ponovno susreću (Petrova vjeroispovijest i preobraženje, Isusov odgovor velikom svećeniku, izrugivanje svećeničkih poglavara i satnikova vjeroispovijest) da bi istražio njihov odnos i značenje. Uz naslove »Krist« i »Sin Božji«, autor se pita i o značenju ostalih mesijanskih naslova (Sin Čovječji, Prorok, Kralj Izraelov/židovski, Sin Davidov) za Isusov mesijanski identitet i zaključuje da svi oni u kontekstu Markova evanđelja bivaju semantički radikalno modificirani kako bi se mogli primijeniti na Isusa kojemu je kao Sinu Božjemu jedini kriterij mesijanstva put Gospodnji., The author starts with an overview of messianic expectations in Judaism of Jesus’ time on the basis of available sources, so that this context might serve to better understand messianic typologies that have been used by Mark in order to present Jesus’ messianic identity and mission. The author gives special attention to the title (1:1) and the prologue of Mark’s Gospel (1:2-13), which present Jesus with titles of Christ and the Son of God. The latter title expresses Jesus’ divine identity and, as such, essentially determines Jesus’ messianic identity and the nature of his mission. In continuation the author has specially focused on those places where the two titles reappear (Peter’s confession and transfiguration; Jesus’ reply to the High Priest; mocking of priestly leadership and centurion’s confession) in order to explore their relationship and meaning. Beside the titles »Christ« and the »Son of God«, the author also explores the meaning of other messianic titles (the Son of Man, the Prophet, the King of Israel/Jews, the Son of David) for Jesus’ messianic identity and concludes that all of them have been semantically radically modified within the context of Mark’s Gospel so that they might be applied to Jesus to whom, as the Son of God, the only criterion of messianism is the way of the Lord.

Po svojem sadržaju i strukturi Lk 4,16-30 bi se mogao svrstati u razne kategorije: od kraljevsko-davidovskog, proročko-mojsijevskog do mesijanskog teksta. Svaka od tih kategorija ima svoje utemeljene argumente. Međutim, na temelju analize Lukina teksta, to jest, posebno na temelju analiziranja riječi koje se koriste u odabranom Lukinu ulomku, on bi prije svega pripadao mesijanskim ulomcima. Da se radi o mesijanskom tekstu pokazuje programatski značaj ulomka, zatim širi kontekst, a to je Lk 4,14-44. Citirajući proroka Iz 61,1-2, Luka je aludirao na Mesiju, posebno stoga što dva kumranska teksta povezuju Iz 61,1-2 s Mesijom. No, najjaču argumentativnu snagu da se radi o mesijanskom tekstu ima korištenje riječi ..., koja u Lukinu evanđelju ima kristološko značenje. Još nekoliko izričaja u Lk 4,16-30 ima kristoloških konotacija ... Kad se pogledaju svi izričaji koje Luka koristi u 4,16-30, opravdano se može tvrditi da je to, iako se direktno ne koristi riječ Krist, jasan kristološki ulomak., Looking at the content and structure of Luke 4:16-30, the text may be placed in various categories: from royal-Davidic, to prophetic-Mosaic to messianic. There are reasonable arguments for each of these. However, based on an analysis that is specifically based on the words used in the passage, the text will be seen as belonging, first and foremost, to the messianic category. The arguments that support the messianic character of the text include the following: the programmatic significance of the passage; the broader context (i.e., Luke4:14-44); the quoting of Is 61:1-2 (especially as two Qumran texts link Is 61:1-2 with the Messiah). However, the strongest argument that this is a messianic text is the use of the word ... which in Luke’s gospel has a Christological meaning. There are also a number of other expressions in Luke 4:16-30 that have Christological connotations ... Looking at all the expressions used in Luke 4:16-30, it may be said that the passage, although it does not directly use the word »Christ«, is clearly Christological.

Starozavjetni mesijanski naslovi odigrali su značajnu ulogu u nastanku novozavjetne kristologije. Pavao dijeli većinu tih naslova s drugim novozavjetnim autorima, što ne znači da s njima u potpunosti dijeli i njihov sadržaj. To proizlazi iz same činjenice da se on ne bavi životom i učenjem Isusa iz Nazareta i odnosom niskosti njegove zemaljske egzistencije prema uzvišenosti mesijanskog poslanja, već je sav usredotočen na Isusovu smrt i uskrsnuće. Još k tome, Pavao nema pred očima samo Isusovu smrt nego smrt na križu. Štoviše, križ postaje središtem njegova evanđelja, što i ideji starozavjetnog mesijanizma daje posve novo obilježje. Članak se bavi upravo tim pitanjem odnosa Pavlove teologije križa i ideje mesijanizma. Točnije, kako je u Pavlovim zajednicama od ranokršćanske vjere da je Bog Isusa, optužena za mesijanizam i osuđena na sramotnu smrt na križu, učinio Mesijom i Spasiteljem, došlo do vjere u Isusa kao Gospodina i Sina Božjega? Usto, važnu ulogu u nastanku specifične Pavlove kristologije ima i ideja preegzistentnoga Sina Božjega, odnosno njezin odnos prema ideji mesijanizma i teologiji križa., The Old Testament messianic titles played a significant role in the creation of the New Testament Christology. Same as the other New Testament authors, Paul also uses most of these titles, but that does not mean that what he means by them is entirely the same as for the other New Testament authors. The reason for this is because Paul is not writing about the life and teachings of Jesus of Nazareth and about the relationship between the lowliness of his earthly existence and the highness of his messianic mission, but instead he is entirely focused on Jesus’ death and resurrection. Furthermore, Paul is not simply considering Jesus’s death, but his death on the cross. More precisely, the cross became the centre of his gospel, which also gives an entirely new characteristic to the Old Testament idea of messianism. The article discusses precisely this issue of the relationship between Paul’s theology of the cross and the idea of messianism. More specifically, how Paul’s communities, starting from the early Christian faith that Godmade Jesus, although convicted of messianism and a shameful death on the cross, the Messiah and the Saviour, came to believe in Jesus as the Lord and the Son of God. Besides this, an important role in the emergence of the specifically Pauline Christology has the idea of the pre-existing Son of God, i.e. its relationship with the idea of messianism and theology of the cross.

Članak govori o zaokretu morala Drugoga vatikanskog sabora prema antropološko-kristološkim temeljima. Podijeljen je u tri dijela. U prvoj točki ukratko je prikazana antropologija morala posttridentskog i pretkoncilskog razdoblja. Nakon Tridentskog koncila, naime, naglasak je bio stavljen na određivanje onoga što je grijeh, a grešnik je promatran kao “slučaj” koji je ispovjednik trebao riješiti. Kao reakcija na ovakav manualistički moral, u pretkoncilskom razdoblju pojavljuju se različite struje obnove morala pokušavajući što više ući u situaciju konkretnog čovjeka. Druga točka govori o pripremi sheme za izradu dokumenta o moralu i razlogu njezina odbijanja, kao i o smjernicama obnove moralne teologije koju Drugi vatikanski koncil donosi. Treća točka pobliže objašnjava usku poveznicu antropologije i kristologije, kao i važnost te stvarnosti za opći i kršćanski moral., The article talks about the reversal of morality of the Second Vatican Council to anthropological-Christological foundations. It is divided into three parts. The first paragraph summarizes the anthropology of morality in the period after the Council of Trent and before the Second Vatican Council. After the Council of Trent, emphasis was placed on determining what the sin is, and the sinner is viewed as a “case” that the confessor should solve. As a reaction to this “manualistic” moral in period before the Second Vatican Council, different streams of renewal, that had tried to get closer into the situation of a concrete person, appeared. The second paragraph talks about the scheme that was prepared for constructing the document of moral theology and the reason for its rejection, as well as the guidelines for renewal of moral theology that the Second Vatican Council brings. The third point explains in detail the close link between Anthropology and Christology, and the importance of that reality for common and Christian morality.

Rad smo podijelili u dva dijela. U prvom dijelu preveli smo Papinu ovogodišnju poruku za Svjetski misijski dan, a preuzeli smo je sa službenih internetskih vatikanskih stranica. Drugi dio rada posvećen je tumačenju te poruke. Smjestili smo je u širi kontekst Papinih govora, propovijedi i drugih dokumenata te smo nastojali pokazati širi kontekst i same poruke. Gdje je bilo potrebno, poruku smo povezali i s učenjem Papinih prethodnika, npr. pape Benedikta XVI. i pape Ivana Pavla II., The work is divided into two parts. In the first part, we translate the Pope's message for this year's World Mission Day, and we took it from the official Vatican site. The second part is dedicated to the interpretation of the message. We put it in a broader context of papal speeches, sermons and other documents, and we attempted to show one the larger context of the message. Where it was necessary to connect the message we connect with the teachings of the Pope's predecessors, for example. Pope Benedict XVI., And Pope John Paul II.

Ignacije Antiohijski prenio nam je velik dio svojih ideja o spasenju, mučeništvu i trpljenju poslanicama koje je napisao nedugo prije svog mučeništva. Autor nije baš jasno artikulirao odnos između spasenja i mučeništva, vjerojatno zbog toga što nije imao dovoljno vremena da to učini. Stoga, ako uzajamno povežemo neke od izraza koje upotrebljava kao što su “doseći Boga” i “sada sam usavršen” sa činom mučeništva, činilo bi se da je mučeništvo jedini način za kršćanina da dođe do Boga i da postane savršen. Ovaj rad dokazuje da Ignacije ne smatra mučeništvo sredstvom za postizanje spasenja, već ispravnim načinom kojim kršćanin treba živjeti zemaljski život kako bi bio s Bogom u vječnosti, zahvaljujući spasenju koje mu je dano po Kristu.

Rasprava sadrži ove dionice: 1. Uvodna napomena: lirika i ideologija ; 2. Redukcija i nadogradnja (kao postupci u lirskoj implementaciji teme „Isus Krist“) ; 3. Desakralizacija ; 3.1. Golgota i raspeto tijelo ; 3.2. Smrt bez uskrsnuća ; 4. Krist kao „socijalna formula“ ; 5. Lirsko Ja i Krist ; 6. Lirsko Ja i Bog ; 7. Subjekt zla i pitanje transcendencije ; 8. Antikatarza umjesto zaključka.

Nakon nekoliko uvodnih napomena o filozofskim načelima teorije pamćenja na kojoj se temelji Camillov mnemonički izum, rad razmatra zaključke pomnog čitanja Ideje teatra tragom dijaloga između Delminijeva djela i Danteove Božanstvene komedije, kako bi naznačio jedan od mogućih pristupa mnemoničkoj zagonetki renesansnoga teatra pamćenja. Vizualizacija kriptoslike Kristova raspela, koju potencijalno aktiviraju tekstualni i intertekstualni signali posijani u tekstu, potkrepljuje pretpostavku da anamnezu božanskoga u čovjeku prema kojoj stremi mnemoničko-spoznajni proces valja čitati kao put do obogotvorenja korisnika—čitatelja i/ili promatrača— Camillova teatra.

This paper focuses on the marble relief with enthroned Christ built in the north wall in the interior of the church of St Mary at Rab. The author begins by giving an overview of the scholarly literature that mentions this relief before proceeding with an analysis of its iconography. Finally, the author suggests a possible historical context in which the relief may have been produced. Since it was first mentioned in Eitelberger’s book of 1861, the relief has been characterised as early Romanesque – an evaluation agreed upon by most present-day scholars. Scholarly attention has been almost exclusively directed at the issue of the relief ’s date and origin, and, due to the high quality of its carving, dimensions and its overall shape, the relief has been interpreted as an imported icon. At the same time, the iconography of the depiction itself has been relatively neglected, although even Abramić noted the unusual form of the lyre-backed throne. The iconographic analysis and interpretation presented in this paper throw new light on the possible commissioners and the historical circumstances that obtained during the period when the church of St Mary still had a cathedral function., U članku se obrađuje reljef Krista na prijestolju u obliku lire koji se nalazi u unutrašnjosti crkve sv. Marije u Rabu. Reljef je prvi put spomenut 1861., kad ga Eitelberger ocjenjuje kao romanički rad. Oblik prijestolja prvi je analizirao Frey, a potom Abramić, godine 1932., koji rapski reljef datira u 10. stoljeće. Krajem 20. stoljeća reljef obrađuju Belamarić i Domijan, koji zaključuju da je riječ o importiranoj skulpturi iz 12., odnosno 11. stoljeća. Belamarić smatra da reljef predstavlja ikonu, dok Domijan sugerira da je mogao pripadati pročelju koje tadašnja rapska katedrala dobiva u drugoj polovici 11. stoljeća. Nakon Freya i Abramića o ikonografiji reljefa uopće se nije pisalo. Frey je reljef usporedio s prikazima Krista na prijestolju u obliku lire iz 6. stoljeća te zato predložio dataciju u to stoljeće. Abramić je, pak, reljef iščitao kao Majestas Domini i usporedio ga s neidentificiranim reljefom iz bazilike sv. Marka u Veneciji, a prijestolje u obliku lire shvatio kao detalj koji upućuje na razdoblje prije godine 1000. Nakana autorice bila je ponuditi prvu ikonografsku analizu rapskog reljefa nakon najmanje osamdeset godina koliko je proteklo of Freyevih i Abramićevih zapažanja. Ikonografski predlošci pronađeni su u bizantskoj umjetnosti. Najraniji primjer Krista na prijestolju u obliku lire je mozaik iz 6. stoljeća u crkvi Sant’ Apollinare Nuovo. U 9. stoljeću istovjetno prijestolje javlja se na mozaiku u narteksu Sv. Sofije i na nestalom prikazu u chrysotriklinosu carske palače također u Carigradu. Isti motiv pojavljuje se i na bizantskom novcu najprije u 9., a potom i u 11. stoljeću. Zbog pokretne prirode novca i činjenice da je bizantski novac kolao cijelim jadranskim bazenom, najvjerojatnije je da su upravo prikazi na novcu poslužili kao ikonografski predložak. U članku se razmatra i ikonografska veza između prijestolja u obliku lire i natpisa Rex regnantium koji se javlja na novcu. Dodatno uporište za ‘vladarsko’ tumačenje ove ikonografije nalazi se i u argumentaciji Gertrud Schiller, koja tip Krista na prijestolju koji drži knjigu u lijevoj ruci, a blagoslivlja desnom naziva Christus Rex ili Basileus. Usko povezana s Kristom na prijestolju u obliku lire je i njegova pripadajuća simbolika. Kako objašnjavaju Breckenridge i Cutler, to ikonografsko rješenje predstavlja univerzalnu harmoniju između nebeskog (Boga) i zemaljskog (cara) te između Krista kao Oca, odnosno Sina. Ukazujući na povezanost ikonografskih oznaka rapskog reljefa i bizantskog novca makedonske dinastije, autorica smješta reljef na sam kraj 11. stoljeća, kad Venecija uz blagoslov Bizanta širi svoju vlast na dalmatinske gradove, među kojima je i Rab. Potvrđujući mišljenja Belamarića i Domijana da se radi o importiranom reljefu, autorica sugerira da ga je mogao kupiti rapski prior ili biskup u Veneciji ili da je reljef čak poklonjen jednom od njih kao diplomatski dar. Vladarske konotacije koje prožimaju ikonografiju Krista Basileusa na prijestolju u obliku lire ukazuju na naručitelja koji razumije važnost harmonije između nebeskog vladara kao pokrovitelja svjetovnih vladara i njihova pozivanja na legitimitet koji dolazi od Krista ‘kralja kraljeva’ i Pantokratora.

Tema ovog završnog rada obuhvaća ženske likove u Davidijadi Marka Marulića. U uvodu je objašnjen sadržaj pojedinih poglavlja. Rad sadrži popis svih žena koje se pojavljuju u epu, kroz nekoliko poglavlja i potpoglavlja prikazan je model žena kakav slijedi Marko Marulić te su opisane žene koje se uklapaju ili odstupaju od takvog modela. Prije samog opisa Marulićevog modela žena i njihovog opisa, iznesena su glavna obilježja Davidijade kao epskog djela. Bitno je naglasiti da Marulić preuzima temu iz Starog zavjeta, a pruža i alegorijsku sliku Davidijade u kojoj je David predstavljen kao prefiguracija Krista. U radu su spomenute sve žene koje se pojavljuju, a poseban je naglasak stavljen na nekoliko ženskih likova koje su se svojim postupcima uzdigle u odnosu na ostale.

Povijest izvornog kršćanstva svjedoči kako prihvaćanje križa i Raspetoga na križu nije bilo problematično samo za pogane, nego i za same kršćane. Sam križ se je predstavljao kao sablazan te ga je trebalo ublažiti, učiniti manje okrutnim, štoviše trebalo ga je iz sredstva mučenja i okrutne smrti pretvoriti u simbol pobjede. Scandalum crucis preobražen je u crux gloriae. Križ postaje poput oživljene stvarnosti koja prati Krista u njegovoj pobjedi nad silama tame te će ga pratiti i o njegovu drugom dolasku. Križ postaje znak samoga Krista, njegova pobjednička zastava. Premda je križ od najstarijih kršćanskih vremena simbolizirao samoga Krista, ipak je trebalo je pričekati 11. st. da kršćani počnu upućivati molitve Raspelu. Već od otačkih vremena primjetna je tendencija da se u otajstvu Križa sažmu sva otajstva Kristova života. Križ se ne predstavlja samo kao mjesto boli nego kao mjesto Kristove proslave, kao Kristovo prijestolje. Koncem 12. st. događa se obrat u tumačenju i predstavljanju Raspetoga. U prvi plan dolaze nutarnja Kristova stanja za vrijeme Muke na križu ; drugim riječima, u prvi plan dolazi Kristova patnja i bol te oni elementi, nutarnji i vanjski, koji izazivaju tu patnju i bol. Takvo će predstavljanje Raspetoga prevladati do kraja srednjega vijeka, ali i u narednim stoljećima. Raspeti Krist izaziva suosjećanje, a ne osjećaj trijumfa. Razmatranje Kristove patnje postaje središnja tema kršćanske asketske duhovnosti. U ovom se razdoblju javljaju i razvijaju brojni oblici pobožnosti Križu. Veliki će doprinos tom razvoju dati sv. Franjo Asiški, jedan od najvećih promicatelja pobožnosti Križu. Sve ove elemente susrećemo i u misli Marka Marulića. U izlaganju Kristova povijesnog života križ predstavlja sredstvo mučenja te je smrt na križu najokrutnija od svih vrsta smrti. No i Marulić nastoji ublažiti scandalum crucis. Raspeti Krist, premda u smrtnoj agoniji, predstavljen je kao pobjednik. Križ postaje sredstvo kojim Krist pobjeđuje đavla ; križ postaje Kristovo prijestolje. O drugom Kristovom dolasku i križ će se pojaviti u slavi, kao znak Krista i njegove konačne pobjede. Budući da je sredstvo našega spasenja i otkupljenja križ, smatra Marulić, valja častiti. On će to izraziti kroz brojne stihove posvećene drvu života. No, križ ujedno postaje raspoznajni znak samih kršćana. Oni su njime obilježeni ; oni ga strpljivo nose, znajući da upravo po križu, baš poput Krista, stižu do vlastite proslave. Bez križa nema istinskog života ni slave.

Križ je bez sumnje jedan od temeljnih simbola kršćanstva. Već u životu prve kršćanske zajednice prepoznat je kao sredstvo spasenja i otkupljenja te ga se vrlo brzo poistovjećuje sa samim Kristom. Svojom simbolikom, bogatstvom svojih sadržaja i značenja križ je obilježio europsku povijest i kulturu. Uklanjanje stvarnosti križa iz odgoja, iz javnoga života, općenito iz ljudske sredine znači osiromašenje ne samo kršćanskog nego i općenito ljudskog života te remećenje potrebne ravnoteže između onoga što čovjek može ostvariti i onoga čemu se nada. Križ nije samo simbol patnje, nego je i vrhunski simbol ljubavi i nade. Zato vrijedi poslušati istinske svjedoke kršćanske duhovnosti, među koje ubrajamo i Marka Marulića, u njihovu izlaganju i življenju otajstva Križa. U radu se najprije izlaže tzv. theologia crucis, odnosno razumijevanje otajstva križa od apostolskih vremena do kasnoga srednjeg vijeka, što bi trebalo pomoći da bolje shvatimo Marulićevu misao. Ukazuje se i na razvoj kulta križa. U drugom dijelu prikazuje se kako je na otajstvo križa gledao Marko Marulić u svojim latinskim djelima.. Taj se dio dijeli na govor o Kristovu križu, potom o križu kršćana. Na kraju se govori i o Marulićevim hrvatskim stihovima posvećenima otajstvu križa., The history of original Christianity tells that the acceptance of the cross and the Crucified One on the cross was not a problem only for the pagans but also for the Christians themselves. The cross was presented as a scandal because it had to be palliated, made less cruel; indeed, it had to be turned from a means of torture and the most disgraceful death into a symbol of victory. Scandalum crucis was transformed into crux gloriae. The cross became a sign of Christ himself, his flag of victory. From the times of the Fathers, there was a noticeable tendency to epitomise in the mystery of the Cross all the mystery of Christ’s life. Although the cross has from the earliest Christian times been a symbol of Christ, still it was necessary to wait until the 11th century for Christians to begin to address their prayers to the crucifix. At the end of the 12th century a revolution occurred in the interpretation and representation of the Crucified. To the foreground came Christ’s internal condition during the time of the Passion on the cross, in other words, Christ’s suffering and pain and those elements, internal and external, which summoned up this suffering and pain. This kind of representation of the Crucified would prevail until the end of the Middle Ages, but would go on in the next centuries as well. The crucified Christ excites compassion, but not a feeling of triumph. Consideration of His pain became a central theme of Christian ascetic spirituality. In this period numerous forms of devotion to the cross appeared and developed. A great contribution here was made by St Francis, one of the greatest promoters of devotion to the Cross. The second part of the work shows how Marulić looked at the mystery of the cross in his Latin works. In them we can find all the elements of the tradition so far mentioned. Marulić too attempted to palliate the scandalum crucis: the crucified Christ, although in his death pangs, is represented as victor. The cross becomes the means by which Christ vanquishes Satan; the Cross becomes the Throne. In the second coming, the cross too will appear in glory, as sign of Christ and his ultimate victory. Since the cross is the means of our salvation and redemption, one should, thinks Marulić, pay it honour. At the end there is discussion of Marulić’s Croatian verses dedicated to the mystery of the cross.

Glas Koncila. Intervju. Uskrs u svjetlu religioznog iskustva

Pavlova lamentacija u Rim 9,1-5 sadrži osam pozitivnih vrijednosti koje Izrael posjeduje trajno: on je Božji narod Izrael zato što je njihovo posinstvo, slava, savezi (diathēkai), zakonodavstvo, bogoštovlje, obećanja, patrijarsi, Krist po obiteljskoj i nacionalnoj pripadnosti. Unatoč tužnoj činjenici da u vrijeme pisanja Poslanice Rimljanima većina Židova odbija povjerovati u Isusa Nazarećanina kao Mesiju, Apostol u Rim 11,26-29 najavljuje da će se cijeli Izrael spasiti tako što će Bog oprostiti grijehe svome narodu i obnoviti nikada prekinuti savez s njima. Ova dva odlomka autor egzegetski istražuje u kontekstu cijele Poslanice Rimljanima te posebno »traktata o Židovima« u poglavljima 9 - 11. U trećem dijelu iznosi pregled novijih crkvenih dokumenata Drugoga vatikanskog sabora (LG 15; NAE 4) i poslijesaborskih dokumenata učiteljstva od 1974. do 2001. godine u kojima se potreba dijaloga s današnjim Židovima izvodi iz Rim 9-11., Paul's lamentation in Rom 9:1-5 contains eight positive qualities durably present in the Jewish people as a religious and ethnic community: they are God's chosen people Israel because theirs are the adoption, the glory, the covenants (diathēkai), the giving of the law (nomothesia), the worship, the promises, the patriarchs and the Messiah as member of a family and ethnic community. Despite the fact that in the time when Paul was writing his Letter to the Romans the majority of the Jews refused to believe in Jesus as the Messiah, the Apostle points out in 11:25-29 that all of Israel will be saved because God will forgive the sins of his people and restore his covenant with Israel which in fact was never abandoned from his side. The author explores exegetically these two pericopes within the context of the entire Letter to the Romans, especially within the Traktat über die Juden of Rom 9 – 11 (expression of D. Zeller and Fr. Mussner). In his third part the author depicts the teaching of the Second Vatican Council (LG15; NAE 4) on dialogue of Christians with Jews, as people living now, based on Rom 9-11. He quotes documents and guidelines of the Catholic Magisterium from 1974 to 2001 on Christian-Jewish dialogue.

Uskrsli Krist je živ i svaki iskreni susret sa živim Kristom nužno mijenja onoga koji ga susretne.

Partneri su u bračnom odnosu jednaki pred Bogom zato što su oboje stvoreni na njegovu sliku. Zajedno oni u potpunosti odražavaju sliku Božju. Oboje su nositelji Božje osobnosti; oboje odražavaju određene aspekte Božjeg karaktera. Međutim, muž i žena dobili su različite uloge. U kontekstu kršćanskoga braka, prikazanog u Efežanima 5, partneri su pozvani na podložnost jedno drugome u ljubavi. U svjetlu te uzajamne podložnosti, žene se posebno potiču na podložnost svojim muževima, a muževi se posebno potiču ljubiti svoje žene. Muževi i žene uspoređeni su s Kristom i Crkvom, što tom odnosu daje posebnu svrhu i značenje, jedinstveno mjesto u okviru biblijskih odnosa, prikazujući ga kao značajnim, mjerodavnim i vitalnim. Dakako da postoje određeni kulturalni aspekti uloga; međutim, uspoređivanje tog odnosa s Kristom i Crkvom daje tim ulogama unutar braka vječnu, kulturno prenosivu vrijednost. Krist će uvijek biti Glava svoje Crkve i uvijek će voljeti svoju Zaručnicu, a Crkva će uvijek biti pozvana na podložnost i poštivanje prema njemu do kraja.

Autor govori o kulturi kruha od iskona kroz cijelu ljudsku povijest, kroz temu kruha govori o raznim kulturama i civilizacijama. Pri tom fokusira svoje istraživanje posebno na područje mediteranskih kultura. On otkriva mnoge aspekte civilizacije, dakle, govoreći o kruhu govori o tehnologiji, ratarstvu, trgovini, religiji, ratovanju, gladi, umjetnosti, običajima, vjerovanjima, predrasudama... Govori o kruhu kao temelju postanka i pokretaču života u fizičkoj i duhovnoj sferi.

Razmišljanje o Isusu Kristu događalo se i događa se na različite načine, unutar i izvan kršćanskih zajednica. Svekoliko zanimanje za Nazarećanina i različitost pristupa njegovoj osobi i njegovu djelovanju svakako su znak njegove važnosti za čovjeka i za čovječanstvo uopće. Ova knjiga želi uvesti čitatelja u kristološku problematiku, upoznati ga s temeljnim pojmovima kristologije i s načinom kako se "stvara" kristologija. Stoga se ovdje i govori ponajprije o temeljnom kristološkom pitanju: tko je Isus Krist, i o različitim odgovorima na to pitanje. Uzeti su u obzir posebice oni odgovori koji su nastali posljednjih stoljeća kada je kristološka problematika prolazila kroz svojevrsno pročišćavanje u kršćanskim Crkvama i teologijama. Posebna pozornost usmjerena je na suvremeni svijet koji pokazuje sve veći interes za Isusa iz Nazareta, Krista. Zbog toga se i govori o suvremenoj kristologiji koja, temeljeći se na kršćanskoj kristološkoj predaji, na razne načine pokušava približiti osobu i djelovanje Isusa Krista suvremenom čovjeku. Osim toga, zanimanje za Isusa Krista zahvaća i osobe izvan granica kršćanskih Crkava. Ta činjenica nadahnula je autora da progovori o različitim slikama Isusa Krista ne samo u kršćanskoj teologiji i praksi nego i u književnosti, na filmu, u filozofiji te u nekršćanskim religijama. Budući da je posljednjih desetljeća, pa i stoljeća, mnogo diskusija vođeno oko tematike o "povijesnom Isusu", tomu je posvećeno dosta prostora u ovom djelu, kao i nekim naznakama za suvremeni kristološki govor i istraživanje o Isusu Kristu. Ovo je drugo izdanje knjige sa malim ispravcima i dopunama u odnosu na prvo.

U ovoj knjizi, koja se sastoji od pet poglavlja, autor je nastojato ukazati na to da Crkva Kristova nije samo povijesna datost, nego i otajstvo vjere, te se stoga o njoj treba neprestano promišljati kako bi ona bila razumljiva i prihvatljiva čovjeku svoga vremena. Svako vrijeme traži svoju metodu i način kako bi izrazilo sadržaj otajstva u svojem vremenu ne bi li njegovim suvremenicima bilo razumljivo. O Crkvi se, zasigurno, u posljednje vrijeme mnogo pisalo i govorilo. Prema mišljenju nekih teologa, gotovo da se o njoj i nema više što novo kazati. Međutim, upravo u zadnje vrijeme pojavljuju se mnoga pitanja vezana uz otajstvo Crkve koja i današnje teologe potiču i obvezuju da o tome otastvu i dalje promišljaju i pišu. Ova je knjiga nastala nakon dugog niza autorovih predavanja. Autor u njoj donosi jedan svojevrsni presjek nastanka i razvoja Crkve kroz povijest ističući neprestano da je ona otajstvo koje nam posreduje otajstvo ljubavi Trojedinoga Boga. U prvom poglavlju autor donosi određene okvire kao bitnu pretpostavku za daljnji govor o ekleziologiji. Crkva je misterij koji se može predočiti u različitim dimenzijama: eshatološko-povjesnoj dimenziji prema kojoj ona ima svoje izvorište u volji trojedinoga Boga koji se htio objaviti ljudima tijekom povijesti. Zatim, Crkva kao zajednica koja je povijesno nazoična u svijetu, primila je božansko poslanje, ustanovljena je na spasenjskom Kristovu djelu, kao i na njegovoj preduskrnoj aktivnosti i njegovoj uskrsnoj samoobjavi. Zatim, njezina pneumatološka dimenzija utemeljena je na Duhu Svetumu. Kao što je Crkva nedjeljivo povezana s Kristovim uskrsnućem, u tom smislu ona je također znak eshatološke nazočnosti Duha Svetoga i on joj daje život i djelatnu snagu u svim njezinim činima. I, konačno, u kvaliteti zajedice vjernika po čemu se razlikuje od drugih zajednica, Crkva je – kao narod koji je proizišao od drugih raznih naroda – sredstvo univerzalne spasenjske volje Božje koja se konkretizira i uspostavlja u ljudskoj povijesti. U drugom poglavlju autor opisuje Crkvu u svijetlu Objave Staroga i Novog zavjeta. Pišući o Crkvi u svijetlu Staroga zavjeta, autor smatra da za to postoje najmanje dva razloga. Prvi je taj što je Crkva od samih početaka svojega postojanja samu sebe shvaćala baštinikom izabranog Božjeg naroda. Drugi je taj što je Bog zasnovao jedinstveni plan spasenja za cijelo čovječanstvo. Crkva je dio toga plana, i to, nedvojbeno, onaj njegov najvažniji i završni čin. Prema autorovim zapažanjima Novi zavjet daje posebno svijetlo za prikaz otajstva Kristove Crkve. Novi nam zavjet predočuje Crkvu kao onu koja ima jasnu svijest o vlastitom identitetu: identitetu novoga Božjega naorda. Nadalje, Prva je Crkva duboko svjesna svoje partnerske uloge u novom savezu s Bogom. Svjesna je da je Božje sredstvo spasenja i mjesto i sakrament spasenja za cijelo čovječanstvo. Osim toga, neki autori Novoga zavjeta, kao što su Pavao i Ivan, upozoravaju na to da je Prva Crkava imala razvijenu i refleksnu svijest o sebi, što je polsužilo kao temelj za buduću teologiju o biti i naravi Crkve, o njezinim vlastitostima i funkcijama, tako da u Novom zavjetu ne pronalazimo samo okvir unutar kojega prepoznajemo porijeklo Crve nego i prve skice buduće ekleziologije. U trećem poglavlju autor je prikazao ekleziologiju u patrističko-skolatičkom razdiblju. U patrističkom i skolastičkom razdiblju – a riječ je o prilično dugom periodu unutar kojega se krije petnaest stoljeća crkvene povijesti u kojoj su se dogodili veoma važni trenutci kršćanske spekulacije – temeljne misli o Crvki koje su pokrneuli pisci Novoga zavjeta u svojim spisima u početnim stadijima crkvenoga života razvijale su se tijekom idućih stoljeća. Premda su postojale početne skice o ekleziologiji od samih početaka crkvenog postojanja, ipak tek pri kraju skolastičkgo doba razvila se sustavna i samostalna ekleziologija. Prije ovoga razdoblja – za vrijeme velikih crkvenih istočnih i zapadnih otaca – studij o misteriju Crkve nije bio sustavno oblikovan, nego fragmentarno. O Crkvi se predavalo u sklopu drugih teoloških traktata. U četvrtom poglavlju autor prikazuje ekleziologiju od Tridentinskog sabora do Drugoga vatikanskog sabora. Zahvaljujući Luteru i Protestantskoj reformaciji, Crka zadobiva novo značenje, a uvode se i novi načini prikazivanja Crkve. Budući da Luter uvodu novu koncepciju čovjekova spasenja u smislu posredništva, to će se odraziti i na sam prikaz Crkve. Prema njemu postoji samo jedna posrednik u spasenju, a taj je Isus Krist. Tako da se Luter udaljava od takozvanog hijerahijskog modela crkve i prelazi na takozvani kerigmatski model. Prema tome modelu, crkvena hijerahije u posredničkom smislu spasenja nema gotovo nikavku ulogu. Od vidljive Crkve, novog Božjeg naroda, koji je sacramenum visibile, i lumen getnium, prelazi se na ecclesia invisibilis et abscondita. Protiv Luterovog stajališta i njegovih nasljednika čvrsto je reagirala Crkva u Rimu na Tridentskom saboru (1545-1564). Pozivanući se na Sveto pismo i crkve oce i crkvene naučitelje, koncil je revidirao Luterovu teologiju i ekleziologiju, a posebno njegovo poimanje spasenja. Koncil je potvrdio one vidike i elemente u Luterovim postavkama koji su bili dobri na način da ih je upotpunjavao elementima koje je on bio isključio: vrijednost tradicije, pozitivnu ulogu dobrih djela, stvarnu uzročnost spasenja kod sakramenata, priznavanje i drugih posrednika spasenja koje je Bog izabrao da bi nastavo i ostvario spasenje koje smo ubaštinili po jedinomu posredniku Isusu Kristu. U petom poglavlju autor prikazuje postkoncilnsku ekleziologiju. Drugi je vatikanski sabro bio jedan od prvih, ali ne i jedini obnovitelj katoličke Crkve i ekleziologije u drugoj polovici XX. stoljeća. Ovdje autor donsi imena najznačajnih teologa te ukazuje na njihov veliki doprinos za razvoj katioličke ekleziologije. To su slijedeći teolozi: Charles Journet, Jerome Hamer, Karl Rahner, Yves Congar, Hans Küng, Joseph Ratzinger, Gusav Gutierrez i teologija oslobđenja. Ovi su teolozi svojim stvaralaštvom dali novi zamah razvoju ekleziologije. Kroz različite smjerove, kao što su: teandrički, kerigmatski, smjer zajdnice, sakramenalni smjer, pneumatski smjer, povijesni smjer, otvorili su nove vidike i načine promišljanja o misteriju Kristove Crkve.

Radi se o prijevodu istoimenog članka sa njemačkog na hrvatski jezik.