Search

Il vescovo salonitano Esichio verso l’anno 415 rivolge ad Agostino un paio di lettere (di cui una sola è conservata nella corrispondenza di Agostino, ep. 198) in cui chiede spiegazioni riguardo la fine del mondo, creduta da lui prossima: infatti, tutta la sua lettera è concentrata sull’imminente fine del mondo. L’interesse primario del vescovo di Salano è quello di stabilire il momento preciso, in base ai segni dei tempi, della seconda venuta del Signore. Egli giustifica la propria curiosità adducendo le sue responsabilità di pastore: da buon governante del proprio gregge, vuole avvertire i suoi fedeli sulla fine che si sta avvicinando.

Rad se bavi višeslojnom problematikom fatimskog zahtjeva za posvećenje Rusije i svijeta unutar šireg konteksta teoloških promišljanja jednog od najvećih mariologa XX. stoljeća i koncilskog perita Renéa Laurentina (1917. – 2017.). Prvi, uvodni dio rada kontekstualizira temu, ocrtavajući Laurentinov pristup bavljenju problematikom ukazanja, pa tako i onog fatimskog, te sumirajući njegov doprinos na tom području. Drugi dio rada na temelju Laurentinovih uvida i prosudbi upućuje u delikatnost problematike fatimskog zahtjeva u vidu poteškoća koje je on za pape predstavljao u diplomatskom pogledu, što se tiče odnosa papinske službe prema privatnim objavama te gledom na sud o valjanosti učinjenih posvećenja. Treći dio rada donosi Laurentinova razmatranja problematike fatimskog zahtjeva za posvećenje Rusije i svijeta s teološkog stajališta. Zaključni dio rada daje oris Laurentinovih konkretnih, praktičnih prijedloga proizašlih iz njegova teološkog promišljanja fatimskog zahtjeva za posvećenje, koji nastoje oko boljeg razumijevanja same naravi posvećenja i njegove »duhovne kvalitete«, s konačnim ciljem djelotvornosti posvećenja o kojemu – budući da je posvećenje naša svetost, pobožanstvenjenje – prema Laurentinu ovisi sama budućnost osoba i zajednica., The article deals with a multi‑layered issue of the Fatima plea for the consecration of Russia and the world within the wider context of theological reflections of one of the greatest Mariologists of the 20th century and a conciliar peritus René Laurentin (1917 – 2017). The first, introductory part of the article contextualises the topic by sketching Laurentin´s approach to the issue of apparitions, including the one that happened in Fatima, and by summing his contribution in this area. The second part, based on Laurentin´s insights and judgements, introduces the reader into the delicacy of the issue of the Fatima plea in terms of difficulties that it created for the Pope in them diplomatic sense. These involve the relation of the Papal Office to private revelations and the judgement on validity of performed consecrations. The third part discusses Laurentin´s reflections on the issue of the Fatima plea for the consecration of Russia and the world from the theological point of view. The final part sketches Laurentin´s concrete, practical proposals that are based on his theological reflection on the Fatima plea for the consecration. These are directed to a better understanding of the very nature of consecration and its »spiritual quality« with the final aim of efficacy of the consecration on which – since consecration is our sanctification, divinisation – according to Laurentin, our future as persons and the community depends.

Knjiga donosi prikaz djelovanja i uloge Hilarija iz Poitiersa u arijanskoj kontroverziji (krizi) u 4. stoljeću. Prvo poglavlje izlaže životni put i djelovanje poitierskoga biskupa smještajući ih u neposredan povijesno-teološki kontekst tada aktualnoga razdoblja arijanske kontroverzije (krize) s kojim se oni nerazlučivo isprepleću. Drugo poglavlje bavi se kronologijom nastanka, strukturom i teološkom metodom Hilarijeva kapitalnog djela, teološke rasprave De Trinitate, u kojoj on izlaže nicejsku vjeru i brani ju pobijanjem arijanskih teoloških pozicija kao i ostalih protunicejskih stajališta.

Autorica u prilogu nastoji objediniti te sažeto i sustavno izložiti najvažnije spoznaje vezane uz otpis pape Inocenta IV. senjskomu biskupu Filipu iz godine 1248. Rad se ponajprije bavi pravnim aspektima, odnosno sadržajem reskripta, koji je temelj kanonske egzistencije glagoljice na našim prostorima. Pritom se također osvrće i na neke momente bitne za kanonski položaj glagoljice u našim krajevima od njezina najranijega spomena do godine 1248. Potom nastoji izložiti crkveno-političke okolnosti tijekom prvih desetljeća 13. stoljeća koje su uvjetovale novi odnos Rima prema drugim (nelatinskim) liturgijskim jezicima i obredima, kao i one u hrvatskim krajevima u doba papina otpisa u kojima je taj novi odnos zaživio upravo u vidu otpisa pape Inocenta IV. senjskom biskupu (1248.) i omišaljskim benediktincima (1252.). Autorica zaključuje rad nastojeći sabrati i prikazati značenje, odnosno dosege senjskoga i omišaljskoga privilegija na svim onim područjima na kojima su oni utvrđeni.

Postojanje uvjerenja prema kojemu je crkveni otac i naučitelj sv. Jeronim začetnik glagoljaštva najranije je posvjedočeno u otpisu Inocenta IV. senjskomu biskupu Filipu (1248.), a u Hrvata, no i izvan njihova nacionalnoga prostora, ta se jeronimska tradicija ukorijenila i zadržala gotovo do polovice 19. stoljeća. Autorica u prilogu nastoji objediniti i sustavno izložiti u literaturi iznesene čimbenike koji rasvjetljuju genezu jeronimske tradicije. Ponajprije se razmatra spomen uvjerenja vezanog uz sv. Jeronima u okviru otpisa Inocenta IV., izlažući pretpostavljene razloge njegova pojavljivanja u navedenom dokumentu, te se razmatraju mišljenja o mogućnosti njegova upliva na privilegij koji dokument podjeljuje. Potom se izlažu hipoteze vezane uz genezu uvjerenja o sv. Jeronimu kao začetniku glagoljaške tradicije ; sumiraju se dosada pretpostavljani čimbenici koji su mogli potaknuti spontanu pojavu toga uvjerenja kao i mogući motivi iz kojih su glagoljaši ili netko drugi (Rim?) baštinu Svete braće počeli pripisivati sv. Jeronimu. Navode se i mogući razlozi iz kojih se ona pripisuje upravo tom svetcu. Ukazuje se i na činjenicu da su u određenom razdoblju jeronimska i ćirilometodska tradicija koegzistirale. Zaključno, autorica u prilogu naznačuje i posljedice koje je odobrenje glagoljanja podijeljeno otpisom Inocenta IV. imalo na uvjerenje u njemu izneseno vezano uz sv. Jeronima, naime po njegov kult, širenje jeronimske tradicije i izvan glagoljaškoga areala, njezino prihvaćanje od strane hrvatskih i europskih humanista te naših starijih pisaca, kao i njezino održavanje sve do 19. stoljeća.

Utvrđuju se teološki oponenti Hilarija iz Poitiersa s kojima ovaj crkveni otac u svojoj teološkoj raspravi De Trinitate polemizira u kontekstu kristološke problematike, napose problematike poimanja utjelovljenja. Također se razviđaju i uvjetovanosti njegova govora o utjelovljenju. Na temelju teksta De Trinitate utvrđuje se da su primarni Hilarijevi protivnici s kojima on polemizira po pitanju kristologije arijanci, Fotin iz Sirmija i Marcel iz Ancire te se sažeto iznose njihova poimanja utjelovljenja kako ih je razumio Hilarije iz Poitiersa. Zaključuje se da Hilarije iz Poitiersa pobija navedene heterodoksne kristološke postavke te iznosi vlastiti, pronicejski kristološki nauk istom se distancirajući prvenstveno od optužbi da on odgovara nauku Fotina iz Sirmija ili pak onomu Marcela iz Ancire. Ne isključuje se ni mogućnost sugerirana u literaturi da Hilarije polemizira i s apolinarizmom.

Disertacija je podijeljena u dva dijela. U prvom poglavlju prvog, uvodnog dijela služeći se relevantnim studijama autorica smješta djelo De Trinitate Hilarija iz Poitiersa u kontekst arijanske kontroverzije pedesetih godina IV. stoljeća pri čemu se razviđa kako je njegov nastanak neposredno potaknut “blasfemnom” vjeroispoviješću sinode u Sirmiju 357. godine, te da je prvotni cilj De Trinitate pobijanje arijanskoga nauka izlaganjem vjere Crkve. U drugom poglavlju autorica na temelju recentnih studija prikazuje kronologiju i strukturu nastanka djela i Hilarijevu teološku metodu. U Drugom, središnjem dijelu rada autorica rekonstruira, analizira i sustavno prikazuje nauk o utjelovljenju – njegovu narav, svrhu i učinke – na temelju dogmatsko-polemičkog Hilarijevog djela De Trinitate, polazeći od neposrednog povijesno-teološkog konteksta. U prvom poglavlju autorica kao primarne Hilarijeve oponente u polemici vezanoj uz utjelovljenje identificira (homejske) arijance, dočim on također pobija nauke Fotina iz Sirmija i Marcela iz Ancire/sabelijanizam. U drugom poglavlju autorica utvrđuje da se prema Hilariju Sin Božji utjelovio uzevši od onoga što je čovjekovo jednu konkretnu i cjelovitu ljudsku narav – dušu i tijelo, kojoj je on sam jedino počélo. U ostalim poglavljima ovoga dijela rada autorica analizira Hilarijevo shvaćanje utjelovljenja s formalnog aspekta te potom nastoji utvrditi kako je Hilarije pojmio njegove učinke. Tako u trećempoglavlju autorica zaključuje kako je po Hilariju utjelovljenje rezultiralo jednim subjektom, naime da se sjedinjenje Sina Božjega i ljudske naravi ostvarilo u jednoj osobi, te da je neodijeljeno odnosno neodjeljivo za svu vječnost. U četvrtom poglavlju autorica pokazuje da je Isus Krist nakon utjelovljenja za Hilarija i Bog i čovjek. U petom poglavlju autorica utvrđuje da se po Hilariju sjedinjenje božanskog i ljudskog ostvarilo u božanskoj osobi Isusa Krista, koja je za Hilarija istovjetna preegzistentnoj osobi Sina Božjega. U šestom poglavlju autorica je pokazala da Hilarije eksplicitno tvrdi i dokazuje Kristovu opstojnost u dvije cjelovite i zbiljske naravi, božanskoj i ljudskoj, te ih jasno razlikuje uočavajući i razlikujući njihove vlastitosti i različita djelovanja kojima su one počéla. Božanska narav Isusa Krista, argumentiraautorica, po Hilariju nije pretrpila nikakvoga umanjenja – promjene. Nakon utjelovljenja – koje je za njega kenoza, snishodljivost, ali nipošto gubitak po božansku narav – Krist, ostajući u božanskoj naravi, po Hilariju posjeduje i cjelovitu ljudsku narav – dušu i tijelo. Isusa Krista Hilarije, pokazuje autorica, prepoznaje kao pravoga Boga i “savršenoga” čovjeka. Zbog svojega počéla koje je u njemu samome Krist, po Hilariju, utvrđuje autorica, nije uzeo grešne mane naše naravi te je stoga, iako pravi čovjek, bezgrešan i nesagrješiv, izvan naše grešne/manjkave (uitiosa) slabosti i mana ljudskih trpnji (passionum). Prema Hilariju, stoga, valja reći – pokazuje autorica – da je Isus Krist rođen i u ljudskoj naravi i u sličnosti ljudskoj naravi, kao čovjek no i čovjeku sličan. Autorica na poslijetku utvrđuje da je za Hilarija ljudska narav Isusa Krista, iako prava ljudska, jedinstvena i iznad naše, te on zato nije podložan ograničenjima i nužnostima ljudske naravi, niti osjećaju bola/patnji.

Glagoljaška je tradicija barem od 13. stoljeća častila sv. Jeronima iz Stridona (347. – 420.) kao svojega zemljaka, sunarodnjaka, autora svojega posebnog pisma, glagoljice, te kao prevoditelja Svetoga pisma i bogoslužja na njihov jezik, pa je on postao i zaštitnikom glagoljaša i njihove pismenosti. To je uvjerenje po prvi puta posvjedočeno u otpisu pape Inocenta IV. senjskom biskupu Filipu (1248.) – kojim je implicitno odobreno pravo na glagoljicu i crkvenoslavensko bogoslužje u svim krajevima gdje su oni bili u uporabi i koji je po glagoljaštvo imao dalekosežne i bitne posljedice – i uz ovo je podijeljeno pravo ostalo tijesno povezano. To su uvjerenje iznjedrili ili hrvatski glagoljaši, da bi svoje pismo i liturgiju, kao i samo glagoljaštvo, zaštitili pred Rimom od sumnjičenja za heretičnost te od mogućih represija i zabrana, ili ga je, legaliziravši glagoljicu, začeo Rim da bi glagoljaše čvršće vezao uz Zapad. Moguće je da je pod utjecajem neke ranije predaje (Etikova Kozmografija, Hraban Mavro) do ovoga vjerovanja došlo bez neke svjesne nakane i određena cilja. Uvjerenje o Jeronimovu autorstvu glagoljice omogućavalo je, čini se, glagoljašima i Rimu uspješnu međusobnu komunikaciju. Privilegiji glagoljanja podijeljeni otpisima Inocenta IV. senjskom biskupu (1248.) i omišaljskim benediktincima (1252.), zajedno su s uvjerenjem o sv. Jeronimu kao začetniku glagoljske pismenosti – čije postojanje zasvjedočuje otpis biskupu Filipu – odigrali važnu ulogu u zaštiti i opstanku glagoljice, a tako i u očuvanju narodnog identiteta i njegove opstojnosti. Jeronimov kult u glagoljaša (no i šire) postao je, posljedično, vrlo snažan. Ovaj je svetac na mnogo načina postao zastupljen u glagoljaškoj (liturgijskoj i neliturgijskoj) književnosti rednjega vijeka i humanizma, i to kao predmet književne obrade, no i svojim djelima. Glagoljaši su poznavali, čitali, cijenili i prevodili Jeronimova djela, koja su u slavenskom prijevodu našla svoje mjesto u njihovim knjigama. Za glagoljaše je sv. Jeronim bio uzor i mjerilo njihova rada.

Uprava fra Mate Zoričića donosi 68 kazusa - slučajeva savjesti - koji se često susreću na ispovijedi, po svojoj su naravi složeniji, a koje njezin autor nastoji riješiti s ciljem praktične pomoći subraći svećenicima u vršenju njihove službe ispovjednika. Zoričićev priručnik bavi se problemima savjesti vjernika, no rješava i situacije proizišle iz vršenja svećeničke službe. Uprava (Venecija, 1781) je otisnuta 117 godina prije knjige koja se dosad držala prvim djelom na hrvatskom jeziku koje se bavi rješavanjem kazusa. Na temelju Zoričićevih konkretnih primjera autor rada nastoji iznijeti, koliko je moguće, usustavljena zapažžanja o Zoričićevu poimanju sakramenta pomirenja. Uvod nastoji ocrtati kontekst u kojemu je nastao i bio objavljen Zoričićev "priručnik": onodobnu moralnu teologiju, u čijem je središtu tada traktat o odluci savjesti, karakterizira kazuistika, a naglasak teologije i crkvene prakse upravo je na sakramentu pomirenja, suočenom sa zahtjevima Tridentskog sabora. Otud i potreba brojnih priručnika koji studiraju i rješavaju tzv. "slučajeve savjesti". Potom se donose osnovne karakteristike hrvatskih priručnika među koje se ubraja i Uprava, u novijoj literaturi okarakterizirana kao vrijedno djelo s područja hrvatske moralne teologije. Prvi dio rada osvrće se na Zoričićevo shvaćanje grijeha, koji vidi kao bolest i uvredu Boga. Lijek za grijeh je pokora sakramenta pomirenja. Unatoč zabrinutosti za čovjekovo spasenje uslijed ozbiljnosti kojom poima grijeh i njegove posljedice te svijesti o slabosti čovjeka sklona grijehu, iz zoričićevih riječi ipak zrači optimizam utemeljen na svijesti o zbilji otkupljenja Spasiteljevom krvlju te milosrđu Boga koji želi da se svi spase. Drugi dio opaža da je u sakramentu pomirenja sukladno vremenu Zoričićev naglasak na ispovijedanju grijeha, odnosno na savjesti. Učinak ispovijedi Zoričić vidi u oproštenju, spasenju, posvećenju, ozdravljenju. Treći i četvrti dio rada analizirajući dužnosti pokornika odnosno ispovjednika nastoje izdvojiti bitne teološko-antropološke elemente sakramenta pomirenja (peti dio). Poseban naglasak rada upravo je na ulozi isopvjednika, kojega Zoričić promatra kao liječnika i sudca, no čini se i kao učitelja i oca, s temeljnom karakteristikom ljubaznosti i milosrdnosti, te s pristupom pokorniku kao pojedincu u njegovim specifičnim i konkretnim prilikama, što će ravnati i ispovjednikovu odluku o odrješenju, lijeku i pokori. Šesti dio rada luči sliku Boga koju nam Zoričić svojim djelom komunicira - slika je to Boga pravednoga, no nadasve milosrdnoga. Rad završava kraćim osvrtom na autoritete na koje se Zoričić poziva u rješavanju kazusa (sedmi dio).

U radu se otkrivaju nazivi kojima je i s kojim učinkom Bartol Kašić – u svojem prijevodu Biblije na hrvatski književni jezik (1625) – preveo latinske nazive hostia, victima, sacrificium, holocaustum, oblatio i munus u prvih deset poglavlja Levitskoga zakonika latinskoga predloška Jeronimove Vulgate, nazivi koje standardni hrvatski prijevod uglavnom obuhvaća riječju žrtva. Istražuju se izvorna značenja navedenih latinskih naziva te hrvatskih riječi kojima se Bartol Kašić poslužio u njihovu prijevodu, imajući svejednako na umu njihov teološki sadržaj i neposredni svetopisamski kontekst.

Autor u radu istražuje liturgijske odrednice monaškog života kako ih donosi sveti Jeronim u trima svojim hagiografijama: Vita s. Pauli primi eremitae, Vita s. Hilarionis abbatis i Vita Malchi monachi captivi. Najprije donosi hagiografska mjesta koja govore o monaškom životu općenito, a zatim istražuje liturgijski život i obredne prakse prema hagiografskim izvorima u korelaciji s povijesno- liturgijskim istraživanjima obrednih praksa egipatskog monaštva.

U članku, koji se sastoji od dvaju dijelova, obrađuju se promišljanja Tomislava Janka Šagi-Bunića o značaju Marijinih i ženskih vrijednosti u suvremenoj civilizaciji. U prvome dijelu riječ je o civilizaciji iz pedesetih, a u drugome o onoj iz osamdesetih i devedesetih godina XX. stoljeća. Shema obaju poglavlja je ista. Najprije se prikazuje Šagi-Bunićeva dijagnoza suvremene civilizacije, potom njegovi stavovi o važnosti Marijinih te, na koncu, ženskih vrijednosti za njezino oplemenjivanje. Istraživanjem se pokazalo da je i u prvom i u zadnjem razdoblju svojega stvaralaštva Šagi-Bunić bio uvjeren da je jedan od glavnih problema čovječanstva, s razornim posljedicama to što je utemeljeno na pretežito muškim principima dok su, paralelno, ženske vrednote obezvrijeđene. Jednako tako u oba razdoblja rado naglašava upravo Marijinu žensku dimenziju, ali i općenito ženske vrednote za koje smatra da mogu pridonijeti ozdravljenu suvremene civilizacije: nježnost, sućut, suosjećanje, služenje, predanje, pažnju, ljubav, materinstvo, briga za život i za osobe itd. Njih smatra osobito važnima za izgradnju civilizacije ljubavi.

Monografija "350 godina Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u zagrebu (1669. - 2019." uredničko je djelo izdano povodom visoke obljetnice postojanja najstarije sastavnice Sveučilišta u Zagrebu. Djelo je sveobuhvatan rad u kojem je donesen pregled povijesnog razvoja, sadašnjeg stanja i perspektiva za budućnost. Tiskana je dvojezično na hrvatskom i engleskom jeziku.