Ispovijed kao duhovni događaj u Zoričićevu djelu Uprava mnoggo korisna ispovidnika (1781)

Uprava fra Mate Zoričića donosi 68 kazusa - slučajeva savjesti - koji se često susreću na ispovijedi, po svojoj su naravi složeniji, a koje njezin autor nastoji riješiti s ciljem praktične pomoći subraći svećenicima u vršenju njihove službe ispovjednika. Zoričićev priručnik bavi se problemima savjesti vjernika, no rješava i situacije proizišle iz vršenja svećeničke službe. Uprava (Venecija, 1781) je otisnuta 117 godina prije knjige koja se dosad držala prvim djelom na hrvatskom jeziku koje se bavi rješavanjem kazusa. Na temelju Zoričićevih konkretnih primjera autor rada nastoji iznijeti, koliko je moguće, usustavljena zapažžanja o Zoričićevu poimanju sakramenta pomirenja. Uvod nastoji ocrtati kontekst u kojemu je nastao i bio objavljen Zoričićev "priručnik": onodobnu moralnu teologiju, u čijem je središtu tada traktat o odluci savjesti, karakterizira kazuistika, a naglasak teologije i crkvene prakse upravo je na sakramentu pomirenja, suočenom sa zahtjevima Tridentskog sabora. Otud i potreba brojnih priručnika koji studiraju i rješavaju tzv. "slučajeve savjesti". Potom se donose osnovne karakteristike hrvatskih priručnika među koje se ubraja i Uprava, u novijoj literaturi okarakterizirana kao vrijedno djelo s područja hrvatske moralne teologije. Prvi dio rada osvrće se na Zoričićevo shvaćanje grijeha, koji vidi kao bolest i uvredu Boga. Lijek za grijeh je pokora sakramenta pomirenja. Unatoč zabrinutosti za čovjekovo spasenje uslijed ozbiljnosti kojom poima grijeh i njegove posljedice te svijesti o slabosti čovjeka sklona grijehu, iz zoričićevih riječi ipak zrači optimizam utemeljen na svijesti o zbilji otkupljenja Spasiteljevom krvlju te milosrđu Boga koji želi da se svi spase. Drugi dio opaža da je u sakramentu pomirenja sukladno vremenu Zoričićev naglasak na ispovijedanju grijeha, odnosno na savjesti. Učinak ispovijedi Zoričić vidi u oproštenju, spasenju, posvećenju, ozdravljenju. Treći i četvrti dio rada analizirajući dužnosti pokornika odnosno ispovjednika nastoje izdvojiti bitne teološko-antropološke elemente sakramenta pomirenja (peti dio). Poseban naglasak rada upravo je na ulozi isopvjednika, kojega Zoričić promatra kao liječnika i sudca, no čini se i kao učitelja i oca, s temeljnom karakteristikom ljubaznosti i milosrdnosti, te s pristupom pokorniku kao pojedincu u njegovim specifičnim i konkretnim prilikama, što će ravnati i ispovjednikovu odluku o odrješenju, lijeku i pokori. Šesti dio rada luči sliku Boga koju nam Zoričić svojim djelom komunicira - slika je to Boga pravednoga, no nadasve milosrdnoga. Rad završava kraćim osvrtom na autoritete na koje se Zoričić poziva u rješavanju kazusa (sedmi dio).