Search

U povodu invazije na Ukrajinu započete u veljači 2022. godine, ovaj rad analizira kulturno-povijesne aspekte razaranja prostora u kontekstu uspona i propadanja carstava. Pri tom je Dvorac Versailles uzet kao prvorazredan primjer imperijalnog kulturnosimboličkog prostora kojim se prekida vremenski kontinuitet društva, briše budućnost i uspostavlja mitskoreligijski prostor posvećen glorifikaciji monarha. Autor također ukazuje na sličnosti između ratnog uništavanja prostora, opisa stvaranja svijeta u abrahamskim religijama, modela Velikog praska i umjetno izvedene nuklearne eksplozije. Ti modaliteti uništavanja prostora kumulativno dovode u pitanje opstanak čovjeka i planetarnog života. Umjesto zaključka, autor sagledava budućnost u drukčijem svjetlu, pri čemu dekonstruira načelo antropike kao ostatak geocentrizma i kolonijalizma, prema kojem je svemir stvoren radi pogodovanja čovjeku (u sociološki kritičkom prijevodu: najmoćnijim društvenim skupinama). Stoga predlaže uvođenje kozmičke dimenzije u analizu životnog prostora društva, kao dijela beskonačnosti u kojoj kruže zajednice zasnovane na obnovljivim izvorima energije, životnoj radosti, miru i jednakosti., On the occasion of the invasion of Ukraine launched in February 2022, this paper analyses the cultural-historical aspects of the destruction of space in the context of the rise and fall of empires. At the same time, the Palace of Versailles was taken as a first-class example of the imperial cultural-symbolic space which interrupts the temporal continuity of society, erases the future, and establishes a mythical-religious space dedicated to the glorification of the monarchy. The author also points out the similarities between wartime destruction of space, descriptions of the creation of the world in Abrahamic religions, the Big Bang model, and artificially executed nuclear explosion. These modalities of space destruction cumulatively call into question the survival of man and planetary life. Instead of concluding, the author sees the future in a different light, deconstructing the principle of anthropic, as a remnant of geo-centrism and colonialism, according to which the universe was created to benefit man (in terms of a critical sociology: the most powerful social groups). The author, therefore, proposes the introduction of a cosmic dimension in the analysis of the living space of society, as part of the infinity in which communities based on renewable energy sources, the joy of life, peace, and equality revolve.

In recent history the Balkans passed through periods of conflict and violence typical of many post-imperial nation-states that are unable to establish lateral links with their neighbors without or outside the central (imperial) connection. In a way, these states imitated historical path of imperial conquests. In this regard, ethnic conflicts that escalated into wars of the former Yugoslavia can be taken as examples of an erratic transformation of post-imperial into modern nation-states that are eager to build up democracy at home and develop peaceful coexistence with others in international environment. Nevertheless, not all multiethnic areas were caught up in violence (e.g. instances of “peace enclaves” in multiethnic areas in Croatia, Bosnia and Heregovina and in Kosovo). Through such examples, which will be illustrated with results of empirical research, we recognize potentials for building tolerance from below. On the other hand, in most other places peace was a follow up of post-conflict processes. In these cases, local potentials of ethnic tolerance were rather weak. The paper provides some examples illustrating regional differences in this regard within Croatia. Actually, the whole process of normalization of ethnic relations in peaceful terms is far from being linear and is hardly going smoothly. Some parts of national elites foster distance and antagonism against the ”others”. On the other hand, especially following EU accession of Croatia, nationalistic rhetoric significantly receded on the level of the official politics. The question is then whether the impact of policies in institutional sphere, both national and international, i.e. top-down approach, is decisive in shaping inter-ethnic relations. The conclusion is that the institutional, top-down arrangements of peace and tolerance cannot be sustainable without concomitant bottom-up processes on micro level, which theoretically corresponds to a “conformant policy” against “linear policy” or determinism of the center and contingencies in the periphery., U nedavnoj prošlosti Balkan je proživio razdoblja sukoba i nasilja, tipična za mnoge post-imperijalne nacije-države koje su se pokazale nesposobnima u uspostavljanju veza sa susjedima izvan imperijalnog modela centra i periferije. Takve su države imitirale povijesne obrasce imperijalnih osvajanja. U tom se smislu etnički sukobi, koji su eskalirali u ratove na područjima bivše Jugoslavije, predstavljaju primjere pogrešne transformacije postimperijalnih država u moderne nacije-države s demokratskim poretkom i mirnom koegsistencijom sa susjedima. Usprkos takvom razvoju situacije, pokazalo se da nije u svim višeetničkim sredinama došlo do eskalacije etničkog nasilja (npr. slučajevi „enklava mira“ u višeetničkim područjima Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Kosova). U takvim primjerima, koji su ilustrirani podatcima empirijskog istraživanja, pronalazi se potencijal za izgradnju tolerancije „odozdo“. S druge strane, u područjima u kojima je mir proizašao iz postkonfliktnih procesa lokalni potencijali za izgradnju etničke tolerancije su se pokazali puno slabijima. U radu su navedeni primjeri koji ukazuju na izrazite regionalne razlike u Hrvatskoj. Rad također pokazuje da se cjelokupan proces normalizacije međuetničkih odnosa u hrvatskom društvu odvija na proturječan način. Dijelovi nacionalnih elita često su skloni naglašavanju socijalne distance i antagonizma spram „drugih“. S druge strane, nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju, nacionalistička retorika na političkoj razini značajno je smanjena. Postavlja se pitanje u kojoj je mjeri službena politika na nacionalnoj ili međunarodnoj razini, koja predstavlja pristup „odozgo“, presudna u oblikovanju međuetničkih odnosa. Zaključak rada je da uspostavljanje etničkog mira i tolerancije nije ostvarivo bez istodobnog odvijanja procesa na mikro razini odnosno ”odozdo”. U teorijskom smislu to odgovara suprotstavljanju ”linearne politike” i ”politike usklađivanja”, odnosno političkog determinizma centra i kontingencijskih procesa koji se odvijaju njegovim periferijama.

Globalization represents a challenge to evolutionary theories of development. In this paper two theoretical paradigms of evolution are examined, transformational (Spencerian) and variational (Darwinian) paradigms, and their social theoretical counterparts respectively. Most social theories are entangled with different evolutionary paradigms. Also, most developmental policies are polarized between globalism, i. e. irrevocable integration into the global market, and autocentrism prone to replace import with exports and to political authoritarianism. Alternatives to such polarizing perspectives in terms of sustainable development, although principally more suitable to most countries, are not entirely or consequently implemented. Basically, sustainable development implicates a combination of the two evolutionary paradigms. More specifically, author expounds the concept of a culturally oriented sustainable development. Further on, he argues that intersections of transformation and variation processes, that produce mixed modalities of the modern development, i. e. societal "hybrids", are more suitable for decent survival than globalization based exclusively on the free market principles. Finally, he presumes that an array of the "hybrids" of socioeconomic and sociocultural development would be easier to manage over by a responsible world government than by the means of current laissez-faire policy, close to Darwinian or selectionist paradigm of evolution protruded mostly by developed countries. Globalizacija predstavlja izziv evolucionističnim teorijam razvoja. V tem članku raziskujemo dve teoretični evolucionistični paradigmi: transformacijsko (spencerjevsko) in variacijsko (darwinovsko) ter njuni družbenoteoretski različici. V večini teorij o družbi se prepletajo različne evolucionistične paradigme. Prav tako je večina razvojnih politik razdvojenih med globalizmom, tj. nepovratno integracijo v globalni trg, in avtocentrizmom, nagnjenim k nadomeščanju uvoza z izvozom ter k politični avtoritarnosti. Alternative takšnim nasprotujočim si usmeritvam v smislu trajnostnega razvoja, ki bi bil sicer bolj primeren za večino držav, niso v celoti ali smiselno izvajane. V osnovi trajnostni razvoj predpostavlja kombinacijo dveh evolucionističnih paradigem. Avtor pojasnjuje koncept kulturno orientiranega trajnostnega razvoja. Še več, trdi, da je presečišče transformacijskih in variacijskih procesov, ki proizvaja mešane modalitete sodobnega razvoja, t. i. societalne "hibride", bolj primerno za spodobno preživetje kot pa globalizacija, ki je osnovana izključno na načelih svobodnega trga. Na koncu avtor ugotavlja, da bi bilo matriko "hibridov" socio-ekonomskega in sociokulturnega razvoja lažje upravljati z odgovorno svetovno vlado kakor pa s sredstvi sedanje laissez-faire politike, bližje darwinovski ali selekcionistični paradigmi evolucije, ki jo potiskajo naprej razvite države.

In this paper the EU is taken as a growing alliance of countries that overcomes the formats of the historical empires. In this regard, further expansions of the EU borders would necessitate changes in the Union's economic and political arrangements for to manage over its enlargement and complexities. In so doing, the EU may decisively contribute to building a democratic world-state. However such an outcome seems utopian rather than futurological and it, moreover, rescinds the basic function of the borders, which is to protect insiders' exclusive possessions of valuable resources - most borders are movable and crossing rather than fixed or impenetrable. This particularly concerns the dynamics of the EU borders. Nevertheless, general perspectives on outcomes of the EU dynamics are divergent. One perspective follows Kant's utopian vision of Europe and accordingly considers further expansion of the EU borders as a cosmopolitan tendency and a possible foreground of a democratic world-state. The other perspective is utterly realistic and pessimistic alike, as it sees the EU as a project of the Cold War's Realpolitik of the Western Europe, whereas currently, unlike welfarism in the Cold War era, the EU adopts neo-liberal agenda and thus becomes a new empire with its own center(s) and peripheries. Although the latter view is not endorsed in the official documents and political rhetoric of the EU, it surfaces in its policy of overprotected borders. Building on the former view, author specifies possible consequences of further expansions of the EU borders in terms of cosmopolitanism. Insofar, he expounds six theses concerning the "variable geometry" of the EU borders, then their shifting, pulsations, and the lack of the vision of the antagonist ; next theses are that perpetuation of the borders impedes social change and that it facilitates devolution of the contemporary democracy. In lieu of conclusion about outlooks of the future expansion of the EU, author offers a conceptual epilogue based on the classical sociological dichotomy between Community and Society, whereby boundaries are taken as the markers of identities of the Community, contemporary national or "civilization" identities alike, which do not vanish, indeed, but may become porous, whereas the Union borders might gradually disappear, former nation-state borders of the EU member states alike.

U radu se raspravlja o odnosu između Darwinove paradigme varijacije i Spencerove paradigme transformacije s obzirom na procese sociokulturnog razvoja. Napose se analiziraju udjeli tih paradigmi u hladnoratovskom razdoblju i nakon pada "željezne zavjese". Danas su u igri dvije strategije razvoja: slobodno tržište, kao dominantna, i održivi razvitak, kao subalterna strategija. Analizirajući polazišta dvaju projekata održivog razvitka u Hrvatskoj, projekt Strategije kulturnog razvitka i (tekući) projekt Titius, autor ukazuje na isprepletenost paradigmi varijacije i transformacije. Na osnovi toga dolazi do općenitijeg zaključka da je ravnoteža između suprotstavljenih interesa rasta i interesa održavanja prirodnog i izgrađenog miljea, ili "ubrzanog vremena" poslovnog svijeta i "sporog vremena" lokalnih zajednica, ključan način primjene obiju paradigmi (evolucije) u cilju izgradnje održivog razvitka kao dinamičnog i holističkog koncepta razvoja

U prvom dijelu knjige autor raspravlja o uzrocima i posljedicama odustajanja od vrednote društvene jednakosti u bivšem socijalizmu i suvremenom liberalnom kapitalizmu. Posebno analizira raspad bivše Jugoslavije, ističući da je nacionalizam sporedan uzrok, a glavni urušavanje institucije radničkog samoupravljanja, kojeg su podjednako, svatko zbog svojih razloga, napustili i radnici i Savez komunista. Slične simptome nalazi i u suvremenoj Venezueli. U drugom dijelu knjige autor iznosi elemente koncepta novog socijalizma. Dio elemenata pronalazi u djelima različitih autora, od Georga Simmela preko Diane Flaherty i Ericha Fromma do Ivana Kuvačića, Branka Horvata i Rudija Supek, i u različitim školama utopijskog mišljenja, od radikalne političke ekonomije do ekofeminizma. U posljednjem dijelu knjige, autor iznosi vlastite zamisli o različitim razinama budućeg socijalističkog društva, od proizvodnje (trajnih) dobara do kulturne politike potreba i želja. Njegova je ključna ideja da će budući socijalizam sintetizirati najbolje tekovine liberalizma i socijalizma u cilju stvaranja svjetskog demokratskog društva i države.

In recent history Balkans passed through periods of conflict and violence typical of many post- imperial nation-states unable to establish lateral links with their neighbors without or outside the central (imperial) connection. In a way, these states imitated historical records of imperial conquests. In this regard, ethnic conflicts that escalated into wars of the former Yugoslavia can be taken as examples of an erratic transformation of post-imperial into modern nation-states eager to build up democracy at home and peaceful coexistence with others in international environment. Nevertheless, it is not that all multiethnic areas were taken by violence (e.g. instances of “peace enclaves” in multiethnic areas in Croatia, Bosnia and Herzegovina and in Kosovo). On such examples, which will be illustrated with results of empirical research, authors recognize potentials for building tolerance from bellow. On the other hand, in most other places peace was a follow up of post-conflict processes. In these cases, local potentials of ethnic tolerance were rather weak. Nowadays, there is a variety of inter-ethnic relations more or less characterized by tolerance: from Hobbessian equilibrium to civic-democratic consensus. The paper will provide some examples illustrating regional differences in this regard within Croatia. Actually, the whole process of normalization of ethnic relations in peaceful terms is far from going smoothly. Some parts of national elites foster distance and antagonism against the others. On the other hand, in Croatia, which is to be a new member of the EU in 2013, nationalistic rhetoric significantly recedes on the level of the official politics. The question is whether the impact of policies in institutional sphere, both national and international, i.e. top-down approach, is decisive in shaping inter-ethnic relations – as it actually was before and during the wars in the former Yugoslavia. We conclude that the institutional, top-down arrangements of peace and tolerance cannot be sustainable without concomitant micro-or bottom-up processes, which theoretically corresponds to a “conformant policy” vis-a-vis “linear policy” or determinism of the center and contingencies in the peripheries.

National independence, democracy and development are becoming myths, i.e. unreliable stories, in most countries ofthe former Yugoslavia. Three different accouns are offered to explain each defeat ofthe modernity. Firstly national dependence is due thefact that the peripheral countries in this area, unlike the core (European) states, do nothave companies strong enough to outgrow "generalized monopolies"in Amin's terms. Secondly liberal (representative) democracy, for the time being, does notprovide solutions to key social problems such as rising unemployment, corruption, andpower concentrated in various cliaues. Eventually next to domestic countertendencies to modernity, the developmentstalemate is caused by paradigm-shiftin the VVestern economic strategy and poIicy: from welfare andsecurity to a laissez-faire economy and risk-laden society asgoals. The lattergoals also contradict the path-dependencies of post- Yugoslavian economies and societies markedwith collectivism and paternalism. As a result, the countries are increasingly incapable ofdevelopmentin termsofthe free-market economy individualism and risk behavior. In conclusion, some ideasfor alternative developments are proposed based on a conceptof cultural policy of sustainable development, triangle ofdemocratic institutions, andsoftpower. These ideasstill belong to paradigmatic trinity ofmodernity, i.e.freedom, equality andfraternity, thistime with some modified contents as regards the meanings ofdemocracy, development and national sovereignty.

Knjiga sadrži autorove radove objavljivane od 1982. do 2011. godine. Tematski je podijeljena u tri dijela: razvoj i dezintegracija društva, struktura društva i nacionalno pitanje, te društvene promjene i ideologije. Autor u razmaku dvadeset godina analizira rascjepe, sukobe i nastanak novih društava na tlu bivše Jugoslavije, pronalazeći niz elemenata prethodnog u novim društvima, a ključni su produbljivanje vodoravnih, međunacionalnih rascjepa usporedo s produbljivanjem okomitih, društveno-klasnih rascijepa. Pri tom na vlastitom primjeru pokazuje kakve su moguće pozicije sociologa spram političke vlasti, u kojoj se mjeri njihova međusobna udaljenost nužno povećava ili smanjuje.

Glavnina sadržaja knjige odnosi se na teme i dileme historijske sociologije. Osim prikaza nastanka i razvoja historijske sociologije, koja se bavi prošlošću da bi što bolje objasnila suvremenost društva, u knjizi su uvrštene teme i pitanja o početku i kraju modernizacije društva, zatim da li je do industrijske revolucije došlo skoro slučajno (u Engleskoj), postoji li jedna ili više modernosti, te mora li periferija biti samo loša kopija centra. U analizi spomenutih tema, autor pri kombinira tri objašnjenja: determinističko (klasično uzročno), kontingencijsko (ponajviše koncept „ovisnosti o prijeđenom putu“), i funkcionalno (posljedice izučavanih društvenih procesa sa stajališta korisnosti ili štetnosti učinaka za pojedine aktere).

U članku je najprije riječ o počecima priznavanja pred kraj druge Jugoslavije postojanja neuklonjivih društvenih nejednakosti, čime su nastupili prvi ozbiljni simptomi napuštanja ideologije društvene jednakosti i socijalizma u cjelini. Pored toga, nacionalistička mobilizacija poslužila je kao poluga za restauraciju kapitalizma, kao tipičnog klasnog društva. U nastavku članka ukratko su opisana dva poslijeratna razdoblja strukturiranja društvenih šansi u društvima Zapadu, a dijelom i na Istoku. Prvo razdoblje protječe u znaku egalitarnih tendencija, što se izražava u porastu popularnosti kritičkih i radikalnih pravaca u društvenim znanostima. Drugo razdoblje, koje traje i danas, odvija se u suprotnom smjeru, što se izražava u porastu važnosti socijaldarvinizma kao diskurzivnog temelja niza znanosti. Idući i najveći dio članka posvećen je pokušaju objašnjenja trajnosti društvenih nejednakosti, pri čemu se ističe neiscrpnost Rousseauova pitanja o porijeklu društvenih nejednakosti. U današnjoj potrazi za odgovorom na to pitanje, uočljive su izvjesne sličnosti između (neo)evolucionizma i (neo)marksizma. Iako je već Marx isticao sukladnost svojeg poimanja klasnih borbi u povijesti i Darwinova poimanja borbi za opstanak u prirodi, ali je uzimao u obzir i razlike (između prirodne evolucije i ljudske povijesti), zaključak o istovrsnosti njihovih poimanja nameće se na temelju zapažanja o neprestanom poražavanju proletarijata u vjekovnim borbama s tlačiteljima, što se zbiva i danas u epohi neoliberalnog globalnog kapitalizma. Razmatrajući općenito drukčije mogućnosti ishoda borbi za pravednije društvo, autor članka smatra da one postoje kroz dva međusobno povezana uvjeta. Prvi je uvjet povezivanje teorije i prakse liberalizma i socijalizma u cilju uspostavljanja ravnoteže između mehanizama individualne slobode i natjecanja, na jednoj, i socijalne osjetljivosti ili solidarnosti, na drugoj strani. Drugi je uvjet izgradnja svjetske demokratske države. Njen bi politički interes i djelokrug upravljanja neutralizirali ključni koncept (i mehanizam samoreprodukcije) socijaldarvinizma – inclusive fitness. Potonje naprosto znači favoriziranje „vlastite“ skupine na račun ponižavanja ili isključivanja druge. U društvu s vladom koja upravlja globalno, podjela na „vlastite“ i „tuđe“ dijelove svijeta – podjela čije se granice danas suviše često pomiču tamo-amo uslijed neuračunljivosti širenja i sužavanja tržišta te nicanja ratnih požara, proizvodeći permanentno hobsovsko „prirodno stanje“ – ustupila bi mjesto upravljačkoj mudrosti i radu sviju za sve.

U tekstu se raspravlja o povezanosti neofeudalnih tendencija u suvremenim društvima s evolucijom novca u globalni novac, koja odgovara izvornoj naravi novca kao duga, kako ga je definirao Georg Simmel, a danas dalje razrađuje sociologija novca. Postojanje golemih financijskih sredstava izvan kontrole država omogućuje bogaćenje mimo standarda demokratskog egalitarizma i formiranje društvene stratifikacije karakteristične za ranomoderno društvo u Europi. Autor tu tendenciju interpretira kao preobražaj odnosa između društva (Gesellschaft) i zajednice (Gemeinschaft) u karikaturu liberalizma i socijalizma, tj. »Gornju« i »Donju zajednicu«. Toj tendenciji suprotstavlja svoju viziju postmonetarnog društva. U takvom društvu novac bi služio zadovoljenju nužnih potreba individuuma i društva na visokom stupnju civilizacije. S druge strane, postupno bi se povlačio iz optjecaja u sferi razotuđenog rada i tamo gdje izravno povjerenje među ljudima prevladava nad neizravnim povjerenjem ili nepovjerenjem. Takva bi se demonetarizacija odvijala u kontekstu komplemetarnosti kooperativnih i kompetitivnih odnosa u društvu, tj. partnerstva između socijalizma i liberalizma s njihovim ljudskim licima.

This paper is based on preliminary results of a research project on social integration and collective identities in certain multiethnic settings in Croatia. Generally, a distinction is drawn between two main forms of peace in multiethnic settings. The first one relates to the existence of peace in the places that maintained their peace and integrity amid the spread of ethnic violence in their surroundings. The second form of peace is much more frequent, as it relates to the whole scale of post-conflict processes. Next, a typology is proposed, distinguishing multiethnic peace and conflict areas in Croatia, where the former are the areas where no violent conflicts happened in the 1990s, and the latter areas where return of refugees, mostly Serbs, is taking place as an aftermath to the conflict in 1990s. Subsequently, answers given by national experts and certain local leaders of Croatian and Serbian nationality are described in order to pre-test the bottom-line of typology, i.e. the existence of conflict and non-conflict areas inhabited both by Croats and Serbs. In the end, two main conclusions are proposed. The one concerns the relevance of the basic dichotomy of the multiethnic areas, and the other the possible usefulness of the path-dependence approach to the explanation of the difference between conflict and peace areas in the case of Croatia.

Ovaj prilog raspravi o knjizi Daga Strpića Karl Marx i politička ekonomija Moderne pobliže razmatra Strpićevo upozorenje da je slabljenje ekonomske hegemonije SAD-a upitno, osobito s obzirom na daljnje izglede (razvoja) kapitalizma, pa radije govori o njegovu “redizajniranju”. S tim u vezi u prilogu se podrobnije razmatraju tri aspekta redizajniranja kapitalizma: kauzalni, kontingencijski i funkcionalni. Što se tiče kauzalnosti, djelomična preraspodjela vodećih uloga u svjetskom gospodarstvu uzrokovana je iznalaženjem novih metoda, od industrijske i medijske tehnologije do financijskih špekulacija i novih ratova – koje omogućuju stjecanje profita. S obzirom na kontingenciju, pomak u matici otvara mogućnost manjem broju zemalja, poput Kine, Indije i Brazila, koje su kapitalistički “talentirane” (u smislu spajanja politike mobilizacije resursa s elementima pozitivnog vrednovanja rada u lokalnoj kulturi) da se pomaknu naviše na ljestvici razvojne uspješnosti. Funkcionalni aspekti ukazuju na korisne učinke mijene u matici ne samo za novopridošlice u klub najrazvijenijih nego i za sam SAD. Financijalizacija ekonomije, ponajprije američke, uz prepuštanje vodstva drugim industrijskim silama u nizu grana industrijske proizvodnje, kao i tempu privrednog rasta, dakle “nova podjela rada” u matici, donosi SAD-u stanovit “aristokratski” status u svijetu kapitalizma. Taj status nije inkompatibilan s cikličkim procesom razvoja kapitalizma. Umjesto dijalektičkog skoka prema socijalizmu on više teži djelomičnoj restauraciji feudalizma, kao globalnog poretka jakih država u matici i slabih ili prividnih na periferiji. Međutim, to nije i najgori mogući kraj moderne povijesti. Ako bi kojim slučajem došlo do mnogo značajnijeg pada ekonomske moći SAD-a u korist novopridošlica, to bi vjerojatno prije ojačalo nego oslabilo brutalnost kapitalizma. Tek bi istinska i široka “europeizacija” kapitalističkog sustava, naravno, pod uvjetom da se u EU-u zaustavi trend daljnjeg demontiranja države blagostanja i povrati toliko potrebna ravnoteža između zahtjeva za privrednim rastom i zahtjeva za društvenom solidarnosti i općim blagostanjem, omogućila nastanak globalnog kapitalizma s ljudskim licem, a vjerojatno i svjetske države koja bi vodila računa o uravnoteženom razvitku svih dijelova svijeta

Peace is mainly a micro-social phenomenon. The concept of a culture of peace, as well as the concept of liberal peace, is designed for studying peace on nation-state level and internationally. In the first part of this paper micro-social foundations of peace are discussed, primarily to explain why the rising participation of women in parliaments is correlated with a decrease in collective violence in societies. In the second part of the paper, De Rivera’s analytical concept of the culture of peace is adapted for the sake of studying peace at a local level, i.e. Croat-Serb ‘peace enclaves’ in the 1990s, and comparing them with Croat-Serb conflict areas. The empirical findings confirm the relevance of the concept of culture of peace. The most important link between micro-peace and macro-peace is recognised in trends towards gender equality and non-dominance over weak, respectively, which are stronger in the peace than the conflict areas. Such results fit a pluralist approach to culture, which maintains that some non- or pre-liberal communities may also preserve peace as their prominent value.

Different aspects and (dis)advantages of the use of qualitative and quantitative methods in studying ethnic relations will be presented in the analysis of the case of conflict and peace processes in some multiethnic areas in Croatia. The paper starts with a brief overview of the use of different methods, separately or combined, in research aimed at explaining processes and dynamics of phenomena covered by research in historiography and historical sociology. The authors especially focus on the understanding of the importance of studying time as a dynamic process, through time series, i.e. quantitatively, or narrative interviews / oral history, i.e. qualitatively. The central question is: what are (dis)advantages of the both methods in the attempt at explaining of causality of social phenomena such as conflict and peace between different ethnic groups? In the second part of the paper a possible answer to the question will be pursued on the example of research on conflict and peace areas in Croatia in 1990s. A particular attention will be given to how quantitative and how qualitative analysis of the attitudes of respondents elucidates processes predating conflict and peace respectively, and the dynamics of conflict and peace on the whole. Also, is it true that – as claimed by many authors – qualitative analysis is inclined more to theoretical approaches such as ethnomethodology, constructionism, and path dependence, and is less deterministic, while quantitative analysis prefers functionalism, rational choice and similar, i.e. more deterministic, approaches? Does the case-study in Croatia corroborate such theoretical-methodological alignments? If so, what the combination of the use of different methods, as demonstrated in the case-study, elicits theoretically? Just another portion of eclecticism or an opportunity for creating a new theoretical approach?

Ženski eros i civilizacija smrti (izmijenjeno i dopunjeno izdanje)

U ovom se članku kritički razmatraju odgovori na pitanja “Zašto postoje države- nacije?”, odnosno “Zašto ne samo jedna država-nacija?”, koje je Jacques Bidet dao u svom djelu Opća teorije moderne. U prvom dijelu članka razmatra se Bidetova analogija između nastanka nacija-država i složenijih država poput EU-a, a napose mogućnosti stvaranja svjetske demokratske države koju je Bidet na inovativan način zamislio kao jamca jednakosti među narodima. S obzirom na normativni karakter Bidetove teorije međutim dovodi se u pitanje mogućnost objašnjenja njegove konstatacije da još “nije kucnuo čas za univerzalni državni poredak”. U drugom dijelu članka odgovor na Bidetova pitanja autor članka pokušava pronaći uz pomoć Marxove klasne analize. S jedne strane, ta analiza omogućuje da se objasni zbog čega je u interesu (svjetskog) kapitalizma “zamrzavanje” postojećeg poretka nacija-država. S druge strane, ni Marxova analiza ne omogućuje da se objasne uvjeti izgradnje svjetske države, osobito onaj do kojeg je Bidetu najviše stalo: ravnopravan i nekonkurentski odnos među narodima.

Peace exists in two main forms in multiethnic milieux. The first, found more rarely, relates to the existence of peace in milieux that have retained their integrity without major changes in the (multiethnic) composition of the population, despite the wave of multiethnic strains, conflicts and violence in their broader surroundings. The second and more frequently found form relates to milieux that have experienced violent conflicts or wars in the more recent or distant past, and can thus be classified being in one of several phases, from peacekeeping through peacebuilding to democratic peace. An indication is given in this respect of the phase in which Croatia currently finds itself as regards its multiethnic milieux that were recently engulfed by war.

U ovom eseju kritički se razmatra nova verzija klasične sociološke distinkcije između &laquo ; zajednice&raquo ; i &laquo ; društva&raquo ; , koju je Manuel Castells izložio u svojoj trilogiji o informacijskom dobu. Također se propituje pojam identiteta, osobito &laquo ; projektnog identiteta&raquo ; s kojim Castells pokušava dijalektički prevladati teorijske slabosti kako opreke iz- među zajednice i društva, tako i ideologija pokreta koji teže izgradnji pravednijeg i solidarnijeg društva. Svrha je ovog razmatranja pokušati razumjeti suvremene mogućnosti unošenja elemenata zajednice u veliko društvo, prije svega rastuću europsku zajednicu društava, naroda i država – s onu stranu komodificiranih društvenih veza, kao i primordijalnosti svojstvene tradicionalno zatvorenim zajednicama. U zaključku autor primjećuje da projekt europskih vrijednosti, kako ih prikazuje Castells, nastojeći ih predstaviti kao povijesni novum, mora uzeti u obzir iskustva, nedoumice i pogreške u praktičnim ostvarenjima starijih ideo- logija velikih društava-kao-zajednica. Tako i projekt idealiziranih europskih vrijednosti, uključujući mnogostru- kost identiteta, mora biti dograđen projektom izgradnje materijalnih vrijednosti, što u prvom redu znači moći, financijske i druge, koje pogoduju industrijskoj i političkoj demokraciji, kulturnom stvaralaštvu i društvenoj solidarnosti koja nadilazi granice tradicionalnih zajednica. U suprotnom, europski projekt će, zaključuje autor parafrazirajući Lenjina, ispasti velikodušan po svojoj formi a uskogrudan po sadržaju.

Autor razlikuje staroeuropski i novoeuropski multikulturni kontekst. Prvi se temelji na mitovima o starini naroda, a drugi se konstituira ulaskom migranta sa svjetskog Juga u europski prostor. Zbog tih povijesnih procesa zapadni dio Europe ima na dnevnom redu međukulturni dijalog koji bi trebao povezati nacionalne većine s novopridošlim manjinama, dok je u istočnom dijelu na dnevnom redu usklađivanje odnosa između starih većina i manjina. U tom svjetlu autor razmatra suvremeni multikulturni kontekst u Hrvatskoj, koji je prožet iskustvom nedavnog rata i naslagom mitova starine. U zaključku ističe da će se i europski i hrvatski kontekst mijenjati pod daljnjim prilivom migranta, da se sazrijevanje aktera u međukulturnom dijalogu može opisati kao stvaranje ravnoteže između principijelnih i pragmatičkih sadržaja društvene svijesti (između Don Quijotea i Sancha Panze), te da se međukulturni dijalog može razvijati u „ trećim prostorima“ u koje spadaju knjižnice: „ knjižnice mogu postati rasadnicima učenja za izgradnju budućeg raznolikog i jedinstvenog svijeta: karlovačkog, hrvatskog, europskog, globalnog. Ustvari, nastavlja se proces cjeloživotnog učenja u kojem smo svi učenici bez učitelja i sudionici platonskog dijaloga bez Sokrata“ .

Knjiga sadrži niz tekstova u kojima autor epohalna značenja kulture interpretira u rasponu proturječja, između kulture koja služi kao dodatak ideologijama etničkih i međunarodnih ili "civilizacijskih" sukoba, do kulture koja postaje prvorazredan resurs društvenog razvoja

U novijim teorijskim raspravama između modernista i primordijalista o prirodi nacionalizma i etničkih sukoba stari jaz u pristupima znatno je smanjen. Tako, između ostaloga, dolazi do kompromisne diobe povijesnih značenja nacije, s jedne strane kao elitnoga (ograničenog na srednjovjekovno plemstvo) (Hastings, Smith), a s druge kao masovnog fenomena (u kontekstu modernih revolucija i industrijskog kapitalizma) (Breuilly, Kumar). Također, sve je više interpretativnih pokušaja konstruktivističke sinteze afektivnih i interesnih, odnosno primordijalnih i instrumentalnih, dimenzija nacionalnog identiteta i etničkih sukoba (Brown, Wolff, Brubaker). To je teorijsko stanje okarakterizirano kao “ miroljubivi pluralizam” (Smelser) i “ kaotično” (Ritzer), gdje raste potreba za kombiniranjem elemenata različitih i dugo vremena oštro suprotstavljenih teorija, što osobito dolazi do izražaja u izgradnji teorijskih polazišta u sferi empirijskih istraživanja. Takva se teorijska strategija može razumjeti i kao dio suvremenoga ideološkog konteksta u kojem se ističe nastojanje da se nacionalnom ili etničkom identitetu osigura mjesto koje ga čini manje konfliktnim a više komplementarnim elementom novih nadnacionalnih sustava, poput Europske Unije.

Dva su glavna oblika postojanja mira u multietničkim sredinama. Prvi, rjeđi, odnosi se na postojanje mira u sredinama koje su zadržale svoj integritet bez većih promjena u (multietničkom) sastavu stanovništva unatoč plimi međuetničkih napetosti, sukoba i nasilja u svome širem okruženju. Drugi i češći oblik mira odnosi se na sredine koje su u nedavnoj ili davnoj prošlosti doživjele nasilne sukobe ili ratove, pa se stoga može podijeliti na nekoliko faza, od očuvanja mira preko izgradnje mira do demokratskog mira, te je u vezi s tim naznačeno u kojoj se fazi trenutačno nalazi Hrvatska s obzirom na svoje multietničke sredine nedavno zahvaćene ratom. Uz te postojeće oblike mira, u ovom prilogu razmatran je i normativni koncept kulture mira. U Zaključku se raspravlja o prednostima i nedostacima realizmom natopljena koncepta demokratskog mira s jedne i transcendirajuće ideje kulture mira s druge strane te se pledira za uspostavljanje njihova komplementarna odnosa

Redukcija razvoja na liberalizaciju tržišta, zatim slom socijalističke hemisfere i, napokon, reorijentacija razvojne misli na programe strukturne prilagodbe i na kulturalne teme, okolnosti su koje su periferiju dovele u situaciju bez teorijske i praktične razvojne perspektive. Autor u ovom eseju najviše raspravlja o problemu nedostatka razvojne perspektive periferije u trima žarištima suvremene razvojne misli: razvojnim studijama, postkolonijalnim studijama i ideji održivog razvitka. Također uočava nedostatnost razmatranja periferije u oblicima radikalne kritike Zapada i kapitalizma. Među razlozima sužavanja razvojne perspektive na razvijene zemlje i pretvaranja periferije u » slijepu pjegu« razvojne misli, autor ističe dva: narastanje kulturnog pesimizma u matici i slabljenje otpornosti periferije putem širenja nacionalizma. U zadnjem dijelu članka raspravlja o inferiornom položaju znanosti na periferiji, posebno niskom ugledu domaće znanstvene literature u odnosu na uvezenu/prevedenu literaturu, te na činjenicu da jedino dio domaće književne literature na tržištu donekle konkurira stranoj literaturi. Stoga se postavlja pitanje nije li pretežno literarna artikulacija samosvijesti i identiteta dokaz o « egzotičnosti» periferije, kao područja s izraženim literarnim senzibilitetom, ali s « divljom misli» , bez spoznajnog razvoja što ga utjelovljuje znanost ; ili takav kontekst valja gledati kao mjesto mogućih susreta umjetničkog i znanstvenog diskursa u zajedničkom naporu dekolonizacije razvojne misli, a potom i prakse

Paper highlights some dilemmas with regard to the concept of sociocultural learning, primarily its collective/communal aspect. A collective and not just individual norms or values is crucial in assesing whether, how or in what extent the process of democracy is being adopted.

The public cultural sector represents the capability of a community to get different people into a common space of dialogue and co-operation by means of all forms of culture, i.e., patrician, plebeian or alternative. Currently, more and more heterogeneous people enter the public space and put their demands on it, especially in Europe. Such a development requires both conjoining and upgrading the capacities of cultural and other public policies in order to cope with the obstacles to such a process. The main obstacle comes with the outbreak of inter-communal conflict and violence. This is actually impeding the process of democratization in more than a hundred countries in the world, and also invalidates the achievements of public life in pre-conflict periods. Another obstacle to the growth of the public sector is caused by privatization on the basis of commercialization, which gains its momentum in the current shape of the globalization process. It amounts to a pressure on the public sector to downsize its institutional and spatial scope, particularly its competencies in the economy and management. This paper provides some arguments in favor of further growth of the public sector in culture, which may bring together different cultural stakeholders, various economic interests and a heterogeneous public into a common space of dialogue, cultural production and expressiveness. For this purpose, the concept of the “ new public culture” is propounded. It outlines, in terms of the ideal type, a host of different qualities needed for the further development of public infrastructure and policy, from building a continuum of public spaces to providing symbolic tools of cultural governance. In particular, it stresses the importance of cultural diversity and inter-communal dialogue as well as decentralized policy and (inter)regional cultural co-operation, as prerequisites for the further development of public culture, especially in peripheral areas of Europe, which cannot outgrow new centers by imitating the metropolitan areas.

This paper coniders a problem of cultural identity in the new democracies.

In this paper is analyzed the problem of cultural policy and decentralisation in the Balkans.

Predmet razmatranja čine tri pristupa sociokulturnim pretpostavkama tranzicije u Hrvatskoj u radovima hrvatskih ekonomista: redukcionizam/neoliberalizam, kontekstualizam/neoinstitucionalizam i relativizam/"treći put". Prvi pristup ili zanemaruje ili razumijeva sociokulturne pretpostavke u smislu modela homo economicusa u sklopu teorije "racionalnog izbora". Drugi pristup implicira šire razumijevanje sociokulturnih vrednota (od modificirane verzije racionalnog izbora do socijalnoga konstrukcionizma). Treći pristup (gdje "relativizam" znači krajnji oblik neoinstitucionalističkoga koncepta "ovisnosti o prijeđenom putu", a "treći put" ideju "socijalno-tržišnoga gospodarstva" na nekapitalističkim osnovama) nema širu podršku među glavninom ekonomskih stručnjaka u Hrvatskoj. U isti mah sociološki pristupi tranziciji artikulirani su podjednako u smislu neoinstitucionalizma i "trećega puta", dok praktički nema radova koji podržavaju ekonomski redukcionizam. Politološki pristup, pak, artikulira vlastiti raspon u smislu bliskom neoinstitucionalizmu, da bi objasnio prilagodbe institucija liberalne demokracije na rascjep između tradicionalnih i modernih vrednota u hrvatskom društvu. Autor zaključuje da takva konstelacija pristupa triju disciplina ne odražava bitno različite aplikativne mogućnosti, pri čemu dominiraju ekonomski modeli na osnovi ekonomskoga redukcionizma.

This paper describes socio-cultural and indirectly political profile of young generation in Croatia.Data from a couple surveys (1999) are taken to illustrate: a)social distance of the youth toward some European nations, and b) the lifestyles of the youth.The paper also discusses some aspects of the empirical findings which may be relevant to the topic of the integration and participation of the youth.

The main subject of this papir are introductory remarks about applied cultural research.

Europski projekt mijenja navike Europljana, kako kulturne i političke tako i ekonomske, premda ne u istoj mjeri (bivšim) zapadnjacima i istočnjacima. Jedan od najvećih izazova svakako je činjenica da su vanjske granice europskog društva nejasne, što dovodi u pitanje tradicionalne postavke o društvu i demokraciji kao nezamislivima bez antagonista/neprijatelja. Dakle, je li moguće (europskeo) društvo bez neprijatealja?

O modelu "nacionalne kulture" Geerta Hofstedea raspravlja se u ovom članku s tri aspekta. Sa sociološkog aspekta, model predstavlja izraz interesa multinacionalnih korporacija u eri globalizacije za uklanjanjem kulturnih barijera poslovanju, koje su bili uspostavili modeli značenja kulture u okviru carstava i nacija-država, preferirajući oštre distinkcije i fundamentalnu neusporedivost kultura. Drugi aspekat rasprave je metodološki, gdje se ukazuje problem odnosa između empirijskih varijacija i tipičnosti u Hofstedeovu modelu, budući da on nedovoljno uvažava promjenjivost i proturječja u kulturnom obrascu. I treći aspekat, pedagoški, odnosi se na pitanje može li se ili na koji način model upotrijebiti kao predložak za izradu odgojno-obrazovnog kurikuluma, odnosno pedagoški preporučljivog vrijednosno-normativnog obrasca orijentacije (učenika), u demokratskom i pluralističkom, ali i sve više tržišno povezanom i neizvjesnom svijetu.

U čemu je sličnost između načina na koji su velike sile osporavale i priznavale postojanje nacija i načina na koji to čini društvena znanost? Ima li podudarnosti između Hitlerove ideje o ukidanju nacija u ime stvaranja rasnog poretka i budućnosti koja nam se ukazuje: zatvorenih visoravni europskog, američkog i japanskog društva, i otvorenih provalija bijede i patnje ostatka čovječanstva? Je li novi nacionalizam u Hrvatskoj i drugim manje razvijenim zemljama švercer koji je puk na prevaru iskrcao u pustinji? Jesu li klasici sociologije bili u pravu kada su nacionalno pitanje smatrali sporednim u igri velikih ideologija i carstava? Smijemo li rat i agresiju na Hrvatsku označavati imenima naroda koji tu žive? Komu se, zapravo, sudi u Haagu? Zbog čega se Europska Unija gradi s tako malo oduševljenja među njezinim članicama? Čemu nas mogu sve poučiti novije teorije o naciji i nacionalizmu? Knjiga Sporna zajednica odgovara na ta i druga pitanja u sklopu prikaza najnovijih spoznaja o porijeklu, razvitku i mogućoj budućnosti nacije i nacionalizma. Također prikazuje i komentira rasprave o tome je li nacija privid koji su stvorili mediji i političari, i mogu ga, kada im to odgovara, zamijeniti novim zajedničkim identitetom. Autor drži da se u nacijama, kakve god bile, odigravaju ključne borbe suvremenog doba, u režiji desnice i ljevice. Dočim u nacionalizmu, kao obliku netrpeljivosti i osporavanja drugih, vidi vjernog saveznika velikih ideologija i sustava moći, od boljševizma do neoliberalnog kapitalizma, čiji cilj nije demokracija nego totalitarizam. Zanimljivo je, međutim, to da im nacionalizam u jednom trenutku odgovara a u drugom smeta i tada se predstavljaju kao najveći protivnici nacionalizma. Zašto je tako i čemu služi službeni anti-nacionalizam? Upravo na to pitanje ova knjiga daje najiscrpniji odgovor

Svjetskopovijesni format značenja ťnove klaseŤ (prosvijećena tehnokracija) iz 1970-ih je napušten. Danas je aktualiziran format u značenju "trećeg puta", "buržujskog bohemizma", "razvojne države" i sličnima, koji podrazumijeva upravljačku sintezu kapitalističkog tržišta i socijalne redistribucije i to na nacionalnoj osnovi a u teškim uvjetima međunarodne konkurencije. Elita takvog formata ne postoji u većini bivših socijalističkih zemalja, uključujući Hrvatsku, kao ni ekonomskorazvojni uvjeti za obnavljanje nacionalnog konsenzusa (visoka nezaposlenost, budžetske restrikcije, nedostatak razvojne vizije i samopouzdanja). U Hrvatskoj se nacionalni konsenzus održava uglavnom simboličkim sredstvima. Najprije mobilizacijom nacionalnog jedinstva u ratnim okolnostima, a potom, smjenom vlasti početkom 2000. g., pravnim i moralnim sankcijama nad dijelom stare elite. Ekonomska politika hipotetski se odvija u znaku "stvaralačkog razaranja" socijalnog konsenzusa. S tim u vezi postavlja se nekoliko važnih pitanja. Kakve su moguće posljedice takve disparatnosti? Koji su uvjeti potrebni za formiranje elite koja bi bila kadra strategijski rješavati proturječja novog razvoja: hiperglobalisti, skeptici, transformacionisti?

U ovoj Knjizi sažetaka u tri cjeline sabrani su sažeci radova sa znanstveno-stručnog skupa "Upravljačke elite i modernizacija", održanog 23.11.2000. godina u organizaciji IDZ Ivo Pilar u Zagrebu. Naslovi su cjelina: Upravljačke elite u multidisciplinarnoj retrospektivi, Korporacije, upravljanje i poteškoće oblikovanja novoga odentiteta, Elite, konsenzus i modernizacija. Unutar tih cjelina našla su se sljedeća izlaganja/radovi: Industrijalizirajuća i dezindustrijalizirajuća elita u Hrvatskoj u drugoj polovici 20. stoljeća ; Upravljačke elite u suvremenoj hrvatskoj povijesti ; Pokušaj redefiniranja obrazovanja elita i modernizacije školovanja u kontekstu europskih integracija ; Ima li Hrvatska elitu: sociopsihološki pogled ; Ekološka (ne)osviještenost političke i poduzetničke elite Hrvatske ; Preustroj HZZ-a: u potrazi za novim identitetom ; Utjecaj postprivatizacijske vlasničke strukture na kvalitetu korporacijskog upravljanja u Hrvatskoj ; Naftno gospodarstvo: promjene, smjerovi, dosezi ; Problemi korporacijskog upravljanja: njemačko iskustvo ; Upravljačke elite i socijalno oblikovanje tehnologije ; Nove elite, razvoj i nacionalni konsenzus ; Tri hrvatske modernizacije i uloga elita ; Upravljačke elite - stvaranje likova i uloga aktera ; Menadžeri, vlasnici i koncepti korporacije. Izlaganja autora pokušala su odgovoriti na neka od četiri temeljna pitanja nove hrvatske modernizacije, kao što su ova pitanja. Prvo, koji su to temeljni problemi koje hrvatsko društvo treba rješavati iz obzora modernizacije hrvatskog društva? Na koji bi ih način trebalo rješavati? Drugo, kakav jest a kakav bi trebao biti odnos između hrvatske upravljačke/političke elite i modernizacije, odnosno između hrvatske menadžerske/poduzetničke elite i procesa modernizacije društva odnosno modernizacije poduzeća? Treće, kakva su međunarodna iskustva iz nama najbližeg susjedstva o odnosu upravljačkih elita i procesa modernizacije društvenih struktura? Koja su to distinktivna obilježja, ako ih uopće ima, koja kroz proces formiranja i reproduciranja upravljačkih elita osiguravaju razvitak i modernizaciju određenoga društva? Kako doći do "punoljetne upravljačke elite" u hrvatskim prilikama i koja su to njena za modernizaciju poželjna/distinktivna obilježja: visoko obrazovanje (pogotovo ekonomsko), politička moć, društvena odgovornost, stvaralaštvo, mirotvornost, profesionalni birokratski aparat? Četvrto, kako misliti o hrvatskoj modernizaciji danas? Tko su njezini realni, socijalni akteri i može li se ona dogoditi samo djelovanjem upravljačkih elita ili pak politikom "velikih socijalnih saveza" radi očuvanja socijalnog mira? Koje je mjesto sociologa i drugih znanstvenika u promišljanju modernizacije i globalizacije i kako osigurati "prostore ne-političkog diskursa" za razgovor o tim i drugim temama, relevantnima za interese zajednice/društva?

The main aspects of Croatian national identity are described in terms of institutions, inventors and historical processes. Also, national identity is related to political and social change. It is indicated what the Croatian nation- state and Croatnessmean mean to different political groups and social strata in Croatia. In the second part of the paper certain dialectic of resentment and identity is explained, namely the dynamics of the popular use of national identity that projects different scapegoats that are blamed for hardship in the war and afterwards, in the process of economic transition (from Serbs to Herzegovinians). Author concludes, however, that the dynamics of the meaning of national identity in Croatia is not completed with that and that it may take more inclusive and more democratic form in the future.

Economic and political development in Yugoslavia and the post - Yugoslav nation- states is described in terms of cycles of power. The political elites perpetuate their positions by different means of self- legitimation as well as through control and mobilization mechanisms. Nationalism is interpreted as the most reliable stronghold for the power elites in response to modern international economic and military - political development.

The process of formation of cultural meanings of belonging and identity are examined in relation to European core and periphery countries. Universalism is usually, stereotypically,ascribed to cultural orientations of the core nations and particularism to the peripheral nations. This assumption is challenged in the article through the analysis of the mechanisms of expansion of power and market economy,which are advantageous to the core countries, thus far their cultural meanings - on the level of official policy and political culture, indeed- are more encompassing, while provincial nations prefer restrictive and defensive cultural meanings, i.e., the national belonging is overwhelms international. However, on the level of the relations toward the others, as measured by social distance scale, this average views of the others among general populations in both core and peripheric countries are equally "universalistic" or "particularistic".

Tri temeljna značenja moderne kulture proizlaze iz opće dinamike zapadne civilizacije: prosvjetiteljsko koje odgovara pionirskom razdoblju eurocentrizma i njegovoj univerzalističkoj misiji ; nacionalno, koje izrasta iz europske poluperiferije u 19. stoljeću, kao svijet partikularnih i podijeljenih kolektivnih identiteta i tradicija ; i interkulturalno, nastalo 70-tih godina ovog stoljeća, najprije na sjevernoameričkom, a potom na europskom kontinentu, kao izraz krize kako univerzalističkih tako i nacionalističkih projekata integracije društava i naroda i pokušaj da se umjesto opće asimilacije, na jednoj strani, te antagonizama i predrasuda, na drugoj strani, uspostavi nekakav dijalog među kulturama. U sva tri slučaja, a osobito u potonjem, značenja kulture vrlo brzo gube svoj početni, kreativni, prometejski naum te se prerađuju i prilagođuju u skladu s logikom moći središnjih država i korporacija, kao i onih država koje im se nastoje približiti i konkurirati. Interkulturna komunikacija odvija se uglavnom tamo gdje postoje snažni politički i ekonomski interesi za međugrupnim povezivanjem, a prekida se kada takvi interesi presahnu. Kultura još uvijek predstavlja spremište značenja kolektivnih pomirenja sa svršenim činom, fait accompli, nego izvor nada, anticipacija i sposobnosti prevladavanja nesporazuma među ljudima i narodima.