Propast carstva 2.0: Prilog kulturno-historijskoj sociologiji prostora

U povodu invazije na Ukrajinu započete u veljači 2022. godine, ovaj rad analizira kulturno-povijesne aspekte razaranja prostora u kontekstu uspona i propadanja carstava. Pri tom je Dvorac Versailles uzet kao prvorazredan primjer imperijalnog kulturnosimboličkog prostora kojim se prekida vremenski kontinuitet društva, briše budućnost i uspostavlja mitskoreligijski prostor posvećen glorifikaciji monarha. Autor također ukazuje na sličnosti između ratnog uništavanja prostora, opisa stvaranja svijeta u abrahamskim religijama, modela Velikog praska i umjetno izvedene nuklearne eksplozije. Ti modaliteti uništavanja prostora kumulativno dovode u pitanje opstanak čovjeka i planetarnog života. Umjesto zaključka, autor sagledava budućnost u drukčijem svjetlu, pri čemu dekonstruira načelo antropike kao ostatak geocentrizma i kolonijalizma, prema kojem je svemir stvoren radi pogodovanja čovjeku (u sociološki kritičkom prijevodu: najmoćnijim društvenim skupinama). Stoga predlaže uvođenje kozmičke dimenzije u analizu životnog prostora društva, kao dijela beskonačnosti u kojoj kruže zajednice zasnovane na obnovljivim izvorima energije, životnoj radosti, miru i jednakosti.
On the occasion of the invasion of Ukraine launched in February 2022, this paper analyses the cultural-historical aspects of the destruction of space in the context of the rise and fall of empires. At the same time, the Palace of Versailles was taken as a first-class example of the imperial cultural-symbolic space which interrupts the temporal continuity of society, erases the future, and establishes a mythical-religious space dedicated to the glorification of the monarchy. The author also points out the similarities between wartime destruction of space, descriptions of the creation of the world in Abrahamic religions, the Big Bang model, and artificially executed nuclear explosion. These modalities of space destruction cumulatively call into question the survival of man and planetary life. Instead of concluding, the author sees the future in a different light, deconstructing the principle of anthropic, as a remnant of geo-centrism and colonialism, according to which the universe was created to benefit man (in terms of a critical sociology: the most powerful social groups). The author, therefore, proposes the introduction of a cosmic dimension in the analysis of the living space of society, as part of the infinity in which communities based on renewable energy sources, the joy of life, peace, and equality revolve.