Search

Using the opportunity of every Lent, Bishop Jerome Mileta of Sibenik used to send a Lenten pastoral letter to all his priests and believers. One of such letters - from 1931 - is titled "On Christian Strength". In his letters, he often uses biblical texts from the Old and New Testament. Even though he is not an exegete, he handles biblical terms excellently: applying events and concepts of biblical passages to the daily life of believers. The historical context outlines the communist regime spreading in the former Yugoslavia. Each of the bishop's letters is actually an encouragement to continue following the path of faith - and this path is realized in the light of biblical messages. In the Lenten letter titled "On Christian Strength", Mileta warns about the state of modern man who stopped living the life of the Church. And - what is arguably even worse - he no longer identifies with the Church. Mileta sees Lent as an opportunity for spiritual improvement of his believers. The bishop of Sibenik finds the lack of Christian strength as the cause of this spiritual condition 1900 years after the resurrection of Jesus. He compares the barren state of modern man to the lack of roots from Luke's parable of the grain (Lk 8:13). He reminds his believers that Christians are called to strength by the power of the cross and encourages them with passages from New Testament about remaining strong: Mt 11:12; 1 Cor 16:13; 1 Pt 5:8 9. The loss of Christian strength leads to the greatest evil - such as suicides. Mileta compares the situation of the modern man to the walk of the Chosen People through the desert or to the situation of Job. In those two cases, the Hebrews’ faith in the Only God, the Savior was tested, he argued and looked for the cure for the suicidal plague. He believed in his people - carrying the Christian strength deep inside them. For Mileta, the symbol of Christian strength is the "strong woman" from the book of Proverbs 31:10. She becomes the embodiment of all women - especially mothers who pass their faith on to their children.

Ovaj se duhovni priručnik bavi na stručan način kako svatko može sljediit Jaganjca. Ići za Jaganjcem kroz pustinju znači ići za Isusom cijeli svoj žiovt pa i tada kada on nalikuje na pustinju.

Nakon biblijskih kateheza proveli smo anketu utjecaja biblijskog teksta na odgoj u pojedinim obiteljima. Rezultati su potvrđili hipotezu o pozitivnom utjecaju biblijskih tekstova na odgoj u obitelji

Sveto pismo prema Božjem Zakonu regulira načela uzajamne kmunikacije u slučaju zaraze unutar izraelskog tabora. Svaki je propiszbog zaštite pojedinca i većine.

Rodoslovlja u Bibliji nisu samo od povijesnog interesa. One spajaju i geanologiju s duhovnošću. KOntekst su Povijesti spasenja.

U radu se analizira ulogu suza u ljudskome životu te u Isusovome životu. Događaji i tekstovi vezani uz suze u Novome zavjetu prikazuju suze Isusovih učenika te njihov plač zbog vlastite grješne prošlosti. Vrlo zanimljivim čini se pismo suza sv. Pavla, koje otkriva suze apostola zbog krivovjerja i ogovaranja.

Cilj ovog istraživanja bio je istraživanje uloge religioznosti u psihološkoj dobrobiti mladih. U tu svrhu povedeno je istraživanje na mladima prosječne dobi 20, 74 godina (N=129). Primijenjeni su sljedeći mjerni instrumenti: Skala zadovoljstva životom, Skala smisla života, Kratka ljestvica religioznosti i Ljestvica slaganja s temeljnim načelima Biblije i Katoličke crkve. Rezultati provedenog istraživanja vode zaključku da je većina mladih religiozna, odnosno da se slaže s temeljnim biblijskim načelima nauka Katoličke crkve. Rezultati testiranja razlike u zadovoljstvu životom s obzirom na stupanj slaganja s temeljnim načelima Biblije i Katoličke crkve pokazuju da su mladi koji se više slažu s tim načelima zadovoljniji životom. Nadalje, zadovoljstvo životom pozitivno je povezano sa procjenom smisla života, religioznošću i slaganjem s temeljnim načelima Katoličke crkve. Rezultati regresijske analize pokazuju da su smisao života i slaganje s temeljnim načelima Biblije i Katoličke crkve značajni prediktori zadovoljstva životom.

Pojam »novog rođenja« u Iv 3,5 često se rabi u biblijskoj teologiji i predmet je egzegetsko- hermeneutičkih istraživanja. U kontekstu Isusove otvorene antropologije »novo rođenje odozgor« postaje još više očitijim znakom nadnaravne Božje intervencije u životu ne samo Nikodema nego i svakog čovjeka. U susretu Isusa i Nikodema Isus objašnjava Nikodemu – čovjeku i farizeju – put spasenja koji zahtijeva njegovu vjeru. Mnogi interpretatori tog odlomka vide u djelovanju Duha Svetoga i u »rađanju iz vode « sakrament krštenja. Iako evanđelist rabi tehniku nesporazuma i prekida dijaloške komunikacije unutar kompozicije, ipak Isus s ljubavlju pristupa predstavniku religijskih oponenata i navješćuje mu put k Božjem kraljevstvu u koje se ulazi na nov način – po milosti odozgor., The term »new birth« in Jn 3:5 is often used in the Biblical theology and is an object of exegetical-hermeneutical research. In the context of Jesus’s open anthropology, the »new birth from above« becomes an even more obvious sign of supernatural Divine intervention in the life of not only Nicodemus, but of every human being. In the encounter of Jesus and Nicodemus Jesus explains to Nicodemus – a human being and a pharisee – the way of salvation that demands his faith. Many interpreters of that passage see the sacrament of baptism in the workings of the Holy Spirit and in »being born from water«. Although the Gospel writer makes use of the technic of misunderstanding and interruption of dialogical communication within the composition, Jesus approachesthe representative of his religious opponents with love and proclaims to him the way to the Kingdom of God in which one enters in a new way – by grace from above.

Bog govori kroz snove. Promatrajući svakodnevne snove može se dovesti u pitanje govor Boga u s novima ali to postoji. Sveti Josip je bio čovjek koji je bezgranično vjerovao snagu Božjeg načina komunikacije kroz san.

Oprost i milosrđe mogu se shvatiti jedino u svojoj potpunosti i teološkom značenju u kontekstu Isusove smrti na križu. Kristofanije su dokaz milosrđu i potvrđuju Gospodinovo poslanje.

Lik tajanstvene Žene odjevene u sunce s mjesecom pod nogama zauzima posebno mjesto u interpretaciji 12. poglavlja Knjige Otkrivenja. U ovome radu prihvaćaju se dosadašnje mariološko‑ekleziološke interpretacije, ali se također pomiče naglasak s tumačenja same Žene na daljnje događaje koji se opisuju u trima međusobno povezanim prizorima. Čitajući u apokaliptičkom duhu Žena Marija – Crkva ima ključnu ulogu, o čemu govori njezin vanjski izgled i Božja zaštita, ona rađa Potomka – Mesiju, ali i potomke – vjernike, Crkvu. Žena ostaje figurom pobjede Potomka, ali i potomstva, koje se ponovno rađa na novi život. Potomstvu, dakle Crkvi, zajamčena je konačna pobjeda.

Polazna istraživačka hipoteza disertacije odnosi se na mogućnost tumačenja Iv 3, 3-8 kao krsne kateheze s posebnim naglaskom na pneumatološki aspekt. Polazeći od znanstvene analize istraživanoga odlomka uz pomoć dijakronijskih (povijesno-kritičkih) i sinkronijskih metoda (retorička i narativna analiza) te pristupa po povijesti učinka teksta, cilj je istraživanja ponuditi širi model interpretacije koji omogućuje kontekstualizaciju ivanovske poruke o rođenju iz vode i Duha u okviru Ivanova evanđelja i Novoga zavjeta te njegovu aktualizaciju u suvremenom kontekstu. U prvoj se cjelini disertacije istražuje tema ponovnoga rođenja iz vode i Duha slijedom potanke egzegetske raščlambe, uz uvažavanje i kritički osvrt na egzegetske rezultate prethodnika. U drugoj i u trećoj cjelini rada analitički se okvir proširuje istraživanjem egzegetskoga i teološko- interpretacijskoga doprinosa Felixa Porscha i Françoisa Libermanna, s posebnim naglaskom na pitanje učinka Ivanova evanđelja na njihov pristup tekstu. Egzegetska analiza Iv 3, 3-8 pokazala je da nije posrijedi jednoznačan govor o ustanovljavanju sakramenta krštenja, nego da on pretpostavlja razvijeni sakramentalni život primatelja evanđelja i prenosi tradiciju koja je Isusove riječi i djela uronila u konkretan kršćanski život. U tom smislu, priklanjamo se tumačenju ove perikope kao krsne kateheze. Ponovno rođenje F. Porsch i F. Libermann tumače kao proces koji se zbiva kroz čin vjere po djelovanju Duha Svetoga i pretpostavlja krštenje po kojemu se odvija prijelaz od tjelesnoga čovjeka prema duhovnom ili pneumatičkom biću. Gledajući u cijelosti, Porscheva egzegetska misao vođena je načelom znanstvenoga pristupa tekstu dopunjenoga nužnom hermeneutikom vjere i oblikovana je kao ranokoncilska misao s posebnim težištem na pneumatološkom aspektu. Libermann je zaokupljen duhovnim tumačenjem teksta i nastojanjem za posredovanjem biblijske riječi u aktualni egzistencijalni horizont čitatelja, što je u uskoj vezi s njegovom rabinskom naobrazbom i njegova poznavanja midraških hermeneutičkih tehnika. Učinak Ivanova evanđelja na F. Porscha vidljiv je u njegovu pneumatičkom pristupu tekstu i otvorenosti dinamizmu Božje riječi koja povratno utječe na njegovu interpretaciju teksta, dok se kod Libermanna učinak teksta proširuje na egzistencijalnu razinu kroz sakramentalnu milost krštenja koju je primio prelaskom na katoličanstvo. Poseban je znanstveni doprinos disertacije u analitičko-kritičkom pristupu tekstu, kao i u istraživanju aktualnosti Porscheve i Libermannove teološke misli iz perspektive povijesti učinka teksta.

Pitanje koje su postavili Židovi o Isusovu podrijetlu (Iv 7, 42) upućuje na konflikte i prijepore u židovskim političkim i religijskim skupinama, kao i u judeokršćanskoj zajednici i među učenicima Ivana Krstitelja. Ono je konačno dovelo do najvažnijeg rascjepa između Crkve i sinagoge. Kritičko povijesnom metodom, tekstualnom i literarnom kritikom te potankom egzegezom i teološkom interpretacijom u ovome se radu nastoji pobliže osvijetliti teološko i povijesno značenje toga biblijskog mjesta (Iv 7, 42), njegov uži i širi kontekst te istražiti posebnosti ivanovske tehnike u oštrim raspravama oko Isusa kao Krista (Mesije, Pomazanika).

U radu se obrađuje Psalam 8, jedan od najpoznatijih biblijskih tekstova, koji slavi dostojanstvo čovjeka. U prvom dijelu autor se kritički osvrće na nejasnoće prijevoda pojedinih dijelova teksta, a zatim razmatra njegovu literarnu vrstu, ustroj i vrijeme nastanka. Prema ustroju pjesme Ps 8 podijeljen je na dva dijela s pitanjem Što je čovjek?, koje se nalazi u sredini. Prema zazivu 'adonenŭ, što znači "gospodaru naš", smatra se da je Ps 8 nastao u vrijeme sužanjstva, u perzijsko vrijeme ili još kasnije. U drugom dijelu razmatraju se egzegetska tumačenja uloge Božjeg Imena po kojem Bog prenosi moć svom narodu. Egzegetska interpretacija 3. r. pokazuje da Bog svoj naum otkriva iz usta djece i dojenčadi. Egzegeza 4. r. dovodi do središnjeg pitanja psalma: māh- 'enŏš?, koje se nalazi u 5. retku. Egzegeza toga retka odgovara na pitanje odakle čovjeku dolazi njegova veličina i dostojanstvo, a egzegeza redaka 6-9 pokazuje da veličina čovjeka izrasta na temelju bogolikosti i upozorava da čovjek nikako ne smije zaboraviti da će zauvijek biti samo stvorenje. U trećem je dijelu obrađena egzegetsko-teološka misao pape Ivana Pavla II. U njegovom tumačenju ističu se četiri ključne slike. Prvo, kao ustroj psalma navodi se himna u kojoj se slavi čovjek, malo stvorenje. Himna počinje i završava antifonom. Drugo, naglašava se beskrajnost horizonta i slika zvjezdane noći kojom se ponajprije slavi Gospodin čiju hvalu pjevaju nebesa, ali i dječja usta na propast Božjih neprijatelja (r. 3). Treće, naglasak tumačenja je na vlasti koju je čovjek dobio od Boga kao pomoćni kralj kojemu sve podloži, vlast koja je zaista dar od Boga. I na kraju, u četvrtoj slici Ivan Pavao II. uspoređuje bit čovjeka - luda tiranina koji ponižava svoje bližnje - s božanskom naravi Isusa Krista koji se sam poslužuje i posvećuje drugima i sve nas poziva da sagledavamo stvorenja u duhu ljubavi, a ne dominacije. Obrada Psalma 8 završava zaključkom u kojem je sažet osvrt na interpretirani sadržaj rada.

Od listopada 2006. na Sveučilištu "Josip Juraj Strossmayer" u Osijeku djeluje studentski kapelan iz Družbe Duha Svetoga. Članak prikazuje pastoral studenata u Osijeku, početno snalaženje novog kapelana i njegove prve aktivnosti. Posebno valja istaknuti Duhos, Duhovnost osječkih studenata. Duhos uključuje aktivnosti kakva su hodočašća, tjedni molitveni sastanci, karitativna djelatnost i duhovno savjetovanje. To je ujedno i naziv internet portala na kojemu studenti zajedno sa svojim kapelanom raspravljaju o duhovnim i drugim životnim pitanjima i problemima. Članak prikazuje dosad ostvarene djelatnosti i pothvate, upućuje na planove i nade za budućnost te prikazuje neke značajke današnjega studentskog naraštaja u Osijeku., A student chaplain from the Holy Spirit Society has been active at the "Josip Juraj Strossmayer" university since Octobar 2006. This article shows the way the new chaplain settled in his new post and his first activities in the campus ministry in Osijek. We should especially point out "Duhos", the spirituality of students of Osijek. Duhos includes several activities such as pilgrimages, weekly prayer encounters, charity drives and spiritual counseling. Duhos is also the name of the Internet portal where students can chat with their chaplain on topics such as spirituality and other questions or problems. The article shows what has been achieved thus far, points to future plans and expectations and presents some important features of the student life in Osijek., Seit Oktober 2006 wirke ein Studentenkaplan aus Gemeinschaft des Heiligen Geistes an der Universität "Josip Juraj Strossmayer". Der Artikel lege Studentenpastoral in Osijek, anfängliches Zurechtfinden des neuen Kaplans und seine ersten Aktivitäten dar. Besonders solle man Duhos, Geistlichkeit der Studenten von Osijek hervorheben. Duhos schließe Aktivitäten, wie zum Beispiel Wallfahrten, wöchentliche Gebettreffen, karitative Tätigkeit und geistliche Beratung ein. Dies sei zugleich auch der Name vom Internetportal, an dem Studenten zusammen mit ihrem Kaplan geistliche und andere wichtige Lebensfragen und Probleme besprechen. Der Artikel zeige bisher verwirklichte Tätigkeiten und Unternehmen, verweise auf die Pläne und Hoffnungen für Zukunft und lege manche Merkmale der heutigen Studentengeneration in Osijek dar.

Razumijevanje anđela i demona u novozavjetnim spisima otkriva se u okviru povijesnih događaja novozavjetnih biblijskih zapisa. Isusovo javno djelovanje nije moguće zamisliti bez Njegovih velikih ozdravljena i izgona zlih duhova. Evanđelja svjedoče O Njegovim djelima i Božanskom naumu koji se obistinio u Isusu. Anđeli u svojim navještajima imaju značajnu ulogu jer je njihovo poslanje od Boga. Uočljivo je i koliko su Isusova djela čudesna i slava mnogih koji su se u Njemu prepoznali, kao i sablazan mnogih koji su Mu se protivili. U razumijevanju tih značajnosti, kako kod Isusovih izgona demona, tako i anđeoskih ukazanja, važno je poznavati i tadašnju kulturu i mentalitet židovskog naroda. U radu su analizirani etimologija anđela i demona, njihova hijerarhiju i narav, njihove osobitosti te djelovanje i uloga u Božjem naumu. Analiza evanđelista i njihovih izvještaja potvrđuje događaje koji su se zbili, iako među evanđelistima postoje određene razlike u oblikovanju teksta ili terminologiji. Demonska opsjednuća imaju veliku težinu na čovjekovo duševno stanje, fizičku i psihičku dobrobit. Težina opsjednuća razlikuje se od osobe do osobe i svaki slučaj je karakterističan za sebe. Prikazana su različita ponašanja demona u Kristovoj blizini te neizbježna poslušnost Isusove naredbe i riječi. Anđeoska ukazanja osvijetlila su mnoge značajnosti, njihova pojava čovjeka ostavlja zatečenim, čak i preplašenim, no oni svojim ohrabrivanjem i porukama pripremaju čovjeka na Božju riječ. Njihova su ukazanja veličanstvena, osobito u navještaju Radosne vijesti i ukazanju nakon Isusova uskrsnuća, kojem su žene na Isusovom grobu svjedočile. Understanding of angels and demons in New testament scriptures is revealed through historical occurrences of biblical scripture. Jesus' public engagement can not be conceived without including his healings and exorcisms of evil spirits. Gospels testify the veracity of his deeds as well as God's divine intention that came to realization through Jesus. In scripture angels have a partinent role which certifies their mission bestowed upon them by God, as well as the importance and impact they have on those encountered. We have noted the miracles of Jesus' acts, and the glory many have recognized in him, unlike those who were outraged and opposed. The ability of understanding features and response of exorcisms and angelic encounters, lies within knowing and understanding the culture and mentality of Jewish people at the time. The thesis displayed etymology of angels and demons, hierarchy and nature, including specifics regarding the role they have in God's divine intention. Analysis of the Gospels verify events taken place, regardless of few disparities among Evangelists whether in text formatting or terminology, the essence of their testimony is unaltered. Demonic possessions affect and weigh heavy on a person's mental state, physical and psychological well being. Severity of a possession differs from person to person and each case has its own specifics. A variety of demonic behavioral characteristics in the presence of Christ have been presented, as well as a demon's inevitable obedience to Jesus' word. Angelic encounters have brought light to many curiosities, their effect on people, encouragement and messages that bring people to a readiness and fulfillment of God's intention. Angel encounters are magnificent, especially seen in the proclaiming of Good News and apparition after Jesus's resurrection.

U ovom diplomskom radu istraživali smo biblijski temelj braka i obitelji oslanjajući se na biblijske tekstove u kojima pronalazimo njihovo utemeljenje. Koristeći metodu sinteze i dedukcije, cilj je bio pokazati zašto je baš biblijski temelj ovih dviju stvarnosti važan za čovjeka koji je pozvan u postojanje kako bi ispunio i ostvario Božji naum. Rad je podijeljen na tri poglavlja kroz koja će se postupnom razradom dati biblijski prikaz važnosti i značenja braka i obitelji. Prvim ili svećeničkim izvještajem o stvaranju istaknuto je stvaranje čovjeka na sliku i sličnost Božju. Model po kojem je čovjek, muško i žensko, stvoren je Isus Krist. Tako čovjek pojedinačno, ali i zajedno, u obiteljskom i bračnom zajedništvu, odražava sliku Logosa, Isusa. U drugom ili jahvističkom izvještaju o stvaranju teološki značaj ima poimanje rebra i pomoći, kao i ustanovljenje obitelji i ženidbe označene znakom jednog tijela. Ženidbena veza tako je obilježena jednošću i nerazrješivošću koju potvrđuje Isus u razgovoru s farizejima obrađenog kod sinoptika Mateja i Marka. Budući da ženidbeni savez može biti zloupotrijebljen, tada govorimo o požudi koja čovjeku onemogućuje gledati drugoga kao osobu, već kao predmet požude. Također, obradom dviju starozavjetnih knjiga, Pjesme nad pjesmama i Knjige o Tobiji, objašnjen je značaj dviju vrsta ljubavi, a to su eros i ethos. Treću, ujedno i najsavršeniju vrstu ljubavi (agape) obuhvaća peto poglavlje Poslanice Efežanima u kojoj smo od objašnjenja pada u prvi grijeh i biblijskom analizom pojmova straha (Božjega), podložnosti, poglavarstva, posvećenja došli do slike ženidbenog saveza koju sveti Pavao uspoređuje sa odnosom Krista i Crkve. Iz ustanove ženidbe proizlazi i ustanova obitelji kao zajedništva osoba koje čine sliku unutartrojstvene ljubavi Oca, Sina i Duha Svetoga. Poziv za darivanje i prokreaciju utkan je u čovjeka, te uključuje i poziv na odgoj djece u Kristu. Šesto poglavlje Poslanice Efežanima govori o moralnim dužnostima obiteljskog života koji obuhvaća odnos djece i roditelja. U tome ključnu ulogu ima četvrta Božja zapovijed, te povlašteno mjesto djece koje imaju kod Isusa. In this thesis we have explored the biblical foundation of marriage and the family relying on biblical texts in which we find their foundation. Using the method of synthesis and deduction, the aim was to show why the very biblical foundation of these two realities is important for a man called to exist in order to fulfill and realize God's plan. The paper is divided into three chapters through which the biblical account of the importance and significance of marriage and the family will be gradually elaborated. In the first or priestly account of creation highlights the creation of man in the image and likeness of God. The model by which man, male and female, is created is Jesus Christ. Therefore man individually, but also together, in family and marital union, reflects the image of the Logos, Jesus. In the second or Yahwistic account of creation, the notion of ribs and help has theological significance, as does the establishment of a family and marriage marked by the sign of one body. The marriage bond is accordingly marked by the oneness and indissolubility confirmed by Jesus in a conversation with the Pharisees dealt with by the synoptics Matthew and Mark. Since the marriage covenant can be abused, then we are talking about lust that prevents a man from seeing another as a person, but as an object of lust. Also, through the processing of the two Old Testament books, of the Song of Songs and the Book of Tobias, we explains the importance of two kinds of love, namely eros and ethos. The third and the most perfect kind of love (agape) includes the fifth chapter of the Epistle to the Ephesians, in which we come from the explanation of the fall into the first sin and the biblical analysis of the fears (of God), submissiveness, leadership, consecration led to a picture of the marital bond that St. Paul compares to the relationship between Christ and the Church. From the institution of marriage arises the institution of the family as the communion of persons who form the image of the inner love of the Father, the Son and the Holy Spirit. The call to giving and procreation is woven into man, and includes the call to raise children in Christ. The sixth chapter of Ephesians deals with the moral duties of family life, which includes the relationship between children and parents. The fourth commandment of God plays a key role in this, as well as the privileged place of the children they have with Jesus.

Novost Isusove Posljednje večere u kontekstu židovske Pashe se krije u razlamanju povijesnih događaja svetopisamskih tekstova i drevnih židovskih izvještaja te duhovnih previranja židovskog naroda. Isusov život i poslanje nemoguće je shvatiti bez razumijevanja židovskog mentaliteta i kulture, iako je Njegov život posve nov i drugačiji, sablazan u očima židovskih glavara. Naime, najvažniji povijesni događaj za Židove jest njihov izlazak iz egipatskog ropstva, kojeg su zatim proslavljali blagdanom Pashe i Beskvasnih kruhova svake godine u isto vrijeme iščekujući nov izlazak i novo stvaranje. Novozavjetni tekstovi svjedoče da se novi izlazak i novo stvaranje obistinilo u Isusu Kristu, koji koristi Mojsijeve i Jeremijine riječi pri uspostavi Novog saveza na Posljednjoj večeri i to koristeći elemente židovske pashalne večere (usp. Mt 26, 28; Mk 1, 4; Lk 24, 47; Dj 2, 38). Štoviše, Isus je prikazan i kao Novi Adam (usp. Rim 5; 7; 1 Kor 15, 20-24), jer uči čovjeka kako se sjećati rekavši „Ovo činite meni na spomen“, a spomen jest uzeti i jesti Njegovo tijelo, koje od čovjeka čini novo stvorenje (usp. Gal 6, 15; 2 Kor 5, 17; Ef 2, 15), ono čemu se nadao svaki Izraelac blagujući pashalnu večeru. U radu se najprije razlaže smisao i ustanovljenje Pashe na temelju čega se u drugom dijelu rekonstruira Posljednja večera i analizira ustanovljenje Euharistije kao nove Pashe zbog novosti koje je Krist unio u slavlje blagdana Pashe. U trećem dijelu je poseban osvrt na Ivanov izvještaj ustanovljenja Euharistije (usp. Iv 6), čime se pojasnila istovjetnost Posljednje večere sa Pashom i drugim elementima židovskog kulta i tako prepoznala ispunjenja starozavjetnih proroštva (usp. Iz 53; Jer 31, 31) odnosno Božjeg obećanja spasenja (usp. Post 3,15; Otk 21). Isto tako, dokazuje se kako su Posljednja večera, muka, smrt i uskrsnuće Isusovo jedno te isti događaj, na kojem svaki čovjek može participirati, zahvaljujući Božjoj ljubavi do kraja (usp. Iv 13, 1). U posljednjem dijelu rada, novost Isusove Posljednje večere u kontekstu židovske Pashe zaokružuje se aktualizirajući značaj odlaska na sv. Misu opisujući je kao svadbenu gozbu Krista i Crkve, „već da“, jer blagujući tijelo i krv čovjek postaje jedno s Kristom, ali „još ne“, jer smrt još postoji. The newness of Jesus' Last Supper in the context of the Jewish Passover lies in breaking down the historical events of biblical texts and ancient Jewish accounts and the spiritual turmoil of the Jewish people. Jesus’ life and mission are impossible to comprehend without an understanding of the Jewish mentality and culture, even though His life is completely new and different, a scandal in the eyes of Jewish leaders. Namely, the most important historical event for the Jews is their exodus from Egyptian slavery, which they then celebrated with the feast of Passover and Unleavened Bread every year at the same time expecting a new exodus and a new creation. New Testament texts testify that the new exodus and new creation came true in Jesus Christ, who uses the words of Moses and Jeremiah in establishing the New Covenant at the Last Supper using elements of the Jewish Passover (cf. Mt 26:28; Mk 1: 4; Lk 24, 47; Acts 2, 38). Moreover, Jesus is also portrayed as the New Adam (cf. Rom. 5: 7; 1 Cor. 15: 20-24), because he teaches man how to remember by saying "Do this in remembrance of me," and remembrance is to take and eat His body, which makes man a new creature (cf. Gal 6:15; 2 Cor 5:17; Eph 2:15). That is what every Israelite hoped for by eating the Passover. First thing which have been elaborated in this diploma thesis are the meaning and establishment of the Passover. Based on the first part, in the second part of the thesis the Last Supper have been reconstructed and the establishment of the Eucharist as the new Passover have been analyzed due to the newness that Christ brought into the celebration of the Passover. The third part signified to John's account of the institution of the Eucharist (cf. Jn 6), and pointed to the identity of the Last Supper with the Passover and other elements of the Jewish cult to see the fulfillment of Old Testament prophecies (cf. Is 53; Jer 31:31) or God's promise of salvation (cf. Gen. 3:15; Rev. 21). Finally, it is proved that the Last Supper, the Passion, the Death, and the Resurrection of Jesus are one and the same event, in which every man can participate, thanks to God's love to the end (cf. Jn 13: 1). In the last part of the thesis, the newness of Jesus' Last Supper in the context of the Jewish Passover is rounded off by actualizing the importance of going to St. Mass, describing it as the wedding feast of Christ and the Church that is “already” happening because by eating the flesh and blood man becomes one with Christ, but “not yet”, because death is still present.

Ovaj rad se bavi osobom Djevice Marije, Majke Božje. Prvi dio rada donosi pregled proglašenja četiriju marijanskih dogma donesenih kroz crkvenu povijest, uz objašnjavanje okolnosti njihova nastanka. Uz proglašenje dogma, spominje se i neprekinuta važnost koju su Blaženoj Djevici davali crkveni oci od najranijih dana crkvene povijesti. Sve to s ciljem da se ukaže kako je Marija oduvijek imala važnu ulogu u životu Crkve, od njezinih najranijih dana. Drugi dio rada donosi određene razloge za čašćenje Djevice Marije, te kako Marija i danas ostaje bitna poveznica ljudi, posebice mladih, sa Spasiteljem. Uz to se spominje i Marijina uloga u Crkvi danas, te važnost pridavanja iste pozornosti Djevici u današnje vrijeme kako je to i nekad bilo. This paper deals with the person of Mary, Mother of God. The first part of the paper introduces four Marian dogma as they were proclaimed through the Church's history, alongside the explanation of circumstances of their proclamation. Along with the dogma, the continuous importance which was given to the Blessed Virgin by the holy fathers from the earlies days of Church's history, is also mentioned. The aim of this paper was to point to the fact that Mary has always had an important role in the life of the Church, ever since its beginnings. The second part of the paper brings forth some specific reasons as to why Mary should be honored, as well as why Mary is still an important link of the people, especially young ones, with the Savior. Mary's role in the Church today is also mentioned, as well as the importance of giving her the same attention as she had before.

U ovom diplomskom radu istraživali smo blaženstvo „čistih srcem“ u Matejevom evanđelju. Cilj je bio pokazati zašto je baš čistoća srca jedan od Isusovih zahtjeva koji traži od svojih učenika kako bi postigli Kraljevstvo Božje, koristeći metodu sinteze i dedukciju. Rad je podijeljen na tri poglavlja. Kroz sva tri poglavlja se stupnjevito nastoji dati jedan teološki prikaz važnosti te samog značenja blaženstva „čistih srcem“. Matej je svoje Evanđelje napisao za svoju zajednicu, obraćene Židove na kršćanstvo, koja je prihvatila Isusa Krista kao Mesiju, a u kojemu se ostvarilo ispunjenje Božje volje. Krist je ispunio Mojsijev zakon i tako donio ljudima novi zakon ljubavi prema kojemu trebaju djelovati kako bi postigli Kraljevstvo Božje, a za koje je potrebno imati čisto srce. Naime, Matej ne želi da njegova zajednica samo izvanjski obdržava Zakon, već traži od njih da ga vrše, upućujući ih tako na njihovu nutrinu. Zato stavlja naglasak na čistoći srca, koju nam donosi u blaženstvima s kojima započinje Govor na gori, kao novom stavu prema Zakonu. Ukoliko je srce pokvareno, utoliko su pokvareni i njegovi odnosi prema Bogu, drugima i samome sebi. Isus Krist donosi blaženstva kao čestitku za ostvarenje Kraljevstva Božjega. On nam je svojim životom pokazao primjer potpune čistoće srca i zato nasljedujući ga u svakodnevnom životu, poput njega ćemo moći gledati Boga kako nam je i obećao već ovdje na zemlji do trenutka kada ćemo ga vidjeti onakva kakva jest. Sveci poput Augustina, Franje Asiškoga, Majke Terezije i Ivana Pavla II. svjedoci su važnosti blaženstva „čistih srcem“ koji su svojim primjerom života dokazali ostvarenje tog blaženstva. In this graduate thesis, we explored the beatitude of the "pure in heart" in Matthew's Gospel. The goal was to show why purity of heart is one of Jesus' demands on his disciples to attain the Kingdom of God, using the method of synthesis and deduction. The thesis is divided into three chapters. Throughout all three chapters, an attempt is made to give a theological representation of the importance and very meaning of the beatitude of the "pure in heart". Matthew wrote his Gospel for his community, the converted Jews to Christianity, who accepted Jesus Christ as the Messiah, and in whom the fulfillment of God's will was accomplished. Christ fulfilled the law of Moses and thus brought to men a new law of love according to which they must act in order to attain the Kingdom of God, for which it is necessary to have a pure heart. Namely, Matthew does not want his community to only externally observe the Law, but asks them to carry it out, thus directing them to their interior. That is why he emphasizes the purity of heart, which he brings to us in the beatitudes with which the Sermon on the Mount begins, as a new attitude towards the Law. If the heart is corrupt, so are its relationships with God, others, and itself corrupt. Jesus Christ brings the beatitudes as a congratulation for the realization of the Kingdom of God. He showed us with his life an example of complete purity of heart and therefore by following him in everyday life, like him we will be able to see God as he promised us already here on earth by the time we see him as he is. Saints such as Augustine, Francis of Assisi, Mother Teresa, and John Paul II. they are witnesses to the importance of the beatitude of the "pure in heart" who, by their example of life, have proved the realization of that beatitude.

Ivanovo se evanđelje zbog svojeg stila i načina pisanja razlikuje od sinoptika. Kod Ivana imamo osjećaj kao da govori uzvišeni Jaganjac Božji, Mesija, Kralj, dok je kod sinoptika u središtu navještaj kraljevstva Božjeg. Glavna tema evanđelja je vjera ivanovske zajednice koja se suprotstavlja židovskoj nevjeri. Ivanovo evanđelje najviše govori o važnosti Duha Svetoga, te se još naziva i „duhovno.“ U radu se s posebnom pažnjom analizira uloga Duha Svetoga u pashalnom misteriju na temelju tri biblijska teksta: Iv 14, 15-31; Iv 16, 4-15; Iv 20, 19-23. U tekstovima Isus svojim učenicima na posljednjoj večeri obećava Duha Branitelja. Da bi došao „drugi“ Branitelj, Isus mora otići. Isus će poslati Duha Svetoga od Oca, a Branitelj će ih hrabriti i produbljivati Kristove riječi. Učenici su zbunjeni, no, Isus je svjestan zadaće koju je dobio od Oca. Tijekom mukotrpnog sudskog procesa, nakon poniženja, Isus hrabro korača prema smrti na križu, tj. prema svojoj proslavi. S jedne strane, Isusova smrt na križu znači razlijevanje Duha njegovim sljedbenicima, dok s druge strane se dokazuje da je Isus pashalno janje koje se žrtvuje za čitavo čovječanstvo. Nadalje se u radu dokazuje da je Duh Sveti treća božanska osoba, da je član Presvetog Trojstva, te da je i sam Bog. Iako se za njega često zna reći da je „nepoznati“ Bog, on je itekako bitan u Trojstvu. Budući da su se kroz povijest pojavila kriva naučavanja o Duhu, u radu se na temelju spisa Atanazija, Bazilija Velikoga i Grgura Nazijanskog iz ivanovske perspektive, progovorilo o Duhu kao o Bogu i samim time ravnopravnom članu Trojstva. Problem između Istoka i Zapada nastaje dodatkom Filioque u Nicejsko – carigrasko vjerovanje u 6. stoljeću. Taj se problem nastojao riješiti na raznim saborima, no ostao je neriješen do današnjih dana i jedan je od uzroka raskola Istoka i Zapada. The Gospel of John differs from the Synoptics in its style and manner of writing. In John’s Gospel we have the feeling that the exalted Lamb of God, the Messiah, the King, is speaking, while in the Synoptics the proclamation of the kingdom of God is at the center. The main theme of the Gospel is the faith of the John’s community which opposes Jewish unbelief. The Gospel of John speaks most of the importance of the Holy Spirit and is also called “spiritual.” The paper analyzes the role of the Holy Spirit in the Paschal Mystery based on three biblical texts: Jn 14: 15-31; Jn 16: 4-15; Jn 20: 19-23. In those texts, Jesus promises his disciples the Spirit, a mighty Defender at the Last Supper. For the "other" Defender to come, Jesus must leave. The Defender will encourage them and deepen the words of Christ. The disciples are confused, but Jesus is aware of the mission he received from the Father. During the arduous trial, after the humiliation, Jesus bravely steps towards his death on the Cross, i.e. towards his glorification on the Cross. On the one hand, Jesus’ death on the Cross means the sending of the Spirit to his followers, while on the other hand, it is proved that Jesus is the Passover lamb sacrificed for all mankind. Furthermore, the paper proves that the Holy Spirit is the third divine person, that he is a member of the Most Holy Trinity, and that he is God himself. Although he is often said to be an "unknown" God, he is very important in the Trinity. Since false teachings about the Spirit have appeared throughout history, the paper, based on the writings of Athanasius, Basil the Great and Gregory of Nazianzus, discusses the Spirit as God and thus as an equal member of the Trinity from John's perspective. The problem between the East and West arises with the addition of the Filioque to the Nicene-Constantinople Creed in the 6th century. This problem was tried to be resolved at various Councils, but it has remained unresolved to this day and is one of the causes of the schism between the East and West.

U ovom diplomskom radu istraživali smo milosrđe u Ivanovom evanđelju. Cilj je bio dokazati da se u kontekstu evanđelja krije ideja milosrđa. Rad je podijeljen na četiri poglavlja. U prva tri poglavlja naglasak je na teološkom prikazu ideje milosrđa u Ivanovom evanđelju, a u četvrtom poglavlju egzegetskom analizom ulomaka dokazali smo da se Božje milosrđe potvrđuje u poslanju Sina Božjega, Njegovom neprestanom opraštanju grijeha i na kraju u daru Duha Svetoga. In this graduate thesis, we will talk about mercy in the Gospel of John. The paper is divided into four chapters. In the first three chapters the emphasis is on the theological presentation of the idea of mercy in the Gospel of John, and in the fourth chapter we will prove by exegetical analysis of fragments that God's mercy is confirmed in the mission of the Son of God, his constant forgiveness of sins and the gift of the Holy Spirit.

Ivanovo je evanđelje zbog duboke teologije i uzvišenog stila ponijelo naslov cvijet evanđelja. Iako se već na prvi pogled razlikuje od sinoptika, Ivan, baš kao i oni, piše u skladu s potrebama svoje zajednice. Ivanova je zajednica vjerojatno živjela u sukobu s neobraćenim Židovima, stoga je autor hrabri za život u vjeri. Glavna svrha zbog koje Ivan piše je vjera, stoga ono nosi naziv i Evanđelje vjere. Sve susrete i sva znamenja Ivan donosi s ciljem da čitatelj povjeruje da je Isus Mesija. Vjeri koju u Evanđelju ispovijedaju pogani, bolesni, žene i ostale marginalizirane skupine, Ivan suprotstavlja pojam židovske nevjere. Autor posebice ističe vjeru žena pred vjerom muškaraca. Žene su te koje, grješne i odbačene, nailaze na Isusov oprost i milosrđe, te po svojoj vjeri spoznaju da je On obećani Spasitelj. Tri su takve žene protagonistice ovoga rada, to su: Samarijanka (Iv 4, 1 – 42), javna grješnica (8, 1 – 11) i Marija Magdalena (20, 11 – 18). Analizom svake perikope dobiva se uvid u njihove osobitosti, koje se na kraju mogu sintetizirati u najvažniju karakteristiku koja ih povezuje: svaka od ove tri žene je u početku odbačena i prezrena, najprije samim time što je žena, a onda zbog svojih grijeha. U Isusu ove žene pronalaze smisao za kojim tragaju i napuštaju svoj stari način života. One po daru njegovog oproštenja grijeha spoznaju da je Isus Mesija. Isus stoga svakoj od njih namjenjuje posebnu ulogu u širenju svog Kraljevstva: Samarijanka k Isusu dovodi svoj poganski narod, javna grješnica je svjedokinja kako su Božja ljubav i milosrđe iznad svakoga ljudskog zakona, a Marija Magdalena je prva osoba koja je susrela Uskrsloga. Može se dakle zaključiti kako svaka od ovih žena po svojoj vjeri postaje navjestiteljica Radosne vijesti. Ta činjenica predstavlja veliku promjenu s obzirom na dostojanstvo i položaj žene u Starom zavjetu: žena Staroga zavjeta je ili u potpunosti obespravljena i smatrana navoditeljicom na grijeh, ili ona koja rađa nosioce obećanja (Sara, Rebeka, Rahela) i izbavlja narod iz opasnosti (Debora, Betulija, Judita). Promjena započinje kad Bog za Majku Spasitelja svijeta odabire Mariju, koja je i danas najveći uzor vjere. Ženino dostojanstvo vraća sam Isus, čineći ih, od dotada obespravljenih članova zajednice, aktivnim sudionicama Božjeg kraljevstva, te je to jedini ispravan primjer kojeg bi Crkva trebala slijediti i danas. Because of its deep theology and sublime style, the Gospel of John bore the title of the flower of gospels. Although at first glance different from the synoptics, John, just like them, writes according to the needs of his community. John's community probably lived in conflict with unconverted Jews, so the author encourages his people to live in faith. The main purpose for which John writes is faith, therefore the gospel is called the Gospel of faith. John brings all the encounters and all the signs in order to make the reader believe that Jesus is the Messiah. The faith espoused in the gospel by the Gentiles, the sick, women and other marginalized groups contrasts the Jewish unbelief. The author particularly emphasizes the faith of women before the faith of men. It is women who, sinful and rejected, come to Jesus' forgiveness and mercy, and by their faith they know that He is the promised Savior. Three such women are the protagonists of this work, and those are: the Samaritan woman (John 4: 1 – 42), the public sinner (8: 1 – 11), and Mary Magdalene (20: 11 – 18). The analysis of each pericope gives insight into their peculiarities, which can eventually be synthesized into the most important characteristic that connects them: each of these three women is initially rejected and despised, first by being a woman and then by her sins. In Jesus, these women find the meaning they seek and abandon their old way of life. They, through the gift of his forgiveness of sins, realize and believe that Jesus is the Messiah. Jesus therefore assigns a special role to each of them in the expansion of His Kingdom: the Samaritan brings gentile Samaritans to Jesus, the public sinner witnesses the love and mercy of God are above every human law, and Mary Magdalene is the first person to meet the Risen One. It can therefore be concluded that each of these women, by their faith, becomes a herald of the Good News. This fact is a major change considering the dignity and position of the woman in the Old Testament: the woman of the Old Testament is either completely disenfranchised and considered a sinner, or one who gives birth to the promise holders (Sarah, Rebecca, Rachel) and saves the people from danger (Deborah , Betulia, Judith). The change begins when God chooses Mary for the Mother of the Savior of the World, who is still the greatest model of faith today. The women's dignity restores Jesus himself, making them, from disenfranchised members of the community, to active participants in the kingdom of God, and this is the only proper example the Church should follow today.