Search

U kontekstu u kojem se u kulturi sve više naglašavaju ideje društvenog uključivanja i korisničkog iskustva, prakse koje su nekada činile osnovnu misiju i središnja područja djelovanja kulturnih centara, poput cjeloživotnog obrazovanja, difuzije kulture, širenja, uključivanja i inicijacije publike, sada postaju sastavni dio rada šireg kulturnog sektora, dok je naslijeđena infrastruktura kulturnih centara nakon tranzicije ostala „nevidljivom“ i zanemarenom. U ovom će se izlaganju stoga adresirati pitanje uloge kulturnih centara u razvoju lokalnih zajednica u ovakvim novim i izmijenjenim okolnostima te funkcije kulturnih centara u gradu Zagrebu kao nacionalnom i urbanom središtu, pa tako i središtu kulturnog života. U Zagrebu pored brojnih javnih kulturnih ustanova i niza drugih kulturnih organizacija u neprofitnom i profitnom sektoru djeluje i 16 centara za kulturu. Njihovo smještanje u različite dijelove grada utjecalo je na razvoj njihove uloge, kulturnu ponudu i sadržaje, ali i njihove metode integracije građana i lokalne zajednice u svakodnevni rad i program. U izlaganju se koriste rezultati kvalitativnog istraživanja, intervjua s ravnateljima zagrebačkih kulturnih centara (N=9) te kvantitativnog anketnog istraživanja na slučajnom uzorku građana Zagreba (N=1000) o percepciji i posjećenosti kulturnih centara i drugih kulturnih ustanova u Zagrebu. Rezultati pokazuju da je dvojaka – društvena i kulturna – funkcija kulturnih centara prepoznata od strane dijela građana, no mnogi građani nemaju naviku odlaska u kulturne centre. Iz perspektive ravnatelja kao najveće prepreke u funkcioniranju identificirali smo zastarjelu infrastrukturu te nedorečenu ulogu koju kulturni centri zauzimaju u kontekstu kulturne politike.

Monografija prikazuje istraživanje koje raščlanjuje načine medijskog izvještavanja o migrantima i izbjeglicama u hrvatskim nacionalnim, regionalnim i lokalnim medijima tijekom 2018. i 2019. godine koristeći kvantitativnu i kvalitativnu analizu sadržaja. Pri tome se nastoji utvrditi učestalost pojavljivanja medijskog sadržaja, ključne tematske kategorije izvještavanja te dominantne značajke izvještavanja o migrantima/izbjeglicama/azilantima, a koje mogu (su)oblikovati stav opće populacije.

Ako pođemo od obilježja dominantnog medijskog izvještavanja u istraživanju u kojem smo kvalitativnom analizom sadržaja obuhvatili 3044 članaka objavljenih tijekom dvije godine (2018.– 2019.) koji se odnose na fenomen migracija, u lokalnim, regionalnim i nacionalnim medijima, ovdje se daju preporuke koje se odnose na pojedinačne medijske prakse novinara/novinarki na temu izvještavanja o migracijama, azilu, izbjeglištvu i integraciji u Hrvatskoj.

U radu se prezentiraju rezultati istraživanja reprezentacija migranata u hrvatskim medijima tijekom 2018. i 2019. godine, s posebnim fokusom na reprezentacije izbjeglica. Analizirano je ukupno 3044 medijskih članaka iz 9 nacionalnih medija, 2 regionalna te 12 lokalnih medija koji dosegom publike pokrivaju lokalne zajednice u kojima su programom preseljenja smještane izbjeglice. Rezultati kvalitativne analize sadržaja pokazuju da se u ovom razdoblju o migrantima primarno izvještavalo unutar teme sigurnosti i politike, nakon čega slijede teme međunarodnih odnosa, migrantske rute, integracije te druge manje zastupljene teme (mediji i društvene mreže, pravosuđe, humanitarne aktivnosti, ostalo). Općenito govoreći u ovom razdoblju izvještavanje je obilježeno s dva paralelna procesa: s jedne strane izražena je tema sigurnosti u vezi migracijskih i azilnih fenomena i procesa s obzirom na europske i nacionalne politike koje naglašavaju prioritet zaštite granica i teritorija, te s druge strane tema integracije isključivo onog dijela izbjeglica koji su obuhvaćeni programima preseljenja i u kasnijoj fazi integracijskim politikama. Kako naša analiza pokazuje, na taj način se medijski konstruiraju „migranti“ kao neželjeni, lažni i ugrožavajući, nasuprot „izbjeglicama“ koje se konstruira kao „vjerodostojne žrtve“ kojima je potrebno osigurati dom i sigurnost. Medijske reprezentacije su u tom smislu sukladne strateškim orijentacijama nacionalne migracijske politike na rubu Schengena jer se u medijima konstruiraju stare/nove distinkcije koje odražavaju nastojanja istovremenog zaustavljanja neželjenih migracija na granicama nasuprot kontroliranog prihvata i integracije poželjnih profila izbjeglica. Riječ je o diskurzivnoj proizvodnji razlika koja čini konstantu u službenom državnom diskursu i ujedno temeljni ključ za razumijevanje medijskih reprezentacija migrantskih pitanja u promatranom razdoblju.

The paper focuses on discourses and representations of migrants in the media. It is extended upon a theme analysis of dominant news portals in Croatia, conducted by using a data base of 3044 articles in a two-year period (2018-2019). The media articles included in the data base were identified according to key concepts: migrants/refugees/asylum seekers. They mainly referred to migrations that occurred as a result of the war in Syria but also included migrations from other Middle Eastern countries. The theme analysis showed that migrants were primarily linked to the theme security: security of borders, territory and people. In addition, the representation of “migrants” considerably differed from the ways “refuges” were discursively constructed: while “refugees” were depicted as victims in need, “migrants” were demonized and continuously depicted as perpetrators, invading the state territory, creating “problems” for the repressive institutions but also the local people. In this paper we use discourse analysis and focus on the representation of migrants as a specific category. We situate these representations within the broader frame of racist ideologies “curved out” in the media as a place where ideas and ideologies about race are articulated, transformed and elaborated (Hall, 2003) We aim to identify the language used in the discursive constructions of migrants as a threat, directing our attention to ways in which language was used to create distinctions between “us” and “them”. In the analysis, we particularly focus on Stuart Halls (2003) concepts of “overt racism” in which open coverage is given to positions that are openly racist, and “inferential racism” by which representations are naturalised and appears as a set of unquestioned assumptions. The results of the analysis are situated in a broader theoretical perspective following Etienne Balibar (1991) and the ways in which neo-racism as an ideological formation is expressed. Ways of mapping neo-racism includes the use of cultural differences as substituted to biological ones, in which groups are not viewed as superior/inferior but as incompatible in terms of traditions and ways of life. The preliminary findings suggest that both cultural and biological racism are identifiable in the media representations, and we will outline the discursive practices involved. While cultural racism is identified through the claim that they are “just culturally different”, biological racism is identified in the way in which, in order to discursively create hierarchies of superiority and inferiority, migrants are dehumanized, by using analogies to the animal world and transforming them to “hunting material”.

Ovaj tekst donosi uvid u rezultate istraživanja o uvjetima, načinima, procesima i stanju sudioničkog upravljanja na primjeru Lazareta ; kao i uvid u perspektive i mogućnosti budućeg razvoja Lazareta kao društveno-kulturnog centra temeljenog i otvorenog prema društvenim i kulturnim potrebama zajednice. Istraživanje je provedeno kao jedna od aktivnosti u sklopu projekta «Mjesto zajednice - razvoj društveno-kulturnog centra u Lazaretima». Projekt «Mjesto zajednice - razvoj društveno- kulturnog centra u Lazaretima» nastao je zajedničkim radom i promišljanjem organizacija civilnog društva u Lazaretima: Art radionice Lazareti, Deša - Dubrovnik, Studentskog teatra Lero te u partnerstvu s Gradom Dubrovnikom i Dubrovačkim ljetnim igrama te je 2018. godine prijavljen na javni poziv „Kultura u centru- potpora razvoju javno-civilnog partnerstva u kulturi“. Javni poziv objavilo je Ministarstvo kulture Republike Hrvatske ciljem razvoja dobrog upravljanja u kulturi jačanjem suradnje organizacija civilnog društva i javnog sektora te dodatnim razvojem njihovih kapaciteta u tom području. Projekt je sufinanciran iz Europskih socijalnih fondova (85%) te iz hrvatskog državnog proračuna (15%).„Mjesto zajednice“ projekt je usmjeren prema lokalnoj zajednici, organizacijama i institucijama koje djeluju i rade u Dubrovniku i Lazaretima, dok mu je glavni cilj razvoj kompleksa Lazareti u smjeru horizontalno integriranog te programski povezanog društveno-kulturnog centra, uz unapređenje kapaciteta, produktivnosti i suradnje svih njegovih aktera.

Research findings on social movement demobilization promote different explanations for the role of repression in killing a movement. While coercive actions employed by political authorities can result in termination of dissent, repression can also often breathe new life into a movement and lead to an increase in membership and public support (Davenport, 2015). In this paper we explore dynamics of war veterans' protests in Croatia and strategies undertaken by political authorities aiming to the demobilization of veterans and reduction of public support for their cause. We analyze veterans' understanding of politics as a field of particularistic battles and framing of their own position as national moral authority whose main concern is national interest. Starting from traditional understanding that put emphasis on direct interaction and use of force, we draw on the approach to repression as "an act of strategic communication" (Koopmans, 2005) in order to show how the political authorities strategically used non-violence and avoidance of direct confrontation as means for gaining legitimacy, exposing veterans as a violent group and subverting the veterans' movement. In developing our arguments we use examples from two massive war veterans’ mobilizations in Croatia in 2013 and 2015 and an analysis of 26 interviews with representatives of Croatian war veterans' organizations.

U protekla dva desetljeća pitanje veteranskih privilegija je imalo stalnu prisutnost u javnim raspravama o nejednakostima u hrvatskom društvu. No, iako ratni veterani čine značajan udio u ukupnoj nacionalnoj populaciji spram kojih su izgrađene i široke posebne mjere socijalne politike, pitanje ratnih veterana nije sustavno obrađivano u znanstvenim studijama. Već sam nedostatak dostupnih podataka iz državnih institucija ili malobrojnost provedenih znanstvenih istraživanja, i to disproporcionalno javnoj vidljivosti veteranskih grupa, izdvajanjima iz državnog budžeta i veteranskom udjelu u nacionalnoj populaciji, nam u određenoj mjeri ukazuje na povlašteni status ratnih veterana u hrvatskom društvu. Hrvatske ratne veterane odnosno hrvatske branitelje se stoga može promatrati kao “hegemonijsku grupu” (Cowen, 2008), iako njeni članovi po različitim socio-demografskim odrednicama nisu homogeni. Cilj ovoga rada je problematizirati veteranski status i veteranske privilegije u hrvatskom društvu kroz pregled dosadašnjih različitih teorijskih pristupa ratnim veteranima. Nastojat će se ukazati na slabosti dominantnog pristupa u istraživanjima ratnih veterana u stabilnim demokratskim režimima, a u kojima se veterane promatra prvenstveno kao “grupu prava” (Prost, 1992) odnosno grupu definiranu primarno mjerama državne intervencije. Takav pristup, prvo, onemogućuje komparativne studije jer su veteranski statusi određeni različitim državnim definicijama (Dandeker et al., 2006) te, drugo, onemogućuje bavljenje veteranskim pokretom i organizacijama jer se veterane ne može prepoznati kao autonomnog društvenog aktera. U radu će se prezentirati dosadašnje spoznaje o veteranskoj populaciji u Hrvatskoj, uključujući i spoznaje o dinamici organiziranja ratnih veterana, te rezultati anketnog istraživanja provedenog 2015. godine na nacionalnom uzorku ratnih veterana koji, između ostaloga, ukazuju na prisutnost snažnog veteranskog identiteta.

“Headquarters for the defense of company” presents a unique phenomenon in the system of industrial relations in Croatia (Grdešić, 2007). This military inspired form of self-organization of workers in contesting the privatization, bankruptcies and other potentially harmful decisions on the company’s operations has become the dominant repertoire of workers’ protests in post-war Croatia . Several case studies showed that in their establishment and operation an important role, along with trade unions as traditional representatives of workers’ interests, played the veterans’ associations. Although the war veterans are one of the most powerful groups in Croatian society, comprising over 10 percent of the entire population, and in spite of the public salience of company-based war veterans’ organizations, their role in labor relations has not been previously studied. Thus, the aim of this paper is to explore the role of veterans’ organizations in commercial businesses, their modes of operation and linkages with trade unions. The paper is based on an analysis of key structural elements of veterans’ organizations and semi- structured interviews conducted with representatives of company-based veterans’ organizations and trade unions that operate in the same companies. The analysis will focus on the nature, goals and main visions and divisions of these organizations as well as their possible conflicting and/or productive interests and relations. By unfolding the matrix of relationship between these two contrasting paradigmatic figures, i.e. war veterans and workers as subjects with distinctive positions in different fields of political and economic division of labor, we will provide some important insights into nature of hegemonic relations in transitional societies

The majority of studies on war veterans in stable democratic regimes approached the veterans' issue from a social policy point of view. The underlying assumption of these studies is that war veterans present a social status group originally created and later maintained by the state by means of distinctive legal status provisions and special social security benefits grounded in military service to the state. Such over-determining link to the state proves to be problematic in transitional post-conflict societies where the dominant approaches aim at dissociation of war veterans from the state, i.e. war veterans are perceived as security threats and uncivil civil society actors that undermine democratization processes and therefore they are seen as temporary social group and transitional political subjects. The aim of this paper is to explore veterans' politics and organizing dynamics in Croatia in order to show how the war veterans, as paradigmatic political workers, rose to the political scene and subsequently secured uncontested privileged position in Croatian social and political system. Contrary to arguments that relate veterans' associations to top-down politics or define veterans' organizations as extension of former (para-)military life the paper will try to demonstrate more complex veteran-state- society relationship by approaching veterans as autonomous social actors and heterogeneous social group. The paper is based on survey data analysis of veterans' party preferences and political participation carried out in 2015, analysis of data from State registry on civil society organizations, and interviews with representatives of war veterans' organizations and state and political parties' officials.

Međugrupni sukobi karakterizirani velikim stradanjem i masovnom traumatizacijom nepovratno mijenjaju zajednicu. Ključno pitanje funkcioniranja zajednice u kojoj ranije sukobljene grupe nastavljaju živjeti je kako se mogu unaprijediti njihovi poremećeni odnosi. Pretpostavlja se da priznavanje odgovornosti za prouzročenu štetu i patnju i međugrupna isprika imaju važnu ulogu u prevladavanju posljedica sukoba i unaprjeđenje odnosa između grupa u zajednici, te da bi opraštanje moglo voditi pomirenju među grupama. U ovom kvalitativnom istraživanju postavili smo sljedeća istraživačka pitanja: Kako ljudi u zajednici pogođenoj ratom razumiju značenje kolektivne isprike i oprosta? Jesu li im to osobno važno? Misle li da je to značajno za njihovu etničku grupu i dobrobit zajednice u kojoj žive? Proveden je niz fokusnih grupa (11) i intervjua (12) s pažljivo odabranim heterogenim uzorkom Hrvata i Srba, stanovnika Knina i Vukovara (35 žena, 30 muškaraca ; u dobi od 20 do 78 godina ; zaposlenih i nezaposlenih ; svih razina obrazovanja ; hrvatskih branitelja i pripadnika srpske vojske ; osoba s velikim osobnim gubicima i bez njih). Analize su pokazale da sudionici ispriku i oprost ponajprije razumiju kao individualni čin, a ne međugrupni. Zapravo ne vide tko bi u ime grupe mogao dati ispriku i zatražiti oprost, odnosno tko bi oprost mogao dati. Smatraju da isprici mora prethoditi utvrđivanje istine o počinjenom nasilju i nanesenoj patnji, pa priznavanje krivnje, jer to isprici daje neophodnu uvjerljivost. Svakodnevne oblike suživota i funkcioniranja vide kao svojevrsni oblik međugrupnog oprosta. Pojedine primjere opraštanja osoba s gubicima doživljavaju kao iznimke, ali pozitivne i hrabre. Glavna pretpostavka unaprjeđenja odnosa Hrvata i Srba u Vukovaru je utvrđivanje istine o nestalim članovima obitelji s strane.

Official apologies in post-conflict societies have over the past few decades become a social norm in dealing with past injustices. Although it is held that apology contributes to social reconciliation and amends the past so it does not serve as an obstacle for peaceful intergroup relations, research of local understandings of the significance of apology in everyday life remains scarce. The aim of this paper is to explore different understandings and perceived modes of apology that are possible among members of the local post-war communities. The paper is based on 11 focus groups discussions undertook in Vukovar and Knin, two ethnically divided Croatian cities with different war histories. In each city groups of Serbs and Croats - the post-war youth, war victims, and people with no personal losses - discussed their perspectives of intergroup apology and forgiveness. Additionally 12 semi-structured interviews were conducted in both cities with Serbs and Croats who actively fought in the war on competing sides. The analysis focuses on the participants’ understandings of the meaning and performing apology, i.e. who should apologize and how, is it possible to apologize in the name of an ethnic group, are there any conditions to be met before the apology can be given or accepted, what are the preferred modes of apology in different communities and among different groups, and what is the relationship between apology and forgiveness. The results will be discussed by unfolding the meanings of intergroup apology and forgiveness in everyday life of the formerly belligerent groups.

Doktorski rad se bavi analizom vojnih prostora u Hrvatskoj kroz pristup društvene proizvodnje prostora te se obrađuju utjecaji koje vojska vrši na lokalnu zajednicu kroz vojno korištenje, regulaciju i reprezentaciju prostora. Nastoji se pokazati da su procesi monopolizacije nasilja od države rezultirali izolacijom vojske i stvaranjem specifično vojnog prostora koji je u modernom poretku odvojen od civilnoga društva. Promjene u vojskama zapadnih zemljama u posljednjih nekoliko desetljeća imaju pak za posljedicu restrukturiranje vojne i društvene sfere i u konačnici destabilizaciju razlika društvene i vojne sfere, civila i vojnika, rata i održavanja reda. Kao što društveni odnosi u procesu globalnoga restrukturiranja prolaze kroz procese deteritorijalizacije i reteritorijalizacije, tako i vojske u sve većoj mjeri djeluju u međunarodnim savezima i koalicijama. U radu se posebno analizira razvoj i transformacija Hrvatske vojske kroz procese prenamjene vojnih nekretnina i različite reformske inicijative koje u vojnu sferu unose tržišne mehanizme i koje za cilj imaju učinkovito korištenje prostornih i drugih vojnih resursa. Analiziraju se nove mjere regulacije i korištenja vojnog prostora kroz bilateralne i multilateralne vojne sporazume te različite civilne planove i razvojne strategije. Kroz studiju slučaja slunjskog vojnog poligona pokazuju se procesi stvaranja vojnog prostora i transformacije u transnacionalnu vojnu lokaciju. Rad predstavlja prvi pokušaj znanstvene analize vojnih prostora u Hrvatskoj i utjecaja vojne prisutnosti na lokalnu zajednicu.

Završetak Hladnoga rata je u zemljama zapadne Europe i bivšeg Varšavskog bloka donio značajne promjene u obrambenom sektoru, kao što je omogućio i šire razmjere i brže uvođenje promjena u državnim ekonomskim i društvenim regulatornim politikama. U svjetskim razmjerima je tada demilitarizano više od 8.000 vojnih područja koja su obuhvaćala više od milijun hektara zemljišne površine. Izmijenjena narav misije i svrhe vojske u društvu kao i uvođenje novih društvenih regulatornih politika vodilo je i promjenama u principima upravljanja prostornim resursima u obrambenom sektoru. Pomak od političko- ekonomskih na sigurnosno-ekonomska razmišljanja je značio očekivanje funkcioniranja po tržišnim principima što se očitovalo u procesima marketizacije, rastućem broju privatno-javnih partnerstava, privatizaciji različitih servisnih dijelova oružanih snaga idr. U Hrvatskoj proces prenamjene vojnih nekretnina traje od 1992. uz značajni podstrek nakon 2000. godine. Pri tome je taj proces netransparentan, bez jasnih i javno dostupnih kriterija, evaluacije prethodnih prenamjena i uzimanja u obzir širih društvenih posljedica. Prenamjena se odvija bez informirane javne rasprave i često bez uključenja lokalnih zajednica. Od početnih 657 vojnih nekretnina (bez stanova, garaža i poslovnih prostora) 1992. godine MORH je preuzeo na upravljanje 511, dok danas upravlja s 332 uz planirano daljnje smanjivanje koje bi u konačnici moglo rezultirati ukupnim smanjenjem na trećinu ili četvrtinu nekadašnjeg broja. U izlaganju se iznose osnovne karakteristike ovog procesa i pozitivnim i negativnim posljedicama koje on donosi u socioprostornom razvoju nekih hrvatskih gradova

Prikaz knjige: Pulska grupa (ur.), Grad postkapitalizma, Centar za anarhističke studije, Zagreb, 2010.

Knjiga predstavlja rezultate prvog empirijskog istraživanja u Hrvatskoj koje na sveobuhvatan način nastoji istražiti stavove i mišljenja hrvatskih građana o nekim traumatičnim mjestima iz novije hrvatske prošlosti. Autori u knjizi obrađuju temu prerade nasilne prošlosti kroz empirijsko istraživanje provedeno u Hrvatskoj tijekom 2006. godine. U prvom, uvodnom dijelu knjige se daje pregled dosadašnjih pravnih i teorijskih doprinosa u procesima suočavanja s prošlošću te se obrađuju povijesne odrednice i različiti društveni konteksti dosadašnjih iskustava u tom procesu, od postratne Njemačke, naslijeđa autoritarnih režima do zemalja s komunističkim nasljeđem. Drugi dio knjige predstavlja istraživački izvještaj koji se sastoji od metodološkog okvira i razultata istraživanja.

Lutz, Catherine (2001.) Homefront. A Military City and the American 20th Century. Boston: Beacon Press. 317 str.

Every transitional society that is faced with violent past goes through a process of destabilisation of previously established certainties and identity structures. Facts and past events that were once denied or excluded from dominant historical narratives are getting legitimacy in wider society and sometimes even offical recognition by the state. But such acknowledgment is not necessearly followed by the change in position of the victims in society or the visibility of the victims in the public arena. Although seemingly causally related these two spheres can be maintained separate due to complex processes of negation, displacement of perspectives, and attribution of moral values to the victims. The author will present results of a survey reserch that illustrate these problems in Croatia. The research was organized by Documenta-Centre for Dealing with the Past and carried out by Puls public opinion research agency in 2006 on a representative sample of Croatia's majority population (N=700), and two additional samples of Serbs (N=150) and Croats (N=150) from war-torn region

analiza radova Sabrine Ramet o ratovima u bivšoj Jugoslaviji.

The authors will discuss survey research results on coming to terms with the past in Croatia. The research was conducted in 2006 on a representative sample of Croatia's majority population (N=700), and two additional samples of Serbs (N=150) and Croats (N=150) from war-torn regions. The authors will give stress on two sets of questions: attitudes towards war victims and perception of different categories of victims (e.g. Serbian and Croatian victims, military and civil victims, etc.) and attitudes towards war crimes and responsibility. The results show that the perception of different categories of victims varies between Serbs and Croats. The same results also suggest that the moral judgements on innocence play important role in public's perception of the victims. Data related to questions of war crimes show that the majority of respondents are ready to acknowledge the existence of war crimes committed by the members of their own ethnic group, although such war crimes are evaluated differently in comparison to the crimes committed by members of the other ethnic group. In general the crimes committed by members of the other ethnic group are seen as planned, aimed against whole ethnic group, based on hate and are seen as crimes that cannot be justified. On the other hand, regardless of the nationality of the respondents, crimes committed by the members of one's own ethnic group are tended to be seen as individual, as crimes committed from necessity, aimed against particular individuals and which could even be justified. Furthermore, the results show that the respondents tend to attribute responsibility for other group's war crimes to a greater number of social groups as well as to the military commanders and, for war crimes committed by the members of their own ethnic group, to individual perpetrators only and to smaller number of social groups.

The authors will present some of the key findings of a research on dealing with the violent past in Croatia. The results are based on a survey research carried out in 2006 on a representative sample of Croatia's majority population (N=700), and two additional samples of Serbs (N=150) and Croats (N=150) from war-torn regions. Several issues that are placed at the centre of the processes of coming to terms with the violent past will be of a particular analytical concern: attitudes towards victims, war crimes and perpetrators, and the public support for war crimes trials. The first set of problems will be discussed through the results on how different categories of war victims are perceived among Serbs, Croats and the general public. Here, we will map present problems and raise additional questions regarding the battle for recognition of the victim's status in the public sphere. The second issue will be discussed through the data that reveal different perception of Croatian and Serbian war crimes, both among the Serbs and among the Croats. The third question will deal with perception and trust in domestic and international courts for war crimes.

The paper deals with social correlates of territorial transition with particular stress laid on the problem of disappearance of cultural codes and social norms. The influence of war crimes trials on the processes of communities' reconstruction is analysed through two elements: opposition between legal norms and moral norms of local community, and processes of nationalisation of urban space that unfolds through changes of street names, of urban architecture and symbolic representation of the city on postcards.

U radu se analizira godisnja komemoracija pada grada Vukovara i opisuje proces stvaranja simbola Vukovara u Hrvatskoj.

Author analyses the relationship between criminal trials at ICCs and reconciliation of local communities. Various empirical studies (e.g. Stover&Weinstein 2004) have showed there is no direct link between criminal trials (international, national, and local/traditional) and reconciliation. The author's central thesis is based on following arguments: 1. juridical processes based on dichotomies (guilt/innocence, criminal/victim, etc.) create a gap between the perpetrator and the victim which is rationally created and proves to be unstable at the level of everyday life of post-war communities ; 2. rationally created arguments and external efforts in reconstructing community necessarily destroy previous knowledge structures and bring into question moral order of community. Since the law is always on the side of multiple Other the social reconciliation based only on trials produces a society whose exemplary member suffers from a Forrest Gump syndrome. Gump embodies all the contradictory stories and different historical narratives present within a society and the price paid for such mechanical unity is absence of profound social values. Disembedded and released from all cultural boundaries, Forrest Gump is constantly running. At the end, running becomes his structural condition.

Predstavljeni su preliminarni rezultati istraživanja javnog mnijenja o suočavanju s prošlošću s naročitim naglaskom na stavove i iskustva populacije branitelja, lakših i težih hrvatskih i srpskih žrtava u Hrvatskoj te opće populacije u Hrvatskoj.

Predstavljeni su nalazi istraživanja nezavisnog kulturnog sektora u Hrvatskoj provedenog na mreži Clubture. Zastupljeni osnovni rezultati istraživanja su: profil organizacija nezavisne kulturne scene (prostorna distribucija, starost i organizacijska kultura), prostorni resursi organizacija, suradnički modeli i karakteristike suradnje organizacija nezavisnog kulturnog sektora.

Viđeni kao napadi na temeljne vrednote zapadne civilizacije, demokraciju, otvoreno društvo i građanska prava i slobode, teroristički napadi na Sjedinjene Američke Države 11. rujna 2001. godine imali su globalne implikacije. Autori analiziraju sigurnosne mjere i protuterorističke politike u različitim državama, a poglavito u SAD-u, koje su uslijedile kao reakcija ili posljedica pojave novog i globalnog tipa terorizma. Uvođenje izvanrednog stanja, promjene u zakonodavstvu te značajna ograničenja građanskih prava i sloboda imaju za posljedicu promjene u samim temeljima političke zajednice. Na taj način sredstva obrane postaju najjače oružje napadača. Pukotine i krizna žarišta unutar međunarodnog poretka, nastala uslijed sistemske nemoći nacije-države da adekvatno odgovori globalnom terorizmu i teroristima bez državljanstva, između ostalog upozoravaju i na nemogućnost promatranja i zaštite prava čovjeka izvan koncepta građanina.

The war has brought significant changes in the Croatian society including the very foundation of the Croatian state. In this paper author discusses deeper processes related to this change by analysing the construction of the central place of the Croatian national identity. The city of Vukovar, as is argued, became the symbol of the birth of Croatian state and of the sacrifice of the Croatian people. By creating “ place of memory” within the national space, that is by territorialization and localization of memory, a stable order was built in which a precise social and geographical location is assigned to war. This new order which superseded the state of emergency at the national level is still under constant threat of dissolution at the local level for inside the place of Vukovar the national narratives do not have the same stabilizing and ordering power. The combination of pre-war ethnic spatial population arrangement and post-war identities gave rise to very specific problems related to the sense of place and to the war memories among the citizens of Vukovar. In this context, newly created places act as other-oriented places and memories act as counter-memories.

Mnogi događaji vezani uz ratove na području biše Jugoslavije predmet su spora i neslaganja. Problem ne izvire samo iz mnogobrojnosti aktera uključenih u oružane sukobe ili nepotpune i nedostupne dokumentacije već i iz različitog tumačenja činjenica oko kojih prevladava konsenzus. No, usprkos značajnosti usuglašavanja oko temeljnih odrednica sukoba može se postaviti i pitanje koliku važnost u svakodnevnom životu građana na lokalnoj razini ima rješavanje općih kontorverzi? Dakle, u prostoru gdje su, s jedne strane, kauzalni procesi, prijelomne točke i ključne figure samo beživotne empirijske činjenice, dok su, s druge strane, ratna sjećanja živa i spontana, a prošlost i sadašnjost egzistiraju simultano. Vodeći se razlikovanjem mjesta i prostora sjećanja Pierra Nore, autor na primjeru Vukovara obrađuje politiku ratnog sjećanja i zaborava s fokusom na nacionalnu i lokalnu razinu te srpsku i hrvatsku perspektivu. Na nacionalnoj razini poseban naglasak se stavlja na procese teritorijalizacije sjećanja te apstrahiranje i evakuaciju Vukovara od njegovih stanovnika. Time se ratna prošlost vidi odvojenom od sadašnjosti, a rat se prikazuje kao fenomen koji se događao negdje drugdje. Na lokalnoj pak razini, gdje su prošlost i sadašnjost izvan sfere subordinacije, prisutne su svakodnevne borbe za priznanje partikularnih sjećanja u javnoj domeni. Spomenici, odvojena groblja i komemoracije, nazivi ulica i pregovori o statusu žrtve pokazatelji su disonantnog odnosa između srpskog i hrvatskog sjećanja. Podaci korišteni u radu prikupljeni su metodom polustrukturiranih intervjua i promatranjem sa sudjelovanjem za vrijeme boravka u Vukovaru kroz 2001. i 2002. godinu.

This paper is based on an ethnographic research conducted during the year 2001. and 2002. in the city of Vukovar. Several things make Vukovar an interesting example. First, it is the Croatian city most destroyed in the war and also the city that suffered the greatest number of casualties. Second, its pre-war ethnic structure was relatively heterogeneous. And third, this area was peacefully reintegrated into the Republic of Croatia. The problem of war memory will be discussed through two layers: national and local, and two conflicting perspectives: Serbian and Croatian. On the national level - because of the great number of civilian causalties and three-months resistance under the siege the city of Vukovar has become significant simbol of human sacrifice in Croatian national narrative. By gaining the highly important place in the national symbolic repertoar, the characteristics of Vukovarian locality have been reduced. Local memories are articulated through different victim organisations, comemoration events, etc. and represented in everyday urban life by war monuments and street names. The relationship between the Croatian and Serbian war memories is more antagonistic and dissonant than dialectical and productive one. This can be seen on numerous examples - from emphasising different time periods to different understanding of certain war events and their meanings. The existance of separated Croatian and Serbian memorial graveyards is the best expression of this incompatibility.

Studija obuhvaća komparativnu analizu prava i sustava skrbi vojnih invalida, veterana i njihovih obitelji u Hrvatskoj i jedanaest zemalja svijeta (SAD, Australija, Velika Britanija, Južna Koreja, Francuska, Njemačka, Slovenija, Rusija, Španjolska, Finska, Izrael)

Društveni život u Vukovara obilježava etnička polarizacija što ne treba čuditi s obzirom na ratne traume. No, ključni problem nije u tome što građani nisu odmah prevladali podijeljenost već što postoji opasnost da se društvena podijeljenost dalje potvrdi i trajno učvrsti u široj strukturi ukupnog urbanog života. Izbjegava se sustavno djelovanje u rješavanju konfliktnih etničkih odnosa, pa premda je u posljednje vrijeme u političkoj strategiji urbanog planiranja i djelovanja "pristranost" zamijenjena "neutralnošću" to nije dovoljno da bi se ostvarila rekonstrukcija zajednice i obnovilo međuetničko povjerenje.

The term ethnic mobilization, as used in this paper, refers to the process of reviving latent ethnic identities. More specifically, we investigate what has already been described as social situations in which ethnic roles that used to have less social importance are, under certain circumstances, pushed up towards the highest-importance end of the scale, as it was the case in former Yugoslavia. We are more interested in exploring mechanisms by which this process happens than in exploring causes of such situations. In order to enable the explorations, we construct an agent-based model, combining and trying to improve some of the previously used representations of social networks and collective cognitive structures involved in the development of identity shaping and collective mobilization mechanisms. The agents are characterized by four basic variables: ethnic membership (blue or red) ; degree of ethnic mobilization - the degree to which an agent identifies with its ethnic group ; degree of "civic mobilization" - the degree to which an agent is committed to the values of civil society (increasing ethnic mobilization is assumed to decrease the civic one) ; and degree of grievance - the variable describing agent's satisfaction with its conditions of life: economic, political, security and others. In addition, each agent possesses its own "social network" representing the other agents with whom it communicates (family, friends, colleagues, etc.), and whose state variables it can observe. Such observations influence the state of agent's variables. During the simulation agents receive appeals. Appeals are characterized by their source (blue, red or grey - neutral), and content (increase/decrease mobilization level). Appeals are meant to represent various means - media, public meetings, etc. - by which particular subjects - state, political organizations, ethnic leaders, non-governmental organizations, etc. - influence individuals' ethnic/civic orientation. Agents react to received appeals by changing their state variables. By varying the initial conditions of particular model settings (i. e. agent constellations, appeal frequencies, types and targets), as well as the parameters of agents' perception and processing mechanisms, we are able to explore the influence of those factors on the efficiency of ethnic mobilization process. Preliminary results obtained by executing the model on selected portions of parameter space are presented. Complex model's behaviors obtained with relatively simple mechanisms, as well as the model's high sensitivity on random variations in the initial distribution of mobilization intensity and social networks may serve as indicators of inherent limitations on predictability of mobilization processes.

Rad se bavi problemom rekonstrukcije socijalne zajednice na području s dubokim ratnim posljedicama. Primjer Vukovara je zanimljiv iz nekoliko razloga: to je grad u Hrvatskoj koji je pretrpio najveća razaranja s najvećim ljudskim žrtvama, prije rata je imao relativno heterogenu etničku strukturu stanovništva te se nalazi na području koje je pod pravni poredak republike Hrvatske integrirano mirnim putem. U postreintegracijskom periodu (od 1998. godine) vidljiva je tendencija polarizacije grada kao rezultat povratka stanovništva hrvatske nacionalnosti. Autor u radu izdvaja dva faktora koji su značajno pridonijeli polarizacijskim tendencijama (nacionalne agencije i strukturni faktori razdiobe stanovništva) te opisuje različite oblike koje podijeljenost poprima. Činjenica da je grad Vukovar danas prostorno izmiješan, no socijalno polariziran ima za posljedicu stvaranje granica te produciranje etničkih markera i razlika u svakodnevnom životu. Takva socijalna polarizacija ima posljedice, kako pokazuje autor, i na shvaćanje i upotrebu prostora. Prostori u gradu se definiraju procesima markiranja i kolonizacije te time poprimaju obilježja teritorija. Drugim riječima, razlike nastoje zadobiti potvrdu u prostoru-teritoriju, čime se socijalna polarizacija pretvara u prostornu što, onemogućavajući intergrupni kontakt, značajno otežava proces rekonstrukcije predratne zajednice. Rad se temelji na etnografskom istraživanju koje je uključivalo seriju polustrukturiranih intervjua i promatranje sa sudjelovanjem u periodu 2001. i 2002. godine.

Studija daje preliminarnu procjenu mogućnosti primjene formalnih modela društvenih sukoba pri analizi događaja i procesa vezanih uz Domovinski rat.

Studija daje prikaz dvaju izvornih modela iz kategorije formalnih modela društvenih sukoba: modela etničke mobilizacije zasnovanog na agentima i sistemsko-dinamičkog modela etničkog sukoba.

Studija daje pregled najrazličitijih formalnih modela vezanih uz problem društvenih sukoba (a posebno nasilnih sukoba) objavljenih u literaturi.

Rad se temelji na etnografskom istraživanju provedenom 2001. i 2002. godine u Vukovaru, gradu s najvećim materijalnim i ljudskim stradanjem u ratu 1991. u Hrvatskoj. Autor obrađuje specifičan fenomen socijalne polarizacije u prostorno etnički mješovitim susjedstvima, te posljedice koje takva situacija ima na shvaćanje i upotrebu prostora. Kao rezultat nacionalnog poretka stvari, dominantnog epistemološkog polja kroz čije kategorije se percipira stvarnost, produciraju se etničke granice i naglašavaju razlike koje u stresnoj prostorno mješovitoj postkonfliktnoj okolini traže potvrdu u prostoru-teritoriju. Markiranje i kolonizacija teritorija od određene etničke grupe u ovakvim situacijama ima funkciju zaštite osobne sigurnosti i stabilizirajući identitarni mehanizam. Autor zaključuje da translacija socijalne na prostornu polarizaciju u uvjetima etničke heterogenosti ima za posljedicu društveni život grada s punktualnim značajkama, otoke socijalnog života između kojih se nalaze nedefinirani i nesigurni prostori., This paper is based on an ethnographic research conducted during the year 2001. and 2002. in the city of Vukovar. Several things make Vukovar an interesting example. First, it is the Croatian city most destroyed in the war and also the city that suffered the greatest number of casualties. Second, its pre-war ethnic structure was relatively heterogeneous. And third, this area was peacefully reintegrated into the Republic of Croatia. Author examines a specific phenomenon of social polarization in spatially mixed neighborhoods and its consequences on understanding and the use of urban space. As a result of national order of things, a dominant epistemological field through which social reality is perceived, ethnic borders are produced and cultural differences are emphasized. In a very stressful post conflict and spatially mixed environment these ethnic borders tends to establish themselves in a space-territory. In such circumstances creation of a territory (by marking and colonization processes) has two important functions: protection of a personal security and identity-stabilizing mechanism. Author concludes that the consequence of translation of social to spatial polarization, in condition of ethnic heterogeneity, is punctuational social life. In other words, in a city of Vukovar islands of social life are present and between these islands there are undefined and unsafe spaces.

Međuetnički odnosi Hrvata i Srba u Vukovaru višestruko su narušeni zbog Domovinskog rata i srpske okupacije grada. Unatoč mirnoj reintegraciji Podunavlja hrvatsko-srpski odnosi nisu uspješno obnovljeni i Vukovar je danas etnički heterogen i socijalno polariziran grad. Napetoj atmosferi pridonose i nacionalistički narativi obiju strana koji potenciraju konstrukciju vlastitog kulturalnog identiteta naglašavanjem razlika spram druge etničke skupine. Takav je društveni kontekst dočekao 2013. godinu kada je Vlada RH na javne ustanove u Vukovaru postavila dvojezične natpise na hrvatskom jeziku i latinici te srpskom jeziku i ćirilici. Naime, prema Popisu stanovništva iz 2011. godine srpska nacionalna manjina čini više od jedne trećine stanovništva u Vukovaru, čime je ispunjen uvjet za ravnopravnu službenu uporabu manjinskog jezika i pisma temeljem članka 12. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina. Međutim, natpisi su ubrzo nasilno uklonjeni kao pokušaj opstruiranja uvođenja srpskog jezika i ćiriličnog pisma u javnu uporabu. Sljedećih nekoliko godina Gradsko vijeće Grada Vukovara sustavno je ignoriralo službene odluke Ustavnog suda RH kojima se potiče vukovarsku vlast da riješi pitanje manjinskih jezičnih prava u gradu, a situacija ni 2021. nije okončana. Desno orijentiranim hrvatskim strankama i braniteljskim udrugama ćirilica simbolizira ratna stradanja te ju stoga percipiraju kao prijetnju nacionalnom identitetu i ugrožavanje socijetalne sigurnosti. Srpska nacionalna manjina, s druge strane, smatra da joj se sabotira izražavanje jezično-kulturnog identiteta i zatiru manjinska prava zajamčena zakonom. Prema tome, ovoj je društvenoj skupini socijetalna sigurnost također ugrožena, a mjere i protumjere dviju strana mogu se tumačiti kroz koncept sigurnosne dileme. Konačno, analiza hrvatsko-srpskih odnosa u Vukovaru indikativan je primjer sukoba koji se transformirao iz vojnog ratovanja u simboličku borbu koja još traje. Interethnic relations between Croats and Serbs in Vukovar are severely impaired due to the Homeland War and Serbian control of the city. Despite the peaceful reintegration of the Danube region, Croatian-Serbian relations have not been successfully restored and today Vukovar is an ethnically heterogeneous and socially polarized city. Both sides perpetuate nationalist narratives and construct their own cultural identity by emphasizing the differences between the self and the other ethnic group, thus contributing to the tense atmosphere in the city. Such was the social context in 2013 when the Croatian Government displayed bilingual signs written both in the Croatian language and Latin script and the Serbian language and Cyrillic script on public buildings in Vukovar. According to the 2011 Census, the Serbian national minority accounts for more than one-third of the population in Vukovar, which meets the criterion for equality in the official use of a minority language and script, pursuant to Article 12 of the Constitutional Law on the Rights of National Minorities. However, the signs were soon destroyed as an attempt to obstruct the introduction of the Serbian language and Cyrillic script into public use. For the following few years, the Vukovar City Council systematically disregarded the official decisions of the Constitutional Court of the Republic of Croatia which urged the city authorities to address the issue of the minority language rights, but as of 2021, the situation has not been resolved. To Croatian right-wing parties and veterans’ associations, Cyrillic symbolizes war-related trauma, so they perceive it as a threat to their national identity and, consequently, societal security. The Serbian national minority, on the other hand, believe that their linguistic and cultural identity is sabotaged and that the minority rights guaranteed by law are undermined. Therefore, the societal security of this group is also threatened, and all the measures and countermeasures of both sides can be interpreted through the concept of security dilemma. Finally, the analysis of the Croatian-Serbian relations is also an example of the conflict that has transformed from military warfare into symbolic fighting that is still in progress.

U ovom diplomskom radu analiziran je prikaz hrvatskog vojnika u Domovinskom ratu u hrvatskoj kinematografiji koji je nastao kroz utjecaj politike, ideologije i propagande. Prikaz vojnika kao čovjeka od krvi i mesa koji se bori za svoje ideale izaziva suosjećanje i razvija osjećaj patriotizma kod publike što na kraju rezultira odobravanjem i pozitivnim gledanjem na cjelokupnu hrvatsku vojsku.

U ovom se radu govori o strategijama konzervativnih religiozno-političkih društvenih pokreta u Hrvatskoj. Strategije koje smo analizirali sastoje se od arena, tempiranja, targetiranja, taktika, diskurza i zahtjeva (Ganz, 2005; Meyer i Staggenborg, 2007; Jasper, 2004). Početna je teza bila da su konzervativni religiozno-politički pokreti u Hrvatskoj svoje strategije preuzeli od progresivnih društvenih pokreta (Robin, 2011). U prvom dijelu rada bavimo se definiranjem konzervativnih pokreta, zatim donosimo pregled važnijih akcija i inicijativa koje ilustriraju razvoj hrvatskih konzervativnih religiozno-političkih pokreta te njihovu analizu. Na posljetku se bavimo analizom strategija kojima se akteri ovih pokreta koriste, posebno naglašavajući važnost diskurzivnih praksi koje su uspješno aproprirali i koriste ih u pokušaju izvrtanja teza i oduzimanja ljudskih prava, što je potvrdilo početnu tezu. Namjera ovog rada je doprinijeti istraživanjima rastućeg fenomena društvenih pokreta s desne strane političkog spektra, s obzirom na to da nam u domaćoj literaturi nedostaje njihove sustavnije analize.