Kulturni centri i paradigme moderne kulturne politike u Hrvatskoj

U radu se analiziraju koncepcije kulturnih centara u okviru modernih paradigmi kulturnih politika u Hrvatskoj u duljem razdoblju. Kako se pokazuje, raznolike svrhe i koncepti kulturnih centara izražavali su s jedne strane konkretne kontekstualne okvire, a s druge specifične ciljeve koje su formulirali različiti politički i društveni akteri. Kulturni centri nastaju i kao prostori diseminacije kulturnih i političkih ideja i kao prostori proizvodnje, pa stoga objedinjuju napetosti i kontradikcije koje su ugrađene u njihovu strukturnu poziciju između kulturnih politika i proizvodnje kulture odozgo te kulturnog djelovanja i proizvodnje kulture odozdo. U inicijalnom razdoblju formuliranja moderne (građanske) nacionalne politike i kulture za vrijeme ilirskog pokreta kulturni centri imaju izraženu diseminacijsku ulogu, međutim vrlo ograničena dosega. Od prijeloma 19. i 20. stoljeća do prvih godina nakon Drugog svjetskog rata u fokus dolazi pitanje omasovljenja te se razvijaju ključni organizacijski modeli kulturnih centara koji se temelje na ciljevima različitih političkih aktera, od kulturnih i građanskih udruga preko masovnih pokreta do sve izraženije uloge države. Ovaj razvoj završava podržavljenjem kulturne sfere i pretvaranjem kulturnih centara u sredstvo transmisije kulture iz centra. Od 1960-ih s uvođenjem samoupravljanja uloga kulturnih centara redefinirana je u skladu s idejama kulturne demokracije, no ta uloga, paradoksalno, nije zadržana i u kulturnim politikama novog višestranačkog sustava. U tranzicijskom i posttranzicijskom razdoblju razvija se dvotračni sustav kulturnih centara, s jedne strane javni kulturni centri svedeni na poziciju prijenosa kulture i imitacije tradicionalnih kulturnih ustanova, a s druge strane društvenokulturni centri koje osnivaju i kojima upravljaju organizacije civilnog društva u kulturi i koji počivaju na idejama sudjelovanja, dijeljenja i priznanja različitosti.
The article analyzes the concepts of cultural centers within the framework of modern paradigms of cultural policies in Croatia over a longer period of time. As we show in this paper, diverse purposes and concepts of cultural centers have reflected, on the one hand, concrete contextual frameworks, and on the other, specific cultural policy goals formulated by different political and social actors. Cultural centers are formed both as spaces of dissemination and as spaces of production, and therefore unite the tensions and contradictions embedded in their structural position between cultural policies and production of culture from above and cultural action and production of culture from below. In the initial period of the formulation of modern (bourgeois) national politics and culture during the Illyrian movement, cultural centers had a pronounced dissemination function, but a very limited reach. In the period from the turn of the 20th century until the first years after the Second World War, the question of mass politics and culture came into focus and the key organizational models of cultural centers were developed, which were based on the goals of various political actors, from cultural and civic associations, through mass movements, and up to the increasingly prominent role of the state. This development ends with the nationalization of the cultural sphere and the transformation of cultural centers into a means of transmitting state culture. From the 1960s, with the introduction of self-management, the role of cultural centers has been redefined in accordance with the ideas of cultural democracy, but that role, paradoxically, has not been retained in the cultural policies of the new multiparty system. In the transitional and post-transitional period, a dual system of cultural centers develops, on the one hand, public cultural centers reduced to the position of transmitting culture and imitating traditional cultural institutions, and on the other, socio-cultural cen