Search

The aim of this multi-paper dissertation (i.e. Scandinavian model PhD thesis) was to address several of the gaps identified in the literature related to the assessment of individual differences in reasoning and decision-making quality, sometimes also referred to as rationality. In first two studies, we tested the construct validity of the cognitive reflection test (CRT) and its nonnumerical counterpart belief-bias syllogisms (BBS; Study 1) and investigated different ways and approaches to solving these tasks (Study 2). We concluded that CRT and another numerical test that does not contain lures are factorially indistinguishable and that lures do not play role in the success on or predictive validity of the CRT or BBS (Study 1). Additionally, we showed that in many cases when CRT and BBS tasks are solved correctly, they are solved relying solely on intuition and not analytical thinking. We conclude that these two tests are therefore not particularly good measure of reflection and analytical thinking engagement as thought before. In Study 3, across two studies, we examined a factorial structure of different cognitive biases tasks in a bid to understand the structure of rationality captured by these tasks and to validate identified rationality factor(s). In both studies, one-factor solution was the most appropriate and, to a large degree, explained by numerical abilities and thinking disposition called actively open-minded thinking (AOT; 61% of the rationality factor variance in Study 1 and 75% in Study 2). We conclude that cognitive biases tasks are highly heterogeneous and not particularly good solution for measuring rationality. Instead, we argue that individual differences in rational judgments and decisions matter are better captured by AOT. In Study 4, across three samples (undergraduates, employed participants and entrepreneurs), we showed that decision-making styles matter for various real-life and work-related outcomes, often adding explanatory power over cognitive abilities and personality traits. Finally, in Study 5, we examined the relevance of managerial AOT for positive organizational and employee-level outcomes. Over two studies, managers’ AOT correlated positively with range of positive personal and organizational outcomes. We concluded that concluded that it would be worthwhile to focus on AOT in selection for leadership positions as well as teach current leaders about the benefits and implementation of this way of thinking. In sum, results of our five studies point to the conclusion that how we think is as important, if not more, for consequential real-life outcomes, than how smart we are. What seem to be the most important is not to avoid decision-making and making them after the process of thinking in an actively open-minded way. Uvod Cilj ove disertacije sačinjene od više radova (tzv. Skandinavski model) bio je pozabaviti se identificiranim nedostacima u literaturi iz domene individualnih razlika u kvaliteti razmišljanja i donošenja odluka, odnosno iz domene racionalnosti. Ovi nedostaci se prvenstveno odnose na pitanja valjanosti nekih od najčešćih načina mjerenja racionalnosti i na gotovo potpuni nedostatak istraživanja individualnih razlika u racionalnosti i kvaliteti donošenja odluka u kontekstu rukovođenja, području u kojem su racionalne prosudbe i odluke od iznimne važnosti. Metodologija i rezultati pet istraživanja: U prvom istraživanju (n = 506 studenata) provjerili smo konstruktnu valjanost testa kognitivne refleksivnosti (eng. Cognitive Reflection Test; CRT), što je ustvari numerički test koji „mami“ ljude na davanje intuitivnih, ali netočnih odgovora, i silogizama s pristranošću uvjerenja (eng. Belief Bias Syllogisms; BBS) koji također „mame“ ljude nelogične, ali intuitivne odgovore. Iako se CRT najčešće naziva mjerom refleksivnosti ili sklonosti analitičkom mišljenju, neka prethodna istraživanja pokazala su da je visoko povezan s testovima kognitivnih sposobnosti, posebice numeričkih sposobnosti. Pitanje je, stoga, proizlaze li prediktivne sposobnosti ovog testa iz njegovih „mamaca“ ili samo iz činjenice da je dobra mjera kognitivnih sposobnosti. Koristeći pristup strukturalnog modeliranja, zaključili smo da su CRT i klasični numerički test (bez „mamaca“) faktorski identični, što znači da „mamci“ ne igraju ulogu u uspjehu na CRT testu kao ni u njegovoj prediktivnoj valjanosti. Slično tome, „mamci“ nisu bili zaslužni ni za prediktivnu valjanost BBS-a. Zaključak ovog istraživanja je da ova dva testa stoga nisu osobito dobra mjera kognitivne refleksivnosti kao što se prije mislilo. CRT zadaci se često koriste za ilustriranje teorije dvostrukog procesiranja u praksi. Pritom se uobičajeno misli da se CRT zadaci rješavaju sekvencijalno: osoba prvo proizvede intuitivni, ali netočan odgovor na koji je „namamljena“, a tek zatim, ako uspije detektirati da je nešto neobično s ovim odgovorom, se može angažirati u analitičkom mišljenju i pokušati izračunati točan odgovor. Međutim, u zadnjih nekoliko godina pojavila su se istraživanja koja su pokazala da nezanemariv broj ljudi CRT i slične zadatke rješava intuitivno točno, bez oslanjanja na analitičko mišljenje. Stoga je cilj našeg drugog istraživanja bio, koristeći dvije različite paradigme, provjeriti pretpostavku postojanja različitih načina rješavanja CRT zadatka, te ispitati koje sposobnosti, dispozicije i znanja stoje u podlozi tih različitih pristupa. Kroz dva istraživanja (n1 = 506, n2 = 83), pokazali smo da se u mnogim slučajevima CRT i BBS zadaci točno rješavaju oslanjajući se isključivo na intuiciju, a ne na analitičko razmišljanje. Ove intuitivno ispravne odgovore u pravilu daju ljudi najviših kognitivnih sposobnosti i najrazvijenije sklonosti prema analitičkom mišljenju. Naši rezultati potvrđuju hibridnu teoriju dvostrukog procesiranja ili tzv. teoriju „logičkih intuicija" i još jednom dovode u pitanje CRT i BBS kao dobre mjere analitičkog angažmana i refleksivnog razmišljanja. Drugi uobičajeni način mjerenja racionalnog prosuđivanja su zadatci koji mjere sklonost različitim kognitivnim pogreškama i pristranostima prilikom prosuđivanja. Ovi zadaci imaju barem tri prednosti koje ih potencijalno čine dobrim mjerama individualnih razlika u racionalnosti: a) dobri su indikatori znanja koje je nužno da bi osoba mogla donositi kvalitetne prosudbe i odluke (npr. poznavanje logičkih principa, statistike, teorije vjerojatnosti itd.), b) dobri su indikatori kognitivnih sposobnosti koja je također važna za kvalitetno odlučivanje i prosuđivanje, i c) slično CRT zadacima, konstruirani su na način da „mame“ osobu na davanje intuitivnog, heurističkog odgovora, što ih čini i potencijalno dobrim indikatorima dispozicija koje su potrebne da prepoznamo „mamce“ i odupremo im se, a koje također igraju važnu ulogu u racionalnom prosuđivanju i odlučivanju. Upravno zbog ove zadnje karakteristike, neki autori smatraju da ovi zadaci mjere važne karakteristike koje klasični testovi inteligencije ne uspijevaju zahvatiti i da bi se na racionalnost trebalo gledati kao na konstrukt nadređen inteligenciji. Jedno od otvorenih pitanja u ovom području je dijele li različiti tipovi ovakvih zadataka dovoljno varijance koju bismo mogli proglasiti faktorom racionalnosti. Neka od prethodnih istraživanja ne idu u prilog jednom faktoru racionalnosti, ali ta istraživanja nisu bila bez svojih nedostataka. Stoga smo u trećem istraživanju, na dva neovisna uzorka (n1 = 253, n2 = 210), ispitali faktorsku strukturu deset odnosno sedam zadataka kognitivnih pristranosti kako bismo razumjeli strukturu racionalnosti mjerenu ovakvim zadacima i validirali identificiran(e) faktor(e) racionalnosti. Jednofaktorsko rješenje bilo je najprikladnije na oba uzorka. Drugim riječima, identificirali smo "faktor racionalnosti" iako uspio objasniti samo mali dio varijance u ovim zadacima (12% u prvom i 22% u drugom istraživanju). Faktor racionalnosti bio je negativno povezan s (i)racionalnim vjerovanjima (npr. praznovjerno razmišljanje u prvom istraživanju) te je čak bio u pozitivnoj korelaciji sa zadovoljstvom karijerom i poslom u drugom istraživanju. Također, numeričke sposobnosti i dispozicija mišljenja nazvana aktivnim otvorenim mišljenjem (eng. Actively Open-minded Thinking; AOT) objasnile su vrlo visok postotak varijance u faktoru racionalnosti (61% u prvom i 75% u drugom istraživanju). Zaključak trećeg istraživanja je, stoga, da su zadaci kognitivnih pristranosti izrazito idiosinkratični i heterogeni te kao takvi nisu najbolje rješenje za mjerenje individualnih razlika u racionalnosti. Umjesto toga, kako racionalnost u velikoj mjeri ovisi o AOT dispoziciji razmišljanja, smislenijim pristupom se čini individualne razlike u racionalnosti operacionalizirati kao sklonost AOT-u i mjeriti tastovima ili upitnicima koji mjere ovu dispoziciju. U četvrtom istraživanju, slijedeći proizvoljnu ali korisnu podjelu individualnih razlika u kvaliteti donošenja odluka na vještine i stilove donošenja oduka, skrenuli smo pažnju s vještina (mjerenih zadacima maksimalnog učinka kao što su CRT, BBS i zadaci kognitivnih pristranosti) na stilove odlučivanja (mjerenih upitnicima tipičnog učinka). Stilovi odlučivanja mogu se definirati kao tipični obrasci ponašanja i doživljavanja u situacijama donošenja odluka. Najviše dokumentirana u literaturi i istraživana su racionalni i intuitivni stil odlučivanja. Međutim, postoje dodatni stilovi (izbjegavajući, ovisni i spontani) koji nisu toliko istraživani, posebno u radnom kontekstu. Stoga smo, u ovom istraživanju, na tri uzorka (n1 = 253 studenta, n2 = 210 zaposlenih sudionika, n3 = 53 poduzetnika) pokazali da su stilovi odlučivanja važni za različite ishode, kako u svakodnevnom životu, tako i na poslu, često ih objašnjavajući i povrh kognitivnih sposobnosti i osobina ličnosti. Pritom se izbjegavajući stil donošenja odluka posebno istaknuo kao prediktor mnogih negativnih ishoda u različitim kontekstima. Konačno, u petom istraživanju smo se usredotočili na važnost racionalnog razmišljanja i odlučivanja kod menadžera i moguće pozitivne posljedice takve racionalnosti za organizacijske ishode i ishode na razini zaposlenika. Dva razmatranja su motivirala ovo istraživanje. Prvo, donošenje odluka smatra se jednom od najosnovnijih i najvažnijih zadaća rukovoditelja, dok su u rukovoditelji, istodobno, u tom poslu u prosjeku prilično neuspješni. Drugo, aktivno otvoreno mišljenje, kao važan indikator racionalnosti, moglo bi biti najbolji „lijek“ za neke od čestih menadžerskih pogrešaka u odlučivanju i prosuđivanju identificiranih u literaturi. Stoga smo, kroz dvije studije (n1 = 124 menadžera i 190 njihovih podređenih, n2 = 126 menadžera i 335 njihovih podređenih), mjerili razinu AOT-a menadžera i korelirali je s različitim procjenama njihovih podređenih. AOT menadžera pozitivno je korelirao s njihovom kvalitetom donošenja odluka i intelektualnom poniznošću procijenjenima od strane njihovih podređenih, kao i s ocjenama podređenih o psihološkoj sigurnosti u radnim timovima te zadovoljstvom poslom i percepcijom organizacijske podrške koju doživljavaju podređeni. Zaključak petog istraživanja je da racionalnost na vodećim pozicijama može donijeti mnoge pozitivne posljedice za tvrtke i njihove zaposlenike te da bi se vjerojatno isplatilo fokusirati na AOT prilikom odabira za vodeće pozicije, kao i na poučavanje postojećih rukovoditelja o prednostima i primjeni ovakvog načina razmišljanja. Zaključak: Zaključno, rezultati naših pet istraživanja upućuju na zaključak da je način na koji razmišljamo jednako važan, ako ne i važniji, nego kognitivne sposobnosti za bitne poslovne i životne ishode. Ono što se čini najvažnijim je ne izbjegavati donošenje odluka i donositi ih procesom aktivno otvorenog mišljenja. Naši rezultati sugeriraju da bi AOT mogao biti najbolja konceptualizacija i definicija racionalnog prosuđivanja i donošenja odluka te da uobičajeni zadaci koji se koriste u literaturi za mjerenje racionalnosti (npr. CRT ili zadaci kognitivnih pristranosti) imaju ozbiljne nedostatke. Stoga, umjesto korištenja tih zadataka, bolje bi bilo procjenjivati individualne razlike u racionalnosti putem mjerenja sklonosti AOT-u. U prilog tome govore i rezultati na rukovoditeljima gdje se njihova sklonost AOT-u pokazala blagotvornom za organizacije i njihove zaposlenike.

Research goals and why the work was worth doing Situational judgment tests (SJTs) can be a useful tool for selection and development of leaders. However, most traditional leadership SJTs have questionable construct validity. At the same time, newer, construct-driven SJTs might not be as appealing to practitioners and candidates as they can be long and assess a large number of overlapping dimensions. The goal of our research was to design a leadership SJT that would be both construct based and appealing to HR practitioners and leaders. Theoretical background Based on critical incidents methodology, literature review and interviews with managers, and guided by the “not too few, not too many” principle we identified five key leadership competencies that appeared across all sources: motivating subordinates (MS), developing subordinates (DS), teamwork management (TM), relationship management (RM) and decision-making (DM). Next, we developed a construct-driven SJT for measuring the procedural knowledge (Motowidlo et al., 2006) related to these competencies. The content of our item responses draws on three well- known psychological constructs that conceptually align with the five competencies – transformational leadership (MS and DS), political skill (RM and TM) and actively open-minded thinking (DM). Each competency was assessed with four situations each having three response alternatives that reflected different levels of a specific competency. Design/Methodology/Approach/Intervention To validate the SJT, we conducted an online survey of 197 supervisors (46.5% female) with the average of 9.25 years of supervising experience (SD = 6.83). The participants completed the SJT and self-reports of declarative knowledge related to the five competencies, transformational leadership, political skill, actively open-minded thinking and the Big 5. We also obtained data from their subordinates (on average, 3 subordinates per supervisor) who rated their supervisor’s transformational leadership and work performance and completed self-reports of burnout, psychological safety and perceived organizational support. Results obtained Monotrait-heteromethod correlations between supervisors’ SJT scores and declarative knowledge of the five competencies showed partial support for the convergent validity of the SJT-MS, SJT-TM and SJT-DM. When it comes to related constructs, only SJT-DM had a significant correlation with actively open-minded thinking. SJT-MO was the only dimension that predicted higher subordinate ratings of supervisors' transformational leadership and work performance as well as their psychological safety after controlling for supervisors' self-reported transformational leadership, political skill and personality. Limitations Internal consistencies of SJT dimensions were below the acceptable level. Conclusions – research and or practical implications/Originality/Value The GB-SJT aims to walk a fine line between the traditional and purely construct-based SJTs. The validation results are promising when it comes to dimensions of motivating others and decision- making, but warrant further refinement of the test. Relevance to the Congress Theme Good bosses are leaders - they motivate employees, help them develop their talents and make important decisions. These leadership competencies, as well as their assessment will only become more important in the future dynamic work environment. *This work was supported by Croatian Science Foundation (Grant No. IP-2018-01-9354) Relevant UN SDGs UN SDGs relevant to this paper are (3) Good health and well-being, (8) Decent work and economic growth.

The aim of this study is to test different types of interventions for improving/teaching actively open-minded thinking (AOT). We test two types of interventions - one using a newly-developed serious game (gamified intervention), and the other using an online educational module (online module intervention).

The aim of the project is to construct and validate instruments for assessing different constructs important for quality decision making, such as cognitive reflection, belief bias susceptibility and susceptibility towards different heuristics.

UVOD: Među starijom populacijom nalazimo povećan broj osoba s oštećenim sluhom i smanjenim kognitivnim sposobnostima. Zbog povezanosti slušnog sustava sa središnjim živčanim sustavom, dolazi do patoloških promjena na obje razine. Razvojem tehnologije, pogotovo proizvodnja i usavršavanje slušnih pomagala, poboljšala je kvalitetu života bolesnika s oštećenjem sluha. ----- CILJ ISTRAŽIVANJA: Uloga ovog istraživanja je utvrditi postoji li utjecaj nošenja slušnog pomagala na kognitivne sposobnosti i šum u uhu. Trenutna istraživanja ne pokazuju striktno povezanost ta dva entiteta. ----- ISPITANICI I METODE: U studiji provedenoj na Klinici za otorinolaringologiju i kirurgiju glave i vrata KBC Sestre milosrdnice sudjelovalo je 44 ispitanika sa zamjedbenim oštećenjem sluha. Podijeljeni su u dvije skupine po 22 osobe, ovisno o tome koriste li slušno pomagalo. Procjena kognitivnih sposobnosti vršila se putem Montrealske ljestvice kognitivne procjene (MoCA), a procjena utjecaja šuma u uhu na svakodnevne aktivnosti putem upitnika Tinnitus Handicap Inventory (THI) i Iowa Tinnitus Handicap Questionnaire (ITHQ). Analizirana je povezanost nošenja slušnog pomagala s rezultatima navedenih upitnika. ----- REZULTATI: U našem istraživanju pokazana je povezanost nošenja slušnog pomagala i lošije sposobnosti imenovanja (p=0,030, OR 4,734), slabijeg odgođenog prisjećanja (p=0,033, OR 4,537) i prostorne orijentacije (p=0,016, OR 5,773). ----- ZAKLJUČAK: Rezultati govore o specifičnim vezama između slušnog sustava i funkcije središnjeg živčanog sustava. Ovi nam podaci omogućuju razvoj i poboljšanje strategije rehabilitacije sluha i kognitivnih sposobnosti u bolesnika s oštećenjem sluha. Takvim se pristupom omogućava veća kvaliteta života i prevencija daljeg kognitivnog oštećenja., INTRODUCTION: Among the elderly population, there is an increased number of people with hearing impairment and decreased cognitive abilities. Due to the connection of the auditory system with the central nervous system, pathological changes occur on both levels. With the development of technology related to hearing aids, the quality of life of patients with hearing impairment has been improved. ----- OBJECTIVE: The role of this study is to determine whether wearing of a hearing aid has an impact on cognitive abilities and tinnitus. Current research does not show a strict connection between these entities. ----- PATIENTS AND METHODS: A study conducted at the Clinic for Otorhinolaryngology and Head and Neck Surgery of the University Hospital Centre "Sestre milosrdnice" involved 44 subjects with sensorineural hearing loss. They are divided into two groups of 22 people, depending on whether they use a hearing aid or not. Assessment of cognitive abilities was performed via MoCA, and assessment of the impact of tinnitus on daily activities via THI and ITHQ. We analyzed the correlation of wearing a hearing aid with the results of the above questionnaires. ----- RESULTS: Our study showed an association between wearing a hearing aid and poorer naming ability (p = 0.030, OR 4.734), poorer delayed recall (p = 0.033, OR 4.537), and spatial orientation (p = 0.016, OR 5.773). ----- CONCLUSION: Based on the results, we can emphasize the importance of the auditory system as a central nervous system input. This information allows us to develop and improve the strategy of rehabilitation of hearing and cognitive abilities. Such an approach enables a higher quality of life in patients and prevents further cognitive decline.

There is an increased number of people with hearing impairment and decreased cognitive abilities among the elderly population. Due to the fact that the auditory system and central nervous system are connected, pathological changes associated with aging occur on both levels. With the development of hearing aid technology, the quality of life of these patients can be improved. The aim of this study was to determine whether wearing a hearing aid has an impact on cognitive abilities and tinnitus. Current research does not show a clear connection between these factors. This study involved 44 subjects with sensorineural hearing loss. They were divided into two groups of 22 people, depending on whether they had previously used a hearing aid or not. Assessment of cognitive abilities was performed via the MoCA questionnaire, and assessment of the impact of tinnitus on daily activities was evaluated using the Tinnitus Handicap Inventory (THI) and the Iowa Tinnitus Handicap Questionnaire (ITHQ). Hearing aid status was classified as a primary outcome, while cognitive assessment and tinnitus intensity were associated variables. Our study showed an association between longer hearing aid use and poorer naming ability (p = 0.030, OR 4.734), poorer delayed recall (p = 0.033, OR 4.537), and spatial orientation (p = 0.016, OR 5.773) when compared with patients who had not used hearing aids, while tinnitus did not correlate with cognitive impairment. Based on the results, we can emphasize the importance of the auditory system as an input source for the central nervous system. The data direct us to improve the rehabilitation strategies for hearing and cognitive abilities in patients. Such an approach results higher quality of life in patients and prevents further cognitive decline., Među starijom populacijom nalazimo povećan broj osoba s oštećenim sluhom i smanjenim kognitivnim sposobnostima. Zbog povezanosti slušnog sustava sa središnjim živčanim sustavom, dolazi do patoloških promjena na obje razine. Razvoj tehnologije u području slušnih pomagala poboljšao je kvalitetu života takvih bolesnika. Cilj istraživanja je utvrditi postoji li utjecaj nošenja slušnog pomagala na kognitivne sposobnosti i šum u uhu. Trenutna istraživanja ne pokazuju striktno povezanost ta dva entiteta. U provedenoj studiji sudjelovalo je 44 ispitanika sa zamjedbenim oštećenjem sluha. Podijeljeni su u dvije skupine po 22 osobe, ovisno o tome koriste li slušno pomagalo. Procjena kognitivnih sposobnosti vršila se putem Montrealske ljestvice kognitivne procjene (MoCA), a procjena utjecaja šuma u uhu na svakodnevne aktivnosti putem upitnika Tinnitus Handicap Inventory (THI) i Iowa Tinnitus Handicap Questionnaire (ITHQ). Analizirana je povezanost nošenja slušnog pomagala s rezultatima navedenih upitnika. U našem istraživanju pokazana je povezanost duljeg nošenja slušnog pomagala i lošije sposobnosti imenovanja (p=0,030, OR 4,734), slabijeg odgođenog prisjećanja (p=0,033, OR 4,537) i prostorne orijentacije (p=0,016, OR 5,773). Tinitus nije pokazao povezanost s kognitivnim oštećenjem. Rezultati govore o specifičnim vezama između slušnog sustava i funkcije središnjeg živčanog sustava. Ovi nas podaci usmjeravaju na poboljšanje strategije rehabilitacije sluha i kognitivnih sposobnosti u bolesnika. Takvim se pristupom omogućava veća kvaliteta života i prevencija daljeg kognitivnog oštećenja.

This s review plays a vital role in providing a critical summary and the overview of what is and what is not know in the field related to the terminology of financial literacy and capabiltiy. Even though the research and practice of financial literacy has been vastly growing in the past couple of years, it is left underdeveloped in terms of clear theoretical, conceptual and methodological terms. The paper maps 329 journal articles in the field of financial literacy and financial capability. The conceptual and methodological gaps suggest academics and practitioners should be oriented towards theoretical positioning, the division of appropriate measurement tools, the more usage of qualitative and mixed method approaches and multidisciplinary approach to research.

Importance of recognizing rare disorder-Segawa dystonia.

Cilj ovog istraživanja bio je provjeriti psihološke odrednice odgovornog ponašanja u COVID-19 krizi. Kao potencijalne odrednice ponašanja mjerili smo anksioznost i zabrinutost zbog situacije, činjenično znanje i znanstveno neutemeljena vjerovanja o koronavirusa te dispozicije mišljenja (kognitivnu refleksivnost, aktivno otvoreno mišljenje, povjerenje u intuiciju i zainteresiranost za znanost) kao potencijalne odrednice znanja/neutemeljenih vjerovanja. Osim toga, testirali smo može li kratka intervencija temeljena na tehnici razmatranja suprotne opcije/zaključka biti učinkovita u smanjivanju znanstveno neutemeljenih uvjerenja o koronavirusu. Naš online upitnik ispunilo je 1439 sudionika. Rezultati su pokazali da kratka intervencija nije utjecala na neutemeljena vjerovanja. Što se tiče odrednica odgovornog ponašanja, pokazalo se da veća zabrinutost zbog situacije s koronavirusom i niža razina znanstveno neutemeljenih vjerovanja predviđaju odgovornije ponašanje. Pritom je zabrinutost bila medijator odnosa između anksioznosti i ponašanja dok su znanstveno neutemeljena vjerovanja bila medijator odnosa između dispozicija mišljenja i ponašanja.

Dobro vodstvo ključno je za uspjeh svake organizacije. Istraživanja pokazuju da se između 14% i 45% organizacijske uspješnosti može pripisati njenom menadžmentu (Joyce i sur., 2003). Stoga zabrinjavaju nalazi koji pokazuju da je oko polovica menadžera neuspješna u svom poslu (Hogan, Hogan i Kaiser, 2010). Visoka stopa neuspješnih menadžera jednim se dijelom može pripisati lošoj selekciji i razvoju. U selekciji menadžera prevladavaju metode koje imaju visoku pojavnu valjanost, ali nisu znanstveno utemeljene i loše predviđaju radnu uspješnost (poput nestrukturiranog selekcijskog intervjua ; Hogan i Kaiser, 2005). Istovremeno, u razvoju menadžera ne stavlja se dovoljan naglasak na mjerenje i razvoj kompetencija važnih za uspješno vođenje, poput konceptualnih ili interpersonalnih kompetencija (Dierdorff i Rubin, 2009). Cilj ovog istraživanja bio je razviti test situacijske prosudbe za procjenu potencijala za vođenje. Testovi situacijske prosudbe sve više se u koriste u organizacijskom kontekstu zbog lakoće primjene, dobre kriterijske valjanosti, visoke pojavne valjanosti te manje podložnosti neiskrenom odgovaranju u odnosu na tradicionalne selekcijske instrumente (Weekley, Hawkes, Guenole, & Ployhart 2015). Upravo zbog ovih karakteristika testovi situacijske prosudbe mogu biti izuzetno koristan, znanstveno utemeljen alat za selekciju menadžera i razvoj kompetencija za vođenje. Konstrukciju testa situacijske prosudbe za procjenu potencijala za vođenje proveli smo u dva dijela. U prvom dijelu identificirali smo ključne kompetencije potrebne za uspješno vođenje u organizacijama. Na temelju opsežnog pregleda literature, prikupljenih opisa konkretnih situacija u kojima su zaposlenici svjedočili dobrom odnosno lošem ponašanju nadređenih (N=457) te provedenih dubinskih intervjua s iskusnim menadžerima svih sektora i razina hijerarhije (N=10), identificirali smo šest ključnih kompetencija: racionalno odlučivanje, odlučnost, motiviranje, uspostava odnosa, razvoj i timski rad. U drugom dijelu konstrukcije testa smo, uz pomoć studenata psihologije diplomskog studija (N=77), osmislili veliki broj čestica za svaku od šest odabranih kompetencija. U finalnoj verziji testa smo za svaku kompetenciju odabrali pet čestica koje su najbolje reprezentirale pojedinu kompetenciju. Prvotne provjere novokonstruiranog testa sugeriraju obećavajuću konstruktnu valjanost.

Jedna od glavnih psiholoških dobrobiti posla je pružanje strukture našim životima (Jahoda, 1981). Ljudi obično organiziraju ostale obveze oko poslovnih obveza koje proizlaze iz boravka na radnom mjestu, što im omogućuje lakše razdvajanje poslovne od obiteljske uloge. Međutim, u zadnjih nekoliko mjeseci, obilježenih pandemijom koronavirusa i strogim mjerama ograničavanja socijalnih kontakata, mnogo radnika je bilo primorano raditi od kuće. Rad od kuće je izbrisao fizičke granice poslovnog i privatnog aspekta života i tako narušio strukturu koju posao inače pruža, stoga smo kroz dva istraživanja htjeli istražiti kako se to odrazilo na ravnotežu poslovnih i obiteljskih obaveza, psihološko odvajanje od posla i radnu učinkovitost. Prvo istraživanje proveli smo u travnju/svibnju, za vrijeme strogih mjera Stožera za civilnu zaštitu, na nacionalno reprezentativnom uzorku 555 hrvatskih radnika od kojih je 130 veći dio tjedna radilo od kuće. U usporedbi sa zaposlenicima koji nisu radili od kuće, oni koji su radili od kuće izvijestili su o većem konfliktu između obiteljskih i poslovnih obaveza te o težem psihološkom odvajanju od posla. Međutim, rad od kuće nije narušio radnu učinkovitost. U drugom istraživanju htjeli smo provjeriti hoće li povratak na radno mjesto rezultirati poboljšanjem ravnoteže poslovnih i obiteljskih obaveza, psihološkog odvajanja od posla i radne učinkovitosti. Ovo smo istraživanje proveli na prigodnom uzorku 165 radnika koji su ispunili upitnike u dva navrata: (1) u travnju/svibnju, za vrijeme strogih mjera Stožera kada su svi u uzorku radili od kuće i (2) u lipnju, nakon popuštanja strogih mjera, kada su se 103 radnika vratila na radna mjesta. Rezultati su pokazali da je povratak na radno mjesto umanjio jedino stupanj u kojem obiteljske obaveze remete poslovne. Radnici koji su se vratili na radno mjesto nisu izvijestili o smanjenju stupnja u kojem poslovne obveze remete obiteljske, porastu psihološkog odvajanja od posla niti povećanju radne učinkovitosti. Ukupno, naši nalazi pokazuju da, iako rad od kuće može remetiti ravnotežu privatnih i poslovnih obaveza te otežava psihološko odvajanje od posla, ljudi se ovakvom obliku rada prilagođavaju relativno brzo te uspijevaju održati radnu učinkovitost.

Kriza povezana s bolesti COVID-19 otežala je provođenje planiranih, ali i potaknula provođenje novih istraživanja. Iznenadno uvođenje strogih epidemioloških mjera zateklo je našu istraživačku grupu s aktivnim velikim istraživačkim projektom Hrvatske zaklade za znanost (HRZZ) i dva tek odobrena manja projekta u sklopu jedne sheme Ministarstva gospodarstva, poduzetništva i obrta. Sva tri projekta planirana su za „normalne“ okolnosti i bila su povezana s jasnim vremenskim rokovima. Istovremeno, kao i mnogi drugi znanstvenici, novonastala situacija privukla je našu pažnju pa smo htjeli upotrijebiti svoja znanja da bismo razumjeli kako se ljudi suočavaju s izmijenjenim okolnostima u kojima smo se našli te, eventualno, pomogli prilagodbi na novonastalu situaciju. Jedan od naših središnjih istraživačkih interesa u HRZZ projektu je mjerenje individualnih razlika u iracionalnosti te posljedica koje oni imaju za produktivne i sretne živote. Analizirajući kako razmišljaju i kako se ponašaju ljudi oko nas, primijetili smo značajan udio iracionalnosti koja se odražavala u znanstveno neutemeljenim vjerovanjima o COVID-19 bolesti i neodgovornom ponašanju u novonastaloj krizi koje je, pak, imalo potencijal da ugrozi širu zajednicu. Nadalje, kao stručnjacima za psihologiju rada odnosno upravljanje ljudskim potencijalima snažno nas je zaintrigirala situacija u kojoj je veliki dio populacije prisiljen raditi od kuće pa smo istraživali kakvo je zadovoljstvo i produktivnost u novim uvjetima te o kojim čimbenicima te dvije stvari ovise. U ovom izlaganju opisat ćemo metodološke aspekte naših istraživanja povezanih s korona krizom (iracionalnost i rad od kuće) te ranije planiranih istraživanja koja su provođena u znatno izmijenjenim okolnostima. Našim izlaganjem želimo demonstrirati da korona kriza predstavlja i prijetnju i priliku psiholozima istraživačima. Prijetnju jer zahtijeva značajnu razinu prilagodbe kako bi se provela istraživanja koja imaju zadovoljavajuću razinu vanjske i unutrašnje valjanosti, a priliku jer situacija povezana s korona virusom predstavlja ekstremni psihološki događaj koji omogućava identifikaciju i razumijevanje fenomena koji nisu u potpunosti očiti u normalnim okolnostima.

When solving reasoning tasks such as the Cognitive reflection test (CRT) or the Belief bias syllogisms (BBS), people can do it in four different ways depending on whether they detected the conflict or not and whether they were accurate or not. Specifically, one can detect the conflict and be accurate, detect the conflict but be inaccurate, fail to detect the conflict but still be accurate or fail to detect the conflict and be inaccurate. In this study, we investigated whether the individual differences in intelligence, numerical ability, math knowledge and analytic thinking dispositions underpin these different approaches to solving reasoning tasks. Generally, we found that very accurate conflict non-detectors were the most intelligent, numerate and knowledgable of all the groups. On the contrary, inaccurate conflict non-detectors were the least intelligent, numerate and knowledgable, with the other two groups somewhere in between these two. However, the conclusions depended on what reasoning tasks were used and how the conflict detection was operationalized. We argue that these individual differences indicate that different people solve reasoning tasks in qualitatively different ways and that this calls in question the validity of reasoning tasks. Namely, we hypothesize that reasoning tasks could be measuring different constructs for different people. Specifically, we hypothesize and offer preliminary evidence that the CRT at least somewhat assesses reflection for those lower on cognitive abilities, but not at all for those very intelligent and numerate participants. We discuss how these findings relate to contemporary dual-process theories and validity of reasoning tasks and offer some speculations and suggestions.

Cognitive reflection test (CRT) assesses reflective thinking ability, i.e. the ability to resist reporting the response that first comes to mind and coming up with correct answer after thinking about the problem more carefully. The distribution of responses on these tasks is bimodal: people give either correct or intuitive, incorrect response. However, the test has several important shortcomings. First, it consists of 3 items only which negatively affects its reliability. Second, the items are generally difficult, often leading to the floor effect. Finally, the test became familiar within general population which impairs its usability. This study aims to address these problems, i.e. to develop and validate a longer version of the test that will be informative for a broader range of the underlying ability than the original. 240 participants solved 17 CRT tasks and, to check the convergent validity of the test, syllogistic reasoning tasks, cognitive ability test, numeracy test and active open-minded thinking questionnaire (AOT). Based on low inter- correlations and discrimination parameters, four items were omitted so that the final version of the test consists of 13 tasks (CRT-13). Compared to the original test (CRT-3), CRT13 had substantially higher reliability, and preliminary IRT analysis showed that it is informative for a broader range of the latent trait. Correlations between CRT-13 and other measured variables were all in the expected direction and of expected magnitude. Finally, to confirm that CRT-13 is not just another measure of numeracy and cognitive ability, we conducted the regression analysis with syllogistic reasoning score as the outcome. CRT-13 explained significant proportion of the variance in syllogistic reasoning even after controlling for numeracy, cognitive ability and AOT, suggesting that the CRT-13 is a valid measure of cognitive reflection, capable of measuring a wider range of the trait with high precision than the original version.

Do sada je pokazano kako su roditeljski stavovi prema cijepljenju djece povezani s različitim pristranostima u rasuđivanju koji doprinose otporu i izbjegavanju cijepljenja. Međutim, točan doprinos racionalnosti u tim stavovima nije razjašnjen. Cilj ovog istraživanja bio je provjeriti dvije različite hipoteze, tzv. ograničene i ekspresivne racionalnosti, o doprinosu racionalnosti u formiranju stavova o cijepljenju. Unutar upitnika postavljenog na Internetu 823 roditelja je izrazilo svoje stavove prema cijepljenju djece, pri čemu su izmjerene kognitivna, afektivna i bihevioralna komponenta tih stavova. Kao prediktore koristili smo povjerenje prema autoritetima i dvije mjere racionalnog mišljenja – test kognitivne refleksivnosti te zadatke heuristika i pristranosti. Rezultati su pokazali kako je povjerenje prema autoritetima snažan prediktor svih triju komponenti stavova o cijepljenju. Glede racionalnosti, kognitivna refleksivnost nije bila značajan prediktor nijedne komponente stavova dok je uspješnost na zadacima heuristika i pristranosti predviđala afektivnu i kognitivnu, ali ne i bihevioralnu komponentu. Također, pronađen je i moderatorski učinak povjerenja u autoritete na vezu između uspješnosti na zadacima heuristika i afektivne i kognitivne komponente stavova. Dok su roditelji visokog povjerenja u autoritete imali pozitivne stavove o cijepljenju bez obzira na racionalnost, kod roditelja s niskim povjerenjem u autoritete postojala je značajna pozitivna povezanost između uspješnosti na zadacima heuristika i stavova prema cijepljenju. Drugim riječima, čini se da veća sklonost racionalnom mišljenju može donekle ublažiti negativne efekte nepovjerenja u autoritete na stavove i odluke o cijepljenju djece, što je u skladu s predviđanjima teorije ograničene racionalnosti, a suprotno predviđanjima teorije ekspresivne racionalnosti prema kojoj bi racionalnost trebala dodatno naglašavati negativne efekte niskog povjerenja u autoritete i tako doprinositi polarizaciji stavova.

Važan element cjelovitog razumijevanja doživljaja sreće uključuje određivanje načina na koji pojedinci konceptualiziraju sreću, odnosno razumijevanje njihovih uvjerenja o tome kako se sreća može postići. Prethodna istraživanja pokazala su kako se među takvim uvjerenjima mogu izdvojiti tri temeljne orijentacije koje naglašavaju mogućnost dostizanja sreće putem ugodnom, smislenog ili angažiranog života. Također, dosadašnja istraživanja pokazala su važnost ovih orijentacija za subjektivni doživljaj sreće. Naime, ljudi koji istovremeno imaju nizak rezultat na sve tri orijentacije često pokazuju nezadovoljstvo vlastitim životom, pri čemu je za subjektivnu dobrobit naročito važno usmjerenje prema smislenom, a dijelom i angažiranom životu. Međutim, manje je poznato koji činitelji utječu na razvoj orijentacija prema sreći, što je ispitano provedenim istraživanjem. Istraživanje je provedeno na uzorku od 300 ispitanika s ciljem određivanja uloge religioznosti, moralnih temelja koji uključuju brižnost, pravednost, lojalnost prema vlastitoj skupini, poštivanje autoriteta i tjelesnu i duhovnu čistoću te društvene ideologije u objašnjenju orijentacija prema sreći. Dobiveni rezultati izdvojili su religioznost te moralne temelje brižnosti i pravednosti kao statistički značajne prediktore orijentacije prema smislenom životu, pri čemu se brižnost pokazala i kao značajni prediktor orijentacije prema angažiranom životu. Uz to, prepoznavanje važnosti angažiranog života za postizanje sreće bilo je povezano s liberalnijim društvenim svjetonazorom koji je također izdvojen kao značajni prediktor orijentacije prema ugodnom životu. Na kraju, više razine lojalnosti prema vlastitoj skupini i poštivanja autoriteta te niže razine tjelesne i duhovne čistoće bile su povezane sa sklonosti ugodnom životu. Dobiveni rezultati pokazuju da su orijentacije prema sreći, odnosno uvjerenja pojedinaca o tome što predstavlja najbolji put prema sreći, utemeljena na njihovim bazičnijim moralnim, vjerskim i društvenim uvjerenjima te upućuju na potrebu detaljnije analize međuodnosa zadovoljstva životom, ideologije i orijentacija prema sreći u budućim istraživanjima.