Search

Jedna od najznačajnijih papinskih enciklika je "Mir na zemlji" (lat. Pacem in terris) Ivana XXIII. Iako je izdana 1963., kroz desetljeća, pa tako ni danas, ne gubi na aktualnosti. U povodu 60. obljetnice enciklike u emisiji o njoj govore dr. sc. Vladimir Dugalić, tajnik Komisije HBK Iustitia et pax i dr. sc. Daniel Patafta, crkveni povjesničar s KBF-a u Zagrebu.

Rad analizira neobjavljeni rukopis Connota diversa utilia etc. Necessaria pro Cura animarum iz pera Adama Filipovića Heldentalskog, svećenika Đakovačke i Srijemske biskupije. Rukopis, napisan dijelom na latinskom, a dijelom na hrvatskom jeziku, dovršen je 20. prosinca 1824., ali ga je autor datirao s godinom 1825. U vrijeme pisanja, autor je obnašao službu duhovnika u Bogoslovnom sjemeništu, a namijenio ga je župnicima u svrhu poboljšanja pastoralnog rada, osobito sakramenta pomirenja i bolesničkog pomazanja te moljenja brevijara i slavljenja mise na što upućuje i sam sadržaj rukopisa. Uvodni dio sadrži razmatranje na nedjelju sedamdesetnicu, Mladi Uskrs, a potom se obrađuju razna pastoralna pitanja, poput zaručničkog ispita i pripreme s malim katekizmom za sakrament potvrde, donosi se nauk o bolesničkom pomazanju i pohodu bolesnicima, razne pouke o moljenju brevijara, slavljenju misa, osobito zavjetnih. U rukopisu pronalazimo tumačenje o značenju zvonjave crkvenih zvona (poziva na molitvu, na moralni život jer nas opominje da ne griješimo, kao i na Isusov put križa), praktične savjete o ponašanju kada je žena trudna kao i važnosti krštenja po porodu, potom kako se treba pripremiti za primanje svete pričesti, kako pristupiti sakramentu ispovijedi te se donosi i obrazac za ispit savjesti, a pronalazimo i obrazac za ispit zaručnika, upute i molitve za svećenike kako sabrano i pobožno slaviti misu, kao i propise o mješovitoj ženidbi, zavjetnim misama. U završnom dijelu rada, ponajviše na temelju objavljenih pjesama i druge pisane ostavštine, nastoji se približiti vizija svećenika kakvu je imao Adam Filipović Heldentalski, odnosno, prema njegovom shvaćanju, kakve ga trebaju krasiti kreposti. Sažeto možemo reći da on mora biti čovjek molitve i vjere, odan Crkvi te velik domoljub koji je blizak povjerenom mu narodu.

Migracijska kriza zaokuplja već nekoliko godina pozornost cijeloga svijeta, a na osobit način zemlje Europske unije. U mnogim zemljama, od početnog prihvaćanja, javljaju se sve više osjećaji straha od pridošlih migranata i, kao posljedica, zatvaranje granica. Suočeni s ovom problematikom, u radu se analizira doprinos pape Franje rješavanju migrantske krize i njegov utjecaj na potpisivanje Globalnog sporazuma o sigurnim, uređenim i zakonitim migracijama. U prvom dijelu rada analiziraju se njegovi značajniji govori, osobito šest njegovih poruka za Svjetski dan migranata i izbjeglica (2014.–2019.), potom dvije prigodne homilije te Govor sa susreta s migrantima u biskupijskom Caritasu u Rabatu (Maroko) 2019. kao i Poruka upućena sudionicima na Međunarodnom forumu o migracijama i miru 2018. U drugom dijelu rada analizira se 20 djelatnih načela koja nastoje pridonijeti izradi programa i vrednovanju pastoralnog rada s migrantima koje je izradio Odjel za migrante i izbjeglice Dikasterija za promicanje cjelovitog ljudskog razvoja Svete Stolice, budući da se referiraju na četiri temeljna načela pape Franje: prihvatiti, zaštititi, promicati, integrirati, potom Izjava o tzv. Marakeškom sporazumu, završna Poruka s Konferencije o ksenofobiji, rasizmu i populističkom nacionalizmu u kontekstu globalnih migracija, održane u Rimu u rujnu 2018. te dvije izjave Komisije HBK-a „Iustitia et pax“. Pozivajući da se nadiđu uski politički i gospodarski interesi, papa Franjo ovoj problematici pristupa kao čovjek vjere otvarajući nove obzore promišljanja i pristupa rješavanju migrantske krize. Teološko-moralno te socijalno- psihološka dimenzija zadobivaju prvenstvo u njegovim govorima, jer samo u duhu solidarnosti i poštivanju dostojanstva svake ljudske osobe mogu se iznaći rješenja za nastalu migrantsku krizu.

Pandemija uzrokovana virusom SARS-CoV-2 promijenila je naš način života i prisilila nas na samoizolaciju i socijalnu distancu. Sve naše nade bile su usmjerene prema otkrivanju cjepiva koje će pomoći u zaustavljanju ove opake bolesti. Međutim, s pojavom cjepiva otvorila su se i mnoga moralno- pravna pitanja, a jedno od njih je i cijepljenje djece. U radu stoga nastojimo odgovoriti na neka temeljna pitanja, poput skrbi o dobrobiti djece i (ne)dopuštenosti izlaganja djece opravdanom riziku, s obzirom na još uvijek nedovoljno proučene nuspojave izazvane cijepljenjem, odgovornosti roditelja i prava na izbor s obzirom na sve snažnije pritiske i najave ograničavanja za necijepljene, moralne dvojbe u savjesti oko etičnosti same proizvodnje cjepiva i prava na priziv savjesti te, u konačnici, moralnoj odgovornosti za zdravlje djece i društvenoj suodgovornosti onih koji rade s djecom (odgojitelji, nastavnici). Izlaganje temeljimo na relevantnim međunarodnim dokumentima o pravima djeteta te etičkim načelima iz perspektive kršćanske antropologije, budući da se većina građana u Republici Hrvatskoj izjašnjava kršćanima. Svjesni da djeca pripadaju najranjivijim skupinama u društvu i zaslužuju posebnu skrb i pozornost svih odgovornih članova zajednice, na osobit način želimo skrenuti pozornost na važnost osiguranja primjerene zdravstvene skrbi koja će im zajamčiti sigurnu budućnost

Duga i zajednička povijesna pripadnost Habsburškoj Monarhiji (1527.-1918.), uspostava crkvene organizacija nakon otomanske okupacije te pripadnost provinciji Bosne Srebrene, utjecalo je na stvaranje snažnih poveznica između krajeva koji graniče s današnjom Slavonijom, stvarajući jedinstven prostor u crkveno-političkom, kulturno- obrazovnom i duhovno-vjerskom smislu. Pojam Slavonije nadilazi stoga današnji geografski pojam, jer je tijekom povijesti obuhvaćao hrvatski narod u Srijemu, Bačkoj i južnoj Ugarskoj (Baranji). Osobito kulturno-obrazovno i pastoralno djelovanje franjevaca i isusovaca u duhu Tridentske reforme, kao i reforme u duhu jozefinizma tijekom 18. stoljeća te ilirski preporod u 19. stoljeću, oblikovali su snažne poveznice čije plodove možemo zamijetiti i danas. Osobito su bile važne austrijske crkvene i obrazovne reforme koje su se primjenjivale na cjelokupnom ovom području, među kojima je vrijedno istaknuti Ratio educationis totiusque rei litterariae iz 1777. i uvođenje Austrijskog katekizma. Neizbrisiv trag ostavile su i isusovačke škole kao i djelovanje franjevačkog Budimskog kulturnog kruga, budući da su značajno utjecali na opismenjavanje i buđenje nacionalne svijesti tijekom 19. stoljeća. U duhovno-vjerskom smislu dubok trag je ostavila austrijska pobožnost koja se temeljila na pobožnosti prema Presvetom Trojstvu i Kristovom križu protiv islamizacije te na euharistijskoj pobožnosti i štovanju Blažene Djevice Marije protiv nadirućeg kalvinizma. Prisutnost nabožne literature, osobito Kanižlićevih i Mulihovih pučkih molitvenika te kasnije Jaićevog Vinca, dodatno je oblikovala jedinstven vjernički mentalitet i prisutnost mnogih pobožnosti do današnjih dana. Osnivanje različitih bratovština, poput Žive krunice, zajednička marijanska svetišta te djelovanje pučkih misionara koji su se nesmetano kretali cjelokupnim područjem, dodatno svjedoči o stvaranju jedinstvenog duhovno-vjerskog mentaliteta na ovim prostorima. Iako se danas ovi prostori nalaze u granicama triju država, oni u svijesti običnog puka i nadalje ostaju dio jedinstvenog kulturno-obrazovnog i duhovno- vjerskog prostora i mentaliteta.

Papa Franjo kao temeljni preduvjet rješavanja ekološke krize vidi u povratku teocentrizmu te ističe važnost „trinitarne paradigme“, umjesto prevladavajuće tehnokratske. Potrebna je jedna cjelovita duhovnost, nadahnuta otajstvom utjelovljenja, koja nas otvara cjelovitom zajedništvu i promicanju općeg dobra. Duhovnost koja ima više osjetljivosti za unutarnju vrijednost i vlastitost same prirode i na temeljima ekoantropologije, koja će ispravno vrednovati odnos čovjeka prema prirodi, graditi zajedničku kuću u kojoj su ljudi pozvani živjeti u međusobnom zajedništvu, ali i u zajedništvu s cjelokupnim ekosustavom. Nova duhovnost, utemeljena na logici pan-en-teisma, izbjeći će upadanje u ekstreme naturalizma, ali i antropocentrizma, uspostavljajući novi društveno- kulturalni poredak. Ova misao naslanja se na srednjovjekovno mistično gledanje kojim se nastojalo prevladati teistički dualizam prema kojem su Bog i svijet razdvojeni, ali i panteistički monizam prema kojemu su svijet i Bog jedno. Ističe se misao da Bog nije sve (panteizam), nego „u svemu“. On tako briše nutarnji i vanjski dualizam te, slaveći kozmičkog Krista, postaje sakramentalno doživljavanje svijeta. U izlaganju stoga želimo ukratko uputiti na suvremene rasprave o pan-en-teizmu te potom izložiti postavke današnjih latinoameričkih teologa koji su nadahnuli papu Franju u pisanju enciklike te ostvarenje ovih postavki u predloženoj kružnoj ekonomiji.

Galen je osobitu pozornost pridavao važnosti pneume (duše, duha) za održavanje života. On razlikuje tri vrste pneume u čovjeku: pneuma psihikon (spitirus animalis) sa sjedištem u mozgu koja upravlja osjećajima i gibanjima, potom pneuma zotikon (spiritus vitalis) sa sjedištem u srcu i arterijama a regulira razdiobu krvi i topline te pneuma fizikon (spiritus naturalis) sa sjedištem i jetri a upravlja prehranom, stvaranjem krvi i održanjem tijela. Galen stoga pristupa čovjeku cjelovito i zastupa integrativni pristup medicini. Polazeći od tih postavki, u radu nastojimo, na temelju provedenog istraživanja, prikazati utjecaj pandemije bolesti Covid-19 na emotivni, društveni i duhovni život mladih u Republici Hrvatskoj. Galenovim rječnikom rečeno, nastojat ćemo prikazati utjecaj pneume na život i zdravlje, odnosno, u kojoj mjeri je pandemija utjecala na mudrost života te dovela u pitanje dosadašnji način života i općeprihvaćenu društvenu ljestvicu vrednota.

U našem svakidašnjem životu, pod pojmom lijenosti često mislimo na besposlicu i dokolicu koja ponekad može biti i vrlo privlačna, pa čak i hvalevrijedna. Za vrijeme godišnjeg odmora uživamo ljenčariti uz obalu mora ili rijeke, zaštićeni debelom borovom hladovinom ili suncobranom. Nema osobe koja ne želi bar ponekad doživjeti malo užitka zadržavajući se s prijateljima na piću ili kakvom ugodnom druženju. Ugodna su nam i obiteljska druženja uz bogatu trpezu. Jednostavno, izgubiti dan u besposlici kao da nam ponekad dobro dođe. Šetati, od izloga do izloga, ili hodati bez određene svrhe na umu, provesti dan bez žurbe i uzrujavanja, ne imati ponekad radne obveze i proživjeti dan bez velikog napora i truda, kao da je san svakoga čovjeka. Što je ovaj život ako nam donosi samo brigu i strku? Takav život nije vrijedan življenja. Stoga, za ljude koji si znaju priuštiti malo pozitivnog ljenčarenja i odmora, teško da bi itko rekao da su lijeni. Ako želimo biti iskreni, i sami priželjkujemo takve trenutke i dane u kojima se možemo malo opustiti, odmoriti i zaboraviti, barem na trenutak, na svagdašnje muke i brige. Uostalom, nijedan čovjek ne može samo raditi. Naše tijelo zahtijeva trenutke predaha i odmora kako bismo mogli nastaviti ispunjavati radne obveze, ali i sačuvati zdravlje kao duhovno, duševno i fizičko ravnotežje. Što je onda lijenost? Lijenost (grč. akēdia, lat. pigritia), prije svega je nemarnost i ravnodušnost, nemar i nehaj, klonulost i malodušnost te izostanak duhovne radosti. Lijenost se stoga zaodijeva u različita ruha, često na prvi pogled neuočljiva, te ju je teško svesti samo na jedno značenje.

Grijeh suvremenog čovjeka jest u tome što sebi prisvaja gospodstvo nad svime, i živim i neživim. Zaboravlja na svoga Stvoritelja i time zapada u tamu grijeha. Međutim, kad bi čovjek spoznao da ga samo dobro oplemenjuje, tada bi u njemu bilo veće mogućnosti privlačenja volje na dobro, bilo bi manje grješnih okolnosti. Na zrelost osobe, kao i njezino savršenstvo, ponajviše će utjecati sposobnost osobe da se dade privući istinskim vrijednostima, da im dopusti da ju potpuno ponesu. U konačnici, čovjek se po slobodnoj volji odlučuje prihvatiti dobro i odbaciti zlo.

Papa Franjo je u nekoliko prigoda naglasio da je danas pred katoličkim odgojnim i obrazovnim ustanovama velik kulturni, duhovni i odgojni izazov. Novi naglasci su osobito izneseni u dva dokumenta: apostolskoj konstituciji o crkvenim sveučilištima i fakultetima Veritatis gaudium pape Franje te u dokumentu Odgajati za solidarni humanizam Kongregacije za katolički odgoj. Polazeći od ovih dokumenata, rad smo podijelili na dva dijela. U prvom se pojašnjavaju temeljne smjernice odgoja i obrazovanja u katoličkim ustanovama, a očituju se u transdisciplinarnosti, interdisciplinarnosti i dijalogu. Transdisciplinarnost se odnosi na stjecanje sposobnosti prakticiranja jednog oblika spoznaje i tumačenja stvarnosti u svjetlu „misli Kristove“. Potrebno je dati jedinstvo sadržaja, motrišta i cilja znanju polazeći od Božje riječi koja se utjelovila. Kršćanski odgoj stoga počiva na jedincatosti znanja, priopćavanju svetosti, stjecanju životnih navika i uzajamnosti ljubavi. Tek u svjetlu jasnog identiteta možemo ući u interdisciplinarni dijalog s drugima, pridonoseći izgradnji solidarnog humanizma. U drugom dijelu rada pojašnjava se značenje odgoja za solidarni humanizam te se ističe osobita važnost poštivanja dostojanstva ljudske osobe koja mora biti u središtu odgojnog procesa kao i važnost obiteljskog odgoja te svjedočanstvo kršćanskog života odgojitelja i nastavnika. Danas je žurna potreba humanizirati obrazovanje, odnosno, učiniti ga procesom u kojem svaka osoba može razvijati vlastita duboko ukorijenjena stajališta i poziv te na taj način pridonijeti promicanju općeg dobra zajednice. Osoba mora biti u središtu svekolikog odgoja i obrazovanja, ne gubeći pri tome iz vida cjelokupni kontekst osobnih, moralnih i društvenih sklonosti sudionika obrazovnog procesa. Kao posebno važno područje odgoja nameće se odgoj u duhu socijalnog nauka Crkve kao i spolni odgoj djece i mladih.

Može li se uopće govoriti o moralnoj savjesti kod osoba koje se bave trgovanjem ljudima? Klinička psihijatrija nam govori da se kod takvih osoba radi o poremećaju u samoj strukturi osobe, jer se u njima isprepliće poremećaj sociopata i psihopata koji utječe na (ne)oblikovanje savjesti. Za njih je osoba objekt, a ne ljudsko biće, te sve doživljavaju kao svaki drugi posao sa svrhom stjecanja zarade. Takve osobe su sebične i samo gledaju kako što bolje iskoristiti drugu osobu za svoje dobro. S moralnog aspekta radi se o činima koji su objektivno uvijek u sebi zli, jer sedma zapovijed zabranjuje čine ili pothvate koji, iz bilo kojeg razloga, sebičnoga ili ideološkoga, trgovačkoga ili totalitarnoga, vode k zarobljavanju ljudskih bića, nepriznavanju njihova osobnog dostojanstva, njihovoj prodaji ili zamjeni kao da su trgovačka roba. Grijeh je protiv osobâ i njihovih temeljnih prava nasiljem ih svoditi na uporabnu vrijednost ili na izvor dobitka (usp. KKC, 2414). Sa subjektivne (formalne) strane radi se o intencionalnom činu koji se sastoji u usmjerenju prema objektu u kojemu se prevladavaju granice objektivne spoznaje dobra i zla. Ostaje samo htjenje u kojem se pristaje na ono što osoba subjektivno hoće, a to je zarada. Stoga, s moralnog aspekta, teško je uvijek prosuditi težinu subjektivne moralne odgovornosti jer su zbog psihičke bolesti i lošeg utjecaja sredine i odgoja umanjene mogućnosti objektivne spoznaje dobra i zla, a time i slobodnog pristanka na zlo. Ipak to ih ne oslobađa pravno-kaznene odgovornosti, jer takve osobe, unatoč unutarnjem poremećaju, djeluju slobodno te društvo ima obvezu spriječiti ih u njihovom djelovanju koje je teški zločin protiv dostojanstva ljudske osobe. Za takve osobe nužno je osigurati psihijatrijsko liječenje i rehabilitaciju. S druge strane, često se radi o organiziranom kriminalu te ga možemo promatrati i kao grešnu strukturu društva protiv koje se moramo boriti strukturama dobra koje se temelje na solidarnosti i suradnji svih članova društva, osobito u prevenciji stvaranja takvih struktura.

Analiza doprinosa pape Franje raspravama o migrantima i suvremenim migracijama

Već iz samog biskupskog gesla: U ljubavi, poniznosti i jednostavnosti života, možemo iščitati duhovni profil biskupa Ćirila Kosa. Istovremeno, na najbolji način geslo izriče stil njegova života kojeg je krasila dobrota i ljudska bliskost. I danas, na spomen njegova imena, svi ga se prisjećaju kao nenametljiva i plemenita čovjeka, ugodna i vedra sugovornika, Božjeg svećenika i biskupa. Posvuda je svojom dobrotom unosio vedrinu. U sažalnici, koju je uputio Sveti Otac 2003. godine, istaknuto je da je bio hrabri učitelj vjere i revni pastir Božjeg naroda, „koji se isticao svojim hrabrim svjedočenjem za Riječ Božju, čak i pod cijenu tamnice, kao i svojim velikodušnim služenjem Crkvi i bližnjemu kroz skoro punih šest desetljeća u posebno teškim vremenima.“ Bio je čovjek otvorena duha, dijaloga, snažne crkvenosti i odanosti Svetom Ocu, a osobito vrstan propovjednik. Iako nije išao glavom kroz zid, u načelima je bio nepopustljiv, ali uvijek s velikim razumijevanjem za čovjeka, njegovim slabostima, pokušavajući mu pomoći dobrotom i ljubavlju, a ne osuđivanjem. Bio je čovjek malih gesta, s osjećajem za žrtvu, osobito za siromašnoga i stradalnika. Nije želio kažnjavati, nego drugoga dotaknuti dobrotom i navještajem Božje ljubavi. Njegovao je pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji, euharistiji, a često je koristio sliku 'žive katedrale' te u duhu obnove Drugoga vatikanskog sabora naglašavao važnost liturgijskog života i karitativnog djelovanja te poticao na veći angažman vjernika laika u Crkvi i župnim zajednicama. Svoju potpunu spremnost na požrtvovno i cjelovito služenje Evanđelju i čovjeku na osobiti je način posvjedočio u izdržavanju komunističke zatvorske kazne u Osijeku i Staroj Gradiški. U radostima i križevima svoga svećeničkog i biskupskog života, sigurni orijentir bio mu je blaženi kardinal Alojzije Stepinac čiji je uzor vjernosti Bogu, Crkvi i Petrovom nasljedniku vjerno slijedio.

Završetak Prvog svjetskog rata donio je, na političkom polju, velike promjene u Europi. Raspad Austro-ugarske monarhije, u čijem sastavu je bila i Hrvatska, otvorio je put stvaranju novih država, ali pod diktatom država pobjednica. Zanimljiv osvrt na ova događanja i stvaranja prve Jugoslavije – Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, pruža nam dr. Andrija Živković (1886.–1957.), svećenik Đakovačke i Srijemske biskupije, rodom iz Sikirevaca. U rukopisnoj ostavštini koja se čuva u arhivu KBF-a u Zagrebu pronađen je neobjavljeni tekst Naši putevi, koji je autor napisao u teškim vremenima za hrvatski narod. Pod tim naslovom, na 65 stranica, sabrani su različiti njegovi tekstovi u kojima opisuje društveno-političko stanje u hrvatskom društvu te djelovanje katoličkog pokreta u tom vremenu. Živković svjedoči da je rukopis napisao u godinama 1922. ili 1923. kao izljev mišljenja pristaše katoličkoga pokreta kakav je onda vladao kod nas. Međutim, uz ovaj rukopis postoji i Živkovićeva bilješka iz svibnja 1945. u kojoj piše kako su mnoge misli već zastarjele, a mnoge od njih danas ne bi ni zastupao, jer se puno toga izmijenilo. Ipak, da ga danas tiska, naslovio bi ga Uspomene/Ljudi/Događaji. Promatrajući događaje kao katolički intelektualac, on piše kako je novonastala država zajednička Srbima, Hrvatima i Slovencima te ističe kako oni, „koji vode državu i koji u njezino ime pravdu kroje, ne poznaju nikog drugog osim Srba. Tako su daleko u svom nastranom postupku došli da su u milijunima duša svojih podanika izazvali mržnju i prezir prama vlastitoj državi. Ono što bi morali da gaje i uzdižu u dušama do svetinje, pogaziše i uništiše. U dušama milijuna pripadnika države SHS nema ljubavi za tu državu.“ On stoga zaključuje da su katolici prihvatili jugoslavenstvo vidjevši u njemu mogućnost zajedništva. Iako su bili svjesni svih problema, bili su uvjereni da novonastalu državu mogu iznutra izgrađivati na temeljima katoličke vjere što se pokazalo kao velika zabluda.

U drugoj polovici 19. stoljeća, u okviru Austro-Ugarske Monarhije, slavenski su narodi bili politički i gospodarski u podređenom položaju te su se sve teže borili protiv germanizacije i mađarizacije. Kako bi se tim utjecajima otrhvali, Strossmayer vidi rješenje u austroslavizmu, odnosno, potrebi snažnijeg zajedništva slavenskih naroda. To zajedništvo treba biti nadahnuto ćirilometodskom baštinom.

Pontifikat pape Franje obilježava naglašena pozornost i zauzeta skrb za najranjivije u Crkvi i društvu. Među takve osobe zasigurno pripadaju i rastavljeni te ponovno civilno vjenčani, jer ne samo da nose rane i traume proživljenog brodoloma iz prethodnog braka, nego, zbog novonastale situacije, ne mogu, kao vjernici, pristupiti sakramentu pomirenja i euharistijskom zajedništvu. Papa stoga poziva na preispitivanje sadašnje pastoralne prakse i potiče na traženje novih pristupa, jer Crkva je sakrament spasenja i pozvana je svjedočiti Evanđelje, liječiti ljudima rane i donijeti iskustvo Božje ljubavi i milosrđa svakom čovjeku i vjerniku. U svojim govorima i dokumentima, pozivajući se na tomistički teologiju i bogatstvo isusovačke tradicije, Sveti Otac stoga zahtijeva da se više uvažavaju spoznaje suvremene psihologije kako bismo bolje shvatili nutrinu osobe i uvažavali njezinu povijest te njezine realne mogućnosti zakona rasta u spoznaji i življenju istinskog dobra koje osobu oplemenjuje i izgrađuje u svetosti. Također u svom moralno- teološkom i pastoralnom promišljanju poziva i na ponovno vrednovanje situacije u prosudbi moralnog čina, jer okolnosti mogu ublažiti moralnu odgovornost te je moguće da u objektivnoj situaciji grijeha – u kojoj uopće ne postoji ili dijelom postoji subjektivna krivnja – osoba može živjeti u Božjoj milosti, može rasti u životu milosti, primajući u tu svrhu pomoć Crkve. Naime, budući da se stupanj odgovornosti razlikuje od slučaja do slučaja, posljedice ili učinci nekog pravila ne moraju nužno biti isti. Sve to otvara složena pitanja o odnosu objektivne norme i učenja crkvenog Učiteljstva te subjektivne prosudbe savjesti, jer nijedna norma, zbog svoje univerzalnosti, ne može obuhvatiti sve moguće životne situacije. Čovjek je pozvan u svojoj savjesti tražiti te ostvariti najveće moguće dobro u pojedinoj situaciji, što ne mora nužno značiti i življenje cjelovitog, apsolutnog dobra. U tom traženju najvećeg mogućeg dobra osobitu ulogu ima dar razlučivanja kojeg papa pojašnjava kao milosni dar pomoću kojeg raspoznajemo duhove. Ističe se stoga dijaloška struktura savjesti koja pomoću dara razlučivanja preuzima moralnu odgovornost za svoje djelovanje, nadilazeći puku kazuistiku i legalizam, ali i etiku situacije. Naime, dar razlučivanja je potreban kako bismo bili sposobni prepoznati Božja nadahnuća i njegovu milost u našem životu te ne propustimo njegov poziv da rastemo u dobru. On nam pomaže da otkrijemo smisao vlastitog života pred Ocem koji nas uistinu poznaje i ljubi te pristignemo samom izvoru života - Isusu Kristu. Sve to i od dušobrižnika i svećenika zahtijeva novi pristup pastoralnoj praksi koja od sada mora biti više prožeta empatijom i suosjećanjem, osobnim pristupom i boljim poznavanjem nutrine vjernika, nadilaženjem zatvorenog srca, krute kazuistike i legalizma te, u svjetlu dara razlučivanja, preuzimanjem veće odgovornosti za duhovno vodstvo vjernika u njihovom postupnom rastu u svetosti. Potrebno je pastoralno razlučivanje ispunjeno milosrdnom ljubavlju jer je milosrđe punina pravde i najjasnije očitovanje Božje istine. To ne znači „sređivanje iznimki“ koje može dovesti do toga da se pomisli kako Crkva podupire dvostruki moral. Riječ je o putu praćenja i razlučivanja koji navodi vjernike da osvijeste svoje stanje pred Bogom, preispitujući svoju odgovornost za nastalu situaciju.

Analiza mogućnosti i ograničenja dijaloške naravi socijalnog nauka Crkve te kritički osvrt na njezino konkretno oživotvorenje po pastoralnim strukturama.

Na temelju rezultata znanstvenoistraživačkog projekta Kršćanski identitet i kvaliteta bračnog i obiteljskog života, može se zaključiti da su hrvatske obitelji u načelu otvorene životu, ali se zbog loše gospodarske situacije teško odlučuju na više djece. Među glavne uzroke koji su u istočnoj Slavoniji doveli do ovakve situacije možemo istaknuti razaranje industrijskih postrojenja u Domovinskom ratu i gubitak tržišta, a zastarjela tehnologija te često zakonski sumnjiva privatizacija samo su dodatno stvorili sve veći broj nezaposlenih osoba. S druge strane, oni koji su uspjeli sačuvati svoja radna mjesta izloženi su sve zahtjevnijim uvjetima rada, što dovodi do prezaposlenosti koja se također odražava na kvalitetu obiteljskog života i uzrokuje smanjenje broja rođene djece. Stanje na selima nije ništa bolje jer je nebrigom onih koji su preuzeli odgovornost za opće dobro izostala jasna agrarna politika i strategija ruralnog razvoja te je rad u poljoprivredi (p)ostao vrlo neisplativ. U takvim smo okolnostima svjedoci iseljavanja sve većega broja mladih ljudi, ali i cijelih obitelji, u želji da negdje drugdje potraže bolju budućnost jer im je ovi krajevi, zbog rastućeg siromaštva i nezaposlenosti, ali i česte potplaćenosti, više ne mogu pružiti. Promatrajući nastalu situaciju u svjetlu načela socijalnog nauka Crkve, možemo reći da Crkva ne zabranjuje obiteljske migracije u potrazi za radnim mjestom, ali poduzetnički duh mora biti popraćen mjerama natalitetne i demografske politike. Sigurnost radnoga mjesta i rodiljnih naknada, ulaganje u infrastrukturu koja prati zaposlene roditelje, bolja organizacija rada koja omogućuje ženama slobodne dane kada djeca polaze u školu, neradna nedjelja, povoljni stambeni krediti, samo su neke od mjera koje moraju pratiti suvremeno tržište rada. Na selima je potrebna dugoročna agrarna politika i sustav pravedne cijene otkupa, a nužna je i promjena zakonskih okvira. Socijalni nauk Crkve naglašava i važnost zadružne kulture rada te važnost primjerene socijalne zaštite. Osobito je važna promjena mentaliteta, jer dijete se uvijek mora promatrati kao dar, a ne kao ekonomski čimbenik koji roditeljima treba osigurati sigurnu mirovinu u starosti.

U Isusovom drugom padu pod križem ogleda se čovjekovo iskustvo grešnosti, ali i krhkosti i slabosti. Naime, drugi pad čovjek doživljava mnogo teže i ozbiljnije od prvoga. Ponavljanje istog grijeha ili ponovno suočavanje s neugodnim situacijama te proživljavanje iste traume često dovodi do ozbiljne kušnje vjere i gubitka nade u bolje sutra, često popraćeno gubitkom samopouzdanja i životnog smisla, nedostatkom povjerenja u druge osobe, a nerijetko izaziva i osjećaje bespomoćnosti. Drugi pad može biti popraćen i raznim opsesivno-kompulzivnim poremećajima, duševnim smetnjama i poremećajima, depresijom, skrupuloznošću, a može dovesti i do kumulativne tragedije i teške sekundarne traume. U tom smislu, ukoliko čovjek želi nakon ponovnog pada ustati, a ne odustati, mora se suočiti s istinom o sebi samome. Kršćanska antropologija govori nam da je čovjek stvoren na sliku Božju, ali u sebi nosi posljedice istočnoga grijeha. Grijeh, koji je zaslugom praroditelja ušao u svijet, prožeo je našu stvarnost i očituje se u neredu i nesavršenosti svijeta koji čovjeka okružuje. I sam čovjek, zbog gubitka posvetne milosti, nesavršeno je biće podložno raznim traumama, a u svojoj slobodi je sklon činiti zlo i ponavljati grijeh, kao da ga zlo više privlači od dobra. Stoga čovjek, samo uz pomoć Božje milosti, može nadvladati svoju grešnost, a po zaslugama Kristove smrti na križu obnoviti svoju prvotnu svetost. Međutim, preduvjet je kajanje za počinjeno zlo i odluka ne griješiti više. I sama žrtva mora se suočiti s posljedicama doživljene traume, a u slučajevima doživljenog nasilja smoći snage oprostiti nasilniku. Na tom putu veliku pomoć čovjeku pruža sakramentalni život, osobito sakrament pomirenja i euharistije. Iskustvo Božjeg praštanja i ljubavi podiže čovjeka i pomaže mu da i nakon drugog pada ustane i smogne hrabrosti nastaviti nositi svoj životni križ. On tada zadobiva novi smisao, a iskustvo ponovnog pada ne obeshrabruje čovjeka u njegovom nastojanju da ide putem dobra, odnosno, u svjetlu Kristovog uskrsnuća i prema vječnom zajedništvu s Bogom.

Zavist prati čovjeka od samih njegovih početaka i nema kulture u kojoj narodna mudrost nije opisala i osudila njezine posljedice. Dovoljno je navesti nekoliko pučkih izreka, ili pak onih koje potječu od učenih ljudi, da shvatimo njezinu rasprostranjenost i ukorijenjenost u ljudsko iskustvo. Još je Sofoklo rekao da pred velikima zavist često gmiže, a albanska narodna izreka ističe kako zavist nagriza ljudsko srce. Za neke, zavist je plijesan duše, a veliki Goethe, opisujući zavist, naglašava kako je mržnja aktivno nezadovoljstvo, a zavist pasivno te se stoga ne smijemo čuditi što zavist tako brzo prelazi u mržnju.

O 50. obljetnici završetka Drugoga vatikanskog sabora, papa Franjo je na svetkovinu Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije, 8. prosinca 2015., proglasio jubilarnu Godinu milosrđa. U buli Misericordiae vultus (Lice milosrđa), kojom je Sveti Otac najavio Izvanredni jubilej milosrđa, ističe se kako postoje trenutci u kojima smo pozvani još snažnije usmjeriti svoj pogled na milosrđe, kako bismo sami postali djelotvornim znakom Očeva djelovanja.

U želji da se nadiđe naslijeđeni legalizam i minimalizam kršćanskog života, Drugi vatikanski sabor je naglasio kako znanstveno izlaganje moralne teologije treba temeljitije hraniti naukom Svetoga pisma kako bi ona mogla rasvijetliti uzvišeni poziv vjernika u Kristu i njihovu obvezu da u ljubavi donesu plod za život svijeta (usp. OT 16). Na tom tragu, polazeći od značajnijih (post)saborskih dokumenata, osobito enciklike Veritatis splendor (1993.) pape Ivana Pavla II. te dokumenta Biblija i moral (2008.) Papinske biblijske komisije, u radu se naglašava kako Sveto pismo nije za kršćane samo izvor objavljene istine i temelj vjere, nego i nužna točka oslonca za moralni život koji proizlazi iz dara Božje objave. U osobi Isusa Krista – utjelovljenoj Božjoj riječi – otkriva nam se punina humanuma do koje možemo doći samo razumom koji je prosvijetljen darom vjere. Kršćanin je stoga pozvan nasljedovati Krista jer on ontološki utemeljuje kršćanski život te ga privodi do punine u svjetlu vazmenog otajstva i snagom Duha Svetoga koja milosno djeluje u nama. Ontološko-sakramentalna utemeljenost kršćanskog života u Kristu zahvaća, naime, cijelog čovjeka i poziva ga na svetost života koja se očituje u plodovima ljubavi za život svijeta. U vremenu današnjeg sekulariziranog i pluralnog društva u kojem prevladava etički relativizam, zahtjev koji je Sabor stavio pred moralnu teologiju (p)ostaje svakim danom sve aktualniji i odgovorniji jer su kršćani pozvani, nadahnjujući se naukom Svetoga pisma, kritički prosuditi sve ono što je istinski ljudsko i odbaciti ono što se protivi dostojanstvu ljudske osobe i čovjeku kao slici Božjoj te u duhu „novog Saveza u Kristu“ trajno otkrivati autentični put kršćanskog života. Saborska obnova moralne teologije usmjerila je tako teološku misao prema promišljanju o kristocentričnosti moralnog života koji proizlazi iz vjere kao osobnog susreta s Isusom iz Nazareta. U tom smislu, teološki radovi p. Ivana Fučeka i njegov doprinos obnovi moralne teologije na hrvatskom govornom području bili su i ostali jedan od snažnih uporišta za razumijevanje kršćanskog moralnog života koji proizlazi iz krsnog poziva na svetost.

Uvod: Precizni prediktor nastanka klinički značajne pankreasne fistule (KZPF), u ranom postoperativnom periodu nakon cefalične duodenopankreatektomije (DP), još uvek ne postoji Cilj rada: Cilj ove studije je mogućnost predviđanja nastanka KZPF, i njeno razlikovanje od prolazne, biohemijske pankreasne fistule (BPF), na osnovu merenja koncetracija amilaza u drenovima (KAD) i vrednosti CRP-a u krvi, u ranom postoperativnom periodu. Materijal i metode: Urađena je prospektivna klinička studija, odobrena od strane etičkog komiteta, koja je uključila 206 bolesnika, u periodu od maja 2008 do decembra 2012 godine, kod kojih je urađena cefalična DP zbog tumora periampularne regije, u jednoj bolnici. Pankreasna fistula (PF) je definisana prema klasifikaciji Međunarodne Studijske Grupe za Pankreasnu Fistulu (ISGPF). Kod svakog bolesnika su merene KAD i CRP iz krvi u prva tri postoperativna dana. Rezultati: Od ukupno 206 bolesnika, kod 156 (75.7%) je urađena pilorus prezervirajuća duodenopankreatektomija (PPDP), a kod 50 (24.3%) klasična Whippleova procedura (WP). Ukupna učestalost pojave PF (A, B, i C stadijum), bila je 56.8% (stadijum A 28.6%, stadijum B 18.9% i stadijum C 9.3%). Mek pankreas je bio prisutan u 58.1% bolesnika, kod kojih se razvila PF. Smrtnost je bila 7.8%. Srednja vrednost KAD prvog postoperativnog dana (KAD1) iznosila je 4520 U/L (opseg 366- 99000), kod bolesnika sa mekim pankreasom i promerom glavnog pankreasnog kanala (GPK) ≤3mm, kod kojih se razvila PF A stadijuma (BPF)...

Istraživanje u cilju standardiziranja tehnike indukcije lateralnog grananja provedeno je 2013. godine u rasadniku voćnih sadnica (Koprivna, Istočna Hrvatska) na 3 sorte trešnje cijepljenih na podlozi Gisela 6. Tretmani su uključivali aplikaciju različitih kombinacija BA+GA3 i ciklanilida na sorte Carmen, Grace Star i Black Star. Prema F testu na razini čitavog pokusa utvrđen je visoko signifikantan utjecaj sorte (** P≤0, 01) za promatrane parametre ukupne visine, visina zadnje grane, broj grana, kut grananja te tretmana za broj grana, dužinu grana i kuta grananja. Interakcija sorta x treman vrlo značajna je bila za parametar broja grana. Signifikantan (* P≤0, 05) je bio i utjecaj tretmana na visinu prve grane odnosno sorte na dužinu grane. Sorta Black Star inducirala je razvoj najvećeg broja grana (5, 4 ; LSD test, ** P≤0, 01). Sorta Carmen imala je značajno manji kut (30, 9°) formiranja grana u odnosu na ostale sorte (LSD test, ** P≤0, 01). Tretmani ciklanilidom (C1- 150 ppm ; C2-250 ppm) visoko signifikantno su utjecale na broj grana (C1-5, 8 i C2-5, 1 ; LSD test, ** P≤0, 01). Tretmani BA + GA3 (B1-3, 8 i B1-3, 7) također su vrlo značajno odstupali od kontrolne varijante (K-2, 1). Kut grananja pod utjecajem tretmana (B2, C2, C1) vrlo značajno se razlikovao od kontrole (28, 3°).

Rad je dorađeni izvadak iz diplomskog rada, donosi pogled na dosadašnje programe udruge GROZD i Foruma za slobodu odgoja.

Predstavljanje i analiza socijalno - pastoralnih modela u Đakovačko osječkoj nadbiskupiji

Posebno mjesto u sklopu odgojno-obrazovnog programa zauzima govor o ljudskoj spolnosti.

U radu su obrađeni odgovori naših građana (i vjernika) na pitanja koja su se odnosila na poznavanje socijalnog nauka Crkve i načela supsidijarnosti, postavljena pod brojevima 49 – 51 u upitniku koji je usmenom anketom proveden u prosincu 2009. godine na probabilistički izabranom, višeetapno stratificiranom uzorku punoljetnog stanovništva Hrvatske kojim je bilo obuhvaćeno točno 1000 sudionika iz 70 naselja, odnosno iz 100 različitih lokacija, unutar znanstveno-istraživačkog projekta „Supsidijarnost u hrvatskom društvu“. Rezultati nedvojbeno ukazuju na činjenicu da su katolički vjernici slabo upoznati sa sadržajem socijalnog nauka Crkve (prema rezultatima 75, 8% nije upoznato, a upoznato ih je tek 21, 9%) i da ga najčešće poistovjećuju s karitativnim djelovanjem Crkve. Sa značenjem načela supsidijarnosti upoznato je tek 15, 6% ispitanika, i to ponajviše iz stručnih rasprava i hrvatskih medija, dok njih 83, 6% uopće nije čulo za taj pojam. Razlozi su takva stanja višestruki, od naslijeđenog mentaliteta do toga da socijalni nauk Crkve nije uspio izaći izvan crkvenih prostora. Sve to nameće Katoličkoj crkvi traženje novih prostora i načina posredovanja sadržaja socijalnog nauka Crkve kao i odgoja za supsidijarnost. Kod vjernika koji redovito komuniciraju sa župnom zajednicom (20 – 25%) potrebno je u navještaju i katehezi snažnije izgrađivati oblike osobne odgovornosti i socijalne duhovnosti, dok poteškoću predstavlja približavanje i odgoj onih vjernika (oko 60%) koji su udaljeniji od Crkve, a istovremeno su nositelji društvenog života. Stoga se kao prioritet nameće izlazak iz crkvenih prostora i ulazak u prostor civilnog društva npr. osnivanjem katoličkih elektroničkih medija, katoličkih odgojnih i obrazovnih ustanova i jačanjem vjerničkih društava te nužnost osobnih i prigodnih kontakata s udaljenijim vjernicima, a visokoobrazovani, koji se statistički najviše društveno angažiraju a istovremeno crkveno najudaljeniji, te mladi moraju postati ciljne skupine pastoralnog rada i odgoja za socijalni nauk Crkve i načelo supsidijarnosti.

Već je Aristotel prokazao štetnost sitničarstva jer se u njemu gubi izvorna svrha rada i gospodarstva. I u drugim povijesnim razdobljima, kada je prevladavala gramzljivost i dobit se stavljala ispred čovjeka i rada, nastajali su veliki društveno-socijalni problemi, jer se gospodarstvo okretalo protiv dostojanstva ljudske osobe i obezvrjeđivalo čovjekov rad. Stoga autor u radu ukazuje, u svjetlu socijalnog nauka Crkve, kako ’socijalno’ mora pobijediti ’ekonomsko’. Ljudsko društvo može napredovati jedino ako se ispravno vrednuje ljudski rad, osobito u njegovoj subjektivnosti, te na prikladan način, solidarno, rješava problem nezaposlenosti. Naime, kako je istaknuo bl. Ivan Pavao II., rad je čovjekovo dobro - dobro njegova čovještva - jer radom čovjek ne samo preobražava prirodu, prilagođavajući je vlastitim potrebama, nego se i sam ostvaruje kao čovjek, pa čak u nekom smislu ’postaje više čovjekom’. Socijalni nauk Crkve stoga naglašava kako je u uvjetima današnje globalizacije potrebno promisliti nove oblike rada, osobito u perspektivi vrednovanja prirodne sklonosti ljudi da uspostave odnose. Drugim riječima, vodeći računa o međuovisnosti koja ljude rada povezuje među njima, potrebno je na temeljima solidarnosti njegovati duh poduzetništva, a u svjetlu načela supsidijarnosti i prilagodbe zahtjevnom tržištu trajno ulagati u sebe, usvajajući nova znanja i svijest odgovornosti. Pri tome ne smije se zaboraviti da i u tržišnim odnosima, osim tradicionalnih načela društvene etike koja ističu poštenje i odgovornost, ne smije se zaboraviti ni načelo besplatnosti i logike dara, jer je to zahtjev same logike gospodarstva. Poduzetništvo ponajprije upućuje na ljudsko, a tek potom na profesionalno značenje, jer je poduzetništvo upisano u svaki rad koji se shvaća kao osobno djelovanje.

U knjizi autori propituju temeljne izazove suvremene bioetičke discipline i to u svjetlu katoličke teologije, odnosno kršćanske antropologije, slijedeći njene temeljne datosti. Stoga, u prvom dijelu knjige, naslovljenom u duhu Hipokratove baštine, „Ne škoditi!“, autori promišljaju o dostojanstvu ljudske osobe u svjetlu kršćanske antropologije i deontoloških kodeksa medicinske etike, kao i njihovu konfrontaciju s paradigmama današnje bioetike. Donose i prikaz temeljnih postavki laicističke bioetike, te im pokušavaju odgovoriti iz perspektive katoličke bioetike. Poseban naglasak stavljen je na osobu liječnika, tj. odnos liječnika prema pacijentu, te na prava pacijenata. Drugi dio bavi se Projektom ljudski genom, odnosno donosi etičku prosudbu ovog projekta, u svjetlu kršćanskog poimanja dostojanstva ljudske osobe i UNESCO-ve Opće deklaracije o ljudskom genomu. Autori analiziraju etičke dvojbe koje je projekt izazvao, i to osobito s obzirom na prikupljanje i čuvanje genetičkih podataka te zaštitu privatnosti. Analiziraju i dvojbe oko korištenja genetičkih uzoraka i podataka, te pitanja vlasništva i patentiranja ljudskog genoma, odnosno profita koji on donosi velikim tvrtkama. Nadalje, otvaraju se i mnoga pitanja s druge strane, primjerice na području farmakologije, biomedicine (npr. genska terapija, alternacijski inženjering, prenatalna dijagnostika, mogućnost diskriminacije ljudi, eugenike itd.), te mnogih drugih područja znanosti i gospodarstva.

Na temelju usporedbe triju objavljenih rezultata socioreligijskih istraživanja – provedenih u Republici Hrvatskoj od 1997. do 1999. godine – s rezultatima znanstvenog-istraživačkog projekta „Kršćanski identitet i kvaliteta bračnog i obiteljskog života“ (2008.) u radu se analiziraju stavovi ispitanika o utjecaju (ne)pohađanja mise na kvalitetu njihova bračnog života. Rezultati analize ukazuju kako je u posljednjih desetak godina opao postotak (5-10%) onih koji redovito pohađaju misu (20, 6%), a neznatno porastao postotak onih koji na misu idu mjesečno (20, 2%) ili prigodno (34, 7%). Osim toga, istraživanje je pokazalo da je redovito pohađanje mise u uskoj vezi s doživljajem Božje zaštite, tj. osobnom vjerom ili nekim drugim religioznim iskustvom, što potvrđuje 92, 6% ispitanika koji redovito ili mjesečno idu na misu te 56, 2% onih koji odlaze ponekad. S druge strane, iako bilježimo blagi pad dolazaka na misu, ipak je primjetan razmjerno visok postotak ispitanika koji vjeruju da nedjeljna misa ima važan i pozitivan utjecaj na bračni i obiteljski život, pri čemu to, naravno, prihvaćaju više oni koji dolaze na misu redovito (83, 9%), nego oni koji dolaze prigodno (44%) ili uopće ne dolaze (3, 6%). Istraživanje, međutim, pokazuje da je visok postotak onih koji smatraju da misa utječe, ali ne bitno, na kvalitetu braka te da su općeljudske vrijednosti dostatan temelj za dobre bračne i obiteljske odnose (27, 9% redovitih, 46% koji dolaze povremeno te 37, 3% koji nikada ne idu na misu). Zanimljiv je i podatak da među onima koji nikada ne idu na misu i smatraju da misa ne produbljuje njihovu komunikaciju u braku, njih 30, 9% ipak smatra da misa pruža određene zajedničke vrjednote koje učvršćuju bračno zajedništvo. Istraživanje je također pokazalo da tvrdnju kako pohađanje mise produbljuje komunikaciju u braku podržavaju više žene nego muškarci, više oni s nižim obrazovanjem nego visokoobrazovani, više oni koji su desno, nego oni koji su lijevo politički opredijeljeni, što zasigurno stavlja Crkvu pred nove izazove.

Politička traganja Crkve u Hrvatskoj od 1989. do 2006. možemo promatrati na nekoliko razina. Na temelju Ustava RH, koji jamči slobodu vjeroispovijesti, ali i odvojenost vjerskih zajednica od države, te potpisivanjem ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske, nakon više desetljeća komunističke vladavine pravno je reguliran odnos Crkve i države u duhu demokratskih standarda i postavljen okvir za njezino djelovanje. Na razni političkog govora Crkve, ispunjavajući svoje poslanje u zauzimanju za čovjeka i opće dobro, ističu se prigodne izjave biskupa i tijela HBK te promišljanja hrvatskih teologa. Na praktičnoj razini uočava se, pak, određeno (ne)snalaženje klera i vjernika laika u novim uvjetima društveno-političkog i socijalno-gospodarskog života. Povijesno gledajući, uočavamo stoga tri razdoblja političkog traganja Crkve u Hrvatskoj. U vremenu od 1990. do 1995., solidarno podnoseći patnje i stradanja u Domovinskom ratu, Crkva se zalaže za mir, ali i evanđeoskom jasnoćom brani pravo hrvatskog naroda na slobodu, obranu od agresora u svjetlu prava na zakonitu obranu i osuđuje svaki zločin. U razdoblju od 1995. do 2000. godine, Crkva se suočava s negativnim posljedicama rata, osobito s naslijeđenim mentalitetom i sve većim raslojavanjem hrvatskog društva te naglašava važnost socijalnog nauka Crkve u cilju stvaranja novih društvenih struktura. Međutim, zbog nedovoljnog zaživljavanja socijalnog nauka Crkve izostao je snažniji angažman vjernika i značajniji pomaci na planu društveno-socijalnog djelovanja. Treći period političkog traganja, od 2000. do danas, obilježava potreba novog pozicioniranja Crkve u društvu i suočavanje s novim izazovima pluralnog društva u duhu liberalne ideologije. Zbog društvene situacije nastale promjenom vlasti početkom 2000. godine, ali i u duhu smjernica tri pastoralna pohoda Svetoga Oca Republici Hrvatskoj, Crkva u ovom vremenu čini odmak od pozicije narodnog tribuna prema Crkvi koja ukazuje na socijalne probleme, ali i opasnost sekularnog fundamentalizma. Kao izazov trenutka nameće se potreba snažnijeg razvoja socijalnog pastorala koji zahtijeva osobnu izgradnju vjernika u duhu socijalnog nauka Crkve i snažniji angažman laičkih udruga u civilnom društvu.