Search

Smrt i drugi vitalni događaji (rađanje, pomor dojenčadi, brakovi, razvodi) u populaciji nose značajne kratkoročne i dugoročne posljedice i to za različite segmente društva. Stoga ne čudi da sustav vođenja i pohrane podataka mortalitetne statistike zahtijeva interdisciplinarni pristup. Pregledom zakonodavnog okvira i razvoja mortalitetne statistike u istraživanom razdoblju, od 1960. do 2012. na području današnje Republike Hrvatske, utvrđeno je kako je sustav izvješćivanja o uzrocima smrti i organizacije prikupljanja podataka mortalitetne statistike od tijela državne uprave na teritoriju današnje Republike Hrvatske bio prilično brzo uspostavljen po završetku Drugoga svjetskog rata. S jedne strane to je bila posljedica postojanja razvijenog sustava prikupljanja takvih podataka i u prijašnjim državnim sustavima, odnosno supostojanja usporednog sustava prikupljanja i vođenja podataka o smrtnosti unutar okvira koje je za svoje članove postavila administracija religijskih zajednica na području današnje Hrvatske. U svojoj osnovi pravna regulacija mrtvozorstva i određivanja uzroka smrti te prikupljanja podataka o smrtnosti tijekom gotovo cjelokupnog razdoblja, nije bila podvrgnuta značajnijim izmjenama. U formalnom smislu izmjene donosi Pravilnik o obrascu potvrde o smrti iz 1975., a aktualnim Pravilnikom o obrascu potvrde o smrti znatno se mijenja formu i sadržaj obrasca čime ona postaje u potpunosti usklađena s preporukama Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) i Europskog ureda za statistiku (EUROSTAT). Terensko istraživanje obilježja smrtnosti u razdoblju od 1960. do 2012. u trima sjevernojadranskim lokalnim zajednicama (Bakar, Mali Lošinj i područje Labinštine) potaknula su na promišljanje novih smjernica koje bi mogle biti implementirane u sustav vođenja i pohrane podataka mortalitetne statistike.

Mainstream bioethics, narrowed down mainly to human medicine and research, can hardly be expected to efficiently face modern challenges related to environmental issues. Departing from the interpretation of “European Bioethics” as a discipline considering ethical duties not only toward fellow humans, but to all living beings, this paper presents the results of a study conducted in three communities in Croatian Northern Adriatic region, selected for their recent experience of ecological threats (Labin – thermo-electric power plant ; Bakar – cokery), or representing a highly-valuable and vulnerable natural insular pocket (Mali Lošinj – health tourism, dolphin wildlife refuge, fragrant gardens programme, etc.). After targeted workshops and interviews had been organised in those communities, the results of the obtained insights were combined with experts' opinion and a list of around hundred “bioethical standards” was formed. “Bioethical standards” represent a set of principles and measures of the correct attitude of people towards their own health, animals, plants, and the eco-system as a whole. “Bioethical standards” charter might improve the level of local community environmental consciousness, and provide direct guidance for its sustainable development (including its tourism- advertising ace card). The present paper discusses the standards' potential benefits and some implementational risks.

One of the fundamental documents at European Union level is the EU Charter of Fundamental Rights. By its acceptance and subsequent incorporation into primary legislation, the European Union has moved its prime focus to the necessity to protect human rights on its own territory. The accession of the Republic of Croatia to the full European Union membership during the last enlargement in 2013, which brought Croatia to become the 28th EU member, was preceded by the process of harmonization of Croatian national legislation with the acquis communautaire. The right to health care, one of the fundamental human rights, has been guaranteed by the Constitution of the Republic of Croatia. The legal act ensuring Croatian implementation of anti-discrimination practices is the Anti-Discrimination Act, which came into force in 2009. The Croatian Anti- Discrimination Act recognizes seventeen grounds on which discrimination is prohibited and applies to the treatment of all state entities, bodies of local and regional self-government units, legal entities vested with public authority, and to the conduct of all legal and natural persons in ten areas including the area of health care. In our presentation, we will compare two levels of indicators of access to health care for minority groups, potentially vulnerable due to on ethnicity, religion, sexual orientation and gender, gender expression and gender identity. More specifically, we will incorporate results of research conducted within the EU research project “Healthcare as a Public Space: Social Integration and Social Diversity in the Context of Access to Healthcare in Europe”. The first level refers to the available internal documents of Croatian healthcare institutions concerning access to healthcare for mentioned minority groups. Using the method of qualitative thematic analysis, we have examined materials from Croatian hospitals and distinguished common themes and specific statements relating to the issue of access to healthcare. The next level includes the results of the last phase of our research. In this phase, interviews were conducted with members of minority groups and hospital employees. Through the results, we gained knowledge about real events in the daily practice of health institutions. Or, at least, about the subjective experience of these two groups of participants. In the final part of the presentation, we will draw conclusions about the similarities and differences between the levels in accordance with national legislation dealing with the right to health care for minority groups in question. Furthermore, we will offer some suggestions for improvements of regulation in the Croatian healthcare system governing access to healthcare for minority groups.

The right to healthcare is a basic human right protected by international treaties, such as the preamble of the World Health Organization's 1948 Constitution. It is also enshrined in European institutions' legal frameworks and implemented in member states' national legislation. Although national legislation generally provides to all citizens equal access to healthcare, the question remains whether it is truly available to those who belong to society's vulnerable groups. The focus of the research project Healthcare as a Public Space: Social Integration and Social Diversity in the Context of Access to Healthcare in Europe was to investigate how individuals belonging to national, religious, or gender and sexual orientation minorities, exercise their right to access to healthcare in certain European Union member states i.e. in Germany, Poland, Slovenia, and Croatia. This project funded by the HERA program, aimed to determine how and to what extent European standards and guidelines on diversity are incorporated into the national legislation of the involved member states, and how it is implemented in clinical practice in these countries. This presentation will discuss the findings of a study on the accessibility of healthcare in Croatia for these vulnerable groups. In addition to providing insight into the realization of the right to healthcare for members of these minorities, the project's findings can serve as a foundation for potential recommendations at the European and national levels aimed at addressing inequalities in the healthcare system, as well as in the broader social context.

AMHA – Acta medico-historica Adriatica međunarodni je znanstveni časopis čiji je izdavač Hrvatsko znanstveno društvo za povijest zdravstvene kulture u suradnji s Medicinskim fakultetom Sveučilišta u Rijeci. Časopis je utemeljen 2003. i izlazi dva puta godišnje s ciljem objavljivanja primarno znanstvenih, ali i drugih recentnih tekstova povijesno-medicinske tematike i srodnih znanstvenih disciplina jadranskog te srednjeeuropskog okruženja. U ovom radu pratimo dvadesetogodišnji uspon etabliranja časopisa AMHA – Acta medico-historica Adriatica na međunarodnoj znanstvenoj sceni. Analizom su obuhvaćeni formalni i sadržajni elementi kroz 43 objavljena sveščića (od čega 3 suplementa). Sadržajnom analizom naslova, sažetaka i ključnih riječi napravljen je uvid u prevladavajuću objavljenu tematiku, dok su kategorizacija i jezik članaka te broj i geografska pozicioniranost autora obuhvaćeni u formalnoj analizi. Također, analizirani su strukturalni elementi i popraćen je razvoj časopisa AMHA – Acta medico-historica Adriatica od njegovih početaka sve do danas kada ga, bez lažne skromnosti, možemo svrstati među vodeće znanstvene časopise za povijest medicine u svijetu.

Sakralna baština, osobito u mediteranskom kulturnom arealu, predstavlja jedno od neiscrpnih vrela za povijesnomedicinska istraživanja. Koji će element takve baštine biti u primarnom fokusu istraživača ovisi o naravi teme koju istražuje. Tako u istraživanju širenja epidemija zaraznih bolesti u prošlosti, pojavnost i razmještaj sakralnih objekata posvećenih titularu koji je ujedno zaštitnik od takvih pošasti, može upućivati na vremenski okvir i tijek epidemija na određenome području. S druge strane, crkveni umjetnički inventar odnosno zavjetni darovi mogu biti izraz štovanja i utjecanja različitim svecima zaštitnicima od bolesti te biti usko povezani s etnomedicinskim praksama ondje. Dosadašnja istraživanja sakralne baštine na području triju susjednih liburnijskih župa, Brseč, Mošćenice i Lovran, koje su proveli autori ovoga izlaganja, ukazala su na prisutnost relevantnih povijenomedicinskih nalaza koji na tim područjima ocrtavaju odnos prema zdravlju i bolesti u prošlosti. Kao prirodni slijed provedenih istraživanja, kao novo, dosad neistraženo područje, nametnulo se područje susjedne župe Svetog Marka evanđelista u Veprincu. U ovome će izlaganju biti predstavljeni rezultati povijesnomedicinskih istraživanja sakralne baštine na tome području. Oslanjajući se na već uhodanu metodologiju obrade medicinskih elemenata u domaćoj, ali i stranoj sakralnoj baštini, s jedne se strane daje pregled za povijesnomedicinsku refleksiju relevantnih sakralnih objekata, a s druge najveća se pažnja posvećuje povijesnomedicinskoj analizi bogatoga inventara župne crkve

Kako smo već ranije pokazali, javnozdravstvena skrb već po definiciji bioetike i njenih nastojanja predstavlja jedan od glavnih predmeta njenog bavljenja. U ovom se izlaganju direktnija poveznica između bioetike i javnoga zdravstva eksplicira kroz analizu javnozdravstvenih tema zastupljenih u posljednjem izdanju bioetičke enciklopedije iz 2014. godine. Autori polaze od javnozdravstvenih postulata, ukazuju na važnost njihova bioetička prečitavanja i pokazuju koliko je ta tema ne samo aktualna, već sve aktualnija. Ono što već na prvi pogled unutar korica bioetičke enciklopedije zaokuplja pažnju jest činjenica da je osim tradicionalno zastupljenih javnozdravstvenih tema u prethodnim izdanjima enciklopedije, ovo izdanje donijelo drastično proširenu natuknicu o javnome zdravstvu sa čak dvanaest samostalnih podnatuknica. Ovo izlaganje nastoji dati doprinos ukazivanju na mogućnosti adekvatne bioetičke valorizacije domene javnoga zdravstva, ali jednako tako i na neophodnost uključivanja javnozdravstvene tematike u suvremenom bioetičkom diskursu bez čega bi on u najmanju ruku bio ozbiljno okljaštren.

Posljednja velika epidemija kolere u 19. stoljeću u Hrvatskoj pojavila se u Rijeci u ljeto 1886., tijekom petog pandemijskog vala 1881-1896. Dosadašnja istraživanja nisu uključivala detaljniju analizu smrtnosti od ove zarazne bolesti na području tadašnje Rijeke. Analizirajući upise smrti u maticu umrlih na području župe Rijeka u 1886., autori u tekstu predstavljaju neka obilježja smrtnosti preminulih od kolere. Kako bi se dobio dodatan uvid u pojavu i tijek epidemije u gradu, u provedene javno-zdravstvene i druge mjere od strane gradskih vlasti kao i u reakciju građanstva na ugrozu, učinjena je analiza sadržaja članaka riječkog tjednika na talijanskom jeziku La varietà. U zaključku autori problematiziraju izvješćivanje o broju smrti od kolere i navode potrebu da se za širu sliku o epidemiji u Rijeci 1886. istraže i izvori na mađarskom jeziku., The last major cholera epidemic in the 19th century hit the city of Rijeka in the summer of 1886, during the fifth pandemic wave of 1881-1896. Previous research did not encompass a detailed analysis of the deaths caused by this infectious disease in the area of what was then the city of Rijeka. Analysing the causes of deaths in the register of deaths for the territory of the Rijeka parish, the authors present some of the characteristics of those who fell victim to the consequences of cholera. According to their death certificates, a total of eighty-two men and sixty-seven women died during epidemic. The average age of those who died of cholera was 36.4 years. The first death from cholera recorded in the Rijeka parish register of deaths occurred on June 25, and the last on September 24, 1886. In order to gain additional insight into the origin and course of the epidemic in the city, public health measures and measures enforced by the city authorities, as well as public reactions to the threat, the content of articles published in the weekly periodical La varietà was analysed. La varietà was published in Rijeka in the Italian language. Along with regular updates on the number of new cases and deaths, it contain until-now unrevealed details about the epidemic in the city, such as elements of oral tradition – the legend of cholera in Rijeka - and ethnomedically relevant information and superstitions tied to cholera infections or their treatment. In conclusion, the authors underscore the problem of reporting the number of deaths caused by cholera, which differ between the register of deaths and reports published in La varietà, as well as the need to investigate other archival sources in order to gain a broader insight into the cholera epidemic in the city of Rijeka in 1886.

Monografija povodom obilježavanja 130. obljetnice osnivanja Centra za istraživanje mora u Rovinju, Institut Ruđer Bošković u Rovinju.

Posljednjih desetljeća post-potterovska i post- hellegerovska bioetika u Europi nesumnjivo je uspjela pronaći puteve vlastita razvoja i niše opstanka. To su prvenstveno bile pojedinačne znanstvene institucije i centri koji su u velikoj mjeri rezultat individualnih napora, a ne sustavne institucionalne i državne potpore. Kao i u nekoliko drugih istočnoeuropskih zemalja, bioetika je »stigla« na Kosovo i u Albaniju tek početkom 1990-ih, nakon sloma komunističkih režima. Bioetika se počela razvijati među stručnjacima za sudsku medicinu i njihovim angažmanom. Novije publikacije pokazuju širi raspon tema, uključujući medicinsku etiku, etiku umjetne inteligencije itd. Pojava UNESCO-ovih katedri, kao i spor, ali sljediv porast broja publikacija, pokazuje određeni stupanj napretka bioetike u obje zemlje.

Prve vijesti o ljekarni u Cresu datiraju iz XV. stoljeća. Još 1431. se creski gradonačelnik bavio pitanjem nabave lijekova, a od kraja stoljeća, pa sve do suvremenog doba, zapisnici creskog općinskog vijeća vrve od vijesti o dobivanju ljekarničkih licenci, kao i plaćama i prijeporima ljekarnika. Dugo vremena su ljekarnicima bili doseljenici iz Istre i Italije, koji bi u Cresu ostajali kraće ili duže vrijeme, da bi se od XIX. stoljeća ljekarništvo skrasilo u rukama obitelji Colombis i Rossi. Nakon Drugog svjetskoga rata, Ljekarna Cres postala je dijelom riječke tvrtke Ljekarna Jadran. Analizirajući desetine izvora i literaturnih jedinica, ovaj prilog nastoji osvijetliti bogatu i nedovoljno poznatu povijest jedne profesije koja paralelno razotkriva ne manje zanimljive fragmente creske svakodnevice i kulture.

Katedru za društvene i humanističke znanosti u medicini Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci štošta čini jedinstvenom. Jedna od nezaobilaznih stvari u tom kontekstu jest svakako koncentracija uredničke energije s obzirom da djelatnici Katedre vode čak dva međunarodna znanstvena časopisa. Prvi je časopis Jahr koji je i osnovan 2010. kao godišnjak Katedre te je u prvo vrijeme i nosio takvo ime, a kasnije, u skladu s pionirskom ulogom časopisne promocije europske bioetike, preimenovan u ”europski časopis za bioetiku”. Od samih početaka djelatnici Katedre čine njegovu uredničku jezgru: sva tri glavna urednika (Amir Muzur: 2010.–2014., Stjepka Popović: 2014.–2015. i Igor Eterović: 2016.– danas), izvršna urednica (Gordana Šimunković: 2018.– danas) i tehnički urednik (Toni Buterin: 2018.– danas) njeni su članovi. Drugi je časopis AMHA – Acta medico–historica Adriatica, koja postoji od 2003., ali na Katedru ”dolazi“ 2017. godine kada Igor Eterović postaje glavnim, a Robert Doričić izvršnim urednikom te su na toj funkciji do danas, a 2018. im se član Katedre Toni Buterin pridružuje kao tehnički urednik. Godina 2018. je ključna u logističkom zaokruženju časopisa kada oba dobivaju izvršne urednike te tehničkog urednika, ali i infrastrukturno – smještanjem obaju uredništava u prostore Dokumentacijskog i istraživačkog centra za europsku bieotiku ”Fritz Jahr“, koji djeluje u sklopu Fakulteta zdravstvenih studija: u njemu djeluju izvršni urednici te tehnički urednik obaju časopisa. U ovom izlaganju bit će predstavljena ova jedinstvena urednička energija i splet okolnosti njenog razvoja.

Monografijom je obuhvaćen maksimalan broj činjenica o Katedri Čakavskoga sabora Lovran koje bi u protivnome bile potpuno izgubljene za sljedeće generacije. Vremenski je obuhvaćeno razdoblje prvog desetljeća rada Katedre, od njezina upisa u Registar udruga Republike Hrvatske 2009. do proljeća 2019. kada je Katedra održala znanstveni skup. Sadržajno je najviše prostora dano predstavljanju centralnih stupova Katedrine djelatnosti: izdavačkoj djelatnosti, organizaciji skupova te organizaciji kulturno-umjetničkih događaja. Prikazani su i svi ostali projekti koji su se odvijali pod okriljem Katedre. Osim tekstualnih predstavljanja, uključen je i bogat slikovni sadržaj kao i drugi arhivski materijal iz fundusa Katedre kao i iz arhiva Općine Lovran te arhiva fotografskog studija Foto Luigi iz Opatije/Lovrana. Osim slikovnih prikaza, na samom kraju knjige donesena su i tri tablična prikaza: popis svih izdanja Katedre, popis znanstvenih skupova koji su realizirani u razmatranom razdoblju te popis članova vodstva Katedre od njezina osnutka do 2019. godine.

The first traces of the existence of Vlaški and Žejanski language, known under the linguistic term Istro-Romanian language, was found on the Istrian peninsula already in the 17th century. In the second half of the 19th century, the academic community started to gain more interest in this language, i.e. its variants spoken in two areas: in Šušnjevica and the neighbouring villages situated along the southern slopes of the mountain Učka and in the village Žejane, on the northern mountainous part of the Istrian peninsula. To conduct the research, the researchers had to arrive to the mentioned villages and stay for a shorter or longer period with the locals, i.e. informants. Such researcher notes included the descriptions of locals’ personal traits, everyday jobs, traditional clothes or houses. In time, the research interest was not focused solely on the language as the subject of research, but other researchers of other disciplines, such as ethnographers or anthropologists, also joined the linguists in studying these places. Thus they all contributed by publishing the results of their research not only to the description and knowledge of Vlaški and Žejanski language, but they also left valuable insights about the speakers and the traditional life, which has now, just as the language itself, almost completely vanished. Such presentations of language communities were performed externally, as a result of methodological framework and researcher perspective, but from the second half of the 20th century, the community itself, the one in Žejane, actively involved in the promotion of its linguistic peculiarity through the work of the folklore association. A significant step in the promotion and documenting the language as intangible heritage, in which the members of both language communities actively participated, was realized in the last decade through a series of different activities as a part of the project Preservation of the Vlaški and Žejanski Language, as well as through the associations in Šušnjevica and Žejane established as a result of the project. These associations later started a few independent projects with the goal of preserving and promoting the tangible and intangible heritage. A step further in that direction was the opening and the operation of the ecomuseum in Šušnjevica. The Ecomuseum Vlaški Puti is the place of valorisation and presentation of history and traditional culture of Šušnjevica and its surroundings with a particular emphasis on the transmission of knowledge about Vlaški language. It consists of an interpretation centre and a media library in the area of the former school in Šušnjevica and hiking theme trails in the Učka Nature Park, directly related to the life and activities of the community. This presentation in Žejanski language will present the past of Žejane and its inhabitants from the perspective of a researcher and reconstructed on the basis of the sources and published literature, while the Interpretation Centre of the Ecomuseum Vlaški Puti as an example of an innovative way of promoting Vlaški language, will be presented in Vlaški language.

Pandemija COVID-a 19 podsjetila nas je na krhkost homeostaze ljudske populacije i na opasnost od zaraznih bolesti, za koje smo skloni misliti da su stvar prošlosti. Gripa je bolest koja je, unatoč tomu da ju prema povijesnim zapisima poznajemo već više od 2500 godina te je odnijela stotine milijuna ljudskih života, još uvijek veliki izazov o pitanju prevencije, liječenja i smanjenja opterećenja zdravstvenoga sustava. Demografska tranzicija s ubrzanim starenjem populacije donosi dodatne izazove u vezi sa smanjenjem šteta od gripe: starije osobe zbog imunosenescencije, krhkosti i podležećih kroničnih bolesti imaju povećanu stopu komplikacija, hospitalizacija, smrtnosti i gubitka funkcionalne sposobnosti te nastale invalidnosti zbog gripe, dok je istodobno cjepivo manje efikasno u starijoj dobi. Visokodozno cjepivo protiv gripe nova je, još uvijek nedostupna u nas, geroprofilaktička mjera koja pokazuje veću učinkovitost i smanjuje stopu hospitalizacija, što je od posebnoga interesa u eri pandemije COVID-a 19.

Izlaganje se bavi načinima na koje se etnografske metode i kulturnoantropološki pristupi mogu primijeniti u polju javnog zdravstva te u studijama usmjerenim na ekološku problematiku i kvalitetu života u istraživanim lokalitetima. Autori će predstaviti rezultate zajedničke studije Bakra i njegove okolice, koja se odnosi na društvenu dinamiku, javnozdravstvene probleme i prijepore u lokalnoj zajednici izazvane industrijalizacijom, kao i kasnijom djelomičnom deindustrijalizacijom tog prostora. Rad polazi sa stajališta da su, uz kvantitativne indikatore koji upućuju na zdravstveno stanje stanovništva (poput demografskih podataka, mortalitetne statistike te analize uzroka bolesti i smrti), za cjelovitije razumijevanje javnozdravstvene slike određene skupine ili područja te za kontekstualizaciju istraživanja presudno važni i kvalitativni pokazatelji. Prvenstveno je tu riječ o načinima na koje različiti društveni akteri percipiraju posljedice onečišćenja na zdravlje i na življenu svakodnevicu stanovnika industrijskog grada i industrijskih radnika. Fokus je na naracijama građana Bakra o utjecaju koksare na način i kvalitetu života, ponajviše u medicinskom pogledu, kao i na njihovim praksama kojima preispituju i opiru se dominantnim razvojnim i ekonomskim politikama (re)industrijalizacije. Rezultati tako osmišljenog istraživanja upućuju na potrebu za redefiniranjem pogleda na post-industrijsko stanje, odnosno za relativizacijom prefiksa post-. Naime, učinci industrije na zdravlje, kao i s njima povezane naracije građana, otkrivaju živu prisutnost koksare u načinima na koje lokalni stanovnici doživljavaju svoj grad te život u njemu i u suvremenosti, više od dvadeset godina nakon njezina gašenja. Zaključci ove studije pokazuju da je pri osmišljavanju sveobuhvatnih javnozdravstvenih, ekoloških i bioetičkih strategija nužno uzeti u obzir interese, stavove, iskustva, sjećanja i vizije različitih pojedinaca i skupina u određenom lokalitetu, posebice lokalnog stanovništva. Upravo tu mogućnost zahvaćanja „pozicija odozdo“ i „pozicija odozgo“, pružaju etnografska istraživanja. Njihova provedba također omogućuje da se lokalnoj zajednici izloženoj industrijskoj kontaminaciji dade glas i povrati agensnost u preoznačavanju vlastitog grada.

Interes za istraživanje, promišljanje i promišljanje urbanosti već je duže vrijeme prisutan. Posljednjih nekoliko desetljeća, zbog rapidne urbanizacije, taj se interes dodatno intenzivirao, privlačeći znanstvenike različitih disciplina i stvarajući nove platforme rasprave. Prvi pokazatelji „bioetičkog“ interesa za urbani život prisutni su već u ranim radovima Van Rensselaera Pottera (urbana etika), no iscrpnija istraživanja urbane bioetike sve su donedavno bila zanemarena, uglavnom kao posljedica dominacije biomedicinske paradigme unutar bioetike. Jedan od rezultata nedavno provedenog projekta „Europska bioetika na djelu EuroBioAct“ (koji je financirala Hrvatska zaklada za znanost, 2014. - 2017.), bila je lista općih bioetičkih standarda koji su definirali prihvatljiv odnos prema životinjama, biljkama i zdravlju ljudi. Nadovezujući se na spomenuto, cilj ovog rada je razrada uporišta za razvoj bioetičkih standarda u specifičnom urbanom kontekstu., An interest in research, deliberation, and reflection on urbanity has been present for a long time. Due to rapid urbanisation in the last few decades, such interest has intensified, attracting scholars from different disciplines and creating new platforms for discussion. The first indicators of a ‘bioethical’ interest in urban life are already present in Van Rensselaer Potter’s early papers (urban ethics. However, more extensive research into urban bioethics remained on hold until recently, mainly due to the dominance of the biomedical paradigm within modern mainstream bioethics. In 2017, the European Bioethics in Action project (funded by the Croatian Science Foundation) ended, resulting in a list of general bioethical standards related to animals, plants, and human health. The aim of this paper is to present the rationale for developing bioethical standards in a specific urban context.

Cilj istraživanja. Glavni je cilj istraživanja usporediti obilježja smrtnosti u razdoblju od 1960. do 2012. godine na području Grada Bakra te na području Grada Malog Lošinja. Specifični su ciljevi: a) reklasificirati uzroke smrti umrlih u skladu sa suvremenom klasifikacijom bolesti; b) utvrditi obilježja smrtnosti na području Grada Bakra i Grada Malog Lošinja; c) utvrditi obilježja smrtnosti s obzirom na etape industrijskog razvoja na području Grada Bakra; d) istražiti trendove smrtnosti. Materijali i metode. U istraživanju je korišten dizajn ekološke studije. Analizirani su podaci o umrlima za razdoblje od 1960. do 2012. godine, a koji su imali posljednje evidentirano prebivalište na ispitivanim područjima. U istraživanju trendova smrtnosti korištena je metoda analize vremenskih serija. Usporedno s osnovnim istraživanjem provedena su kvalitativna istraživanja nužna za kontekstualizaciju osnovnog istraživanja. Rezultati. Dobno standardizirana stopa smrtnosti na području Grada Bakra bila je u većem dijelu ispitivanoga perioda viša u odnosu na dobno standardiziranu stopu na području Grada Malog Lošinja. Između ispitivanih populacija utvrđena je značajna razlika u uzrocima smrti klasificiranih unutar poglavlja MKB-10: skupine zloćudnih novotvorina, uzroka smrti iz poglavlja Mentalni poremećaji i poremećaja ponašanja te bolesti dišnog sustava. Kvaliteta života mještana Bakra kontinuirano je opterećena onečišćenjem zraka iz gospodarskih subjekata koji su djelovali ili još uvijek djeluju na području Bakarskog zaljeva. Zaključak. Porast smrtnosti od zloćudnih novotovorina u obje ispitivane populacije, obilježja smrtnosti od respiratornih bolesti na području Grada Bakra te smrtnost od zloćudne novotvorine želuca i od kronično opstruktivne bolesti pluća (KOBP), osobito na području Grada Bakra, potrebno je dodatno istražiti. Aim of the study. The primary research objective is to investigate and compare mortality characteristics on the territory of the City of Bakar and the City of Mali Lošinj in the period from 1960 to 2012. The specific objectives are: a) to recode the underlying cause of death in line with the current classification of diseases; b) to identify mortality characteristics on the territory of the City of Bakar and the City of Mali Lošinj; c) to identify mortality characteristics according to stages of industrial development on the territory of the City of Bakar; d) to estimate mortality trends. Materials and methods. An ecological study design was used. Data were analysed on the deceased with the last recorded place of residence in the study area for the period from 1960 to 2012. The time series analysis was used to estimate mortality trends. Along the primary research question, the study included quantitative studies relevant for the contextualisation of the primary research. Results. During the studied period age-standardised mortality rates on the territory of the City of Bakar were more often higher than age-standardised mortality rates on the territory of the City of Mali Lošinj. Among studied populations significant difference was found in causes of deaths coded within ICD-10 chapters: Neoplasms, Mental and behavioural disorders, and Diseases of the respiratory system. The quality of life of the Bakar citizens has been continually burdened with ambient air pollution from economic entities that were operating or still operate in the Bakar Bay area. Conclusions. Increase in mortality rates from neoplasms in both studied populations, respiratory diseases in the area exposed to industrial pollution, as well as stomach carcinoma and particularly chronic obstructive pulmonary disease (COPD), particularly in the City of Bakar, require further research.

Postupni nestanak žejanskoga jezika (žejånska limba), sjeverne inačice istrorumunjskoga jezika u svakodnevnoj uporabi u mjestu Žejane na području Opatijskoga krasa (Općina Matulji, Primorsko-goranska županija), zahvaća i žejanske obiteljske nadimke. Obiteljski su nadimci u žejanskoj svakodnevici u prošlosti imali važnu funkciju: omogućavali su jasnu distinkciju pripadnika jezične, odnosno seoske zajednice te ujedno utjecali na prirodu odnosa među njima, ali i prema susjednim selima, omogućavajući razlikovanje seoskih posjeda pojedine obitelji. Na njihovu važnost upućuje i činjenica da su, uz žejanske likove, u čakavskom idiomu susjednih sela Vele Mune i Male Mune postojale inačice žejanskih obiteljskih nadimaka. Danas se obiteljski nadimci sve manje rabe, što je dijelom posljedica konstantna opadanja broja govornika žejanskoga jezika, a dijelom gubitka te antroponimijske kategorije iz suvremene govorne prakse.Obiteljski su nadimci pojedinih žejanskih obitelji prvi put zabilježeni već polovicom 18. stoljeća u urbaru zaselo Žejane Terezijanskoga katastra. Od početka 19. stoljeća omogućena je njihova sustavna analiza zahvaljujući crkvenim arhivskim izvorima, matičnim knjigama, ali i stališima duša(Status animarum) –registrima kućanstava na području vikarijata, danas župe Mune, kojoj mjesto Žejane u crkvenoadministrativnom smislu pripada. Objavljene publikacije rumunjskih znanstvenika koje uključuju rezultate terenskih istraživanja provedenih u prošlome stoljeću u Žejanama dodatno su vrelo za proučavanje žejanskih obiteljskih nadimaka.U ovome će izlaganju na temelju primarnih i sekundarnih izvora biti predstavljen povijesni pregled razvoja žejanskih obiteljskih nadimaka, od kojih su neki sačuvani do danas.

Život i djelo dr. Ive Margana tek su nedavno počeli dobivati zasluženu povijesno-medicinsku pozornost obzirom na njegovu ulogu i značenje. Jedan od važnih segmenata koji je istaknut u tim istraživanjima jest i njegov utjecaj na odabir i razvoj profesionalnoga puta njegovih kćeri: Ire Gjenero Margan, istaknute epidemiologinje i Anamarije Margan Šulc, internistice i pionirke otočne telemedicine. U ovom ćemo izlaganju pozornost posvetiti upravo njegovim dvjema kćerima koje su nastavile očevim stopama i ostavile zapaženu ulogu u područjima svoga medicinskoga bavljenja. Na temelju intervjua izrađeni su kratki orisi životnih puteva s posebnim osvrtom na centralne doprinose medicinskim znanostima, odnosno organizaciji medicinskoga i zdravstvenoga sustava koje su dale dr. Ira Gjenero Margan i dr. Anamarija Margan Šulc.

The Spanish flu, one of the worst epidemics in history, appeared in 1918, on the eve of the end of the World War I. The characteristic of the epidemic on the territory of the city of Rijeka has been poorly studied. Certainly, the lack of primary sources, such as hospital registries, have made the understanding of the incidence and the course of the epidemic in the city more difficult. Therefore, the death certificates have emerged as the main primary source. The purpose of this paper is to explore and describe mortality caused by the (Spanish) flu during 1918 and at the beginning of 1919, using the death registers of those who lived in the area of the city center and the surrounding parishes. The results of the Spanish flu mortality research in the area of Rijeka are compared to the Spanish flu specific mortality on the territory of the three parishes situated in the wider area of Rijeka – Brseč, Mošćenice and Lovran. The elucidation of the characteristics of the Spanish flu epidemic and its impact on the quotidian life in the city of Rijeka is possible through the analysis of daily newspapers as well. In this paper, we have explored such articles in the La Bilancia, Rijeka’s newspaper published in Italian.

In the late summer of 2015 Croatia faced first larger wave of immigrants who were passing by the so-called Balkan Route i.e. corridor through Serbia, Croatia and Slovenia, to reach their destinations in Western European countries, mostly in Germany. By decision of the Croatian government the State headquarters for coordination of migrant related activities was established. According to the Croatian Act on international and temporary protection, migrants in transit in Croatia were treated as migrants under temporary protection. To this category of migrants the above mentioned Act provides emergency medical care and appropriate health care for vulnerable groups for a maximum period of three years. The organization of the health care for migrants came within the competence of the Ministry of health which was involved in the State headquarters' activities. Although the main entry point was in the Eastern Croatian territory, in the Municipality of Tovarnik, Vukovar-Srijem County, health care for migrants has been provided by coordinated activities of county departments of emergency medicine from the eastern and northwestern parts of Croatia. Medical teams from almost every Croatian county have been involved in providing health care in Opatovac refugee camp, Vukovar-Srijem County. In the middle of March 2016 the Balkan route was closed after six months. However, sporadic transits of smaller migrant groups occur to the present day. Due to its geographical position in the north Mediterranean end and its vicinity to the economically developed EU countries, primary Italy, the regional administrative unit PrimorjeGorski Kotar County with its macroregional and administrative centre City of Rijeka, has been seen as a potential transit point for larger groups of migrants and asylum seekers. On the other hand, in the area of this county, especially since late summer of 2018, the transit of smaller groups of migrants has been noticed and the media reported on several cases of immigrant smuggling. The aim of this presentation is to introduce a system of measures and institutions in Primorje-Gorski Kotar County and the City of Rijeka which, in case of exceptional arrival of migrants, their acceptance, registration and care, would be the principal body in charge of these activities. The focus will also be set on the organisation of health care which includes triage, supply and transport of injured persons and the system of epidemiological surveillance.

U drugoj polovici 20. stoljeća, sjevernojadranski grad Rijeka, a osobito područje njegova istočnog prigrada, izloženo je intenzivnoj industrijalizaciji. U blizini grada Bakra, tada u administrativnom smislu sastavnici Općine Rijeka, proširuje se luka, a na ulazu u Bakarski zaljev grade se rafinerijski kompleks i termoelektrana. Krajem sedamdesetih godina 20. stoljeća u neposrednoj blizini naselja gradi se industrijski pogon za proizvodnju koksa – bakarska Koksara. Osim znatnim intervencijama u prostoru i intenzivnim onečišćenjem zraka, koksara i na druge, suptilnije načine utječe na dinamiku gradskog života. Suživot koksare i grada egzistira sve do 1994. godine, kada je ona zatvorena. U ovome će izlaganju, iz perspektive urbanih studija i ekonomske antropologije, biti predstavljeni rezultati kvalitativnog istraživanja o životu u gradu i s gradom obremenjenom industrijskom prošlošću.

Prateći turističku ekspanziju Opatije, u Lovranu se krajem 19. stoljeća počinju realizirati prvi investicijski projekti koji područje općine, a osobito njezina urbanoga naselja kroz naredna desetljeća upisuju na stranice turističkih vodiča Austrijske rivijere. Puna je afirmacija turističkog profiliranja Lovrana početkom 20. stoljeća stigla 1905. godine, kada je proglašen lječilišnim mjestom. U literaturi često nazivan austrijsko-mađarskim primorjem, protkan talijanskim šarmom, u svojim počecima nailazio je na zapreke već pri prvome testu: sanitarno- higijenski uvjeti nisu udovoljavali osnovnim potrebama korisnika. To je zahtijevalo razvojna rješenja komunalne infrastrukture i usustavljivanje kritičnih točaka. U radu se analiziraju arhivski izvori koji su regulirali higijenske, zdravstvene i sanitarne mjere lječilišta u Lovranu komparirajući ih s legislativom suvremenog doba.

Iako svojim životom jedan od istaknutijih ličnosti lokalne, regionalne, pa čak i nacionalne medicinske povjesnice, dr. Ivo Margan neopravdano je ostao zapostavljen u dosadašnjim istraživanjima. Ovim radom nastoji se popuniti ta praznina i ponuditi prilog istraživanju njegova života i djela. Dr. Margan rođen je u Bakru, ali svoje formativno razdoblje prije svega duguje Rijeci i Primorju, nakon čega dugo vremena zbog političkih obveza provodi u Zagrebu, da bi naposljetku za svoj drugi dom i mjesto svojega konačnoga počinka odabrao Cres. Svojim pak životom predstavlja reprezentativni primjer kozmopolita najvišeg ranga koji je u razdoblju strožih i skučenijih mogućnosti političkoga djelovanja uspio doseći njegove najviše medicinskopolitičke sfere. Iako perspektivan asistent Silvija Novaka, odlučuje se za političku karijeru te si svojim djelovanjem osigurava trajno mjesto u povijesti riječke (direktor sušačke bolnice i istodobno predsjednik riječke podružnice Zbora liječnika Hrvatske, autor Prijedloga organizacije zdravstvene službe Kotara Rijeka za razdoblje od 1963. do 1970. godine) i hrvatske medicine (prvi predsjednik Zajednice zdravstvenih ustanova SR Hrvatske /1962. – 1966./, prvi predsjednik Saveza Zajednica zdravstvenih ustanova Jugoslavije /1964. – 1970./), podsekretar, a potom i sekretar za narodno zdravlje SR Hrvatske /1963. – 1972./, član Saveznoga izvršnoga vijeća Vlade SFR Jugoslavije /1967. – 1972./). Njegov politički rad prepoznat je i izvan države te ostvaruje iznimnu međunarodnu političku karijeru (potpredsjednik Međunarodne bolničke federacije /1967. – 1973./, predsjednik Izvršnoga odbora UNESCO-a /1985. – 1987./). Ne treba zanemariti ni golem utjecaj koji je ostvario na svoju suprugu Vesnu, rođ. Urišić, eminentnu zdravstvenu djelatnicu, te svoje kćeri Iru Gjenero Margan, istaknutu epidemiologinju, i Anamariju Margan Šulc, internisticu i pionirku otočne telemedicine.

Među vjerojatno brojnim tihim stanovnicima, koje je otok Cres privukao nakon uspješne karijere na nekom drugom mjestu, bio je i Ivan Margan, rođen u Bakru 1926., a umro i pokopan u Cresu 2010. Liječnik, asistent Silvija Novaka, Ivan Margan se vinuo u najviše medicinskopolitičke krugove Europe svoga vremena. Kao direktor sušačke bolnice (istovremeno i predsjednik riječke podružnice Zbora liječnika Hrvatske), pripremio je Prijedlog organizacije zdravstvene službe Kotara Rijeka za razdoblje od 1963. do 1970., utemeljen na regionalnom udruživanju bolnica u KBC i organizaciju zajedničkih službi. Premda ograničena uspjeha, ideje I. Margana privukle su pažnju najviših zdravstvenih i političkih funkcionara tadašnje Jugoslavije, pa je izabran za prvoga predsjednika Zajednice zdravstvenih ustanova SR Hrvatske (1962.-1966.), a potom i prvog predsjednika Saveza Zajednica zdravstvenih ustanova Jugoslavije (1964.-1970.) te najprije za podsekretara, a potom i sekretara (ministra) za narodno zdravlje SR Hrvatske (1963.-1972.). Konačno, 1972., imenovan je potpredsjednikom Saveznog izvršnog vijeća vlade SFR Jugoslavije. Ideje učinkovite reorganizacije sustava javnog zdravstva bile su zanimljive i međunarodnim forumima, pa je I. Margan postao i potpredsjednikom Međunarodne bolničke federacije (1967.-1973.), a 1985.-1987. predsjedavao je Izvršnom odboru UNESCO-a i prijateljevao s liderima svjetskog utjecaja, poput F. Mitteranda, J. Chiraca i dr. Obje kćeri I. Margana također su liječnice – epidemiologinja Ira Gjenero-Margan (r. 1953.) i internistica Anamarija Margan-Šulc (r. 1959.), promotorica (otočne) telemedicine. Ovaj je rad pokušaj skretanja pozornosti na obilato dokumentirana svjedočanstva iznimnog, a nažalost, zanemarenog, prinosa Ivana Margana povijesti hrvatske i riječke medicine.

Filijalna crkva Svetog Andrije apostola u Žejanama najmlađi je sakralni objekt u munskoj župi. Izgrađena je na temeljima kapele čije je postojanje zabilježeno u XVIII. stoljeću. Žejanska kapela u potpunosti je uništena u drugoj polovici 1944. godine od strane njemačkih vojnih snaga. Sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća pokreće se inicijativa za njenom obnovom, a već 1993. blagoslovljena je novosagrađena žejanska crkva. Na temelju povijesnih vrela, dostupne literature i rezultata terenskog istraživanja nastojali smo rekonstruirati prošlost žejanske crkve te predstaviti segment inventara današnjeg sakralnog objekta.

Uvala Cesara danas je granično područje Općine Lovran i Općine Mošćenička Draga, odnosno njihovih dviju rubnih katastarskih općina: Visoče i Kraj. Zahvaljujući svojem položaju bila je i povijesno prirodna geografska razdjelnica lovranske i mošćeničke komune i župe. Povijesni izvori iz 17. i 18. stoljeća svjedoče o sporovima tih dviju susjednih općina oko razgraničenja ribolovnoga područja. U ovome se izlaganju pobliže predstavlja jedan od tih izvora u suvremenome čitanju (prijepisu i prijevodu), a riječ je o prijepisu dokumenta iz 16. siječnja 1646. koji je načinio kastavski javni bilježnik Ioannes Conradus Hauch.

U radu se kratko predstavljaju forma i sadržaj svih šesnaest dosad održanih znanstvenih skupova Rijeka i Riječani u medicinskoj povjesnici održanih od 2000. do 2016., prema podacima iz arhive njihova organizatora Hrvatskoga znanstvenog društva za povijest zdrav stvene kulture. Prikazuju se podaci o počecima znanstvenog skupa, nekim njegovim organi zacijskim obilježjima i broju sudionika. Na šesnaest su skupova 463 sudionika iz Hrvatske i inozemstva predstavila 315 izlaganja čiji su sažeci objavljivani u pojedinačnim zbornicima 23 skupova. Ističe se da je velik broj radova in extenso objavljen upravo u časopisu AMHA – Acta medico historica Adriatica. Donose se sumarni kvantitativni podaci o broju izlaga ča, izloženih radova i suautorskih uradaka. Zaključno se nudi osvrt na značenje ovog skupa u regionalnom, nacionalnom i međunarodnom pogledu.

Interdisciplinarnim radionicama održanim u sklopu projekta Europska bioetika na djelu kreirana je preliminarna lista bioetičkih standarda. Kako je istaknuto u preambuli, primarni je cilj bioetičkih standarda »pružiti odlučivateljima na razini lokalne samouprave (kao najniže neposredne razine s ingerencijama izvršne vlasti te s time povezanih ovlasti i odgovornosti) listu što konkretnijih smjernica koji bi trebali voditi k unapređenju odnosa čovjeka i okoliša«. Zasebna skupina s liste bioetičkih standarda posvećena je zdravlju ljudi, ali u najširem smislu definiciji zdravlja. Ova je skupina standarda prema svojoj naravi najvećim dijelom bliska upravo domeni javnog zdravstva. U ovome će se izlaganju predstaviti tu skupinu standarda u okviru postulata javnog zdravstva. Osim toga, na konkretnom će se primjeru propitati narav veze između bioetike i javnoga zdravstva.

Prikaz knjige