Search

Mirna Sindičić Sabljo: Poredbena čitanja hrvatske i francuske književnosti. Zadar: Sveučilište u Zadru, 2019.

Osvrt na život i djelo hrvatskoga književnika i političara Ante Tresića Pavičića (1867. – 1949.) osvjetljuje složenost hrvatske povijesti i književnosti u kulturno- političkim mijenama. Način na koji je Tresić Pavičić prikazivan u povijesnim i književnopovijesnim istraživanjima ukazuje na nestabilnu recepciju njegove važnosti. Ovaj prilog ocrtava žanrovsku raznovrsnost njegova književnoga doprinosa povijesti hrvatske književnosti, uzimajući u obzir i njegove političke pozicije. Danas je sazrelo vrijeme za objektivnu procjenu njegova opusa, od inovativnih do petrificirajućih estetičkih opredjeljenja. Biografija i bibliografija Ante Tresića Pavičića prepleće se s kanonskim pozicijama Marka Marulića s jedne i Vladimira Nazora s druge strane. Važan za povijest hrvatskoga epa, lirike, drame, te iznimno vrijedan putopisac, on zavrjeđuje kulturološku revalorizaciju., The overview of the life and work of the Croatian writer and politician Ante Tresić Pavičić (1867-1949) sheds light on the complexity of Croatian history and literature in the periods of cultural and political changes. His importance was given a mixed reception judging from he way in which Tresic Pavičić was presented in historical and literary and historical studies. This article outlines the genre diversity of his literary contribution to the history of Croatian literature, taking into account his political positions as well. The time has come today for an objective assessment of his opus, from his innovative to the established aesthetic convictions. The biography and bibliography of Ante Tresic Pavicic coincide with the canonical positions of Marko Marulić on the one hand and Vladimir Nazor on the other. Being important for the history of Croatian epic, poetry, drama, and also an extremely valuable travel writer, he deserves cultural re-evaluation.

U prvome dijelu analize dosadašnji znanstveni zaključci uspoređeni su s podatcima u izvornim dokumentima na uzorku Hvarskoga kazališta tijekom 18. st. te je uočeno njihovo nepodudaranje. Potom je provedena analiza nazivlja po autorskom i žanrovskom parametru te je utvrđeno stanje struke. U završnome dijelu analize izvodi se zaključak koji se po istim parametrima autorskoga i žanrovskoga dodatno kontekstizira prikazom različitih metoda, kojima su se u povijesti kazališta predstavljala stilskopovijesna razdoblja koja prethode i ona koja slijede nakon 18. stoljeća. Donosi se sumarni zaključak o načinu na koji se povijest književnosti i kazališta ophodi prema dometima izvedbenih umjetnosti u 18. stoljeću u periodizacijskim cjelinama hrvatskoga kazališta. U 18. st. autorstvo se kao vrijednost i kao podatak, koji se bilježi ili pamti, nalazi u krizi. Takav zaključak pomaže u razumijevanju kulturnoga i društvenoga položaja istih parametara u suvremenosti., Hitherto prevailing, science inferences are not always conforming with the original documents of the history of theatre. The sample for the science verification is the repertoire of the Hvar Theatre. This paper examines the parametres of authors and genres and gives the conclusions about the theatre activity and science field condition. By the same parametres, the conclusion is put in the context by the presentation of different methods of description of the history intervals before and after the period in the centre of interest. It holds to the conclusion about the rank and the scope of the art performances in the 18th century in the context of entirety of the division into periods of the Hvar theatre until the present time. The data of author in the 18th century was in crisis, as it is in the 21st century. That could help to explain the contemporary socio-cultural conditions.

U prvome dijelu članka uspoređuju se postojeće odredbe pojma domovine u hrvatskome jeziku te ih se postavlja u odnos s odredbama u drugim europskim jezicima. Ta je usporedba poticajna za omjeravanje suvremenih znanstvenih i općih pojmova s razumijevanjem tekstova iz prošlosti. Primjena mogućih značenja pojmova domovine i nacije na stariju hrvatsku književnost daje nov impuls kritike donedavnih dominantnih ideja da bi naciju i domovinu određivalo pretežito moderno doba, od romantizma do danas. U francuskoj i njemačkoj kulturi prije romantizma, na kraju 18. i početkom 19. stoljeća gospođa de Staël komentirala je »duh nacije« posredstvom Montesquieuova prepoznavanja nacionalnoga duha u književniku 18. stoljeća, klasicistu Voltaireu, a u hrvatskoj kulturi prema kriteriju književnoznanstvenih interpretacija hrvatskoga kanona, odgovor upućuje na Junija Palmotića, književnika baroknog 17. stoljeća. Povezanost domovine i nacije kroz razmišljanja gospođe de Staël, kao i Montesquieua, Voltairea, Palmotića, prigoda je da se istaknu – napokon i u Hrvatskoj – sve glasnije kritike donedavno dominantnih tumačenja netom izdvojenih ključnih pojmova. To se često naziva »modernističkim obratom« prema kojem je nacija fenomen koji nastaje krajem osamnaestog stoljeća te »konstruktivističkim obratom« prema kojem naciju ne čine »objektivni« kriteriji poput zajedničkoga jezika, podrijetla, sudbine, nego zajedničko vjerovanje u te kriterije. Važan obol debati dali su Henfried Münkler i Caspar Hirschi: pristupajući problemu iz isključivo konstruktivističke perspektive, početke modernoga nacionalističkog diskursa pomaknuli su iz devetnaestog duboko u petnaesto stoljeće, u vrijeme renesanse, identificirajući humaniste kao njegove ideološke začetnike. Tzv. modernistički obrat niti je toliko obrnuo vrijednosti niti je toliko modernistički. Ono što je Voltaire za francusku naciju, povjesničari hrvatske književnosti prepoznali su u životu i djelu Junija Palmotića. O duhu hrvatske nacije u djelu Junija Palmotića najutjecajnije su tekstove tijekom 20. stoljeća pisali Branko Vodnik (Drechsler), Wilfried Potthoff, Rafo Bogišić, Nikola Batušić, Vlaho Bogišić, Fedora Ferluga-Petronio, Dunja Fališevac i Divna Mrdeža Antonina. Prikazom odnosa ključnih pojmova unutar pojedinih tekstova te njihovoj primjeni na Palmotićeva djela, a poglavito na dramski tekst Pavlimir, utvrđen je aktivan Palmotićev odnos prema pojmovima domovine i nacije., The first procedure is to compare the existing determinations of the notion of homeland in the Croatian language and in the relation with the other european languages. This comparison induces the proportions of scientific and general notions with the comprehension of readings from the past. In the focus is the oeuvre of Junije Palmotić, included in the criticism of the »modern« position of the notion of the nation (with remarks of Henfried Münckler and Caspar Hirchi), especially when contrast with Mme de Staël, Montesquieu and Voltaire. Palmotić’s oeuvre is for Croatian literature that Voltaire is for the French literature. A contrastive reading of papers of B. Vodnik, W. Potthoff, R. Bogišić, N. Batušić, V. Bogišić, F. Ferluga-Petronio, D. Fališevac and D. Mrdeža Antonina gives the clearer conception of the nation spirit in the ancient croatian literature. The application of the key notions on Palmotić’s play Pavlimir reveals the active relations of the epoch to the concept of homeland and nation.

U prvome dijelu članka utvrđuje se suvremena klasifikacija opusa francuskoga književnika Julesa Vernea (1828. – 1905.) i uvodi pretpostavka prijevoda kao poticaja za potencijalnu popularnost književnika izvan granica svojega jezika. Verneova popularnost u hrvatskoj kulturi razvijala se samo djelomično izravno, a češće posredovanjem inozemnih odjeka i adaptacija njegovih djela. U drugome dijelu ta se hipoteza provjerava na primjeru recepcije Julesa Vernea u hrvatskoj književnosti i kulturi ponajprije prema prosudbama njegova suvremenika Augusta Šenoe (1838. – 1881.). Najprije je analizirano Šenoino poimanje pojmova pučkoga i popularnoga u književnosti, a potom je prikazana promjena Šenoinih prosudaba »popularnoga« Julesa Vernea pod utjecajem vremenske opstojnosti i recepcijske hrvatskih gledatelja na dramske adaptacije njegova djela, kontekstualizirano Šenoinim zapisima »Naša književnost«, »O hrvatskom kazalištu« i Zagrebulje. Kontekstno je utvrđena i hipotetska sprega Šenoine poetike i Verneove veze s hrvatskim krajevima., The first section of this essay deals with the contemporary classification of the oeuvre of French author Jules Verne (1828–1905) and proposes a translation as a stimulus for a potential popularity of a writer. Verne’s popularity in the Croatian culture was only partially due to direct knowledge of his work and more frequent by mediation of foreign impacts of Verne’s popularity and the adaptations of his work. In the second section this hypothesis is verified through the example of Verne’s reception in the Croatian literature and culture through the judgements of his contemporary August Šenoa (1838–1881) in the first place. The analysis offers the varies of common and popular in the literature, and illustrates a change of Šenoa’s judgement of Jules Verne, within the context of Šenoa’s notes »Our literature« (»Naša književnost«), »About the croatian theatre« (»O hrvatskom kazalištu«) and Zagrebulje. The analysis also contextually establishes a hypothetical collusion between Verne’s alliance with the Croatian regions and Šenoa’s poetics.

U prvome dijelu rada utvrđuje se suvremena klasifikacija opusa Julesa Vernea i uvodi pretpostavka prijevoda kao poticaja za potencijalnu popularnost književnika izvan granica svojega jezika. U drugome dijelu ta se hipoteza provjerava na primjeru recepcije Julesa Vernea u Hrvatskoj ponajprije prema prosudbama njegova suvremenika Augusta Šenoe. Najprije je analizirano Šenoino poimanje pojmova pučkoga i popularnoga u književnosti, a potom je prikazana promjena Šenoinih prosudaba "popularnoga" Vernea pod utjecajem vremenske opstojnosti i recepcije dramskih adaptacija njegova djela, konekstualizirano Šenoinim zapisima "Naša književnost", "O hrvatskom kazalištu" i "Zagrebulje"

Članak razmatra odnos između tzv. visoke te popularne i folklorne književnosti u hrvatskoj recepciji irske književnosti i kulture, i to s književnopovijesnoga – točnije, (post)modernističkoga – stajališta. Prvi se aspekt toga odnosa ilustrira na primjerima hrvatskih prijevoda dramskih tekstova Johna Millingtona Syngea i njihova osobita spoja folklorne i visoke književnosti i kulture. Nakon toga, analizira se prikaz Jamesa Joycea, kao još jednoga klasika irskoga modernizma, u drami suvremenoga hrvatskog dramatičara Borisa Senkera Pulisej, koja nudi postmodernu reinskripciju Uliksa utemeljenu na ludičkome propitivanju povijesti te kulturnih i nacionalnih identiteta. Potonje se pitanje naglašuje i u trećemu dijelu rada, koji je usredotočen na općenite predodžbe o „irskosti“ u poeziji drugoga hrvatskog postmodernog autora – Tahira Mujičića (Irski Iranec i iranski Irec), također poznatoga po ludičkome spajanju „visoke“ tradicije i popularne kulture. Radom se nastoji pokazati da se popularne predodžbe i književne prikazbe mogu kretati u različitim smjerovima prilikom prelaženja nacionalnih granica i pritom rezultirati različitim spojevima istosti i različitosti, ozbiljnosti i humora, kao i visoke i niske književnosti i kulture., This article explores the relationship between high and popular/folk culture in the Croatian reception of Irish literature and culture, viewing it from a literary-historical – i.e. (post) modernist perspective. Its first aspect is illustrated through the Croatian translations of John Millington Synge’s texts and his specific blend of folk and high literature and culture. This is followed by the analysis of the representation of James Joyce, as another Irish modern classic, in a play by the contemporary Croatian dramatist Boris Senker (Pulisej), a postmodern reinscription of Ulysses based on the playful interrogation of history and cultural and national identities. The last issue is highlighted in the third aspect as well, focusing this time on the general representations of Irishness in the poetry of another Croatian postmodern author, Tahir Mujičić (Irski Iranec i Iranski Irec), also known for his playful conflation of ‘high’ tradition and popular culture. The aim is to show how popular images and literary representations take different directions when crossing national borders, and result in various combinations and interplays of sameness and difference, seriousness and humor, as well as high and low domains of literature and culture.

Članak analizira obilježavanje 400 godina Hvarskoga kazališta iz aspekta njegove (misli se na obilježavanje) nazočnosti u medijima i u javnosti općenito te iz aspekta politike kulture. U središtu pozornosti je odredba vrijednosti prostora kazališta kao jednoga od povijesnih prostora kulture. Posebno su argumentirane mijene u repertoaru Hvarskoga kazališta, te je kazališna pozornica protumačena kao zrcalo ali i dalekozor društvenih mijena, stanja politike i stanja kulture. Hvarsko kazalište i znanstveno-stručni skup Dani Hvarskoga kazališta, u sprezi znanstvenih doprinosa istraživanju hrvatske književne baštine i žive književne riječi izgovorene na kazališnim i širim gradskim pozornicama, svojim kontinuitetom, sadržajima i inovacijama dokazuju vrijednost takvih institucija. Prostor samoga Hvarskoga kazališta i prostor popratnih znanstvenih skupova preduvjet su za daljnje raspolaganje toga hrvatskoga kulturnoga kapitala, mjerljivoga s dometima najopstojnijih europskih kulturnih i znanstvenih institucija.

Analiza kreće od provjere svojstava hrvatske književnosti i kazališta u kontekstu europske kulture XVIII. stoljeća na repertoaru kazališnih izvedaba hrvatskih izvođača. Na općoj razini povijesti književnosti moguće je problematizirati status XVIII. stoljeća, tj. njegovu pripadnost tzv. starijoj povijesti. S druge strane, postoje argumenti za napuštanje simplifikacije o XVIII. stoljeću kao stoljeću predugoga hrvatskog baroka. Osobitosti XVIII. stoljeć vidljive su u raznovrsnim bilješkama i zapažanjima vezanima uz izvedbe koje se odnose koliko na pripreme izvedbe toliko na reakcije tj. recepciju gledatelja na izvedeno, i u auditivnom i u vizualnom aspektu. Njihova analiza otkriva da je, nakon uspostavljenoga korpusa znanstvene literature primijenjene na romantizam, kronologiju ideje „književne nacije“ i nacionalnoga identiteta potrebno usmjeriti na XVIII. stoljeće: svojstva koja se pripisuju XIX. stoljeću kao novome dobu, svojstva romantizma, ilirizima, narodnoga preporoda i sl., prisutna su već u XVIII. stoljeću., This study takes a repertoire of the Croatian theatrical performances as a sample for analyzing Croatian literary and theatrical characteristic features in the context of the 18th century European culture. At the general level of the history of literature it is possible to question the rank of the 18th century and its connection to the so called ancient history. On the other hand, there are some arguments for abandoning the simplifications about the 18th century as a century of a too long Croatian baroque. The particularities of the 18th century are apparent in the various notes and observations about the performances that are referring to the performance preparations as well as the audience reactions, i.e. the audience reception to the performed (of the visual as well as of the auditory aspect). The analysis of these particularities reveal that it is necessary to orientate the chronology of the idea of literary nation and national identity to the 18th century: the properties attributed to the 19th century as the modern time, modern era, the characteristics of romanticism, illyrisme, national revival/renaissance are already present in the 18th century.

The article considers the traits of Ivan Slamnig and Antun Šoljan’s translation of Oscar Wilde’s poem “The Harlot’s House” in the anthology Suvremena engleska poezija (Contemporary English Poetry), and of Slamnig’s translation of Charles Baudelaire’s poem “Le parfum” in Šoljan’s Antologija moderne poezije zapadnoga kruga (Anthology of Modern Western Poetry). In his theoretical reflections on the problems of literary translation, grounded in his own translation practice, Ivan Slamnig paid particular attention to the translation of poetry, which he explicitly distinguished from the translation of prose by using the term “poetic translation” (prepjev – version). He also stressed that in poetry, as opposed to prose, where the content possesses a larger degree of independence from its concrete textual realisation, semantic and acoustic potentials of any language are particularly intensified and it is therefore impossible to view them as isolated structural elements of a poem in translation. On the basis of translational analysis, the anthological models of approaching the poem and the models of literary interpretation are established, which are then measured against the ideas of modernism and decadence exposed by Slamnig and Šoljan in their concept of the literature of the Western world.

The study points out a necessity for standardization of the concepts of criticism and the criterions of scheduling the history of literature by models of achievements and failures in the research of the 18th century Croatian literature and theatre during the 40 years of collections of papers Dani Hvarskoga kazališta (The Hvar Theatre Days). After comparing the conclusions of René Wellek, that he reached 50 years ago, with the papers published in the collections Dani Hvarskoga kazališta, the author establishes the state of Croatian literary criticism and reveal the elements for resolving the criticism term problem for the poetics in the 18th century.

Recepcija klasicizma drugih (europskih) književnosti u hrvatskoj kulturi posredstvom prijevoda važan je aspekt istraživanja europskoga književnoga klasicizma. Prema dosadašnjim istraživanjima, čini se da je prvi autor znamenitoga trolista talijanskoga klasicizma (Parini – Alfieri – Monti) čije je djelo prevedeno na hrvatski jezik i kojim je započela recepcija talijanske inačice književnoga klasicizma u hrvatskoj kulturi a na hrvatskom jeziku bio Vittorio Alfieri (1749. – 1803.). Njegova tragedija Merope u hrvatskom prijevodu najvjerojatnije nije tiskana kako stoji na naslovnici 1800. g. nego nakon 1852. g. u Splitu, ali bez obzira na pomak u drugu polovicu XIX. st. tim je prijevodom u hrvatsku književnost uvedena osobita talijanska simbioza klasicizma s predromantičkim i romantičkim odlikama, u velikoj mjeri sukladna hrvatskim književnim stilskoformacijskim oznakama XIX. st. Podaci o prevoditelju jako su oskudni i do sada je odgonetnuto tek njegovo ime: S. F. Miroslavić navodi se kao Frane Miroslavić, ali je upitno je li prezime Miroslavić autentično ili ga je sâm prevoditelj prilagodio u eventualnom „ilirskom“ zanosu. Pitanje autorstva prijevoda ostaje otvorenim, ali se s druge strane na temelju teksta ustanovljuje važan signal recepcije klasicističke poetike i jedan od znakova opstojnosti (a istodobno i novoga) ukusa za čvrstu i harmoničnu formu klasicističke tragedije u Dalmaciji., Vittorio Alfieri (Asti, 1749 – Florence, 1803), Italian playwright, poet and prosaist, born to an aristocratic Piedmontese family, together with Vincenzo Monti (1754 - 1828) and Giuseppe Parini (1729 - 1799), is the most representative author of the Italian neoclassical literature in the second half of the 18th century. Alfieri is the first author of that renowned trefoil whose work was translated into Croatian, which marked the reception of the Italian literary Neoclassicism variety in Croatian culture and in Croatian language. The Croatian translation of the tragedy of Merope was probably not printed in 1800 but in 1852 in Split, thus moving the work to the second half of the 19th century, however that precise translation introduced a particular Italian symbiosis of Neoclassicism and pre-Romantic and Romantic features into the Croatian literary tradition, which was, to a great extent, in conformity with Croatian stylistic and form-related features of the 19th century. Alfieri`s overall work emphasises ethical and political awareness of a lone fighter for free order, as well as malicious effects of passion which force the protagonists to choose death. In Alfieri`s work, the pre-Romantic ideals of new sentimentality form a peculiar bond with the genre of tragedy, theretofore uncommon in the Italian tradition and the neoclassical expression withdrawing in Europe. The analysis is focussed on the relation of the fictional “architecture” and the construction of a solid and harmonious form of neoclassical tragedy (with strictly set framework of composition and structure aspiring to achieve classical clarity, simplicity and geometrical form) towards new plots (topics and heroes) which sparked interest at the beginning of the 19th century in Europe, Italy and Croatia.

En prenant le rythme «des tendances mondiales», la culture croate de la deuxième moitié du XXème siècle jusqu’à nos jours, c’est-à-dire jusqu’à la première décennie du XXIer siècle, suit avec une grande attention l’actualité de la littérature hispanoaméricaine, au sein de laquelle la littérature mexicaine occupe un rôle très important. Étant donné les liens qui unissent ce que l’on a coutume d’appeler «l’éclat littéraire hispanoaméricain», c’est-à-dire la structure de l’irruption dans le canon de la littérature universelle du monde, les lecteurs croates manifestent un intérêt exceptionnel pour les sujets et les styles provenant de cette sphère culturelle. Or la science des lettres et en outre plusieurs histoires de la littérature écrites par des spécialistes croates notent des données sur la participation de la littérature mexicaine dans la formation du canon occidental. De cette manière, la littérature mexicaine est devenue partie intégrante de la culture collective de l’Occident avec des noms tels que O. Paz, C. Fuentes, F. del Paso, J. E. Pacheco, D. Huerta, C. Boullosa et d’autres. Mais on peut poser la question de savoir dans quelle mesure la connaissance de la littérature mexicaine contemporaine contribue à l’approfondissement et l’enrichissement de la connaissance de la tradition littéraire mexicaine. A ce propos, la position du poète Gutierre de Cetina est d’un grand intérêt, lui que les abrégés encyclopédiques croates désignent comme le «premier poète lyrique mexicain et créateur, artisan de toute une école poétique». Son recueil peut être comparé aux expressions de la Renaissance des troubadours et des pétrarquites croates de ce temps (Dž. Držić, Š. Menčetić, H. Lucić, D. Ranjina) dans le contexte des débuts de la poésie lyrique moderne (de l’époque moderne) et de la création d’un canon occidental transcontinental. La place importante de l’oeuvre de Gutierre de Cetina dans la littérature mexicaine constitue un argument bien fondé pour lancer de nouvelles recherches comparatives dans le domaine de la science des lettres, surtout les traductions de son oeuvre dans la langue croate.

The subject of this analysis is the oratorio by Pietro Metastasio Giuseppe riconosciouto (1733) and its Croatian poetic translation by Aleksandar Tomiković entitled Josip poznan od svoje braće (Joseph Recognized by His Brothers) (1791). It is possible that Tomiković adapted the Italian text encouraged by Metastasio’s popularity, but we must take into consideration the Biblical theme which Metastasio’s work deals with, which was widespread in both European and Croatian literature from the Middle Ages to Tomiković’s time, and thus became a very popular topic of artistic analysis. Tomiković, too, became interested in representations of new aspects of already known stories. His poetic translation is an important contribution to the European concept of Italianization, especially the so-called Metastasianism of the 18th century, which was interesting for the modern literary theory, particularly from the point of view of theme and translatability. In the context of the artist’s period, his text was a successful translation-interpretation of the Italian poetic drama. The subject of remembrance and forgetting intertwined with a touching Biblical story, which overlaps with the dramatic situation of recognition is illustrative of the culture of morality and psychology in the period from Rococo to Sentimentalism.

Journey to Jerusalem, 1752, is the first (preserved) Croatian itinerary, written in the context of many European itineraries of related topics and with awareness of the existing genre cannon. The author, Jakov Pletikosa (1704 – 1769), Franciscan priest and missionary, lived in the Holy Land from 1752 to 1756 and was the abbot of St. John’s Monastery »in Montana« close to Jerusalem. He presented himself, with his story about the journey and the first year he spent in israel, as erudite and »enlightened« pilgrim with an extreme interest in cultural-historic landmarks on one side, and in everyday life on the other side. Pletikosa’s descriptions are authentic, they can be measured and verified, the descriptions of a reliable story-teller who legitimates himself on several levels. His Journey, which is compositionally divided in two parts, fits into itinerary literature of the 18th century, which points out monuments’ heritage and historiographic aspect as »realistic« content within the metaphysical frame of a starting point and destination from human life from the Christian perspective. The unquestionable place which the itinerary of jakov pletikosa takes in the development of Croatian literature is in this analysis placed through the narrational category of the subject of itinerary discourse (traveler, observer, narrator), as well as through borrowed European models through which the realistic itinerary in the century of rationalism and detailed topography was determined: travel description story-telling as »thematic structure of long duration«, in the 18th century found its base for showing the time dimen- sion in different aspects of spatiality. Pletikosa’s immanent question »Quo vadis?« is resolved in the tense curve from Bethlehem, through the Mount of Olives to Emmaus, although in different chrono – topic sequence. journey to jerusalem, 1752, is the sample copy of Croatian prose of the 18th century, and at the same time firmly established itinerary genre.

Intermedijalne studije Aleksandra Flakera i Viktora Žmegača susrele su se u više navrata, a posebno plodonosno u istraživanju književnog djela Milana Begovića. Analiza nastoji pokazati da je Milan Begović, uz druge pjesnike svoje generacije od S. Georgea do G. D’Annunzija, bio senzibilan na dimenziju zvukovnosti (izvanjskoga i unutarnjega) svijeta, i posebice za uključivanje niza motiva sastavljenog od glazbala impresionističko-realističke i simboličke funkcije, na način koji je proslavio Paul Verlaine i za koji će se opredijeliti mnogi pjesnici fin de sièclea. Begovićeva Knjiga Boccadoro prikuplja impresije verlenovske poezije, izravno ili posredno, putem talijanske i njemačke poezije, orkestrirajući pjesničke misli violinama, frulama, harfama, citrama, lirom, pianinom, ponavljajući dakle verlenovski sastav, ali obogaćujući ga primjerice metalnom mističnom raskoši srebrnih trublja i orguljnih cijevi. Begović je u Knjizi Boccadoro želio prikazati antimodernistički svijet odmaka od suvremenog prostora i vremena, najbliži, premda najvjerojatnije posredno (posredstvom D’Annunzijeve lirike), Verlaineovim Galantnim svetkovinama. Begović će nakon zbirke Knjiga Boccadoro, uz impresionističke poticaje verlenovskog tipa preuzete posredovanjem poglavito talijanske i njemačke književnosti, ali i općim poznavanjem francuskih izvora, dograditi poetski izraz novim stilskim mogućnostima modernizma, no nikada neće napustiti sklonost gradbi poetskih slika uz pomoć različitih kvaliteta glazbala. Poredbeno čitanje Begovićeve zbirke prema modelima zagrebačke književnoznanstvene škole pokazuje da se ni Aleksandar Flaker ni Viktor Žmegač ne pomiču naglim zaokretom ili odmakom od ishodišnog imanentizma prema intermedijalnim istraživanjima, nego postupnom dogradnjom, pri čemu imanentan pristup ostaje u velikoj mjeri implicitan (pa mu se Flaker i Žmegač s lakoćom mogu vratiti), a s druge je strane već u najranijim tekstovima obaju autora lako zamijetiti kulturološke sastavnice bez kojih bi proučavani književni tekstovi ostali bez opisa osnovnih odrednica gradbe, tj. bez opisa fikcionalnog svijeta, svijeta koji po mjeri čovjeka nužno čine parametri prostora i vremena, unutarnjega i vanjskoga.

Inspired by the social reality and culture of his manneristic time, Marin Držić often uses the mask as a highly motivated element of his dramatics. This analysis tries to show the mechanisms through which theatrical guises are used, and the three ways in which they appear: the mask and the costume as theatrical stage properties; an »imaginary« mask in the game of perspective within the play’s realm; the audience’s perception of the mask. Within the elements chosen to ascertain the nature of theatre, Držić has once more been established as an author of a multi-layered dramatic opus. He is closest to what we call the form of »controlled improvisation«, as defined by Ivan Slamnig, in which he tries to show the rich variety of possibili- ties in using the mask, as well as the meaning of unmasking – in his playing with the theatrical mask, Držić deliberately avoids repetition and uses the mask as an element of the complexity of manneristic theatrical illusion.

The first translations of Goethe’s dramas were meant only for the stage, and have to this day remained in manuscript. In 1887 Goethe’s Iphigeneia was put in Croatian garb for the nonce, commemoratively, thanks to Vežić’s love for the German writer and the urging of Franjo Marković, but it fitted in very well with the symbolism-saturated era of aestheticism that was to come, in which the vehicles of suggestive meanings were frequently female figures. During World War II, when in the Independent State of Croatia Goethe was published as the first in a series of world classics (hardly surprisingly considering the political situation), the final words of the drama in 1941 and 1942, in the translation of Mihovil Kombol, sounded still more suggestive, spoken during the Nazi regime, which must have been received with connotations speaking against the global bloodshed. In the setting of the poet’s message of the »eternal feminine«, which was woven into the closing chords of Goethe’s Faust, Zagreb and Croatian social and political reality could then read new meanings into Iphigeneia.

Three Croatian treatments of the Biblical book of Judith are analysed in the paper: Marko Marulić: Judita (1501), Miro Gavran: Judita (2001) and Boris Senker: Pobjednica Judit (2002-2004). These works recast the character of the Old Testament heroine in complex operations, endeavours to meet the reader’s/spectator’s horizon of expectations coming to the fore, while an equal stress is placed upon the author’s erudition as he plays with the traditional fabula. These three treatments have been produced in three genres: the epic, the novel and the drama. In the context of the tradition of the given literary kinds, the narrative and dramaturgical procedures throw light on the aesthetic formations of the Renaissance and post-modernism, and respond to issues concerning the metamorphoses the Judith character had to pass through to remain an interesting subject through the ages. Especial attention is paid to the problem of the female character, the tragic heroine, who evades the role of victim and emerges as vanquisher. A particular feature of all the Croatian Judiths, in conjunction with a character that earns for her the quality of being set apart and solitary, is the area of her provocativeness,of which all the authors have made abundant use.

There are three books in which Marulić relates in verse events of the Old Testament: Judith, Susanna and Davidiad. Little has been written about Susanna, and what there has is mainly in connection with Judith, it being looked at as a minor Judith, an intermezzo between Judith and The Davidiad. Instead of an epic, Susanna is a versified Bible story, a narrative poem on a smaller scale, a Biblical paragraph, a little thriller about Joachim’s lovely wife, from a short episode in the life of the prophet Daniel. The narrative and compositional premises of the epic for Susanna to be assigned a clear poetic and generic position are missing. But this does not mean that Susanna lets down poetic standards. Marulić has put a good deal of lyrical sensitivity into the poem, and in the particular ending shows us that we have to understand it as something different from the books of the church that he knew well and were his great inspiration (Old Testament, Thomas à Kempis, Petrus Riga et al.). Susanna shows the author’s typical characteristics at several levels. Thereare four major poetic decorations, which show that the author was conscious at each moment of his departures from the Biblical narrative for poetical purposes, for the literary modernisation of the religious theme, some kind of updating of the narrative rut. Con notations with the galant, and Petrarchan stylisations of women appear; there are mythological associations in the manner of the enumerative catalogue of Humanist origin, and the author’s fondness for humour, inserts and stylistic references. Within the framework of the coordinates set by the Bible, the narrator wants to communicate with the reader. The best part of Susanna is the description of the garden, in which the surrounds of the protagonists’ place of residence are made concrete. Here Marulić follows the paradigms of the idyll, and puts that common place, the locus amoenus, into the local setting of them arvellous gardens of Split. From the short reference in the Bible, the author produces poetically sensitive verses that reveal great capacities for lyrical creation. It is clear that the author orients himself according to the Renaissance Utopian longing for Eden, but his amplification is a living and inspired evocation, which complements the erotic signal, creating a key node in the poem.

"Kronika provincijskog kazališta" kompleksan je, ali i čitateljski izrazito komunikativan povijesni, društveni i obiteljski roman Pavla Pavličića, jednog od najznačajnijih suvremenih hrvatskih pisaca. U romanu se kroz povijest obitelji Antuna Lipovca i povijest gradskog kazališta u izmišljenom hrvatskom podunavskom gradiću Varošu ustvari portretira cijelo dvadeseto stoljeće. Brojne društvene i političke mijene prošlog stoljeća posebno zaoštrenu dimenziju dobivaju baš u tome gradiću s obzirom na multietničnu, multikonfesionalnu i multikulturalnu strukturu njegova stanovništva. No, za razliku od većine svojih sugrađana, Antun Lipovac nastoji cijelo vrijeme ostati onkraj onakvih kolektivnih identifikacija koje u drugima vide suparnika i neprijatelja. Time se, kako ćemo pokušati pokazati u ovome radu, razornim učincima apsolutizirajućih kolektivnih identiteta u ovome romanu kontrapunktira Lipovčev "identitet čovječnosti" koji je u stanju transcendirati bilo kakve identitetske podjele.

Pojmom distopije uglavnom se opisuje stanje egzistencije protivne ljudskoj naravi i čovjekovoj slobodi. Kao 'projekcija mogućeg negativnog stanja do kojeg bi razvoj suvremene civilizacije mogao u budućnosti dovesti', kako kaže Solar, u Barbierijevoj je književnosti distopija prepoznata kao sastavnica i u Trojanskom konju, Epitafu carskog gurmana i u Ratu za peti okus. U navedenim djelima, uz distopiju se javlja i hrana kao sastavnica književne prepoznatljivosti i interpretacijske poticajnosti samih djela, poglavito u oblicima globalizma našeg vremena. S obzirom na to da su u našem vremenu fikcija negativne utopije i društvena zbilja često mijenjali uloge, nastojali smo pokazati da distopija nije niti mora biti samo žanrovski konstrukt, nego i društveni roman, odnosno da problemi zbilje otvaraju nove mogućnosti distopije i fantastike općenito. U tom smislu ističe se i uloga pisca i intelektualca, a ona je da svojom književnošću rade na demistifikaciji totalitarističke prakse evidentne u našem vremenu te da prepoznavanjem njihovih znakova pozivaju na obranu čovjeka i njegove slobode. Pa i one slobode sadržane u okusima i mirisima kuhinje kojom se njegovi junaci legitimiraju i suprotstavljaju genetskim eksperimentima s hranom.

U ovom se tekstu promatra pojava fantastike u književnosti. Nakon kratkog teorijskog uvoda, autor detaljnije razmatra hrvatsku fantastičnu književnost, odnosno mađarsku književnost s fantastičnim elementima. U tekstu nastoji prikazati izvanknjiževne i književne uzroke i razloge za to što u mađarskoj književnosti, nasuprot hrvatskoj, fantastične književnosti u klasičnom smislu riječi nema: prije svega zbog čitateljskih očekivanja i navika, alegoričnog čitanja tekstova od vremena preromantike, odnosno zbog prevladavajućih estetičkih obilježja književnosti od razdoblja moderne.

Antun Gustav Matoš dobro je poznavao, i iznimno cijenio, novelistički opus Guya de Maupassanta. Stavove o Maupassantu Matoš je formirao na temelju čitateljskog iskustva te iz onodobne francuske književne kritike. Namjera ovog rada je pokušati odrediti kakav odnos Matoševe novele uspostavljaju s Maupassantovim modelom fantastične novele. Maupassant i Matoš djeluju u vrijeme dezintegracije realizma i ranog modernizma. Pišući fantastične novele Maupassant se odmaknuo od poetike médanskog kruga, a Matoš od hrvatskog realizma. Matoševe novele, kao i Maupassantove, primjer su postromantičarskih, simbolističkih fantastičnih novela u kojima se fantastični modus izmijenio uslijed zanimanja autora za granična stanja između mentalnog zdravlja i bolesti, onirično, hipnozu i ludilo. Matoševe novele s elementima fantastičnog reprezentativne su u okvirima europskoga ranog modernizma te podupiru tvrdnje da je Matoš svojim djelovanjem europeizirao i modernizirao hrvatsku književnost samog početka 20. stoljeća.

Prikazujući zaokret u recepciji djela norveškog dramatičara Henrika Ibsen koji se najjasnije očituje u ponovnom otkrivanju sablasne dimenzije njegove umjetnosti, u radu se uspoređuju figure smrti u Begovićevoj drami 'Pustolov pred vratima' i Ibsenovoj 'Gospođi s mora'.

Prekriveno tajnom prerane smrti i aurom pjesnika prokletnika, književno djelo Janka Polića Kamova sve više poprima koordinate kanonizirana autora hrvatske književnosti. Pedesetak godina nekritičke šutnje i (oktroirana) zaborava posljednjih je desetljeća nadomjestio povećani interes i za pisca i za djelo, što je rezultiralo ne samo pojavom sabranih djela, nego i nekolicine pojedinačnih kritičkih izdanja, dramskih predstava i slično. Pridoda li se navedenome još i činjenica da se pojavilo i nekoliko relevantnih monografskih studija (Popović, Sabljak, Gašparović, Petrač, Urem…) i književno-kritičkih interpretacija, prevrednovanje autorove uloge i mjesta u književnoj povijesti nametnulo se kao imperativ književnoj znanosti. Poglavito jer rehabilitacija Kamovljeva imena i djela umnogome proširuje obzore hrvatske književnosti na razmeđu stoljeća i pridonosi reljefnosti njezina izraza. U radu se razmatra geneza odnosa dvaju paradigmatskih imena moderne hrvatske književnosti.

U tekstu se razmatraju recepcije Krležinih djela u Mađarskoj kao i one koje su nastale izvan Mađarske na mađarskom jeziku. Autor priloga, prije svega, traži odgovor na pitanje: zašto su te recepcije s mađarskog govornog područja divergentne, ponekad čak i suprotstavljene po svojim sadržajima i usmjerenjima. Stoga se u prilogu iznose problematični dijelovi recepcija Krležinih djela u Mađarskoj, a koji se ponekad mogu povezati s aktulanom politikom i kulturnom situacijom danoga vremena (bivše Jugoslavije, Hrvatske i Mađarske). Tematske jedinice na kojima je naglasak u prilogu su ontologija – epistemologija, etika – estetika, humor i ironija (ponekad i njihovi nedostatci), skrivajući autor, politika i kulturna politika tzv. „trećeg puta“ te pitanja kanonizacije.

U radu se promatra književnost hrvatskog narodnog preporoda, odnosno njemu odgovarajuća književnost mađarskog kulturnopovijesnog razdoblja „reforme”. Pored sličnosti književnosti preporoda i doba reforme (isprepletanje s romantizmom, lirika kao vodeći književni rod, politička usmjerenost), razlike i odmaci su također vrijedni razmatranja. Zbog povijesnih, društvenih i kulturnih razloga, književnosti Hrvata i Mađara se u prvoj polovici 19. stoljeća razilaze u određenim točkama gledišta: u hrvatskoj se književnosti u ovom razdoblju markantno pojavljuje žensko pismo, dok u mađarskoj književnosti, zapravo, nema ženske književnosti – u Mađara je dominantan žanr epohe povijesni roman koji usporedne značajke tadašnjih događaja i pojava traži u prošlosti. Međutim, književnost oba naroda – zbog gore spomenutih izvanknjiževnih razloga – ipak određuje isti politički cilj, iako na drukčiji način.