Search

Suvremeno društvo, koje stavlja naglasak na razvoj niza kompetencija učenika, traži razvijene nove vještine, sposobnosti, vrijednosti i znanja učenika. Upravo stoga važno je imati kompetentne učitelje i nastavnike koji mogu razvijati kod učenika prirodoslovnu kompetenciju, koja uključuje razumijevanje promjena uzrokovanih ljudskom djelatnošću i odgovornost pojedinca kao građanina, te socijalnu i građansku kompetenciju kroz razvoj inicijativnosti i poduzetnosti. Jednako je bitno u nastavnoj praksi ostvarivanje i međupredmetnih tema Zdravlje, sigurnost i zaštita okoliša te Građanski odgoj i obrazovanje koje najviše implementiraju odgoj i obrazovanje za održivi razvoj. Također, Nastavni plan i program za osnovnu školu ističe obrazovanje za okoliš i održivi razvitak kao integrativni odgojno- obrazovni sadržaj. U osnovnim i srednjim školama Republike Hrvatske sadržaji odgoja i obrazovanja za održivi razvoj ostvaruju se osim u redovnoj nastavi i u izvannastavnim aktivnostima te kao izborna, fakultativna ili dodatna nastava. U Agenciji za odgoj i obrazovanje su tijekom posljednjih deset godina razvijeni brojni moduli i projekti konkretne primjene građanskog odgoja koji se temelje na interaktivnim metodama učenja i povezivanja škole i lokalne zajednice te je važna i potrebna implementacija društveno korisnoga učenja u nastavnu praksu. Kako se na Filozofskom fakultetu, na Odsjeku za učiteljski studij, školuju budući magistri primarnog obrazovanja provedeno istraživanje usmjereno je utvrđivanju postojanja tema odgoja i obrazovanja za održivi razvoj u nastavi prirode i društva u prvom obrazovnom ciklusu. U radu je prikazan i presjek provedbe nastave o društveno korisnom učenju na Odsjeku za sociologiju u okviru kolegija Sociologija obrazovanja i Ekosustavi i društvo, koja je podrazumijevala i poseban angažman prijavljenih studenata da u okviru seminarske nastave sudjeluju u provedbi projekta „Studenti uče o građanskom angažmanu – društveno korisno učenje o zaštiti prirode i okoliša“ te o tome informiraju ostale studente izlaganjem seminarskih radova. Prikazana je također i primjena društveno korisnog učenja tijekom suradnje studenata izbornog kolegija Djelatnosti u razvoju ekološke osjetljivosti djece s Udrugom za sindrom Down-21 Split, Odsjeka za učiteljski studij. Budućim i sadašnjim učiteljima te sociolozima rezultati istraživanja mogu biti poticaj za primjenu društveno korisnog učenja u nastavi općenito pa tako i u nastavi prirode i društva, odnosno u pristupima analizi društvenih problema koristeći znanja i prakse o održivom življenju, prepoznajući i razvijajući perspektive održivosti u zajednici. Rezultati mogu biti smjernica i kreatorima obrazovne politike, na lokalnom i nacionalnom nivou, s ciljem osmišljavanja programa edukacije i implementacije principa održivog razvoja u razvoj zajednice, sadašnjih učitelja praktičara i studenata učiteljskih/nastavničkih i društveno-humanističkih studija.

U radu se daje prikaz studije je autorice Hềlèn Hagège, redovite profesorice na diplomskoj školi za nastavu i obrazovanje Sveučilišta u Limogesu, s doktoratom iz molekularne biologije. Naglašava se glavni inovativni doprinos ove studije koji se odnosi na akademsku povezanost meditacije i etike te originalni pristup autorice u definiranju pojma odgovornosti kroz razmatranje modaliteta uma. Rasprava dovodi do zaključka kako prije svega imamo obvezu da postanemo svjesni odnosa između vlastitog uma i svijeta na putu dosljednosti kroz oslobađanju našeg ega od iluzija. Taj obećavajući skladniji svijet koji je, kako ga autorica naziva stvarna ili konačna stvarnost, ulazi u diskurs tekućih obrazovnih perspektiva koje bi mogle dobiti zajednički naziv – obrazovanje za odgovornost. Upravo smo ovom studijom, između ostalog, dobiva se putokaz kako odgovornost može postati ključnim elementom nastavnih programa i školske kulture.

Im theoretischen Teil der Arbeit werden das Konzept der nachhaltigen Entwicklung, die Wichtigkeit der Bildung zur nachhaltigen Entwicklung, mit der die nachhaltige Zukunft verwirklicht werden kann, die Verantwortung für systematische Förderung und Durchführung der Bildung zur nachhaltigen Entwicklung, sowie die Notwendigkeit der Implementierung des Themas der Nachhaltigkeit in die Studienprogramme kurz erklärt. Im empirischen Teil der Arbeit werden die Ergebnisse der im Jahre 2016 durchgeführten Forschung an der Universität in Rijeka (N=1347) präsentiert, die dann mit den Ergebnissen der im Jahre 2010 durchgeführten Forschung (N=1001) verglichen werden. Von Befragung der Studenten zu einigen Dimensionen der Bildung zur nachhaltigen Entwicklung wird dann deren Interesse an verschiedenen Themen und damit verbundenen Studienprogrammen der nachhaltigen Entwicklung analysiert, dann die Wahrnehmung der Möglichkeiten und Arten der Implementierung der Problematik der nachhaltigen Entwicklung in die Studienprogramme und schließlich die Wahrnehmung der Verantwortung für eine systematische Förderung und Durchführung der Bildung zur nachhaltigen Entwicklung. Aus dem Vergleich beider Forschungen aus den Jahren 2010 und 2016 kann man den Schluß ziehen, dass ähnliche Kollegs und Themen angeführt werden, und dass Studenten aus dem Muster aus 2016 weniger Interesse an allen angebotenen Ebenen des Studiums aus dem Bereich der nachhaltigen Entwicklung zeigen. Weiterhin hebt ein Teil der Studenten hervor, dass sie nicht über genug Wissen über die nachhaltige Entwicklung verfügen und ein Teil von ihnen findet, dass man das Thema der Nachhaltigkeit in frühere Ebenen der Bildung implementieren sollte. Was ihr Interesse am Thema der Nachhaltigkeit betrifft, heben sie größtenteils die Notwendigkeit hervor, die Themen in die Studienprogramme einzuschließen, die sich auf Menschenrechte, Nahrungssicherheit, Armut und Entwicklung, Gleichberechtigung der Geschlechter und die Qualität von Luft und Wasser beziehen. Studenten weisen ein Unverständnis der Autonomie der Universität bei der Verfassung von Studienprogrammen und der Verantwortung für Förderung und Durchführung der Bildung für nachhaltige Entwicklung auf, indem sie die Verantwortung für Förderung und Durchführung der Bildung als eine Aufgabe der Ministerien, der Regierung und der Medien sehen., The theoretical part of the paper explores the concept of sustainable development, the importance of education for sustainable development, which can contribute to a sustainable future, the responsibility for the systematic promotion and implementation of education for sustainable development, and the need to implement sustainability topics in study programs. The empirical part of the paper presents the results of a study conducted in 2016 on a representative sample of students at the University of Rijeka (N=1347), which are then compared with a similar study conducted in 2010 (N=1001). It examines students’ attitudes toward some dimensions of education for sustainable development and their interest in different topics of sustainable development, as well as their interest in study programs to be focused on these topics and concept. It also analyses their perception of the possibilities and ways of implementing sustainable development issues into study programs, and of the responsibility for a systematic promotion and implementation of sustainable development education. A comparison between the 2010 and 2016 surveys concludes that students cite similar courses and topics that cover sustainable development. However, in 2016 sample they show less interest in all levels of study offered in the field of sustainable development. Furthermore, some students point out that they do not have sufficient knowledge on sustainable development, and some believe that sustainability topics need to be implemented at earlier levels of education. With regard to expressed interest in sustainability topics in study programs, they mostly emphasize the need to include those related to human rights, food security, poverty and development, gender equality, and water and air quality. Finally, students exhibit a misunderstanding of the university’s autonomy in creating study programs and attribute responsibility for promoting and implementing education for sustainable development to Ministry, Government and the media., U teorijskom se dijelu rada ukratko objašnjava koncept održivog razvoja, važnost obrazovanja za održivi razvoj kojim se može oživotvoriti održiva budućnost, odgovornost za sustavno promicanje i provedbu obrazovanja za održivi razvoj te potreba za implementacijom tema održivosti u studijske programe. U empirijskom dijelu rada izlažu se rezultati istraživanja provedenog 2016. na Sveučilištu u Rijeci (N=1347), koji su zatim uspoređeni sa istraživanja provedenim 2010. (N=1001). Polazeći od ispitivanja stavova studenata prema nekim dimenzijama obrazovanja za održivi razvoj, nadalje se analizira njihova zainteresiranost za različite teme održivog razvoja te za studijske programe fokusirane na ovaj koncept, zatim percepcija mogućnosti i načina implementacije problematike održivog razvoja u studijske programe, a u konačnici i percepcija odgovornosti za sustavno promicanje i provedbu obrazovanja za održivi razvoj. Usporedbom istraživanja iz 2010. i 2016. zaključuje se kako se navode slični kolegiji i teme kroz koje je obuhvaćen održivi razvoj te studenti iz uzorka 2016. pokazuju manju zainteresiranost za sve ponuđene razine studija iz područja održivog razvoja. Nadalje, dio studenata ističe da ne raspolaže dovoljnim znanjem o održivom razvoju, a dio smatra da je teme održivosti potrebno implementirati u ranijim razinama obrazovanja. U odnosu na iskazani interes za teme o održivosti najviše ističu potrebu za uključivanje u studijski program onih koje se odnose na ljudska prava, sigurnost hrane, siromaštvo i razvoj, ravnopravnost spolova te kvalitetu vode i zraka. Studenti pokazuju nerazumijevanje autonomnosti sveučilišta u kreiranju studijskih programa te odgovornost za promicanje i provedbu obrazovanja za održivi razvoj pripisuju Ministarstvu, Vladi i medijima.

Ovim radom se prikazuje monografija Daniel Stokolsa koja svojim svojim sadržajem uvelike afirmira kros-disciplinarni istraživački pristup analizi znanstvenih i societalnih problema, što definira pojavu socijalne ekologije (str. 322), a u tom kontekstu Stokols posebice naglašava i najsveobuhvatniji iskaz o moralno utemeljnoj koncepciji socijalne ekologije koju je prezentirao Murray Bookchin. Ponudivši u svojim studijama utopijsku filozofiju humane evolucije koja sintetizira biološku i socijalnu prirodu u nešto treće, u “cjelovitiju prirodu koja je etička i racionalna, ne samo psihološka i biokemijska, a čovječanstvo je posljednji atribut među mnogima koje je evolucija dodala tijekom najmanje dvije milijarde godina organskog razvoja” (str. 33). Na ovom tragu autor u knjizi donosi nekoliko definicija socijalne ekologije za koju, između ostalog, kaže da nije disciplina sama po sebi, već kros-disciplinarni okvir koji integrira koncepte i metode iz različitih područja kako bi se postiglo šire razumijevanje složenih problema unutar određenog prostornog, vremenskog, sociokulturnog i virtualnog (cyber- posredovanog) konteksta (str.323).

U kontekstu internacionalizacije obrazovanja i posebice ključnog i nama bliskog okvira njegove europeizacije, urednici ove knjige Sarah John i Mark Murphy nastojali su kroz izabrane studije slučaja istražiti načine međusektorskog rada, osvjetljavajući posebice fundamentalno pitanje koje se postavlja u odnosu na to kako je obrazovna politika prilagođena potrebama odgovarajućih, ali u nekim slučajevima prilično udaljenih područja politike. Ili, kao što ističu u uvodu ove knjige, urednici i autori svojim prilozima pokušavaju apelirati na stručnjake koji gledaju izvan granica svog područja kako bi shvatili da utjecaj obrazovanja može pomoći njihovom radu, s obzirom da obrazovanje nije punopravno područje kompetentnosti Europske Unije, ali se može prepoznati kako prodire u brojna područja javne politike (str.14). U tom smislu, u sedam prezentiranih studija, prolazi se kroz aktivnosti i inicijative u području obrazovanja iz različitih područja nadležnosti Europske unije te upravo ističe razina u kojoj su obrazovanje i osposobljavanje ušli u kreiranje europske politike, još iz vremena Europske zajednice.

Polazeći od recentnih rasprava koje ističu kako su se dosadašnje dominantne analize rase, klase i rodnih razlika u obrazovnim postignućima bavile važnim pitanjima u sociologiji obrazovanja, a koja se odnose na stjecanje statusa i različite pristupe obrazovnim resursima u odnosu na navedena obilježja, urednici ove knjige izabrali su priloge suradnika koji sugeririaju otvarajanje novih perspektivu u skladu s, kako ističu, stvarnim svijetom obrazovanja koji postavlja nova pitanja i razvija nove programe empirijskog istraživanja. Ovaj izbor rasprava, u stvari, za osnovu ima analizu sadržaja vrhunskih časopisa (Sociology of Education, American Journal of Sociology, American Sociological Review, Annual Review of Sociology) uvažavajući postignuća, a posebice razvoj teorijskih pristupa sociologije obrazovanja Colemana, Bella, Bourdieaua, Bowlesa i Gintisa, Meyera i Collinsa, ali urednici ujedno i podsjećaju na malo novog teoretiziranja poslije sedamdesetih godina prošlog stoljeća. U tom smislu izborom radova o ključnim pitanjima i temama iz područja sociologije obrazovanja, podjeljenih u tri poglavlja sa 16 priloga te uvodnikom i zaključkom urednikâ, u knjizi se razmatra razvoj ove discipline od šezdesetih godina 20. stoljeća te tvrdi kako je vrijeme za prepoznavanjem novih “obala” sociološkog razmišljanja o obrazovanju, koja bi otvorila nova pitanja i razvila nove teorije te proširila postojeće i stvorila nove teme empirijskih istraživanja.

In the context of the presence of a constant doubt as to whether Croatian and Serbian children in Croatia should be educated together or separately, this paper presents the results of the research conducted in 2016 on the sample of pupils and teachers of secondary schools, about the attitudes and opinions of students and teachers on the implementation of school education in the situation of separate schooling, according to the A model for education of national minorities in Croatia.The research was conducted by a survey method, on a sample of 134 examinees of first grade vocational school and gymnasium, and of their 16 teachers in the town of Vukovar. The results have shown that students generally have positive attitudes toward joint education with pupils of other nationality as well as their teachers. There are overwhelming opinions and attitudes indicating that classrooms should not be separated according to nationality, as well as that teachers have positive attitudes towards teaching pupils of other nationality, or towards the common education of minority and majority students.

Fizička odijeljenost otoka od kopna, ima brojne implikacije na različite aspekte društva, posebice na školski sustav. U ovom radu, a vezano uz literaturu o radu škola u ruralnim i udaljenim područjima, otok se sagledava kao dijelom ruralna cjeline koja je fizički udaljena od kopna. Različite međunarodne istraživačke studije ukazuju da je jedan od problema na koje se nailazi u školama u ruralnim i udaljenim područjima mogućnost zapošljavanja i zadržavanja nastavnika. Nadalje, kod procjenjivanja kvalitete škole u udaljenim i ruralnim područjima kao važan aspekt se sagledava kvaliteta nastavnika. U kontekstu sustava obrazovanja u Republici Hrvatskoj značajno je navesti da se plaće nastavnika u cijelosti pokrivaju sredstvima iz centralnog proračuna. Na taj način se dijelom osigurava ujednačena kvaliteta nastavnika u školama u različitim dijelovima Hrvatske. U radu je prikazana validacija skale učeničke procjene osobina nastavnika, a unutar istraživanja provedenog na reprezentativnom uzorku učenika srednjih škola otoka Brača ispitane su i razlike u učeničkoj procjeni s obzirom na spol, razred i mjesto u kojem učenici pohađaju školu. Utvrđeno je da postoji statistička značajna razliku u učeničkoj procjeni osobina nastavnika s obzirom na spol učenika pri čemu učenici pozitivnije procjenjuju osobine nastavnika od učenica. Učenička procjena poželjnih osobina nastavnika s obzirom na razred pokazuju da je prosječna učenička procjena najviša u prvom razredu te opada u razredima koji slijede. Također, procjena osobina nastavnika se značajno razlikuje s obzirom na mjesto u kojem učenici pohađaju srednju školu. Specifičnost otoka Brača je u jakoj povezanosti pojedinih mjesta s kopnom, pa se u kontekstu samog otoka treba promatrati i utvrđene razlike u učeničkoj procjeni osobina nastavnika.

U radu se obrazlaže značaj obrazovanja za održivi razvoj na sveučilišnoj razini i daje pregled rezultata istraživanja o socijalno-ekološkim orijentacijama i razumijevanju koncepta održivog razvoja, na uzorcima studentske populacije sveučilištâ u Splitu i Rijeci. Cilj istraživanja bio je ispitati vrijednosti (socijalnoekološke orijentacije) studenata te njihove stavove spram održivog razvoja, odnosno razumijevanje ovog razvojnog koncepta. Empirijsko istraživanja provedeno je metodom ankete, s instrumentom u vidu upitnika strukturiranog od nekoliko sadržajno-konstruktnih cjelina, uključujući skalu mjerenja socijalnoekoloških orijentacija i skalu slaganja/neslaganja s tvrdnjama o održivom razvoju. Studenti su se pokazali kao relativno homogena populacija u stavovima koje se odnose na socijalno-ekološke orijentacije, što se posebice odnosi na njihovo prihvaćanje naturalističkih stavova, odbijanja antropocentričnih teza te na znatnu rasprostranjenost kritičkog odnosa prema modernoj tehnologiji. Glavni nalazi istraživanja upućuju na zaključke kako većina studenata, usprkos tome što naslućuju i na deklarativnoj razini prepoznaju što čini glavne odrednice održivog razvoja i da je implementacija održivog razvoja moguća, većinom nemaju izdiferencirano mišljenje o načinima kojima se može postići održivi razvoj. Pritom studentice i studenti viših godina studija češće imaju pozitivniji stav spram problematike održivosti nego studenti prve godine studija, što se dijelom može pripisivati i pro-okolišnom karakteru visokog obrazovanja. Ono što se međutim može zaključivati je odsutnost suštinskog razumijevanja paradigme održivog razvoja kod studenata, odnosno spremnosti za njegovo usvajanje i provođenje.

Zeleni prostori ispunjavaju mnoge funkcije u urbanom kontekstu koje unapređuju kvalitetu urbanoga okoliša i života u gradu. Priroda u gradu pruža mogućnosti za dokolicu i estetski užitak, kao i zdraviji život, te omogućuje psihološke i socijalne koristi koje obogaćuju život ljudima. Prvobitno privilegij povlaštenih klasa, parkovi i zelene površine demokratiziraju se u modernosti, s procesima industrijalizacije i urbanizacije, a sve veće značenje dobivaju u održivom razvoju gradova u 21. stoljeću. Aspekti poput količine javnih zelenih prostora po stanovniku, javni parkovi i rekreacijska područja spominju se kao važni čimbenici livabilnoga grada te ugode i atrakcije za njegove stanovnike. Stoga je u komuniciranju zelenih urbanih prostora posebno važno mišljenje građana, odakle proizlazi i sociološki interes i zanimanje. Radi ispitivanja funkcija i značaja zelenih prostora, provedeno je anketno istraživanje stanovnika grada Šibenika. Rezultati su pokazali kako ispitanici najviše prepoznaju estetske, rekreativne i socijalne uloge zelenih prostora te smatraju kako bi ih u gradu trebalo biti znatno više. Nacionalni park Krka percipira se kao prirodna baština i turistička atrakcija s ekonomskim potencijalima, čije je prirodne i kulturne vrijednosti nužno očuvati. U pogledu osobnoga korištenja tim prostorom, ispitanici ga u najvećem broju posjećuju povremeno kako bi se u društvu s drugima koristili njegovim prirodnim blagodatima. Međutim, velikom broju Šibenčana cijene ulaznica su prepreka u korištenju tog prostora.

This paper presents the results of the research on positive examples of encouraging reading among adolescent boys and girls. The findings of several international surveys indicate that boys have lower reading attainment in comparison to girls. Also, numerous research studies connect adolescent boys’ academic failure to their low reading engagement, pointing out that secondary-school boys are the group most likely to state that reading is boring, that they find it hard to find interesting books, and that they only read at school. In this research study, we examine reading habits and various environmental influences on reading among adolescents. The research consisted of series of focus group interviews with parents, teachers, librarians and adolescent boys, focusing on their experiences/observations of boys reading habits and attitudes, library use, reading motivation as well as factors that prevent boys from reading. The research findings indicate that boys who are avid readers prefer to read adventure, science fiction or mystery books. The focus group participants make a strict distinction between reading for pleasure and reading for school purpose. Furthermore, it is commonly noticed that their preferred literature is rarely found at school libraries and is commonly rented at local libraries or purchased. The study results indicate that there are several factors which prevent boys from reading, such as lack of free time, uninteresting and difficult books on the school reading lists, and absence of positive male role models.

Sustainable development can be seen as a concept, a discourse, a principle, or a metaphor that represents the alignment of action with long-term objectives of social activities, with minimal negative consequences for future generations in relation to the disposal of environmental capital and other sustainability potentials. In this context, we are talking about sustainability as a positive practice towards the environment. This paper addresses the problem of hidden total water consumption in the framework of the modern consumer, hygiene, and dietary habits of the respondents at the household and individual level. It presents an empirical analysis of water footprint values of an average respondent. Water footprint is one of the newer concepts that are used to calculate the total direct (water consumed directly by showering, drinking, washing machine, dishwasher, etc.) and indirect consumption (consumption of water that is used for the production of goods and which the consumer indirectly consumes by consuming a product) of water per individual per unit of time expressed in liters of water. The authors of the paper introduces the level of sustainability of the water footprint in order to meet the basic research question - to what extent is an average water footprint of an individual in the sample sustainable?

U radu se prezentiraju rezultati analize sadržaja operativnih nastavnih programa u šest splitskih srednjih škola u odnosu na prisutnost tema o problematici okoliša, uključujući gimnazije i strukovne srednje škole. Za ovu svrhu izdvojeni su i analizirani izravni sadržaji u operativnim nastavnim programima uzrokovanih škola, pomoću kvalitativne „usmjerene analize sadržaja“. Dobiveni rezultati pokazuju da su nastavni predmeti Etika i Tehnologija s ekologijom oni u kojima se nalazi najviše traženih tema o problematici okoliša. Također sve pretraživane teme, iako s različitim kvantitetom, nalaze se u gotovo svim analiziranim nastavnim programima, osim u nastavnom programu za zanimanje Upravni referent. Što se tiče distribucije pojedinih tema ističe se kako je najmanje sadržaja pronađeno o temi održivog razvoja. Glede preporuka za daljnje razvijanje srednjoškolskih nastavnih programa o okolišu, prije svega se odnose na mijenjanje statusa predmeta Etika. Isto tako sugerira se promišljanje koncepta zasebnog predmeta u vezi s problematikom okoliša na razini srednjoškolskog općeg obrazovanja, zatim nastavak započete prakse ekologiziranja predmeta kao što su Biologija i Geografija te izvan učionička nastava kroz poticanje uključivanja formalnog obrazovanja u projekte međusektorske suradnje obrazovanja za lokalni razvoj.

Tema ovog doktorskog rada je obrazovanje za okoliš i ekološka svijest, a osnovna teza odnosi se na pretpostavku da se pro-okolišnim sadržajima u nastavnim programima utječe na razvijenost, odnosno na promjene ekološke svijesti poučavanih. Glavni cilj istraživanja odnosi se na identifikaciju mogućih utjecaja kvaliteta nastavnih programa na promjenu studentske ekološke svijesti. Osim ciljne skupine reprezentativnog uzorka studenata prve i završne godine odabranih splitskih fakulteta (N=531) u istraživanje su, kao poseban uzorak, uključeni i učenici završnih razreda nekoliko srednjih škola u Splitu (N=324). Osnovnu strukturu rada čini teorijski dio u kojem se daje pregled razvoja obrazovanja za okoliš, zatim obrazloženje temeljnih pojmova kao i rezultati relevantnih istraživanja koja su provedena u svijetu i u Hrvatskoj, nakon čega slijede rezultati analize sadržaja nastavnih programa i anketnog istraživanja o utjecaju nastavnih programa na ekološku svijest. Korištene istraživačke metode su deskriptivna i komparativna analiza, zatim analiza sadržaja za nastavne programe te metoda ankete kojom je istraživana ekološka svijest učenika i studenata. Analizom dobivenih rezultata neke su od postavljenih hipoteza istraživanja potvrđene, a neke odbačene. Najočitiji utjecaj nastavnih programa na promjenu studentske ekološke svijesti utvrđen je u odnosu na dimenziju znanja o konceptu održivog razvoja. Kod ostalih dimenziaj, kao što su stavovi (percepcija ekoloških problema, socijalnoekološki stavovi, stavovi prema odgovornosti za život) i ponašanje prema okolišu hipoteze o utjecaju nastavnih programa su kod studenata nekih fakulteta/ studija potvrđene, a kod nekih odbačene. Osnovne preporuke za daljni razvoj ovakvih istraživanja odnose se na razvijanje instrumenta za ispitivanje utjecaja nastavnih programa na ekološku svijest te izrada i provođenje znanstvenog projekta koji bi navedeni utjecaj ispitivao na uzorku od nekoliko generacija studenata i učenika. Što se tiče razvijanja obrazovanja za okoliš na sveučilišnoj razini, preporučuje se uvođenje zasebnog predmeta o problematici okoliša u okviru nastavnih programa na svim fakultetima. Za razinu srednjoškolskog obrazovanja preporuka se odnosi na mijenjanje statusa predmeta Etika u obvezni, bez alternacije s Vjeronaukom.

Zeleni prostori ispunjavaju mnoge funkcije u urbanom kontekstu koje unapređuju kvalitetu urbanoga okoliša i života u gradu. Priroda u gradu pruža mogućnosti za dokolicu i estetski užitak, kao i zdraviji život, te omogućuje psihološke i socijalne koristi koje obogaćuju život ljudima. Prvobitno privilegij povlaštenih klasa, parkovi i zelene površine demokratiziraju se u modernosti, s procesima industrijalizacije i urbanizacije, dok sve veća značaj dobivaju u održivom razvoju gradova u 21. stoljeću. Aspekti poput količine javnih zelenih prostora po stanovniku, javni parkovi i rekreacijska područja spominju se kao važni čimbenici livabilnoga grada, te ugode i atrakcije za njegove stanovnike. Stoga je u komuniciranju zelenih urbanih prostora posebno važno mišljenje građana, odakle proizlazi i sociološki interes i zanimanje. Radi ispitivanja funkcija i značaja zelenih prostora, provedeno je anketno istraživanje stanovnika grada Šibenika. Rezultati su pokazali kako ispitanici najviše prepoznaju estetske, rekreativne i socijalne uloge zelenih prostora, te smatraju kako bi ih u gradu trebalo biti znatno više. Nacionalni park Krka percipira se kao prirodna baština i turistička atrakcija s ekonomskim potencijalima, čije je prirodne i kulturne vrijednosti nužno očuvati. U pogledu osobnoga korištenja tim prostorom, ispitanici ga u najvećem broju posjećuju povremeno kako bi se u društvu s drugima koristili njegovim prirodnim blagodatima. Međutim, velikom broju Šibenčana visoke cijene ulaznica predstavljaju prepreku u korištenju tim prostorom.

Ključna diskurzivna preokupacija ekofeminizma je dekonstrukcija dualizama zapadnog mišljenja, čije razrađene izvedenice predočuju izvorišta problema ljudske nejednakosti i proizvođenja hijerarhije. U tom kontekstu prezentira se ekofeminističko razumijevanje dominacije, a prikazom modela moći i orodnjenih hijerarhija u suvremenom društvu tumače se uzroci ekološke krize, tj. konceptualna povezanost između dominacije nad ženama i dominacije nad prirodom kao „originalnim drugima“. Ekofeministički zahtjevi za objedinjavanjem socijalne i ekološke rasprave o problemima okoliša pojašnjavaju se stavovima o nemogućnosti izvođenja društvenih promjena u vezi sa ženskom opresijom bez očitovanja o degradaciji okoliša pa ekološka pitanja postaju pitanja socijalne pravde. Pozivom za uvažavanjem obrasca svijeta prirode koji svojom raznolikošću pokazuje princip zdravog i stabilnog sistema, ekofeministkinje sugeriraju stvaranje vizije društva u kojem se nužno s uspostavljanjem uravnoteženog odnosa prema prirodi i okolišu ukida i patrijarhat, ali i ostali oblici dominacije

U radu se, na temelju građe izložene u studijama „Bukovica: narodni život i običaji“ Vladimira Ardalića i „Poljica: narodni život i običaji“ Frane Ivaniševića, analiziraju aspekti svakodnevnog života odnosa u obitelji i položaj žene. Obje studije urađene su po jedinstvenom metodološkom naputku Antuna Radića “Osnova za sabiranje i proučavanje građe o narodnom životu“. U kontekstu socijalnih i ekonomskih aspekata života u seljačkoj obiteljskoj zadruzi analiziraju se odnosi u obitelji i posebno položaj žena. Na temeljima tradicionalnog patrijarhata i strogih normi o ponašanju u zadruzi pojavljuju se obrasci kulture življenja koji, na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, na ovom prostoru, odražavaju kako kulturne obrasce predmoderne zajednice, tako i njezinu transformaciju prema modernoj. O jasnoj podjeli na muške i ženske poslove te muško starješinstvo u upravljanju zadrugom i vođenju javnih poslova, govori naglašena ženska skrb za kuću i poslove neposredno oko kuće odnosno žensko kretanje u isključivo privatnom prostoru. No, ovome svakako treba pridodati i, u studijama od strane Ardalića i Ivaniševića, neinterpretirane kontradikcije glede položaja žena. Tome u prilog govore opširni prikazi o svakodnevnom životu žena gdje se, osim njihove podređenosti muškarcima i normama zadruge, prepoznavaju i elementi moći određene skupine žena (“maja”, “starješica”, “dotarica”, …). Osim toga, već tada prisutni procesi transformacije i nagovještaji gašenja obiteljskih zadruga pokazuju promjene u odnosima u obitelji i ženskoj supkulutri.

U radu se, pored razvojnih perspektiva područja porječja Krke, iznose i rezultati empirijskog istraživanja o mišljenjima i stavovima stanovništva u odnosu na očuvanost i zaštitu okoliša na primjeru seoskih naselja uz desnu obalu Krke, koji se nalaze u granicama ili na rubu Nacionalnog parka Krka. Metodom ankete ispitano je (odraslo) stanovništvo porječja Krke u ruralnom prostoru skradinskog zaleđa (u okviru projekta „TITIUS:Porječje Krke - baština i sociokulturni razvoj“, koji se provodi na Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta u Splitu) o nekim pitanjima očuvanosti i/ili ugroženosti okoliša. Rezultati istraživanja su pokazali da velika većina ispitanika drži da je u njihovom kraju životna sredina potpuno ili uglavnom sačuvana, a istovremeno se više od polovice ispitanika slaže se s tvrdnjom da je tlo zagađeno umjetnim dodacima i da su poljoprivredni proizvodi uslijed primijenjene tehnologije sve manje prirodni. Isto tako, gotovo tri četvrtine ispitanih drži da rijeke i vode nisu zagađene, a jedna četvrtina pak tvrdi da se posvuda šire divlja odlagališta, posebice plastike i krupnog otpada te da su automobili i lokalna industrija zagadili zrak područja u kojem žive. Stavovi i mišljenja razmatraju se u odnosu na socio- demografske karakteristike ispitanika i stupanj njihovog obrazovanja.

U kontekstu višegodišnjih rasprava o tome da li se obrazovanje za okoliš suočava s nužnošću ponovne formulacije svojih ciljeva i pozicioniranja unutar globalnih obrazovnih perspektiva ili se povlači pred svuda prisutnim preporukama prema razvijanju obrazovanja za održivi razvoj, u radu se daje kratak pregled razvoj koncepta obrazovanja za okoliš od tzv. Tbilisi deklaracije, Bruntland Izvješća i Agende 21 do najnovijih integrirajućih koncepata kao što je na primjer obrazovanje za odgovornost (prema okolišu), a što uključuje i obrazovanje za održivi razvoj. Cilj ovog priopćenja je pokušati odgovoriti na pitanje u kojoj mjeri koncepti obrazovanja za okoliš i obrazovanja za održivi razvoj odgovaraju transimisivnom, a u kojoj mjeri transformativnom karakteru obrazovanja. Drugim riječima, koji koncept je bliži obećanoj paradigmatskoj promjeni tradicionalne ili moderne obrazovne prakse. U tom smislu iznose se karakteristike ovih koncepata u odnosu na njihovu usredotočenost glede razvoja društva ili razvoja pojedinca odnosno na društvenu reprodukciju ili društvenu transformaciju.

U radu se iznose rezultati empirijskog istraživanja o mišljenjima i stavovima stanovništva u odnosu na očuvanost i zaštitu životne sredine na primjeru seoskih naselja uz desnu obalu Krke.Matodom ankete ispitano je (odraslo) stanovništvo porječja Krke u ruralnom prostoru skradinskog zaleđa (u okviru projekta „TITIUS:Porječje Krke - baština i sociokulturni razvoj“, koji se provodi na Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta u Splitu) o nekim pitanjima očuvanosti i/ili ugroženosti okoliša.Rezultati istraživanja su pokazali da 90% ispitanika drži da je u njihovom kraju životna sredina potpuno ili uglavnom sačuvana, dok je svega 6% smatra uglavnom uništenom. Više od polovice ispitanika (52%) slaže se s tvrdnjom da je tlo zagađeno umjetnim dodacima i da su poljoprivredni proizvodi uslijed primijenjene tehnologije sve manje prirodni.Gotovo tri četvrtine ispitanih drži da rijeke i vode nisu zagađene. Jedna četvrtina pak tvrdi da se posvuda šire divlja odlagališta, posebice plastike i krupnog otpada (kao što je npr.građevinski materijal), te da su automobili i lokalna industrija zagadili zrak područja u kojem žive. Pri razmatranju svih dobivenih rezultata uzima se u obzir da su dio selâ o kojima je riječ u granicama ili na rubu Nacionalnog parka Krka.

Rad prikazuje zbornik radova koji sadrži 15 autorskih priloga, podijeljenih u dvije tematske cjeline: Selo i seoski okoliš:Sociodemografska analiza razvojnih potencijala i Gospodarski potencijal ruralnog prostora.

U radu se daje prikaz knjige koja sadrži 15 radova iz područja sociologije obrazovanja, inspirirani izazovima tranzicijskog razdoblja u hrvatskom društvu. Autori se očituju i na svjetski i europski kontekst glede perspektiva sociologije obrazovanja i suvremenog društvenig konteksta školstva i obrazovanja.

Širina primjena digitalne tehnologije u obrazovanju donosi nove izazove za suradnju knjižničar –znanstvenik. Digitalni resursi postaju esencijalni alati za obrazovanje, istraživanje i stvaranje znanstvenih mreža i širenje ideja, a digitalne knjižnice otvorene asocijacije za studiranje i istraživanje budućeg on-line učenja. U radu se digitalne knjižnice razmatraju kao „mjesta susreta“ visokokolaborativnih aktivnosti između korisnika i knjižničara, u kontekstu djelovanja Sveučilišne knjižnice u Splitu. Iznose se stavovi knjižničara i profesora Sveučilišta u Splitu o mogućnostima suradnje u organizaciji, očuvanju i distribuciji informacija u digitalnom okruženju.

U prikazu se iznosi pregled autorovih rasprava o aktualnim pitanjima: biološke raznolikosti, bioetičkog razvoja, konceptu ekološke etike, odnosa kulture i okoliša te održivog razvoja i svjetskog etosa.

U radu se daje prikaz knjige "Relacijski identiteti.Prilozi istraživanju hrvatskog društva". Osim prikaza obrazloženja koncepta relacijskog identiteta, posebno se ističu rezultati istraživanja u svezi s socijalnim i religijskih identitetom te socijalno-ekološkim orijentacijama u Hrvatskoj.

In researches conducted in the last fifteen years the concern of Croatian citizens about the problem of the inadequate waste management is a constant. The document entitled The Republic of Croatia's strategy of environmental protection (2002) states that waste management is the largest problem in the cities and the priority within the environmental protection. At the same time, in regard to the Croatian candidacy for the membership in European Union, and Croatian pre-accession obligations the approach has been developed that promotes reducing, reusing and recycling of waste. In that context it is important to observe and examine what kind of attitude its citizens adopt in regard to establishing a sustainable and environment-friendly waste management system. We conducted an empirical research of the attitude toward managing the household waste for the city of Split in February 2009, using the survey method of a random sample (N=500). Then the research results were analyzed first concerning the opinion of the examinees about the current management of the packaging materials (cans, bottles and plastic packages), and then concerning the behavior of the examinees toward waste. Regarding the citizens' behavior we differentiated between the behavior toward: a) packaging ; b) other daily household waste (batteries, paper, medications, and kitchen waste), and c) the frequency of behavior aimed at reducing the production of waste. The survey results and its analysis were then further examined in regard to the socio-economic characteristics of the examinees.

U radu se daje prikaz knjige "Ogledi o hrvatskom društvu: prilog sociologiji hrvatskog društva". Osim preleda tema koje su raspravljene u knjizi, posebno se ističe autorov znanstveni doprinos istraživanju gospodarskog i socijalnog portreta hrvatskog društva na početku 21. stoljeća.

Otpad postaje urgentni ekološki problem današnjice, a njegovo zbrinjavanje briga i obveza svih zemalja svijeta. Sukladno gospodarskom razvitku i povećanju potrošnje i Hrvatska bilježi stalni rast komunalnog otpada, što nalaže potrebu znanstvenog interesa i istraživanja odnosa stanovništva prema otpadu. U ovom radu prikazuju se rezultati anketnog istraživanja studenata Filozofskog fakulteta u Splitu. Istraživanje je provedeno s temeljnom svrhom razotkrivanja socijalnih i ekoloških aspekata problema otpada kod ove populacije, a posebice praksi recikliranja. Također, dobiveni nalazi komparirani su s rezultatima istraživanja odnosa prema otpadu stanovništva Splita. Poseban značaj proučavanja studentske populacije proizlazi iz demografskih i obrazovnih specifičnosti ove skupine, kao i njihovih očekivanja i odgovornosti u pogledu rješavanja ekoloških problema u budućnosti. Općenito, rezultati ukazuju na osjetljivosti studenata prema problemu otpada, koja varira ovisno od segmenta istraživanog problema. Tako se neke vrste otpada recikliraju više, a druge manje, pri čemu se ne očituje očekivani utjecaj naknade. Da novac nije motiv recikliranja pokazuje zbrinjavanje starog papira, što studenti prakticiraju u većem broju negoli građani. Studenti se pokazuju svjesnijima od građana u pogledu izbjegavanja stvaranja otpada te su spremniji ekološki djelovati, dok su, za razliku od građana, manje spremni izdvojiti više novca za rješenje problema otpada. Ekološki stavovi ukazuju na izuzetnu osjetljivost studenata, koja se u tolikoj mjeri ne odražava u praktičnim akcijama, u čemu su nalazi ovog istraživanja podudarni prethodnima. U zaključku se postignuti rezultati razmatraju u kontekstu potrebe obrazovanja za okoliš.

U radu se daje prikaz ppojmovnika u kojem se, među nizom pojmova u svezi sa širim shvaćanjem kulture i okoliša, posebno naglašavaju pojmovi vezani uz krajobraze, održivi razvoj i kulturnu raznolikost.

Raznolikost ekofeminističkih glasova i snaga ekofeminizma u radu se ilustrira prikazom doprinosa ženske ekološke alternative u redefiniranju postkolonijalnih razvojnih koncepata koji se sprovode u zemljama Trećeg svijeta. Žene iz tog dijela svijeta opiru se ekonomističkom razvoju i destrukciji okoliša, kako kroz konkretan aktivizam tako i (eko)feminističkim stavom, te predstavljaju jedan od najrelevantnijih primjera postkolonijalnoga feminizma, koji implicitno radi na razrješavanju dihotomije priroda / kultura. Uvidjevši da tretman prirode i žene kao inferiornih opravdava ne samo hijerarhiju muškog prema ženskom već i inferiorizaciju svih ljudskih «drugih» identificiranih s prirodom kao i obezvrjeđivanje ženskoga načela, ekofeministice promiču raznovrsnost sustavâ, politikâ i znanjâ koji bi vodili prema održivom i slobodnom društvu.

Zahvaljujući feminističkom pokretu, ženskom građanskom aktivizmu unutar ekološkog pokreta i razvoju teorijskog diskursa feminizma, razvila se polifonija u odnosu na suvremene probleme okoliša, poznata kao ekofeminizam ili ekološki feminizam. U ovom radu se fokusiramo na socijalni ekofeminizam i njegovu kritiku dominacije što je ekofeminizam profiliralo i kao kritičku društvenu teoriju. Osim apostrofiranja njegove analitičke snage u istraživanju dualizama zapadnog mišljenja, posebno se naglašava interdisciplinarna povezanost ekofeminizma sa socijalnom ekologijom i filozofijom okoliša. U prvom dijelu rada ekofeminizam se postavlja u kontekst razvoja feminizma i pojave novih društvenih pokreta te kretanja u suvremenoj sociologiji. Uz obrazloženje tipologizacije koja se dijelomično nadovezuje na poznate feminističke struje, izdvajaju se dvije glavne struje unutar ekofeminizma, kulturalna i socijalna. Osim utjecaja feminizma i ženskog pokreta naglašavaju se odnosi, zajedničke i točke razilaženja između ekofeminizma i dubinske ekologije. Ekofeministička teza o povezanosti žene i prirode postavlja se i u kontekst teorijskih principa socijalne ekologije i njezina bazičnog načela po kojem dominacija prirodom proizlazi iz dominacije čovjeka nad čovjekom ili muškarca nad ženom. Istražuje se povezanost između dominacije ljudima i dominacije prirodom i predstavlja ekofeministička perspektiva koja povezuje žensku i ljudsku opresiju s degradacijom okoliša. U skladu s tim analiza uzroka ekološke krize širi se od ženskog pitanja širi prema općim pitanjima socijalne pravde. Dodatno obrazloženje za snagu i značaj ekofeminizma i kao pokreta i kao diskursa potkrijepljuje se prikazom doprinosa ženske ekološke alternative u zemaljama Trećeg svijeta, što je posebice utjecalo na redefiniranje postkolonijalnih razvojnih koncepata te na afirmaciju vrijednosti ženskih i indogenih znanja. Centralna ekofeministička analiza vezana je za dualističku interpretaciju svijeta i koncept društvene organizacije koji izgrađuje hijerarhijske odnose kako između ljudi tako i između ljudi i prirode. Dualizam i njegove izvedenice (kultura/priroda, muško/žensko, gospodar/rob, civilizirano/primitivno, itd.) postaje tako važan ne samo za razumijevanje onoga što je problematično u pokušaju obezvrjeđivanja žene i prirode već i za sve označene sfere »drugosti«. Zbog toga se raspravlja struktura dualizma, tj. logička forma te strukture. Radi se o »logici dominacije« za koju se drži da je objašnjavajuća osnova za objašnjenje opresivnosti patrijarhata, te društvene dominacije i dominacije nad prirodom što se izvode iz opresivnih ponašanja i institucija. Dekonstruiranje logike dominacije i analiza dualizama predstavljaju ključne preokupacije ekofeminizma i područje koje ga povezuje s kretanjima u suvremenoj sociologiji, filozofiji, socijalnoj ekologiji i filozofiji okoliša. Njegova nastojanja oko objedinjavanja socijalne i ekološke rasprave o problemima okoliša pojašnjavaju se stavovima o nemogućnosti rješavanja ekoloških problema bez izvođenja promjena odnosa među ljudima i reorganizacije društva. Zbog toga se vizija ekološkog društva veže za rodno, klasno, rasno i oslobođenja svih koji izlaze iz okvira uobičajenih društvenih normi o »normalnosti«, jednako kao i za afirmaciju degradiranog i potčinjenog područja neljudske prirode.

U prikazu se daje analiza međusobne povezanosti ključnih preokupacija današnjice, kao što su : prijetnje korporativne globalizacije te svjetskih religija i njihovih odnosa prema ženama i okolišu, koje Rosemary Radford Ruether u svojoj knjizi "Integrating Ecofeminism, Globalization, and World Religions" postavlja u kontekst diskursa ekofeminizma.

Prikaz knjige Edward A. Johnson & Michael J. Mappin (eds.) ENVIRONMENTAL EDUCATION AND ADVOCACY. Changing perspectives of ecology and education

Multiculturalism can be seen as maximal opening of a culture toward others, and therefore also as a realization, in every culture, of the potentials to develop communication with other cultures. Such model of understanding of culture and multiculturality stimulates interest not only for the building of cultural pluralism in democratic society, but also for multicultural education and multicultural programs in schools. For that reason, various international organizations such as UNESCO, Council of Europe, and European Union encourage and support the growing interest that orient the building of cultural pluralism in democratic society toward developing multicultural instruction and multicultural programs in schools. These organizations' documents emphasize that such orientations can lead toward solutions for coexistence in multicultural societies and establishing understanding and trust between cultures. The idea of intercultural education is promoted in this sense. However, one must consider the limitations, and differences in the effect that the education process has on its participants, i.e. on the social consciousness and behavior of students. This paper focuses detecting these effects, in a post-war Mediterranean society undergoing transition. The analysis is based on the results of the research conducted among high school and university students in the city of Split about their attitudes toward people of different ethnic bacground and religious affiliation, and how and to what extent they were shaped by education. The two researches which will be reviewed in this paper were conducted in 2006 and 2007 on the sample N=217 (107 high school students and 110 university students) and N=405 (196 high school students, and 206 university students) respectively.

U lepezi feminističkog istraživanja u posljednjih se tridesetak godina posebice ističe ekofeministička analiza učinaka razvoja novih tehnologija na stanje okoliša i društveni položaj žena i manjinskih skupina. U ovom radu prikazujemo analize o negativnim učincima razvoja novih tehnologija indijske fizičarke, ekofeministice i svjetski poznate ekološke aktivistice Vandane Shiva, čemu dodajemo raspravu genetičarke i izvršne direktorice Centra za genetiku i društvo, Amerikanke Marcy Darnovsky. Iz Shivine analize izdvajamo paralelno promišljanje o genetičkom redizajnu poljoprivrednog sjemena koje se iz obnovljivog resursa pretvara u puku sirovinu, te o uvođenju novih tehnologija ljudske reprodukcije koje relociraju znanja i vještine s majke na liječnika. S druge strane, tezu o utjecaju najnovijih tehnoloških dostignuća u području genetičkog inženjerstva i kloniranja na položaj žena potvrđuje nam i Marcy Darnovsky.