Search

Smrt i drugi vitalni događaji (rađanje, pomor dojenčadi, brakovi, razvodi) u populaciji nose značajne kratkoročne i dugoročne posljedice i to za različite segmente društva. Stoga ne čudi da sustav vođenja i pohrane podataka mortalitetne statistike zahtijeva interdisciplinarni pristup. Pregledom zakonodavnog okvira i razvoja mortalitetne statistike u istraživanom razdoblju, od 1960. do 2012. na području današnje Republike Hrvatske, utvrđeno je kako je sustav izvješćivanja o uzrocima smrti i organizacije prikupljanja podataka mortalitetne statistike od tijela državne uprave na teritoriju današnje Republike Hrvatske bio prilično brzo uspostavljen po završetku Drugoga svjetskog rata. S jedne strane to je bila posljedica postojanja razvijenog sustava prikupljanja takvih podataka i u prijašnjim državnim sustavima, odnosno supostojanja usporednog sustava prikupljanja i vođenja podataka o smrtnosti unutar okvira koje je za svoje članove postavila administracija religijskih zajednica na području današnje Hrvatske. U svojoj osnovi pravna regulacija mrtvozorstva i određivanja uzroka smrti te prikupljanja podataka o smrtnosti tijekom gotovo cjelokupnog razdoblja, nije bila podvrgnuta značajnijim izmjenama. U formalnom smislu izmjene donosi Pravilnik o obrascu potvrde o smrti iz 1975., a aktualnim Pravilnikom o obrascu potvrde o smrti znatno se mijenja formu i sadržaj obrasca čime ona postaje u potpunosti usklađena s preporukama Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) i Europskog ureda za statistiku (EUROSTAT). Terensko istraživanje obilježja smrtnosti u razdoblju od 1960. do 2012. u trima sjevernojadranskim lokalnim zajednicama (Bakar, Mali Lošinj i područje Labinštine) potaknula su na promišljanje novih smjernica koje bi mogle biti implementirane u sustav vođenja i pohrane podataka mortalitetne statistike.

Megaureter je deskriptivni pojam koji označuje dilatirani mokraćovod. Definira se kao svaki retrovezikalni promjer uretera jednak ili veći od 7 milimetara, od 30.tjedna trudnoće na dalje. Klasifikacija se temelji na prisutnosti opstrukcije ili refluksa te prema uzroku. Četiri su kategorije megauretera: refluksni, opstruktivni, refluksni s opstrukcijom i nerefluksni/neopstruktivni, a svaki od njih s obzirom na uzrok može biti primarni i sekundarni. Megaureter se javlja nešto češće kod dječaka i to više na lijevoj strani. Primarni megaureter je drugi najčešći uzrok hidronefroze. Megaureter se obično detektira prenatalno kao slučajan nalaz. Djeca obično nemaju simptoma, a ako oni postoje onda su to obično rekurentne urinarne infekcije, bolovi u trbuhu, neobjašnjive temperature itd. Dijagnoza se obično potvrđuje ultrazvukom, a danas postoji i novija UZV metoda nazvana ceVUS koja je slična MCUG samo ne koristi ionizirajuće zračenje. Ako je potrebna daljnja obrada onda se rade još također i dinamička scintigrafija bubrega, MRU i fMRU. Inicijalno liječenje svih vrsta megauretera je konzervativno. Indikacije za kirurško liječenje su masivna hidroureteronefroza, progresivni gubitak bubrežne funkcije i neuspješno konzervativno liječenje. Postoje brojne metode kirurškog liječenja. Kod djece starije od jedne godine, reimplantacija uretera je metoda izbora liječenja. U početku se ona radila otvorenim pristupom koji je tehnički bio teško izvediv. S vremenom se razvijaju manje invazivne metode s boljim postoperativnim ishodima i smanjenom stopom komplikacija. Te metode uključuju laparoskopsku reimplantaciju uretera transvezikalnim pristupom i endoskopsku dilataciju balon kateterom. Od privremenih kirurških metoda tu su insercija dvostruke J-proteze, refluksna reimplantacija i postavljanje ureterostome. Megaureter is a descriptive term denoting dilated ureter. It is defined as any retrovesical diameter of the ureter equal to or greater than 7 millimeters, from the 30th week of pregnancy onwards. Classification is based on the cause and presence of obstruction or reflux. There are four categories of megaureters: reflux, obstructive, obstructive with reflux, and non-reflux / non-obstructive, and each of them can be primary or secondary, depending on the cause. Megaureter occurs more often in boys and is more commonly located on the left side. The primary megaureter is the second most common cause of hydronephrosis. Megaureter is usually detected prenatally as a random finding. Children are usually asymptomatic, and if symptoms exist, the patients usually present with recurrent urinary tract infections, abdominal pain, unexplained fever etc. The diagnosis is usually confirmed by ultrasound. Today there is a newer ultrasound method called ceVUS, which is similar to MCUG, but it does not use ionizing radiation. If further diagnosis is needed, then dynamic renal scintigraphy, MRU and fMRU are also performed. Initial treatment of all types of megaureters is conservative. Indications for surgical treatment are massive ureterohydronephrosis , progressive loss of renal function, and unsuccessful conservative treatment. There are numerous methods of surgical treatment. In children older than one year, ureteral reimplantation is the method of choice. Initially, it was done with an open approach that was technically difficult to perform. Over time, less invasive methods were developed with better postoperative outcomes and a reduced complication rate. These methods include laparoscopic reimplantation of the ureter by transvesical approach and endoscopic balloon dilatation. Temporary surgical methods include double J-stent insertion, reflux reimplantation, and ureterostomy placement.

Cilj istraživanja. Glavni ciljevi: istražiti povezanost smrtnosti stanovništva i industrijskog onečišćenja na području Labinštine u razdoblju 1960. – 2008.; utvrditi primjenjivost bioetičkih standarda u istraživanom području. Specifični ciljevi: utvrditi obilježja smrtnosti na Labinštini u navedenom razdoblju; reklasificirati uzroke smrti populacije na Labinštini za istraživano razdoblje prema MKB-10; usporediti kvalitativna obilježja smrtnosti primarno istraživanog područja Labinštine sa područjima Bakra i Malog Lošinja; usporediti primjenjivost specifičnih bioetičkih standarda na temelju tiskanog medija. Materijal i metode. Analizirani su sociodemografski podaci i uzroci smrti iz primarnih izvora za Labinštinu te isti podaci iz digitalne baze podataka za Bakar i Mali Lošinj. Ekološkim istraživanjem analizirani su i uspoređeni uzroci smrti u tri lokalne zajednice za razdoblje 1960. – 2008. Za usporedbu uzroka smrti određena je dobno standardizirana stopa smrtnosti. Uspoređeno je ekološki narušeno područje (Labinština) i nenarušeno (Mali Lošinj) te oba ekološki narušena područja (Labinština i Bakar). Pluriperspektivnom metodologijom i metodom deskripcije analizirane su najtiražnije novine na području Istre za detekciju i primjenjivost bioetičkih standarda. Rezultati. Statistički značajnu razliku prema udjelu pokazali su uzroci smrti iz skupine Bolesti dišnog sustava na ekološki nenarušenom području Malog Lošinja u odnosu na Labinštinu te uzroci smrti iz skupine Novotvorine na ekološki narušenom području Labinštine u odnosu na Mali Lošinj. Usporedbom dobno standardiziranih stopa smrtnosti prema skupinama bolesti nema statistički značajnih razlika u uzrocima smrti između Labinštine i Malog Lošinja. Dobno standardizirane stope smrtnosti skupina Bolesti cirkulacijskog sustava i Novotvorina značajno su više za područje Bakra u odnosu na Labinštinu, dok su na području Labinštine više dobno standardizirane stope smrtnosti skupina Bolesti dišnog sustava u odnosu na Bakar. Zaključak. Uzroke smrti iz skupina Bolesti probavnog sustava, Bolesti dišnog sustava i Mentalnih poremećaja na ekološki narušenom području potrebno je dodatno istražiti te nastaviti kontinuirano pratiti usporedno sa studijama procjene rizika i okolišnog monitoringa. Analizom novinskih članaka o ekološki narušenom području Labinštine primjetan je izraženiji bioetički senzibilitet na temelju primjenjivosti bioetičkih standarda. Objectives. The main objectives: explore the connection between population mortality rates and industrial pollution in the Labin region in the period 1960-2008; determine the applicability of bioethical standards in the researched area. The specific objectives: determine the characteristics of mortality in the Labin region during the stated period; reclassify the causes of death in the population of the Labin region for the research period according to the ICD-10; compare the qualitative characteristics of mortality of the primary researched Labin region with the secondary regions of the cities of Bakar and Mali Lošinj; compare the applicability of the specific bioethical standards based on the newspapers. Material and Methods. The socio-demographic data and causes of death from the primary sources for the Labin region and the same data from the digital database for Bakar and Mali Lošinj were analysed. The ecological study was used for the analysis and comparison of data on the causes of death in the three local communities for the period 1960-2008. The age-standardised mortality rate was determined for the comparison of the causes of death. The ecologically disturbed area (the Labin region) and the undisturbed area (Mali Lošinj) were compared as well as both ecologically disturbed areas (the Labin region and Bakar). The newspapers with the highest circulation in Istria were analysed using the pluriperspective methodology and the descriptive research method for the purposes of detection and applicability of bioethical standards. Results. A statistically significant difference in the share was shown by the causes of death from the group Respiratory system diseases in the ecologically undisturbed area of Mali Lošinj compared to the Labin region and the causes of death from the group Neoplasms in the ecologically disturbed area of the Labin region compared to Mali Lošinj. By comparing age-standardised mortality rates according to disease groups, there are no statistically significant differences in the causes of death between the Labin region and Mali Lošinj. The age-standardised mortality rates of the groups Circulatory system diseases and Neoplasms are significantly higher for the Bakar area compared to the Labin region, while the age-standardised mortality rates of the group Respiratory system diseases are higher in the Labin region compared to Bakar Conclusion. The causes of death from the groups of Digestive system diseases, Respiratory system diseases, and Mental disorders in ecologically disturbed areas need to be further investigated and continuously monitored in parallel with risk assessment studies and environmental monitoring. The analysis of newspaper articles about the ecologically disturbed area of the Labin region indicates a more evident bioethical sensibility based on the applicability of bioethical standards.

Mainstream bioethics, narrowed down mainly to human medicine and research, can hardly be expected to efficiently face modern challenges related to environmental issues. Departing from the interpretation of “European Bioethics” as a discipline considering ethical duties not only toward fellow humans, but to all living beings, this paper presents the results of a study conducted in three communities in Croatian Northern Adriatic region, selected for their recent experience of ecological threats (Labin – thermo-electric power plant ; Bakar – cokery), or representing a highly-valuable and vulnerable natural insular pocket (Mali Lošinj – health tourism, dolphin wildlife refuge, fragrant gardens programme, etc.). After targeted workshops and interviews had been organised in those communities, the results of the obtained insights were combined with experts' opinion and a list of around hundred “bioethical standards” was formed. “Bioethical standards” represent a set of principles and measures of the correct attitude of people towards their own health, animals, plants, and the eco-system as a whole. “Bioethical standards” charter might improve the level of local community environmental consciousness, and provide direct guidance for its sustainable development (including its tourism- advertising ace card). The present paper discusses the standards' potential benefits and some implementational risks.

AMHA – Acta medico-historica Adriatica međunarodni je znanstveni časopis čiji je izdavač Hrvatsko znanstveno društvo za povijest zdravstvene kulture u suradnji s Medicinskim fakultetom Sveučilišta u Rijeci. Časopis je utemeljen 2003. i izlazi dva puta godišnje s ciljem objavljivanja primarno znanstvenih, ali i drugih recentnih tekstova povijesno-medicinske tematike i srodnih znanstvenih disciplina jadranskog te srednjeeuropskog okruženja. U ovom radu pratimo dvadesetogodišnji uspon etabliranja časopisa AMHA – Acta medico-historica Adriatica na međunarodnoj znanstvenoj sceni. Analizom su obuhvaćeni formalni i sadržajni elementi kroz 43 objavljena sveščića (od čega 3 suplementa). Sadržajnom analizom naslova, sažetaka i ključnih riječi napravljen je uvid u prevladavajuću objavljenu tematiku, dok su kategorizacija i jezik članaka te broj i geografska pozicioniranost autora obuhvaćeni u formalnoj analizi. Također, analizirani su strukturalni elementi i popraćen je razvoj časopisa AMHA – Acta medico-historica Adriatica od njegovih početaka sve do danas kada ga, bez lažne skromnosti, možemo svrstati među vodeće znanstvene časopise za povijest medicine u svijetu.

Cilj istraživanja: istražiti povezanost smrtnosti stanovništva i industrijskog onečišćenja na području Labinštine u razdoblju 1960. – 2008. ; utvrditi primjenjivost bioetičkih standarda u istraživanom području. Specifični ciljevi: utvrditi obilježja smrtnosti na Labinštini u navedenom razdoblju ; reklasificirati uzroke smrti populacije na Labinštini za istraživano razdoblje prema MKB-10 ; usporediti kvalitativna obilježja smrtnosti primarno istraživanog područja Labinštine sa područjima Bakra i Malog Lošinja ; usporediti primjenjivost specifičnih bioetičkih standarda na temelju tiskanog medija. Materijal i metode: Analizirani su sociodemografski podaci i uzroci smrti iz primarnih izvora za Labinštinu te isti podaci iz digitalne baze podataka za Bakar i Mali Lošinj. Ekološkim istraživanjem analizirani su i uspoređeni uzroci smrti u tri lokalne zajednice za razdoblje 1960. – 2008. Za usporedbu uzroka smrti određena je dobno standardizirana stopa smrtnosti. Uspoređeno je ekološki narušeno područje (Labinština) i nenarušeno (Mali Lošinj) te oba ekološki narušena područja (Labinština i Bakar). Pluriperspektivnom metodologijom i metodom deskripcije analizirane su najtiražnije novine na području Istre za detekciju i primjenjivost bioetičkih standarda. Rezultati: Statistički značajnu razliku prema udjelu pokazali su uzroci smrti iz skupine Bolesti dišnog sustava na ekološki nenarušenom području Malog Lošinja u odnosu na Labinštinu te uzroci smrti iz skupine Novotvorine na ekološki narušenom području Labinštine u odnosu na Mali Lošinj. Usporedbom dobno standardiziranih stopa smrtnosti prema skupinama bolesti nema statistički značajnih razlika u uzrocima smrti između Labinštine i Malog Lošinja. Dobno standardizirane stope smrtnosti skupina Bolesti cirkulacijskog sustava i Novotvorina značajno su više za područje Bakra u odnosu na Labinštinu, dok su na području Labinštine više dobno standardizirane stope smrtnosti skupina Bolesti dišnog sustava u odnosu na Bakar. Zaključak: Uzroke smrti iz skupina Bolesti probavnog sustava, Bolesti dišnog sustava i Mentalnih poremećaja na ekološki narušenom području potrebno je dodatno istražiti te nastaviti kontinuirano pratiti usporedno sa studijama procjene rizika i okolišnog monitoringa. Analizom novinskih članaka o ekološki narušenom području Labinštine primjetan je izraženiji bioetički senzibilitet na temelju primjenjivosti bioetičkih standarda.

Posljednja velika epidemija kolere u 19. stoljeću u Hrvatskoj pojavila se u Rijeci u ljeto 1886., tijekom petog pandemijskog vala 1881-1896. Dosadašnja istraživanja nisu uključivala detaljniju analizu smrtnosti od ove zarazne bolesti na području tadašnje Rijeke. Analizirajući upise smrti u maticu umrlih na području župe Rijeka u 1886., autori u tekstu predstavljaju neka obilježja smrtnosti preminulih od kolere. Kako bi se dobio dodatan uvid u pojavu i tijek epidemije u gradu, u provedene javno-zdravstvene i druge mjere od strane gradskih vlasti kao i u reakciju građanstva na ugrozu, učinjena je analiza sadržaja članaka riječkog tjednika na talijanskom jeziku La varietà. U zaključku autori problematiziraju izvješćivanje o broju smrti od kolere i navode potrebu da se za širu sliku o epidemiji u Rijeci 1886. istraže i izvori na mađarskom jeziku., The last major cholera epidemic in the 19th century hit the city of Rijeka in the summer of 1886, during the fifth pandemic wave of 1881-1896. Previous research did not encompass a detailed analysis of the deaths caused by this infectious disease in the area of what was then the city of Rijeka. Analysing the causes of deaths in the register of deaths for the territory of the Rijeka parish, the authors present some of the characteristics of those who fell victim to the consequences of cholera. According to their death certificates, a total of eighty-two men and sixty-seven women died during epidemic. The average age of those who died of cholera was 36.4 years. The first death from cholera recorded in the Rijeka parish register of deaths occurred on June 25, and the last on September 24, 1886. In order to gain additional insight into the origin and course of the epidemic in the city, public health measures and measures enforced by the city authorities, as well as public reactions to the threat, the content of articles published in the weekly periodical La varietà was analysed. La varietà was published in Rijeka in the Italian language. Along with regular updates on the number of new cases and deaths, it contain until-now unrevealed details about the epidemic in the city, such as elements of oral tradition – the legend of cholera in Rijeka - and ethnomedically relevant information and superstitions tied to cholera infections or their treatment. In conclusion, the authors underscore the problem of reporting the number of deaths caused by cholera, which differ between the register of deaths and reports published in La varietà, as well as the need to investigate other archival sources in order to gain a broader insight into the cholera epidemic in the city of Rijeka in 1886.

Padom komunizma u istočnoj Europi otvorene su i neke svjetonazorske granice koje su mnogim zapadnjačkim trendovima omogućile ulazak u različite sfere života. Tako su pojedine zemlje istoka brzo i bezuvjetno prigrlile, uz štošta drugo, i bioetiku na angloamerički način, sužen na biomedicinska istraživačka i praktična pitanja. Ovakva „bioetika“ u Europi je potkraj 1990-ih, ipak dobila ofilozofljenu alternativu, otkrićem djela Fritza Jahra, vraćanjem na Potterovu izvornu baštinu i sadržajnim i metodološkim inoviranjem kakvo je unijela, primjerice, integrativna bioetika. Analizirajući bioetički status zemalja istočne Europe, prvenstveno Češke, Slovačke, Poljske, Ukrajine, Rusije i Bjelorusije, istražili smo neke originalne pristupe, razmjerno rijetke u odnosu na uobičajeno pomodarsko slijeđenje modela koji već desetljećima propagira Institut za etiku Kennedyjevih u Georgetownu. Premda se ove originalne bioetike ne oslanjaju nikada na Jahra (ponekad eventualno na Pottera), vjerujemo da one predstavljaju izvorište ideja vrijedno poticaja i umrežavanja.

Posljednjih desetljeća post-potterovska i post- hellegerovska bioetika u Europi nesumnjivo je uspjela pronaći puteve vlastita razvoja i niše opstanka. To su prvenstveno bile pojedinačne znanstvene institucije i centri koji su u velikoj mjeri rezultat individualnih napora, a ne sustavne institucionalne i državne potpore. Kao i u nekoliko drugih istočnoeuropskih zemalja, bioetika je »stigla« na Kosovo i u Albaniju tek početkom 1990-ih, nakon sloma komunističkih režima. Bioetika se počela razvijati među stručnjacima za sudsku medicinu i njihovim angažmanom. Novije publikacije pokazuju širi raspon tema, uključujući medicinsku etiku, etiku umjetne inteligencije itd. Pojava UNESCO-ovih katedri, kao i spor, ali sljediv porast broja publikacija, pokazuje određeni stupanj napretka bioetike u obje zemlje.

Despite some earlier significant discoveries and widespread vaccination successful practic-es, the history of understanding immunological mechanisms is actually relatively short and associated only with the second half of the 20th century when, among other things, the laws of activation of these mechanisms are crucial for transplantation medicine. Among the first experts in Croatia who turned to these topics was Šime Vlahović. Born in Split, he gradu-ated and received his PhD in Zagreb. He worked on the problems of transplant immunology from 1963 to 1965 at the eminent centers in the United States. He was the head of the Rijeka Department of Physiology at the Faculty of Medicine from 1965 to 1977, since 1976 as a full professor. He was the winner of the Ruđer Bošković award and many others, but his crucial contribution to the medical heritage of Rijeka and Croatia is certainly less known. Based on family archives and memories, this work will attempt to at least partially correct that gap.Thanks to the immunological preparation of Šime Vlahović, as well as, of course, a large team led by surgeon Vinko Frančišković, in January 1971, the first kidney transplant was performed in Croatia from a living relative (mother to son), a year later from a cadaver, and in the decades following that, an experimental liver and pancreas transplant program has been developed in Rijeka. Today, we can only speculate about the intriguing directions of the development of the Rijeka Transplant and Immunology School, which would have been led by Šime Vlahović, had he not passed away at the age of less than 45, Unatoč nekim ranijim značajnim otkrićima i raširenoj uspješnoj praksi vakcinacije, povijest razumijevanja imunoloških mehanizama zapravo je razmjerno kratka i povezuje se tek s drugom polovicom 20. stoljeća kada se, između ostaloga, iznalaze i zakonitosti aktivacije tih mehanizama od ključnog značenja za transplantacijsku medicinu. Među prvim stručnjacima koji su se u Hrvatskoj okrenuli ovim temama bio je Šime Vlahović. Rođenjem Splićanin, diplomirao je i doktorirao u Zagrebu. Na problemima transplantacijske imunologije radio je 1963. – 1965. u najboljim centrima u SAD-u. Riječki zavod za fiziologiju vodio je 1965. – 1977., od 1976. u zvanju redovitog profesora. Bio je dobitnik nagrade Ruđer Bošković i drugih, ali je njegov krucijalni prinos riječkoj i hrvatskoj medicinskoj baštini svakako premalo poznat. Temeljeći se na obiteljskoj arhivi i sjećanjima, ovaj rad uzeo je zadaćom pokušati makar i dijelom ispraviti tu prazninu. Zahvaljujući upravo Šimi Vlahoviću i njegovoj imunološkoj pripremi bolesnika i, naravno, velikom timu predvođenom kirurgom Vinkom Frančiškovićem, u siječnju 1971. izvedeno je prvo presađivanje bubrega u Hrvatskoj sa živog srodnika (s majke na sina), a godinu dana poslije i s kadavera. U desetljećima koja slijede razvijan je u Rijeci i eksperimentalni program transplantacije jetre i gušterače. Danas možemo samo spekulirati o intrigantnim pravcima razvitka riječke transplantacijske i imunologijske škole kojima bi je poveo Šime Vlahović da nije preminuo već s nepunih 45 godina.

Prve vijesti o ljekarni u Cresu datiraju iz XV. stoljeća. Još 1431. se creski gradonačelnik bavio pitanjem nabave lijekova, a od kraja stoljeća, pa sve do suvremenog doba, zapisnici creskog općinskog vijeća vrve od vijesti o dobivanju ljekarničkih licenci, kao i plaćama i prijeporima ljekarnika. Dugo vremena su ljekarnicima bili doseljenici iz Istre i Italije, koji bi u Cresu ostajali kraće ili duže vrijeme, da bi se od XIX. stoljeća ljekarništvo skrasilo u rukama obitelji Colombis i Rossi. Nakon Drugog svjetskoga rata, Ljekarna Cres postala je dijelom riječke tvrtke Ljekarna Jadran. Analizirajući desetine izvora i literaturnih jedinica, ovaj prilog nastoji osvijetliti bogatu i nedovoljno poznatu povijest jedne profesije koja paralelno razotkriva ne manje zanimljive fragmente creske svakodnevice i kulture.

Istraživanje prikazuje život i rad Splićanina koji je najveći dio radnog i životnog vijeka proveo u Rijeci povezujući pretkliničku teoriju i kliničku praksu s fokusom na transplantacijsku imunologiju i povijesnu pripremu prve transplantacije bubrega u Rijeci.

The former villa of Archduke Joseph, today's State Archives in Rijeka, as a building of the protected cultural property of the City of Rijeka, once again hosted an international scientific conference "Rijeka and its Citizens in Medical History". It was the nineteenth scientific conference organized by the Croatian Scientific Society for the History of Health Culture, the State Archive in Rijeka and University of Rijeka, Faculty of Medicine. The first session closely connected the Rijeka part of medical historiography, with an emphasis on professions and health care systems of Rijeka, connecting it with its immediate surroundings, people and institutions on whose foundations modern Rijeka medicine rests, while the second session contained topics of wider historical medical range.

Jahr – Europski časopis za bioetiku zakoračio je u svijet znanstvenog publiciranja u svibnju 2010. kao Jahr – godišnjak Katedre za društvene i humanističke znanosti u medicini Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci. Nakon četiri godine časopis izlazi iz domicilnih okvira te mijenja ime u skladu s promocijom temelja europske bioetike i ideje čovjeka po kojem je časopis i dobio ime, Fritzu Jahru (1895. – 1953.), njemačkom učitelju i teologu koji je još 1926. uporabio riječ bioetika. U izlaganju se prezentira sadržajna analiza 20 do sad publiciranih sveščića znanstvenog časopisa Jahr prema tematici objavljenih članaka. Analizom sažetaka, naslova i ključnih riječi prate se trendovi razvoja bioetičke misli čime ćemo kontekstualizirati desetljetni smjer ekspanzije časopisa Jahr utemeljenog na originalnim pristupima europske bioetike.

Zvonimir Maretić pionir je proučavanja otrovnih životinja i biljaka, njihove toksikologije te turističke medicine u Hrvata, ali i šire. Njegovo djelo i rad principijelno je cijenjeno, no slabo istraženo ili zaboravljeno. Djelovao je u širokom području medicine i biomedicinskih znanosti, od epidemiologije i infektologije do ekologije, očuvanja okoliša i javnog zdravstva. Jedan je od članova i osnivača Internacionalnoga društva za toksikologiju i član prvoga uredničkoga odbora časopisa Toxicon. Prvi je u Europi priredio anilatrodektički serum te uspješno primijenio serum protiv otrova morskog pauka na ljudima. Iako rodom Zagrepčanin, velik dio života proveo je u Puli i Istri. Na Medicinskome fakultetu tadašnjeg Sveučilišta Vladimir Bakarić u Rijeci predavao je infektologiju i koordinirao pulsku nastavnu bazu Fakulteta. U ovome radu donosimo pregled postignuća Zvonimira Maretića obogaćen sjećanjima i arhivom obitelji.

Scientific conference Rijeka and its citizens in Medical History as an 18th conference was met on November 9, 2018. Organized by the Croatian Scientific Society for the History of Health Culture, University of Rijeka, Faculty of Medicine and the State Archives in Rijeka. The eighteenth conference was held at the exhibition hall of the last, but not least organizer. The initiator of the gathering and the president of the Society prof. Ante Škrobonja with several introductory words about the long tradition of the gathering, as well as the Society, met the present with their total work and present the conference with 20 presentations held by authors from Croatia and neighbouring countries like Slovenia and Serbia. Nine presentations with specific themes about medical history in Rijeka, and 11 presentations wider spectre.

The Spanish flu, one of the worst epidemics in history, appeared in 1918, on the eve of the end of the World War I. The characteristic of the epidemic on the territory of the city of Rijeka has been poorly studied. Certainly, the lack of primary sources, such as hospital registries, have made the understanding of the incidence and the course of the epidemic in the city more difficult. Therefore, the death certificates have emerged as the main primary source. The purpose of this paper is to explore and describe mortality caused by the (Spanish) flu during 1918 and at the beginning of 1919, using the death registers of those who lived in the area of the city center and the surrounding parishes. The results of the Spanish flu mortality research in the area of Rijeka are compared to the Spanish flu specific mortality on the territory of the three parishes situated in the wider area of Rijeka – Brseč, Mošćenice and Lovran. The elucidation of the characteristics of the Spanish flu epidemic and its impact on the quotidian life in the city of Rijeka is possible through the analysis of daily newspapers as well. In this paper, we have explored such articles in the La Bilancia, Rijeka’s newspaper published in Italian.

Zvonimir Maretic was the pioneer of the study of venomous animals and plants, toxicology, and tourism medicine. His achievements have been recognized, but insufficiently researched. His work covers a broad range of biomedical sciences: from public health, ecology, and environmental protection, to epidemiology and infectology. Maretic was one of the founding members of the International Society on Toxinology and the Toxicon journal's first Editorial Board. He was the first in Europe to prepare the antilatrodectic serum and to successfully apply the weever and scorpionfish antiserum on humans. This brief note tries to commemorate the achievements of Maretic, up to now poorly recognized and insufficiently researched.

Franjo Jelašić: čovjek i neurolog bolji od svog vremena djelo je autora Jurja Sepčića, professora emeritusa, također neurologa – učenika/sljedbenika ličnosti iz naslova. Rođeni Cresanin (nap. a. Giorgio) svoj je akademski put oblikovao na riječkome Medicinskom fakultetu kao specijalist neurologije i psihijatrije, usavršajući ga diljem Europe.

There are some primary bioethical interests for the issues connected with the profession of sanitary engineering. 1) Many problems exist even on the level of the name itself and the definition, needing a wider framework of contextualisation, thus being a challenging topic for the bioethical broad approach. 2) The methodology of sanitary engineering, analogous to bioethics, sometimes seems as a combination of several separate methodologies and approaches of different sciences and disciplines, but connected in a way with a unique guiding thread. 3) Sanitary engineering often seems, quite similar to bioethics, an amalgam of different sciences and disciplines, and not a self-standing discipline with clear determinants. We argue that these three features should be taken as a challenge and defend the view that sanitary engineering deserves a title of a special profession, but also has a unique bioethical orientation, more prominent than in most other professions. This uniqueness is sought in a particular worldview grounded in ethic which is traced at the crossroads of environmental ethics and public health ethics.

Prateći turističku ekspanziju Opatije, u Lovranu se krajem 19. stoljeća počinju realizirati prvi investicijski projekti koji područje općine, a osobito njezina urbanoga naselja kroz naredna desetljeća upisuju na stranice turističkih vodiča Austrijske rivijere. Puna je afirmacija turističkog profiliranja Lovrana početkom 20. stoljeća stigla 1905. godine, kada je proglašen lječilišnim mjestom. U literaturi često nazivan austrijsko-mađarskim primorjem, protkan talijanskim šarmom, u svojim počecima nailazio je na zapreke već pri prvome testu: sanitarno- higijenski uvjeti nisu udovoljavali osnovnim potrebama korisnika. To je zahtijevalo razvojna rješenja komunalne infrastrukture i usustavljivanje kritičnih točaka. U radu se analiziraju arhivski izvori koji su regulirali higijenske, zdravstvene i sanitarne mjere lječilišta u Lovranu komparirajući ih s legislativom suvremenog doba.

The winner of the 3rd Annual “Fritz Jahr” International Award for Research and Promotion of European Bioethics that was awarded by the Fritz Jahr Documentation and Research Centre for European Bioethics of University of Rijeka and the Centre of Research Excellence for Integrative Bioethics at the Faculty of Humanities and Social Sciences, University of Zagreb is Professor Fernando Lolas Stepke from Chile. The official award ceremony was held on May 18th, 2018 at the Faculty of Health Studies in Rijeka.

The Spanish flu, one of the worst epidemics in history, appeared in 1918, on the eve of the end of the World War I. The characteristic of the epidemic on the territory of the city of Rijeka has poorly been studied. Certainly, the lack of primary sources such as hospital registries have made more difficult the understanding of the incidence and the course of the epidemic in the city. Therefore, death certificates have emerged the main primary source. The purpose of this presentation is to explore and describe mortality caused by (Spanish) flu during 1918 and at the beginning of 1919, using death registers for those living in the area of the city centre and surrounding parishes. The results of the Spanish flu mortality research in the area of Rijeka are compared to the Spanish flu specific mortality in the territory of three parishes situated in the wider area of Rijeka – Brseč, Mošćenice and Lovran. The elucidation of the characteristics of the Spanish flu epidemic and its impact on the quotidian life in the city of Rijeka is possible by the analysis of daily newspapers as well. In this paper, we have explored such articles in the La Bilancia, Rijeka's newspaper in Italian.

Ovaj rad predstavlja lik i djelo internista i infektologa Zvonimira Maretića u svim područjima njegova predanog rada. Od klasičnog gimnazijalca preko medicinskog fakulteta do liječnika specijalista širokih svjetonazora i ideologija, uspeo se na najviše grane i sam vrh hrvatske i svjetske medicine čime je zaslužio najveće epitete medicinske i zdravstvene struke, istražujući izvan okvira svih mogućnosti te pretvaravši hobije u seriozan posao s tendencijom liječenja i brige za zdravlje čovjeka i njegove okoline, otkrivanje novih lijekova i općeniti napredak. Putovao je mnogo. Više poslom nego privatno, prenosio je svoje bogato iskustvo i znanje u mnogim dijelovima svijeta. U hrvatskom školstvu zapaženu ulogu ima kao profesor medicinskog fakulteta u Zagrebu i Rijeci. U mnogočemu je volio biti prvi. Otkrivati i stvarati. Proučavati, evidentirati i dokumentirati. Jednostavno svojom stručnošću i znanstvenim radom pisati povijest. Premda načelno cijenjeno, djelo Zvonimira Maretića, pionira infektologije i turističke medicine u Hrvatskoj, nedovoljno je proučeno i poznato. Ovaj rad, temeljeći se na analizi objavljene oskudne literature, ali prvenstveno na dosad neiskorištenoj obiteljskoj arhivi i razgovorima s članovima obitelji, nastoji ispraviti neopravdanu zanemarenost znanstvenika koji je prvi u Europi pripremio serum protiv ugriza crne udovice te time, kao i pripravom seruma protiv uboda morskog pauka i drugim svojim radovima, stekao svjetski ugled i priznanja. Ponekad se čini kako se ljudi doslovno zatvaraju unutar okvira svojih mogućnosti, znanja pa tako i struke, no Zvonimir Maretić bio je avanturist željan penjanja iznad svih granica znanosti., This paper presents the person and the work of Zvonimir Maretić, Doctor of Internal Medicine and Infectious Diseases, in all the areas of his dedicated work. From classical grammar school through medical school, to a medical specialist of a broad worldview and ideology, he climbed to the highest branches and the top of both, Croatian and international medicine, which has earned him the highest epithets of both the medical and the health professions, exploring beyond the scope of possibilities and turning his hobbies into serious work with the tendency of treatment and concern for the health of man and his environment, the discovery of new drugs and progress in general. He has travelled extensively. More due to his work than privately, conveyed his vast experience and knowledge in many parts of the world. In the Croatian educational system he holds a prominent role as a lecturer at the Faculty of Medicine in Zagreb and Rijeka. In many ways he has liked to be the first. To discover and to create. To explore, record and to document. Putting it in simple terms, he has liked to write history with his expertise and scientific work. Although generally appreciated, the work of Zvonimir Maretića, the pioneer of infectious diseases and tourist medicine in Croatia, has been insufficiently studied and known. This paper, based on the analysis of the scarcely published literature, and primarily on the previously unused family archives and interviews with family members, seeks to correct an unjustifiable neglect of the scientist who was the first in Europe to prepare a serum against the bite of the black widow and with it, as well as preparing a serum against weever fish bites and his other works, he gained international reputation and recognition. Sometimes it seems that people are literally closing themselves within the framework of their capabilities, knowledge and their profession, but Zvonimir Maretić was an adventurer eager to climb beyond all the limits of science.

Ovaj rad predstavlja lik i djelo internista i infektologa Zvonimira Maretića u svim područjima njegova predanog rada. Od klasičnog gimnazijalca preko medicinskog fakulteta do liječnika specijalista širokih svjetonazora i ideologija, uspeo se na najviše grane i sam vrh hrvatske i svjetske medicine čime je zaslužio najveće epitete medicinske i zdravstvene struke, istražujući izvan okvira svih mogućnosti te pretvaravši hobije u seriozan posao s tendencijom liječenja i brige za zdravlje čovjeka i njegove okoline, otkrivanje novih lijekova i općeniti napredak. Putovao je mnogo. Više poslom nego privatno, prenosio je svoje bogato iskustvo i znanje u mnogim dijelovima svijeta. U hrvatskom školstvu zapaženu ulogu ima kao profesor medicinskog fakulteta u Zagrebu i Rijeci. U mnogočemu je volio biti prvi. Otkrivati i stvarati. Proučavati, evidentirati i dokumentirati. Jednostavno svojom stručnošću i znanstvenim radom pisati povijest. Premda načelno cijenjeno, djelo Zvonimira Maretića, pionira infektologije i turističke medicine u Hrvatskoj, nedovoljno je proučeno i poznato. Ovaj rad, temeljeći se na analizi objavljene oskudne literature, ali prvenstveno na dosad neiskorištenoj obiteljskoj arhivi i razgovorima s članovima obitelji, nastoji ispraviti neopravdanu zanemarenost znanstvenika koji je prvi u Europi pripremio serum protiv ugriza crne udovice te time, kao i pripravom seruma protiv uboda morskog pauka i drugim svojim radovima, stekao svjetski ugled i priznanja. Ponekad se čini kako se ljudi doslovno zatvaraju unutar okvira svojih mogućnosti, znanja pa tako i struke, no Zvonimir Maretić bio je avanturist željan penjanja iznad svih granica znanosti. This paper presents the person and the work of Zvonimir Maretić, Doctor of Internal Medicine and Infectious Diseases, in all the areas of his dedicated work. From classical grammar school through medical school, to a medical specialist of a broad worldview and ideology, he climbed to the highest branches and the top of both, Croatian and international medicine, which has earned him the highest epithets of both the medical and the health professions, exploring beyond the scope of possibilities and turning his hobbies into serious work with the tendency of treatment and concern for the health of man and his environment, the discovery of new drugs and progress in general. He has travelled extensively. More due to his work than privately, conveyed his vast experience and knowledge in many parts of the world. In the Croatian educational system he holds a prominent role as a lecturer at the Faculty of Medicine in Zagreb and Rijeka. In many ways he has liked to be the first. To discover and to create. To explore, record and to document. Putting it in simple terms, he has liked to write history with his expertise and scientific work. Although generally appreciated, the work of Zvonimir Maretića, the pioneer of infectious diseases and tourist medicine in Croatia, has been insufficiently studied and known. This paper, based on the analysis of the scarcely published literature, and primarily on the previously unused family archives and interviews with family members, seeks to correct an unjustifiable neglect of the scientist who was the first in Europe to prepare a serum against the bite of the black widow and with it, as well as preparing a serum against weever fish bites and his other works, he gained international reputation and recognition. Sometimes it seems that people are literally closing themselves within the framework of their capabilities, knowledge and their profession, but Zvonimir Maretić was an adventurer eager to climb beyond all the limits of science.

Trudnoća je u životu svake žene novo iskustvo i razdoblje velikih promjena. Do posebno velikih promjena dolazi u životu žene koja svoju trudnoću nije planirala. U ovakvoj je situaciji posebno važna socijalna podrška koju žena treba dobiti u svojoj okolini. Mnogim je istraživanjima dokazano da socijalna podrška i njena kvaliteta ima utjecaj na mentalno zdravlje žene, ali i na trudnoću. Neke se žene uslijed pomanjkanja socijalne podrške odluče na prekid trudnoće, što dovodi do novih opterećenja za njeno mentalno, ali i fizičko zdravlje. Cilj je ovog istraživanja bio na području Republike Hrvatske ispitati stavove žena koje su neplanirano zatrudnjele o tome jesu li dobile dovoljno kvalitetnu socijalnu podršku i smatraju li da je ona imala utjecaj na njihovo mentalno zdravlje, eventualne komplikacije u trudnoći i ishod same trudnoće. Osim toga jedan od ciljeva je bio istražiti i povezanost kvalitete socijalne podrške sa sociodemografskim obilježjima ispitanica. U istraživanju je sudjelovalo 214 ispitanica s neplaniranom trudnoćom te je ono provedeno pomoću online upitnika izrađenog za potrebe ovog istraživanja. Rezultati dobiveni ovim istraživanjem su pokazali kako je kvaliteta socijalne podrške pružena ženama s neplaniranom trudnoćom u Republici Hrvatskoj još uvijek nedostatna i kako ona kao takva može imati važan utjecaj na trudnoću, odluku o zadržavanju ili prekidanju trudnoće, ali i samu trudnicu, točnije njeno mentalno zdravlje., Pregnancy is a new experience and a time of big changes in every woman's life. Particularly big changes occur in the life of a woman who did not plan her pregnancy. In such a situation, the social support that a woman should receive from the society in her environment is especially important. Many studies have proven that social support and its quality have a major impact on a woman's mental health, but also on pregnancy. Due to the lack of social support, some women decide to terminate their pregnancy, which leads to new burdens for their mental and physical health. The aim of this research was to examine the attitudes of women who had an unplanned pregnancy in the territory of the Republic of Croatia, on whether they received sufficient quality social support and whether it had an impact on their mental health, possible complications during pregnancy and the outcome of the pregnancy itself. In addition, one of the goals was to investigate the connection between the quality of social support and the sociodemographic characteristics of the respondents. 214 respondents with an unplanned pregnancy participated in the research, and it was conducted using an online questionnaire created for the purposes of this research. The results of this research showed that the quality of social support provided to women with an unplanned pregnancy in the Republic of Croatia is still insufficient and that it can have an important impact on the pregnancy, the decision to maintain or terminate the pregnancy, but also on the pregnant woman herself, specifically her mental health.

Plan upravljanja istraživačkim podacima za istraživački projekt EUROBIOMED - Od različitosti tradicija do zajedničke euromediteranske bioetičke platforme – stvaranje alata za dijalog i djelovanje (IP-2020-02-7450)

Impresivno je obilježavati tri desetljeća kontinuiranog i uspješnog rada udruge u kulturi – Katedre Čakavskog sabora Grobnišćine. Djelovanje ove udruge značajno je kako za Grobnišćinu, tako i njezino šire okruženje. Tijekom minulog razdoblja Katedra je brojnim projektima poticala zaštitu, čuvanje i promicanje grobničkoga govora, koji je njezinim doprinosom proglašen zaštićenim nematerijalnim kulturnim dobrom Republike Hrvatske. Kontinuiranu sustavnu brigu za održivost grobničkog izričaja, za našu prošlost i bliže okruženje Katedra dokazuje brojnim projektima koje je inicirala, a između kojih se ponajviše ističu Grobnička jesen, Darovani, kviz znanja Gdje sam – tko sam, Ča nad Kvarneron, Festival Grobnička skala, Međunarodna likovna kolonija Grobnik itd.

U trećoj knjizi biblioteke Alumni MedRi prikazana su znanstvena, akademska i druga postignuća alumna Medicinskog fakulteta u Rijeci, prof. emerit. dr. sc. Nives Jonjić.

Nobelove nagrade dodjeljuju se od 1901. godine od kamata glavnice, koju je s tom svrhom u obliku zaklade utemeljio izumitelj dinamita, švedski kemičar Alfred Nobel. Discipline za koje se dodjeljuju su fizika, kemija, medicina i fiziologija, književnost te mir, a počevši s kasnijim datumom ekonomija. Već prilikom prve dodjele navedene 1901. godine, Nobelovu nagradu za fiziku primio je njemački fizičar Wilhelm Conrad Roentgen za svoje otkriće X zraka 8. studenoga 1895. godine, što se smatra utemeljenjem suvremene medicinske discipline kliničke radiologije. Uslijedila su daljnja brojna otkrića, primjerice kompjutorizirane tomografije odnosno magnetske rezonancije, koja su značajno unaprijedila kliničku radiološku dijagnostiku. Na tome tragu bit će osvijetljeni i drugi dobitnici Nobelove nagrade za otkrića i izume vezane za specijalnost kliničke radiologije, bit će analizirana područja njihovih znanstvenih istraživanja iz kojih su i dobili navedene nagrade (fizika, kemija, medicina i fiziologija) te će biti evaluiran njihov utjecaj na razvoj kliničke radiologije.

Život i djelo dr. Ive Margana tek su nedavno počeli dobivati zasluženu povijesno-medicinsku pozornost obzirom na njegovu ulogu i značenje. Jedan od važnih segmenata koji je istaknut u tim istraživanjima jest i njegov utjecaj na odabir i razvoj profesionalnoga puta njegovih kćeri: Ire Gjenero Margan, istaknute epidemiologinje i Anamarije Margan Šulc, internistice i pionirke otočne telemedicine. U ovom ćemo izlaganju pozornost posvetiti upravo njegovim dvjema kćerima koje su nastavile očevim stopama i ostavile zapaženu ulogu u područjima svoga medicinskoga bavljenja. Na temelju intervjua izrađeni su kratki orisi životnih puteva s posebnim osvrtom na centralne doprinose medicinskim znanostima, odnosno organizaciji medicinskoga i zdravstvenoga sustava koje su dale dr. Ira Gjenero Margan i dr. Anamarija Margan Šulc.

U članku se opisuju najstarije lokacije i zgrade namijenjene liječenju bolesnika u Rijeci. Prema povijesnim izvorima, prvo poznato mjesto namijenjeno zdravstvenoj zaštiti i liječenju bio je hospital osnovan u 14. stoljeću u Starom gradu, u Ulici sv. Sebastijana u kojoj se nalazila i istoimena crkvica. Ne zna se pouzdano kada se bolnica premješta na novu lokaciju, u kuću nasuprot Zborne crkve, smještenu na istočnom kraju tadašnje Ulice sv. Marije (danas Užarska). Statut Rijeke iz 1530. spominje je pod nazivom Bolnica sv. Marije (Spedale di s. Maria), ali poslije mijenja ime u Bolnica sv. Duha po kapeli koja se nalazila u istom bloku zgrada. Kao i na prethodnoj lokaciji, u sklopu bolnice bilo je i sirotište i ubožnica. Bolnica i sirotinjski zavod u ovoj zgradi djelovali su sve do 1822., kada se, inicijativom Općine, premještaju na Brajdu u adaptirani kompleks zgrada nekadašnje tvornice voska. Zgrada nekadašnje bolnice adaptirana je za stambenu namjenu. Krajem Drugoga svjetskog rata stradala je u savezničkom bombardiranju i na njenom je mjestu izgrađena nova zgrada., The article describes the oldest locations and buildings for the treatment of patients in Rijeka. According to historical sources, the first known site for health care and treatment was a hospital founded in the 14th or 15th century in the Old Town, in the St Sebastian Street, in which also existed a little church of the same name. It is not known for sure when the hospital was moved to a new location, to a house opposite the Church of the Assumption of the Blessed Virgin Mary. The Statute of Rijeka from 1530 mentions it under the name Hospital of St. Mary (hospitali Sanctae Mariae) but later changed its name to St. Spirit Hospital. It was named after the chapel located in the same block of buildings. As in the previous location, there was an orphanage and an almshouse within the hospital. The hospital and the orphanage operated in this building until 1822, when, at the initiative of the Municipality, they moved to Brajda, in an adapted complex of buildings of the former wax factory. The building of the former hospital has been adapted for residential use. At the end of World War II, the building was destroyed under aerial bombardment and later a new building was built in its place.