Search

Jedan od najistaknutijih povjesničara hrvatske književnosti Slavko Ježić autor je velike književno-povijesne sinteze Hrvatska književnost od početka do danas: 1100–1941. (1944.) u kojoj je iznio svoje impresivno književno-povijesno znanje i dao kritički osvrt na cijeli niz hrvatskih pisaca i njihovo stvaralaštvo. Zanimljivo je izdvojiti Ježićev pogled na prostor Like, vrlo značajan prostor u kulturološkom smislu. Iznimno važna glagoljaška baština ličkoga područja te brojni pisci poput Ante Starčevića, Đure Turića, Josipa Draženovića, Petra Petrovića Pecije, Mile Budaka i drugih pronašli su svoje mjesto u ovom po mnogo čemu iznimnom djelu hrvatske književne historiografije. Na koji način i u kojoj mjeri su Lika i Ličani privukli Ježićevu istraživačku strast i znanstveničku sklonost pokazat će analiza njegova književnopovijesnog stvaralaštva.

U radu se problematiziraju atavizmi pripovijedanja u digitalnom diskursu 21. stoljeća. Na primjeru analize izrade i realizacije projekta animacije „Tajanstveni grad na vodi – Otočac“ kao 'digitalnoga pripovijedanja' razmatra se nužnost uklapanja dosega znanosti o književnosti i povijesnih znanosti u matrice „treće kulture“ u skladu sa zahtjevima informacijskoga doba i povezivanjem s novim tehnologijama i digitalnim servisima. Ukazuje se na nužnost inkorporiranja popularnoznanstvenoga diskursa u kulturnoturističke i ekonomske modele te interdisciplinarno povezivanje različitih područja znanosti i gospodarstva. Razmatra se zastarjelost i aktualnost pripovijedanja, pripovjedačeva publika nekad i danas, vrste interakcija pripovjedača s publikom, uloga pripovjedača koji se obraća okupljenima na društvenim mrežama ili „interpretira baštinu“ iznova i iznova turističkim grupama i slično. Rezultati istraživanja pokazuju da je pripovijedanje u digitalnom diskursu 21. stoljeća paradoksalno bliže iskonskom (pra)povijesnom pripovijedanju nego otuđenom modernom i prijelaznom postmodernom pripovijedanju.

Monografska struktura knjige obuhvaća cjelokupno književno stvaralaštvo Pere Budaka i kontekste koji ga određuju.

U radu se istražuje usmena književnost u lektirnim književnim djelima razredne nastave. Polazište za proučavanje prožimanja usmene književnosti su lektirna književna djela s popisa lektire za razrednu nastavu koje je propisalo Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta u dokumentu Nacionalni program za osnovu školu. Cilj rada je izdvojiti lektirna književna djela isključivo nacionalne književnosti koja interferiraju s usmenom književnošću. Dolazi se do spoznaja kako je usmena književnost poprilično zastupljena u lektirnim književnim djelima razredne nastave. Taj broj je nešto veći u višim razredima (trećim i četvrtim) jer u nižim (prvim i drugim) prevladavaju isključivo slikovnice, a usmena književnost je u većem broju prisutnija u dječjim pjesmama i proznim djelima. Interferencije su se najviše odvijale na temelju zavičajnosti i domoljubnosti, tema i motiva te usmenoknjiževnih oblika.

This paper will explore oral literature in the assigned reading in grades 1-4 of primary school. The starting point for the study of how oral literature is spread in this context is the assigned reading list proposed by the Ministry of Science, Education and Sports of the Republic of Croatiain a document called The National Primary School Programme. The aim of the paper is to single out precisely the works of national literature that can be found on the assigned reading list which show interference with oral literature. The interference could be found in the categories of structure, theme and motive, characters, simplicity, language game, the integration of homeland motives, oral literary forms, and so on. The results of the analysis suggest that oral literature makes up a significant part of the assigned reading list in grades 1-4 of primary school. The number is slightly higher in grades 3 and 4 as in the lower two grades picture books pevail. In the lower two grades it is other forms that are more saturated with oral literature – poems and other prose works. The interference was the highest in the categories of integration of homeland motives and patriotism, themes and motives and oral literary forms.

U radu se istražuje zastupljenost usmene književnosti u odabranim primjerima udž-benika iz književnosti i integriranih udžbenika za nastavu književnosti u nižim ra-zredima osnovne škole koje je odobrilo Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta Republike Hrvatske u Katalogu udžbenika i školskog pribora. Polazište za istraživanje su udžbenici sljedećih nakladnika: Školske knjige, Profila i Alfe. Analiza obuhvaća zastupljenost po razredima i raznovrsnost predstavljanja usmenoknjiževnih oblika iz-borom odlomaka u udžbenicima, odnos izbora odlomaka i djela te klasifikaciju na rodove i vrste. Uvid u udžbenike dovodi do spoznaje o raznolikoj uključenosti usmene književnosti u nastavni proces, ali i o potrebi još većeg udjela usmenoknjiževnih obli-ka jer su oni zbog svoje čvrste utkanosti u narodno biće dobro polazište za usvajanje brojnih književnoteorijskih i jezičnih sadržaja u razrednoj nastavi pa će se u radu dati i analiza takve funkcionalnosti tekstova. Osim toga u radu se daje i teorijski pregled usmene književnosti, odnosno pojmovno određenje te književnosti, suodnos usmene i pisane književnosti te povijesni pregled usmene književnosti u Hrvatskoj. Bajke, pri- povijetke, predaje, legende, obredni i dramski dijalozi, epske i lirske pjesme, balade, romance, poslovice, zagonetke i drugi usmeni žanrovi puni su različitih tradicija te otud izviru distinktivna svojstva i posebnost, a posebna specifičnost hrvatske usmene književnosti je jezik s trima narječjima (čakavskim, kajkavskim i štokavskim) na kojem su ih pripovjedači slušali, zapamtili i potom dalje prenosili. Rad daje i pregled zastu-pljenosti pojedinih narječja i njihovu funkcionalnost u usvajanju jezičnih sadržaja.

U okviru modela Zimmermana i Risemberga (1997), koji najbolje objašnjava procese samoregulacije učenja u području pismenoga izražavanja, u kvantitativnom i kvalitativnom dijelu istraživanja ispitani su procesi akademskoga pisanja na materinskom jeziku kod studenata društveno- humanističkog usmjerenja. Kvantitativni dio istraživanja napravljen je na uzorku od 104 studenta preddiplomske i diplomske razine u kojem je ispitana kvaliteta napisanih eseja na temu Položaj hrvatskog jezika u globalnim procesima prema kriterijima s državne mature u dvjema točkama mjerenja kako bi se utvrdilo dolazi li do pomaka u kvaliteti pismenoga izražavanja pod utjecajem formalnog iskustva učenja materinskog jezika u visokoškolskoj nastavi. U okviru kvalitativnog dijela istraživanja napravljeni su grupni intervjui u dvjema fokus skupinama – boljih i lošijih studenata u akademskom pisanju. Rezultati ovog dijela istraživanja pokazuju cijeli niz razlika u uporabi kognitivnih, metakognitivnih, motivacijskih i emocionalnih procesa i čimbenika pismenoga izražavanja kroz cjelokupnu vertikalu obrazovanja između boljih i lošijih autora tekstova. Rezultati ovog istraživanja mogu pomoći nastavnicima u poučavanju materinskog jezika i samoregulaciji učenja u području pismenoga izražavanja s ciljem povećanja njegove kvalitete kod učenika i studenata. To je naročito važno jer cijeli niz istraživanja, i u svijetu, i u Republici Hrvatskoj, pokazuju da je pismeno izražavanje zanemarena jezična djelatnost te da se uz čitanje kao njezin preduvjet mora poučavati i zasebno pomno razrađenim instrukcijama i programima koji obuhvaćaju procesno učenje i uvježbavanje (meta)kognitivnih i afektivnih procesa i čimbenika pisanja u kolaborativnoj i didaktički raznolikoj okolini u skladu s konstruktivističkim pristupima učenju.

U radu se analizira godišnjak župa Otočkoga dekanata Vrilo za 2021. Godinu, koji izlazi u Otočcu od 2005. godine. Riječ je o osebujnom, sadržajnom i slojevitom godišnjaku, koji je uspio tijekom godina svojega izlaženja postati „Danicom Gacke doline“. Namijenjen je najširim slojevima stanovništva svojim duhovnim, religioznim i katehetskim sadržajem, a sve u službi kulture, obrazovanja i zabave.

Rad daje analizu novela Anđelka Kaćunka izdvojenih iz Otočkog dekamerona i posebno objavljenih u ovoj knjizi. To su prava remek- djela novelističke umjetnosti napisana stilski čisto i poetički dosljedno. Dosjetljivo i promišljeno ostvario je čvrste narativne strukture, a posebno dojmljiv je njegov nenametljiv način uklapanja povijesnih činjenica u tkivo priča čime je ostvarena uvijek prisutna namjera poučavanja. Zanimljivost, sentencioznost, moralističke pasaže, stilska i jezična dotjeranost osobine su don Anđelkovih priča.

In order to verify the quality of written expression in a group of students a research was conducted on writing essay text in Croatian and English languages. Essay writing is part of the State Matura in Croatia and since students are often poor at writing it, the following question has been asked: What changes can be implemented to enhance the writing? In addition to the (meta)cognitive factors that are most important for the writing processes, some sociodemographic and motivational factors have been examined. The study involved 104 undergraduate and graduate students who wrote an essay writing text in their native Croatian and foreign English language, which were graded according to the State Matura writing standards. The results showed that students achieve average quality scores for written essays. These writing texts are valuable to students as they show higher academic control scores. In learning to write, students are most driven by an adaptable Learning-oriented goal orientation. In terms of the cognitive writing strategies, most students use the adaptive and very useful Text Checking and Correction Strategy, and few others use the Drafting strategy. The study also examined whether there was a difference in the quality of the written texts between the students of the initial and final years of study? The difference was only evident in the Croatian language texts for the benefit of students in higher years of study. Success in both writing tasks seems to be less driven by sociodemographic and motivational predictors and more by cognitive ones. The results also show that the higher the Academic control and the lower Avoiding effort-oriented learning goal orientation, the greater the success in Croatian writing text. The higher the English language grade average is and the less use of the Help-seeking and Modeling Writing Strategy, the greater the success in English writing text.

Povijest se ciklički ponavlja. I postmoderno doba sa nekim svojim obilježjima već se događalo u povijesti, govori da je dobu moderne došao kraj i općenito jača slutnju da je svijetu kakav poznajemo došao kraj. Što poslije kraja? Kakav je taj novi početak? Ima li veće pritajene neizvjesnosti i potisnuta straha? U takvom ozračju nastaje prije pet godina Otočki dekameron, literarno okupljanje autora iz Otočca prema pravilima sličnima onima f ktivnima, bokačovskima koje je izvuklo na vidjelo kreativne potencijale, pritajene strasti i bogatstvo duha. Glavna priča koja kod Boccaccia uokviruje sve novele, oponašanjem postmodernističke manire brisanja granica između f kcije i stvarnosti, stvaratelja i djela, djela i publike u Otočcu postaje zbiljska. Model Boccacciova Decamerona uvučen je u igru zbog njegove apokaliptične konotacije kraja vremena, ali i zbog razrješenja, opraštanja s jednim vremenom i optimistične, izgrađujuće note novoga vremena jer se slutilo da se postmoderna na svojim završetcima pretapa u predkoronino doba. I tako je Otočki dekameron pripremio teren za nešto veće. On je preteča razdoblju korone, a Koronameron je njegov istinski izdanak. Riječ je o dekameronskoj literarnoj igri u kojoj je sudjelovala većina starih dekameronista, a pridružili su se i novi autori dajući joj legitimitet globalnosti. Također, ime Koronameron sukus je nove teme i poetike, makaronska kombinacija latinskoga i grčkoga u imenu daje mogućnost slobodnoga prijevoda: dani korone. Kamuf irani apokaliptičan strah najočitiji je u onim pričama (na javno dostupnoj literarnoj igri na Facebooku koja se odvijala od 14. ožujka do 31. svibnja objavljeno ih je više od 200) koje ga guraju pod slojeve ideje o očuvanju etnološke baštine, kulture i jezika u utopističkoj viziji te u naizgled pastoralnim prikazima prošlih vremena. Cijela je paleta pristupa danima korone među autorima: ignoriranje, prihvaćanje neumitnosti vječne mijene i promjene i pomirenost, neoprosvjetiteljske edukativne težnje, žal za izgubljenim rajem, zabrinutost, strah i neprihvaćanje.

Księga abstraktów oraz program międzynarodowej konferencji kroatystycznej, zorganizowanej w związku z jubileuszem 25-lecia filologii chorwackiej na Uniwersytecie Śląskim w Katowicach.

U radu se istražuje zastupljenost usmene književnosti u odabranim primjerima udžbenika iz književnosti i integriranih udžbenika za nastavu književnosti u nižim razredima osnovne škole koje je odobrilo Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta Republike Hrvatske u Katalogu udžbenika i školskog pribora. Polazište za istraživanje su udžbenici sljedećih nakladnika: Školske knjige, Profila i Alfe. Analiza obuhvaća zastupljenost po razredima i raznovrsnost predstavljanja usmenoknjiževnih oblika izborom odlomaka u udžbenicima, odnos izbora odlomaka i djela te klasifikaciju na rodove i vrste. Uvid u udžbenike dovodi do spoznaje o raznolikoj uključenosti usmene književnosti u nastavni proces, ali i o potrebi još većeg udjela usmenoknjiževnih oblika jer su oni zbog svoje čvrste utkanosti u narodno biće dobro polazište za usvajanje brojnih književnoteorijskih i jezičnih sadržaja u razrednoj nastavi pa će se u radu dati i analiza takve funkcionalnosti tekstova. Osim toga u radu se daje i teorijski pregled usmene književnosti, odnosno pojmovno određenje te književnosti, suodnos usmene i pisane književnosti te povijesni pregled usmene književnosti u Hrvatskoj. Bajke, pripovijetke, predaje, legende, obredni i dramski dijalozi, epske i lirske pjesme, balade, romance, poslovice, zagonetke i drugi usmeni žanrovi puni su različitih tradicija te otud izviru distinktivna svojstva i posebnost, a posebna specifičnost hrvatske usmene književnosti je jezik s trima narječjima (čakavskim, kajkavskim i štokavskim) na kojem su ih pripovjedači slušali, zapamtili i potom dalje prenosili. Rad daje i pregled zastupljenost pojedinih narječja i njihovu funkcionalnost u usvajanju jezičnih sadržaja.

Mitska planina Velebit simbol je ujedinjavanja dva hrvatska prostora – Like i velebitskoga primorja. On je promatračnica tih zemalja i čuvar njihove međusobne uzajamnosti i povezanosti. Tu su pronašli nadahnuća brojni pjesnici, dramatičari, putopisci, slikari, skladatelji, graditelji i dr. u svojemu radu i stvaranju. Mnogi od njih su djelovali i djeluju unutar hrvatskoga kulturnog i književnog kruga, dok su drugi predstavnici drugih književnosti ili područja koja ne pripadaju književnoj umjetnosti u užem smislu. Tekstovi svih tih autora, bili oni zavičajno vezani uz spomenuti prostor ili ne, prikazuju podneblje s izuzetno snažnom duhovnom i kulturnom klimom. Spoznaju o tome daje neprekidni i cjeloviti tijek poezije i proze u vremenskom rasponu od gotovo tisuću godina. Proučavanje svih tih djela iznimno je važno za razumijevanje i ukupne hrvatske povijesti. U prilog izrečenoj tezi valja istaknuti samo nekoliko specifičnosti bez kojih se hrvatska kulturološka scena ne bi mogla dobro valorizirati: bogata glagoljska baština (prijepis jednoga brevijara stavljen je u temelje nove zgrade Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu), tekstovi pisani na dva narječja, prepletanje različitih tradicija, stvarne povijesne osobe i događaji, začeci hrvatskoga kazališta i sl. Na tome tragu nalazi se i knjiga Lika i velebitsko primorje u hrvatskoj književnosti, u izdanju Udruge Ličana „Vila Velebita“ iz Zagreba i Ogranka Matice hrvatske iz Gospića, koja donosi obilje tekstova iz škrinje hrvatske književnosti u kojima se spominje ovaj kraj. Knjiga, zahvaljujući povijesnim izvorima, mnogim pisanim dokumentima kao i brojnim slikovnim prilozima koji su dragocjen izvor podataka, daje cjelokupnu književno-povijesnu sliku ovoga prostora. Važnost namjera priređivačica, Ane Lemić i Jasminke Brala-Mudrovčić, prepoznala je i središnjica Matice hrvatske te je knjigu nagradila srebrnom poveljom. Ovim izdanjem Ogranak Matice hrvatske u Gospiću nastojao je ispuniti svoju svrhu: promicanje nacionalnoga i kulturnoga identiteta u područjima umjetničkoga, znanstvenoga i duhovnoga stvaralaštva.

Juraj (Đuro) Sertić djelovao je kao svećenik u Senjskoj i Đakovačkoj biskupiji, potom kao župnik u Vinkovcima i Srijemcima te kao kanonik i rektor biskupijskoga sjemeništa u Đakovu. Mnogi ga svrstavaju u đakovački književni krug, ali s obzirom da je rođen i da je živio i na području Like opravdano ga je uvrstiti i među ličke književnike. Najznačajnije mu je djelo pasionski spjev Muka Gospodina našega Isukersta iz 1791. i 1807. godine. U radu se proučava ovo djelo pisano u distisima i iznose se neke nove semantičke i stilske spoznaje.

Metodičar hrvatskoga jezika i književnosti profesor Dragutin Rosandić osnivač je prve katedre za metodiku na Sveučilištu u Zagrebu, a time i utemeljitelj te metodike kao znanstvene discipline. Ubraja se među najveće metodičare u Hrvatskoj uopće jer je svojim znanstvenim, stručnim i praktičnim radom pokrenuo suvremeni metodički način mišljenja i interdisciplinarnog povezivanja znanstvenih spoznaja u svrhu školskog poučavanja. Manje zapažen je profesorov književno-kritički korpus, koji će biti proučen u ovome radu. Profesor Rosandić je pozorno i kritički promatrao opuse velikih hrvatskih književnika poput Vjenceslava Novaka i Ivana Gorana Kovačića, a oštricu njegova pera osjetila je i čitava plejada književnika svjetskih razmjera. Rad ima cilj prikazati profesora Rosandića i kao vrsnoga književnoga kritičara i teoretičara.

Istraživanje i proučavanje crnogorske književno-jezične prošlosti navelo je crnogorskoga jezikoslovca, njegošologa i povjesničara književnosti Vojislava P. Nikčevića na proučavanje i drugih slavenskih jezika i njihove književne baštine. Tako se nebrojeno puta ovaj utemeljitelj montenegristike osvrnuo na rad hrvatskih jezikoslovaca, a sudjelovanjem na skupovima u Hrvatskoj i suradnjom s hrvatskim institucijama koje se bave proučavanjem jezika ostvario je izvrsnu poslovnu suradnju s mnogima i prijateljski odnos s nekima od njih. Stjepan Babić, Dalibor Brozović, Josip Silić, Mate Šimundić i Radoslav Katičić samo su neka od imena hrvatskih jezikoslovaca koja se pojavljuju u dijelu znanstvenoga opusa Vojislava P. Nikčevića posvećenom hrvatskome jeziku. Taj dio opusa najproduktivnijega i najreprezentativnijega predstavnika crnogorske lingvistike predmetom je ovoga rada.

The paper analysis the local idiom of Gospić and the surrounding area, particularly the village of Smiljan, and the historical and cultural picture of the selected geographic area. The idiom belongs to the Neo-Shtokavian Ikavian dialect. The linguistic and cultural content investigated help build a personal, local and regional identity and contribute to mastery of the standard language.

Knjiga Kroatološki ogledi već po jedanaesti put dokazom je znanstvenog interesa prof. dr. sc. Tihomila Maštrovića koji se kreće u širokom tematskom rasponu, pretežno u okvirima hrvatske historiografije, s naglaskom na dramsku književnost i povijest kazališta XIX. i prve polovice XX. stoljeća. Rezultati književnopovijesnih, književnokritičkih, kazališnopovijesnih, teatroloških i kulturoloških znanstvenih istraživanja prof. dr. sc. Maštrovića objavljeni su do sada u deset autorskih knjiga, dvadesetak priređenih knjiga, nekoliko stotina znanstvenih i stručnih članaka, tridesetak eseja i književnih prikaza te nekoliko stotina publicističkih članaka. Tako i ovaj put pred sobom imamo niz kroatističkih eseja i rasprava, nastalih s filološkog, književnopovijesnog i književnokritičkog pristupa, a kako su neke od tema obrađene komparativno kroatističkim postupcima ispravno ih je smatrati kroatološkim prilozima.

Glagoljica, slavensko pismo kojim su Hrvati pisali gotovo jedno tisućljeće, imala je važnu ulogu u povijesti kulture hrvatskoga naroda i u izgradnji hrvatskoga identiteta. Glagoljica se smatra najstarijim pismom slavenskih jezika, a najvjerojatnije ju je sastavio sredinom 9. st. Konstantin Filozof za potrebe širenja kršćanstva među moravskim Slavenima. Njome su se služili i drugi slavenski narodi, a u Hrvatskoj su razvijene i posebne inačice kojima su pisani, na staroslavenskom jeziku hrvatske redakcije i na hrvatskom narodnom jeziku, liturgijski i pravni tekstovi, osobna korespondencija, a i hrvatska književnost od 12. do kraja 15. st. uglavnom je zapisana na glagoljici. Tek početkom 16. stoljeća latinica će prevladati u svim navedenim funkcijama. No, usprkos sužavanju njezine uporabe ona se očuvala do najnovijih vremena i tako je postala i ostala kroz duga stoljeća nacionalnim pismom Hrvata. Glagoljaštvo je od samih početaka posebno živo i dugovno aktivno bilo na području Istre, Kvarnerskih otoka, Dalmacije, Gacke, Like i Krbave.Ovim radom će se nastojati ukazati na opravdanost tvrdnji da je upravo područje Gacke, Like i Krbave, koje ima bogatu glagoljsku prošlost o kojoj svjedoče materijalni ostatci u obliku listina, brevijara ili epigrafskih zapisa, autohtoni zavičaj glagoljice i ujedno jezgra hrvatskoga staroslavenskog bogoslužja.

Nastavni proces na svim obrazovnim stupnjevima ukazuje na potrebu stvaranja zavičajnih programa, koji obuhvaćaju zavičajnu kulturu. U takvim programima učenici upoznaju zavičajne kulturološke sadržaje na temelju kojih izgrađuju osobni, zavičajni i regionalni identitet. U tome bi im pomogli zavičajni višeizvorni udžbenici/čitanke, koji sadrže razgranati sustav izvora (književnoumjetničke tekstove, interpretacije tekstova, književnoteorijske i književnopovijesne tekstove, auditivna i vizualna sredstva). Udžbenici/čitanke utemeljeni prvenstveno na jezikoslovnim i književnim sadržajima, istodobno bi otvorili prostore za uključivanje sadržaja iz drugih odgojno-obrazovnih područja. Koristeći se dosadašnjim spoznajama napravit će se primjena na Gacku regiju. Štokavsko i dominirajuće gacko čakavsko narječje stavit će se u kontekst suvremenih nastavnih teorija. Koristit će se primjeri iz štokavske i čakavske književnosti, jezika, jezičnoga izražavanja i medijske kulture te će se tako pokriti sva nastavna područja podučavanja hrvatskoga jezika.

U radu se analiziraju toponimi u Pričama iz davnine Ivane Brlić-Mažuranić. Pronađeni ojkonimi, mikrotoponimi, oronimi i hidronimi te njihova semantička i strukturalna analiza ukazuju na vrlo zanimljivu toponimijsku građu.

Matija Divković je važno ime u povijesti hrvatske književnosti i jezikoslovlja, a njegova uloga u književnosti Bosne i Hercegovine nesumnjiva je i velika. Djela su mu uglavnom prijevodi i prerade djela evropskih autora s talijanskog i latinskog jezika, a često su uzeta i iz glagoljske književnosti, što je bilo u skladu s tadašnjom poetikom. Sve te preinake rađene su svjesno i s namjerom da istaknu domoljublje i jezikoljublje, kao važne elemente identiteta svakoga naroda. Svojim maštovitim i govorničkim umijećem bogatim djelima bitno je utjecao na opismenjavanje tamošnjeg naroda. Pripada mu i važno mjesto u mariologiji jer je svojim djelima ponudio bolju spoznaju o Mariji, a time i bolju mariologiju. Kako Blažena Djevica Marija ima prevažnu ulogu u povijesti i sadašnjosti kršćanske duhovnosti, iznoseći svoje spoznaje o najvažnijoj posrednici kod Boga Divković je znatno utjecao i na oblikovanje hrvatskog kulturnog i duhovnog prostora.

Ovaj rad konceptualizira pismenost kao opću ili generativnu sposobnost o kojoj ovisi ukupna akademska uspješnost te je preduvjet cjeloživotnog učenja. Kao potvrdu tome daje se pregled rezultata nekoliko znanstveno-istraživačkih radova autorica ovoga članka. Za učinkovito čitanje i pisanje suštinski je važna adaptivna uporaba strategija čitanja i pisanja koje se u radu navode te se iznose rezultati istraživanja koji evaluiraju njihovu uporabu. Kako bi se pokrenuli kognitivni i metakognitivni procesi čitanja i pisanja (kao ključni) potrebna je motivacija za njihovu uporabu. Glavni cilj poučavanja čitanja i pisanja je stvoriti kompetentne, strategijske čitatelje i autore teksta, a krajnji je cilj stvoriti strastvene čitatelje i pisce. Nažalost, učenici imaju problema s pisanjem u mnogim zemljama, a čitanje hrvatskih učenika prema međunarodnim procjenama (PISA, PIRLS) dobro je na doslovnoj i interpretativnoj razini, međutim, nedostatno je na višim razinama kreativnog i kritičkog čitanja. Stoga se u radu daju preporuke za intervencije u školama i na tečajevima, koje su provjerene istraživanjima, u cilju povećanja napretka u čitanju i pisanju. Nastavnička vjerovanja i vještine čitanja i pisanja imaju znatan utjecaj na razrednu praksu, kao i na vrijeme učenja. U radu se naglašava uloga procesnog pristupa u poučavanju pisanja, koji se temelji na konstruktivističkoj paradigmi učenja, koja naglašava aktivnost učenika u nastavi i kolaborativno, suradničko učenje. Također se naglašava i uporaba suvremenih metoda poučavanja čitanja. Oboje je s ciljem preporuka primjene u suvremenoj nastavi.

U radu se prikazuje antroponimija župe Otočac. U Matičnoj knjizi krštenihza grad Otočac i okolna pripadajuća mu naselja pronađena je bogata antroponimijska građa te je provedena analiza osobnih imena u razdoblju od stotinjak godina (od početka 20. stoljeća do suvremenosti). Proučena je brojnost pojedinih osobnih imena, raznolikost među osobnim imenima, podrijetlo, tvorba, pravopisne značajke i povijesna uvjetovanost svih osobnih imena s posebnim naglaskom na osobna imena kršćanske provenijencije. Analiza zapisa Matične knjige krštenih u navedenom razdoblju dovela je do utvrđivanja fonda osobnih imena koja su dodjeljivana novorođenoj djeci (820 osobnih imena), a znatan broj osobnih imena kršćanske provenijencije (508 osobnih imena) zorno pokazuje višestoljetnu kršćansku osviještenost tamošnjega stanovništva.

U radu se daje pregled cjelokupnog stvaralaštva Pere Budaka. Analizira se njegovo dramsko i prozno stvaralaštva te pjesništvo.

Otočki dekameron je zbirka uokvirenih novela (priča), koje se vežu sadržajem za Otočac ili regiju Gacku, pisana po modelu Boccacciovoga Dekamerona. Zbirka je rezultat vrijednoga i zanimljivoga proznog eksperimenta prof. Manje Kostelac-Gomerčić koja je odredila pravila koja su autori morali slijediti pa su se dobile novele ili priče od najmanje tri a najviše deset stranica oblikovane u skladu sa svjetonazorima svojih autora, bez kompozicijske ili stilske ujednačenosti. Autori novela ili kratkih priča vodili su se vlastitom imaginacijom i stilskim izričajem. U prikazu se ukazuje na osnovne tematske, kompozicijske i stilske slojeve novela.

Cilj istraživanja bio je provjeriti kvalitetu pisanog stvaralaštva učenika na trima obrazovnim razinama: a) u razrednoj nastavi, b) u predmetnoj nastavi i c) u srednjoj školi i prema spolu. U istraživanju su korišteni upitnici: Upitnik pisanja i čitanja (Nikčević-Milković, 2010), Upitnik ponašanja čitanja i pisanja (Nikčević-Milković, Jerković i Brala-Mudrovčić, 2016, u objavi), Sociodemografski upitnik, a primijenjeni su sljedeći kriteriji ocjenjivanja pisanih radova: ostvarenost teme, kompozicija sastavka, originalnost, povezanost rečenica (tekst), bogatstvo rječnika i stila, gramatička i pravopisna točnost, čitljivost i urednost, razvidna struktura teksta. Pisano izražavanje predmet je ovog istraživanja jer je ono važno za razvoj kritičkog mišljenja učenika, dubokog kognitivnog procesiranja informacija, suradničkog učenja te je ovladanost ovom djelatnošću najjači pokazatelj ovladanosti jezikom u cjelini. Ono je i generička sposobnost učenika o kojoj ovisi njegovo cjelokupno akademsko postignuće. Rezultati istraživanja pokazuju da učenici razredne nastave imaju najveće sklonosti i interese za čitanje i pisanje, najviše traže pomoć, ali su i najsavjesniji u ovim jezičnim djelatnostima. Pišu po „šabloni“, pri čemu im pomažu učitelji, ujednačenim stilom i kompozicijom te se isključivo pridržavaju konkretnih materijala. Učenici predmetne nastave također pišu po planu, međutim, opširnije i bogatijim rječnikom, rečenice su im spretnije, točnije oblikovane, s više detalja. Učenici srednje škole potpuno su samostalni u pisanju, kompozicija sastavaka im je razrađenija, uočljiv je kritički stav, a stupanj je usvojenosti pravopisnih i gramatičkih pravila visok. Učenici predmetne nastave i srednje škole više se koriste suvremenim medijima za čitanje i pisanje. Djevojčice/djevojke pokazuju bolje rezultate u čitanju i pisanju na svim obrazovnim razinama. Na srednjoškolskoj razini mladići su se približili kvalitetom napisanih sastavaka djevojkama. Istraživanje dokazuje da se u vertikali osnovnoškolskog i srednjoškolskog hrvatskog obrazovnog sustava ostvaruje sve veća razina pismenosti učenika, koja je posljedica i prirodnoga razvoja kognitivnog mišljenja i sve većih obrazovnih zahtjeva.

Fantastični elementi u knjizi novela Tri neobične priče i romanu Patuljci krila nemaju književnika Milana Kranjčevića, koji je svjesno zaronio u prostor s onu stranu mogućega, predmet su proučavanja ovoga rada. Pripovjedni modus temeljen je na zanimanju čovjekom i njegovim egzistencijalnim paradoksima. S arhetipskoga područja Kranjčević progovara ironijski, alegorijski, satirično, groteskno služeći se figurama labirinta, umnoženoga ogledala, preobrazbama, simbolima dok opisuje vječitu potragu za ljudskošću u današnjem svijetu vladavine Zla i izgubljena jastva, nesretnu sudbinu nadarenoga pojedinca u ljudskom društvu i čežnju za ostvarenjem sna te neuništivost Zla unutar mase sklone linču i odobravanju kojekakvih demagogija, ljudsku pasivnosti i neodgovornost kao glavne uzroke maligne deformacije Zla unutar sustava moći te Strah, osnovnu i pokretačku emociju, u procesu razotkrivanja manipulativne moći ideološkoga diskursa nad pojedincima ili ciljanim skupinama. Kranjčević je kao pisac izoštrenoga osjećaja za realitete i suptilni analitičar društvenih odnosa donio prozu snažne događajne napetosti i nutarnjega zapleta davši psihoanalitičku raščlambu likova obuhvativši totalitet privida i zbilje. Njegova stvaralačka imaginacija u prikazivanju krhkoga i problematičnoga postojanja čovjeka izaziva iznenađenje, zatečenost i uznemirenost, a spisateljska svježina i odvažnost u dodiru nestvarnoga i nepoznatoga obilježja su ove novelističke i romaneskne „kritike svakidašnjice“.

U radu se prikazuje jedan dio toponimijskog korpusa južne Gacke.

Radom se nastoji prikazati trenutno stanje u nastavi lektire u Republici Hrvatskoj. Određuje se pojam motivacije i donose metode pomoću kojih se može motivirati učenike za izvannastavno čitanje. Posebna pozornost posvećuje se igri, budući je ona izvrstan medij u motiviranju učenika za čitanje. Provelo se istraživanje o motiviranosti učenika razredne nastave za izvannastavno čitanje. Učenici dvaju drugih i jednog četvrtog razreda osnovne škole u Ličkom Osiku ispitani su anketom sa petnaest pitanja zatvorenog tipa, a rezultati su prikazani grafički i brojčano. Rezultati su pokazali da učenici redovito čitaju lektiru, ali i da prelaskom u viši razred sve više gube interes za izvannastavno čitanje. Uočena je i želja učenika za suvremenijim pristupom nastavi lektire.

U radu se analizira antroponimijska građa u Pričama iz davnine Ivane Brlić-Mažuranić. Prvi dio rada sadrži opis antroponima počevši od glavne i najopsežnije skupine antroponima - osobnih imena. Definirana su osobna imena, njihovo značenje i razvitak kroz povijest, a potom su osobna imena podijeljena u određene skupine. Na isti način obrađena su prezimena, nadimci, pseudonimi, heraldička imena, etnonimi i etnici. Drugi dio govori o značajnoj hrvatskoj književnici Ivani Brlić-Mažuranić i njezinom književnom stvaralaštvu uz posebno isticanje Priča iz davnine, koje su z asnovane na slavenskoj mitologiji i mitološkim likovima. Treći se dio rada odnosi na antroponimijsku analizu u konkretnim bajkama. Semantička i strukturalna analiza antroponima ukazuje na vrlo zanimljivu antroponimijsku građu.

Rad ukazuje na bogatu glagoljsku baštinu regije Gacke o kojoj su govorili i sudionici znanstvenog kolokvija održanog u Otočcu 15. siječnja 2016. godine.

U radu se donosi prikaz knjige Otočki dekameron. Obrazlaže se sadržajni i stilski sloj svih novela unutar zbirke.

U članku se iznose spoznaje izrečene na znanstvenom kolokviju održanom 15. siječnja 2016. u Otočcu. Kolokviju je nazočio znatan broj uglednih hrvatskih znanstvenika: akademik Josip Bratulić, akaddemik Stjepan Damjanović, prof. dr. sc. Tihomil Maštrović, prof. dr. sc. Milan Mihaljević, mons. dr. sc. Mile Bogović, prof. dr. sc. Željko Holjevac, dr. sc. Ivan Botica, dr. sc. Jasminka Brala-Mudrovčić, dr. sc. Joso Brajković, Enver Ljubović, prof., kipar Šime Vidulin, slikar Ivan Golac, mons. mr. sc. Tomislav Šporćić i predsjednik Katedre Čakavskog sabora pokrajine Gacke književnik Milan Kranjčević. Jezičnu, kulturološku i nacionalnu vrijednost Gačanskog parku hrvatske memorije istaknuli su svi sudionici, U članku se naglašava da je glagoljica uz park ponovo zaživjela na ovim prostorima. Naime, glagoljična slova i uklesani popratni tekstovi poveznica su svih umjetnički oplemenjenih kamenih kubusa koji su sastavni dio parka, a koji su nastali tijekom četverogodišnjih kiparskih kolonija međunarodnoga karaktera.Uz to oživljavanjem glagoljice ljudi ove regije vraćaju se istinskim hrvatskim korijenima, koji ih jezično, kulturološki i nacionalno snažno obilježavaju.

Razvidno je, da u Republici Hrvatskoj postoji potreba za većom informiranošću učenika o osobama s tjelesnim invaliditetom i za promicanjem općenitoga znanja o osobama s invaliditetom. Djeca s tjelesnim invaliditetom predstavljaju s etiološkoga i fenomenološkoga stajališta najkompleksniju grupaciju u populaciji djece s teškoćama u razvoju. Njihova je osnovna karakteristika ispodprosječno tjelesno funkcioniranje zbog čega im se treba posvetiti posebna pažnja kada je riječ o odgoju i obrazovanju. Radom se nastoji dati doprinos osvjetljavanju navedenoga problema. Analizira se tema invalidnosti i izdvajaju likovi s tjelesnim invaliditetom u književnim djelima namijenjenim učenicima u nastavi hrvatskoga jezika. Većina se navedenih djela nalazi na popisu lektire za osnovnu školu prema Hrvatskom nacionalnom obrazovnom standardu. Od lektirnoga se popisa kao kriterija odstupilo uvrštavanjem nekih djela koja nisu na popisu, ali se svojom tematikom uklapaju u provedenu analizu. Nakon opisa izgleda i ponašanja likova s invaliditetom kao i odnosa drugih likova prema njima, izdvojile su se pouke koje likovi s invaliditetom prenose mladim čitateljima. Neminovan je zaključak da likovi u primjernim književnim djelima mogu pozitivno utjecati na stavove učenika osnovnih škola prema osobama s invaliditetom pri čemu se naglasak stavlja na edukaciju najmlađih učenika o glavnim značajkama tjelesnoga invaliditeta (sedam od devet analiziranih lektira pripada popisu za niže, a samo dvije pripadaju popisu lektire za više razrede osnovne škole). Sva ova nastojanja u odgoju i obrazovanju pomažu u osiguravanju boljega i ljepšega života djeci s invaliditetom i njihovoj lakšoj uključenosti u društvo.

Rad je usmjeren na proučavanje dviju jezičnih djelatnosti: čitanja kao primalačke i pisanja kao proizvodne djelatnosti. Čitanje je proces koji se sastoji u shvaćanju smisla napisanih riječi i na neki način uspostavlja veze između napisanog i usmenog govora (Kobola, 1977). Pisanje kao stvaranje teksta je kompleksno i kognitivno vrlo zahtjevna ljudska aktivnost, složeniji je i obrnut proces od čitanja (Nikčević-Milković, 2012). Kvaliteta čitanja i pisanja kao stvaranja teksta ovisi o valjanoj uporabi adaptivnih strategija čitanja i pisanja. Najvažnije strategije čitanja su: pregledavanje teksta, identificiranje glavne ideje, stvaranje zaključaka i sažimanje. Najvažnije strategije pisanja su: planiranje teksta, skiciranje ili pravljenje nacrta i ispravljanje teksta. Kvaliteta pisanja ovisi i o iskustvu pisanja i čitanja. Istraživanje u okviru ovog rada usmjerit će se na ispitivanje povezanosti, s jedne strane, procjene stavova i iskustava čitanja i pisanja te, s druge strane, stvarnog iskustva čitanja lektire i čitanja u slobodno vrijeme, preferencije čitanja iz knjiga ili virtualnih medija, pisanja lektire i drugih oblika tekstova u školi i slobodnom vremenu, korištenja strategija čitanja i pisanja, pomoći odraslih pri čitanju i pisanju. Istraživanje je rađeno metodom samoprocjena na učenicima 4. i 8. razreda osnovne škole te 2. razreda srednje škole i to Upitnikom pisanja i čitanja autorice Nikčević-Milković (2008) i upitnkom koji mjeri ponašanja u domeni čitanja i pisanja, a konstruiran je za potrebe ovog istraživanja. Očekujemo pozitivnu povezanost procjene stavova i iskustava čitanja i pisanja sa stvarnim većim iskustvima čitanja i pisanja, preferencijama čitanja i pisanja u slobodno vrijeme, korištenjem adaptivnih strategija čitanja i pisanja te traženjem pomoći od odraslih kod zahtjevnijih zadataka čitanja i pisanja.

U visokom obrazovanju u Republici Hrvatskoj postoji vidljiv trend povećane uporabe e- obrazovanja i sve pozitivnijeg stava o njemu. U ovom članku želimo ispitati koliko studenti razumiju neka meta-teorijska pitanja u e-učenju poput pozitivističkog, postmodernističkog i kritičkog metodološkog pristupa. Nadalje, želimo ispitati njihov stav prema glavnim pristupima uporabe edukacijskih tehnologija. Želimo provjeriti što očekuju od novih tehnologija u obrazovnom procesu, kako procjenjuju vlastito poznavanje i sklonosti k primjeni, razinu svjesnosti o potencijalima i granicama novih tehnologija, te primjenjivost za studente s invaliditetom. Nadalje, želimo provjeriti postoji li mjesto strahu i provjeriti moguće facete otpora prema tim tehnologijama. S obzirom na širinu primjene e- obrazovanja, istraživanje je ograničeno na podučavanje hrvatskog jezika i filozofije.

U radu se prikazuje prozno stvaralaštvo Milana Kranjčevića. Analiza novela, pripovijetki, romana i bajki potvrđuju ga kao jednog od konstruktivnijih književnika zapadnoga dijela Like, ali ga predstavljaju i jednim od većih čuvara tamošnjega narodnoga duha. Tematska autorova povezanost za sredinu Gacke, prodor u psihologiju junaka, humor, ironija, sarkazam, zrelost pisma i etičnost samo su neke od karakteristika Kranjčevićeve svježe i proživljene proze.

Rad je zamišljen kao prikaz leksičkog blaga ličkoga govora koji je u određenom opsegu uvršten u suvremene dijalektološke ličke rječnike. Autori su na visokoj razini amaterskog bavljenja jezikom stvorili vrijedna lingvistička djela široke uporabe i dali značajan doprinos prikupljanju hrvatskoga jezičnog blaga na ličkom području na kojem su dijalektološka istraživanja bila nadasve rijetka i skromna. Čakavsko narječje na hrvatsku dijalektološku rječničku kartu stavlja Milan Kranjčević dijalektološkim deskriptivnim rječnikom Rȋčnik gȁcke čakãvšćine. Tim dijalektom bavili su se i autori monografija o Kuterevu i Stajnici u kojima se nalaze značajniji popisi riječi kao i u monografiji o Otočcu u kojoj su iscrpno prikazani germanizmi u čakavskim mjesnim govorima. Štokavsko narječje u svojim rječnicima obradila su trojica autora Mile Japunčić (Taslak – rječnik Sv. Roka), Marko Čuljat (Ričnik ličke ikavice) i Ivan Milković (Lička štokavska ikavica), a značajan popis riječi dao je Jure Karakaš u monografiji Podlapac. Svoj prilog proučavanju jezične građe dali su i suvremeni lički književnici sastavivši popise nepoznatih i manje poznatih riječi na kraju svojih literarnih ostvarenja. U radu će se analizirati i ti popisi s namjerom da teorijski 357 doprinos području dijalektologije bude veći.

Istraživanje provedeno u okviru ovog rada odnosi se na provjeru kvalitete pisanog stvaralaštva studenata različitih godina studija prije i nakon instruktivne intervencije koja se odnosila na samoregulacijske procese pisanja i čitanja. Nastojalo se provjeriti može li interventno djelovanje poučavanja procesa samoregulacije pisanja i čitanja poboljšati kvalitetu pisanih uradaka studenata. Učenici i studenti osim što samoregulacijske procese mogu generalizirati kroz situacije, također trebaju znati kako procese samoregulacije učenja prilagoditi specifičnim domenama, poput čitanja i pisanja. Istraživanje je napravljeno na sedamdeset studenata prve i završne godine Odjela za nastavničke studije Sveučilišta u Zadru. Rađeno je u 4 koraka: 1) pretest: pisanje eseja na zadanu temu te ispunjavanje upitnika emocija prije pisanja teksta i očekivanja od pisanja teksta, 2) instruktivna intervencija procesa samoregulacije pisanja i čitanja ; 3) posttest: pisanje eseja, ispunjavanje upitnika emocija za vrijeme pisanja teksta i nakon dobivanja povratne informacije o kvaliteti, procjena vrijednosti postignuća u pisanju i zadovoljstva sobom prilikom pisanja. Razlika u učinku predstavlja mjeru studentskog potencijala za učenje. Rezultati istraživanja pokazuju znatan učinak interventnog djelovanja poučavanja procesa samoregulacije pisanja i čitanja na kvalitetu pisanih uradaka studenata te povećanje motivacije i pozitivnih emocija u svezi sa zadacima pisanja. U radu su dane i preporuke za razvoj pismenog izražavanja učenika/studenata.

Rad donosi pregled književnih ostvarenja koja su dragocjen izvor za istraživanje tradicijskog života regije Gacke. Iscrpni opisi i bogata infomiranost odlike su brojnih djela u kojima je zapisan gotovo svaki detalj koji okružuje život čovjeka u Gackoj. Književnici su duboko svjesni posljedica urbanizacije malih gradova zbog koje se domicilno stanovništvo gotovo u potpunosti asimilira u gradski način života koji potiskuje narodne običaje pa pokušavaju svojim djelima sačuvati od zaborava ipak ponešto od te tradicijske kulture i time pridonijeti i razumijevanju kulturnog, društvenog i urbanističkog razvoja ovoga dijela Hrvatske.

Cilj je ovoga istraživanja bio u prirodnoj situaciji razrednoga okruženja ispitati kvalitetu govora srednjoškolskih učenika nakon primjene socijalnoga oblika rada u skupini i metode istraživačkoga razgovora. Kvaliteta govora, odnosno usmeno izražavanje učenika snimano je audiosnimkom nakon primjene dvaju oblika rada. Audiosnimke su potom preslušane kako bi se izmjerile sljedeće varijable: 1) dužina izgovorene rečenice (duža – kraća) ; 2) struktura rečenice (čvršća i razvidnija – slabo organizirana) ; 3) izrečena misao usmenim izražavanjem (cjelovita – necjelovita s nepotrebnim gomilanjem riječi) ; 4) rečenična intonacija (raspoznatljiva – neadekvatna) ; 5) gramatičke veze među riječima (točne i čvrste – netočne i labave). Rezultati istraživanja pokazuju da: 1) dužina izgovorene rečenice nije veća, odnosno nakon istraživanja učenici se usmeno izražavaju kraćim rečenicama ; 2) struktura rečenica je čvršća i razvidnija ; 3) izrečena misao je cjelovitija bez nepotrebnog gomilanja riječi ; 4) rečenična intonacija je raspoznatljivija (učenici osvještavaju da se rečenicom prenosi potpuna obavijest) ; 5) gramatičke veze među riječima su čvršće. Zaključuje se da se kvaliteta govora učenika poboljšala nakon primjene socijalnoga oblika rada u skupini i metode istraživačkoga razgovora u razredima.

Predmet proučavanja ovoga rada je jedan dio stvaralaštva književnika Milana Kranjčevića, koji je svojim cjelokupnim djelovanjem dao znatan prilog rodnom gradu Otočcu. Kranjčević se posvetio zavičajnoj kulturi po svim njezinim segmentima, a sve je to našlo odjeka i u njegovom književnom stvaralaštvu. Književna ga svojstva čine jednim od najkonstruktivnijih književnika ovoga kraja, a teme kojima se bavi mogu poprimiti općeljudsko, univerzalno obilježje izvlačeći se iz regionalne zatvorenosti. U radu se dati daje osvrt na knjigu posvećenu djeci Bajke za maće i ’ne malo veće, koja je u službi zaštite tradicije i poučavanja djece za primanje i razumijevanje drugih i drugačijih svjetova.

Rad je usmjeren na proučavanje bajki u lektiri za razrednu nastavu u Republici Hrvatskoj. Analizira se zastupljenost ove književne vrste u razrednoj nastavi prema lektirnom popisu Hrvatskog nacionalnog obrazovnog standarda, a posebice se ističu hrvatski pisci i osnovne karakteristike njihovih bajki. Potom se podastiru rezultati istraživanja recepcije bajki u razrednoj nastavi u kojem su sudjelovali učenici Osnovne škole Silvija Strahimira Kranjčevića u Senju i Područne škole Vjenceslava Novaka u Svetom Jurju (91 učenik: 23 učenika prvih razreda, 25 učenika drugih razreda, 18 učenika trećih razreda, 25 učenika četvrtih razreda), kojim se spoznalo da većina djece dolazi u školu posjedujući neka iskustva o bajkama, da u razrednoj nastavi pozitivno prihvaćaju bajke te da su im one jedna od omiljenijih književnih vrsta, ali i da se i interes za bajke gubi u skladu s odrastanjem tako da je u četvrtom razredu znatno slabijeg intenziteta. No, ostvarivanje stvaralačko-komunikacijskog odnosa učenika s bajkama može produljiti taj interes i pridonijeti razvijanju osjetljivosti učenika za jezik, vrednote govorenoga jezika i druge medije te aktivno obogatiti njihov rječnik i razviti estetske osjećaje.

U zapadnom dijelu Like, točnije u Gackoj dolini s gradom Otočcem kao središtem, postoji kontinuitet naseljenosti pa su uz suvremene očuvani i stariji toponimski oblici. Predmet proučavanja ovoga rada su štokavski toponimi zabilježeni na katastarskim i šumarskim kartama ili dobiveni iskazima stanovnika navedenoga područja. Daju se etimološke, semantičke i strukturne odrednice toponima (ojkonima, mikrotoponima, hidronima, oronima), koji se povijesno i zemljopisno kontekstualiziraju. Gacka dolina je onomastički zanimljiv teren što potvrđuje bogatstvo i raznolikost prikupljene građe.

Očit je trend povećavanja udjela e-obrazovanja, odnosno učenja na daljinu u obrazovnom procesu. Ovim radom želimo provjeriti empirijske podatke (anketno istraživanje) o stavovima srednjoškolskih i sveučilišnih nastavnika o e-obrazovanju. Poimenice, želimo ispitati kakva su njihova očekivanja od novih tehnologija u obrazovnom procesu, kakvim procjenjuju vlastita predznanja i afinitete prema uporabi tih tehnologija, u kojoj mjeri su svjesni potencijala, odnosno ograničenja takvog pristupa. Nadalje, želimo vidjeti ima li mjesta strahovima te ispitati moguće facete otpora prema uvođenju navedenih tehnologija. S obzirom na širinu primjene e-obrazovanja, ograničit ćemo se u istraživanju na humanističko obrazovanje, poimenice nastavu hrvatskog jezika i književnosti, te filozofiju. Na koncu, naše rezultate ćemo postaviti u kontekst dosadašnjih istraživanja te ponuditi naznake i smjernice za primjenu dobre prakse.

Vrilo je osebujan, sadržajan i slojevit godišnjak, koji je uspio tijekom godina svojega izlaženja postati „Danicom Gacke doline“. Po svojim se karakteristikama može ubrojiti u ona prva tiskana crkvena djela namijenjena najširim slojevima stanovništva isključivo duhovnog, religioznog i katehetskog sadržaja, ali i onim djelima namijenjenim kulturi, obrazovanju i zabavi koja su se u obliku kalendara u Hrvatskoj pojavila u XVI. stoljeću. Skorašnja deseta obljetnica Vrila prigoda je za tumačenje mjesta, uloge i značenja toga godišnjaka, koji svojim kvalitetama prelazi lokalne okvire i postaje zanimljivo štivo i u krajevima u kojima se nije ukorijenio.