Search

U analizi Šegedinova romana Djeca božja polazi se od Milanjina zapažanja da je roman sastavljen od dihotomija, a jedna od izraženijih jest ona između profanog i svetog, tj. Božjeg i đavoljeg. Autorica rada u navedenoj dihotomiji uočava različite elemente koji utječu na značenjsku razinu romana. Prvi od njih jest lik svećenika, koji se u radu uspoređuje s inkvizitorom, a kontrastira s metaforom o svećeniku kao o „dobrom pastiru” onako kako ga se opisuje u Bibliji i važnim dokumentima Kongregacije za kler. U središnjem dijelu rada razmatra se važnost koju za značenje romana imaju teološka pitanja kao što su ona o sudbini životinja i nekrštene djece u kršćanstvu. Šegedinovi stavovi o prvom pitanju uspoređuju se s djelima filozofa Radoslava Tasovca Saidif i Saidifovi učenici, što do sada u kritici nije učinjeno. Pri analizi važnosti sakramentološkog pitanja o sudbini umrle nekrštene djece autorica je konzultirala Dokument o limbu i obrednike sprovoda. U završnom dijelu rada fokus je na glavnom liku dječaku Stakanu koji sebe uspoređuje s đavlom, a figura đavla ide u prilog tezi o prepletanju crkvenih koncepata i usmenih predaja koje u konačnici utječu na iskrivljenu sliku o vjeri u romanu. Uz pomoć dihotomije o Božjem i đavoljem u romanu autor usvaja ateističke stavove koji utječu na njegovu ideju o jezi života, iako Boga i vjeru ne odbacuje u potpunosti., In the analysis of Šegedin’s novel Children of God, the starting point is Milanja’s observation that the novel consists of dichoto­mies, of which one of the more pronounced is that between the profane and the holy, i.e., the godly and the satanic. In that dichotomy, the author of the paper notices various elements which impact the novel’s meaning level. The first is the character of the priest, which is compared to an inquisitor in the novel. The inquisitor is contrasted by the metaphor of the priest as “the good shepherd” as described in the Bible and the most important documents of the Congregation of the Clergy. In the central part of the paper, the author talks about the importance that certain theological issues have for the meaning of the novel, such as those on the fate of animals and unbaptised children in Christianity. Šegedin’s attitudes on the first issue are compared to the works Saidif and Saidif’s Pupils by Radovan Tasovac, a philosopher, something the critics have not done so far. While analysing the importance of the sacramental issue regarding the fate of the unbaptised children who died, the author consulted Document on limbo and various books of rites about funerals. In the final part of the paper, the focus is on the protagonist, the boy Stakan, who compares himself to the devil, and the devil’s figure supports the theory of how church concepts and oral tradition are intertwined. They eventually impact the distorted image of faith in the novel. With the help of the dichotomy between the godly and the satanic in the novel, its author adopts atheistic attitudes which impact his idea on the dread of life, although he does not reject God and faith completely.

Zbornik radova interdisciplinarnog stručno- znanstvenoga skupa o pjesniku Maruliću i epu Judita. Povod je obilježavanje 500 godina od prvotiska Judite, prve autorske knjige na hrvatskom jeziku. Radovi obuhvaćaju područje hrvatskoga jezika, povijesti, arheologije, povijesti umjetnosti i glazbe renesansnoga razdoblja u hrvatskoj kulturi, u Marulićevo vrijeme. Stručni radovi su primjeri dobre prakse u nastavi hrvatskoga jezika, a na predlošku Marulićevih djela koja su u čitankama hrvatskog jezika u nastavi.

Mate Ujević poznat je kao enciklopedist i publicist, ali objavio je i jedno pripovjedno djelo, Mladost Tome Ivića (1928), koje je u kritici doživljeno kao rubni oblik autobiografskog romana u kojem se očituje ambivalentan odnos prema kršćanskom svjetonazoru i katoličkom odgoju. U kritici ga se zbog sličnog svjetonazora dovodilo u vezu s književnim djelom Na raskrsnici autora Ilije Jakovljevića, ali do sada nije uspoređivan s Ivanom Raosom. U ovom radu uspoređuje se kršćanska ideologija koja dominira Ujevićevim pripovjednim djelom i Raosovom trilogijom Vječno žalosni smijeh i to posebno s drugim dijelom trilogije koji je nazvan Žalosni Gospin vrt jer pisac u tom dijelu tematizira školovanje u splitskom sjemeništu. Navodi se kako su sjemenište i ruralno podrijetlo imali utjecaja na jednog i drugog književnika što se odrazilo i na njihova stvaralaštva. U autobiografskoj prozi Ujević predstavlja rubnu pojavu, ali najavljuje puno poznatijeg Raosa.

U prvom dijelu članka autorica iznosi najvažnije teoretske postavke o žanrovskim odrednicama bajki u kojima se posebno ističu načela čudesnog, čarobnog, fantastičnog i nadnaravnog. U prvom poglavlju članka upozorava se na vezu između bajki i fantastike, eksplicira se koncept jezovitog i uspostavlja se veza između gotičke književnosti i bajki. Priče iz davnine ispunjene su likovima iz slavenske mitologije i usmene književnosti, a u središnjem dijelu članka autorica se posebno bavi fantastičnim demonskim likovima kao što su Mokoš, vile Zatočnice, Zmaj Ognjeni, zmija-snaha, Bjesomar, bjesovi, baba Poludnica i djed Neumijka te proučava njihovu funkciju u strukturi bajki. U interpretaciji funkcije navedenih likova naglasak se stavlja na originalnost I. Brlić-Mažuranić, koja element strašnog ublažava vedrim pristupom i posebno kreiranim sekundarnim svijetom u kojem redovito pobjeđuje dobro. U zaključku se ističe posebnost u oblikovanju negativnih fantastičnih demonskih likova u Pričama iz davnine koji upućuju na probleme s kojima se djeca susreću u procesu odrastanja, ali i na domoljublje i kršćansku etiku.

U ovom se radu Koralini pristupa s nekoliko ključnih gledišta. Preispituje se njena pripadnost subverzivnoj fantastici u kojoj se izvrću temeljna vlastita pravila kako bi se stvorio jedinstven sekundarni svijet u kojem se preispituju vrijednosti primarnog svijeta. Ističe se Koralinina pripadnost gotičkoj književnosti koja uključuje motive kao što su sumorna atmosfera, napuštena građevina, tajni prolazi, progonjena junakinja, preuranjeni pokop, duhovi, vampiri, dvojnici, čudovišta. Pisac je priču svjesno utemeljio na psihoanalitičkom pojmu jezovitog koje Freud definira kao posebnu vrstu straha od onoga što je bilo poznato i potisnuto pa se ponovo vratilo. U Koralini se to očituje uz pomoć opisa zastarjele kuće, dvojništva, brisanja granica između mašte i zbilje. Poseban naglasak stavlja se na lik druge majke koja se u ovom radu po prvi put uspoređuje s likovima vampira. Ističe se kako Koralina funkcionira kao intertekstualni labirint u kojem se isprepliću različiti književni tekstovi.

U radu se Šegedinov roman Djeca božja analizira uz pomoć feminističkih teorija koje se referiraju na Freuda i kritički osvrću na patrijarhalni poredak kako bi se ustanovio način na koji se rod realizira u narativnoj strukturi tog egzistencijalističkog romana. Rad se oslanja na teoriju Kate Millet prema kojoj se patrijarhat temelji, između ostalog, na ideološkim, biološkim, sociološkim i religijskim kategorijama koje se analiziraju u navedenom romanu na primjeru muško- ženskih odnosa među likovima. Cilj je ovog rada pokazati kako se u Šegedinovu romanu preispitivanje svrhe čovjekova postojanja u dehumaniziranom svijetu obilježenom ratom, ostvaruje i uz pomoć prikaza ambivalentnih odnosa unutar obitelji.

U radu se analiziraju ambivalentne scene mediteranskog otočkog teatra prosjačenja, groteske i lakrdije u Šegedinovu egzistencijalističkom romanu Djeca Božja. Naglašava se kako u većini tih prizora dominiraju ženski likovi kao što su Musinica, Čintra, Marcela i Burićeta koje svojim predstavama osporavaju vlast . Metodički se rad oslanja na teoriju karnevalizirane književnosti ruskog toeretičara Mihaila Bahtina onako kako ju on obrazlaže u djelima Problemi poetike Dostojevskog i Stvaralaštvo Franosa Rablea i narodna kultura srednjeg veka i renesanse. Iz Bahtinove terminologije izdvaja se pojam menipejske satire jer upravo taj oblik, karakterističan po potrebi za odgovorom na ključna filozofska pitanja, po izazivanju incidenata, po kršenju kodificiranog ponašanja i po grubom naturalizmu, odgovara postupcima koji se koriste u romanu Djeca božja. Smjehovna kultura u tom romanu postiže se i čestom upotrebom psovki i pogrdnih riječi koje pridonose stvaranju slobodne karnevalske atmosfere. Od motiva iz Rabelaisova djela analiziraju se slike tijela, jedenja, pijenja i spolnog života koje se realiziraju u hipertrofiziranom obliku. Posebno se ističu prizori u kojima muški likovi izražavaju gađenje nad dijelovima ženskog tijela. Estetika groteske u Djeci božjoj postiže se uz pomoć ironiziranja izobličene stvarnosti pogođene Prvim svjetskim ratom. Karnevaleskni elementi i estetika groteske podrivaju institucionalnu ideologiju u skladu s antimimetičkim egzistencijalističkim impulsom pa se zaključuje kako se radi o polifonijskom romanu koji sadrži društveno-kritičku komponentu.

U Nadbiskupijskom arhivu u Splitu nalaze se tri dokumenta iz 1833 koji razmatraju slučajeve vampirizma ; u prvom se vlada obraća biskupskom ordinarijatu u Splitu sa zahtjevom da uklone takve ostatke praznovjerja te traže izvješće od šest župa u kojem se ima napisati u kojoj mjeri je praznovjerje prisutno u župama, a onda tadašnji biskup Pavao Klement Miošić od tih župa traži isto, u drugom dokumentu nalazi se odgovor trogirskog provikarijata, a u trećem je odgovor makarskog prezbitera. U prilozima ovom članku po prvi put se donose skenirane slike originalnih dokumenata kao i njihov prijevod na hrvatski jezik. Navode se najpoznatiji slučajevi vampira na domaćim i stranim prostorima, a onda se tri dokumenta detaljno analiziraju kako bi se utvrdio njihov utjecaj na najpoznatije opise vampira u književnosti koji su evoluirali od neuglednih seljana do modernih pop zvijezda i zavodnika koji su metafore za glavne društvene i političke probleme.

U prvom dijelu članka autorica donosi najvažnije podatke o dominikancima koji su u hrvatskoj prve samostane osnovali u 13. st. Jedan od njihovih članova bio je Frano Baldić koji je u 19. st. vršio službe u šibenskom, trogirskom, čiovskom i splitskom samostanu, gdje se čuva njegova pisana ostavština u kojoj su i rukopisi tridesetak propovijedi čiji se naslovi navode u radu. Autorica u središnjem dijelu članka analizira odabrane propovijedi s književno-stilističkog aspekta kako bi pokazala da se Baldić, kao vrstan govornik, premda nije imao književne aspiracije, svojim fantastičnim prizorima i pjesničkim opisima približio estetski vrijednoj književnosti. Analiza ukazuje na to kako se u njegovim propovijedima nalazi čitav niz retoričkih i pjesničkih figura koje su bliske baroknoj poetici.

Oslanjajući se na tekst Nikole Batušića s Trećeg programa hrvatskog radija iz 1993. pod naslovom Tri hrvatska dramska Kolumba, autorica pokušava interpretirati četiri hrvatska dramska teksta koji za glavni lik imaju istraživača Kristofora Kolumba. Radi se o dijaloškoj pjesmi Junija Palmotića napisanoj oko 1630. pod nazivom Kolombo, o drami Miroslava Krleže iz 1918. pod nazivom Kristofor Kolumbo i o drami Nedjeljka Fabrija iz 1968. pod nazivom Admiral Kristof Kolumbo. Nakon toga i Slobodan Šnajder napisao je kratku dramu Dijalektički Anticolumbus u kojoj se izravno referira na Krležu. Ta četiri teksta na različit način prikazuju u književnosti omiljeni lik proslavljenog istraživača čije je putovanje u Novi svijet prepuno simbolike. Uz brojne svjetske pisce kao što su Lope de Vega ili Salman Rushdie i hrvatski su se pisci uvijek nanovo interesirali za čovjeka čije je putovanje donijelo novosti u geografskom i povijesnom smislu. Autorica analizirajući drame otkriva na koji je način taj lik prezentiran u hrvatskoj književnosti te otkriva simbole koji uz njegov lik vežu hrvatski pisci od starije do novije književnosti.

Polazeći od imagoloških stajališta i pojmova kao što su image i mirage te od tvrdnje imagologa Manfreda S. Fischera da je naše stajalište o Americi više određeno našim slikama Amerike, a manje njenom stvarnošću, autorica pokušava otkriti kako su i zašto hrvatski dramatičari u likovima Amerikanaca projicirali svoje predodžbe o Americi. Nakon Kolumbova otkrića Amerike mnoge je dramatičare, romanopisce i pjesnike fascinirala ličnost Kristofora Kolumba te čudesna zemlja mogućnosti i utopije koju je on otkrio. Poslije te fascinacije u književnosti su svoje mjesto pronašli i likovi Amerikanaca. Pod pojmom Amerikanac autorica u skladu s rječničkim definicjama podrazumijeva i stanovnike američkog kontinenta i to najčešće njegova sjevernog dijela, ali i Hrvate koji su iz svoje zemlje otišli u jednu od Amerika te na taj način postali Amerikancima. Autoricu posebno zanima funkcioniranje i značaj ovakvih likova u drami Milana Begovića znakovita naslova Amerikanska jahta u splitskoj luci, dramama Miroslava Krleže, drami Ivana Raosa i farsi Tomislava Bakarića.

U ovom radu analiziraju se i interpretiraju gotički motivi u hrvatskoj književnosti na izabranim reprezentativnim tekstovima autora iz različitih književnih razdoblja kako bi se odredio njihov značaj, kako bi ih se usporedilo s istima u svjetskoj književnosti i utvrdilo zašto se u hrvatskoj književnosti nije razvila gotička književnost. U uvodnom dijelu rada objašnjen je cilj istraživanja, znanstveni doprinos kao i metode i pristupi koji se koriste u analizi i izvođenju zaključaka. Rad je podijeljen na dva velika poglavlja od kojih se prvo odnosi na klasifikaciju gotičkih motiva i razvoj strane gotičke književnosti, a drugo poglavlje na analiziranje tih istih motiva, koncepata i pojmova u hrvatskoj književnosti na odabranim tekstovima. Na početku prvog poglavlja donosi se pregled različitih značenja koja pridjevi 'gotski' i 'gotički' imaju u hrvatskim rječničkim natuknicama, priručnicima iz književnosti i povijestima književnosti. Nakon toga iznose se ključni teorijski koncepti kao što su uzvišeno, jezovito, strava i užas, izvori i oblici gotičke književnosti koristeći ključne teorijske radove kakvi su oni od D. Varme, C. Spooner, E. McEvoy, D. Puntera, F. Bottinga, E. Camerona i drugih. Naglašavaju se različiti pristupi fenomenu gotičke književnosti koji jedni smatraju isključivo (pod)žanrom ili pravcem koji se od sredine 18. st. javlja u engleskoj književnosti i odnosi se na tekstove nastale između 1764. i 1820., a drugi ga smatraju cikličkim žanrom i stilom koji se javlja u različitim književnim razdobljima. Gotički motivi poput sumorne atmosfere, napuštenih dvoraca, tajnih prolaza, progonjenih junakinja, dvojništva i čudovišta analiziraju se na tekstovima autora kao što su H. Walpole, A. Radcliffe, M. Lewis, C. R. Maturin, M. Shelley, J. Polidori, B. Stoker, A. Rice. Središnji dio istraživanja temelji se na književnopovijesnom pregledu gotičkih motiva u hrvatskoj književnosti na korpusu R. Jorgovanića, K. Š. Gjalskog, A. G. Matoša, M. J. Zagorke, F. Galovića, U. Donadinija, G. Tribusona, B. Perića i R. Naprte. Komparativna analiza korpusa ima svrhu ukazati na to da se gotički motivi javljaju u razdoblju romantizma, realizma, moderne i u suvremenoj književnosti, dok se gotički žanr ne razvija zbog specifičnih kulturno-povijesnih okolnosti.

U radu pod naslovom Lik zlog svećenika u romanu Tajna krvavog mosta motiv zlog svećenika promatra se s aspekta gotičkog naslijeđa u prozi, prije svega romana. Polazeći od tumačenja termina gotsko/gotičko i kratkog pregleda razvoja gotičkog žanra, autorice analiziraju prežitak gotičkih motiva i načina na koji su oni inkorporirani u roman Tajna krvavog mosta te se naposljetku usredotočuju na motiv zlog svećenika koji se često javlja u gotičkim romanima.

Hrvatski narod od davne prošlosti, pa i tijekom bivanja dijelom Jugoslavije, teži za očuvanjem svoje kulture. Kultura je svakoj zemlji od velike važnosti jer njome stvara svoj identitet kojim će se prepoznati u svijetu. U očuvanju hrvatske kulture i stvaranju identiteta od velike važnosti može biti i hrvatska književnost. Prema nekim istraživanjima najznačajnija su hrvatska književna imena August Šenoa, Antun Gustav Matoš, Ivana Brlić-Mažuranić, Miroslav Krleža te Ivo Andrić. Školovanjem djeca stječu književno znanje, književnu kulturu i književni identitet. Pomažu im čitanke koje su namijenjene književnom odgoju i obrazovanju u školi. Analiziranjem čitanaka i iz razdoblja od 1991. do 2021. godine za prvi, drugi, treći i četvrti razred utvrđeno je koliko Hrvati posredstvom književnosti teže očuvanju vlastite kulture i identiteta. Analiza čitanaka i udžbenika za početne razrede osnovne škole pokazuje kako hrvatske obrazovne politike pokušavaju objediniti nacionalne i globalne kulturne vrednote, ali i kako ta nastojanja nisu uvijek u potpunosti jasno definirana te da nema uvijek jasne slike o onome što se želi stvoriti., The Croatian people have, since the ancient past, even during their time of being part of Yugoslavia, strived to preserve their culture. Culture is of great importance to every country, as it creates its identity by which it will be recognized in the world. In preserving Croatian culture and creating an identity of great importance, Croatian literature can be of great importance. According to research, the most important Croatian literary names are August Šenoa, Antun Gustav Matoš, Ivana Brlić-Mažuranić, Miroslav Krleža and Ivo Andrić. Through education, children acquire literary knowledge, literary culture and literary identity. As help in achieving that goal, they read books intended for literary upbringing and education at school. By analyzing textbooks from the period from 1991 to 2021 for the first, second, third and fourth grades, it was determined how much Croats strive to preserve their culture and identity through literature.The analysis of textbooks and reading books for the first grades of elementary school shows that Croatian educational policies try to unify national and global cultural value, but also that these efforts are not always completely clearly defined and that there is not always a clear picture of what is being created.

Stilistika je filološka disciplina kojoj je predmet proučavanja i jezični i književni stil, a vernakularna je stilistika grana stilistike koja se bavi tekstovima koji nisu pisani na standardu. Vernakular je po definiciji lokalni ili regionalni govor, govor grada, regije i slične zajednice. Drama je tekst namijenjen glumačkoj izvedbi pred publikom. Može se reći da je proučavanje dramskih tekstova u okviru stilistike zanemareno. U stilističkoj analizi dramskog teksta od posebnog su značaja deiktička artikulacija jezika, komunikacija koja može biti jednorazinska i višerazinska, tipovi jezika, monolozi, dijalozi, izmjena turnusa, jezične funkcije, pragmatički aspekti s posebnim naglaskom na Griceova načela, didaskalije, pauza i šutnja u tekstu te govorna karakterizacija likova. Splitsko kazalište, održavanjem predstava na splitskom govoru, čuva to kulturno nematerijalno dobro. Među ostalim predstavama na splitskoj čakavštini pojavljuju se i predstave Ol'smo za jedan dan i Smij i suze starega Splita koje su stilistički analizirane u ovom radu., Stylistics is a philological discipline that studies both language and literary style, while vernacular stylistics is a branch of stylistics that deals with texts that are not written in a standard way. By definition, vernacular is the local or regional speech, the speech of a city, region and similar community. A drama is a text intended to be performed by an actor in front of an audience. It seems that the study of dramatic texts within the framework of stylistics has been neglected. The deictic articulation of the language, communication which can be single-level and multi-level, types of language, monologues, dialogues, change of turns, language functions, pragmatic aspects with a special emphasis on Grice's principles, didaskalia, pause, silence and speech characterization are of great importance in the stylistic analysis of the dramatic text. Split theater preserves this cultural intangible asset by staging plays in speech of Split. Among other plays in the Split Chakavian language, there are also the plays Ol'smo za jedan dan and Smij i suze starega Split, which are stylistically analyzed in this paper.

Ivana Brlić-Mažuranić jedna je od istaknutijih autora, ako ne i najistaknutija, autora hrvatske dječje književnosti. Unatoč vanjskim utjecajima patrijarhata, u kontekstu ženskih uloga u zbirci Priče iz davnine vidljiva je interna borba s naučenim i onim čime osjeća da je pravilno. Već je uvriježena i opće-priznata formulacija bajke takva da marginalizira žensku uloga i kao takvu se objektivizira, a u radu se raspravlja o izvorima i teorijama takvoga načina formuliranja dječje književnosti. U radu će se povezivati mitološko podrijetlo s objektiviziranjem i negativnom prikazom žena, a najviše će se povezati s ruskom mitologijom, konkretno s ruskim autorom Afansjevim. Pisat će se o rodu općenito, ali i u kontekstu rodnih uloga koje su zastupljene u bajkama. Nakon općenitoga prikaza žena u bajkama i objašnjavanja odakle potječe negativan stav prema ženama u povijesti, svaka bajka iz zbirke Priče iz davnine obradit će se po upravo po rodnim ulogama koje opisuje. Kostur bajki prikazat će se u kontekstu ambivalencije ženskih likova i autoričine unutarnje borbe s nametnutim patrijarhatom., Ivana Brlić-Mažuranić is one of the most prominent, if not the most prominent, author of Croatian children's literature. Despite the external influences of patriarchy, in the context of women's roles in the collection Tales from the Long Ago, an internal struggle with what has been learned and what is felt to be correct is visible. The wording of the fairy tale is already established and generally recognized as such that it marginalizes the female role and is objectified as such, and the paper discusses the sources and theories of such a way of formulating children's literature. In the paper, the mythological origin will be connected with the objectification and negative portrayal of women, and it will be mostly connected with Russian mythology, specifically with the Russian author Afansyev. It will be written about gender in general, but also in the context of gender roles that are represented in fairy tales. After a general presentation of women in fairy tales and an explanation of where the negative attitude towards women in history originates, each fairy tale from the collection Tales from the Long Ago will be treated precisely according to the gender roles it describes. The skeleton of the fairy tales will be presented in the context of the ambivalence of the female characters and the author's internal struggle with the imposed patriarchy.

U ovom radu analiziraju se filozofija i motivacija u romanu Zločin i kazna Fjodora Mihajloviča Dostojevskog. Razmatrajući odnos Dostojevskog prema filozofskim pravcima njegova vremena, ukazuje se na specifičnost poimanja slobode kod ovog autora. Iako ga je uvriježeno promatrati kroz prizmu njegova afirmativnog odnosa prema pravoslavnoj vjeri, pritom uzimajući u obzir stavove prema socijalizmu, Rimokatoličkoj crkvi i Zapadu, odnos prema Nietzscheu također je važan za razumijevanje njegova djela. Uspoređujući rad Dostojevskog i Nietzschea, dva velika imena svog vremena, postaje očito da je Dostojevski, iako je imao oprečne stavove, bio fasciniran idejom o nadčovjeku koja se tematizira u njegovu romanu Zločin i kazna, u sklopu filozofske motivacije glavnog lika. Na tu raspravu nadovezuje se prikaz slobode kod Dostojevskog. Primjerima iz romana ukazuje se na načine na koje sloboda utječe na pojedine likove. Analizom triju najvažnijih sporednih likova u romanu: Porfirija, Svidrigajlova i Sonje, razotkriva se psihološki i filozofski put koji je Raskoljnikov morao prijeći da bi došao do vlastitog spasenja., This paper analyzes the philosophy and motivation in the novel Crime and Punishment by Fyodor Mikhailovich Dostoevsky. Dostoevsky's relationship with the philosophical directions of his time points to the specific idea of freedom in his thinking. Although it is customary to study Dostoevsky in relation to his affirmative views of the Orthodox church, along with his views on socialism, the Catholic church and the West, his relationship with Nietzsche is also imporant in order to better understand his works. By comparing the works of Dostoevsky and Nietzsche, two great names of their time, it's clear that Dostoevsky, although of opposing views, finds Nietzsche's idea of the Superman fascinating and uses it as the main character's philosophical motivation in his novel Crime and Punishment. This idea resonates with Dostoevsky's views on freedom. This paper shows, through examples from the novel, how freedom affects certain characters. By analyzing the three most important side characters in the novel: Porfiriy, Svidrigailov and Sonya, the paper points to the psychological and philosophical path that Raskolnikov must take in order to obtain his salvation.

Ovaj završni rad bavi se analizom dviju drama Augusta Strindberga: Otac i Gospođica Julija, s posebnim naglaskom na razradu obiteljske problematike. August Strindberg švedski je književnik koji je slavu, u prvom redu, stekao naturalističkim dramama među kojima su najpoznatije upravo ove dvije drame. Književni pravac nazvan naturalizam odlikuje se izravnim oslanjanjem na iskustvo i prirodne znanosti te gradi likove koji su motivirani urođenim i nasljeđenim strastima i nagonima. Cilj je ovog rada izdvojiti takve osobine iz Strindbergovih likova i prikazati ih u kontekstu obiteljske drame. Prvi dio rada posvećen je teorijskom izučavanju Strindbergova života i stvaralaštva te poetike naturalizma, osobito u dramskom stvaralaštvu, dok se Otac i Gospođica Julija obrađuju u drugom dijelu rada., This thesis deals with the analysis of two dramatic works of August Strindberg: ‘The Father’ and ‘Miss Julie’, with special emphasis on the family issues. August Strindberg was a Swedish author who became famous primarily by writing naturalistic playwrights among which the best known are exactly the two aforementioned. Literary approach known as naturalism is distinguished by leaning on direct experience and epistemology as well as natural science while forming characters with innate and inherited passions and drives. Aim of this thesis is to extrapolate such characteristics of Strindberg’s characters and contextualize them in his familial playwrights. First part of thesis is focused on the theoretical examination of Strindberg’s life and work as well as the poetics of naturalism with special emphasis in his playwrights, while ‘The Father’ and ‘Miss Julie’ are analyzed in the second part of the thesis.

Tradicijska kulturna baština skup je tradicija, dobara i običaja u povijesti nekog naroda. Prenosi se s koljena na koljeno te se na taj način čuva od zaborava. U ovom radu izložen je samo dio kulturnog nasljedstva Cetinskoga kraja s posebnim naglaskom na predaje i vjersku liriku. Zabilježene su lokalne posebnosti karakteristične za Sinj i Cetinski kraj koje su neprocjenjive vrijednosti za sve naraštaje. Najčešće je sačuvan samo verbalni dio usmene izvedbe kojom su članovi zajednice izražavali svoj socijalni i kulturni identitet prema drugima. Kako su se godinama mijenjali kultura i način života, tako su se mijenjali i usmeni oblici. Potrebno je njegovati narodnu nematerijalnu kulturnu baštinu koju su stoljećima stvarali naši preci. Iz nje se mogu iščitati mnoge poruke i pouke te je treba poznavati i iz nje učiti. Običaji su temelj narodne kulture i upravo se u njima najjasnije ocrtava karakter i individualnost jednog naroda., Traditional cultural heritage is a set of traditions, goods and customs in the history of a nation. It is passed down from generation to generation and, just like that, is kept from being forgotten. In this paper, only a fraction of the cultural heritage of the Cetina region is presented, with special emphasis on oral traditions and religious poems. The paper also showcases some recordings regarding the local specialties typical for Sinj and the Cetina region, which are of inestimable value for all generations. Most often, only the verbal part of the oral performance is preserved, by which the members of the community expressed their social and cultural identity towards others. As the culture, as well as the way of life, changed over the years, so did the oral forms. It is necessary to nurture the intangible cultural heritage, which was being created for centuries by our ancestors. Many messages and lessons can be read from it, and it should be known and learned from. Customs are the basis of each national culture, and it is precisely in them that the character and individuality of a nation is most clearly outlined.

Usmena je književnost najstariji oblik književnosti kakvu danas poznajemo. Narodne predaje i legende najvažnije su vrste usmene književnosti. Za predaju je karakteristično da se u njezin sadržaj ne mora vjerovati, dok se u sadržaj legende vjeruje i zato ima veliku važnost među pukom. Predaje se u književnosti klasificiraju na: povijesne, etiološke, eshatološke, mitske (mitološke), demonske (demonološke) i pričanja iz života. Za svaku od njih vezane su različite priče koje su se u narodu prenosile sa generacije na generaciju. Sadržaj legendi uglavnom govori o životima svetaca i mučenika, njihovoj smrti i čudesima koje su činili za života. U ovom je radu na poseban način obrađena legenda o dolasku čudotvorne slike Gospe Sinjske iz Rame u Sinj. Sliku su da bi je spasili ramski franjevci bježeći od opasne osmanlijske vojske prenijeli iz samostana na Šćitu u Sinj. Ta je legenda najvažnija legenda za cijeli puk Cetinske krajine, a Gospina je slika najdragocjenije što imaju., Oral literature is the oldest form of literature as we know it today. Folk tales and legends are the most important types of oral literature. The common people choose whether to believe in the content of a folk tale, while the content of a legend is utterly believed in and therefore has great importance among the common people. In literature, folk tales are classified into: historical, etiological, eschatological, mythical (mythological), demonic (demonological) and stories from life. Different stories, which have been passed down from generation to generation, are related to each of the above. The content of the legends mainly talks about the lives of saints and martyrs, their death, and the miracles they performed during their lifetime. In this work, the legend about the arrival of the miraculous image of Our Lady of Sinj from Rama to Sinj, is treated in a special way. The image was transferred from the monastery on Šćit to Sinj, in order to be saved by the Franciscans of Rama fleeing from the dangerous Ottoman army. This legend is the most important legend for the common people of Cetinska krajina, and the image of Our Lady is the most precious thing they have.

Hrvatski redatelj i scenarist Obrad Gluščević (1913 – 1980) rodio se u Metkoviću. Četiri desetljeća prošlo je od njegove smrti, a njegova ostavština i značaj za razvoj niza televizijskih formata na hrvatskome jeziku danas traži temeljit opis i vrednovanje. U hrvatskome se (tada jugoslavenskome) javnome prostoru Gluščević pojavljuje u drugoj polovici šezdesetih godina prošloga stoljeća kroz: (1) dokumentarni filmski diskurs (Ljudi s Neretve, 1966) i (2) TV komedije izražena mediteranskoga senzibiliteta (Lito vilovito, 1964; Čovik od svita, 1965 i Goli čovik, 1968). Status jednoga od najvećih redatelja i scenarista dobit će za format televizijske igrane serije za djecu. Naime, početkom sedamdesetih prošloga stoljeća nastaju njegovi najpoznatiji filmski i TV uratci: film Vuk samotnjak (1972), serija Kapetan Mikula Mali (1974) i njegov možda najpoznatiji uradak – TV serija za djecu Jelenko (1980). U radu će se predstaviti Gluščevićevo stvaralaštvo kroz razvojni koncept televizijskoga formata igrane serije za djecu, a kao vrijedan doprinos kulturnoj i jezičnoj baštini hrvatskoga naroda u ne baš povoljnim društveno-političkim vremenima, onima od sredine šezdesetih do početka osamdesetih prošloga stoljeća., Croatian director and screenwriter Obrad Gluščević (1913 – 1980) was born in Metković. Four decades have passed since his death, and his legacy and significance, for the development of a number of television formats in the Croatian language, require a thorough description and evaluation. Gluščević appeared in the Croatian (then Yugoslav) public space in the second half of the 1960s through: (1) documentary film discourse (Ljudi s Neretve, 1966) and (2) TV comedies with a pronounced Mediterranean sensibility (Lito vilovito, 1964; Čovik od svita, 1965 i Goli čovik, 1968). Gluščević received the status of one of the greatest directors and screenwriters for the format of a feature series for children. Namely, at the beginning of the seventies of the last century, his most famous film and TV works were created: the film Vuk samotnjak (1972), the series Kapetan Mikula Mali (1974) and perhaps his most famous work - the TV seriesfor children Jelenko (1980). This paper will present Gluščević's work through the development concept of the television format of the drama series for children as a valuable contribution to the cultural and linguistic heritage of the Croatian people in not very favorable socio-politicaltimes, those from the mid-1960sto the beginning of the 1980s.

Tradicijska kulturna baština proučava se u svojoj općoj važnosti s posebnim osvrtom na bitnu ulogu u izgradnji, shvaćanju i očuvanja identiteta uopće te identiteta hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Također, promatra se ideja tradicije kao aktivne, svrhovite i pozitivne činiteljice u složenom kulturološkom ozračju Bosne i Hercegovine, gdje se njezina služba pomjera iz pasivnog registra prošlosti u budućnost ove zemlje. Stoga se u radu identitet Hrvata u Bosni i Hercegovini, kao sjedinjen s Republikom Hrvatskom, a utjelovljen u samu Bosnu i Hercegovinu, razumijeva upravo kroz njihovu tisućljetnu tradiciju, a poglavito predstavljenu kroz crkveno-pučku baštinu koja podrazumijeva godišnje običaje izvođene i ponavljane na određene blagdane i spomendane. Naime, među hrvatskim narodom u Bosni i Hercegovini posebno je izražena povezanost puka i Crkve, pa samim time i isprepletenost pučkih i vjerskih običaja koji zajedno čine hrvatsko-katolički identitet. Običaji, obredi i ophodi sagledani su kroz svoje apotropejske, panspermijske, socijalne, estetske i druge funkcije, ali specifično i kroz doživljaje ljudi koji su te običaje živjeli ili ih žive i danas. Zato se u radu koriste i izvorni iskazi kazivača prikupljeni na terenu u razdoblju od 2016. do 2022. godine, a sve s ciljem da se tradicijska kulturna baština kao identitetski okvir Hrvata u Bosni i Hercegovini shvati u svom cjelokupnom kontekstu., The traditional cultural heritage has been studied in its all-around importance with a specific focus on the important role of building, understanding and preservation of identity in general and for the Croatian inhabitants in Bosnia and Herzegovina as well. Furthermore, the idea of tradition as an active, purposeful and positive force in the complex cultural environment of Bosnia and Herzegovina, where its role as a passive history register is propelled into the future of this country, is observed. Thus, in this work, the identity of Croatians in Bosnia and Herzegovina, as united with the Republic of Croatia, and imbodied in Bosnia and Herzegovina itself, is understood exactly through their millenia-long tradition and especially represented through the church-folk heritage, which implies every year traditions exercised and repeated on certain holidays and memorial days. As a matter of fact, among Croatian folk in Bosnia and Herzegovina, the connection between the folk and the church is especially significant, and by that itself, the church and folk traditions are intertwined, which together create the CroatianCatholic identity. Customs, rites and rituals are looked at through their apotropaic, panspermic, social, esthetic and other functions, but also specifically through the experience of persons who have lived and live those traditions to this day. For that reason, the original statements of the storytellers collected on the field between 2016 and 2022 are used, all to fully grasp and understand the traditional cultural heritage of Croatians as the identity frame in Bosnia and Herzegovina.

U ovome se diplomskome radu nudi književna analiza odabranih terapeutskih priča autora Susan Perrow, Gerlinde Ortner, Petre Kapović Vidmar i Maura Lacovicha. Terapeutske su priče relativno neistraženo područje dječje književnosti i ne mogu se striktno svrstati u jednu književnu vrstu. Terapeutske priče predstavljaju priče koje djeci i odraslima pomažu u rješavanju i/ili ublažavanju njihovih emocionalnih problema. Zbog svoje su simbolike i tematike pogodne za obrađivanje u nastavi primarnog odgoja i obrazovanja, a odnose se na niz problema u ponašanju djece kao što su lijenost, neobzirnost i nepoštivanje. Cilj je ovoga diplomskoga rada u književnoj analizi terapeutskih priča prikazati obilježja bajke i priče koja se pojavljuju u odabranim terapeutskim pričama. Osim obilježja bajke i priče, analiza će terapeutskih priča sadržavati opis likova, fabule i metafore, a s naglaskom na njihovoj upotrebi u razrednoj nastavi., This paper offers a literary analysis of selected therapeutic stories by Susan Perrow, Gerlinda Ortner, Petra Kapović Vidmar and Mauro Lacovich. Therapeutic stories are a relatively unexplored area of children's literature and can not be strictly classified into one literary genre. Therapeutic stories are stories that help children and adults solve and/or alleviate their emotional problems. Due to their symbolism and themes, they are suitable for treatment in primary school education. Therapeutic stories relate to a number of problems in children's behavior such as laziness, carelessness and disrespect. The aim of this paper is to show the characteristics of fairy tales and stories contained in selected therapeutic stories. In addition to the characteristics of fairy tales and stories, the analysis of therapeutic stories will include a description of characters, fables and metaphors, with an emphasis on their use in class teaching.

Komunikacija je dio ljudske svakodnevnice i komunicirati se može na različite načine. Jedan od načina je i verbalno izražavanje, odnosno govorni izričaj pojedinaca. Za razumijevanje govornog izričaja pojedinca važno je poznavati segmente o kojima ovisi. Govor je spoj glasa i teksta kojima osoba izražava svoje misli i osjećaje. Uspješnost takvog izražavanja ovisi o elementima kao što su govorna fluentnost i komunikacijska kompetencija čije znanje i razvoj doprinosi tečnijem i razumljivijem govornom izričaju. Provođenjem istraživanja gdje je mjerni instrument bio intervju, ustanovili smo koje su karakteristike govornog izričaja kod učenika četvrtih razreda osnovnih škola. Analiza rezultata je pokazala kako se učenici koriste strategijom ponavljanja, ne pokazuju sklonost obogaćivanju svog vokabulara služeći se uglavnom jednostavnijim rečenicama te nemaju sklonost korištenja sofisticiranijeg vokabulara. Važno je uočiti nedostatke govornog izričaja kod učenika 4. razreda kako bi se moglo utjecati na njegovo poboljšanje pri čemu je najveća odgovornost na učiteljima. Nastavnici prvenstveno moraju paziti i raditi na vlastitom govornom izričaju kako bi time utjecali i na govorni izričaj svojih učenika. Osim toga, trebaju se posvetiti najčešćim nedostacima govornog izričaja učenika te prema njima prilagoditi metode učenja i rada tijekom školskog sata, na primjer više vremena posvetiti usmenim izlaganjima i slično, Communication is part of human everyday life and people can communicate in different ways. One of the ways is verbal communication. To understand the speech expression of an individual, it is important to know the segments on which it depends. Speech is a combination of voice and text, a way a person can expresses their thoughts and feelings. The success of such expression depends on elements such as speech fluency and communication competence, the knowledge and development of which contributes to a more fluent and comprehensible speech expression. By conducting research where the measuring instrument was an interview, we established the characteristics of speech expression in fourth-grade elementary school students. The analysis of the results showed that the students use the repetition, do not show a tendency to enrich their vocabulary and mostly use simpler sentences, and do not have a tendency to use sophisticated vocabulary nor more complex syntax in accordance with their age. It is important to notice the loops of spoken expression in fourth graders in order to influence it's improvement, where the greatest responsibility is on teachers. Teachers must pay attention and work on their own speech expression in order to influence the speech expression of their students. In addition, they should pay attention to the most common shortcomings of students' oral expression and adapt the methods of learning and work during the school hour according to them, for example devoting more time to oral presentations etc.

Učenik se koristi govorom u svakodnevnim situacijama, no njegov je govor često opterećen disfluentnostima. Učenik bi trebao težiti fluentnom govoru u kojemu mu mogu pomoći učitelji korištenjem ispravno odabranih udžbenika i čitanaka. Ovim radom nastojala se potaknuti svijest o fluentnome govoru koji nije dovoljno istražen i definiran. Zato je cilj ovoga rada bio istražiti kako udžbenici i čitanke u razrednoj nastavi vode računa o svijesti fluentnoga govora. S tom svrhom provedena je analiza na dvjema vježbenicama, šest udžbenika i osam čitanaka Hrvatskoga jezika. Zaključujemo da se u udžbenicima i čitankama sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća manje vodilo računa o komunikacijskoj kompetenciji i fluentnome govoru kao njezinoj važnoj sastavnici, nego u novijim i suvremenijim udžbenicima., The student uses speech in everyday situations, but his speech is often burdened with disfluencies. The student should strive for fluent speech, which can be helped by Teacher and properly selected textbooks and class reading books. This work sought to raise awareness of fluent speech, which has not been sufficiently researched and defined. That's why the goal of this work was to investigate how textbooks and reading books of class classes take into account the awareness of communication competence and fluent speech. For this purpose, an analysis was carried out on two exercise books, six textbooks and eight reading books of the Croatian language. We conclude that in the textbooks and reading books of the seventies and eighties of the 20th century, less attention was paid to communicative competence and fluent speech as its important component, than in newer and more modern textbooks.

U radu je prikazana kulturna antropologija Sinja i okolice kroz povijesni aspekt, kulturu i običaje te svakodnevni život. U prvom dijelu rada predstavljena je bogata povijest Cetinske krajine i arheološka nalazišta koja svjedoče o njoj. U nastavku se može upoznati s prehranom, izgledom kuća, zabavama i načinom života ljudi te crkveno-pučkom baštinom ovoga kraja. Nakon toga slijedi prikaz fenomena koji su oživjeli kulturni život Sinja, a radi se o Gradskoj glazbi Sinj, otvaranju olimpijskog bazena, sinjskoj ferati, narodnoj drami i igrama te folkloru i narodnim plesovima. Naposljetku, detaljno su prikazane pojedinosti vezane uz najveći simbol Sinja koji je ujedno i simbol stradanja, junaštva i odanosti, a to je viteška igra Alka. Ova igra postala je dijelom identiteta naroda koji ju je uspio sačuvati stoljećima do današnjih dana unatoč svim promjenama u društvu. U radu su navedene i priče kazivača iz Cetinskog kraja koji su pričali iz vlastitog iskustva ili usmenom predajom te na taj način pridonijeli upotpunjenju povijesnih činjenica i zapisa., This paper presents the cultural anthropology of the town Sinj and surrounding places through the historical aspect, culture, customs and everyday life. The first part of the paper presents the rich history of the Cetina region and archaeological sites corresponding with its history. It is followed by a description of the dietary habits, houses, entertainment and lifestyle of the Cetina region inhabitants, as well as their religious and folk heritage. The phenomena which revived the cultural life of Sinj, such as Gradska glazba Sinj, the opening of the Olympic swimming pool, Sinj ferrata, folk drama, games and dances are also mentioned in the paper. Lastly, Sinjska Alka, the greatest symbol of Sinj which is also a symbol of suffering, heroism and loyalty is presented in great detail. This Croatian knight game has become part of the identity of the people who have managed to preserve it for centuries to this day, despite all the changes in society. This paper also lists the stories of the narrators from the Cetina region who complemented the historical facts and records.

U radu se utemeljenome na prethodno provedenome terenskome istraživanju (siječanj – lipanj 2022. godine) predstavlja srednjodalmatinska Župa Čvrljevo. Posebitost se promatranoga prostora ogleda u tomu što Župa danas povezuje dva dijela nemorskoga dijela srednje Dalmacije. U njezinu je sastavu nekoliko mjesta koja se administrativno vezuju uz Šibensku županiju (Čvrljevo, Utore Gornje i Vinovo Gornje) i nekoliko uz Splitsko-dalmatinsku županiju (Kladnjice i Divojevići). Sva ta mjesta (Čvrljevo, Utore Gornje, Vinovo Gornje, Kladnjice i Divojevići) uključena su u opise u ovome radu, a poveznica im je danas pripadnost zajedničkoj Župi. Rad je usmjeren na predstavljanje prikupljenih najprije jezičnih, potom i kulturoloških podataka. U prvome se dijelu predstavlja jezik čvrljevskoga kraja i njegove posebitosti s posebnim naglaskom na onomastiku, a u drugome se predstavlja kultura i kulturna baština prvenstveno povezna uz religijske obrede. Kako je ovaj vrlo zanimljiv povijesni i kulturni prostor zadnjih desetljeća doživio drastičan pad stanovništva i neznatan je danas broj autohtonih govornika, jedan je od glavnih ciljeva rada prikazati dva najvidljivija razlikovna markera u odnosu na susjedne srednjodalmatinske nemorske prostore, a to su jezik Župe Čvrljevo i kultura Župe Čvrljevo. Terenski rad, zapisivanje i na kraju analiza prikupljene jezične i kulturološke građe bile su osnovne zadaće ovoga rada. A sama građa prikupljena u Župi Čvrljevo kroz najnovije vrijeme te uvrštena u ovaj rad doprinos je upotpunjavanju i dodatnome razumijevanju jezičnoga i kulturnoga krajolika uvijek inspirativnoga i nikad do kraja istraženoga srednjodalmatinskoga nemorskoga prostora., This thesis, based on field research (January – June 2022), represents Central Dalmatian parish Čvrljevo. Special about this location is the fact that this parish connects two areas of Central Dalmatia that are non-marine. Within the parish, there are a few places administratively connected to Šibenik-Knin County (Čvrljevo, Utore Gornje and Vinovo Gornje) and a few connected to Split-Dalmatia County (Kladnjice and Divojevići). All of these places (Čvrljevo, Utore Gornje, Vinovo Gornje, Kladnjice and Divojevići) are included in this thesis and are connected because they belong to the same Parish. The thesis is focused on presenting linguistic and cultural characteristics of the Parish. Linguistic description of the area is presented in the first part of the thesis, paying special attention to onomastic description, and cultural heritage, specially connected to religious ceremonies, is presented in the second part of the thesis. Taking into consideration that this culturally and linguistically astonishing area has marked a significant decrease in population and there are not a lot of indigenous speakers left, the main goal of the thesis is to represent two important distinctive features (language and culture) of parish Čvrljevo in regards to adjacent Central Dalmatian non-marine areas. Field work, noting, recording and ultimately analysis of the collected information about language and culture have been the main tasks of the thesis. The newest information collected in parish Čvrljevo are included in the thesis and the conducted analysis is therefore a contribution to an even better understanding of linguistic and cultural peculiarities of always inspirational and never fully researched Central Dalmatian non-marine areas.

Otok Korčula neotkriveni je biser južne Dalmacije koji piše svoje priče još od davnih vremena. Istoimeni grad čini ga bogatijim jer unutar svojih masivnih bedema krije mnoštvo povijesnih zapisa, običaja, tradicije te umjetnosti. Zahvaljujući volji mještana i prenošenju običaja i tradicije s generacije na generaciju, narod je dobio na kulturnom i duhovnom planu bogatstvo koje je neprocjenjivo. U radu se navode vjerski određeni blagdani i spomendani kao što su Božić, Velika Gospa, razdoblje korizme i slično, te pučki običaji od kojih se neki preklapaju sa vjerskima. Naglasak je stavljen na zaštitnika grada Korčule svetog Todora. Štuje se od davnih vremena kada su njegove relikvije položene u katedralu svetoga Marka. Gradske bratovštine i mještani svojim bezuvjetnim davanjem te prenošenjem tradicije čuvaju svečanu tradicionalnu procesiju obilježavajući je dana 29. srpnja koja je popraćena različitim manifestacijama. Njegova neprocjenjiva baština pobudila je želju za otkrivanjem tog skromnog, ali bogatog mjesta, stoga prvenstveni cilj jest prikazati svetog Todora u okviru hrvatske tradicijske baštine te istaknuti važnost tradicije kao same takve., The island of Korčula is an undiscovered pearl of southern Dalmatia that has been writing its stories since ancient times. The town of the same name makes it richer because within its massive ramparts it hides a multitude of historical records, customs, traditions and art. Thanks to the will of the locals and the transmission of customs and traditions from generation to generation, the people have gained a cultural and spiritual wealth that is invaluable. The paper lists religiously specific holidays and commemorations such as Christmas, Assumption, Lent and the like, and folk customs, some of which overlap with religious ones. Emphasis was placed on the patron saint of the town of Korčula, St. Todor. It has been revered since ancient times when his relics were laid to rest in St. Mark's Cathedral. City fraternities and locals, with their unconditional giving and transmission of tradition, keep the solemn traditional procession, marking it on July 29th, which is accompanied by various events. His invaluable heritage has aroused the desire to discover this humble but rich place, so the primary goal is to present St. Todor within the Croatian traditional heritage and emphasize the importance of tradition as such.

Hrvatski jezik najvažniji je predmet u učenju i podučavanju. Cijela komunikacija provodi se upravo na materinskome jeziku. Uz roditelje, upravo učitelji imaju najvažniju ulogu pri poticanju komunikacije među učenicima. Školstvo se i dalje većinski temelji na tradicionalnom načinu podučavanja stoga je potrebno nastavu okrenuti suvremenim metodama. Učitelji moraju koristiti metode koje će potaknuti učenike da razvijaju svoje potencijale. Postepeno, kroz različite korake, učitelj treba buditi kreativnost učenika, poticati ih na komunikaciju te na oblikovanje i izražavanje vlastitog mišljenja. Razvijanjem komunikacijskih kompetencija poučava se učenike kako koristiti jezična znanja u stvarnoj komunikaciji. Iz tog razloga učenike se treba izlagati govornim situacijama kako bi primijenili naučeno znanje. Upravo je to podloga izražavanja vlastitog mišljenja kako bi se uz poticaj učitelja razvilo kritičko mišljenje. Ono podrazumijeva otkrivanje i rješavanje problema putem kritičkog promišljanja, sučeljavanja s tuđim mišljenjima kako bi se donijela utemeljena odluka. Cilj je da učenik u sigurnoj okolini bez ustručavanja izražava svoje mišljenje i što je važnije da potkrijepi svoje mišljenje činjenicama. U radu se nude četiri prijedloga koja se mogu koristiti u praktičnoj provedbi od prvog do četvrtog razreda u svim predmetnim područjima. Cilj rada je ukazati na važnost učitelja u oblikovanju kritičkog mišljenja u učenika od prvog do četvrtog razreda i pokazati načine kako različite oblike rasprave ukomponirati u nastavne sate Hrvatskog jezika. Upravo na tim temeljima, učenici će kroz ostatak osnovnoškolskog i srednjoškolskog obrazovanja usavršiti različite oblike usmene i pisane rasprave., Croatian is the most important subject in learning and teaching. All communication is carried out in the mother tongue. Along with parents, it is teachers who play the most important role in encouraging communication among students. Education is still mostly based on the traditional way of teaching, so it is necessary to turn teaching to modern methods. Teachers must use methods that will encourage students to develop their potential. Through various steps, the teacher should awaken the creativity of students, encourage them to communicate and to shape and express their own opinions. By developing communication competencies, students are taught how to use language skills in real communication. For this reason, students need to be exposed to speaking situations in order to apply the learned knowledge. This is the basis for expressing one's own opinion in order to develop critical thinking with the encouragement of the teacher. It involves discovering and solving problems through critical thinking, confronting other people's opinions in order to make a decision. The goal is for the student to express his / her opinion in a safe environment without hesitation and, more importantly, to substantiate his / her opinion with facts. Thesis offers four proposals that can be used in the practical implementation of the first to fourth grade in all subject areas. Thesis goal is to point out the importance of teachers in shaping critical thinking in students from first to fourth grade and to show ways how to incorporate different forms of discussion into Croatian language classes. It is on these foundations that students will perfect various forms of oral and written discussion through the rest of primary and secondary education.

U ovom radu prikazani su usmenoknjiževni oblici duvanjskog kraja. Oni obuhvaćaju povijesne i etiološke predaje kao i osvrt na crkveno-pučku baštinu. Povijesne predaje, najvećim dijelom tiču se patnji i stradanja za vrijeme osmanske okupacije i podataka o prvom hrvatskom kralju Tomislavu. S druge strane, etiološke predaje donose nam podatke o podrijetlu naziva određenih lokaliteta. Kada je riječ o crkveno-pučkoj baštini važno je naglasiti kako su uskrsni i božićni običaji najbolji pokazatelj njegovanja tradicije. Mise zornice, paljenje badnjaka, post, umivanje u cvjetnoj vodi i tucanje jajima samo su neki od običaja koji su zastupljeni na području duvanjskog kraja. Svadbe i vjenčanja najčešće su popraćene izvođenjem seoskih himni, a manifestacija pod nazivom Dani svetog Nikole Tavelića održava se svake godine u srpnju i okuplja velikog broj Duvnjaka koji štuju istoimenog sveca, a koji je ujedno i zaštitnik duvanjske bazilike. U suštini, rad donosi mnogobrojne kršćanske i pučke običaje koji su karakteristični za duvanjski kraj, a kojima, nažalost, prijeti zaborav. Iznimno je važno da spomenuti običaji ostanu trajno zabilježeni i sačuvani od zaborava kao obilježje našeg identiteta, This thesis is depicting narrative forms of oral literature of the Duvno region. It encompasses historical and etiological folklore narrations as well as a rewiew of church-folk heritage. Historical folklore myths are mostly concerned with sufferings that the people of the area experienced during the Ottoman occupation, but they also touch on legends of the first croatian king- Tomislav. Etiological narrations, on the other hand, are useful in explaining the origin of names of various localities. Regarding church-folk inheritance, it is important to note that Easter and Christmas traditions are the best indicators of the preservation of tradition. Dawn church masses, setting tree branches on fire (known as „badnjak“), washing face in floral water, and egg taping are just some of those traditions that can be found in Duvno region. Wedding ceremonials are mostly accompained by folk hymns, while the day of St. Nikola Tavelić, the patron saint of the Duvno basilica, takes place every July, gathering many residents of the region together. All in all, this thesis is concerned with many Christian and folk traditions that are typical for the region but are threatened to fall into oblivion. It is of paramount importance for these traditions and folk narrations to be permanently noted and archived and consequently protected from their disappearance in the region's identity.

Budući da današnje slikovnice obraĊuju tematiku smrti, moţe se pretpostaviti da smrt nije više tabu tema, već se ona djeci prikazuje kao normalan dio ţivota. U radu je analizirano pet djeĉjih slikovnica koje obraĊuju temu smrti. Pojedine slikovnice smrt tumaĉe kao oproštaj od drage osobe, a druge slikovnice idu u tolike krajnosti da se u njima spominje i eutanazija. U radu su se usporedili razliĉiti naĉini prikazivanja teme smrti u analiziranim slikovnicama. Osim na sadrţajnoj razini, slikovnice su se analizirale i na likovnoj razini kroz ilustracije, boje i likovne tehnike. Kako se slikovnice razlikuju u prikazivanju smrti, tako se razlikuju i u ilustracijama. Neke od slikovnica proţete su šarenim, bogatim i veselim ilustracijama, a druge se oslanjaju na minimalizam i zagasite boje. U radu su se istraţili i stavovi autora o slikovnicama, njihova motivacija i poticaji za pisanje takvih slikovnica, zanimljivosti vezane uz njihove slikovnice te prevoĊenost slikovnica na druge jezike. Osim toga, naglasak je stavljen na simboliku i znaĉenja u slikovnicama., Since today's picture books deal with the topic of death, it can be assumed that death is no longer a taboo topic, but it is presented to children as a normal part of life. This paper analyzes five children's picture books that deal with the topic of death. Some picture books interpret death as a farewell from a loved one, while other picture books go to such extremes that euthanasia is mentioned in them. The paper compares different ways of presenting the theme of death in the analyzed picture books. Apart from the content level, the picture books were also analyzed at the art level through illustrations, colors and art techniques. As picture books differ in depicting death, so do they differ in illustrations. Some of the picture books are filled with colorful, rich and cheerful illustrations, while others rely on minimalism and muted colors. The paper also explored the authors' views on picture books, their motivation and incentives for writing such picture books, interesting facts about their picture books and the translation of picture books into other languages. In addition, emphasis is placed on symbolism and meaning in picture books.

Rad „Motivi nematerijalne kulturne baštine u 'Prosjacima & sinovima' i trilogiji Ivana Raosa u kontekstu suvremenoga kulturalnog pamćenja” podijeljen je u deset poglavlja, a započinje Uvodom u kojem se objašnjava pojam nematerijalne kulturne baštine, zapažaju interferencije usmene i pisane književnosti još od pojave prvih hrvatskih pisanih spomenika, donose biografski podatci o književniku Ivanu Raosu i njegovu raznolikom opisu, a posebice trilogiji „Vječno žalosni smijeh” i romanu „Prosjaci & sinovi” koji su predmet doktorskoga rada. Uvod također sadrži podatke o upotrijebljenoj građi i metodološkim postupcima, kao i ciljeve istraživanja i hipoteze. Drugo poglavlje nosi naziv Predaje. U radu je korištena Dragićeva klasifikacija predaja na povijesne predaje, etiološke predaje, eshatološke predaje, mitske predaje, demonološke predaje i pričanja iz života. Ivan Raos u svoj je roman „Prosjaci & sinovi” i trilogiju „Vječno žalosni smijeh” inkorporirao brojne predaje. Treće poglavlje proučava legendu. Jedna od najčešćih hrvatskih legendi obrađuje temu propasti Gavanovih dvora, izvorno starozavjetne priče o Sodomi i Gomori. Legenda o Gavanu i Lazaru sadržaj je don Pavlove propovijedi svake prve tople proljetne nedjelje kad su se prosjaci od zanata pripremali za odlazak u prosjačenje. Četvrto poglavlje bavi se hrvatskim usmenim epskim pjesmama kojima je narod sve znanje i iskustvo, oblikovano najčešće u desetercu, zadržavao unutar zajednice, poučavajući tako njezine pripadnike vlastitoj povijesti. Najveći broj hrvatskih usmenih epskih pjesama opjevava nevolje koje su dolazile od Turaka. U mnogim je krajevima pjevanje epskih pjesama bilo popraćeno sviranjem na guslama, tradicijskom instrumentu načinjenom od jednog komada drva. Sljedeće poglavlje donosi primjere usmenih lirskih pjesama inkorporiranih u Raosovu trilogiju i „Prosjake & sinove”, s posebnim naglaskom na povijesne pjesme, poskočice u kolu, naricaljke, uspavanke, šaljive pjesme, gangu i ojkavicu. Šesto poglavlje naslovljeno Poslovice govori o mikrostrukturama kojima se u obliku sažete tvrdnje izriče istinitost životnih pojava. Temeljna civilizacijska djela poput Epa o Gilgamešu Veda, Talmuda i Biblije obiluju poslovicama, ali i Raosova djela, predmet ovoga rada. 564 U usmeno-retoričke oblike ubrajamo zdravice, blagoslove, brojalice i brzalice, kletve i basme. Primjere svake od navedenih vrsta nalazimo kod Raosa, a najbrojnije su kletve. Osmo poglavlje bavi se bogatom crkveno-pučkom baštinom hrvatskoga naroda. Blagdani i njihove proslave predstavljali su narodu odmak od radne svakodnevice, a mladima pružali priliku za međusobno upoznavanje. Sveci koji se u izabranim romanima spominju, a koji su potom dublje istraženi su sveti Martin, sveta Katarina Aleksandrijska, sveti Blaž, sveti Roko i sveti Ivan Krstitelj, a dani i blagdani uz čiju se proslavu vežu bogati običaji Badnjak i Božić, korizma, Veliki tjedan s naglaskom na Velikom trodnevlju, Uskrs, Tijelovo i Velika Gospa. Deveto poglavlje posvećeno je položaju žena Imotske krajine, a deseto poglavlje nekadašnjim običajima: običaju kruženja bukare, značaju ognjišta, pečenju rakije i ispijanju bikle, običajima prakticiranima na samrti i nakon smrti kada je trebalo sve pripremiti za pokop. Posebna je pozornost usmjerena i na svadbene običaje, ali i na nekadašnji običaj gonjanja i liganja koji Raos često spominje u navedenim djelima. Rad je prožet brojnim memoratima kazivača od kojih su mnogi prvi put zapisani, stoga predstavljaju neprocjenjivu vrijednost za hrvatsku usmenu baštinu, The paper ”Motives of Intangible Cultural Heritage in Prosjaci & sinovi and Trilogy of Ivan Raos in the Context of Contemporary Cultural Memory” is divided into ten chapters and begins with an introduction which explains the concept of intangible cultural heritage and notes the interference of oral and written literature since the appearance of the first Croatian written monuments. It also provides biographical information about the writer Ivan Raos and his diverse description, especially the trilogy “Vječno žalosni smijeh” and the novel “Prosjaci & sinovi” which are the subject of this doctoral thesis. The introduction also contains information on the material used and methodological procedures, as well as targeted research and hypotheses. The second chapter is called Tales. The paper uses Dragić's classification of tales into historical, etiological, eschatological, mythical, demonological tales and life stories. Ivan Raos incorporated numerous tales into his novel "Prosjaci & sinovi" and the trilogy "Vječno žalosni smijeh". The third chapter studies the legend. One of the most common Croatian legends deals with the theme of the downfall of Gavan's palaces, originally an Old Testament story of Sodom and Gomorrah. The legend of Gavan and Lazarus is the content of Don Pavle’s sermon every first warm spring Sunday as the beggars of the craft prepared to go begging. The fourth chapter deals with Croatian oral epic poems, usually formed in decasyllable, that served people to keep all their knowledge and experience within the community, thus teaching its members their own history. Most of the Croatian oral epic songs sing of the troubles that came from the Turkish Ottoman Empire. In many parts, the singing of epic songs was accompanied by playing gusle, a traditional instrument made from a single piece of wood. The next chapter provides examples of oral lyric poems that Raos incorporated into trilogy and “Prosjaci & sinovi” with special emphasis on historical songs, songs sung during the wheel dance, lamentations, lullabies, humorous songs, ganga and ojkavica. The sixth chapter, entitled Proverbs, deals with microstructures which, in the form of a concise statement, express the truth of life phenomena. Basic civilizational works such as the Epic of Gilgamesh, the Vedas, the Talmud and the Bible abound in proverbs, as well as the work of Raos.

Trilogija o letećem Martinu Dubravka Jelačića Bužimskog sastoji se od romana: Sportski život letećeg Martina (1984)., Balkanska mafija (1986.) i Martin protiv CIA-e i KGB-a (1988.). Radnja trilogije započinje naizgled uobičajenim životom četrnaestogodišnjeg Martina koji je živio sa svojim djedom. Opisana je Martinova školska svakodnevica kako bi se lik približio stvarnome liku djeteta. Zbog toga je Sportski život letećeg Martina primjereniji dječjoj dobi što potvrđuje Martinova dječja iskrenost i upotrebljavanje elemenata humora. Međutim, Martin je bio poseban lik, a čitatelj to saznaje na samome početku Sportskog života letećeg Martina kada je opisana njegova fantastična sposobnost skakanja u vis i u dalj više i dalje od svjetskih rekordera. U Balkanskoj mafiji Martin je bio prikazan kao detektiv, a roman je napisan s odmakom od fantastične sposobnosti. U Martinu protiv CIA-e i KGB-a pretpostavka o postojanju fantastične sposobnosti pokreće radnju, ali samo kako bi se prikazao rad obavještajnih službi i prisiljavanje Martina na razne zadatke. Martinova fantastična sposobnost pokrenula je radnje prvoga i trećega dijela trilogije, a drugi dio trilogije pokrenula je nepravedna sudbina pojedinca. U prvome dijelu trilogije Martin je bio u sukobu s predstavnicima komunističkoga režima Jugoslavije koji su ga pokušavali iskoristiti za ispunjavanje interesa u skladu s komunističkom propagandom zajedništva. U trećemu dijelu Martin je bio u sukobu s predstavnicima svjetskih velesila pa je preko njegovih leđa prikazan svjetski sukob Istoka i Zapada, odnosno, sukob komunističke ideologije SSSR-a i liberalne ideologije SAD-a. U središtu problematike koju trilogija prikazuje nalazi se sposobnost i volja državnih režima da preko svojih institucija i predstavnika iskoriste pojedinca za svoje interese. Predstavnici režima služe se svim sredstvima kako bi ispunili svoje ciljeve, a pojedinac, kao kafkijanska žrtva, upada u stanje bespomoćnosti i potpuno je nadvladan. Zbog toga se trilogija D. J. Bužimskoga o letećem Martinu može shvatiti kao kritika ideologijama kojima se vode vladajuće sile, a posebno je naglašena bespomoćnost pojedinca u sukobu s takvim neprijateljima., The trilogy about the flying Martin by Dubravko Jelačić Bužimski consists of the novels: The Sports Life of the Flying Martin (1984), The Balkan Mafia (1986) and Martin against the CIA and the KGB (1988). The plot of the trilogy begins with the seemingly ordinary life of fourteen-year-old Martin who lived with his grandfather. Martin's school everyday life is described in order to bring the character closer to the real character of the child. Therefore, the Sports Life of Flying Martin is more appropriate for children's age, which is confirmed by Martin's children's sincerity and use of elements of humor. However, Martin was a special character, and the reader learns this at the very beginning of the Sports Life of the Flying Martin when he describes his fantastic ability to jump high and far more and farther than world record holders. In the Balkan Mafia, Martin was portrayed as a detective, and the novel was written with a departure from fantastic ability. In Martin against the CIA and the KGB, the presumption of the existence of a fantastic ability triggers action, but only to show the work of the intelligence services and to force Martin on various missions. Martin’s fantastic ability set in motion the actions of the first and third parts of the trilogy, and the second part of the trilogy was set in motion by the unjust fate of the individual. In the first part of the trilogy, Martin was in conflict with representatives of the communist regime of Yugoslavia who were trying to use him to fulfill interests in accordance with the communist propaganda of unity. In the third part, Martin was in conflict with the representatives of the world superpowers, so the world conflict between the East and the West was shown over his back, that is, the conflict between the communist ideology of the USSR and the liberal ideology of the USA. At the heart of the issues presented in the trilogy is the ability and will of state regimes to use the individual for their interests through their institutions and representatives. Representatives of the regime use all means to fulfill their goals, and the individual, as a Kafkaesque victim, falls into a state of helplessness and is completely overcome. Therefore, Bužimski's trilogy about the flying Martin can be understood as a critique of the ideologies that guide the ruling forces, and the helplessness of the individual in the conflict with such enemies is especially emphasized.

U razdoblju od 1945. do 1990. godine, odnosno od stvaranja FNR Jugoslavije do raspada SFR Jugoslavije, postojala su dva književna korpusa hrvatske književnosti – domovinski i izvandomovinski (Bošnjak 2021: 11). Drugi je korpus ostao slabije zabilježen i vrednovan, a činili su ga autorice i autori evidentirani u hrvatskoj književno-povijesnoj historiografiji kao emigrantski pisci. Do danas su manje-više ostali nepoznati u domovini iz koje su iselili. Nestankom se Jugoslavije početkom devedesetih prošloga stoljeća stvaraju preduvjeti za spajanjem tih dvaju književno-jezičnih korpusa, domovinskoga i izvandomovinskoga, s ciljem integracije u jednu zajedničku hrvatsku književnost. Međutim, do današnjih dana, s odmakom od tridesetak godina, do spajanja nije došlo pa izvandomovinsko književno stvaralaštvo traži danas modele svojoj vidljivosti, vrednovanju, procjeni i pozicioniranju. U radu se naslovljenome Književni prinosi na hrvatskome jeziku u australskoj državi New South Wales (1990. – 2020.) donose rezultati istraživanja pjesničkoga korpusa nastaloga na hrvatskome jeziku na prostoru australske države New South Wales od samostalnosti Republike Hrvatske do današnjih dana. Vremenski je okvir (1990. – 2020.), unutar kojega se promatra književna, uglavnom pjesnička, ostavština, iznjedrio brojne autore koji su ostali dosljedni najvidljivijemu markeru identiteta i pripadnosti pišući na hrvatskome jeziku. U istraživački su korpus uključena pjesnička ostvarenja autorica (Mirjana Emina Majić, Ana Kumarić, Ivana Bačić Serdarević, Duška Crmarić Tomašić, Marija Kosović Makić), nešto manje autora (Ante Glavor, Bartul Salečić, Drago Šaravanja, Vlado Pucak) i nekoliko pjesničkih zbirki nastalih u zajedničkoj produkciji. Cilj je rada prikazati književnu ostavštinu nastalu na hrvatskome jeziku na zaokruženome prostoru Australije kako bi se, uz predstavljanje izvandomovinskih pjesnika, upozorilo istodobno i na evidentno gubljenje hrvatskoga jezika u iseljeništvu u najnovijemu vremenu. Izabrani autori i njihova književna produkcija, izuzimajući u ovome radu vrijednosne prosudbe i kriterije promatrane književne građe, ostaju danas najčvršća veza iseljeništva s jezikom zemlje iseljavanja. U radu se ne donosi umjetnička i znanstvena ocjena izabranih književnih ostvarenja jer je središte istraživanja usmjereno na prikaz vitalnosti hrvatskoga jezika sačuvanoga (konzerviranoga) u pjesništvu na australskome prostoru kroz zadnja tri desetljeća. Naglasak u radu je na jeziku izražavanja, a ne na vrijednosti pjesničkoga izraza u promatranome korpusu s prostora australske države New South Wales., In the period from 1945 to 1990, i.e. from the creation of the Federal People's Republic of Yugoslavia until the disintegration of the Socialist Federal Republic of Yugoslavia, there were two literary corpora of Croatian literature – homeland and foreign (Bošnjak 2021: 11). The second corpus remained less well recorded and valued, and consisted of emigrant writers. To this day they remain more or less unknown in the homeland from which they have emigrated. With the disappearance of Yugoslavia, preconditions were created for the merging of two literary-linguistic corpora, the homeland and the foreign homeland, with the aim of integration into one common Croatian literature. However, to this day, with a gap of about thirty years, there has been no merging, so non-native literary creation today is looking for models of its visibility, evaluation, assessment and positioning. The paper entitled Literary Contributions in the Croatian Language in the Australian State of New South Wales (1990. – 2020.) presents the results of research on the Croatian-language poetic corpus created in the Australian state of New South Wales from the independence of the Republic of Croatia to the present day. The time frame (1990 – 2020), within which the literary, mostly poetic, legacy is observed, has spawned numerous authors who have remained consistent with the most visible marker of identity and affiliation by writing in the Croatian language. The research corpus includes poetic works by authors (Mirjana Emina Majić, Ana Kumarić, Ivana Bačić Serdarević, Duška Crmarić Tomašić, Marija Kosović Makić), somewhat fewer authors (Ante Glavor, Bartul Salečić, Drago Šaravanja, Vlado Pucak) and several poetry collections created in joint production. The aim of this paper is to present the literary legacy created in the Croatian language in a rounded area of Australia in order to, in addition to presenting non-native poets, warn of the evident loss of the Croatian language in exile in recent times. The selected authors and their literary production, with the exception of the value judgments and criteria of literary material in this paper, remain today the strongest link between the emigrants and the language of the country of emigration. The paper does not provide an artistic and scientific assessment of selected literary works because the focus of the research is on showing the vitality of the Croatian language preserved in poetry in Australia over the past three decades.

U ovom diplomskom radu analiziraju se sličnosti i razlike stilova europskih, američkih i japanskih stripova. Rad počinje pregledom najvažnijih pojmova i pravaca u stilistici, a posebno se opisuje diskursna i / ili kontekstualizirana stilistika i multimodalna stilistika. Ovi pravci nastaju kada proučavanje samog teksta gubi vrijednost i počinje ga se proučavati s više gledišta, odnosno počinju se proučavati odnosi među tekstovima i kontekstima. Diskursna i / ili kontekstualizirana stilistika usmjerena je na proučavanje svih tipova diskursa, a multimodalna stilistika je pravac koji uključuje mnogo izražajnih načina (jezik, slika, glazba, zvuk, geste) u svoja istraživanja. Ovim pravcima u stilistici, strip je zanimljiv za proučavanje jer uz tekst uključuje i sliku koja je neizostavna za stvaranje njegova značenja. Nakon opisivanja tih stilističkih pravaca, definira se pojam stripa, objašnjava njegov naziv i ukratko se navode najvažniji trenutci u povijesti svjetskog i hrvatskog stripa. Oblikovna sredstva stripa izdvajaju se kao posebno poglavlje u kojem su opisani kvadrat-sličica, montažni postupak kojim se povezuju te kvadrat-sličice, oblačići, onomatopeje i linije pokreta. U središnjem dijelu rada opisuje se stilistika europskih, američkih i japanskih stripova na primjerima. Lingvostilistička analiza daje primjere za nekoliko stripova koji se analiziraju prema razinama lingvističke stilistike. Iako pripadaju grafostilističkoj razini, posebno poglavlje imaju vizualne metafore jer se razlikuju u europskim, američkim i japanskim stripovima. Ovi se stripovi razlikuju i prema stilu pisanja, crtanja i pripovijedanja koji opisuju po čemu su ove tri vrste stripa prepoznatljive. Posljednje poglavlje opisuje autoreferencijalnost u stripovima kao postupak u kojem se stripovi odnose sami na sebe. Izdvajaju se primjeri u kojima se likovi obraćaju čitatelju ili autoru/crtaču i komentiraju radnju tog istog stripa, govore o njegovim oblikovnim sredstvima i koriste ta sredstva u radnji stripa., This thesis analyzes the similarities and differences between the styles of European, American and Japanese comics. The paper begins with an overview of the most important concepts and directions in stylistics, and in particular discourse and / or contextualized stylistics and multimodal stylistics are described. These directions arise when the study of the text itself loses its value and begins to be studied from several points of view, that is, the relations between texts and contexts begin to be studied. Discourse and / or contextualized stylistics is focused on the study of all types of discourse, and multimodal stylistics is a direction that includes many expressive modes (language, image, music, sound, gestures) in its research. In these directions in stylistics, comics are interesting to study because, along with the text, they also include an image that is indispensable for creating its meaning. After describing these stylistic directions, the concept of comics is defined, its name is explained and the most important moments in the history of world and Croatian comics are briefly listed. The formative means of comics are singled out as a special chapter in which panels, arrangement of these panels, speech balloons, onomatopoeias and speed lines are described. The central part of the paper describes the stylistics of European, American and Japanese comics on examples. Linguistic stylistic analysis provides examples for several comics that are analyzed according to the levels of linguistic stylistics. Although they belong to the grapho-stylistic level, visual metaphors have a special chapter because they differ in European, American and Japanese comics. These comics also differ in the style of writing, drawing and narrative that describe how these three types of comics are recognizable. The last chapter describes self-referentiality in comics as a process in which comics refer to themselves. There are examples in which the characters address the reader or the author / cartoonist and comment on the plot of the same comic, talk about its formative means and use these means in the plot of the comic.

Poseban značaj u svim nacionalnim književnostima, pa tako i u Hrvatskoj, ima književnost koja je namijenjena dječjim čitateljima. Kušan je utemeljitelj suvremenoga dječjega hrvatskog romana, a već za života proglašen je dječjim hrvatskim klasikom. Kušanov prvi roman Uzbuna na Zelenom Vrhu bio je prekretnica u hrvatskoj dječjoj književnosti i potpuna suprotnost Lovrakovim romanima. Kušan je dječjemu romanu pristupio na novi način uklanjajući politizaciju dječje književnosti. U njegovu stvaralaštvu vidljiv je velik utjecaj Ericha Kästnera, ali i početak nove ere dječjeg romana. Naime, radnju svoga prvog romana smješta u razdoblje kada je završio rat, ali ne piše o ratnim herojima, što je u tadašnje vrijeme bila novina. U ovom radu analizirat će se svi Kušanovi romani u kojima je prisutan lik Koka: Uzbuna na Zelenom Vrhu (1956.), Koko i duhovi (1958.), Zagonetni dječak (1963.), Koko u Parizu (1972.), Ljubav ili smrt (1987.) i roman Koko u Kninu (1996.). Na početku objasnit će se pojam romana i navesti pregled događaja vezanih za njegov razvoj. Nadalje, objasnit će se Kušanov značaj u književnosti, karakterizirati likovi i njihovi odnosi. Također će se objasniti pojmovi intertekstualnost i autoreferencijalnost., Of special importance in all national literatures, including in Croatia, is literature intended for children's readers. Kušan is the founder of the contemporary Croatian children's novel, and during his lifetime he was proclaimed a Croatian children's classic. Kušan's first novel, Uzbuna na Zelenom Vrhu, was a turning point in Croatian children's literature and the complete opposite of Lovrak's novels. Kušan approached the children's novel in a new way by removing the politicization of children's literature. Erich Kästner's great influence is visible in his work, but also the beginning of a new era of children's novels. Namely, he places the plot of his first novel in the period when the war ended, but he does not write about war heroes, which was a novelty at the time. This paper will analyze all of Kušan's novels in which the character of Koko is present: Uzbuna na Zelenom Vrhu (1956.), Koko i duhovi (1958.), Zagonetni dječak (1963.), Koko u Parizu (1972.), Ljubav ili smrt (1987.) i roman Koko u Kninu (1996.). At the beginning, the concept of the novel will be explained and an overview of events related to its development will be given. Furthermore, Kušan's significance in literature will be explained, characters and their relationships will be characterized. The terms intertextuality and authorial referentiality will also be explained.

Književnost je 20. stoljeća ispunjena raznolikim književnim tendencijama te je poput kakve krune korpusa hrvatske nacionalne književnosti 1965. napisan Kiklop Ranka Marinkovića. Tematizira često korištenu temu rata kao nepremostivog zla pred kojim prosječan čovjek osjeća strah, beznađe i zbog čega emotivno i tjelesno tone. Predstavljajući okruženje velegrada i društvo predratnog vremena, Marinković se vješto poslužio i svojim bogatim općim znanjem. Kombinirao je osnovnu događajnu liniju s referencama na humanistička i prirodna znanstvena područja od čega je fokus u ovome radu stavljen na intermedijalne veze s likovnom umjetnošću. Ta se povezanost može pratiti još od antičkih vremena, a posebno je u hrvatskoj književnosti prisutna u romanima 20. stoljeća pa se u gotovo svakom djelu, od egzistencijalističkih do romana proze u trapericama, može uočiti poneka aluzija na povijest umjetnosti. Očekivano je da funkcije tim citatima nisu jednake, kako između različitih romana tako i unutar svakog pojedinog djela. Na temelju toga, raznoliki su i razbacani intermedijalni citati sistematizirani i podijeljeni po pojedinim područjima unutar polja povijesti umjetnosti. Marinkovićev je roman zasigurno vječna inspiracija i nepresušni izvor za izučavanje zahvaljujući svojem gusto ispunjenom sadržaju., The literature of the 20th century was filled with diverse literary tendencies, and like a crown of the Croatian national literature corpus, Ranko Marinković’s Cyclops was written in 1965. It thematizes the frequently used theme of war as an insurmountable evil before which the average person feels fear, hopelessness and which causes him to sink both emotionally and physically. In presenting the environment of the pre-war metropolis and its society Marinković skilfully made use of his rich general knowledge. He combined the basic event-line with references to humanistic and natural science fields, from which the focus in this paper is placed on intermediate connections with fine arts. This connection can be traced back to ancient times, and it is especially present in Croatian literature in the 20th century novels, so in almost every work, from existentialist novels to jeans prose novels, some allusion to the history of art can be found. It is expected that the functions of these citations are not equal, both between different novels and within each individual work. Based on that, the various and scattered intermedial citations are systematized and divided into individual fields within the art history field. Marinković’s novel is certainly an eternal inspiration and an inexhaustible source for study thanks to its densely filled content.

U ovom radu obrađena je tema usmene epske književnosti na području imotske krajine. usmena književnost prenosi se s generacije na generaciju i stoljećima se razvija, mijenja i prilagođava okolini u kojoj nastaje. Usmene priče dijele se na novele, bajke, basne, predaje, legende, anegdote i šale. Novela je zatvoreni kratki prozni oblik, bajka je specifična zbog uloge fantastičnog i mitološkog a basna zbog uloge životinjskih likova, svoje kratkoće i didaktičnosti. Predaje razlikuje pripovjedačevo uvjerenje da je događaj koji pripovijeda istinit, podređene su lokalnoj sredini a dijele se na; povijesne, etiološke, eshatološke, mitološke, demonološke predaje i pričanja iz života. Povijesne predaje ističe fascinacija za prošlošću i povijesnim ličnostima. Predaje o ilirskim temama najčešće govore o ilirskoj kraljici Teuti, a srednjovjekovne teme o dolasku Hrvata i hrvatskim narodnim kraljevima dok je najviše povijesnih predaja iz doba osmanske okupacije. Etiološke predaje tumače uzrok i podrijetlo nastanka naziva za lokalitete i općenito za nastanke različitih pojava u društvu. Mitološke predaje govore o nadnaravnim bićima, vilama i božanstvima, demonološke svjedoče o izravnom susretu sa demonskim silama kao što su vještice i vukodlaci dok eshatološke predaje pripovijedaju o dušama pokojnika. S druge strane, legende govore o Božjim čudima i životima svetaca. Raširene su i usmene epske pjesme koje su opjevavale slavne narodne junake. Usmena književnost svjedoči o narodnoj prošlosti te je kao takva pravo nacionalno blago koje je potrebno očuvati., This paper deals with the topic of oral epic literature in the Imotski region. oral literature is passed down from generation to generation and for centuries it develops, changes and adapts to the environment in which it was created. Oral stories are divided into novels, fairy tales, fables, traditions, legends, anecdotes and jokes. The novella is a closed short prose form, the fairy tale is specific because of the role of the fantastic and mythological, and the fable because of the role of animal characters, its brevity and didactic nature. Oral traditions are distinguished by the narrator's belief that the event he is narrating is true, they are subordinated to the local environment and are divided into; historical, etiological, eschatological, mythological, demonological traditions and stories from life. Historical traditions are characterized by a fascination for the past and historical figures. Legends about Illyrian themes most often talk about the Illyrian queen Teuta, and medieval themes about the arrival of Croats and Croatian national kings, while the majority of historical legends are from the era of the Ottoman occupation. Etiological traditions explain the cause and the origin of names for localities and, in general, for the emergence of various phenomena in society. Mythological traditions speak of supernatural beings, fairies and deities, demonological traditions testify to direct encounters with demonic forces such as witches and werewolves, while eschatological traditions narrate about the souls of the deceased. On the other hand, legends narrate about God's miracles and the lives of saints. Oral epic songs sung by famous folk heroes were also widespread. Oral literature bears witness to the people’s past and as such is a real national treasure that needs to be preserved.

Identifikacija je potreba pojedinca i zajednice kojom se želi zadržati u sjećanju ono što smatra bitnim za svoj narod. Usmenost se zasnivala na oznakama literariziranog, utemeljenog na sjećanju, koje se prenosilo s naraštaja na naraštaj te je kao takvo zadržavalo svoj smisao. Široko područje Dalmatinske zagore je u radu vrlo detaljno opisano, što geografski, što kulturno. Samo područje razlikuje se, od mjesta do mjesta, običajima, plesovima, vjerovanjima i načinom života. Ljudi su ono što je uzrokovalo da se ovo područje tijekom godina mijenja, stoga su u ovom radu zabilježene i opisane opće karakteristike lokalnih slavlja, svetkovina, blagdana i svakodnevnog života. Razlike se mogu promatrati u etnološkom, antropološkom i teološkom kontekstu. U samom radu su ujedno navedene i priče kazivača koji su rođeni, odgojeni i koji su živjeli cijeloga života na području Dalmatinske zagore. Običaji zapisani u ovome radu su godinama čuvani i prenošeni s koljena na koljeno. Oni predstavljaju veliko etnološko i lingvističko blago koje je stvorilo temelje našeg naroda., Identification is the need of an individual and a community through which it is possible to preserve in memory what is deemed important to a nation. Oral tradition was established on the foundations of writings, based on memories and passed down from generation to generation. The sprawling area of Dalmatian zagora was described in detail in this thesis, be it geographically or culturally. The are itself, depending on the town, varies in customs, dances, beliefs and lifestyles. It is the people that made the area change over the years, so consequently the general characteristics of local festivities, holidays and everyday life are recorded and described in this thesis. The differences can be observed in ethnological, anthropological and theological context. Also noted in this thesis are the tales of the storytellers that were born and raised in the area of Dalmatian zagora and that have spent their whole life there. Customs recorded in this thesis have been upheld and passed down for generations and they represent the rich ethnological and linguistic tradition that formed the foundation of our nation.

Hrvatski dječji roman dio je svjetske dječje književnosti te neiscrpan izvor istraživanja autora i književnika. Riječ je i o književnoj vrsti koja se ističe brojnim pozitivnim obilježjima te kod mladih čitatelja uživa određenu vrijednost. Cilj rada jest prikazati sliku tradicionalne i moderne obitelji u suvremenom hrvatskom dječjem romanu, s naglaskom na razlike koje su karakteristične za jedan i drugi model obitelji. Obitelj je osnovna društvena struktura koja utječe na razvoj pojedinca već od najranijih dana te zbog toga ima ključnu ulogu u životu svakoga pojedinca. Društvene promjene utjecale su na promjene u modelu obitelji, ali i na vrijednosti i stavove koje obitelj čuva i njeguje. U odabranim naslovima suvremenih hrvatskih dječjih romana istražit će se problematika strukture obitelji, odnosi između pojedinaca te utjecaji obiteljskih događanja na samoga pojedinca, odnosno dijete. Također će se obratiti pažnja na interpretaciju nesvakidašnjih problema s kojima se dijete čitatelj u romanu može susresti, a koji mu mogu biti neshvatljivi ili utjecati na njegovo viđenje obitelji. Dijete, kasnije učenik koji čita, poistovjećuje se s likovima romana, iz njihovih primjera stječe uvid u pozitivne vrijednosti, u njima traži utjehu te na temelju njihovih postupaka stvara sliku kako bi nešto trebalo izgledati. Iz toga razloga važno je promisliti o sadržaju koji je djetetu dostupan, o njegovoj interpretaciji te o djetetovom razumijevanju dječjega romana., Croatian children's novel is a part of world's children literature and inexhaustible source for author's and writer's research. It is also literary genre which stands out with many positive features and it enjoys certain value among young readers. The aim of this paper is to study the representation of traditional and modern family in contemporary Croatian children's novel, with special accent on differences that are typical for each model of family. Family is basic social structure which affects the development of each individual. The influence of popular culture affected family model too, but also values and attitudes family grows. Through analysing selected titles of contemporary Croatian children's novels the research about structure of family, relations between individuals and affection of family occurences on the individual, especially child, will be done. It will also be spoken about some unusal happenings which child can meet during reading, which can affect his view of family or can be incomprehensible. A child, later a pupil that reads, identifies himself with characters in the novels, using their examples he creates an image of positive values, he seeks for comfort and based on their actions he creates an image of how something is suposed to look like. Based on that, it is important to think about content that is available for child, about its interpretation and child's understading of children's novel.

U ovom radu nalaze se brojne usmene lirske pjesme prikupljene istraživanjem na terenu kao i molitve i poslovice, a uz to se još nalaze razni običaji, obredi i vjerovanja vezana za najvažnije kršćanske blagdane na području Cetinske odnosno Sinjske krajine. Hrvati su od samih početaka dolaska u današnju domovinu do današnjih dana vrlo religiozan narod stoga je vjera odigrala veliku ulogu u usmenoj književnosti. Hrvatska usmena književnost obiluje brojnim molitvama, legendama posvećenim pojedinim svecima kao i običajima vezanim uz pojedine blagdane i svetkovine prisutne u radu. Usmena je književnost najdugotrajnija vrsta književnosti koja prati čovjekov život od rođenja (uspavanke) do smrti (naricaljke), kao i u raznim životnim događajima bilo u tuzi ili veselju., This paper contains numerous oral lyrical poems collected by field research as well as prayers and proverbs, as well as various customs, rituals and beliefs related to the most important Christian holidays in the Cetina and Sinj region. From the very beginning of their arrival in their homeland until today, Croats have been a very religious people, so religion has played a major role in oral literature. Croatian oral literature abounds in numerous prayers, legends dedicated to individual saints, as well as customs related to certain holidays and festivities present in the work. Oral literature is the longest-running type of literature that follows a person's life from birth (lullaby) to death (lamentation), as well as in various life events, whether in sorrow or joy.

U ovom radu bilježi se tradicijska, kulturna i usmenoknjiževna baština otoka Lastova. Počevši od usmenih predaja, štovanje svetaca i držanje do svojih običaja koji je neizostavan dio svakog kraja. Nadalje, zabilježene su neke anegdote i pjesme koje se mogu čuti na Lastovu bilo to za vrijeme poklada ili obilježavanja nekih događaja. Otok Lastovo obiluje bogatom crkveno-pučkom baštinom. U ovom radu su na temelju prikupljenih podataka s terena opisani božićni, pokladni, korizmeni i uskrsni običaji sačuvani u narodnom pamćenju. Zabilježeni su i običaji kojima se štuju pojedini kršćanski sveci poput sv. Ivana, sv. Petra, sv. Lucije i zaštitnika sv. Kuzme i Damjana. Naime njihov spomendan je 26. rujna, a ujedno je tada i dan općine te se oni smatraju zaštitnicima liječnika i kirurga. Točnije sv. Kuzma se smatra zaštitnikom liječnika i kirurga, dok se sv. Damjan slavi kao zaštitnik ljekarnika i farmaceuta. Nekadašnji život naših baka i djedova se razlikovao od današnjeg života. U radu su zapisani neki od pomalo zaboravljenih običaja koji su se koristili za vrijeme svadbe i ostalih važnijih događaja. Lastovo obiluje kršćanskim i pučkim običajima te brojnim pričama koje su karakteristične za ovaj kraj kojima, nažalost, prijeti zaborav. Iz tog razloga iznimno je važno da, kao obilježje identiteta, ostanu trajno zabilježeni i sačuvani od zaborava., This paper records the traditional, cultural and oral heritage of the island of Lastovo. Starting with oral traditions, worship of saints and adherence to their customs which is an indispensable part of every land. Furthermore, some anecdotes and songs that can be heard on Lastovo were recorded, either during the carnival or the celebration of some events. The island of Lastovo abounds in rich church-folk heritage. This paper describes Christmas, carnival, Lent and Easter customs preserved in the people's memory, all of which are based on the collected data from the field. The customs of worship of individual Christian saints such as St. John, St. Peter, St. Lucy and the patron saints of Lastovo, St. Cosmas and Damian. Namely, their memorial is on September 26, as well as the day of the municipality, and also they are considered the protectors of doctors and surgeons. More precisely, St. Cosmas is considered 54 the patron saint of physicians and surgeons, while St. Damian is celebrated as the patron saint of pharmacists. The life of our grandparents was different from today’s life. This paper records some of the somewhat forgotten customs used during weddings and other important events. Lastovo abounds in Christian and folk customs and numerous stories that are characteristic of this area, which are, unfortunately, threatened with oblivion. For this reason, it is extremely important that, as a feature of identity, they remain permanently recorded and preserved from oblivion.

Područje Doline Neretve sastoji se od mnogobrojnih manjih mjesta koji dijele slične običaje. Tako da se relativno slični običaji javljaju na području općine Pojezerje, Župe Bagalovići i naselja Kokorići. Kao jedno od najčešćih vjerovanja javlja se vjerovanje u vile i vještice te se javljaju praznovjerja vezana uz demonološka bića. Ipak, veliku važnost među stanovnicima ovog kraja ima kršćanska vjera, stoga su mnogi običaji vezani uz kršćanske obrede, običaje i motive. Javljaju se i zagonetke, poslovice i šale. Iako se vremena mijenjaju, i mnogi običaji iščezavaju, neki od njih se još uvijek obilježavaju na ovom području, te se prenose iz generacije u generaciju, te se na taj način uspijevaju očuvati vrijednosti i posebnosti Neretvanskog kraja., The Neretva Valley area consists of many smaller places that share similar customs. Thus, relatively similar customs occur in the municipality of Pojezerje, Bagalovići Parish and Kokorići. One of the most common beliefs is the belief in fairies and witches, and there are superstitions which are related to demonological beings. Nevertheless, the Christian faith is of great importance among the inhabitants of this area, so many customs are related to Christian rituals, customs and motives. Riddles, proverbs and jokes also appear there. Although times are changing, and many customs are disappearing, some of them are still celebrated in this area, and are passed down from generation to generation, and thus manage to preserve the values and peculiarities of the Neretva region.

U ovom istraživačkom radu predstavljene su usmeno književne vrste i običaji Sinjskog kraja. Rad se temelji na terenskim zapisima tj. ispitivanju mojih roditelja i bake. Oni su se prisjetili života kakav je nekad bio, priča kojih su se kao djeca plašili i događaja koji su ih veselili. Prikupljene su povijesne predaje o Turcima i Gospi koja je poštedila Sinjane. Ta predaja ima veliku važnost za stanovnike Sinjskog kraja, ali i mnogo šire. Dalje, tu je mitska predaja o vilama, demonološke predaje o vješticama te legenda o svetom Petru. Također, u ovom radu su prikazane i usmene lirske pjesme; vjerska pjesma, molitva, uspavanka, ljubavna pjesma, balada, rera i pučka pjesma. Na samom kraju rada nalazi se osvrt na obrede povodom kršćanskih blagdana Uskrsa, Božića i Svetog Luke. Običaji nam donose obavijest o tom kako se nekada 35 živjelo, bude osjećaj sloge u zajednici te povezuju s prošlošću. Svi navedeni književni oblici spadaju u kategoriju usmene predaje., This research work presents orally literary types and customs of the Sinj region. The paper is based on field records which is the examination of my parents and my grandmother. They recalled life as it once was, the stories that frightened them as children and the events that made that brought them joy. This paper consists historical legends about the Turks and the Miraculous Lady of Sinj who spared the people of Sinj. This tradition is of great importance for the 36 inhabitants of the Sinj region, but also much wider. Further, there are the mythical legend of fairies, the demonological narratives of witches and the legend of St. Peter. Also, oral lyrical poems are included in this paper; religious song, prayer, lullaby, love song, ballad, rera and folk song. At the very end of the paper, there is a review of the rites on the occasion of the Christian holidays of Easter, Christmas and St. Luke. Customs bring us information about how life used to be, awaken a sense of harmony in the community and connect with the past. All the above literary forms fall into the category of oral tradition

U Imotskoj krajini nalazimo mnogo ostataka starijih običaja i tradicija vezanih za raznolike blagdane, svece, itd. Tako je u ovom radu obrađen pregled hrvatske tradicijske narodne baštine u sklopu crkveno-pučke baštine kroz mnoge od poznatih blagdana i posebno obilježenih dana u godini, s fokusom na područja u Imotskoj krajini. Drugi dio rada obrađuje raznovrsne priče iz nekadašnjeg života u Imotskom i okolici koje su dobivene od osoba koje su tamo provele veliki dio života i koje osjećaju veliku povezanost s tim mjestom. Sve navedene stvari iznimno je bitno dokumentirati s obzirom na to da im prijeti velika opasnost od nestajanja u zaborav. Kod mnogih od crkveno-pučkih običaja (od kojih je većina vezana za svece) da se primijetiti kako postoji dosta obreda panspermijskog, a posebice apotropejskog karaktera, dok se u mnogima opet primjećuje i duboka religioznost naroda. Svakako, neki od običaja se, nasreću, i dalje poštuju, a za ove koji nisu, oni barem mogu postojati u ovakvim zapisima, a prenošenje ovih priča i tradicija s koljena na koljeno samo doprinosi očuvanju vlastite kulture i jačem povezivanju s bliskim ljudima i rodnim krajem., In Imotska krajina there can be found a lot of remnants of old customs and traditions connected with various feast days, saints, etc. This paper presents an overview of traditional Croatian folk heritage as part of church-folk heritage through a lot of well-known feast days and days in a year which are specially marked, all while focusing on the area of Imotska krajina. The second part of this paper deals with various stories from former life in Imotski and the surrounding area. The stories were provided by people who had spent a big part of their lives there and who feel a big connection with the place. It is of great importance for all of the aforementioned to be documented since it could very easily disappear into oblivion any day now. It is noticeable in many of the church-folk customs (most of which are connected with saints) that there are a lot of ceremonies and rituals of panspermian, and especially apotropaic character, while in a lot of them, a deep religiousness of the people is noticeable too. Anyhow, some of the customs are, luckily, still being carried on, and for those that are not, they can at least exist in records like this, and carrying on stories and traditions from one generation to another only contributes to the preservation of our own culture and to better connecting with our loved ones and our homeland.

Rad je komponiran od 9 poglavlja. U prvom dijelu rada predstavljena je biografija Ive Andrića i donose se književni uzori koji su poslužili pri pisanju romana. U nastavku se može pročitati kako se Andrić pripremao za pisanje romana, a objašnjeno je kako je i kada ćuprija nastala. Nakon kratkog sadržaja, problematizira se odnos fikcije i fakcije. Naposljetku su doneseni primjeri iz romana preko kojih se najbolje uviđa Andrićevo izuzetno uspješno prepletanje fikacije i fakcije. Most je poslužila kao glavna poveznica pa je na kraju još potonje opisan njegov značaj., This paper is composed of nine chapters. In the first part of the paper, the biography of the author is shown, as well as the literary role models that influenced him while writing the novel. Moving on, this paper talks about Andrić's preparations for writing the novel, while the readers also find out more about the bridge itself - when and how it was made. After going through the summary of the novel, the paper focuses on the relationship between the fiction and faction found in the novel. At last, the examples from the novel are shown to confirm Andrić's exceptional intertwining of fiction and faction. The bridge served as the main connection, which is why its significance is, in the end, described in detail.

Tema bolesti i tijela postaje predmet brojnih književnih djela od 19. stoljeća, a u potpunosti se afirmira u razdoblju postmodernizma. U hrvatskoj književnosti velik doprinos širenju nekadašnjih tabu tema dali su Vladan Desnica i Slavenka Drakulić svojim romanima Proljeća Ivana Galeba i Hologrami straha. U Desničinu romanu pratimo sudbinu violinista Ivana Galeba koji se spletom nesretnih okolnosti našao u bolnici, razmišljajući o djetinjstvu, životu, smrti, umjetnosti, filozofiji, književnosti, samoći itd. Glavni lik ispisao je pomalo neuobičajen bolnički dnevnik u kojem se događaji iz prošlosti isprepleću s detaljima iz sadašnjosti. Za razliku od Desnice koji škrtari s pojedinostima vezanim uz Galebovu bolest i liječenje, Drakulić kroz riječi svoje junakinje iznosi podrobne detalje o bubrežnoj bolesti i njezinom prevladavanju. Kroz proces prevladavanja teške bolesti, pripovjedačica spoznaje svoje najbliže potrebe te se rješava najvećih strahova. Desnica i Drakulić u svojim romanima obrađuju temu bolesti iz pogleda modernističkog muškog pisma i postmodernističkog ženskog pisma, zaustavljajući se na aktualnim temama razdoblja u kojima su stvarali. Zajednička obilježja njihovih romana odnose se na ukidanje fabule i kronološkog slijeda događaja, poniranje u psihu glavnih likova, retrospektivno vraćanje u prošlost, povezivanje prošlosti i sadašnjosti, citatnost, upotrebu ispovjednog monologa itd. Iako primjećujemo brojne sličnosti u slučajevima glavnih likova, tu su i brojne razlike koje se odnose na vrstu i prevladavanje bolesti, stavove o smrti, različitu uloge medicine u liječenju njihovih bolesti, odnos prema samoći, egzistencijalističke i feminističke teme...Na temelju toga možemo zaključiti da muško i žensko pismo povezuju određene sličnosti, ali i da se razlikuju specifičnim izborom tema, motiva i ideja. Nesumnjivo je da su autori ovih djela neuobičajenim odabirom tema otvorili nove putove u književnosti te uklonili prijašnje stereotipove vezane uz bolest. Njihovi romani svjedočanstva su života obilježenih boli, patnjom i strahom koja svojim krajem ipak vraćaju nadu i vjeru u pozitivan ishod životnih izazova., Since the 19th century, topic of disease and body becomes the subject of numerous literary works, and it is fully affirmed in the period of postmodernism. In Croatian literature, a great contribution to the spread of once forbidden topics have made by Vladan Desnica and Slavenka Drakulić, who wrote novels Springs of Ivan Galeb and Holograms of fear. In Desnica's novel, we follow the fate of the violinist Ivan Galeb, who found himself in hospital due to a combination of unfortunate circumstances. In the hospital, he thinks about his childhood, life, death, art, philosophy, literature, loneliness etc. The main character wrote unusual hospital diary in which events from the past are mixed with scanty details from the present. Unlike Desnica, who skimps on details related to Galeb's illness and treatment, through the words of his heroine Drakulić gives much details about kidney disease and its overcoming. Through the process of overcoming a serious illness, the narrator realizes her immediate needs and gets rid of her greatest fears. In their novels, Desnica and Drakulić deal with the topic of illness for the point of view of modernist men's writing and postmodernist women's writing, stopping at current topics of the period in which they wrote. The common features of their novels relate to the abolition of the classical plot and the chronological sequence of events, the entry into the psyche of the heroes, retrospective return to the past, connecting the past and the present, citation, use of confessional monologue etc. Although we notice a number of similarities in the cases of the main characters, there are also a number of differences that relate to type and prevalence of the disesase, attitudes about death, the role of medicine in treating their diseases, the attitude towards loneliness, existentialist and feminist themes...On this basis we can conclude that male and female prose are linked by certain similarities but they are still different due to specific choice of themes, motives and ideas. There is no doubt that the authors of these novels opened new paths in literature with an unusual choice of topics. Also, they removed previous stereotypes related to the disease. Their novels are testimonies of lives marked by pain, suffering and fear. However, they restore faith and hope in a postive outcome of all life challenges.

Kraj 19. i početak 20. stoljeća donose promjene u religioznim gledištima u umjetnosti. Nastavlja se tradicionalni pogled u prihvaćanju Boga, no javljaju se i određene sumnje o položaju čovjeka prema Bogu, odnosu biblijskoga prikaza života u odnosu na zbilju. U tom se razdoblju, uz brojne druge, javljaju dva uspješna pjesnika - Silvije Strahimir Kranjčević i Vladimir Nazor koji inspiraciju pronalaze u biblijskim slikama i motivima. Kranjčević se, iako ga književna povijest i kritika primarno drži pjesnikom realizma, smatra pretečom novog književnog razdoblja - moderne. On svojim pesimističkim svjetonazorom pruža drugačiji pogled na odnos čovjeka i Boga unutar kojega je čovjek percipiran kao „posrnuli čovjek“. S druge strane, Nazor se u dijelu svoga pjesničkoga opusa očituje kao pjesnik optimizma, no i u njegovu se pjesništvu religiozne tematike prepoznaju pesimizam i gorčina. Njegovo pjesništvo religiozne tematike, stoga jednim svojim dijelom čovjeka u odnosu čovjek-Bog prikazuje kao „herojskoga čovjeka“; budeći nacionalni zanos, Nazor naglašava moć čovjeka, povjerenje u Boga i Njegovu snagu. Oba pjesnika izražavaju vlastite vjerske sumnje te se bave egzistencijalnim pitanjima., The late 19th and early 20th centuries brought changes in religious views in art. The traditional view of accepting God continues, but there are also certain doubts about man's position in relation to God, the relationship of the biblical account of life to reality. In that period, along with many others, two successful poets appeared - Silvije Strahimir Kranjčević and Vladimir Nazor, who found inspiration in biblical paintings and motifs. Although literary history and criticism primarily consider him a poet of realism, Kranjčević is considered a forerunner of a new literary period - modernity. With his pessimistic worldview, he offers a different view of the relationship between man and God, within which man is perceived as a "stumbled man." On the other hand, Nazor manifests himself as a poet of optimism in part of his poetic oeuvre, but pessimism and bitterness can also be recognized in his religious poetry. His poetry on religious themes, therefore, in one of its parts portrays man in the man-God relationship as a "heroic man"; awakening national enthusiasm, Nazor emphasizes man’s power, trust in God, and His strength. Both poets express their own religious doubts and deal with existential issues.

U ovom radu govorimo o kulturnoj baštini ljubuškog kraja u etnološkom, antropološkom i povijesnom smislu. Na početku, kako bi mogli dobiti uvid u običaje i život ljudi u ovome kraju, istražili smo nešto o samom gradu, o njegovu smještaju i povijesti. U nastavku rada bavili smo se istraživanjem različitih običaja koji se vežu uz različite blagdane kroz godinu od Božića do Uskrsa, pa preko velikih svetaca koji se osobito štuju. U radu smo govorili i o običajima koji se vežu uz različita slavlja i obrede, poput vjenčanja i sprovoda. Nakon toga bavili smo se predajama vezanim uz nastanak imena pojedinih mjesta i zaseoka koja su specifična. Na kraju smo se dotakli i povijesnih osoba koje se vežu uz ljubuški kraj gdje se posebno ističe herceg Stjepan Vuksič Kosača uz kojeg se veže i nastanak samog grada te hajduk Andrijica Šimić. U radu smo naveli i primjere nekih pjesmica koje su pjevale na različitim slavljima i druženjima te molitve koje su bile posebno upućene nekim svecima., In this paper we are going to talk about the cultural heritage of the Ljubuski region in ethnological, anthropological and historical terms. At the beginning, in order to get an insight into the customs and life of the people in this area, we researched something about the city itself, about its location and history. In the continuation of our work, we researched various customs that are associated with different holidays throughout the year from Christmas to Easter, and through the great saints who are especially revered. In the paper, we also talked about customs that are associated with various celebrations and ceremonies, such as weddings and funerals. After that, we dealt with legends related to the origin of the names of certain places and hamlets that are specific. In the end, we also touched on historical figures who are associated with the Ljubuski region, where Duke Stjepan Vuksič Kosača stands out, with whom the origin of the town itself and the hajduk Andrijica Šimić are also associated. In the paper, we also gave examples of some songs that were sung at various celebrations and gatherings, and prayers that were especially addressed to some saints.