Search

Rad je rezultat uspoređivanja i analize načina realizacije jezične igre u ruskome i hrvatskome prijevodu "Alise u Zemlji Čudesa" u odnosu na engleski izvornik Lewisa Carrolla. Radom se potvrđuje teza o nepostojanju pravila i univerzalnih obrazaca za prevođenje jezične igre, rezultat čega su izmjene, ispuštanja, dodavanja dijelova, kojih nema u izvornome tekstu. Autorica naglašava važnost očuvanja estetskoga doživljaja.

CROATIAN: U ovom se radu autorica osvrće na dramske primjere između 60ih and početka 90ih godina XX. st u Hrvatskoj koji ilustriraju ne samo dramsko stvaralaštvu već i pogubnost djelovanja kroz političku dramu u predmetnom razdoblju. U tom je razdoblju kazalište često bilo jedino mjesto gdje se smjelo misliti i govoriti politički (B. Senker). U radu se raspravlja o sljedećim dramama: Perkovićevom Zatvorenom poslijepodnevu (1966.), Šoljanovoj Dioklecijanovoj palači (1969.), Kušanovoj drami Svrha od slobode (1971.), Marovićevim Antigona u Tebi i Temistoklo (obje su s početka 80ih), te Brešanovoj Julije Cezar (1994., obj. 1997.). Dramska književnost i kazalište u ovim desetljećima nisu samo odražavali događanja u bivšoj Jugoslaviji (SFRJ) ; neki od gore spomenutih ali i drugi autori platili su svoju hrabrost iskazanu kroz spomenute tekstove prešućivanjem kao i intelektualnim, političkim i egzistencijalnim ugnjetavanjem. ENGLISH: In this paper the authoress refers to examples from the period between the 60s and the beginning of the 90s of the 20th centuy in Croatia which illustrate not only the playwriting but also the lethalness of the act through mostly political drama typical of the period in question. At the time, the theatre was more often than not "the only space in which people were allowed to think and talk politically"(B. Senker). The paper discusses the following dramas: Perković's Closed Afternoon (Zatvoreno poslijepodne, 1966), Šoljan's Diocletian's Palace (Dioklecijanova palača, 1969), Kušan's The End of Freedom (Svrha od slobode, 1971), Marović's Antigona, the Queen of Thebes (Antigona, kraljica u Tebi) and Themistocles (Temistoklo) - both from the early 1980s, and Brešan's Julius Caesar (Julije Cezar, 1994, publ. 1997). Dramatic litlerature and the theatre of these decades did not only reflect the happenings in Croatia within the former Yugoslav state (SFRJ) ; many of the above and other authors paid for their courage to write these texts with being passed over in silence, and with intellectual, political, and existential harassment.

„Povijesno-metonimijski aspekt hrvatske drame druge polovice XX. st.“, Forum, Zagreb, HAZU, knj. 84, 51, 2012., 4-6, 590-603. U ovom radu temeljenu na dugogodišnjem proučavanju dramskoga stvaralaštva raznih hrvatskih autora 20. st. te n a tiplogiji koju je temeljila na analizi razmjerno velikog dramskog korpusa, autorica H. Peričić iznosi zaključke potkrepljujući ih primjerima iz stvaralaštva od Miroslava Krleže, Tonča Petrasova Marovića, Antuna Šoljana, Ive Brešana, do nekih živućih autora (npr. Mire Gavrana). Zaključci se vezuju za načine na koje se u proučavanim dramama zrcali stvarnost, fikcija, povijest ali i svjetonazorske sastavnice. Autorica daje svoju tipologiju hrvatske drame druge polovice 20. st. prema uporabi intertekstualnih mehanizama, mitoloških sastavnica te povijesnih („metonimijskih“, kako ih naziva) i metapovijesnih narativnih obrazaca. Ovdje se usredotočuje na posljednji tip „posuđivanja“ priče na kojoj veliki broj domaćih dramatičara motrenoga razdoblja gradi dramsku konstrukciju, pri čemu se razaznaje funkcija (meta)povijesne potke kao sredstva kritičkog, ironičnog pa i subverzivnog odnosa prema društvenoj i političkoj zbilji. Autorica među ostalim obrađuje sljedeće drame: Krležina Areteja, Šoljanovu Dioklecijanovu palaču, Supekova Heretika, Marovićeva Temistokla, Kušanovu Svrhu od slobode, Fabrijeva Meštra te Šnajderova Hrvatskog Fausta.

In this text Helena Peričić discusses the following plays: Ivan Supek's Heretik (Heretic, 1963), Vlatko Perković's Zatvoreno poslijepodne (Closed Afternoon, 1966), Antun Šoljan's Dioklecijanova palača (Diocletian's Palace, 1969), Ivan Kušan's Svrha od slobode (The Purpose of Freedom, 1971), Ivo Brešan's Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja (A Production of Hamlet in the Village of Mrduša Donja, 1971), and Tonči Petrasov Marović's Antigona, kraljica u Tebi and Temistoklo (Antigone, the Queen of Thebes, and Themistocles, both from the early 1980s). Dramatic literature and the theatre of these "dark years" did not passively mirror the happenings in Croatia within the former Yugoslav state. On the contrary, many of the above authors paid for their courage to write these texts with being passed over in silence, and with intellectual, political and existential harassment.

Na temelju analize odabranih dramskih tekstova iz druge polovice 20. st. hrvatskih autora I. Slamniga, A. Šoljana i L. Paljetka – a tu su i imena onih koji ovdje zaslužuju pozornost, iako ih autorica u ovom radu tek spominje (I. Brešan i M. Gavran) – prijelazi preko granice domaćega kulturnog i književnog prostora u strane ostvaruju se upotrebom raznih oblikovnih – narativnih ili izražajnih sastavnica, čestih u književnom postmodernizmu. Funkcionalni književnostvaralački »egzil« u tim se dramskim djelima ogleda kako u mikro- tako u makrojedinicama teksta: od imena likova, motiva, socio-povijesnih i mitoloških elemenata do intertekstualnih postupaka u odnosuna stranu književnost, kojima se de facto izriče stajalište samoga autora i iskazuje opći ton tekstova, bili oni parodijski (Šoljan) ili travestijski (Brešan), metafikcionalni ili metametrički (Paljetak), a posebice ludistički (temeljeni na igri riječima, izraženoj lascivnosti, trivijalizaciji literarnog odnosno umjetničkog čina itd.). Međutim, kakav god mehanizam bio primijenjen u određenom djelu ili njegovu segmentu, on je, čini se, ključnim ukazateljem na činjenicu koja se u ovom istraživanju iskristalizirala: o književnoiskustvenoj i kreativnoj ukorijenjenosti autorâ u vlastitu tlu, odnosno o njihovu – opetovanom i redovitom – vraćanju domaćem književnotradicijskom korpusu i onome što on nudi.

Na tragu antimimetizma što ga je sredinom prošloga stoljeća u hrvatsku književnost uveo Ivan Slamnig kao "književnost igara" (N. Vončina), Antun se Šoljan u sentimentalnoj farsi "Romanca o tri ljubavi" (1976.) udaljava od politizirana svijeta i zamjenjuje sadašnjost prošlošću (srednjim vijekom) nalazeći utočište u rehabilitiranju ljubavi – dapače: savršene, idealne ljubavi. Svečano se oslanjajući na književnu uopće a posebice dramaturšku tradiciju (trubaduri, "Roman o ruži", Shakespeare te barokno, neoromantičko, simbolističko i pjesničko kazalište), Šoljan se u ovom dramskom tekstu igra izričajnim mogućnostima stiha, njegovim (samo)ironizacijskim konotacijama, bilo u izgovorenom ili otpjevanom obliku. Zbog svega toga, Šoljanov scenski vrhunac, "Romancu o tri ljubavi", vjerojatno jedan od najpregnantnijih hrvatskih dramskih tekstova (u stihu i sroku) druge polovice 20. st., autorica drži iznimno intrigantnom – i kao igru i kao svečanost.

Prikaz knjige N. Milićevića — A. Šoljana, Antologija hrvatske poezije, od X IV stoljeća do naših dana, Zagreb 1966, strana 655 (673), izdala Zora.