Search

U radu se predstavlja utjecaj obitelji Stjepović-Skočibuha na uobličavanje naselja Suđurađ na otoku Šipanu kraj Dubrovnika. Prikazan je društveni, gospodarski i kulturni kontekst otoka Šipana u 16. stoljeću s posebnim osvrtom na razvoj naselja Suđurađ. Prezentirani su biografski podaci rodočelnika obitelji Stjepović-Skočibuha koji su zaslužni za izgradnju dva reprezentativna ladanjsko-gospodarska zdanja u naselju koja su vremenom postala temeljni orijentiri Suđurđa. Polazišna hipoteza istraživanja jest da su ladanjski sklopovi Toma, a posebno Vice Stjepovića-Skočibuhe znatno utjecala na uobličavanje naselja. Analizirane su stilske karakteristike i organizacija sklopova te pridružena im zemljišta u odnosu na naselje, te je učinjena detaljna transkripcija austrijskog katastra iz prve polovice 19. stoljeća s analizom vlasništva i namjene čestica zemlje koja je potvrdila polazišnu hipotezu. Nasljednici Stjepović-Skočibuha su i tada bili većinski vlasnici čestica zgrada i zemlje u Suđurđu., The paper focuses on the impact of the Stjepović-Skočibuha family in shaping the town of Suđurađ on the island of Šipan near Dubrovnik. It discusses the social, economic, and cultural context of Šipan in the 16th century, with special reference to the development of Suđurađ. Biographical data of the progenitors of the Stjepović-Skočibuha family are presented, who are merited with the construction of two representative summerhouse and economy assemblies in the town, which over time became the main landmarks of Suđurađ. The starting hypothesis of the research is that the summerhouse assemblies of Tomo and especially Vice Stjepović-Skočibuha significantly influenced the urban structuring of the town. The stylistic characteristics and organization of the two building assemblies and the associated lands have been analysed in relation to the town, with a detailed transcription of the Austrian cadastre from the first half of the 19th century, including an analysis of land ownership and uses of individual land plots, which confirmed the starting hypothesis. The heirs of the family were still the majority owners of buildings and land plots in Suđurađ at the time.

Rad donosi pregled dosadašnjih saznanja o elafitskom otoku Šipanu na temelju kojih se pretpostavlja njegov razvoj za vrijeme kasne antike i ranog srednjeg vijeka. Nedostatkom pisanih izvora sve do 13. stoljeća kada je i prvi put službeno zabilježen kao dio dubrovačkog izvangradskog područja i neprovođenjem sustavnih arheoloških istraživanja, na otoku se danas u tragovima nazire svako razdoblje. S obzirom na to da se Šipan od samih početaka, pa sve do danas gledao kao dio Elafitskog otočja, a ne kao zasebna cjelina, prva poglavlja će povijesnim pregledom antike na otocima i društveno-političkih zbivanja za vrijeme kasne antike i ranog srednjeg vijeka na širem, dubrovačkom području, uvesti u sam kontekst tog perioda. Također, predstaviti će se i nalazi otoka Koločepa i Lopuda koji doprinose pretpostavkama o razvoju Šipana. Glavni dio rada je katalog s detaljnim opisima sakralne gradnje tog vremena na Šipanu. Rad će se zaključiti s nekim završnim razmatranjima o razvoju otoka u tom razdoblju i njegovom povezanosti s Dubrovnikom. The paper presents an overview of current knowledge of the Elaphite island of Šipan on which the assumption of its development during late antiquity and the early Middle Ages is based on. Due to the lack of written sources up until the 13th century, when the island was also first recorded officially under the authority of Dubrovnik, and the lack of systematic archaeological research of the island, today its history can be seen only in traces. Given that Šipan has always been seen as a part of the Elaphite Islands, and not as a separate entity, the first part will give an insight of remains found on the islands and a historical overview of the socio-political events in the area of Dubrovnik during late antiquity and the early Middle Ages as an introduction to the context of that period. The main part of the paper will be presented as a catalogue of sacral architecture of the island of Šipan from 4th until 11th century with detailed descriptions. The conclusion of the paper will be in the form of some final reflection about the development of Šipan during that period and its connection to Dubrovnik.

El Sistema de Vigilancia Amazónico y Nacional (SIVAN) es un megaproyecto interinstitucional que coincide con los objetivos y acciones estratégicas institucionales del Ministerio de Relaciones Exteriores relacionadas a la soberanía nacional y al desarrollo e integración fronteriza en el marco de la lucha contra las amenazas no convencionales de carácter transnacional. En este sentido, la investigación parte por la definición de los conceptos claves de seguridad nacional y las amenazas no convencionales desde la perspectiva de las teorías de las relaciones internacionales y la acción de actores internacionales frente a estas amenazas. Posteriormete, se desarrolla un análisis comparativo entre el SIVAM Brasil y el SIVAN Perú con el objetivo de resaltar las diferencias entre ambos sistemas y su proyección a futuro. Esto es importante para conocer los beneficios que el desarrollo del sistema puede traer al país y las diferentes oportunidades que genera para la política exterior peruana su implementación. Es por eso que también se desarrolla una descripción general sobre el rol de la cancillería peruana frente a las amenazas no convencionales, en especial en mecanismos de integración como los gabinetes binacionales y mesas de trabajo binacionales. Finalmente, las conclusiones a las que llega esta investigación recaen en las oportunidades que tiene el país para convertir al Perú en un líder regional en cuanto a la protección amazónica, potenciando el poder blando y consolidando un sistema de cooperación frente a las amenazas no convencionales y capaz de beneficiar a las comunidades transfronterizas. Tesis

Svaki zahvat koji mijenja ili uklanja dio izvornika neizbježno je diskutabilan, a među takvima svakako posebno mjesto zauzima metoda transfera. Ovaj tekst, uz kratki uvod u tehniku i povijest nastanka te metode, bavi se okolnostima koje su u recentnoj restauraciji dovele do izbora upravo takvog zahvata na vrijednoj umjetnini iz programa Hrvatskog restauratorskog zavoda. Slike Sv. Ivan Krstitelj i sv. Blaž sa sv. Katarinom i Sv. Nikola i sv. Antun opat sa sv. Dominikom Kristofora Krile Antunovića dijelovi su cjeline glavnog oltara Uznesenja Bogorodice u crkvi sv. Marije od Pakljene na Šipanu. Postupak o kojem je riječ izveden je na slikama 2016. godine. Detaljno je predstavljen tijek radova, posebno mjere i odluke donesene na temelju razmatranja i procjene stanja umjetnine te učinkovitosti prethodno izvedenih postupaka. Uz to su razmotreni i razlozi odabira pojedinih suvremenih materijala i tehnika, a u zaključnom dijelu teksta razmatra se odražavanje iskustva obavljenog zahvata na vrednovanje primijenjene metode., Any intervention that changes or removes part of the original is inevitably debatable, and the transfer method certainly holds a special place among such interventions. This text, with a brief introduction about the technique and history of its origin, deals with the circumstances that have led us, in recent restoration practices, to carry out just such a process on a valuable artwork from the Croatian Conservation Institute. Transferring a painting from the original support to a new one is one of the most complex and dangerous restoration procedures for structural changes of paintings. It is a radical and irreversible method that significantly affects the integrity of the material, as well as the aesthetic characteristics of the work of art. In the past, many paintings were transferred from wood to canvas, which was considered more stable and practical, thus changing the original technological concept and characteristic curvature of the surface of paintings on wood. Depending on how much of the original wood is removed, the process can be characterized as a complete or partial transfer. In the latter case, a thin layer of wood (a few millimetres) is retained, while in the case of a complete transfer, the entire support is removed to the chalk carrier. In addition to rapidly accelerating technological development, the past century has also brought a more restrained approach to restoration, reflected in the introduction of minimalist chalk into the ethics of the restoration profession. Today, a process whose legitimacy was not questioned for nearly two centuries is relatively controversial and is generally considered justified only in exceptional cases. The complete transfer was performed in 2016 on paintings of St. John the Baptist, St. Blaise with St. Catherine, and St. Nicholas and St. Anthony the Abbot with St. Dominic, by Kristofor Krile Antunović, from the high altar of the Assumption of the Virgin in the church of St. Mary in Pakljena, on Šipan. This paper presents a detailed description of all the work that was carried out, with emphasis on the measures and decisions that were made on the basis of the assessment of the condition of the artwork and the effectiveness of the previously-performed procedure. In addition, the reasons for choosing some contemporary materials and techniques are discussed, and the final part of the text describes how the experience reflects on the evaluation of the method used.

El año 2007 el arqueólogo Luis Chero Zurita descubre la tumba número 14 del llamado “Sacerdote Guerrero” de Sipán perteneciente a la élite Mochica, y en su ajuar funerario se encuentra una veintena de artefactos sonoros (pututos y cornetas) e instrumentos musicales (flautas de pan o “antaras”). Desde una perspectiva de propuesta de investigación, desarrollamos en el presente artículo una exploración de diversos aspectos arqueo musicológicos de esta flauta de pan y su relación con el personaje mencionado, generando interrogantes y pistas para una necesaria futura investigación., In 2007, the archaeologist Luis Chero Zurita discovers the tomb number 14 of the “Warrior Priest” of Sipan Moche belonging to the elite, and their grave goods is twenty sound artifacts (pututos and horns) and musical instruments (flutes bread or “antaras”). From the perspective of research proposal, developed in this article an exploration of various tonnage musicological aspects of the panpipes and its relationship with the character mentioned, raising questions and clues for future research needed.

Rani novi vijek je vrijeme brojnih promjena u svim sferama ljudske djelatnosti, pa tako i u brodogradnji. Ubrzane promjene u brodskoj konstrukciji koje su nastupile u ovom razdoblju rezultat su potrebe za stvaranjem plovila koje može izdržati mjesecima na moru tijekom prekooceanskih putovanja koja postaju čovjekova svakodnevnica. Veliki i komplicirani brodovi zahtijevaju nove vrste zaštite, a aplikacija olovnog lima na trup broda samo je jedna od njih. Ovaj rad pokušava razraditi problematiku upotrebe olova za zaštitu brodskog trupa, koja do sada nije bila obrađena u hrvatskoj arheološkoj literaturi. Prikupljanjem oskudnih podataka iz povijesnih izvora, dosadašnjih arheoloških istraživanja i informacija s lokaliteta, daje se osnovni uvid u svrhu ovakve zaštite, njezinu rasprostranjenost i tehniku izrade. Sve to poslužilo je kao podloga za analizu olovne obloge pronađene u uvali Suđurađ na otoku Šipanu, u kojoj je 1576. godine potonuo dubrovački brod Sv. Jerolim. The Early Modern Age is a time of change in the array of human activities, with shipbuilding being just one aspect. Transatlantic voyages became more frequent and a part of men's everyday lives. This resulted in accelerated changes in ship construction as a direct result of the need for a ship that could spend months at sea. The large and more complex vessels needed new types of protection against damage. The application of lead sheathing to the ships' hulls is just one in an assemblage of ways in which people tried to protect their ships. The goal of this thesis is to elaborate on the process of lead sheathing, a topic which until now has been seldom represented in the Croatian archaeological literature. The acquisition of sparse data from historical sources, former archaeological research and information from the field gives insights into the purpose, diffusion of sites and the production techniques of lead sheathing for the ships' hulls. The said discussion is the foundation for the study of the sheets of lead found at the Sv. Jerolim shipwreck in the Bay of Suđurađ on the Island of Šipan. The ship sank in the year 1576, and belonged to the Republic of Dubrovnik.

U radu se na osnovi arhivskih izvora obrađuje djelovanje nadbiskupa Giovannija Vincenza Lucchesinija (dubrovački nadbiskup od 1689. do 1693.) i njegova nastojanja oko obnove nadbiskupskih posjeda u Dubrovniku i na otoku Šipanu, posebice nadbiskupske palače u Gradu (tada prve općinske kuće na Placi kao privremene rezidencije nadbiskupa) i ljetnikovca na Šipanu.

Nestajanjem tradicionalnih oblika života mijenja se struktura povijesnog prostora: obradive površine guta divlja vegetacija, reducira se mreža puteva, dubina prostora svodi se na vizualno polje, napuštaju se tradicionalni materijali te lokalni oblici i mjerilo.Kompleksne mjere revalorizacije ambijentalnih vrijednosti mogle bi ublažiti uništenje ovog kulturnog krajolika.

Autor u ovom radu obrađuje srebrnu pokaznicu iz župne crkve sv. Stjepana prvomučenika u Luci Šipanskoj, kvalitetan primjer napuljskog baroknog zlatarstva. Na temelju utisnutog zlatarskog žiga pripisuje je napuljskom zlataru Marcantoniu Napolitanu, inače poznatom po izradbi baze biste sv. Nikole u Bariju i srebrnine za katedralu u gradu Acerenza. Šipansku pokaznicu na temelju poznavanja zlatareva opusa i likovnih kretanja napuljskg zlatarstva autor datira u posljednja dva desetljeća 18. stoljeća. Pokaznica pripada posebnoj podskupini napuljskih pokaznica s mikroskulpturom dvaju uzvitlanih anđela koji pridržavaju plamteće srce. Taj tip pokaznice bio je omiljen na talijanskom jugu i njegova izrada se protezala od sredine 18. do gotovo kraja 19. stoljeća. Pokaznica s otoka Šipana osobito je vrijedna, jer spada u skupinu rijetkih atribuiranih pokaznica s imenom poznatih napuljskih zlatara, a njezinim prepoznavanjem olakšao se proces atribuiranja dosad poznatih pokaznica na talijanskom jugu, prije svega na području talijanske pokrajine Apulije., The author discusses the silver monstrance from the parish church of St Stephen (Sv. Stjepan) in Luka Šipanska, a high-quality example of Neapolitan goldsmithery of the Baroque period. On the basis of the imprinted hallmark, the author attributes it to the Neapolitan goldsmith Marcantonio Napolitano, author of the bust of St Nicholas in Bari and silverware for the Cathedral of Acerenza. The proposed dating of the monstrance from Šipan into the last two decades of the 18th century is founded on the familiarity with the master’s oeuvre and the artistic currents in Neapolitan goldsmithery. The monstrance belongs to the distinct subgroup of Neapolitan monstrances featuring a miniature sculpture of two swirling angels holding a burning heart. This type of monstrance was favoured in south Italy and was produced from mid-18th to late 19th century. The Šipan monstrance is especially valuable, since it belongs to a rare group of attributed monstrances; therefore the identification of its author enables the attribution of other south Italian monstrances, particularly in the Italian region of Apulia.

Otok Šipan percepcija obalnog puta

The Šipan Yearbook 2010 is the eight publication of the International Summer School Šipan.

U radu se razmatraju geografske osnove Šipana, maloga otoka u elafitskoj otočnoj skupini u okviru Dubrovačko-neretvanske županije.

Memorija igra važnu ulogu u teorijskim stavovima Grge Gamulina. Pamćenje prostornih parametara uvjet je za održavanje sklada u prostoru. Na novim primjerima izgradnje, poput „Dubrovačkih vrtova sunca“ u Orašcu, prikazano je djelovanje zaborava. Na jednako tako novoj kući naivnog graditelja u Luci Šipanskoj prikazana je kultura memorije, pamćenje antike i renesanse, oblikovno, lingvističko i moralno.

Koncept Međunarodne ljetne škole koja se već sedmu godinu održava na otoku Šipanu ogledan je primjer projiciranja i materijalizacije zamisli pojedinca na širu regionalnu razinu s ciljem jačanja dobrosusjedskih odnosa, stvaranja mreže mladih lidera spremnih na pisanje nove povijesti turbuletne regije, prvladavanja barijera prošlosti, promocije zemlje i ideje euroatlantizma, znanstvenog pristupa regionalnoj problematici te praćenja suvremenih trendova međunarodnih odnosa

Nakon dovršetka cjelovitog konzervatorsko – restauratorskog zahvata poliptih obitelji Krivonosović iz crkve sv. Nikole nad Pakljenom smješten je u prostorije župne kuće u Pakljeni na otoku Šipanu gdje se danas nalazi. Nedavno dovršeni, višegodišnji restauratorski radovi kojima je otklonjena nataložena prljavština i potamnjeli, oksidirani lak s površine slika te dostupnost umjetnine pogledu iz blizine omogućili su ponovno sagledavanje i valorizaciju poliptiha te njegovo pobliže stilsko određenje. Poredbenom i ikonografskom analizom naslikanih svetačkih likova i određivanjem tipologije drvenog retabla poliptiha u ovom članku se nastojalo umjetninu približiti mogućem datumu nastanka u godine oko 1555.i smjestiti u katalog djela Francesca da Santa Croce.

Pelegrino Brocardo oslikao je 1559. salon u ljetnikovcu dubrovačkog biskupa Lodovica Beccadellija na Šipanu freskama na kojima su prikazani znameniti ljudi i antičkog i renesansnog doba. Pored njih naslikao je i simboličke scene, imprese, koje odražavaju duhovno raspoloženje biskupa Beccadellija. Sadržaj fresaka korespondira i s intelektualnim dosezima kasnorenesansnog Dubrovnika.

The Šipan Yearbook 2005 is the third publication of the International Summer School on the Island Šipan.

Djelo je zbornik radova s predavanja međunbarodne ljetne škole Šipan 2004. Obuhvaća probleme EU, NATO -a i približavanja jugoistočne Europe euroatlantskim integracijama.

Ovaj se rad sastoji iz pet dijelova. Prvi dio govori o problemima na otoku Šipanu, mogućnostima njihovog rješavanja i ciljevima ovog rada. U ovom se dijelu također govori o metodama i tehnikama rada. Drugi se dio bazira na obradi postojećih prirodnih i kulturnih datosti područja otoka Šipan. Također su sve datosti prikazane i kartografski, a sve su karte dititalizirane u ARC View-oj softverskoj podršci. U trećem se dijelu analiziraju tipovi krajobraza koji se nalaze na istraživanom području. Na osnovi tih spoznaja napravljena je tipologija prirodnog i kulturnog krajobraza. Tipologija je izvršena prema namjeni, materijalu i obliku. Na taj su način dobiveni strukturni glavni tipovi i podtipovi kulturnog i prirodnog krajobraza. Obrada pojedinih tipova krajobraza popraćena je detaljnom kartom izrađenom iz aerosnimki i topografske kate. Na karti su prikazani tipovi i podtipovi krajobraza. Četvrti se dio bazira na analizi, prepoznavanju i vrednovanju iznimnih dijelova prirodnog i kulturnog krajobraza. Vrednovanjem na temelju određenih kriterija izdvojeni su iznimno vrijedni krajobrazi koje je na temelju njihovih vrijednosti potrebno zaštititi ali i uključiti u razvojnu strategiju održivog razvoja. Peti se dio bazira na mogućnostima revitalizacije koje bi uključile iznimne krajobraze. U tu su svrhu napravljeni modeli privlačnosti za djelatnosti koje bi bile ključne za razvoj ovog otoka, a koje uključuju postojeće vrijednosti i potencijale prostora. Napravljeni su modeli privlačnosti za djelatnosti maslinarstva, vinogradarstva i seoskog turizma koji definiraju područja privlačna za ove djelatnosti uz poštivanje svih prirodnih i kulturnih vrijednosti otoka Šipana. Na taj je način u ovom radu obuhvaćena kompletna inventarizacija, tipologija i vrednovanje svih krajobraznih vrijednosti, te mogućnosti revitalizacije i razvoja otoka Šipana na potencijalima tih vrijednosti bez degradacije istih.

Na primjeru dva ladanjsko-gospodarska kompleksa obitelji Stjepović razmatraju se različite funkcije neophodne za upravljanje imanjem i boravak vlasnika te dometi renesansne arhitekture u objedinjavanju različitosti pojedinih građevinskih dijelova.

On explique les fonctions constituants de deux villas rurales et les phases de leur construction.

Fotografija Kreše Tadića, i ljudski i profesionalno i estetski, uvijek je željela biti etična. Vjerovala je da može kazati što jest i kako jest, i bez neke posebne teorije o objektivnom. A na dubrovačkom području ta je etična fotografija našla svoj etični svijet. Ta što je pravednije od pedesetpostotnog deala između čovjeka i prirode! Što je savršenije od koda koji Grad prenosi i u jednu jedinu kuću! Što je bliže beskraju od malenog koje se ravna po principu najvećeg! Tako je Tvoja fotografija, bilježeći pojedinačno, predočavala opće. Tvoja poetika nije uključivala dramatiziranje blizine i daljine. Tvoj kadar nije koketirao s kirurgijom iluzije. Ti si se potpomagao baroknim svjetlostima. Nisi suviše zavodio detaljem kao novom cjelinom. Smatrao si da se sve već nalazi na licu mjesta i licu mjesta prepustio si upravni govor.

Crkva sv. Petra na Veljem vrhu, na otoku Šipanu predromanička je crkva koja pripada južnodalmatinskom kupolnom tipu, izrazito regionalnom tipu arhitekture, vezanom uz područje dubrovačke nadbiskupije. Crkva je bila ruševina bez krova, dijela pročelja i začelja. Istražena je, te je obnovljena na način da su joj rekonstruirani svodovi koji nose kupolu. Rekonstruirana je od kamena koji je pronađen prilikom istraživanja crkve, dakle materijalom kojim je bila zidana. Rekonstruirana je tradicijskim tehnikama. Završno je prekrivena pokrovom od kamenih ploča postavljenog preko svodova. Izvana je ožbukana tankom vapnenom žbukom s dodatkom mljevene cigle, koja prati nepravilno ziđe. Na sličan način ožbukana je i unutrašnjost, u nešto svjetlijem tonu. Autor opisuje tijek istraživanja te konzervatorski postupak, posebice rekonstrukciju svodova i kupole. Analizira konstrukcijske posebitosti i nelogičnosti tog arhitektonskog tipa te pokušava odogovoriti na razloge njegovog nastanka.

Navraćajući još jednom problematici prvog sloja zidnog slikarstva iz srednjeg vijeka poradi utvrđivanja apuljsko-dalmatinskih veza, u uvodnom dijelu autor daje teorijsko opravdanje terminu "adriobizantinizam" kako ga je dosad rabila i poimala naša znanost. Prihvaća njegove pogodnosti i za definiranje stilskih suglasnosti u zidnome slikarstvu predromaničkog sloga na južnim dijelovima hrvatskog uzmorja. Na preostacima fresko ukrasa apsidalnog plašta ruševne crkve u temeljima dubrovačke katedrale iz doba romanike tumači odlike regionalnog slikarstva. Pače predlaže raspoznavanje odlične jedne radionice stasale na visokoj likovnoj kulturi srednjebizantskog sloga ali samosvojne u postignućima. Latentni klasicizam s istančanim kolorističkim efektima uz prepoznatljiv sadržaj iz tematike predočavanja Velike Crkve smatra dostatnim za datiranje u drugu polovicu 11.st. kad je u Dubrovniku procvala crkvena ustanova s podrškom iz Rima. Rustičnije odvjetke te stilistike nalazi na otoku Šipanu, u razmjerno dobro očuvanome a ikonografski zanimljivom rješenju fresaka iz male crkve Sv. Ivana Krstitelja u Šilovome selu. Istodobno u crtačkoj artikulaciji različitih svetačkih likova i kolorističkoj punoći uočava oznake provincijalnih slikara odgojenih na dalekim izbojima velikih bizantskih škola. U prekidu stilskih dodira s matičnim strujama obraća pozornost na razmjere oslanjanja tih majstora na jadransku kasnoantičku tradiciju. Pojavu smatra stečevinom crkvene reforme 11.st. s dosta srodnih likovnih dometa u baštini južne Italije. Dio teksta posvećuje upravo otkrivanju tih sličnosti ali se zadržava na ocrtavanju analogija bez izravnijeg povezivanj škola ili radionica. Svejedno smatra da će za preciznije određenje ovoga slikarstva kojeg se nalazi na još lokaliteta u regiji Dubrovnika trebati podrobnije paralelno izučavanje u pokrajnama slične povijesne sudbine u prekomorju. Zasad ostvarenja zidnog slikarstva na Elafitskom otočju predlaže uključiti u baštinu "adriobizantinizma" s kraja 11. ili početka 12.stoljeća.

nema

»Inventar šipanskih riznica« nakon više od trideset godina objavljuje rezultate prve evidencije i valorizacije pokretnih spomenika šipanskih crkava: od slika i skulptura do svih mogućih predmeta primijenjenih umjetnosti. Dakako da bi se mnoga ondašnja saznanja danas učinila nepotpunima ili možda mogla korigirati, te je objavljivanje ovoga rada svojevrsni poticaj za reviziju dragocjenog elafitskog područja. No najvažniji je motiv za objavljivanje činjenica da su za samo trideset godina nastale neshvatljivo velike promjene u količini, stanju i ubikaciji inventara: ako želimo stvari izgovoriti do kraja, mnogo od onoga što je postojalo – ne postoji više, a otok, koji je u cjelini bio umjetnina najviše kategorije, vandaliziran je zbog nedostatka ikakvog državnog planiranja i nadzora.

U članku se iznose dva primjera koja pokazuju kako su dubrovački renesansni slikari, Petar Ivanov iz Reccanatija i Kristofor Antunović ažurno pratili izdavanje grafičkih listova po Tizianovim djelima i prenosili njegove ikonografske obrasce u svoje slikarstvo.

Kada je 1972. započelo hidroarheološko istraživanje potonu­log broda u uvali Suđurađ na Šipanu, bio je to prvi pothvat takve vrste na južnom dijelu istočne obale Jadrana. Zaštitna je istraživanja vodio Istraživački centar JAZU u Dubrovniku zajedno s Republičkim zavodom za zaštitu spomenika kulture iz Zagreba. Konačno je bilo potrebno zaštititi područje, jer se znalo da je pljačkano niz godina. Odmah se pokazalo da količina i razno­ vrsnost materijala neće biti senzacionalna kao nalazi s potonu­loga broda kraj Gnalića iz istoga vremena, jer na ovom brodu nije pronađen teret, a brodski je inventar već bio podosta osi­romašen. Međutim, relativno mali nalaz pokazao je vrlo značajne rezultate u kasnijoj obradi materijala i istraživanju, najprije zato što je moguća realna pretpostavka da je ovdje nastradao jedan dubrovački brod iz druge polovice XVI. stoljeća. Istraživanja pomorske povijesti Dubrovačke Republike usmje­rena su najviše na proučavanje pisanih dokumenata i likovnih predstava, a očuvani materijalni ostaci nisu stariji od XVII. sto­ljeća. Istraživanjem ovog nalazišta prvi put se pružila prilika da se arheološkom metodom istraživanja pod morem dođe do vri­jednih nalaza brodskog inventara iz XVI. stoljeća i do nekih zaključaka o njegovoj opremi i naoružanju., The article deals with the discovery of a sunk ship found in the Šipan bay of Suđurađ. The object was being explored by the Maritime Museum of the JAZU Research Centre of Dubrovnik and the Republic Institute for Preservation Cultural Monuments in Zagreb between 1972 and 1974. Here are given the course and the results of undersea exploration, scientific elaboration of found objects which gives a cultural and historic image and the results of the archives work to establish the origin of the ship and her historic identity. The Coat of Arms of the Dubrovnik family Primović positively shows that the ship belonged to Dubrovnik. The coins of Philip II put her in the second half of the 16th century. The found objects represent the first and the oldest remains of a Dubrovnik ship coming from the period when the Dubrovnik Republic was at her highest. They are: numerous ceramics, tin vessels, leaden and stone balls of different sizes, copper fasteners of wooden pulley-blocks, an instrument for charging guns, parts of a steelyard and a copper seal with initials VGK. Two pairs of nautical compasses, an old gun of wrought iron and inflammable earthen shells for igniting enemy's sails (something like Greek fire) can be considered as the oldest examples of a ship armament and navigation of modern times discovered not only in Dubrovnik but also on the whole of the Yugoslav coast. A comparison of the objects found on this ship with the results of the research work abroad shows that the outfit of a Dubrovnik 16th century ship did not differ from that used on merchant ships of the other maritime countries.

Izgradnja grada nakon potresa koji je Dubrovnik zadesio 6. travnja 1667. godine u velikoj je mjeri odredila izgled grada, a osim velikim projektima koji su mu kontinuiranom graditeljskom aktivnošću tijekom nekoliko desetljeća konačno odredili vizuru, Dubrovnik se normalnom životu vraćao i manjim zahvatima nužnima za neometano funkcioniranje države i njezinih institucija. Dubrovački su nadbiskupi za obnovu svojih posjeda znatna sredstva dobili i od Republike, a manji su obnoviteljski zahvati provedeni zaslugom istaknutih pojedinaca. Tijekom svog četverogodišnjeg upravljanja dubrovačkom Crkvom nadbiskup Giovanni Vincenzo Lucchesini (Lucca, 1629. – Assisi, 1698., nadbiskup 1689. – 1693.) raznim je odredbama nastojao urediti obveze svećenstva i stanje – materijalno i duhovno – dubrovačke Crkve, promicao je djelovanje redovničkih zajednica te obavio opsežnu vizitaciju 1692. godine. Također je uložio znatne napore i u obnovu i povećanje nadbiskupskih posjeda te uređenje najamnih odnosa na Šipanu i u Župi dubrovačkoj, o čemu svjedoči dokument sastavljen u prvoj četvrtini 1693. godine pohranjen u Arhivu biskupije dubrovačke. Najveći doprinos nadbiskupa Lucchesinija sastojao se u obnovi posjeda nadbiskupije na Šipanu i u samome Dubrovniku, točnije ljetnikovca na Šipanu s pripadajućom kapelicom i vrtom te nadbiskupske palače u gradu (tada prve općinske kuće kao privremene rezidencije nadbiskupa), gdje je, između ostaloga, dao izgraditi most koji je općinsku kuću povezivao s oslikanom kapelicom smještenom u jednoj od prostorija prvoga kata zapadnoga krila palače Sponza.