Obnove nadbiskupskih posjeda u Dubrovniku u vrijeme nadbiskupa Giovannija Vincenza Lucchesinija

Izgradnja grada nakon potresa koji je Dubrovnik zadesio 6. travnja 1667. godine u velikoj je mjeri odredila izgled grada, a osim velikim projektima koji su mu kontinuiranom graditeljskom aktivnošću tijekom nekoliko desetljeća konačno odredili vizuru, Dubrovnik se normalnom životu vraćao i manjim zahvatima nužnima za neometano funkcioniranje države i njezinih institucija. Dubrovački su nadbiskupi za obnovu svojih posjeda znatna sredstva dobili i od Republike, a manji su obnoviteljski zahvati provedeni zaslugom istaknutih pojedinaca. Tijekom svog četverogodišnjeg upravljanja dubrovačkom Crkvom nadbiskup Giovanni Vincenzo Lucchesini (Lucca, 1629. – Assisi, 1698., nadbiskup 1689. – 1693.) raznim je odredbama nastojao urediti obveze svećenstva i stanje – materijalno i duhovno – dubrovačke Crkve, promicao je djelovanje redovničkih zajednica te obavio opsežnu vizitaciju 1692. godine. Također je uložio znatne napore i u obnovu i povećanje nadbiskupskih posjeda te uređenje najamnih odnosa na Šipanu i u Župi dubrovačkoj, o čemu svjedoči dokument sastavljen u prvoj četvrtini 1693. godine pohranjen u Arhivu biskupije dubrovačke. Najveći doprinos nadbiskupa Lucchesinija sastojao se u obnovi posjeda nadbiskupije na Šipanu i u samome Dubrovniku, točnije ljetnikovca na Šipanu s pripadajućom kapelicom i vrtom te nadbiskupske palače u gradu (tada prve općinske kuće kao privremene rezidencije nadbiskupa), gdje je, između ostaloga, dao izgraditi most koji je općinsku kuću povezivao s oslikanom kapelicom smještenom u jednoj od prostorija prvoga kata zapadnoga krila palače Sponza.