Search

Background: In addition to its neuroprotective effect, Brain-derived neurotrophic factor (BDNF) also plays a role in glucose and lipid metabolism. This study aims: a) to find changes in the BDNF concentration during pregnancy in type 1 diabetes. b) to prove the effect of DHA and EPA supplementation on changes in BDNF concentrations c) to investigate the impact of hypoglycemia on BDNF concentration. Subjects and methods: The data from this study were from the PRE-HYPO cohort study. Twenty-one of them were on a standard diabetic diet enriched with EPA and DHA (EPA 120 mg/day and DHA 616 mg/day ; Exposed group), and nineteen pregnant diabetic women were on the standard diabetic diet without EPA and DHA supplementation (Non-exposed group). In the first trimester of pregnancy, fiftHHQ SUHJQDQW ZRPHQ GHYHORSHG K\SRJO\FHPLD HSLVRGHV .9 mmol/L ; HYPO+ group), and twenty-five pregnant women did not have hypoglycemia episodes (HYPO- group). Results: BDNF concentration significantly decreased during pregnancy from the first to the third trimester, in Non-exposed from 25.1 (22.0-30.2) to 22.1 (16.3-28.2), P

The effort to reach the ideal glycemic control in type 1 diabetic pregnancy (T1DM) is often linked with increased risk of hypoglycemia. The aim of the study was to find the effect of C- peptide concentration on severe hypoglycemia prevalence in diabetic pregnancy and its impact on insulin doses and fetal macrosomia. Study participants. 90 women with T1DM and singleton pregnancy, who received insulin treatment for ≥ 24 months, were included in the study. The HbA1c was ≤ 8% at pregnancy confirmation. The study was conducted in Department of Obstetrics and Gynecology, School of Medicine University of Zagreb, as a part of scientific project PRE-HYPO No IP-2018-01-1284. Participants were divided into three groups according to duration of diabetes: 1. group 2-10 years (n=36) ; 2. group 11-20 years (n=36), and 3. group ≥ 20 years (n=18). Severe hypoglycemia was defined as glucose concentration below 3 mmol / L. Results. The percentage of severe hypoglycemia in the first trimester according the groups was 41.7%, 66.7% and 77.8%, respectively, and it declined in third trimester in all three groups (19.4% ; 38.9% and 66.7%, respectively). The C- peptide concentration in group 1 was significantly higher throughout pregnancy when compared with group 2 and 3 (P=0.011 ; P=0.015 ; P

Simptomi koji karakteriziraju hitna stanja u opstetriciji su krvarenje koje može biti vaginalno, intraute-rino i intraabdominalno, zatim bol, poremećaj svijesti i toničko-klonički grčevi. Obilno krvarenje iz uterusa kod placente previje, intrauterino krvarenje kod abrupcije placente intraabdominalno krvarenje kod izvanmaternične trudnoće, rupture uterusa, rupture ciste ovarija i krvarenja nastala ozljedom genital-nih organa najčešća su hitna stanja(1). Bol u predjelu abdomena je drugi simptom koji je karakterističan za hitna stanja u opstetriciji, a javlja se kod abrupcije placente, rupture uterusa, torzije ovarijske ciste, apendicitisa, ileusa i dr(2, 3). Veliki broj hitnih stanja u opstetriciji može dovesti u pitanje život bolesnice, a to su: hemoragijski šok, endotoksički šok, anafilaktički šok, tromboembolija i zračna embolija. Budući se svi operativni zahvati u opstetriciji izvode u lokalnoj ili općoj anesteziji, to i sve moguće komplikacije predstavljaju hitna stanja u čijem rješavanju je neophodna suradnja anesteziologa i porodničara(4). Od većeg značaja su akutno zatajenje srca, akutno zatajenje funkcije bubrega te druge komplikacije nastale kod opće i lokalne anestezije ili patoloških trudnoća. Najčešći uzrok maternalnog i neonatalnog morbiditeta i mortaliteta je poremećaj hemostaze(5). Ukoliko postoji sumnja na hereditarni poremećaj zgrušavanja treba ciljanom anamnezom doznati o jačini krvarenja kod ozljeda ili kod operativnih zahvata. Nazočnost sistemske koagulopatije će potvrditi činjenica obilnog krvarenja za vrijeme različitih ozljeda ili operativnih zahvata. Nastanak sideropenične anemije ili potreba za transfuzijom krvi dat će objektivan dokaz o značajnom gubitku krvi. Procjenjuje se da jedna četvrtina žena sa hemoglobinom nižim od 100g/L istovremeno ima koagulacijski poremećaj.

Summary. Breech presentation is a baby birth, in which we can expect higher perinatal mortality and morbidity in relation to cephalic presentations. The incidence of preterm delivery in breech presentation ranges from 20-35%. So early engendered children are exposed to hypoxic damages, as well as traumatic injuries with consequent intracranial hemorrhages. The mortality rate of preterm infants is much higher than the mortalityod full-term infants. A higher risk of perinatal asphyxia and birth trauma makes obstertricians decide for operational completion of caesarean birth. Research methods. We conducted a retrospective study of five major periods where we compared perinatal mortality and morbidity, the way of completion of the pregnancy, and the incidence of caesarean sections and vaginal deliveries. Examinees and research method conducted through a period of 21 year were all singleton pregnancy with a baby in breech presentation, completed by caesarean section. Results. The incidence of caesarean sections at preterm births with breech presentation gradually grows through the period studied. Obstetricians were increasingly opting for a caesarean section at preterm births of children in breech presentation, in order to eliminate traumatic and hypoxic damage, and thus tried to reduce perinatal mortality. The perinatal mortality rate of premature children who were labored in breech presentation by vaginal birth, according to numerous authors was statistically significantly higher compared to perinatal mortality of children women delivered prematurely by caesarean section. Conclusion. The research leads us to the importance of the completion of the premature birth of a child in breech presentation by caesarean section, if the child is alive and there is no identifiable development defects.

Uvod. Diabetes mellitus tip 1 (DM1) povezuje se s makrosomijom fetusa te povećanim rizikom za razvoj niza metaboličkih poremećaja u odrasloj dobi. Kao jedan od mogućih uzroka izdvaja se povećani prijenos masti kroz posteljicu koji može biti uzrokovan upalom u posteljici. Dosadašnja istraživanja su pokazala da upala u posteljici može utjecati na lipoproteinsku lipazu (LPL), povećavajući njegovu aktivnost i/ili izražaj (Magnuson et all 2004). Kako bismo istražili u kojoj mjeri se ove upalom izazvane promjene u posteljici mogu spriječiti, povećali smo trudnicama s DM1 unos protuupalnih n-3 nezasićenih MK te analizirali izražaj LPL-a u njihovim posteljicama. Metode. Trudnice s DM1 podijelili smo u dvije skupine. U istraživanu skupinu (n=10) spadaju trudnice koje su pored uobičajene dijabetičke prehrane, uzimale n-3 nezasićene MK kao dodatak prehrani od 12. tjedna trudnoće pa sve do porođaja. Kontrolnu (n=19) su skupinu činile trudnice na uobičajenoj dijabetičkoj prehrani. Prilikom porođaja carskim rezom, skupljali smo uzorke tkiva posteljica te analizirali izražaj LPL mRNA molekule q-PCR metodom. n-3 nezasićene MK kao dodatak prehrani za istraživanu skupinu osigurali smo donacijom kapsula Pregnazon Complete (HealthAid LTD) koje osim ostalih potrebnih vitamina i mineralnih tvari za trudnice sadrže i n-3 nezasićenih MK (390 mg: eikosapentaenska kiselina, EPA 60 mg ; dokosaheksaenska, DHA 308 mg). Rezultati. Razina izražaja LPL mRNA u istraživanoj skupini s povećanim unosom n-3 nezasićenih MK nije se značajno razlikovala u odnosu na skupinu s uobičajenom dijabetičkom prehranom. Zaključak. Iz dobivenih rezultata možemo zaključiti da povećanje unosa n-3 nezasićenih MK nema utjecaj na izražaj LPL mRNA na analiziranim uzorcima posteljica trudnica s DM1. No, obzirom da u regulaciji LPL enzima najvažniju ulogu ima posttranskripcijska razina, daljnje istraživanje potrebno je usmjeriti na analizu aktivnosti samog enzima. Usporedba izražaja i aktivnosti LPL-a dat će nam potpuniji uvid u mogućnost smanjenja prijenosa MK kroz posteljicu trudnica s DM1 povećanjem unosa n-3 nezasićenih MK.

Summary. Peripartum hysterectomy can be defined as a hysterectomy performed at the time, or within 24 hours, of delivery. Another definition is a hysterectomy performed any time from delivery to discharge from the same hospitalization. Aim. The aim of the study was to determine the incidence, indications and complications associated with peripartal hysterectomies in 5 year period. Patients and methods. In this retrospective study we analyzed 20 peripartal hysterectomies in Clinical Hospital Center Zagreb, Department of Obstetrics and Gynecology, during the period from January 2010 to December 2015. Peripartal hysterectomies after both, vaginal deliveries and Caesarean sections were included in our research. We studied patients who underwent peripartal hysterectomy of any age and at any time during pregnancy. Procedures were performed by surgeons of different gynecological subspecialties. Results. The age of our patients was in the range between 23 and 45 years. Total number of deliveries in that period was 25565 and the incidence of the peripartal hysterectomies was 0.8/1000 deliveries. Main indication was uterine hypotony (35%) followed by placenta previa (25%). There were no postoperative complications or maternal deaths in the analyzed group. Of 20 peripartal hysterectomies, 19 were after Cesarean sections. Conclusion. Cesarean section induces higher peripartal hysterectomy incidence in women due to its relation to atonic and placenatal disorders that increases maternal morbidity.

Peripartalna histerektomija je vrlo složen zahvat koji se razlikuje od klasične histerektomije. Na osnovu rizičnih faktora potrebno je predvidjeti mogućnost peripartalne histerektomije kada god je to moguće. Elektivni zahvat potrebno je planirati tijekom radnog vremena i uz prisutnost iskusnog operatera. U suradnji s anesteziološkom službom potrebno je osigurati adekvatne zalihe krvnih pripravaka. U istraživanju smo pokazali kako je porođaj carskim rezom povezan su s četverostrukim porastom incidencije peripartalne histerektomije, zbog čega je potrebno smanjiti njegovu učestalost bez opravdane indikacije.

Summary. According to the World Health Organization criteria, underweight, normal weight, overweight and obesity are defined by body mass index (BMI). Underweight, overweight and obesity in pregnancy increase the risk of unfavorable maternal and perinatal outcome. The aim of the study was to analyze the impact of maternal BMI before and during pregnancy, and the impact of gestational weight gain on the occurrence of maternal and neonatal morbidity. Subjects and methods. This retrospective study included 4646 pregnant women that underwent oral glucose tolerance test between 24th and 32nd week of gestation and gave birth to their children at Clinical Department of Gynecology and Obstetrics, Zagreb University Hospital Center during the 2013-2015 period. There were 136 (2.9%) underweight, 3066 (66%) normal weight, 949 (20.4%) overweight and 467 (10.01%) obese women. The following data were analyzed: maternal age, BMI, gestational weight gain, parity, prevalence of preeclampsia, method of delivery termination (cesarean section, vaginal delivery or vacuum extraction), and neonatal birth weight, ponderal index, fetal macrosomia, and Apgar index at 1 min and 5 min. Results were expressed as mean value and standard deviation. The SPSS ver. 17 statistical software was used on data analysis. The χ2-test and ANOVA were calculated. Study parameters were compared between study groups and control group. The level of statistical significance was set at p

Nasljedne i stečene trombofilije imaju sklonost za razvoj tromboembolijske bolesti (duboka venska tromboza i plućna embolija). Postoje dokazi da žene s trombofilijom pored povećane sklonosti za razvoj venske tromboembolijske bolesti imaju i povećan rizik za uobičajene komplikacije trudnoće kao što su preeklampsija, intrauterini zastoj u rastu fetusa, abrupcija placente, habitualni pobačaj i mrtvorođenost. Smatra se da je stvaranje ugrušaka u placenti odgovorno za ove komplikacije trudnoće. Zbog toga su lijekovi koji preveniraju trombozu od koristi u prevenciji tih komplikacija.

Trudnica s naslijeđenim oblikom tromboembolije (faktor II mutacija – 20210A) imala je dva gubitka fetusa u kasnoj trudnoći. Prva trudnoća nije dobro dokumentirana, ali drugi trudnoća bila komplicirana fetalniom tromboembolijom i trombozom pupčane arterije, dokazanom nakon smrti fetusa. Tijekom treće trudnoće u terapiju je uveden enoksaparin te je učinjena rana amniocenteza. Analizom fetalne DNA dokazano je postojanje trombofilije fetusa i u ovoj trudnoći. Učinjen je carski rez prije termina, bez komplikacija, rođeno je zdravo novorođenče. Kada je anamneza opterećena pobačajima ili fetalnom smrti ispravno je pomisliti i na trombofiliju kao mogući uzrok. Dvojbeno je treba li učiniti amniocentezu u svrhu dijagnostike trombofilije fetusa i hoće li se tipe pridonijeti boljem perinatalnome ishodu. Ukoliko fetus ima trombofiliju može se razmisliti o indukciji prijevremenog porođaja, imajući u vidu i zrelost fetusa. Opisani pristup indukcije prijevremenog porođaja mogao bi, u slučajevima naslijeđene trombofilije fetusa dovesti do boljeg perinatalnog ishoda.

Posteljica igra ključnu ulogu u prijenosu hranjivih tvari potrebnih za normalan fetalni razvoj. Za rast masnog tkiva djeteta pritom su najvažniji glukoza i lipidi. Dok je prijenos glukoze kroz posteljicu već odavno prepoznat kao olakšana difuzija ovisna o koncentracijskom gradijentu, sam mehanizam prijenosa lipida je velikim dijelom nepoznat. Istraživanja upućuju na moguću ulogu lipoproteinske lipaze (LPL) koja u metabolizmu lipida ima veliku važnost, a djeluje kao katalizator hidrolize triglicerida kojom se stvaraju slobodne masne kiseline. U kojoj mjeri je ovaj mehanizam doista važan za prijenos lipida kroz posteljicu nije poznato. Odlučili smo stoga napraviti analizu izražaja navedenog gena u terminskim posteljicama zdravih trudnica i trudnice s nasljednom hipertrigliceridemijom, recesivnim poremećajem uzrokovanim mutacijom LPL gena. Western blot analiza monoklonalnim protutijelom anti-LPL (5D2, Abcam) pokazala je jak signal lipoproteinske lipaze u posteljicama zdravih trudnica (n=6) dok je kod trudnice s nasljednom hipertrigliceridemijom signal bio 50% slabiji. Imunohistokemijska analiza istim anti-LPL protutijelom pokazala je najjaču LPL imunoreaktivnost u trofoblastnim stanicama s nešto slabijim signalom u endotelnim stanicama krvnih žila. Osim navedenih analiza na proteinskoj razini, kvantificirali smo i LPL mRNA pomoću RT- PCR koji je pokazao 3-4 puta veću razinu mRNA kod trudnice s nasljednom hipertrigliceridemijom u odnosu na zdrave trudnice što je vjerojatno posljedica pokušaja kompenzacije nedostatka LPL proteina pojačanom mRNA proizvodnjom. Ovim istraživanjem smo jasno dokazali prisutnost LPL mRNA i proteina u trofoblastnim stanicama posteljica zdravih trudnica u terminu. Usmjeravanjem daljnjeg istraživanja na analizu promjene izražaja LPL gena u pojedinim patološkim stanjima poput gestacijskog dijabetesa ili intrauterinog zastoja u rastu, dobit ćemo bolji uvid u mehanizme koji dovode do promjena u ukupnoj količini fetalnog masnog tkiva i abnormalnog fetalnog rasta u navedenim poremećajima.

Stav zatkom predstavlja prezentaciju čeda, kod koje možemo očekivati veći perinatalni mortalitet i morbiditet u odnosu na stav glavicom. Učestalost prijevremenih porođaja u stavu zatkom kreće se od 20–35%. Tako prijevremeno porođena djeca izloženija su hipoksičnim oštećenjima, kao i traumatskim ozljedama s posljedičnim intrakranijalnim hemoragijama. Smrtnost nedonoščadi je višestruko veća od smrtnosti donošene djece. Veći rizik od perinatalne asfiksije i porođajne traume češće rezultira s većom učestalosti operativnog dovršenja porođaja carskim rezom, za koji se češće odlučuju porodničari. Metode istraživanja. Provedena je retrospektivna studija kroz pet velikih razdoblja, gdje je uspoređen perinatalni mortalitet i morbiditet, način dovršenja trudnoće, kao i učestalost carskih rezova i vaginalnih porođaja. Ispitanice i način istraživanja provedenog tijekom 21 godine bile su sve jednoplodne trudnoće s djetetom u stavu zatkom, završene carskim rezom. Rezultati. Učestalost carskih rezova kod prijevremenih porođaja zatkom postupno raste kroz istraživana razdoblja. Porodničari se sve češće odlučuju za carski rez kod prijevremenih porođaja djece u stavu zatkom, kako bi eliminirali traumatsko i hipoksično oštećenje, te tako pokušali smanjiti perinatalni mortalitet. Perinatalni mortalitet vaginalnih porođaja prijevremeno porođene djece u stavu zatkom, prema brojnim autorima je statistički znakovito veći, od perinatalnog mortaliteta prijevremeno porođene djece carskim rezom. Zaključak. Provedeno istraživanje nas upućuje na važnost dovršenja prijevremenog porođaja djeteta u stavu zatkom carskim rezom, ako je dijete živo i nema prepoznatljive mane razvitka.

Fiziološke promjene funkcije štitnjače u trudnoći nastaju kao odgovor na metaboličke zahtjeve u trudnoći. Javlja se povećanje bazalnog metabolizma, povećanje akumulacije joda u štitnjači i povećanje štitnjače uzrokovano hiperplazijom i pojačanom vaskularizacijom. Zbog fizioloških promjena štitnjače u zdravih trudnica treba koristiti referentne vrijednosti TSH i FT4 za trudnoću. Vrijednosti TSH za prvo tromjesečje su 0, 1 – 2, 5 mIJ/L, 0, 2 – 3, 0 mIJ/L za drugo i 0, 3 – 3, 0 mIJ/L za treće tromjesečje. Hipotireoza se javlja u oko 2–3% trudnica. Zbog čestih komplikacija trudnoće i porođaja žena s hipotireozom i njihove djece koja imaju neurorazvojno oštećenje . Hipertireoza bilo kojeg uzroka može komplicirati trudnoću, me|utim, najčešći uzrok je Graves-ova bolest, odnosno klinička hipertireoza. Povišene vrijednosti HCG u ranoj trudnoći najčešći su uzrok supkliničke hipertireoze. Ona je obično prolazna u prvoj polovici trudnoće i manje teška u odnosu na Graves-ovu bolest. Dijagnoza hipertireoze se postavlja na temelju niskih vrijednosti TSH (

Rad govori o koncentraciji masnih kiselina u trudnica sa šećernom bolesti tipa 1

Gestacijska trofoblastna bolest skupni je naziv za specifične rane poremećaje rasta, razvoja i sazrijevanja trofoblastnog tkiva u trudnoći. Termin obuhvaća nekoliko kliničko-morfoloških entiteta sa specifičnim genetskim, citogenetskim i biološkim obilježjima: hidatidoznu molu (mola hydatidosa), invazivnu ili destruirajuću molu (chorioadenoma destruens seu mola invasiva), koriokarcinom (choriocarcinoma seu chorioepithelioma) i trofoblastni tumor sijela posteljice (eng. placental site trophoblastic tumor). Klinički izražena hipertireoza tijekom trudnoće, koju karakteriziraju niske vrijednosti TSH i visoke vrijednosti slobodnog T4 i/ili T3, relativno se rijetko viđa, učestalost je od 0, 1 do 0, 4% trudnoća. Dijagnoza je jednaka kao i izvan trudnoće, ali nosi sa sobom određene poteškoće. Naime, većina nespecifičnih simptoma koji karaketriziraju ranu trudnoću, jednaki su onima svojstvenima hipertireozi: tahikardija, nepodnošenje vrućine, ubrzano disanje, anksioznost i tremor. Hiperfunkcija štitnjače često se dijagnosticira u do tada zdravih trudnica kod kojih se u trudnoći razvija gestacijska trofoblastna bolest, osobito onih s hidatidoznom molom. Radi se u prvom redu o biokemijskoj hipertireozi koju karakteriziraju povišene serumeske vrijednosti ukupnog i slobodnog T4 i T3, a bez kliničke simptomatologije. Štitna žijezda najčešće je normalne veličine. Kod manjeg broja bolesnica nalazimo tipične kliničke simptome hipertireoze i gušu, najčešće bez oftalmopatije. Kao i kod graviditetne hiperemeze, dominantni simptomi u određenog boja slučajeva mogu biti mućnina i povraćanje. Klinički znakovi i simptomi hipertireoze brzo nestaju nakon liječenja gestacijske trofoblastne bolesti i posljedičnog pada serumskih vrijednosti hCG-a, najčešće instrumentalom evakuacijom molarnog tkiva iz uterine šupljine. Dodatno liječenje indicirano je rijetko i rezervirano za slučajeve karakterizirane umjerenim do teškim simptomima hipertireoze.

U 2015. godini je u Hrvatskoj rođeno 37 847 djece ≥500 grama (2124 manje nego 2014. godine), među njima 37 682 djece ≥1000 grama tj. 2087 djece manje nego 2014. godine. Ukupno umrlih u Republici Hrvatskoj u 2015. Godini bilo je 54205, što je za 16358 više od broja rođenih. Učestalost nedonoščadi je 2015. godine bila 6, 15%, a novorođenčadi niske porođajne težine 5, 13%. Perinatalni mortalitet za svu djecu ≥1000 g je bio 4, 1‰, a za svu djecu ≥500 g 6, 3‰. Fetalni mortalitet za djecu ≥1000 g je bio 3, 0‰, a za djecu ≥500 g 4, 2‰. Odgovarajući rani neonatalni mortalitet je bio 1, 1‰ i 2, 1‰. U porođaju je umrlo 16 plodova, što je 0, 42‰. Rani neonatalni mortalitet se smanjuje porastom težine novorođenčadi: za djecu 500–999 g je bio 299, 2‰, za djecu 1000–1499 g 83, 3‰, za 1500–1999 g 22, 1‰, za 2000–2499 g 2, 4‰ te za djecu ≥2500 g 0, 4‰. U trudnoći, porođaju ili babinjama nije umrla nijedna žena pa je maternalna smrtnost u 2015. godini iznosila 0/100.000 živorođenih (2014. godine iznosila je 2, 5/100.000 živorođenih). Eklampsija je bilo 9 ili 0, 24‰. Carskim rezom je dovršeno 8182 trudnoća, što je 21, 6%, u porastu (za 0, 88%) prema prethodnoj godini. Od svih SC bilo je 30, 10% ponovljenih, a 72, 89% od 3582 rodilje s ranijim carskim rezom je ponovno porođeno carskim rezom. Od 1291 jednoplodove trudnoće u stavu zatkom njih 1072 (83, 04%) je rođeno carskim rezom (2014. godine 75, 67%). Antenatalna skrb pokazuje stagnaciju u odnosu na prethodnu 2014. godinu: po trudnici je bilo prosječno 8, 85 pregleda, 60, 63% je pregledano ≥9 puta, od njih 23, 97% više od 10 puta, ali još uvijek je 3, 15% trudnica bilo bez pregleda ili s 1–2 pregleda, a 8, 70% s 3–5 pregleda. Prosječni broj pregleda ultrazvukom je bio 4, 69, njih 75, 28% je bilo pregledano ≥4 puta, od njih 49, 74% ≥5 puta. U rodilištima III. razine, s JINT, niži je fetalni, rani neonatalni i perinatalni mortalitet za djecu 500–1499 g. Organizacija perinatalne zaštite u Hrvatskoj u tri razine, s konačnim formiranjem jedinica intenzivne neonatalne terapije (JINT) i njege (JINNj), uz popunu tih jedinica opremom i uz odgovarajuću izobrazbu deficitarnih kadrova primarna je zadaća perinatalne zdravstvene skrbi.

Istraživanja provedena o dugoročnim posljedicama gestacijskog dijabetesa melitusa na zdravlje žena pokazala su kako postoji veliki rizik za nastanak poremećaja metabolizma glukoze i masti te obolijevanja od kardiovaskularnih bolesti.

Povišena razina glikemije u majčinoj krvi tijekom prijekoncepcijskog razdoblja, kao i tijekom embrionalnog razvoja u direktnoj je povezanosti s nastankom dijabetičke embriopatije.

Uspoređujući perinatalni mortalitet i učestalost kongenitalnih malformacija u dvije istraživane skupine nije nađena statistički značajna razlika.

CILJ: Cilj istraživanja je bio odrediti ukupnu koncentraciju slobodnih masnih kiselina u serumu majčine krvi i u serumu umbilikalne vene trudnica koje boluju od šećerne bolesti tipa 1 u usporedbi sa zdravim trudnicama. Dodatni cilj je bio odrediti i analizirati koncentraciju (mg/L) omega- 3 masnih kiselina (ALA, EPA, DHA) u usporedbi sa ukupnom koncentracijom slobodnih masnih kiselina u serumu majčine krvi i u serumu umbilikalne vene trudnica koje boluju od šećerne bolesti tipa 1 u usporedbi sa zdravim trudnicama. METODE: U istraživanje je bilo uključeno 63 trudnice, 32 koje boluju od šećerne bolesti tipa 1 te 31 zdrava trudnica. Ekstrakcija slobodnih masnih kiselina je izvedena metodom plinske kromatografije. REZULTATI: Postoji statistički značajna razlika u koncentraciji ukupnih masnih kiselina u serumu majčine krvi i u serumu umbilikalne vene između dvije skupine.Također postoji statistički značajna povećana koncentracija slobodnih masnih kiselina u serumu majčine krvi i umbilikalne vene trudnica sa šećernom bolesti tipa 1. Nađene su povećane koncentracije ALA, EPA and DHA masnih kiselina u serumu majčine krvi u usporedbi sa serumom umbilikalne vene u trudnica sa šećernom bolesti tipa 1. ZAKLJUČAK: Naše istraživanje je pokazalo statističku razliku u koncentraciji DHA masne kiseline u serumu majčine krvi i umbilikalne vene trudnica sa šećernom bolesti tipa 1 u usporedbi sa zdravim trudnicama.

Postpartalna histerektomija rijedak je opstetrički zahvat koji se primjenjuje najčešće u svrhu spašavanja života rodilje uslijed teškog postpartalnog krvarenja.

Obesity affects mental, physical and emotional health, increases the prevalence of hypertension, diabetes, sexual dysfunction and cardiovascular disease, and reduces the quality of life. Every woman with body mass index greater than 30 kg/m2 is considered obese, which has negative sequels on her general and reproductive health. A higher prevalence of early habitual abortion, congenital anomalies, preterm delivery, preeclampsia, gestational diabetes, cesarean section, fetal growth retardation and thromboembolism has been reported in obese women. Obesity is associated with worse maternal and perinatal outcomes. Children born to obese mothers more frequently develop cardiovascular disease, type 2 diabetes and metabolic syndrome later in life. This review gives recommendations for preconception work- up, and antenatal, intrapartum and postpartum care of obese pregnant women and their newborns.

Insulin is the main hormone in the regulation of glucose metabolism. Insulin is synthesized in the Langerhans islet β-cells as the proinsulin precursor, from which C-peptide and insulin are formed by proteolytic cleavage. In patients with type 1 diabetes mellitus (DM-1), complex interplay of genetic, exogenous ad autonomic factors leads to selective destruction of pancreatic β-cells, thus compromising insulin synthesis and secretion. Patients with DM-1 can produce exogenous insulin to a certain extent, however, insulin secretion undergoes gradual reduction due to selective destruction of β-cell function. Both C-peptide and insulin are secreted to portal circulation in equimolar amounts. There is an association of elevated C-peptide concentration with great reduction of hypoglycemic episodes, HbA1c values and microvascular complications. Studies have demonstrated that vitamins D and E, nicotinamide and polyunsaturated fatty acids (omega-3 fatty acids) may have protective effects in DM-1. Our investigations showed C-peptide to increase in both healthy and DM-1 pregnant women. This review article describes the impact of pregnancy and diet on β-cell function in women with DM-1.

Objective was to compare perinatal outcome in pregnant women with type-2 DM vs. type-1 DM. Patients and methods. In the period (2000.– 2012.) 557 pregnant women with type-1 DM and 149 with type-2 DM were delivered. Following data were analyzed: age, body mass index (BMI), weight gain, HbA1c level in each trimester of pregnancy, complications of labor and delivery, new born weight and ponderal index, perinatal mortality and morbidity. All women with type- 2DM received insulin. Results. 557 type-1 DM women delivered 563 newborn children (4 pregnancies with twins and 1 pregnancy with triplets). 149 type-2 DM women delivered 154 newborn children (5 pregnancies with twins). No shoulder dystocia occurred.

Hyperthyroidism of any cause can complicate pregnancy, but Graves’ hyperthyroidism is the most common cause of overt hyperthyroidism. Human chorionic gonadotropin-mediated hyperthyroidism is a common cause of subclinical hyperthyroidism. It may occur transiently in the fi rst half of gestation and is typically less severe than Graves’ disease. The diagnosis of hyperthyroidism during pregnancy should be based primarily on suppressed (

Inherited and acquired thrombophilias are associated with a tendency to thromboembolic disease development (deep vein thrombosis and pulmonary embolism). There is evidence that, besides an increased proneness to develop venous thromboembolic disease, women with thrombophilia are at an increased risk of pregnancy complications such as preeclampsia, intrauterine growth restriction, abruptio placentae, habitual abortion and stillbirth. Intraplacental clot formation is considered to be responsible for these pregnancy complications ; therefore medication preventing thrombosis may prove useful to prevent these complications.

Diagnosing early stage of fallopian tube carcinoma poses great diffi culties. In our patient, fallopian tube carcinoma was suspected because of the incidental fi nding of malignant glandular cells in VCE smear and patient history of surgery for breast carcinoma. Upon laparotomy, a small, macroscopically normal uterus and bilaterally normal ovaries, oviducts, fi mbriae, omentum, bowel and peritoneum were revealed. On cytology, papillary formations and individual malignant cells of columnar epithelium were detected in peritoneal washing. Because of the cytology fi nding of malignant cells in peritoneal washing, we decided to perform hysterectomy, bilateral salpingo-oophorectomy, omentectomy, appendectomy, and pelvic peritoneum ablation. Histopathologic diagnoses: adenocarcinoma serosum tubae in situ utriusque, carcinoma metastaticum ovarii utriusque. The case presented demonstrates that fallopian tube is the origin of ovarian carcinoma.

U 2014. godini je u Hrvatskoj rođeno 39971 djece ≥500 grama (343 manje nego 2013. godine), među njima 39769 dijece ≥1000 grama tj. 381 djece manje nego 2013. godine. Učestalost nedonoščadi je 2014. godine bila 6, 19%, a novorođenčadi niske porođajne težine 5, 24%. Perinatalni mortalitet za svu djecu ≥1000 g je bio 4, 2‰, a za svu djecu ≥500 g 6, 8‰. Fetalni mortalitet za djecu ≥1000 g je bio 2, 9‰, a za djecu ≥500 g 3, 8‰. Odgovarajući rani neonatalni mortalitet je bio 1, 3‰ i 3, 0‰. U porođaju je umrlo 10 plodova, to je 0, 25‰. Rani neonatalni mortalitet se smanjuje porastom težine novorođenčadi: za djecu 500-999 g je bio 409, 60‰, za djecu 1000-1499 g 73, 6‰, za 1500-1999 g 17, 1‰, za 2000-2499 g 7, 9‰ te za djecu ≥2500 g 0, 6‰. U trudnoći, porođaju ili babinjama umrla je jedna žena pa je maternalna smrtnost u 2014. godini iznosila 2, 5/100.000 živorođenih. Eklampsija je bilo 12 ili 0, 31‰. Carskim rezom je dovršeno 8141 trudnoća, što je 20, 72%, u porastu (za 0, 86%) prema prethodnoj godini. Od svih SC bilo je 28, 79% ponovljenih, a 73, 30% od 3551 rodilja s ranijim carskim rezom je ponovno porođeno carskim rezom. Od 1270 jednoplodovih trudnoća u stavu zatkom njih 961 (75, 67%) je rođeno carskim rezom (2013. godine 80, 26%). Antenatalna skrb pokazuje stagnaciju u odnosu na prethodnu 2013. godinu: po trudnici je bilo prosječno 8, 89 pregleda, 62, 19% je pregledano ≥9 puta, od njih 26, 91% više od 10 puta, ali još uvijek je 3, 05% trudnica bilo bez pregleda ili s 1- 2 pregleda, a 8, 35% s 3-5 pregleda. Prosječni broj pregleda ultrazvukom je bio 4, 71, njih 76, 12% je bilo pregledano ≥4 puta, a njih 52, 81% ≥5 puta. U rodilištima III. razine, s JINT, niži je fetalni, rani neonatalni i perinatalni mortalitet za djecu 500-1499 g. Organizacija perinatalne zaštite u Hrvatskoj u tri razine, s konačnim formiranjem jedinica intenzivne neo-natalne terapije (JINT) i njege (JINNj), uz popunu tih jedinica opremom i uz odgovarajuću izobrazbu deficitarnih kadrova primarna je zadaća perinatalne zdravstvene skrbi.

U bolesnica s hipertireozom neophodno je prije trudnoće uspostaviti remisiju, kako bi se tijekom trudnoće smanjila mogućnost nastajanja komplikacija, odnosno izbjeglo medikamentozno ili operativno liječenje. Ukoliko dođe do trudnoće u žena s hipertireozom ili se bolest javi u trudnoći, u suradnji s endokrinologom treba donijeti odluku o daljnjem postupku. Trudnice dobro podnose lakši oblik hipertireoze i bez terapije, međutim u srednje teškim i teškim oblicima indicirana je primjena tireostatskih lijekova uz čvrstu kontrolu tijeka bolesti, odnosno tijeka trudnoće svim raspoloživim sredstvima.

Spontaneous abortion is undesired pregnancy loss of a fetus weighing less than 500 g before the 22nd week of gestation, classifi ed into sporadic and recurrent according to its occurrence. In case of two or more consecutive pregnancy losses, it is referred to as habitual abortion. Habitual abortions cause a serious problem in women who fail to carry their pregnancies to the term necessary for the fetus to survive. Habitual abortions generally occur in the same period of gestation. There are numerous causes of habitual abortions, including genetic factors, uterine anomalies, thrombophilias, endocrinopathies (corpus luteum insuffi ciency, diabetes mellitus, thyroid diseases, etc.), immune disorders, male factor, and environmental factors. The basic clinical workup in couples with a history of habitual abortion includes thorough personal and family history, maternal complete blood count and thyroid function tests, laboratory testing for antiphospholipid antibodies and gynecologic examination, and karyotyping in both partners. Habitual abortions are recorded in 1% of reproductive couples, while the cause of miscarriage remains unknown in about 50% of cases. In case of identifi ed pathology, treatment is only possible in the group of non-genetic etiology. This review article presents current diagnostic options to identify the cause and to treat patients with habitual abortions.

Prekomjerna tjelesna težina i pretilost jedan su od vodećih javnozdravstvenih problema današnjeg društva. Osim što mogu uvjetovati razvoj brojnih kroničnih bolesti, prekomjerna tjelesna težina i pretilost mogu uzrokovati i probleme u trudnoći. Nije u potpunosti razjašnjeno je li pretilost izravan uzrok loših ishoda trudnoće ili je povezanost pretilosti i loših ishoda uvjetovana zajedničkim faktorima. Statistika pokazuje da je čak 6–28% žena u trudnoći pretilo. Povećani indeks tjelesne mase trudnica povezuje se s brojnim komplikacijama kako tijekom trudnoće tako u porodu i postpartalnom razdoblju. Do sada opisane komplikacije su povećana učestalost spontanih pobačaja, gestacijski dijabetes, hipertenzivni poremećaji, prijevremeni porod, ali i prenošenje, višeplodne trudnoće, produljeno trajanje poroda, povećana učestalost elektivih i hitnih carskih rezova, postpartalna krvarenja itd. Također, majčina pretilost uvjetuje i brojne komplikacije čeda kao što su kongenitalne anomalije, povećani perinatalni mortalitet, makrosomija i posljedična povećana težina u prvim godinama djetetova života. Iako se do sada glavnina nepovoljnih ishoda pripisivala združenosti debljine i šećerne bolesti, novije spoznaje upućuju da su i pretile žene s normoglikemijom pod povećanim rizikom za razvoj različitih patoloških stanja. Incidencija gestacijskog dijabetesa unutar pretile populacije trudnica (iznad 100 kg) veća je od one unutar skupine trudnica uredne tjelesne težine (6–12% nasuprot 2–4%). Veličina ovog rizika u pozitivnoj je korelaciji s rastućom tjelesnom težinom. Također, s obzirom na inzulinsku rezistenciju svojstvenu pretilosti i dijabetes tip 2 predstavlja jednu od glavnih komplikacija u pretilih trudnica. Oralni test opterećenja glukozom u svih pretilih trudnica opravdano je stoga napraviti već u prvom tromjesečju trudnoće. U ovom retrospektivnom istraživanju analizirali smo utjecaj pretilosti i gestacijskog dijabetesa na ishod trudnoće. U prvom dijelu istraživanja bile su uključene samo normoglikemične trudnice dok smo u drugom dijelu pratili učestalost pretilosti u populaciji trudnica s gestacijskim dijabetesom. Rezultati istraživanja ukazali su na važnost prevencije pretilosti i kod normoglikemičnih žena ali i kod žena s gestacijskim dijabetesom za uredan perinatalni ishod.

Pretilost majke prije trudnoće je značajni rizični čimbenik za poremećen tijek trudnoće i rast te razvoj djeteta. Rizici za dijete uključuju veću porođajnu masu, razvoj pretilosti kasnije u životu te razvoj metaboličkog sindroma i njegovih komponenti. Povezanost gestacijskog dijabetesa (GDM) i veće tjelesne mase djeteta je dobro poznata, no ipak, dokazano je kako je rizik za makrosomiju djeteta prisutan i u preteških te pretilih žena s normalnim vrijednostima testa oralnog opterećenja glukozom tijekom trudnoće. Ove dvije skupine žena imaju jedno zajedničko: komponente metaboličkog sindroma. Neka istraživanja su istaknula povezanost GDM-a s jedne te nastanka pretilosti i metaboličkog sindroma kasnije u životu s druge strane. Adipociti luče brojne tvari s endokrinim, parakrinim te autokrinim načinom djelovanja: leptin, adiponektin, rezistin, visfatin, angiotenzin, inhibitor aktivacije plazminogena, tumor nekrotizirajući čimbenik alfa, interleukine, te mnoge druge koji će tek biti otkriveni. Adipokini imaju važnu ulogu u unosu i potrošnji energije, aktivnosti inzulina, metabolizmu masti i ugljikohidrata, angiogenezi, regulaciji krvnog tlaka i koagulaciji. Pretilost vodi u povećanu sekreciju gotovo svih adipokina, izuzev adiponektina. Sekrecija adipokina je smanjena u pretilih osoba. Povećane koncentracije tumor nekrotizirajućeg čimbenika alfa, interleukina 6 i rezistina te smanjeno izlučivanje adiponektina i leptina tj. rezistencija na leptin vode u inzulinsku rezistenciju.

Trudnoću u metaboličkom pogledu karakterizira inzulinska rezistencija i hiperinzulinemija i stoga ona kod određenih žena predstavlja podlogu za razvoj dijabetesa. Inzulinska rezistencija nastaje zbog sekrecije niza hormona od strane posteljice (hormona rasta, kortikotropin oslobađajućeg hormona, placentarnog lakotogena, progesterona), povećanog odlaganja majčinog masnog tkiva, smanjenog kretanja i povećanog kalorijskog unosa. Sve ove promjene imaju jedan cilj: opskrbiti fetus dovoljnom količinom hranjivih tvari kroz čitavo vrijeme trudnoće. Do razvoja gestacijskog dijabetesa dolazi kada gušterača svojom funkcijom ne može odgovoriti na metaboličke promjene, odnosno inzulinsku rezistenciju. Šećerna bolest u trudnoći uzrokuje brojne probleme. Opisana je povećana učestalost preeklampsije, polihidramnija, fetalne makrosomalije, fetalne organomegalije, porođajnih ozljeda, operativnog dovršenja porođaja, perinatalnog mortaliteta i neonatalnih respiratornih i metaboličkih komplikacija. U našem opservacijskom retrospektivnom istraživanju analizirali smo ishod trudnoća trudnica s gestacijskim dijabetesom liječenih u Referentnom centru za dijabetes u trudnoći između 2000. i 2010. godine. Uključili smo1644 trudnice s gestacijskim dijabetesom dokazanim dvosatnim oralnim testom opterećenja sa 75 g glukoze prema WHO smjernicama iz 1999. godine. Od majčinih ishoda promatrali smo hipertenzivne poremećaje i način porođaja, a od fetalnih ishoda tjedne porođaja, učestalost prijevremenog porođaja, novorođenačku težinu, učestalost makrosomije, perinatalni ishod, ponderalni indeks, Apgar zbrojeve u 1. i 5. minuti života i pH krvi iz umbilikalne vene. Zaključili smo da odgovarajuće liječenje smanjuje fetalni i majčin morbiditet. Dokazali smo postojanje statistički značajne povezanosti između razine HbA 1c u trećem tromjesečju i tjedana porođaja, novorođenačke težine, ponderalnog indeksa, Apgar zbroja, makrosomije i načina porođaja. Nadalje, pronašli smo statistički značajnu korelaciju između vrijednosti glukoze u krvi na tašte i dva sata nakon opterećenja te tjedana porođaja, novorođenačke težine, ponderalnog indeksa, Apgar zbroja i makrosomije. Dokazali smo da je razina HbA 1c u trećem tromjesečju odličan prediktor makrosomije.

Opstetrički izazovi pri zbrinjavanju trudnica s gestacijskim dijabetesom (GDM) obuhvaćaju znanja o rizicima majke i fetusa povezanih s gestacijskim dijabetesom, antepartalnom nadzoru majke i fetusa, upotrebi opstetričkog UZV-a za praćenje rasta fetusa, odlukama o terminu i načinu porođaja, o intrapartalnom nadzoru, o praćenju glikemije i postporođajnoj skrbi. Osim rutinskih trudničkih pitanja i problema, prenatalna briga o ženi s GDM-om fokusira se na prepoznavanje stanja koja su zajednička ženama oboljelima od GDM-a i povezana s oštećenjem metabolizma glukoze. Ključna intervencija za smanjivanje učestalosti komplikacija je održavanje dobre glikemičke kontrole. Za razliku od žena s pregestacijskim dijabetesom, tipično žene s GDM-om nemaju izraženu vaskulopatiju ili povećan rizik od rađanje djece s kongenitalnim malformacijama. Jedan od glavnih problema u nadzoru žena s GDM-om je inducirati porođaj ili ne, te ako da, kada? Glavne potencijalne dobiti induciranog porođaja su izbjegavanje kasnog mrtvorođenja i izbjegavanje porođajnih komplikacija povezanih s daljnjim rastom fetusa, poput distocije ramena ili carskog reza. Potencijalni nedostatci uključuju rizike induciranog porođaja (npr. S.C. u slučaju neuspjelog induciranog porođaja). U žena koje su bile euglicemične tijekom trudnoće samo uz dijetu i vježbanjediskusiju o dovršenju trudnoće može se započeti razgovorom o mogućnosti induciranog porođaja kada žena dostignepredviđen termin porođaja, 400/7 tjedan trudnoće, i predlažući elektivni inducirani porođaj kad dostigne 400/7 tjedan trudnoće. Indukcija porođaja u tom periodu trudnoće smanjuje rizike povezane s prenošenjem. Inducirani porođaj u žena s GDM-om čija se razina glukoze kontrolira inzulinom vjerojatniji je u 39. tjednu trudnoće. Podaci iz retrospektivne kohortne studije o ženama s GDM-om, pokazuju da je postotak smrtnosti fetusa u 39. Tjednu statistički niži nego li u onih induciranih preko 40 tjedana. Ukoliko je prisutan komorbiditet (npr. hipertenzija) ili kontrola glikemije nije optimalna, predlažemo indukciju porođaja u 38. tjednu trudnoće nakon potvrde zrelosti fetalnih pluća. Potreba za inzulinom uobičajeno se smanjuje tijekom porođaja, kako sami trudovi, posebice kontrakcije maternice zahtijevaju energiju i unos kalorija. Oralno je unos tipično smanjen. Ženama s GDM-om koje su bile euglicemične bez korištenja inzulina tijekom porođaja rijetko je potreban inzulin.

Cilj istraživanje je usporediti učestalost GDM prema kriterijima SZO i IADPSG. Materijal i metode. Analizirali smo učestalost GDM u Klinici za ženske bolesti od 1.1.2011. do 31.08.2012. godine. U tom periodu učinjeno je ukupno 688 oGTT- a. OGTT je učinjen prema preporukama IADSPG. U svrhu postavljanja točne dijagnoze i klasifikacije hiperglikemije u trudnoći glukoza se mjeri iz venske plazme ili seruma koristeći enzimatsku metodu s visokom točnošću i preciznošću. Prema kriterijima HAPO studije GDM se dijagnosticira ukoliko su vrijednosti glukoze u venskoj plazmi natašte ≥ 5, 1mmol/L i/ili nakon 60 minuta ≥ 10mmol/L i/ili nakon 120 minuta ≥8, 5 mmol/L. Za dijagnozu GDM-a potrebna je jedna od vrijednosti da bude jednaka ili veća od graničnih. Prema kriterijima SZO GDM se dijagnosticara ukoliko su vrijednosti glukoze natašte u venskoj plazmi ≥ 7, 0 mmol/L ili vrijednost glukoze ≥7, 8 mmol/L izmjerene 2 sata nakon 75 g opterećenja glukozom. Kod trudnica s vrijednostima glukoze ≥7, 0 natašte ili ≥11, 1 u nasumičnom uzorku, ili HbA1c ≥6, 5% postavlja se dijagnoza manifestne šećerne bolesti. U trudnica će se analizirati čimbenici rizika: dob trudnica, tjelesna težina, prirast tjelesne težine u trudnoći, indeks tjelesne mase (ITM), paritet. Analizirat će se komplikacije trudnoće: prijevremeni porod, hipertenzija/preeklampsija, način dovršenja trudnoće, ishod trudnoće te neonatalne komplikacije. Usporedit će se skupine trudnica s GDM- om prema kriterijima HAPO, WHO i kombinirano u odnosu na trudnice s urednim oGTT- om. Rezultati. Učestalost GDM prema HAPO kriterijma iznosila je 18, 1%., dok je učestalost prema kriterijima WHO 5, 1%. Učestalost manifestnog dijabetesa s obzirom na IADPSG kriterije iznosila je 11, 9%. S obzirom na paritet, učstalost GDM je nešto češća kod primipara (52, 3%), naspram multipara (47, 7%). Učestalost makrosomije u trudnoćama opterećenim gestacijskim dijabetesom je bila 15, 8%. Trudnoće opterećene gestacijskim dijabetesom su 13, 7% slučajeva dovršena carskim rezom, 0.7% vakuum ekstrakcijom te 85, 6% uredno vaginalno. Zaključak. Iz priloženog je vidljiva veća učestalosti GDM prema kriterijima IADPSG u odnosu na WHO. Prema kriterijima IADPSG pokazana je visoka učestalost manifestnog dijabetesa.

Tijekom trudnoće javljaju se brojne promjene u funkciji štitnjače, a neke bolesti štitnjače utječu neposredno na trudnicu i fetus. Fiziološke promjene funkcije štitnjače u trudnoći nastaju kao odgovor na metaboličke zahtjeve trudnoće. Javlja se povećanje bazalnog metabolizma, povećanje akumulacije joda u štitnjači i povećanje štitnjače uzrokovano hiperplazijom i pojačanom vaskularizacijom. Ranije spoznaje o bolestima štitnjače u trudnica zahtijevaju posebnu pozornost. Neliječena ili neadekvatno liječena hipotireoza u trudnica može negativno utjecati na neurološki razvoj fetusa. Zbog fizioloških promjena štitnjače u zdravih trudnica treba koristiti referentne vrijednosti TSH i FT4 za trudnoću. Granične gornje vrijednosti TSH za prvo tromjesečje su 2, 5 mIJ/L ; 3, 0 mIJ/L za drugo i treće tromjesečje. Hipotireoza se javlja u oko 2–3% trudnica. Zbog čestih komplikacija trudnoće i poroda u žena s hipotireozom i u njihove djece koja imaju neurorazvojno oštećenje, Hrvatsko društvo za štitnjaču preporučuje svim trudnicama učiniti probir na hipotireozu kod prvog trudničkog pregleda.

Za dijagnozu gestacijskog dijabetesa koriste se različiti kriteriji. Radi određivanja preciznije granice intervencijeu gestacijskom dijabetesu pokrenuta je međunarodna HAPO (Hyperglycemia Adverse Pregnancy Outcome) studija. Cilj HAPO studije je bio razjasniti lošiji ishod trudnoća u žena s različitim stupnjevima intolerancije glukoze. Jedan od ciljeva HAPO studije bio je preporučiti nove kriterije za dijagnozu GDM-a. Za dijagnozu gestacijskog dijabetesa potrebno je da barem jedna od navedenih koncentracija glukoze u venskoj plazmi majke budu jednake ili ve}; ; ; e od graničnih vrijednosti: a) na tašte >5, 1mmol/L , b) nakon 75 grama glukoze (OGTT) i to mjerenja koncentracije glukoze nakon sat vremena >10mmol/L i nakon 2 sata od opterečenja ≥8, 5mmol/L. Manifestni dijabetes u trudnoći je kada je glukoza u plazmi natašte >7mmol/L, nakon 75 g glukoze (OGTT) nakon 2 sata >11, 1mmol/L ili ako je slučajni nalaz koncentracije glukoze >11, 1mmol/L. Slučajni nalaz koncentracije glukoze od > 11, 1 mmol/L manifestni dijabtes u trudnoći treba potvrditi određivanjem glukoze natašte ili određivanjem HbA1c.

U trudnica sa šećernom bolesti češće se postavlja dijagnoza fetusa velikih za dob. Ekstremne težine djeteta, na suprotnim krajevima normalne raspodjele, utječu na preciznost procjene fetalne težine, a time i na nesigurnost procje¬ne rizika porođajne traume i metaboličke ugroženosti fetusa. Potraga za boljim formulama procjene fetalne težine od dosadašnjih, dovela je do uključivanja fetalnog masnog tkiva kao važnog čimbenika u ultrazvučnoj procjeni. S obzirom na to da se u fetusa dijabetičnih trudnica često umnaža na inzulin osjetljivo masno tkivo, potreba za mjerenjem indeksa masnog tkiva postaje važna metoda u procjeni neonatalnog ishoda. Mjerenje koštano-mišićne mase i masnog tkiva je neinvazivna i učinkovita metoda kojom se mogu uočiti posljedice majčine hiperglikemije i postati indikator fetalne hiper- inzulinemije. Ovim pristupom bi se doprinijelo pravovremenoj intervenciji i smanjenju postnatalnog morbiditeta.

U današnjem svijetu, osobito u razvijenim zemljama i zemljama u razvoju, debljina je značajan medicinski problem. Zbog njezina negativnog utjecaja na zdravlje ulažu se veliki napori da se broj pretilih osoba smanji. Gotovo svaka četvrta žena u reproduktivnoj dobi ima prekomjernu tjelesnu težinu. Takve žene u trudnoću ulaze pretile, što povećava rizik od rađanja makrosomnog novorođenčeta. S druge pak strane, rizik da će osoba u odrasloj dobi biti preti¬la je veći ako je rođena s velikom porodnom težinom. Žene u trudnoću mogu ući s prevelikom težinom ili tijekom trud¬noće mogu imati veliki prirast težine što rezultira pretilošću. U takvih trudnoća češće su antepartalne, intrapartalne i postpartalne komplikacije. Od antepartalnih komplikacija autori nalaze povišen krvni tlak, preeklampsiju, gestacijski dijabetes i urinarne infekcije, od intrapartalnih komplikacije s pupkovinom, mekonijsku plodovu vodu, produženu drugu fazu porođaja, a od postpartalnih češća su krvarenja i puerperalne infekcije.