Search

Postoje dijelovi programa nastave biologije koji su većini učenika zanimljivi, ali ne nužno i svima razumljivi. Fiziologija čovjeka, mjereno kriterijem interesa kojeg i bez posebnog poticaja pobuđuje u okviru građe i funkcije, najveću motivaciju usmjerava prema temama vezanim uz zdravlje. Taj učenički interes može se iskoristiti kao motivacija za obradu određene teme, usvajanje novih sadržaja, ponavljanje, ali i za provjeru znanja. Zadatak biologije nije priprema za studij medicine i nema smisla napamet učiti u udžbeniku navedene bolesti niti njihove simptome, ali zato mogu izvrsno poslužiti kao poveznica stvarnog života i obaveznih nastavnih sadržaja. Cilj istraživanja bio je utvrditi kako poticajni tekstovi u obliku priča s opisom nekih životnih situacija utječu na motiviranost učenika da sami potraže odgovore na neka postavljena pitanja. Istraživanje je provedeno u razdoblju od 2007. do 2009. godine sa učenicima 8. razreda OŠ i 3. razreda gimnazije. Anketna ispitivanja ukazuju na izrazito zadovoljstvo učenika pri rješavanju problemskih zadataka, a može se uočiti i porast ocjene iz biologije za sadržaje koji su uključili problemske zadatke, posebno kod učenika koji slabije savladavaju reproduktivnu razinu znanja. Evidentan je porast razumijevanja obaveznih sadržaja i postizanja viših razina ishoda učenja.

Tijekom 2007. i 2008. obavljena su entomološka istraživanja osolikih muha (Diptera: Syrphidae) na području Parka prirode Kopački rit. Istraživano područje jedno je od najvećih fluvijalno-močvarnih nizina u središnjoj Europi, uključujući teritorij koja pripada Mađarskoj, Hrvatskoj i Srbiji. Uzorkovanje je obavljeno na različitim tipovima staništa (poplavnom, šumskom, otvorenom, poljoprivrednom) entomološkom mrežicom. Determinirano je 39 vrsta od kojih je šest prvi put zabilježeno na području Hrvatske: Callicera spinolae (Rondani, 1844), Xanthogramma laetum (Fabricius, 1794), Eupeodes lapponicus (Zetterstedt, 1838), Paragus pecchiolii (Rondani, 1857), Syrphus torvus (Osten Sacken, 1875), Chrysotoxum verralli (Collin, 1940). Zbog specifičnog ekološkog izgleda Kopačkoga rita, koji omogućava razvoj brojnog i raznolikog biljnog i životinjskog svijeta, realno je za očekivati da ovo nije konačan broj vrsta.

Bor ima značajnu ulogu u reproduktivnim procesima voćnih vrsta, ali je još uvijek nedovoljno razjašnjena njegova uloga u djelovanju polena. Cilj istraživanja bio je utvrditi utjecaj primjene bora pred cvatnju trešnje na brzinu rasta polenskih mješinica u in vivo uvjetima, te njegov utjecaj na uspjeh i energiju klijanja polena, te duljinu polenskih mješinica u in vitro uvjetima. U in vivo istraživanjima sorta Tugarka je korištena kao primatelj polena, dok su sorte Gomilička, Starking Hardy Giant i Van korištene kao oprašivači. Cvjetovi u fazi "bijelih glavica" su emaskulirani. Dio cvjetova je tretiran otopinom 100 ppm borne kiseline. U punoj cvatnji tučkovi su oprašeni polenom sorti oprašivača, te su nakon 24, 48, 72, 96 i 120 h prikupljeni i fiksirani u FAA. Nakon bojanja s anilin blue rast polenskih mješinica analiziran je pod mikroskopom. Razvoj polena ispitivanih sorti u in vitro uvjetima testiran je na dva medija (M1: 1% agar i 15 % saharoza ; M2: 1% agar, 15% saharoza i 100 ppm borna kiselina). Primjena bora nije značajno utjecala na brzinu rasta polenskih mješinica kroz vrat tučka, osim kod sorte Gomilička tijekom 24h. Dodatak bora mediju značajno je poboljšao uspjeh klijanja polena sorti Gomilička i Van. Duljina razvijenih polenskih mješinica bila je značajno veća na podlozi s borom kod svih ispitivanih sorti. Razvoj polena in vitro ispitivanih sorti poboljšan je dodatkom bora, dok u in vivo uvjetima nije imao značajnijeg utjecaja.

Višegodišnja istraživanja invazivnih stranih vrsta provedena su u cijelom toku rijeka Dunava i Drave. U rijeci Dravi ukupno je zabilježeno 10 invazivnih vrsta, od čega četiri pripadaju koljenu Mollusca, a 6 vrsta potkoljenu Crustacea. Od školjkaša, zabilježeni su Dreissena polymorpha, Corbicula fluminea i Anodonta woodiana, a od puževa Potamopyrgus antipodarum. Rakušci su zastupljeni vrstama: Chelicorophium curvispinum, Dikerogammarus haemobaphes, D. villosus i Obesogammarus obesus. Od jednakonožnih rakova zabilježena je vrsta Jaera istri, a od rakova rašljonožaca Limnomysis benedeni. U rijeci Dunav ukupno je zabilježeno 13 invazivnih vrsta ; četiri vrste pripadaju koljenu Mollusca, a 9 potkoljenu Crustacea. Sastav faune invazivnih školjkaša je istovjetan onome u rijeci Dravi uz novu vrstu Corbicula fluminalis. Osim navedenih rakova prisutnih u Dravi, među rakušcima zabilježena je vrsta Dikerogammarus bispinosus, od rakova rašljoticalaca utvrđena je vrsta Hemimysis anomala te jedna vrsta deseteronožnih rakova, Orconectes limosus. U obje rijeke od rakova su najraširenije i brojnošću najzastupljenije vrste D. villosus i C. curvispinum, dok je od mekušaca najzastupljenija vrsta D. polymorpha. Sve vrste rakova, osim vrste O. limosus, su ponto-kaspijskog podrijetla kao i invazivna vrsta mekušaca D. polymorpha. Školjkaši C. fluminea, C. fluminalis i A. woodiana su azijske vrste, puž P. antipodarum potječe s Novog Zelanda, a rak O. limosus je sjevernoameričkog podrijetla.

Analizirano je 150 primjeraka ovčice, raspona tjelesnih dužina od 16.5 do 30.2 cm, ulovljenih u području srednjeg Jadrana. Materijal je analiziran standardnim metodama. Zubalo je heterodontnog tipa i sadrži sjekutiće i kutnjake. U obje čeljusti sjekutići su smješteni u jednom nizu, a prema krajevima čeljusti postupno se smanjuje njihova veličina. Kutnjaci su u gornjoj čeljusti smješteni u rasponu od 3 – 4 niza, a u donjoj čeljusti u rasponu od 2 – 3 niza. Kutnjaci su kratki, okruglastog oblika, a povećani su prema krajevima čeljusti. Sadržaj probavnog sustava i odnos njegove dužine prema dužini tijela, pokazuju da je ovčica karnivorna vrsta. U hrani su determinirane 5 glavnih skupina plijena: školjkaši, (Bivalvia), rakovi (Crustacea), bodljikaši (Echinodermata), ribe (Teleostei) i mnogočetinjaši (Polychaeta). Obzirom na frekvenciju, brojnost i biomasu, školjkaši i amfipodni račići predstavljaju glavnu hranu. Na razini vrste najviše je zastupljen školjkaš Dosinia lupus. Morfologija zubala i građa zuba prilagođeni su ishrani. Sastav hrane (različiti bentoski beskralježnjaci i ribe), veličina i morfologija plijena ukazuje da je ovčica oprotunistički grabežljivac.

Euroazijski ris u Hrvatskoj stalno boravi na području Gorskog kotara i Like, a brojnost se procjenjuje na 30 do 60 životinja. 0 biologiji ove velike zvijeri u Dinaridima, osobito o kretanju i aktivnosti, postoji vrlo malo podataka. Cilj ovog istraživanja bilo je prikupiti podatke o kretanju risova u Hrvatskoj. Telemetrijsko istraživanje provedeno je na 4 životinje ; dva odrasla mužjaka, jednoj odrasloj ženki i jednoj subadultnoj ženki na području Gorskog kotara, u razdoblju od 30. studenog 2006. do 7. travnja 2008 godine. Životinje uključene u istraživanju su uhvaćene u zamke opremljene GSM dojavljivačima, kemijski imobilizirane mješavinom medetomidina i ketamina, izmjerene, označene GPS i VHF ogrlicama, mikročipirane i puštene na mjestu hvatanja. Rezultati praćenja risova pokazuju da adultni mužjaci risa imaju veće teritorije od adultnih ženki s mladuncima. Odrasli mužjak L03 - Ivek je u 83 dana praćenja kretanjem pokrio površinu od 116.1 km2 , a odrasli mužjak L07 - Dinko je u 24 dana praćenja svojim kretanjem pokrio površinu od 44.3 km2. Odrasla ženka L06 - Tisa je u 54 dana praćenja svojim kretanjem pokrila površinu od 62.5 km2 . Odrasle ženke s mladuncima imaju veću prosječnu brzinu kretanja od odraslih mužjaka što je najvjerojatnije uzrokovano povećanom potrebom za hranom. Subadultne ženke ostaju na teritoriju majki sve do travnja. Risovi u Gorskom kotaru imaju slične dnevne potrebe za kretanjem kao risovi u Poljskoj, a identične kao risovi u Sloveniji.

Tijekom posljednjih tideset godina (1977-2007) silvatična (šumska) bjesnoća proširila se hrvatskim teritorijem kao nepravilan "epizootijski val" koji se rasprostirao na dva glavna smjera (na zapad i na jug).

Terenska nastava kao oblik izvanučioničke nastave pedagoški je učinkovita i interesantna u suvremenoj školi. U razrednoj nastavo provodi se tzv. nastava u prirodi. Cilj istraživanja je utvrditi koliko učinkovito se provodi terenska nastava u nižim razredima. Istraživanjm smo ispitali stavove učenika i nastavnika o terenskoj nastavi, koliko su učenici i nastavnici zadovoljni njome, te kakav je njen ststus u nastavi. U istraživanju smo koristili metode ankete učenika te ankete i intervjua nastavnika. Podaci su prikupljani tijekom školske godine 2006./07. , na uzorku od 170 učenika 5. razreda, te na 40 učitelja razredne nastave. Rezultati pokazuju veću zastupljenost terenske nastave nakon uvođenja HNOS-a i zadovoljstvo učenika i nastavnika ovim načinom rada. Problemi nastavnika uglavnom su organizacijske i financijske prirode. Nastavnici smatraju kako su dobro educirani za ovakav tip nastave dok s druge strane odgovori učenika pokazuju kako oni često smatraju da je terenska nastava zabava u kojoj oni nemaju točno definirane zadatke i ne razumiju što je stvarnomoraju napraviti. To ukazuje da unatoč zadovoljstvu učenika i nastavnika ipak postoje problemi u provođenju i ostvarivanju osnovnih ciljeva ovog tipa nastave. Jedan od načina da ovi rezultati budu bolji je i veće uključivanje nastavnika biologije i stručnih suradnika ili institucija u organizaciju i provođenje terenske nastave.

Poremećena aktivnost inzulinu sličnih čimbenika rasta/receptora u karcinomima pluća

Utjecaj dobi na razinu metala u organizmu dobro je poznat. Hrana je glavni izvor otrovnih metala za divlje životinje. Biljojedi, kao što je obični jelen, dobri su pokazatelji razine kadmija i olova u staništu jer se ti metali bioakumuliraju u organizmima pri vrhu prehrambenog lanca. Provedeno je vrlo malo toksikoloških istraživanja na populaciji običnog jelena iz Baranje. U uzorcima kore bubrega, jetre i mišića običnog jelena mjerene su razine kadmija i olova s obzirom na četiri dobne skupine metodom atomske apsorpcijske spektrometrije. Također je analizirana raspodjela metala po organima s obzirom na dob. Najveće razine kadmija nađene su u kori bubrega dok je najviše olova nađeno u uzorcima kosti običnog jelena oba spola. Navedene razine metala rasle su proporcionalno s dobi životinja. Povećanje omjera razine kadmija u bubregu prema jetri sa starošću životinja ukazuje na konstantno otpuštanje kadmija iz jetre i potom nakupljanje u kori bubrega. Također s porastom dobi životinja primijećen je nešto blaži rast omjera razine olova u kosti prema bubregu. Stoga pri procjeni opterećenja divljih životinja kadmijem i olovom treba posebnu pažnju obratiti na dob životinja te uzorkovati prikladno tkivo.

Hedgehog-Gli (Hh-Gli) signaling pathway is involved in embryonic development, and its malfunctioning is often associated with tumorigenesis and developmental malformations. The entire pathway is still not completely elucidated. It begins with binding of the ligand protein Sonic Hedhegog (Shh) to the transmembrane receptor Patched (Ptc). Ptc then releases its inhibition of Smoothened (Smo), and a cytoplasmatic cascade of phosphorylation and dephorsphorylation events leads to activation of transcription factor Gli and transcription of target genes, which include Cyclin D, Cyclin E, members of Wnt and TGF-beta signaling pathways, and Ptc itself. In this work we focus our interest on human breast cancer cell lines MCF7 and Sk-Br-3 where we intend to see if Hh-Gli signaling pathway is aberrantly expressed and if it is ligand dependent. Also, we are interested in potential therapeutical application of a known pathway inhibitor cyclopamine, whose activity we intend to test on these cells. Real-Time PCR demonstrated variable expression of the Hh-Gli pathway genes (SHH, PTCH, GLI1, SMO and SUFU). We also tested some pathway related genes p16, c-myc and beta-catenin. Western blot analysis shows difference in protein expression of main members of the pathway (Ptch, Smo, Shh and Gli1). Our preliminary results suggest Hh-Gli pathway involvement in tumorigenesis in tested cancer cell lines with variable intensity. Those results gave a promising models for further studies.

Congeria kusceri Bole1962 je jedini stigobiontni školjkaš na svijetu. Također je jedini preživjeli predstavnik roda Congeria koji je bio široko rasprostranjen u vrijeme tercijara. Zbog izuzetno disjunktnog areala te izolacije pojedinih populacija upotrijebljeni su genetički markeri kako bi se istražilo postoje li razlike među pojedinim populacijama te kakvi su odnosi roda Congeria prema drugim školjkašima iz porodice Dreissenidae. Analizirani su uzorci iz šest različitih lokaliteta. Analiza 18SrDNA pokazala je samo tri promjene unutar sekvenci C. kusceri, ali se 18SrDNA pokazala kao dobar genetički marker za analizu filogenetskih odnosa na razini vrsta i rodova. Na 18SrDNA filogenetskom stablu rod Congeria čini zasebnu, jasno definiranu cjelinu unutar porodice Dreissenidae. 16SrDNA marker je puno varijabilniji te je pogodniji za analizu intraspecijskih odnosa. Oba markera pokazala su da se jedinke s lokaliteta Suvaja i Markov ponor genetički razlikuju od ostalih lokaliteta, ali i međusobno. Takvi rezultati su u skladu s biogeografskim podacima. Markov ponor u Lici i Suvaja u Bosni su hidrološki izolirani te dosta udaljeni od ostalih lokaliteta koji se nalaze u slivu rijeke Neretve i na Popovom polju u Hercegovini. Uslijed izolacije došlo je do divergencije, a daljnjim istraživanjima utvrdit će se njen stupanj. Congeria kusceri je kritično ugrožena, a rezultati ovog istraživanja ukazuju na potrebu zaštite svake pojedine populacije.

Koncentracija hranjivih tvari i cirkulacija su važni čimbenici koji reguliraju produktivnost sjevernoga Jadrana. Glavni izvor hranjivih tvari je rijeka Po. Mjerenja obavljena uz sjeveroistočnu obalu Jadrana pokazuju tri vodene mase koje reguliraju rast i raspodjelu fitoplanktona: 1) Sjevernojadransku vodu (NAW), bogatiju nutrijentima i manjeg saliniteta, 2) nešto slaniju voda uz istočnu obalu koja je pod utjecajem oligotrofnih krških voda, te 3) vodenu masu koju donosi Istočnojadranska struja (EAW), najslanija i najsiromašnija nutrijentima. Mjerenja uz pomoć satelita (NOAA 15 AVHRR radiometrom visoke rezolucije, senzorom za detekciju klorofila) i na terenu sondom CTD (Sea Bird Electronics Inc., USA) u kolovozu 2008, pokazuju frontalnu zonu jugo-zapadno od vrha Istre, koja razdvaja hladniju i zaslađenu vodenu masu bogatiju klorofilom sjeverno od fronte (NAW) te topliju i slaniju vodu, siromašniju klorofilom koje dotiču s juga (EAW). Prijelazom preko fronte utvrđene su promjene koncentracije ortofosfata, abundancije fitoplanktona, posebno dijatomeja Pseudo-nitzschia sp. i Dactyliosolen fragilissimus. EAW je bila obilježena gušćom populacijom kokolitoforida Syracosphaera pulchra. Istraživanje demonstrira kako suvremena satelitska tehnika i klasična terenska istraživanja mogu poslužiti boljem razumijevanju hidrografskih svojstava i bioloških procesa u moru.

Istraživanje je provedeno u dva navrata tijekom 2008. godine s učenicima dva VII. i dva VI. razreda osnovne škole. Cilj rada bio je dokazati pozitivnu ulogu kvalitetno metodički preoblikovanog školskog dvorišta u ostvarivanju postignuća učenja. U istraživanju su primijenjeni: inicijalni test objektivnog tipa radi utvrđivanja predznanja učenika, završni test koji je ispitivao razine postignuća te anketa. Obradom dokazano je da su učenici eksperimentalnog razrednog odjela razvili postignuća više razine i bolje riješili završni test. Rezultati ankete su pokazali volju učenika za korištenjem više istraživački usmjerene nastave u školskom dvorištu. Ovaj rad je pokazao vrijednost školskog dvorišta u nastavi, koje se vrlo lagano može preoblikovati u vrijedan nastavni prostor za održavanje nastave prirode i biologije. Također je ukazano kako istraživački usmjerenom nastavom učenici lakše i kvalitetnije usvajaju znanja koja su perceptivno doživjeli te razvijaju brojne sposobnosti koje znaju primjenjivati u rješavanju problema. Uočene su tipične pogreške nastavnika pri radu u istraživačkom okruženju, a koje mogu uvjetovati pogrešnu sliku o vrijednosti takvog rada s učenicima.

Kompleks Anemone broji sedam rodova od kojih su tri, Anemone, Hepatica i Pulsatilla, istraženi u ovom radu. Kompleks Anemone jedna je od najinteresantnijih unutar porodice Ranunculaceae obzirom na široku rasprostranjenost, raznolikost staništa i morfološke značajke. Cilj istraživanja bio je rekonstruirati evoluciju genoma i kariotipa na temelju međugenske netranskribirajuće razmaknice (NTS) između 5S rRNA gena, broja kromosoma, te broja i položaja 35S and 5S rDNA lokusa. Evolucija kariotipa istraživanih vrsta praćena je poliploidijom i varijabilnošću broja i položaja 35S and 5S rDNA lokusa. Varijabilnost u broju i položaju rDNA lokusa izrazitija je kod poliploidnih vrsta. Višestruke amplifikacije/delecije i premještanja 5S rDNA lokusa u poliploidnim vrstama dovele su do pojave heterozigotnosti. Nizak stupanj homologije NTS sekvenci te razlika u njihovoj duljini (114 bp za podroda Anemonidium (Hepatica) i 411 bp za podrod Anemone (Anemone i Pulsatilla)) ukazuju na njihovu odvojenu evoluciju. Filogenetsko stablo dobiveno na temelju NTS sekvence i dijela 5S rRNA gena uglavnom podupire taksonomski položaj istraživanih vrsta. Na temelju dobivenih rezultata može se zaključiti da su vrste unutar kompleksa Anemone prošle kroz višestruka razdvajanja što se povezuje s različitom starosti pojedinih skupina. Dobiveni rezultati podupiru hipotezu o sredozemnom porijeklu vrsta unutar kompleksa Anemona, a kariotip vrste A. hortensis predložen je kao najsličniji zajedničkom pretku.

Metodom autonomnog ronjenja (Blue Diving) ustvrđen je sastav i gustoće populacija velikih želatinoznih zooplanktonata. Zbog svoje strukture ti otganizmi nisu pogodni za sakupljanje uobičajenim metodama, pa je njihova biologija i ekologija prilično nepoznata za mnoga mora i oceane. Dnevno-noćnim ronjenjem uz korištenje foto i video tehnike, determinirane su vrste narkomeduza, sifonofora, ktenofora, hetognata i planktonskih tunikata. Osobita pažnja dana je strukturi, kolonijalnom obliku života, načinu plivanja i ishrane vrsta Solmissus albescens, Nanomia bijuga i Forskalia formosa u prirodnom okolišu.

Lipases (triacylglycerol acylhydrolases, EC 3.1.1.3) are hydrolytic enzymes widely distributed in microorganisms, plants and animals. Microbial lipases from a wide range of species have been subject of many important studies in the past few years because of the large number of reactions they catalyze. Streptomyces species are the best known for their production of a variety of types of antibiotics. However, these bacteria also produce numerous compounds of other bioactivities and therefore represent a group of industrially important microorganisms. The available genome data bases for streptomycetes predicted a large number of genes encoding enzymes of different lipolytic activities (approximately 50-80). Although these data point out the potential for synthesis of a broad spectrum of lipases, only a few have been studied and reported. The main object of our studies over several years have been GDS(L)/SGNH lipases from streptomycetes. These enzymes often display multifunctional properties with high potential for use in industry and environmental applications ; however they have been poorly investigated so far. Three GDS(L) lipases from genus Streptomyces were cloned. Two genes encoding lipases from S. rimosus (Q93MW7, SrL) and S. coelicolor (SCO1725, Sc1) were expressed and the lipases were purified from heterologous host. SrL and Sc1 were extensively biochemically characterized and the properties of these enzymes were compared. These enzymes might have significant biotechnological potential due to high working temperature ; stability in organic solvents, over a broad range of pH and temperature, and the ability to hydrolyze numerous classes of substrates. Although the structures of enzymes have not been solved, both enzymes are predominantly α-helical proteins, as shown by CD spectroscopy. Based on the protein sequence alignment the amino acid residues important for the catalytic activity were predicted and the results obtained after site-directed mutagenesis will be presented.

U Mljetskim jezerima (Veliko 1.45 km2 i Malo 0.241 km2) 2008. – 2009. g. istraživana je gustoća i biomasa mezozooplanktona na postajama Vrbovačka, Jejevići i Babine kuće te na po jednoj postaji u Malom jezeru i u uvali Gonoturska. Uzorci su uzimani Nansen mrežom finoće tkanja 200 &micro ; m, promjera otvora 57 cm okomitim potezima u dva dubinska sloja. Prikupljeni uzorci odmah su konzervirani 2.5% neutraliziranim formaldehidom. Suha i suha organska tvar izvagane su na METTLER TOLEDO XS analitičkoj vagi. Najveća srednja vrijednost gustoće je u svibnju na postaji Babine kuće (10 317 ind m&macr ; &sup3 ; ) i srpnju u Malom jezeru (7044 ind m&macr ; &sup3 ; ). Postaja Babine kuće ima najviše srednje godišnje vrijednosti gustoće (3237 &plusmn ; 3077 ind m&macr ; &sup3 ; ), postaja Gonoturska najniže (1063 &plusmn ; 604 ind m&macr ; &sup3 ; ), kao i najniže srednje godišnje vrijednosti suhe tvari (3.74 &plusmn ; 2.18 mg m&macr ; &sup3 ; ). Najveća srednja vrijednost suhe tvari je na postaji Jejevići u veljači 2009. g. (62.53 mg m&macr ; &sup3 ; ). U Velikom jezeru srednja vrijednost gustoće populacije je 2437 ind m&macr ; &sup3 ; , srednja vrijednost suhe tvari je 15.13 mg m&macr ; &sup3 ; i organske tvari 11.98 mg m&macr ; &sup3 ; , što je najsličnije vrijednostima za sjeverni Jadran. Srednje vrijednosti suhe mase na ostale dvije postaje su znatno niže, Malo jezero 7, 38 mg m&macr ; &sup3 ; , Gonoturska 3.74 mg m&macr ; &sup3 ; , što je najbliže vrijednostima za Kvarner, odnosno otvorene vode srednjeg i južnog Jadrana.

Godišnji reproduktivni ciklus kamenice (Ostrea edulis L.) u Malostonskom zaljevu praćen je u jednogodišnjem periodu (svibanj 2003.-svibanj 2004. godine). Mjesečno je na uzorcima od po 30 kamenica bilježeno koliko ih je u fazi inkubacije ličinki te broj ličinki u njima. Utvrđeno je da se kamenica mrijesti od ožujka do rujna s dva maksimuma, većem u proljetnom razdoblju (ožujak-svibanj) te manjem u jesenskom (kolovoz-rujan). Najviša brojnost inkubirajućih kamenica bila je u svibnju 2003. godine (20 %) i ožujku 2004. godine (17 %), nakon čega brojnost sukcesivno pada. Slabije izražen jesenski mrijest zabilježen je u kolovozu 2003. godine (6 %). Tijekom zimskih mjeseci (studeni-veljača) kao ni u srpnju, kod kamenica nije utvrđena inkubacija ličinki. Ustanovljena je slaba korelacija između vlažne težine mekog tkiva kamenice i broja inkubiranih ličinki. Tijekom naših istraživanja broj ličinki u pojedinačnim kamenicama (fekunditet) varirao je od 350 000 jedinki do 3 000 000 jedinki a srednja vrijednost bila je 1 442 189 jedinki. Na histološkim preparatima gdje su nađeni oociti, 100 ih je izmjereno da bi se definirali stadiji razvoja gonada. Najviše veličinske vrijednosti oocita, u kasnom sazrijevanju, izmjerene su u ožujku, veličine od 121 do 135 &micro ; m, što se podudara s maksimumom brojnosti kamenica koje inkubiraju ličinke u ranoproljetnom dijelu godine.Veličina i razvoj oocita su u korelaciji s vremenom mrijesta i ekološkim uvjetima u zaljevu.

Populacija smeđih medvjeda (Ursus arctos) u Hrvatskoj je najzapadnija stabilna, a ujedno i autohtona populacija medvjeda u Europi, što joj daje izuzetan značaj za očuvanje vrste na europskim prostorima. Gospodarenje populacijom smeđeg medvjeda zahtjeva poznavanje njezine genetičke raznolikosti, što dosad nije istraženo. Ovo istraživanje imalo je za cilj utvrditi genetičku raznolikost populacije smeđeg medvjeda pomoću molekularnih biljega mikrosatelita i mitohondrijske DNA. Istraživanje je provedeno na 159 uzoraka mišićnog tkiva odstrjeljenih i na druge načine stradalih medvjeda iz kojih je izolirana DNA, te napravljena genotipizacija 13 mikrosatelitskih lokusa. Očekivana heterozigotnost populacije smeđih medvjeda je relativno visoka i iznosi 0, 749. Dva lokusa pokazala su odstupanje od Hardy-Weinberg ravnoteže, najvjerojatnije uslijed pojave nul-alela. Globalni test Hardy-Weinberg ravnoteže ne pokazuje odstupanje, te se populacija može smatrati panmiktičkom. Određen je slijed nukleotida dijela kontrolne regije mitohondrijske DNA na uzorku 71 jedinki. Frekvencije haplotipova su 0, 82 i 0, 18, a haplotipska raznolikost je niska. Na mikrosatelitskim lokusima nisu nađeni dokazi da je populacija u nedavnoj prošlosti doživjela usko grlo, ali na njega upućuju rezultati analize mtDNA obzirom da su otkrivena svega dva haplotipa.

Znanstvene institucije iz sedam europskih država, u razdoblju od 2006. do 2008., udružile su se u zajednički projekt financiran od EU komisije kroz FP6 program, s ciljem utvrđivanja integrirane strategije smanjivanja populacije kukuruzne zlatice ispod ekonomskoga praga štetnosti. Projekt, skraćenoga naziva DIABR-ACT pokrenut je radi koordinacije održive i ekološki prihvatljive proizvodnje kukuruza u Europi, primjenom različitih pristupa i metoda suzbijanja ovoga vrlo opasnoga i značajnog štetnika kukuruza. Novi pristup i strategija borbe temeljiti će se na biološkim i integriranim mjerama suzbijanja, utvrđivanju izvora otpornosti biljaka, te usvajanju biotehnologije i implementaciji određenih agrotehničkih mjera. Projekt je strukturiran prema izvješćima partnera projekta kroz 6 radnih cjelina. Od strane 13 partnera konzorcija, usvojeni su koordinirani Europski Akcijski Plan i koordinirani Europski Znanstveni Plan s ciljem usklađivanja i poboljšanja mjera suzbijanja i prevencije borbe protiv kukuruzne zlatice odnosno utvrđeni su prioriteti područja znanstvenih istraživanja vezanih uz kukuruznu zlaticu radi usklađivanja znanstvenih aktivnosti partnera. Dugoročni cilj DIABR ACT projekta je uspostaviti usklađenu i održivu strategiju suzbijanja kukuruzne zlatice kako na područjima sa stalnom prisutnošću štetnika tako i na područjima povremene pojave, istovremeno uzimajući u obzir smanjivanje utjecaja utvrđenih mjera na bioraznolikost i okoliš. In period 2006-2008, in common project financed by EU commission under FP6 program, several research institutes from seven EU countries aimed at finding integrated strategies for reducing Western Corn Rootworm (WCR) populations below thresholds level. The project DIABR-ACT intended to coordinate sustainable and environmentally embedded maize production systems in Europe aimed at controlling this invasive maize pest WCR, by using diversified approaches and control measures. These control strategies include biological and integrated control, plant resistance traits, the adaptation of biotechnological approaches and cultural techniques. The project has been structured according to the deliverables issued from 6 work packages. A coordinated European Action Plan was delivered by 13 partners of consortium in order to harmonise and improve control and prevention measures against WCR populations in Europe and a coordinated European Research Plant identifying priority research areas with regard to WCR in order to harmonise research activities. The long term goal of DIABR-ACT was to establish harmonised and sustainable control strategy for WCR population s both in the areas of continuous establishment and in the areas of discontinuously emerging populations. At the same time DIABR-ACT aimed at minimizing the impact of these measures on biodiversity and the environment.

U ovom radu procijenjen je genotoksični potencijal onečišćenja slatkovodnih ekosustava kaveznim izlaganjem školjkaša slikarska lisanka, Unio pictorum. Školjkaši su skupljeni na referentnoj postaji Draganići i kavezno izlagani tijekom 2 i 4 tjedna u jesen 2007. na dvanaest postaja u Zagrebačkoj županiji. 7 postaja su bili potoci različitog stupnja onečišćenja u gradu Zagrebu, dok su još 4 onečišćene postaje bile u rijeci Savi. Kao kontrola korišteni su školjkaši izlagani u jezeru Bundek, kao i oni s referentne postaje Draganići. Kao pokazatelj oštećenja DNA uslijed onečišćenja korišten je komet-test na hemocitima izloženih školjkaša. Određeni su osnovni fizikalno-kemijski, mikrobiološki i biološki pokazatelji kakvoće vode, a za neke postaje napravljena je i kemijska analiza sedimenta. Nakon 2 tjedna izlaganja rezultati komet- testa pokazali su statistički značajno veće oštećenje DNA na većini potoka i na svim postajama na rijeci Savi u usporedbi s kontrolnim postajama. Sličan gradijent oštećenja DNA između postaja primijećen je i nakon 4 tjedna izlaganja, s tim da su u ovom slučaju razine oštećenja bile nešto više. Naši rezultati opravdavaju kavezno izlaganje slikarske lisanke kao prikladan model za praćenje utjecaja onečišćenja okoliša te potvrđuju primjenu komet testa kao pouzdanog pokazatelja u procjeni genotoksičnosti.

Na području Gorskog kotara u Hrvatskoj vuk [Canis lupus) i euroazijski ris [Lynx lynx) dijele stanište sa svojim glavnim plijenom - jelenom [Cervus elaphus) i srnom [Capreolus capreolus). Cilj ovog istraživanja bio je dobiti podatke o gojnom stanju jelena i srna u Gorskom kotaru, te istražiti da li postoji razlika između odstrijeljenih i životinja stradalih od predatora. Prikupljena su 53 (62%) uzorka koštane srži jelena i 33 (36%) uzorka srna, od toga 62 (72%) uzorka potječu od životinja odstrijeljenih u lovu, a 24 (28%) uzorka su prikupljena na ostacima plijena vuka i risa. Za 50 (58%) životinja određena je dob, koja se kretala u rasponu od 0.5 do 11 godina (prosjek 4.3 godine). Koštana srž 74 (86%) uzorka je potjecala iz kostiju zastopalja, a 12 (14%) uzoraka iz bedrene kosti. Gojno stanje izraženo postotkom masti u koštanoj srži. Prosječan udio masti u koštanoj srži jelena u Gorskom kotaru bio je 80, 2% što ukazuje na izvrsno gojno stanje, dok su srne imale dobro gojno stanje s 61.8% masti. Udio masti bio je najmanji tijekom proljeća kada je u prosjeku iznosio 45, 3%, dok je u jesen bio najveći (83, 4%). Mlade životinje imale su znatno manji udio masti u koštanoj srži (56, 5%) u odnosu na odrasle (78.9%). Uočena je statistički značajna razlika (p < 0.01) između uzoraka odstrijeljenih (81.3%) i plijenjenih (52.6%) životinja, što ukazuje da vuk i ris uglavnom love plijen na donjoj granici dobrog gojnog stanja.

Uzročnici žutica vinove loze su fitoplazme (genus 'Candidatus Phytoplasma') – patogene bakterije bez stanične stijenke koje u prirodi naseljavaju floem biljaka i kukce parazitirajući tako u domaćinima iz dva carstva. Genom fitoplazmi vrlo je reduciran i nedostaju mu geni za osnovne metaboličke puteve, što onemogućava kultiviranje ovih bakterija na umjetnim hranidbenim podlogama. Najznačanije i najrasprostranjenije fitoplazme vinove loze u Europi pripadaju ribosomskim skupinama 16SrV (Flavescence Dorée ; FD) i 16SrXII-A (Bois Noir ; BN). Istraživanja žutica vinove loze u Hrvatskoj se sustavno provode od 1997., a do sada je potvrđena prisutnost fitoplazmi BN te Aster Yellows (16SrI). Lokacije iz istočne Slavonije, Međimurja i Istre procijenjene su kao najteže pogođene ovim zarazama te s najvećom potencijalnom mogućnošću zaraze fitoplazmom FD. Osjetljiva metoda triplex real-time PCR koja omogućava istovremenu detekciju gena map fitoplazmi BN i FD te kloroplastne DNA loze kao endogene kontrole pomoću TaqMan&reg ; MGB proba, primijenjena je za testiranje uzoraka loze, korova i kukaca. PCR-RFLP-analiza fitoplazmatskog gena za 16S rRNA provedena je paralelno. U 27 od 49 uzoraka loze te nekoliko uzoraka korova i kukaca identificirane su samo fitoplazme BN. Prisutnost fitoplazmi FD dokazana je samo u 2 uzorka biljke Clematis vitalba L. Metoda triplex real-time PCR pokazala se osjetljivom i pogodnom za sustavna i istovremena praćenja ovih patogena.

Betanin pripada porodici pigmenata betacijanina, a u prehrambenoj industriji se primjenjuje kao prirodna boja i antioksidans. Glavni izvor betanina je korijen cikle (Beta vulgaris L.), čiji prinos ovisi o biotičkim i abiotičkim uvjetima uzgoja. Naš cilj bio je potaknuti proizvodnju betanina u stanicama šećerne repe, koje bi mogle poslužiti kao alternativni izvor betanina u proizvodnji hrane. Linija tumorskih stanica šećerne repe koje u svome genomu imaju T-DNA divljeg soja B6S3 bakterije Agrobacterium tumefaciens, proizvode betanin te je tkivo crvene boje. U suspenziji stanica istražili smo utjecaj sastava hranidbene podloge, koncentracije šećera, kalcijevih iona i ekstrakta kvasca na proizvodnju biomase i prinos betanina. Mjerenja provedena tijekom 21 dana supkulture pokazala su da porast koncentracije saharoze od 3 na 5% potiče proizvodnju biomase za 50%, a prinos betanina do 30%, pri čemu je prinos na podlozi LS 10% viši nego na PG. Povišena koncentracija kalcijevih iona dodanih u ranoj eksponencijalnoj fazi rasta, blago je stimulirala proizvodnju pigmenta. Ekstrakt kvasca u koncentraciji od 0, 25% nije djelovao na proizvodnju betanina, u koncentraciji od 1, 25% nakon 4 dana, uzrokovao je izlučivanje betanina u hranidbenu podlogu, a nakon 7 dana i nekrozu stanica. U proizvodnji betanina saharoza je jači stimulans od sastava podloge ili primjenjenih elicitora. Ekstrakt kvasca, koji uzrokuje izlučivanje betanina, mogao bi se iskoristiti za višestruko ubiranje pigmenata.

SOS odgovor važan je mehanizam u održavanju integriteta genoma bakterije Escherichia coli. Nakon što se bakterijske stanice izlože DNA oštećujućim sredstvima nastupa pojačana ekspresija 40ak gena. Indukciju SOS odgovora reguliraju LexA protein koji djeluje kao represor i RecA filament koji djeluje kao aktivator. RecA filament može nastati specifičnim funkcijama (helikazna, nukleazna i nanošenjem RecA proteina) proteina rekombinacijskih puteva popravka. Poznato je da indukcija SOS odgovora nakon uvođenja dvolančanog loma ovisi o RecBCD enzimu. Nedavno smo pokazali da je funkcija nanošenja RecA proteina ključna za indukciju SOS odgovora nakon UV zračenja. Cilj našeg istraživanja je otkriti koje su funkcije bitne za indukciju SOS odgovora nakon uvođenja dvolančanog loma. U tu svrhu smo pratili indukciju SOS odgovora nakon uvođenja dvolančanog loma u recB1080 mutantu kojem je nukleazna aktivnost i nanošenje RecA proteina omogućeno proteinima RecF rekombinacijskog puta popravka. Rezultati istraživanja pokazuju da nedostatak funkcije nanošenja RecA proteina na jednolančanu DNA (u recB1080 recO mutantu) djelomično oslabljuje indukciju SOS odgovora nakon uvođenja dvolančanog loma. Međutim, RecJ nukleaza ključna je za indukciju SOS odgovora nakon uvođenja dvolančanog loma u recB1080 mutantu. Na osnovu dobivenih rezultata pretpostavljamo da je RecJ nukleaza uključena u stvaranje jednolančane DNA na koju se naknadno nanosi RecA protein.