Search

Ovaj rad se bavi životom i filozofijom Sørena Kierkegaarda. Detaljno se iznosi njegov život, s fokusom na osobe koje su utjecale na razvoj njegove osobnosti i filozofije, među kojima se osobito izdvajaju Kierkegaardov otac i zaručnica.. Kierkegaard smatra da je kršćanstvo odredilo njegov život već od rane dobi. Smatrao je da se Crkva u Danskoj udaljila od istinskog kršćanstva i da ne slijedi izvorni Kristov nauk. Po njemu, kršćanimom se može postati samo kao pojedinac a ne kao pripadnik grupe. Biti kršćanin ne znači imati potvrdu krštenja već kršćanstvo treba izvorno živjeti. Kao bitnu oznaku kršćanstva navodi sablazan. Isus je sablažnjivao svoje sunarodnjake, pa bi, prema Kierkegaadu, i kršćanin isto tako trebao sablažnjivati svoje suvremenike. Kierkegaardova filozofija je u sukobu s Hegelovom filozofijom. U djelu „Strah i drhtanje“predstavljaju se tri problema koje Kierkegaard iznosi protiv Hegelove etike. Isto tako, rad se bavi trima Kierkegaardovim stadijima postojanja,koji su po njemu estetski, etički i religiozni stadij. Estetski je najniži stadij jer osoba koja živi estetski nema odnos sa sobom stoga ne može očajaviti, što je bitno za Kierkegaarda. Estetičar postoji samo u odnosu sa vanjskim stvarima. Etički stadij je viši stadij jer osoba koja je etička nalazi se u sukobu sa svijetom. Etički stadij je borba. Zadnji i najviši stadij je religiozni stadj. U religioznom stadiju čovjek je u odnosu s Bogom. This paper deals with life and philosophy of Søren Kierkegaard. His life is viewed with a focus on people who had influenced the development of both his character and philosphy, in particular Kierkegaard's father and fiancée. Kierkegaard deemed that Christianity had determined his life since his early age. In his opinion, the Church in Danemark had distanced itself from real Christianity and it did not follow the original teaching of Christ. According to him, one can become a Christian only as an individual and not as a member of a group. Being a Christian does not mean having a confirmation of baptism, but Christianity should be lived by its original principles. For Kierkegaard, scandal is an essential marker of Christianity. Jesus was taunting his compatriots, so, according to Kierkegaad, a Christian should also taunt his contemporaries. Kierkegaard's philosophy conflicts with Hegel's philosophy, in context of three problems that Kierkegaard puts forward against Hegel's ethics in his work „Fear and Trembling“. Likewise, the paper deals with Kierkegaard's three stages of existence, which according to him are aesthetic, ethical and religious ones. The aesthetic is the lowest stage because the person who lives aesthetically has no relationship with himself and therefore cannot despair, which is important for Kierkegaard. Aesthetics exists only in relation to external things. The ethical stage is a higher stage because an ethical person is in conflict with the world. The ethical stage is a struggle. The last and highest stage is the religious stage. In this stage, man is in a relationship with God.

Knjiga profesora Petera Kuzmiča sadrži kolumne koje je objavljivao u Glasu Slavonije pod naslovom Vrijeme i vječnost u vremenu od siječnja 2006. do prosinca 2009. Kako i sam naslov kolumne govori, riječ je o dvjema kategorijama – o vremenu i vječnosti – koje je teško definirati i kojima je bez duboke i življene vjere teško dati pravi smisao. A prof. Kuzmič upravo to čini. Svojim kolumnama nastoji kontekstualizirati Isusovo evanđelje, učiniti ga razumljivim modernom čovjeku te mu u ovome vremenu opterećenom individualizmom i težnjom za osobnim probitkom približiti „vječnost“ – humaniji i bolji svijet, svijet slobodnih, solidarnih i nesebičnih ljudi.

Prehrana svakog naroda pa tako i Velolučana je gastronomsko-kuharski, ekonomski, socijalni, moralni, vjerski i zdravstveni pojam. Govoriti o velolučkoj gastronomiji znači govoriti o tom naselju i vrlo često o bogatstvu raznolikosti. Gastronomija jednog kraja sastavni je dio kulturnog identiteta, a gastronomska regionalnost pridonosi raznolikosti koja čini jednu zemlju bogatijom i zanimljivijom. Mada se u prošlosti teško i oskudno živjelo u Veloj Luci, prehrana kao egzistencijalna potreba čovjeka zadovoljavala je fiziološke potrebe jer je pripremana s mnogo mašte, snalažljivosti, entuzijazma, truda, ljubavi, skromnosti i zahvalnosti Bogu i zemlji. Ta prehrana bila je uistinu plod zemlje, sunca, mora i vrijednih ljudskih ruku. Originalnost i specifičnost pripremanja jela ovog kraja uvjetovana je, pored ostalog, tradicijom obrazovanja, religijom, blagom klimom, izborom živežnih namirnica te utjecajem susjednih naroda i njihovom kulturom prehrane. No, negativni utjecaji globalizacije uveli su značajne pomake i redefinicije lokalne gastronomije. Današnji gastronomski razvoj se koči pred imperativom stvaranja profita u ugostiteljskoj industriji. Uvode se neki novi običaji koji nisu kompatibilni s običajima i specifičnostima naše gastronomije te ih dokidaju i ugrožavaju umjesto da ih nadopunjuju. Izvorna gastronomija je umijeće koje ne smije ostati petrificirano i otporno na sve utjecaje, no jednako tako izvornu gastronomiju treba razvijati s puno senzibiliteta, treba je voljeti, željeti, živjeti, održavati i dijeliti sa svojim ljudima, prijateljima i gostima.

Rad predstavlja govor o vjeri i religiji u suodnosu sa svijetom sporta. Sport i religija se prožimaju u svakodnevnom životu čineći cjelinu ljudskoga bića. Rad je podijeljen na tri poglavlja, te progovara o pogledu na sport iz perspektive kršćanstva, potom općenito o sportu i društvu, te zaključno o sportu kao religiji suvremenoga doba.

Cilj rada je prikazati odnos polariteta dobra i zla u romanu Braća Karamazovi (Brat'ja Karamazovy, 1880.) Fjodora Mihajloviča Dostojevskog. Naglasak je na prikazu oprečnog odnosa Ivana i Aljoše Karamazova budući da je navedeni polaritet iz tog aspekta najjasniji. U prvom poglavlju predstavlja se roman uz podjelu likova prema principu dobra i zla te se naglašava važnost teodiceje u čijem kontekstu se tematizira problem zla. Poglavlja „Pobuna“ i „Legenda o Velikom Inkvizitoru“ analiziraju se kao ključna za razumijevanje teodicejske problematike kao i učenje starca Zosime. Središnji dio rada posvećen je Ivanu Karamazovu i njegovom Vragu. Problematizira se tema slobode i njen značaj u Ivanovoj dijalektici, a zločin se predstavlja u kontekstu Ivanovog pada. Dakako, pojava Vraga u romanu je od posebnog značaja, analizira se priroda njegove pojave te se, sukladno tome, prikazuje modus postojanja demonskog u romanu. Završni dio rada posvećen je Aljoši Karamazovu, naglašava se značaj njegovog odnosa sa starcem Zosimom uz prikaz Aljošinog duhovnog puta koji završava duhovnim preporodom i povratkom Kristu. Naposljetku, pobliže se predstavljaju koncepti apstraktne i djelatne ljubavi. The aim of the paper is to show the relationship between the polarity of good and evil in the novel The Brothers Karamazov (Brat'ja Karamazovy, 1880) by Fyodor Mikhailovich Dostoevsky. The emphasis is on the contradictory relationship between Ivan and Alyosha Karamazov since the polarity is the most obvious from this aspect. The first chapter presents the novel by dividing the characters according to the principle of good and evil, and emphasizing the importance of theodicy in whose context the problem of evil is discussed. In addition, the chapters "Rebellion" and "The Legend of the Grand Inquisitor" are analyzed as key to understanding theodicy as well as the teaching of the elder Zosima. The central part of the work is devoted to Ivan Karamazov and his Devil. The issue of freedom and its significance in Ivan's dialectics is problematized, and the crime is represented in the context of the Ivan's downfall. Certainly, the apparition of the Devil in the novel is of special significance, therefore the nature of its appearance and, accordingly, the mode of demonic existence in the novel are being analyzed. The final chapter of the paper is devoted to Alyosha Karamazov, as it emphasizes the importance of his relationship with the elder Zosima as well as Alyosha's spiritual journey ending in spiritual rebirth and return to Christ. Also, the concepts of abstract and active love are presented more closely. Целью дипломной работы является показать отношения между полюсами добра и зла в романе Братья Карамазовы Ф.М. Достоевского. Акцент ставится на противоречивые отношения между Иваном и Алешей Карамазовыми, поскольку полярность из этого аспекта является наиболее очевидной. В первой части работы персонажи романа делятся в соответствии с принципом добра и зла, подчеркивается важность теодицеи, в контексте которой обсуждается проблема зла. Главы романа «Бунт» и «Легенда о Великом инквизиторе» являются ключевыми в понимании теодицеи вместе с учением старца Зосимы. Центральная часть работы посвящена анализу диалогов Ивана Карамазова с чертом. Проблематизируется тема свободы и ее значение в диалектике Ивана, в то время как преступление представляется в контексте падения Ивана. Поскольку появление черта в романе имеет особое значение, анализируется природа его появления и, соответственно, изображается способ существования демонического элемента в романе. Заключительная часть работы посвящена анализу образа Алеши Карамазова. В ней подчеркивается важность его отношений со старцем Зосимой, а также рассматривается духовный путь Алеши, заканчивающийся духовным возрождением и возвращением к Христу. Кроме того более подробно представляются концепции мечтательной и деятельной любви.

Ovaj rad donosi djelovanje Josipa Juraja Strossmayera kroz politiku, kulturu i vjeru. Kao politički predstavnik sudjeluje u važnom Velikom Saboru 1861. kao pripadnik Narodne stranke. Zalaže se za prava hrvatskih zemalja te ih vidi kao ujedinjene. Osim toga, želi da hrvatski narod ima jednaka prava kao što ih imaju Austrijanci te Madžari. Politiku počinje polako napuštati poslije revizije Hrvatsko-ugarske nagodbe 1873. Nezadovoljan tom nagodbom, ali i političarima zastupljenih na toj nagodbi, osjeća prazninu koja ga dovodi do odstupanja s političke scene. Utjecaj Strossmayera u kulturi predstavlja jednu stepenicu više. On kao pokrovitelj i mecena djeluje u hrvatskim zemljama kroz drugu polovinu 19. stoljeća. Naziva ga se ocem suvremenog školstva i kulture, a kao najbolji primjer kulturnog rada izdvaja se Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, današnji HAZU. Izabran je za pokrovitelja te institucije, čije je djelovanje danas nastavila Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti. Naziva ga se i graditeljem, a na njegov poticaj gradi se katedrala Svetog Petra u Đakovu. Katedrala impozantne veličine i izgleda koja predstavlja grad Đakovo. U crkvenom pogledu, Strossmayer ostavlja duboki trag na I. Vatikanskom koncilu. Kao jedan od protivnika papine nepogrešivosti (protiv Pia IX.) , sa svojih pet govora, ostat će upisan u anale crkvene povijesti. Dobio je mnoge pohvalne nazive kao što je najbolji govornik I. Vatikanskog koncila. Predlagao je zbliženost i utjecaj biskupa te svećenika na katolički puk. Stoga ga možemo nazvati čovjekom ispred svoga vremena, jer je to jedna od odluka II. Vatikanskog koncila. The topic of this work is Josip Juraj Strossmayer and his influence in politics, culture and religion. As a political representative, he participated in the important Grand Parliament in 1861, as a member of the People's Party. He demands for the rights of Croatian countries and sees them as united. Strossmayer also wants the Croatian people to have the same rights as the Austrians and Hungarians. After the revision of the Croatian-Hungarian settlement in 1873, he slowly begins to leave politics. Unhappy with that settlement, but also with the politicians represented in that settlement, he feels the emptiness that leads him to deviations from the political scene. The influence of Strossmayer in culture represents one higher level. As a benefactor in Croatian countries, he works through the second half of the 19 century. It is called the father of contemporary education and culture, and the best example of cultural work is the Yugoslav Academy of Sciences and Arts, today's HAZU. He was elected as the sponsor of this institution, whose work has now been continued by the Croatian Academy of Sciences and Arts. Also, he is referred as the builder, so he decided to build Saint Peter's cathedral. The cathedral with its height and appearance represents the city of Đakovo. In religious subjects, Strossmayer had big influence on I Vatican Council. As one of the opponents of Pope's infallibility (against Pio IX), with his five speeches, he will remain in the annales of church history. He has received much praise, such as the best speaker of the I Vatican Council. He suggested the influence of bishops and priests on the Catholic people. Therefore, we can call him as a man who is ahead of his time, because it was one of the decisions II Vatican Council.

Rad se temelji na mišljenjima studenata teologije Sveučilišta u Zadru o Crkvi na Internetu. Dovodi se u pitanje to smatraju li studenti da se uopće Crkva kao tradicionalna institucija treba uključivati na Internet i mijenja li to tradicionalni doživljaj religije kod ljudi. U radu se dotiču pitanja koja su vezana za produbljenje vjere putem Interneta te pitanja vezana za promoviranje Crkve na Internetu radi prikupljanja većeg broja članova. Rezultati istraživanja ukazuju na to da studenti teologije općenito imaju pozitivan stav prema uključivanju Crkve na Internet i njenoj promociji u virtualnom svijetu, no također postaje i jasno vidljivo kako sugovornici/ice smatraju da Crkva i dalje ima svoje čvrste temelje u onom tradicionalnom obliku te vide njeno uključivanje na Internet samo kao pomoć već postojećim vjernicima za lakše prakticiranje vlastite vjere. The paper is based on the opinions of the students of theology on the University of Zadar on the Church on the Internet. The paper questions whether students believe that the Church as traditional institution should be included on the Internet and if that changes the traditional experience of religion among the people. This paper touches the issues that are related to the deepening of the faith over the Internet and issues related to the promotion of the Church on the net to retrieve a larger number of members. The results of the research suggest that the students of theology in general, have a positive attitude towards the inclusion of the Church on the Internet and its promotion in the virtual world, but also becomes and clearly visible how interviewees believe that the Church still has its a solid foundation in the traditional form. They see her inclusion on the Internet just like the help of already existing faithful to make it easier for you to practice your own faith.

U disertaciji se izlaže poimanje odnosa teologije i književnosti Marka Marulića (1450. – 1524.), koji se realizirao kroz ispravno shvaćanje pojma istine koju Marulić tumači kao evanđeosku istinu (božanska nauka, Sveto pismo, Biblija) i kao vrhovnu istinu (summa veritas), Krista. Svoje razumijevanje Marulić izlaže u moralno-didaktičko religiozno-teološkom djelu Dialogus de laudibus Herculis pisanim formom dijaloga, a alegorija, kao strukturna i idejna okosnica djela, realizira se između Teologa i Pjesnika koji polemiziraju o temi koja je bila veoma popularna i od velike važnosti za srednjovjekovlje. O odnosu književnosti i teologije bavili su se i drugi humanisti poput Mussata, Alighierija, Petrarke, Boccaccia, Salutatija, Dominicija, koji su kroz svoje književne radove iznosili promišljanje i zastupanje o književnosti te ga na taj način branili od skolastičara. Marulić je poput pravog humanista iznosio svoje razmišljanje o odnosu teologije i književnosti kroz svoj književni opus, među kojima su izdvojena djela Institucija, Priče, Evanđelistar, Davidijada i O poniznosti i slavi Kristovoj, u kojima je izlagao o kršćanskim krepostima, oružjima, koje su uvelike snažnije od Herkulovih herojskih kreposti. Istraživanje zadane teme provedeno je deduktivnom metodom, dok se humanistima pristupilo kronološkim slijedom. Navedenim se istraživanjem pokazalo Marulićevo shvaćanje istine, koja je ključni element za skladanje književnih djela. Istina se prepoznaje kao "bjelodana i dokazana istina", a reflektira Krista kao jedinu vrhovnu istinu. Alegorija se u književnim djelima humanističkog razdoblja ogleda kao strukturna i idejna okosnica koja prikriva istinu radi većeg užitka čitatelja. Pjesnik ima ulogu izmiritelja koji prenosi novu božansku istinu čovjeku. Pjesnička se teologija odnosi na Božji govor koji sudjeluje u božanskom činu stvaranja, pri kojoj teologija nije više razdvojena od književnosti, već je suptilno obnovljena i osvježena pored njega, a k tome i upućena prema kontemplaciji božanskog misterija. Marulić je kroz ulogu Teologa osvježio Pjesnika naučavanjem o evanđeoskoj istini, čime je književnosti osvježio u njegovom odnosu s teologijom gledajući ga kroz odraz istine. In the dissertation is presented the consideration of the relationship between theology and poetry of Marko Marulić (1450.-1524.), which was realized through the correct understanding of the notion of truth that Marulić interprets as evangelical truth (divine teaching, Holy scripture, the Bible) and as supreme truth (summa veritas), Christ. His considerations Marulić exposes in the moral-didactic religious-theological work Dialogus de laudibus Herculis written in the form of a dialogue, and allegory, as the structural and ideal frame of the work, realized between the Theologian and the Poet discussing the theme that was very popular and of great importance for the middle ages. Other humanists also dealt with the relationship between poetry and theology as Mussato, Alighieri, Petrarch, Boccaccio, Salutati, Dominici, who through their literary works presented the deliberation and advocacy of poetry and in that way defending it from the scholastics. Marulić as a true humanist presented his considerations about the relationship between theology and literature through his literary opus, in works like Institutione, Qvinqvaginta parabole, Euangelistarium, Dauidias i De hvmilitate et gloria Christi, in which he shows the Christian virtues, weapons, that are greatly stronger than the heroic virtues of Hercules. Researching the given theme was done in the deductive method, while the works of the humanists and of Marko Marulić, were approached chronologically. The named research showed Marulić’s understanding of truth, which is the key element in the making of literary works. Truth is recognized as "revealed and proven truth", and it reflects Christ as the only supreme truth. In the works from the humanistic era allegory is seen as a structural and ideal framework that hides truth, for the greater enjoyment of the reader. The poet has the role of a decedent who presents the new divine truth to man. Poetical Theology refers God’s speech which is involved in God’s act of creation, in which theology is not separated from poetry, but is subtlety renewed and refreshed around him, and in which is directed to the contemplation of the divine mystery. Marulić has through the role of Theologian refreshed the Poets teaching of evangelical truth, in which poetry is refreshed in its relationship to theology viewed through the reflection of truth.

Obitelj je doživjela velike promjene. Društvene, duhovne, etičke, kulturne i ekonomske krize najsnažnije se očituju upravo u obitelji. Krize shvaćanja, poimanja i življenja bračnoga, obiteljskoga života vrlo brzo zahvaćaju obitelj jer je obitelj kao »temeljna jezgra društva i Crkve« najizloženija promjenama. Gotovo svako desetljeće postmodernog doba unosi velike promjene u shvaćanje, poimanje, posebice u bračni i obiteljski život. Jedna u nizu roditeljskih zadaća, moguće i najznačajnija, a vrlo vjerojatno najzahtjevnija, odgoj je djeteta. Stoga su i roditelji i struka često pred mnogobrojnim dilemama, primjerice, kako odgajati dijete da bi se ono, s jedne strane, uspješno uključilo u društvo i u njemu primjereno funkcioniralo, a da se pri tomu, s druge strane, ne izmijeni njegova osobnost do neprepoznatljivosti. Mlade obitelji očekuju promjene i žele da u budućnosti svećenici/župnici budu bliskiji, otvoreniji, susretljiviji te »češće« prisutni u njihovim obiteljima. Češći razgovori i susreti svećenika i mladih obitelji za mlade roditelje veoma su važni, bitni i potrebiti. The institution of family has been through many changes. Social, spiritual, ethnic, cultural and economic crises are mostly seen in the family. Crises of understanding, comprehension and living the marital, family life quickly impact the family since the family, as “the core of society and Church”, is mostly exposed to changes. Almost every decade of the postmodern era brings significant changes in understanding and comprehension, especially in marital and family life. One of many, possibly the most important, and surely the most demanding parental task is raising a child. This is the reason why parents, as well as the professionals, are often facing dilemmas, for example, how to raise a child and help him/her to successfully join the society and function in it, without completely changing his/her personality. Young families expect changes and they want priests/pastors to be closer, more open, friendlier and more present in their lives. More frequent conversations and meetings between pastors and young families are extremely important and very much needed for young parents.

Svrha rada je prikaz govora o proučavanju odnosa između životinja i čovjeka. Životinje su prikazane u raznim slikama, a li najčešća je ona koja govori o životinjama koje služe čovjeku kao pomoć. Bog je životinje u početku stvorio da se čovjek o njima brine, a nakon potopa daje ih čovjeku kao hranu. Međutim životinje su dane čovjeku da ih poštuje i vodi brigu o njima. Postalja se pitanje ; imaju li životinje moralni status? Teologija, filozofija i etika odgovaraju negativno. Budući da životinje nisu obdarene razumom, nemaju snagu govora ni jezika i ne mogu ni biti moralna bića. Životinje nisu moralna bića već su one prema Aristotelu osjetilna bića i budući da nemaju um, ne mogu imati dušu. Toma akvinski ističe kako samo čovjek ima besmrtnu dušu.

U tekstu će biti izveden temeljni postav Pascalove filozofije kako ga je moguće pronaći u postumno objavljenoj zbirci sabranoj pod imenom Misli. Osim aporijama do kojih dospijeva Pascal prepiranjem geometrijskog i tankoćutnog duha, redanja i izravnosti, vjere i razuma i sl., pozornost će biti naslonjena i mjestima teološkog sadržaja. Kroz tekst, Pascalova filozofija bit će položena u odnos s filozofima koji u određenom smislu dijele njegov pathos, posebice predstavnicima fragmentarnog filozofiranja – od prethodnika i suvremenika (Montaigne, La Rochefoucauld), do nastavljača (romantičari, Nietzsche, Jaspers). Naposljetku, bit će ponuđena mogućnost neteističkog čitanja Pascalova teksta., In the paper, I deliver a fundamental structure of Pascal's philosophy, as it is laid out in a post-humous collection gathered under the title Thoughts. Besides apories, to which Pascal arrives through haggling of geometrical and sensible spirit, sequencing and directness, fate and reason etc., attention will also be organized around places of theological content. Through text, I will lay Pascal's philosophy in relation to philosophers who, in a certain sense, share his pathos, primarily fragmentary philosophers – from predecessors and contemporaries (Montaigne, La Rochefoucauld) to successors (romantics, Nietzsche, Jaspers). Finally, I will offer a possibility for the non-theistic reading of Pascal's text.

Prilozi ovoga Zbornika pokazuju važnost proučavanja filozofije srednjega vijeka ističući primjer Tome Vereša koji je stavio u dijalog Tomu Akvinskog s misliteljima 20. stoljeća. Vereš je filozof dijaloga pa tako i srednjovjekovna filozofija biva kod njega dijaloški otvorena. A upravo to može biti nadahnuće i autorima našega vremena.

Počevši s predstavljanjem osobitosti ljudskog izražavanja riječima, odnosno jezikom, autor pokušava naglasiti funkciju metafore u jeziku općenito, a zatim to isto primjenjuje na jezik Starog zavjeta. Nakon što je izložio neke osobitosti semitskog načina razmišljanja i posebnosti povijesno-spasenjskoga značenja starozavjetnog jezika, autor se osvrće na kulturološku pozadinu Starog zavjeta kao konteksta u kojemu se stvaraju metafore. Jedan od posebnih, često zanemarenih konteksta Starog zavjeta je onaj igre i sporta. Biblijski čovjek dok pleše i igra se slavi Gospodina, ali također i trči i bori se za vjeru i s vjerom na životnom borilištu da bi se opravdao i postojano hodio u Zakonu Gospodnjem te izrazio vlastitu vjeru. Uz pomoć biblijskih navoda o navedenim temama, autor pokušava objasniti kako su ples i igra, ali i oskudan sportski jezik, u Starom zavjetu korišteni ne samo kao autentičan način izražavanja odnosa s Gospodinom, već i metafora koju biblijski autor razborito usvaja da bi opisao svoju vjeru., Every page of the Scripture is amazing and surprising. Sometimes one can understand what the sacred author intended, sometimes not. This principle is easier to apply within the pages of the New Testament, something that does not happen with texts from the Old Testament. A main reason seems to be a large distance from the culture, grammar and concepts of the OT. In other words, the language of the OT is more difficult than the language of the NT. In this article, author tries to illuminate some particularities of the Old Testament language, presenting in first instance few elements of the common language. Later, the author underlines functions of the language, particularly one of its important element, a metaphor. According to the author, a metaphor is something that fills the missing gaps in the language and it has to be contextualized in social and religious ambient. Since a Semitic way of thought and salvifichistorical nuances of the Old Testament language are particular, the author turns his research toward the cultural background of the OT as the context in which the metaphors are shaped. Among various contexts in the Old Testament, the one reserves special attention, and is that one of the game and sport, mostly overlooked. While dances and plays, a biblical man celebrates the Lord, but he also runs and fights for/with faith in the arena of his life just to affirm that he firmly walks in Lords Law and thus expresses his faith. Supporting his research with biblical citations, the author tries to explain how the Old Testament writers (and believers) used sport language not only as an authentic way of faith expression but also as a metaphor to explain their faith.

Sažetak: Očigledna je briga današnjega čovjeka za svoje zdravlje, koje se nerijetko poima kao najveća vrednota u njegovu životu. Takav apso- lutizirajući pristup zdravlju odgovara predodžbama suvremenoga čovjeka o sebi i o svijetu u kojem živi. Svjetonazor današnjega čovje-ka može se izraziti trima odrednicama: ograničenost na ovozemaljski svijet, sakralizacija sebe i važnost tjelesnosti. Sukladno tome, zdrav-lje danas zauzima mjesto »ovostrane religije«, a sport i općenito »zdrav život« kao sredstva očuvanja i postizanja zdravlja visoko su na cijeni te se u njima nerijetko prakticiraju »obredi« koji su nekada bili rezervirani za vjerski život. Prema biblijsko-kršćanskoj tradiciji zdravlje nema apsolutnu vrijednost, ali predstavlja temeljno dobro, za koje je odgovoran kako pojedinac tako i društvena zajednica. Iz rečenoga moguće je konkretizirati odgovarajući teološko-pastoralni pristup zdravlju sa sljedećim smjernicama: aktualizacija eshatološke dimenzije zdravlja u vidu spasenja, egzistencijalno suočavanje s bolešću u svjetlu Kristova otajstva otkupljenja, solidarna briga za bolesnika i njegovu životnu okolinu, posebno obitelj, posvješćivanje važnosti vjere za postizanje ozdravljenja i očuvanje zdravlja, zala-ganje za duhovno zdravlje, koje čovjeka dublje prožima od samo tje-lesnoga ili psihičkoga ozdravljenja

Predgovor Zborniku radova kojim se ističe doprinos T. Vereša proučavanju i aktualizaciji srednjovjekovne filozofije.

Knjiga donosi filozofijsko-teološko promišljanje o starosti: poteškoće, kršćanski pogled na starost i smjernice za ophođenje sa starijim osobama.

Chestertonovi tekstovi otkrivaju da je Chesterton smatrao da se Akvinčeva filozofija nalazi u samoj srži kršćanskog nauka te da je prijeko potrebna i našem vremenu. Štoviše, životnost, objektivnost i optimizam kojim zrače misli ovih dvaju mislioca poput gotičke katedrale izrasta s istih temelja, tj. metafizičkog realizama, filozofije koja se kreće od poznatog u nepoznato i nužno vodi istini. Uz to, čini se da su obojica smatrali da nije njihova, ni filozofija ni istina. Oko pitanja je li Chesterton tomist ili nije napisane su brojne rasprave, a ono što se na temelju tih istraživanja i raspravljanja može zaključiti jest: između ove dvojice velikana misli postoji neosporiva sličnost u razumijevanju zbilje i njezina sadržaja. Cilj je ovoga rada pružiti argumente za hipotezu da je na G. K. Chestertona iznimno utjecala miso sv. Tome Akvinskog. Štoviše, taj se utjecaj otkriva već na stranicama Pravovjerja i možda je baš stoga Chesterton životopis sv. Tome mogao izgovoriti gotovo u jednom dahu. Tomistička filozofija bila je i njegova, Nijemi vol, u svom stilu, šuti, ali svojom pojavom zasjenjuje retke Chestertonovih djela.

Vjera i nevjera u nekim vidovima filozofije, teologije i prirodnih znanosti

Intervju s fra Šimunom Markulinom o Hrvatima u Hrvatskoj i Australiji, te odnosu Hrvata prema domovini i vjeri.

The question of relation between faith and reason is amongst the oldest philosophical questions and throughout the history of philosophy many thinkers tried to answer it. Some gave precedence to reason over faith, others gave precedence to faith over reason, while some perceived the relation to be based on complementarity and harmony. Among this last group of thinkers wefind a distinguished English thinker J. H. Newman, whose understanding and contribution to the above mentioned question will be presented in this article. The question of relation of faith to reason can easily be described as one of the most important questions of Newman`s philosophical thought. He studied it within two philosophical disciplines: epistemology and philosophy of religion. To Newman faith was a specific human act which, as such, had rational character and he considered reason be a faculty which can minister faith in two basic ways: it can help believer to understand what he believes in and it can also partially help a person to assent to supernatural truths by allowing it to see that there are no rational obstacles in accepting reveled truths. This article will also introduce us to Newman`s understanding of the role the reason has to play in apprehending and accepting mysteries, and with Newman`s division of reasoning into formal and informal. While studying the latter kind we will see his original understanding of the special role which informal or implicit reasoning plays in assent to supernatural truths, and his clear distinction between physiological and logical structure of the process of reasoning thanks to which Newman was able to show that the formal reasoning is not the only kind of rational reasoning, and there for it is not the only measure of rationality of assent.

U ovom radu riječ je o religijskom pjesništvu jednog od najznačajnijih hrvatskih pjesnika Silvija Strahimira Kranjčevića. U prvom dijelu rada pokušali smo definirati sam pojam religijske književnosti te iznijeti kronološki pregled hrvatske religijske književnosti od srednjeg vijeka do razdoblja hrvatske moderne. Zatim smo unutar religijske književnosti pozornost posvetili katoličkom pjesništvu te nastanku i utjecaju Hrvatskog katoličkog pokreta i njegov utjecaj na hrvatsku književnost. Izdvojili smo nekoliko važnijih osoba iz tog vremena poput biskupa Josipa Juraja Strossmayera i Antuna Mahnića. Nakon toga prikazali smo biografiju i neke podatke iz privatnog života Silvija Strahimira Kranjčevića. Drugi dio rada odnosi se na iscrpnu analizu njegovog pjesničkog stvaralaštva s naglaskom na religijsko pjesništvo. U posljednjem poglavlju donijeli smo usporedbu Silvija Strahimira Kranjčevića s još jednim vrlo zanimljivim hrvatskim književnikom, Jankom Polićem Kamovom, s kojim se Kranjčević počesto dovodio u vezu. Obojica pjesnika su tijekom svog života prolazila kroz razne duševne i vjerske krize te tako te svoje osobne nemire i duboka promišljanja prenosili u svoje stihove. Silvije Strahimir Kranjčević je bio pjesnik koji je svoje ideale želio pretočiti u zbilju i svijet oko sebe, a to često nije bilo moguće. Stoga je uvijek bio na rubu između fikcije i stvarnosti, stalno prosvjedujući, preispitujući se i duboko razmišljajući. Bio je tradicionalni vjernik, ali nemirnik i životni skeptik. Stalno je težio za istinom i vjerovao u konačno zadovoljavanje pravde. No nikada, ni onda kada je bio na dnu i sumnjao u sve to, nije odustao od svojih ideala niti se odrekao Boga. This work will elaborate on the religious poetry of one of Croatia’s most important poets, Silvije Strahimir Kranjčević. What we have attempted in the first part of this work is to define the very concept of religious poetry as well as to provide a chronological survey of Croatian religious literature from the middle ages to Croatian modernism. Following this, we have directed our attention to Catholic poetry, as well as to the origin and influence of the Croatian Catholic movement and its influence on Croatian literature. Certain important personages from this period have been selected such as the bishop Josip Juraj Strossmayer and Antun Mahnić. After this we have presented the biography and private life of Silvije Strahimir Kranjčević. The second part of this work consists of a thorough analysis of his poetry, with special emphasis on his religious poetry. In the final chapter we have compared Silvije Strahimir Kranjčević to a very interesting Croatian writer, Janko Polić Kamovo, another important Croatian writer, who has often been linked with Kranjčević. Both poets had gone through various spiritual and religious crises during the course of their lives, and had attempted to create poetry on the basis of their inner turmoil and profound meditations. Silvije Strahimir Kranjčević was a poet who desired to make his ideals a reality and to realise them in his world, yet this was often impossible. Because of this he was always on the margin between fiction and reality, constantly protesting, questioning and thinking deeply. His faith was a traditional one, yet he was a turbulent soul and a sceptic by nature. He always sought the truth and believed that justice would prevail. And yet, even when he found himself in the lowest depths and full of doubt, he never retracted from his ideals or refuted the existence of God.

Ludbreško područje oduvijek je bio zanimljiv kraj za naseljavanje. Legenda govori da je burgundski plemić Lodbring stao na povratku kući i utemeljio naselje koje se prozvalo njegovim imenom. U ludbreškom kraju danas živi čak 14 nacionalnih manjina. Najbrojniji su Srbi, osobito na području općine Rasinja, koji su se naseljavali od sredine 15. stoljeća, a najviše u 16. i 17. stoljeću. Najveće naselje Srba je Veliki Poganac. Srbi se većinom izjašnjavaju kao pravoslavci, najpoznatije crkve su u Bolfanu, Čukovcu i Pogancu. Druge manjine su Albanci, Romi, Makedonci, Slovenci. Židovi su potpuno istrijebljeni od ustaša tijekom holokausta, od te zajednice ostalo je danas tek manje groblje u Ludbregu. Od vjerskih manjinskih zajednica tu su pravoslavci, Jehovini svjedoci s centrom u Hrženici te muslimani. Grkokatolika i adventista je vrlo malo. Poslije Drugog svjetskog rata nestalo je i zajednice starokatolika koji su živjeli u Kutnjaku. U ludbreškom kraju udio pripadnika manjina ne prelazi 10 % stanovništva što je utvrđeno i zadnjim popisom 2011. godine. No, njihov doprinos gospodarstvu i kulturi daleko premašuje njihov brojčani udio. Iseljavanje, smanjeni natalitet te asimilacija rade svoje, za pretpostaviti je da će se udio manjina i dalje smanjivati. Suživot pripadnika manjina s većinom je na visokoj razini, manjine se pomažu u financijskom i organizacijskom obliku, no uvijek postoji prostor za napredak.

U prvom dijelu rada iznosi se biografija, književno stvaralaštvo i obilježja poetike Tina Ujevića. U drugom dijelu rada interpretira se poezija Tina Ujevića kroz prizmu tri izabrana idejna kontrasta: odnos prema vjeri, odnos unutarnjeg i vanjskog svijeta lirskog subjekta te odnos pojedinca i društva. Unutar analize spomenutnih kontrasta ističu se motivi smrti, vječnosti, samoće, putovanja i mora. Osim u poeziji, analiza spomenutih motiva oslanja se i na Ujevićev prozni opus, književnu kritiku, autobiografske i biografske podatke, književne i druge utjecaje, s posebnim naglaskom na Charlesa Baudelairea, boravak u Parizu te utjecaj Dalekog Istoka. The first part of the thesis presents biography, literary creation, and the characteristics of Tin Ujević poetics. The second part interprets Tin Ujević’s poetry through the prism of the three selected conceptual contrasts: the attitude towards the religion, the ratio of the inner and the outside world of the lyric subject, and the relationship between individual and society. Within the analysis of the above mentioned contrasts, the motifs of death, eternity, loneliness, travel, and the sea are especially emphasised. In addition to his poetry, analysis of these motifs also relies on Ujević’s prose work, literary criticism, biography, autobiography and his literary and other influences, especially connection to Charles Baudelaire, his life in Paris, and the infatuation with the Far East.

Duhovnost se može shvatiti kao ljudsku potrebu za pronalaženjem krajnjeg smisla i svrhe u životu te želju da se živi integriranim životom. Istraživanja su pokazala da religiozne obitelji, u odnosu na one koje to nisu, za vrijeme trajanja nesigurnosti, neizvjesnosti i stresa imaju veću razinu vjere i nade u dobar ishod, njihovi članovi rjeđe izražavaju određene sociopatološke pojave. Cilj je rada dobiti uvid kako sudionici doživljavaju duhovnost u suočavanju s rizičnim okolnostima u obitelji, a istraživačko pitanje je: Kakvo je iskustvo sudionika koji prakticiraju duhovni život o ulozi duhovnosti u suočavanju s rizicima u obitelji? Sudionici su osobe kojima je duhovnost važna u životu i iz nje crpe snagu za životne izazove. Sudjelovalo je 12 osoba, oba spola, u dobi od 33 do 57 godina te su svi imali visoku stručnu spremu. U prikupljanju podataka koristio se kvalitativni pristup i metoda polustrukturiranog intervjua. Za analizu podataka korištena je tematska analiza. Dobiveni su sljedeći rezultati: duhovnost je mogući resurs osnaživanja članova obitelji u svim obiteljskim rizicima; duhovnost kao izvor snage moguća kod spoznaje vjere, nade i ljubavi kao istinskih životnih vrijednost; duhovne prakse – kao što su molitva, Božja riječ i sakramenti – osobiti su resursi u nošenju s teškim obiteljskim situacijama; zajedništvo, permanentna edukacija u duhovnosti i trajno obnavljanje u duhovnosti; važnost autentičnog življenja duhovnosti koja se očituje u konkretnim djelima u obitelji i okolini. Krize koje nastaju u duhovnom životu povezane su s krizama vjere i identiteta te postaju sredstva jačanja i transformacije same osobe i članova obitelji. Za korištenje duhovnosti kao resursa otpornosti su važne predispozicije odgoja u vjeri i njegovanja duhovnosti članova od najranije dobi, ali se također spoznalo da duhovnost može biti otkrivena kao resurs upravo kroz krizu i da ona može biti sredstvo transformacije života obitelji., Spirituality is defined as the need to find the end of meaning and purpose in life and a desire to live an integrated life. Studies have shown that religious families, in relation to those who are not, have a higher level of faith and hope of a good outcome during periods of insecurity, uncertainty and stress. Also, their members are less likely to express certain social pathologies. The aim of this Paper is to get an insight into participants’ perception of spirituality as a means of dealing with high-risk conditions in the family, so the research question was about the experience of participants who practice spiritual life on the role of spirituality in facing risks in the family. Participants were persons who find spirituality important in their life and draw strength from it for life’s challenges. There were 12 participants, both sexes, aged 33-57, all highly educated. For data collection, a qualitative approach was used and a method of semi-structured interviews. For data analysis, thematic analysis was used. The following results were obtained: Spirituality is a possible resource of empowerment of family members’ at all family risks. Spirituality as a source of power is possible when faith, hope and love are recognized as true life values and accompanied by spiritual practices such as prayer, reading the Word of God and the sacraments as special resources to cope with difficult family situations, as well as fostering unity, permanent education in spirituality and sustained growth in spirituality. The importance of authentic spirituality of life that is manifested in concrete actions in the family and the environment. The crises that occur in the spiritual life are associated with crises of faith and identity and serve as a means of strengthening and transformation of the very person and family members. To use spirituality as a resource of resilience, it is important to have predispositions in terms of religious education of family members, nurturing spirituality from an early age, but it was also recognized that spirituality can be detected as an empowering resource not before a crisis and can serve as a means of transformation of family life.

U članku se propituje filozofijski aspekt izgradnje kršćanskog humanizma sadržanog u enciklici Fides et ratio. Analizom odnosa autonomije filozofije i teologije izgrađuje se platforma da se sinteza vjere i razuma ne gleda u svjetlu hermetizma, nego sukladno zakonitosti autentičnosti. Autentična filozofija ne može postati teologijom, baš kao što ni autentična teologija ne može postati filozofijom. Načelom heteroafirmativnosti ostvaruje se sinteza vjere i razuma na način da se istina oslobodi formalističkog i od čovjeka otuđenog oblika stvarnosti. Egzistencijalno je relevantna istina ona koja ne isključuje, koja ima snažne integrativne mehanizme te tako pridonosi osmišljavanju ljudskog života., The article discusses the philosophical aspect of building Christian humanism contained in the Encyclical Fides et Ratio. In analyzing the reciprocal autonomous relationship between philosophy and theology, a platform has been created for the synthesis of faith and reason, not however to be seen in light of hermeticism, but in keeping with the laws of authenticity. An authentic philosophy cannot become a theology, similarly an authentic theology cannot become a philosophy. The principle of hetero–affirmation embodies the synthesis of faith and reason in such a way that the truth is liberated from a formalistic and alienated form of reality. An existentially relevant truth is one that does not exclude, one that has powerful integrative mechanisms, and that contributes to the meaningfulness of human life.

U članku se razrađuje teza da dijalog čini, premda ne jedinu, ali bitnu dimenziju kršćanske vjere i način njezina ostvarenja. Dijalog obuhvaća sve njezine subjekte i njihove međuodnose: Boga čovjeka – Crkvu – svijet. Autorica tezu razvija na pozadini poimanja dijaloga kao namjerno uspostavljene komunikacije među ravnopravnim sugovornicima, u kojoj biva međusobno uvažavana različitost drugoga i koja smjera uspostavljanju jedne zajedničke stvarnosti ili konsenzusa. U drugom dijelu rada pokazuje se da dijalog ima svoje temelje u samome Bogu, koji se na dijaloški način objavljuje čovjeku u svrhu njegova spasenja. O toj raznolikoj božansko‑ljudskoj komunikaciji, koja u oba smjera doseže svoj eshatološki i egzemplarni vrhunac u Isusu Kristu, pripovijeda povijest spasenja te ona postaje uzor za svaki drugi dijalog koji se iz vjere ima voditi s ljudima kroz povijest. U trećem dijelu produbljuje se eklezijalna dimenzija božansko‑ljudskog dijaloga, jer je Crkva u povijesnospasenjskoj dinamici poslana nastavljati dijalog s Bogom i u Božje ime dijalog s ljudima ad intra i ad extra. U zadnjem dijelu problematizira se odnos Crkve kao nastaviteljice dijaloga vjere prema (samo)kritičnosti i pluralnosti kao suvremenim vrijednostima, ali često i zaprekama za ostvarenje dijaloga. To su izazovi kojima Crkva ne može izmaknuti i koji njoj samoj mogu poslužiti kao kriteriji obnavljanja i rasta da bi mogla ostati autentična svjedokinja Božjega dijaloga s ljudima u vremenu., The article deals with the thesis that dialogue is an essential, although not the only, dimension of Christian faith and a way of its realisation. Dialogue incorporates all its subjects and their interrelations: God – human being – Church – world. The author develops the thesis against the background of the understanding of dialogue as an intentionally established communication among equal interlocutors in which differences are mutually respected and that aims at establishing one common reality or consensus. The second part of the article demonstrates that dialogue has its foundation in God himself, who has revealed himself to the human being dialogically so that the human being could be saved. Within this manifold divine‑human communication, which reaches, in both directions, its eschatological and exemplar pinnacle in Jesus Christ, the whole history of salvation narrates and it becomes the paradigmatic example of every other dialogue that is led out of faith with people throughout history. The third part deepens the ecclesiological dimension of the Divine‑human dialogue, because in the historical‑soteriological dynamics the Church has been sent to continue the dialogue with God and in God´s name with people ad intra and ad extra. In the last part the relationship of the Church as the one that continues the dialogue of faith towards (self)‑critique and plurality as contemporary values (but also often barriers for realisation of dialogue) is being discussed. These are the challenges that the Church cannot avoid and that ought to be perceived as criteria of its own renewal and growth, so that the Church might remain authentic witness of God´s dialogue with human beings in time.

Kada se govori o onome odnosu, u kojemu je religiji filozofija upućivala kritiku, može nam se učiniti da je nerijetko ta kritika bila svedena na kritiku religijske prakse i iskrivljenih nazora koji su iz navedene prakse proizašli. Tako rečeno, ne treba ignorirati tvrdnju da su katkada poticaji za takvu kritiku nastali u religiji, koja je i sama u svojoj praksi premašivala i promašivala svoju bit. U filozofsko-teološkoj misli Paula Tillicha moguće je pronaći barem poticaje za daljnji razvoj dijaloga između filozofije i religije. Prema Tillichovim stavovima, vjera može predstavljati polazište za filozofiju religije, ali za onu koja bi bit religije razmatrala kao temelj iz kojega nastaju simboli religijskog jezika. U radu će biti prikazano Tillichovo razumijevanje vjere, poimanje simbola vjere te će se vjera pokušati prikazati kao moguće polazište filozofije religije u misli Paula Tillicha.

Životnim opredjeljenjem za Krista, širenjem i svjedočenjem Radosne vijesti Marica Stanković mnogo je putovala i pisala, držala brojna predavanja. Za vjernički apostolat u svjedočenju Papa Pijo XII. odlikovao ju je 1943. god. crkvenim odličjem „Pro Ecclesia et Pontifice – Za Crkvu i Papu“. Uz brojne članke po mnogim časopisima pisala je i knjige, meditacije i druge tekstove te nam tako ostavila svjedočanstvo o svome katoličkom odgojnom radu osobito među ženskom mladeži. Velika većina njenih tekstova nije objavljena za njezina života, osobito ona koja su napisana u vremenu nakon Drugog svjetskog rata. Tek nakon sloma komunističkog režima djela Marice Stanković su nam postala dostupna, neka tiskana a neka su još uvijek u ruko- pisu te nam daju poticaj za istraživanje pisane riječi ove učiteljice, istaknute katoličke aktivistice. Svojim dnevničkim zapisima o robijaškim danima u kaznionici u Požegi ostavlja nam u baštinu i zalog pisani trag prema kojem možemo donekle saznati kroz kakvu torturu su prolazile zatvorenice pa i drugi osuđenici zatvoreni zbog svojih političkih i vjerskih uvjerenja. Zbog svojih kršćanskih uvjerenja i velikog odgojnog utjecaja na mladež komunističke vlasti su je osudile na montiranom procesu na pet godina robije koje je provela od 1947. do 1952. u logoru u Požegi. Na suđenju je hrabro uzviknula „Živio Krist Kralj, živio Papa, živjela kršćanska Europa!“, potom je s djevojkama s kojima je bila zajedno suđena nakon pročitane presude svečano u sudnici zapjevala: "Christus vincit, Christus regnat, Christus imperat – Krist vlada, Krist pobjeđuje, Krist vječno kraljuje.", Guided by apostolic zeal in spreading Christ's Kingdom, Marica Stanković much traveled and wrote, held numerous lectures and everywhere witnessed in favor of Christ. The Pope Pius XII awarded her, in 1943, the Church medal "Pro Ecclesia et Pontifice - For the Church and the Pope." In addition to numerous articles that she had written in many magazines, she also published books, meditations and other texts, through which she thus left to us a testimony of her Catholic educational work especially among female youth. The vast majority of her texts were not published during her life, especially the ones that were written in the aftermath of World War II. It was not before the collapse of the communist regime that the works of Marica Stanković became available to us, some typed while the others were still available as manuscripts; thus giving us an additional initiative to explore the written word of this teacher, the prominent Catholic activist. The entries in her diary, dating back to her penal days in the Pozega prison, left rich heritage and memories of the severity of torture that the prisoners were subjected to, the prisoners jailed due to their political and/or religious beliefs. Due to her Christian beliefs and the great educational impact she had on the younger population, the communist authorities sentenced her to a five year imprisonment, which she was forced to serve from 1947 to 1952 in the Pozega camp. During the trial, she bravely cried "Long live Christ the King, long live the Pope, lived Christian Europe!". Along with the girls who were also condemned and prosecuted there, after having heard the final verdict, all solemnly sang: "Christus vincit, Christus Regnat, Christus imperat.”

Diplomski rad obrađuje temu simbolike brojeva i njihovu primjenu u svakidašnjem životu, ali i u magijsko-okultnim praksama. U prvom dijelu rada prikazuje se značenje broja u filozofskom promišljanju, matematici te primjeni broja u kalendaru i astronomiji, kao i religijska tumačenja broja, koja se očituju i u biblijskoj simbolici brojeva. Broj je, stoga, ne samo mjerna jedinica, već način filozofskog promišljanja, matematičkog izričaja, a poprima i oznake simboličkog govora.U drugom dijelu rada obrađuje se primjena broja u astrologiji i numerologiji. Ovdje se brojevima pridaje magijsko i okultno značenje, a pripisuje im se i mogućnost stvarnog utjecaja na naš život. Kritički pogled na ove pojave, promatrane iz perspektive katoličkog moralnog nauka, ukazuje da bi se ovdje radilo o činu praznovjerja i otpada od vjere, tj. činima protivnima vjeri. Na osobit način, to je čin protivan prvoj Božjoj zapovijedi, koja jasno kaže da se ne smije imati drugih bogova. I noviji crkveni dokumenti, na tom tragu, izričito osuđuju takve prakse kao čine u sebi zle i protivne kršćanskoj vjeri, budući da osobe koje se tome utječu i time se bave više ne temelje svoj život na vjeri u Isusa Krista. Vjera je dar Božje milosti, kojem se čovjek mora otvoriti, a ne uvjetovati svoje postupke determiniranošću nekog broja. This thesis deals with the symbolism of numbers and their implementation in everyday life, as well as the magical and occult practices. In the first part of the thesis, the meaning of number is demonstrated in philosophical terms, in terms of mathematics and its application to calendars and astronomy, as well as in terms of religious explanations of number that can be seen in biblical references. Therefore, a number is not just a unit of measurement; it is also a way of philosophical consideration, mathematical expression and it acquires characteristics of symbolic speech.The second part of the thesis deals with the application of number to astrology and numerology. It describes the magical and occult dimensions of number and the possibility of actual impact on our lives. The critical perspectives on those applications of number, from the viewpoint of Catholic moral doctrine, indicate that it is an act of superstition and abandonment of religion, i.e. those acts go against the religion. Specifically, they are acts that go against the first commandment which states that a believer should have no other gods. This is why the more recent church documents explicitly condemn these practices as acts that are inherently and inwardly evil and in direct opposition to Christianity, as the people following them are no longer basing their life on faith in Jesus Christ. The faith is a gift of Lord's mercy, towards which a human being has to open up, rather than condition his behaviour according to the determination of some number.

U prvom dijelu ovog istraživanja o znamenjima u Četvrtom evanđelju, nakon kratkog povijesnog pregleda razumijevanja čuda, opisuju se različitosti između čudesa u sinoptičkim evanđeljima i čudesa u Ivanovu evanđelju. U drugom dijelu, pregledom Isusovih čuda koja su opisana u Ivanovu evanđelju (2,1-12; 4,43-54; 5,1-18; 6,1-15; 6,16-21; 9,1-41; 11,33-44), ukazano je na opravdanost njihova specifičnog naziva znamenja. U trećem dijelu rada, detaljnom egzegetskom analizom obuhvaćeno je svih sedam znamenja u Ivanovu evanđelju. Ishod toga istraživanja je da sva znamenja Ivanova evanđelja imaju istovjetnu svrhu, a to je objava Božje slave u Isusu. Ustvari, nakon objave Božje slave na Sinaju (Izl 24,16), Šatoru sastanka (Izl 40,35) i Hramu (1Kr 8,11), Božja nazočnost se definitivno objavljuje u Isusovoj osobi. To je Božja slava u Logosu koji se ušatorio (usp. Iv 1,14) među ljudima. Drugo svojstvo svih sedam ivanovskih znamenja je odgovor vjere u Isusa kod onih koji vide Isusova znamenja. Konačno, naznačena funkcija čudesa u Ivanovu evanđelju opravdava specifičnost njihovog naziva znamenjima, za razliku od čudesa u sinoptičkim evanđeljima koja su u funkciji svjedočenja dolaska Kraljevstva Božjeg. After a brief general outline about miracles, the first chapter of this study describes differences between the miracles in the Synoptic gospels and the miracles in the Gospel of John. In the second part of the research, it is stressed the explanation of a specific use of expression signs for miracles in the seven texts of the Gospel of John (2:1-12; 4:43-54; 5:1- 18; 6:1-15; 6:16-21; 9:1-41; 11:33-44). The third part of this study embraces a detailed exegetical analysis of all seven signs (miracles) in John`s gospel. The results of the research identify that the seven signs have a common purpose. It is the revelation of God`s glory in Jesus. More precisely, after the manifestation of God`s glory on Sinai (Ex 40:35), in the Tent of Meeting and the Temple (1Kings 8:11), God`s presence is definitely manifested in the person of Jesus Christ. It is the glory of God in the Logos that “made his dwelling among us“ (Jn 1:14). Another important characteristic of all seven signs in John is the faith as a response of those who witness the signs of Jesus. Finally, the function of “miracles” in the gospel of John justifies their specific designation as “signs”. In the Synoptic gospels, differently to John, the purpose of miracles is testimony of the arrival of the Kingdom of God.

This paper examines the representations of contemporary Irish diaspora and life of Irish women emigrants in Emer Martin‟s novels More Bread or I‟ll Appear (2000) and Breakfast in Babylon (1995). This paper sets out to analyze how the protagonists oppose the traditional image of Irish society. Emer Martin intertwines different characters such as the homeless, transvestites, drug dealers and even a gay priest who all challenge the ideals of the society creating their own rules and norms. The paper is divided in two sections. The first section deals with the (more general) traditional image of Irish society as well as the portrayal of Irish diaspora, while the second section analyses Catholicism, family, sexuality and relationships in more detail. The aim of the paper is to express how contemporary Irish emigrants and especially women emigrants in Martin‟s novels subvert social norms that ruled Irish society for a long time. Ovaj rad analizira prikaze suvremene irske dijaspore i život irskih emigrantica u romanima More Bread or I‟ll Appear (2000.) i Breakfast in Babylon (1995.) spisateljice Emer Martin. U ovom radu se istražuju načini na koje se protagonisti romana protive tradicinalnoj slici irskog društva. Emer Martin isprepliće različite likove poput beskućnika, transvestita, dilera droge ili pak svećenika homoseksualca koji rekonsturiraju ideale društva stvarajući vlastita pravila i norme. Rad je podijeljen je u dva dijela. Prvi dio prikazuje (općenitiju) tradicionalnu sliku irskog društva kao i opise irske dijaspore, dok drugi dio rada pomnije analizira katoličku vjeru, obitelj, seksualnost, međuljudske odnose. Cilj je rada je prikazati kako se suvremeni irski emigrant i posebice emigrantice iz Martininih romana u potpunosti suprostavljaju društvenim normama koje su godinama ograničavale i sputavale irsko društvo.

Patrijarh Abraham je na početku bio prikazan kao nomad, lutaoc, kojega Bog odabire za svoje planove. Abraham materijalno ništa nije posjedovao, a do kraja svoga života postaje jedan bogati čovjek. Sve ono za čime je čeznuo, za njega postaje stvarnost. Dobiva puno više nego je i sam očekivao, a sve zbog svoje čvrste i nepokolebljive vjere. Sklapa savez s Bogom i mijenja svoj život u cijelosti. Rad se temelji na literaturi koja nam nastoji približiti ozračje u kojemu se nalazio Abraham i njegova obitelj. U prvom dijelu navodimo općenite podatke o pojmu saveza (heb. berit) i povezanost sa hetitskim ugovorima. Drugi dio govori o Abrahamovu životu prije i nakon Božjega poziva, njegov odgovor Bogu koji je vjera. U trećem dijelu ističe se pojam saveza kao partnerskog, prijateljskog odnosa između Boga i čovjeka, savez koji je sklopljen po neobičnom obredu. Važno je spomenuti i dvije tradicije kojima se ovaj treći dio pripisuje, a to su jahvistička i elohistička. Zadnje poglavlje usmjereno je na Božja obećanja, pojam obrezanja i promjenu imena Abram u Abraham.Abraham je jedna od rijetkih osoba koji je povjerovao Bogu iako ga nije poznavao. Ostavio je svoje pleme i pošao sa svojom suprugom Sarom na put koji je Bog za njega pripravio. Taj put je bio put u nepoznato, ali prepun sigurnosti jer je uz Saru imao još jednog suputnika, Boga. S Bogom sklapa savez i postaje prijatelj zauvijek. At the beginning, Abraham was displayed as a nomad, a wanderer, who was chosen by God for His plans. Abraham didn't have any material property, but by the end of his life he was a rich man. All that he longed for became a reality. He was given more than he expected, based on his strong and unshakable faith. He made a covenant with God and altered his life completely. This paper is based on the literature that endeavors to approximate the climate surrounding Abraham and his family. The first part gives general information of the term covenant (heb. berit) and it's correlation with Hittite treaties. The second part focuses on Abraham's life before and after he was called by God and his faith as an answer. In the third part, the term covenant is depicted as a partnership, a friendly relation between God and man, a covenant forged by an unusual rite. It's important to mention the two traditions connected with this third part the Yahwist and the Elohist sources. The last chapter focuses on God's promises, the term circumcision and the modifications from the name Abram into Abraham.Abraham is one of the few persons that put faith in God even though he didn't know Him. He left his clan and departed with his wife Sarah on a path laid out by God. That path led him into the unknown, but Abraham was filled with certainty because beside Sarah, he had another companion by his side God. He made a covenant with God and became His everlasting friend.

Vjera i smisao kršćanske ženidbe u uzajamnom su uzročno-posljedičnom odnosu. Bez vjere kršćanska ženidba gubi svoj smisao i značenje, a s druge strane kršćanska ženidba pokazuje svu životnost i dinamiku vjere, njezin istinski i pravi smisao i značenje, konačnu svrhu i cilj. Iz takve životne povezanosti razumljivo je da se kriza vjere odražava na krizu kršćanske ženidbe, odnosno da se u krizi smisla kršćanske ženidbe ogleda kriza vjere. Kako vjera tako i kršćanska ženidba, koja se na vjeri temelji i njome hrani, odvijaju se u životnim odnosima i neizbježnim promjenama, nisu statične nego dinamične i rastuće veličine te ih na svoj način prati stalna kriza na koju je potrebno odgovoriti stalnim obraćenjem i obnovom, uz trajnu težnju k sve dubljoj i cjelovitoj vjeri (usp. Kol 2,2). Stoga buđenje vjere i odgoj za zrelu vjeru i danas predstavlja najvažniji element cjelokupne priprave za kršćansku ženidbu. O vjeri je potrebno govoriti u vidu dara i susreta, povjerenja i suradnje, o braku kao životnom prostoru vjere prožete odgovornom, snažnom i nježnom ljubavlju. U ženidbenom pastoralu važno mjesto treba imati dugotrajno, ustrajno i domišljato odgajanje za crkvenost jer bez stvarnog i pravog doživljavanja Crkve, bez razumijevanja njezine prave naravi i njezina poslanja u svijetu teško se može zamisliti pravi i stvaran smisao kršćanske ženidbe. Što se zapravo misli pod vjenčanjem u crkvi? Misli li se tu tek na materijalni, sakralni crkveni prostor ili na živu i duhovnu zajednicu vjere? Na Crkvu, Kristovo otajstveno tijelo?! Odgovor je na to pitanje ključan, kao što je bitno da postoji Crkva s obiteljskim licem u kojoj će se mladi supružnici moći s lakoćom udomiti te iznutra izgrađivati svoju obitelj kao kućnu Crkvu., The faith and the meaning of the Christian marriage are in a mutual relationship of cause and effect. Without faith, the Christian marriage loses its meaning and sense, while the Christian marriage shows the vitality and the dynamics of faith, its true and genuine sense and meaning, final goal and purpose. The crisis of faith in this vital relationship is reflected in the crisis of the Christian marriage, i.e. the crisis of the meaning of the Christian marriage reflects the crisis of faith. The faith and the Christian marriage, which is founded and nurtured by faith, take place in relationships and unavoidable changes of life, they are not static, but dynamic and growing, always facing a crisis that needs a constant answer of conversion and renewal, with a permanent aspiration for a more profound and wholesome faith (Col 2,2). Therefore, the awakening of faith and the education of a mature faith is the most important part of the preparation for a Christian marriage. Faith must be exposed as a gift and encounter, confidence and collaboration. The marriage is the vital space of the faith, permeated by the responsible, strong and tender love. In the pastoral care of the marriage, an important place should be given to the lifelong, persistent and creative education for the Church life, for without the true and genuine acceptance of the Church, without understanding of its true nature and its mission, the true and genuine meaning of the Christian marriage cannot be understood. What do we mean by “wedding in the church”? Do we consider only the material, sacral space of the church, or the living and spiritual community of faith? The Church, the mystical body of Christ? The answer to this question is crucial. Just as it is important that there is a Church with a family semblance, where the young spouses can easily find a home, and build their family from within as a house Church.

U organizaciji Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Splitu upriličen je 20. i 21. listopada u velikoj dvorani Fakulteta XXII. međunarodni teološki simpozij s temom Vjera u medijima – mediji u vjeri. Na simpoziju su sudjelovali priznati međunarodni i domaći stručnjaci s teoloških učilišta u Rimu, iz vatikanskog dika- sterija, domaćih teoloških i humanističkih fakulteta iz Splita, Zagre- ba i Osijeka.

Radi se o prikazu knjige poznatog kardinala Saraha.

Članak nastoji predstaviti poimanje teologije koje je prisutno u objavljenim tekstovima prof. dr. Josipa Turčinovića (1933. – 1989.). On sam to pitanje nije izravno obrađivao, ali je poimanje teologije kao razumijevanja vjere posvuda u njega prisutno, a koji put i uzgred natuknuto. Rekonstrukcija toga modo exercito danog poimanja polazi od njegovih tekstova, koji su uglavnom kerigmatične naravi, te obrađuje najprije Turčinovićevo poimanje vjere u trojedinoga Boga kao temelja teologije. Potom su prikazane, u tekstovima razlučive, glavne dimenzije pojma teologije: ona se konfigurira kao razumijevanje vjere i govor o Bogu te kao reflektirani oblik samorazumijevanja Crkve i kao javnosti okrenuto lice vjere. U svemu je prisutna nota kritike kao vjeri i teologiji neophodno potrebnog razlučivanja datostî u Crkvi i društvu te nota prakse ili obistinjavanja vjere u životu vjernika i njegove zajednice. U završnom dijelu su istaknute neke konzekvencije koje se dadu izvesti iz Turčinovićeva poimanja teologije, a tiču se osobe teologa i njegova rada, istraživanja naše teološke baštine te neophodne polidijalogičnosti teologije u suvremenim kulturnim i društvenim uvjetima., The article tries to present the understanding of theology in the published texts of prof. dr. Josip Turčinović (1933 – 1989). He did not engage with this issue directly, but the idea of theology as understanding of faith is quite present in his thought and sometimes even pointed out. The reconstruction of this modo exercito given understanding begins with his texts, which are mostly of kerygmatic nature, and deals firstly with Turčinović´s understanding of faith in Triune God as the basis of theology. After that the article presents the main dimensions of the concept of theology that can be detected in his texts: there, theology is seen as an understanding of faith, a discourseon God, as a reflected form of self-understanding of the Church, and as the face of faith that is turned towards the public. In all of this there is a touch of critique understood as, for faith and theology, a needed discernment of facts in the Church and society, and a touch of praxis or realisation of faith in life of a believer and his/her community. The final part points out some consequences of Turčinović´s understanding of faith. These concern the theologian as a person and his/her work, research on our theological heritage, and necessary poly-dialogical character of theology in contemporary cultural and social conditions.

Vjera u Boga usko je povezana s pitanjem o smislu ljudskoga života. Ova teza ovdje se razvija prije svega na temelju mišljenja njemačkog filozofa Volkera Gerhardta. Pritom se posebno ističe da je dimenzija bezuvjetnosti smisla stvaran životni element religije i da se racionalnost vjere i pitanja smisla može prikazati na prikladan način, za što veliko značenje može imati i promišljanje tradicije racionalne teologije. Ovdje se vjera razumijeva kao egzistencijalan čin koji obuhvaća čovjeka kao cjelinu, a ta se cjelina odnosi na život kao cjelinu i na svijet kao takav. Ovaj se čin može odnositi i na Boga kao osobu, čija spoznaja nadilazi čovjeka i njegove sposobnosti, bilo da on pokušava dokazati njegovu egzistenciju, bilo da je niječe. Stoga se ovdje pokušava pokazati da Boga nije moguće u potpunosti razumjeti, da je on u biti više stvar vjere nego znanja, a da vjera i znanje jedno drugome ipak ne protuslove, da nisu neki antipodi, nego tvore jedinstvo koje je potpora samosvjesnom čovjekovu djelovanju. Time se sugerira da put prema onom božanskom, odnosno prema Bogu, ima i teorijsku i praktičnu razinu, no da i jedna i druga dotiču tajnu koja doduše nadilazi čovjekovu spoznajnu moć, ali je ne ostavlja u nekakvoj potpunoj nemoći. Stoga se vjera promatra kao pozitivna stvarnost, a kritika religija je, koliko god ona u mnogočemu bila opravdana, temeljito stavljena u pitanje., Der Glaube an Gott ist mit der Frage nach dem Sinn menschlichen Lebens eng verbunden. Diese These wird hier vor allem aufgrund des Denkens des deutschen Philosophen Volker Gerhardt entwickelt. Dabei wird besonders hervorgehoben, dass die Unbedingtheitsdimension von Sinn das eigentliche Lebenselement der Religion ist und dass man die Rationalität des Glaubens und der Sinnfrage ausweisen kann, wozu auch der Bezug auf die Tradition der rationalen Theologie seine Bedeutung hat. Hier wird der Glaube als existenzieller Akt verstanden, der das Ganze des Menschen umfasst und es auf das Ganze seines Lebens und der Welt als solcher bezieht. Dieser Akt kann auch Gott als Person gelten, dessen Erkenntnis den Menschen und sein Vermögen übersteigt, sei es, dass er versucht, Existenz Gottes zu beweisen, sei es, sie zu leugnen. So wird hier versucht zu zeigen, dass man Gott nie völlig verstehen kann, dass er im Grunde mehr die Sache des Glaubens als des Wissens ist und dass sich Glaube und Wissen nicht widersprechen, sie sind keine Antipoden, sondern sie bilden eine Einheit, die das selbstbewusste Handeln des Menschen trägt. Damit wird angedeutet, dass der Weg zum Göttlichen und zu Gott sowohl theoretische als auch praktische Dimension hat, beide aber reichen an das Geheimnis, das menschliches Erkenntnisvermögen zwar übersteigt, es aber nicht in totaler Ohnmacht liegen lässt. So wird der Glaube als eine positive Angelegenheit betrachtet, Religionskritik aber, mag sie in vieler Hinsicht auch berechtigt sein, gründlich in Frage gestellt.

Autor istražuje Verešovo poimanje čovjeka i njegovu težnju za postojanjem, slobodom, besmrtnošću, vječnošću u odnosu na čovjekovu prolaznost, uvjetovanost i smrtnost; otkriva Verešov filozofsko–teološki napor u proučavanju sposobnosti čovjeka da razumskim putom spozna podrijetlo, smisao i svrhu svojega postojanja u odnosu na postojanje iskonskog Pokretača odnosno Stvoritelja koji oduvijek jest i koji se postupno objavljuje preko svojih djela i u čovjekovoj svijesti. Proučava utemeljenost i suvislost Verešova razmišljanja, razložnost i opravdanost njegova promicanja i zagovaranja filozofsko–teološkog dijaloga među filozofsko– teološkim znanostima, posebno između vjere i razuma., In the article Tomo Vereš –Promoter and Advocate of Philosophical–Theological Dialogue: The Role and Significance of Faith in Dialogue the author delves into Vereš’s concept of man and his longing for existence, freedom, immortality and eternity in respect to transience, contingency and mortality. He exposes Vereš’s philosophical– theological efforts in the course of his inquiries into man’s ability to acquire knowledge by means of reason about the origin, meaning and purpose of his existence in relation to the existence of the Prime Mover, or rather, the Creator who always was and who reveals himself gradually throught His works and in man’s consciousness. The article studies the foundedness and significance of Vereš’s reflections, judiciousness and justifiability of his endorsement and advocacy of philosophical–theological dialogue among the philosophical–theological sciences, particularly between faith and reason.

Dvije se stvari žele sugerirati ovim tekstom. Prvo, riječ je o medijskoj nepismenosti kritičara koji iz svoje medijske izoliranosti a ponekad i iz straha od medija ne mogu i ne znaju ispravno valorizirati interes šireg kruga publike za određenog pjesnika odnosno njegovu riječ. Drugo, logika stereotipnog pristupa tjera kritiku jednom za svagda smjestiti u ladice iz kojih se teško izlazi. Upravo na primjeru Enesa Kiševića, tog pjesnika za kojega se pisalo da je estradni želimo pokazati kreativnu snagu nadilaska i stereotipa i medijskih zakona. Stvaralačko napredovanje pjesničke riječi Enesa Kiševića stavlja tako u pitanje uobičajene kritičarske pristupe, nerijetko nesvjesno određene tehnikama umnažanja i popratnim elementima medijskih posredovanja., The text seeks to suggest two things. Firstly, it wants to deal with the media illiteracy of critics, who, due to their media isolation, and sometimes even a fear of the media, cannot and do not know how to correctly valorise the interest of the wider audience in a particular poet, i.e. his word. Secondly, the logic of stereotypical approach forces criticism into boxes which are not easy to escape, once and for all. The example of Enes Kišević, a poet who has been called an entertainer, is most suitable to showcase the creative strength of transcending both stereotypes and the laws of the media. The creative progress of the poeticism of Enes Kišević thus questions standard critical approaches, often unconsciously defined by the techniques of multiplication, and the accompanying elements of media intervention/mediation.

„Staroegipatska civilizacija sv. I: Povijest i kultura starog Egipta“ je jedinstveno djelo, koje na jednom mjestu, kroz 11. poglavlja, na 440 stranica, obrađuje sve aspekte staroegipatske povijesti i kulture od prapovijesti do arapskog osvajanja Egipta sredinom 7. stoljeća. Za razliku od drugih domaćih djela koje se bave starim Egiptom ovo djelo ima jedinstven pristup jer se autor i pojedinim pregledima ne zasniva svoju analizu na uobičajenoj i često kod nas zastarjeloj literaturi, nego na osnovi suvremenih izvora te najnovijih vlastitih i inozemnih istraživanja pokušava dati prikaz pojedine teme. U Hrvatskoj su vrlo rijetka djela koja obrađuju povijest starog Egipta. Prvi povijesni pregled do 12. stoljeća pr. Kr. objavio je još davne 1923. godine sveučilišni profesor Gavro Manojlović u djelu „Povijest starog Orijenta“. Sveučilišni profesor Petar Lisičar u nekoliko navrata tiskao je svoj kratki sveučilišni udžbenik o povijesti starog Egipta i starog Istoka (1956., 1966., 1972., 1975.) u kojem je povijest i kultura starog Egipta obuhvaćena na nešto više od pedesetak stranica. Godine 1967. član JAZU i sveučilišni profesor Grga Novak objavio je djelo „Egipat – prethistorija, faraoni, osvajači, kulture“ u kojem obrađuje povijest Egipta do rimskog osvajanja. Za razliku od prethodnog Manojlovićeva djela ovaj pregled na nešto više od tri stotine stranice obrađuje teme vezane uz povijest, svakodnevni život, umjetnost i religiju. Kustos i hrvatski egiptolog Igor Uranić objavio je dvije knjige o staroegipatskoj religiji (Sinovi Sunca – vjerovanja starih Egipćana, 1997. i Ozirisova zemlja, 2005.), pregled povijesti staroegipatske države do Aleksandra Velikog u djelu „Stari Egipat – povijest, književnost i umjetnost drevnih Egipćana“ (1. izdanje 2002., 2. izdanje 2005.) te knjigu o životu starih Egipćana (Životi Egipćana, 2014.). Nedavno preminuli sveučilišni profesor Petar Selem je 1997. objavio djelo o egipatskim kultovima na prostoru Ilirika („Izidin trag“, 1997.). Ovo je ujedno i cjelokupni popis svih domaćih djela koja obrađuju pojedine segmente povijesti staroegipatske civilizacije na hrvatskom jeziku. Sve gore navedene knjige tek djelomično obrađuju teme koje su u ovom autorovu rukopisu obuhvaćena u poglavljima o povijesti, umjetnosti, religiji, jeziku, književnosti i svakodnevno životu. Svi ostali dijelovi 1. sveska ove knjige su do sada u Hrvatskoj i na širem području jugoistočne Europe bili rijetko ili u potpunosti neobrađeni.

Članak analizira recepciju misli Friedricha Nietzschea u teologa Karla Bartha. Svoju kritiku Nietzschea Barth donosi u drugom svesku trećega dijela svoje Crkvene dogmatike. Kritiku donosi u dvama dijelovima, a njegove će glavne teze i u članku biti predstavljene u dvama dijelovima. U prvomu dijelu analizirat će se Barthov uvid o Nietzscheovoj filozofiji kao humanizmu bez sučovjeka. Prema Barthu, Nietzsche je predstavnik ja jesam humanosti, sve interpretira i shvaća kao projekciju samoga sebe, da bi konačno završio u azurnoj osamljenosti. U drugom dijelu predstavlja se Barthov uvid o Nietzscheovu otkriću Raspetoga. Raspeti Bog u Nietzscheovoj je misli sve suprotno onomu što on sam zastupa i zbog toga je Nietzscheova kritika i upravljena u prvomu redu protiv kršćanstva kao religije Raspetoga. Isto tako, otkriće Raspetoga govori i da je Nietzsche, kao gotovo nitko prije njega u novovjekovnoj filozofiji, prepoznao svu novost i izazov kršćanstva, njegovu težinu i središte upravo u Raspetom. U zaključnim mislima donosi se osvrt na Barthovu interpretaciju Nietzschea. Vrjednuje se pozitivan doprinos i izvornost Barthove kritike, ali i upućuje kritika zbog njezine nedorečenosti i izostanka dubljega, ozbiljnijeg bavljenja Nietzscheom., The article analyzes the reception of Friedrich Nietzsche’s thought with the theologian Karl Barth. Barth brings his critique of Nietzsche in the second part of the third volume of his Church Dogmatics. His critique consists of two parts, and his main theses will also be presented in two parts in this article. The first part will analyze Barth’s insight of Nietzsche’s philosophy as »humanity without the fellow man«. According to Barth, Nietzsche was the representative of the »I am« humanity; he interpreted and understood everything as a projection of himself, and finally ended up in the »azure loneliness«. The second part presents Barth’s view of Nietzsche’s discovery of the Crucified. The Crucified God in Nietzsche’s thought is the opposite to what he himself is representing and, therefore, Nietzsche’s critique is directed primarily against Christianity as the religion of the Crucified. Furthermore, the discovery of the Crucified also shows that Nietzsche, as almost no one before him in contemporary philosophy, has recognized all the novelty and challenge of Christianity, its difficulty and its center precisely in the Crucified. The concluding thoughts bring the review of Barth’s interpretation of Nietzsche. The author evaluates the positive contribution and originality of Barth’s criticism, but criticizes its vagueness and the lack of a deeper, more serious dealing with Nietzsche.

Rad obrađuje nematerijalnu kulturnu baštinu duvanjskog kraja. U prvom dijelu rada predstavljaju se nekadašnji svadbeni običaji. Sastojali su se od niza nepisanih pravila. Bili su vrlo raskošni, bogati tradicijom koja se prenosila s koljena na koljeno. Drugi dio obrađuje običaje unutar crkveno-pučke baštine. Svaki blagdan, svetac u duvanjske je obitelji unosio poseban žar, krepost i duhovno bogatstvo. Vjera je u duvanjskim obiteljima bila iznimno važna. Obitelj je bila povezana zahvaljujući običajima blagdana i molitve. Treći dio daje prikaz nekadašnjeg duvanjskog života. Usprkos velikoj materijalnoj neimaštini većine, ljudi su izgledali spokojno, štoviše sretno. Zemlja je davala život. Ostatak rada bavi se predajama, legendama, prenjima koja su bogatila svakidašnji život Duvnjaka. Priče i pričanja nikad nije nedostajalo. Duvnjak je uvijek našao načina da progovori o svojoj patnji, ljubavi, radost i žalosti. Tradicija je usko povezana pričama ljudi koji se živjeli na određenom mjestu u određeno vrijeme. Sama ta tradicija je nerazdvojan dio obitelji i dan danas. Kultura, priče, glazba, običaji ljudi i sl. čine obiteljsku tradiciju besmrtnom. Obiteljska hijerarhija je igrala veliku ulogu u svakoj kući te nam pomaže da vidimo kako se tradicija mijenja i napreduje tijekom vremena., This paper describes intangible culture of Duvno area. The first part of the paper aims to present some of the old wedding customs. These customs consisted of a set of unwritten rules. They were very luxurious, rich in tradition that has been passed from generation to generation. The second part of the paper presents customs within the church and folk heritage. With every holiday, or saint a special glow, virtue and spiritual wealth touched families of Duvno. Faith and religion was extremely important in these families. The family was connected due to the traditions of holidays and prayers. The third part presents an overview of the former Duvno life. Despite great material poverty of the majority, people looked serene, even happy. The country was giving them life! Rest of the paper deals with the traditions, legends and stories which enriched daily life of people from Duvno. Stories and testimonies never lacked. A person from Duvno (Duvnjak) has always found a way to speak about their sufferings, love, joy and sadness. Tradition depends a lot on narrative stories of the people who lived in particular place at certain point of life. These old and rich traditions are inseparable part of the families nowadays. Culture, narrative stories, music, habits of people etc. keep family traditions immortal. Family hierarchy was a big part of every household, and it helps us to see how some of the traditions changed as well as evolved during time.

Premda se Stjepan Zimmermann cijeloga života bavio noetičkom problematikom, u ovome se prilogu – polazeći od njegova djela Temelji filozofije iz 1934. – pokušava odgovoriti na pitanje: Što Zimmermann uopće podrazumijeva pod »filozofijom«, koji su njezini »temelji«, »smisao« i krajnji dosezi? Unatoč pokušaju da filozofiju utemelji »noetički«, on ne ide povrh njezinoga skolastičko-neoskolastičkoga razumijevanja kao »teodiceje«, kao opravdanja Boga u povijesti, što nije posao teologije, nego filozofije., Obwohl sich Stjepan Zimmermann zeit seines Lebens mit der noetischen Problematik beschäftigt hat, versucht man in diesem Beitrag – ausgehend von seinem Werk Die Grundlagen der Philosophie (Temelji filozofije) aus dem Jahr 1934 – die Frage zu beantworten: Was Zimmermann unter der „Philosophie“ überhaupt versteht, welche „Fundamenten“, den „Sinn“ und die Tragweite sie überhaupt hat? Trotz seines Versuchs, die Philosophie „noetisch“ zu begründen, geht er über ihr scholastisch-neuscholastisches Verständnis als die „Theodizee“, als die Berechtigung Gottes in der Geschichte nicht hinüber, womit sich eher Philosophie, als Theologie beschäftigt.

Objavom bule Misericordiae vultus 11. travnja 2015. godine papa Franjo je unaprijed najavio Izvanredni jubilej milosrđa, označivši ga kao posebno vrijeme za Crkvu. Tim povodom bula izdvaja dvije stvari: a) cilj Jubileja, a to je omogućiti čovjeku istinski susret s Bogom, da blizinu i ljubav Božju iskustveno doživi iz prve ruke kao osobno iskustvo, i b) zahtjeve, koji su ponajprije upućeni služiteljima sakramenta pomirenja, a to je otkrivati lice milosrđa nebeskoga Oca i pomagati penitentu na putu vjere. Iz tog je razloga glavni predmet ovoga članka promišljati o odnosu vjere i milosrđa u sakramentu pomirenja. Kako bi se, međutim, izbjeglo nepotrebno idealiziranje toga odnosa, čovjekovo iskustvo nam ne dopušta da se zanemari i druga »strana medalje«, tj. kako se penitent pred navještajem milosrđa ne suočava samo s ljubavlju Božjom nego, nerijetko, i s vlastitom nevjerom što otežava daljnji govor o milosrdnom Bogu punom ljubavi i dobrote. Ovdje se ne isključuje i moguća banalizacija grijeha, grešnoga stanja i vjere jer Bog koji ljubi uvijek i sve oprašta. To, u svakom slučaju, govori o iskrivljenom shvaćanju milosrđa Božjega. U tom i takvom izazovu služitelj sakramenta pomirenja dužan je iznijeti jasan nauk kako je milosrđe Boga Oca dinamika njegove ljubavi kojom izlazi ususret čovjeku pozivajući ga na jednako dinamičan odgovor: obrati se i vjeruj evanđelju. Iz te dinamike ljubavi izvire i istinitost navještaja milosrđa koja poziva na vjeru i vjernost, odnosno na obnovu Saveza i sinovskog odnosa s Bogom Ocem po Isusu Kristu., By promulgating the bull Misericordiae vultus on April 11, 2015, Pope Francis has announced the Extraordinary Jubilee of Mercy as the special time for the Church. The bull has pointed out two things: 1) the goal of the jubilee, which is to open the possibility for the human being to have a true encounter with God and to have a personal experience of the closeness and love of God, and (2) demands, which are primarily addressed to ministers of the sacrament of reconciliation, and these consist in revealing the face of mercy of the Heavenly Father and in helping the penitent on his/her way of faith. For this reason, the main goal of this article is to reflect on the relation between faithand mercy in the sacrament of reconciliation. However, in order to avoid unnecessary idealisation of this relation, experience does not allow us to forget the other »side of the coin«, i.e., how the penitent to whom mercy is proclaimed is not only encountering love of God, but, often, also his/her own disbelief, which, then, makes the further discourse on merciful God full of love and goodness harder. The article does not exclude possible banalisation of sin, sinful state, and faith (since God who loves forgives always and everything) either. These things, then, point out an incorrect understanding of God´s mercy. This challenge sets the task for the minister of the sacrament of reconciliation to present clear teaching that mercy of God the Father is dynamics of his love with which he meets the human being and invites him/her to respond in a similarly dynamic way: to repent and to believe in the gospel. From this dynamics of love springs the truthfulness of the proclamation of mercy that calls to faith and faithfulness, i.e. to the renewal of the Covenant of the filial relationship with God the Father through Jesus Christ.

Autentična konkretnost misli omogućene prvim Načelom svakog bivstvovanja temeljni je spekulativni argument talijanske kritičke ontologije. U neraskidivosti odnosa misli i bitka, formirao se u Italiji, u prvoj polovici XX. stoljeća i na Kantovim premisama, smjer u filozofiji koji je, u izrazito burnom kontekstu spekulativna promišljanja, a često i u polemici s predominantnim strujama misli, istaknuo temeljnu važnost pitanja Boga kao istinski filozofskog argumenta. Pojam svijesti, kao svijesti o Bogu i od Boga, unutar onoga što u (ἐν) Njemu prebiva, omogućeno od Njega samoga, dokaz je fenomenske nezatvorenosti egzistencije koja je dovela do reforme kritičke ontologije u duhu kršćanskih kategorija misli, a preko implementacije augustinovsko-bonaventurijanskih postavaka franjevačke tradicije. Namjera je, dakle, da se preko priloženog rada predstavi spekulativna konzistentnost te iznimno plodne škole talijanske ontologije, ali i najistaknutiji argument njezina filozofskog promišljanja, drugim riječima, konkretnost svijesti u egzistencijalnom bivstvovanju kao manifestaciji jedinstvenosti bitka., The authentic concreteness of thought made possible by the first principle of every being is the basic speculative argument of Italian critical ontology. In the undividable relation between thought and being a direction of thinking in philosophy has been formed in Italy in the first half of the 20th century. This direction is based on Kant’s premises and, in extremely turbulent context of speculative thinking and often in polemics with dominant currents of though, it has pointed out the fundamental importance of the »God issue« as a true philosophical argument. The concept of consciousness, as consciousness of God and from God, within that that exists in (ἐν) Him, made possible by Him, is the proof of the phenomenal unconfined-ness of what is thought, through implementation of the Augustinian-Bonaventurian principles of the Franciscan tradition. The intention of this article is, therefore, to present speculative consistency of this extremely vital school of Italian ontology, but also the most prominent argument of its philosophical reflection, i.e. the concreteness of consciousness in existential being as a manifestation of uniqueness of being.

Želja da se postavljaju pitanja, da se potiče idealizam, da se njeguju ideali, sve je to dio našeg posla i štoviše dio našeg poziva. Smatram se sretnim što sam našao u kazališnom mediju strast i smisao koja se kroz školovanje pretvorila u zanat i zvanje. Što se događa kada “velikom brzinom stojimo u mjestu“? Kada se prestanemo boriti za bolji svijet i kontrolu nad svojim životima pustimo iz ruku? To su pitanja koje je autor teksta osjetio kao problem današnjice, iznosi nam izrazito autorsku kritiku društva kroz niz dramskih situacija objedinjenih u dramski tekst “Mater mu jebem tko je prvi počeo“Predstava je napravljena kao dubok krik za osvještavanje čovjeka, za suočavanje sa samim sobom. Predstava radi na jačanju nas samih kroz suočavanje s vlastitim manama – grijesima; sedam je scena kao i sedam smrtnih grijeha, a smrtne grijehe čine jedino smrtnici. Predstava pokazuje iskrivljeno doživljavanje svijeta u kojem živimo ali istovremeno ostavlja mjesta za nadu, za mogućnost spasa, za popravak naizgled nepopravljivih situacija. Za razliku od mnogih suvremenih drama, “Mater mu jebem tko je prvi počeo“ ne izbjegava arhetipove, već ih uvodi kao polaznu točku kolektivnog prepoznavanja likova i situacija.

Istočna Hrvatska je kao regija prepoznatljiva po agrarnoj tradiciji i njoj svojstvenoj kulturi u kojoj je važno mjesto imala religija. Konkretno, kroz dugu je povijest rimokatolička vjera bila najraširenija i ostavila je najdublje tragove u duhovnosti, ali i praksi svakodnevice toga kraja. Unatoč živoj prošlosti, čestim promjenama država i vladara, prodoru islama i pravoslavlja, kao i brojnih drugih vjerskih zajednica, katolička je vjeroispovijest bila i ostala dominantna kako brojem vjernika, tako i utjecajem na društvene procese Slavonije i Baranje. Nova je hrvatska stvarnost tu prisutnost katoličanstva još više naglasila. Na primjeru šest gradova Slavonije i Baranje ovaj članak prati kretanje i omjere rimokatoličke vjeroispovijesti prema pravoslavnoj i ostalim vjerskim zajednicama. Pokazuje se da je, kako krajem 19. stoljeća, tako i krajem 20., rimokatolička vjeroispovijest najbrojnija: čak 4/5, pa i više, stanovnika je rimokatoličke vjeroispovijesti. Rad također analizira »faze« odnosa politika – vjera u posljednjih desetak godina, te ukazuje na u svakodnevici izraženiji utjecaj svijesti o konfesionalnoj pripadnosti među stanovnicima istočne Hrvatske, gdje su tragovi rata još vrlo svježi i gdje je još i danas konfesionalno i nacionalno nerazdvojeno., East Slavonia is a region with a recognisable agrarian tradition and a culture specific to itself, in which religion has had great importance. Concretely, through a long period of history, Roman Catholicism was the most extensive confession and it has left the deepest traces in the spirituality, and also in the daily life of the area. Despite a dynamic past, frequent changes of states and rulers, penetration of Islam and Eastern Orthodoxy and a large number of other religious communities, Catholicism remained dominant in terms of numbers of adherents and also in regard to its influence on social processes in Slavonia and Baranja. The new historical reality in Croatia emphasised even more this presence of Catholicism. This paper studies the development and proportions of the Roman Catholic population in relation to the Eastern Orthodox and other communities in the example of six cities in Slavonia and Baranja. It confirms that just as at the end of the 19th century, at the end of the 20th century Roman Catholics is the most numerous confession: Roman Catholics make up 4/5 and more of the population. The paper also analyses “phases” in the relationship between politics and religion during the last ten years, and also indicates a more pronounced daily awareness of confessional adherence in East Slavonia, where the traces of the war are still very fresh, and where confessional and ethnic (national) affiliations even today remain indivisible.

U sklopu projekta „Kršćanski identitet i kvaliteta bračnog i obiteljskog života“ autori istražuju na koji se način u Hrvatskoj očituje vjera u obitelji. Prema crkvenom nauku obitelj je „kućna Crkva“ i osnovana zajednica odakle treba proistjecati svekolik ljudski i kršćanski odgoj. Prema tom istom nauku temeljni načini očitovanja vjere u obitelji bili bi zajednička nedjeljna euharistija, obiteljska molitva, razgovor o vjeri i odgoj u kršćanskim vrednotama. Prema našem istraživanju ispitanici svoju vjeru u obitelji u većem broju izražavaju obilježavanjem vjerskih blagdana (92, 0%) i blagoslovom kuća (84, 8%). Razmjerno je visok postotak onih koji to čine i vjerskim odgojem djece (73, 4%) i pohađanjem nedjeljne mise (50, 3%). U odnosu na prijašnja vremena smanjuje se broj onih koji razgovaraju o Bogu i vjerskim temama (46, 9%). Razmjerno visok postotak ispitanika živi svoju vjeru izvan obitelji (40, 6%), dok je nizak broj onih koji čitaju Bibliju (22, 9%) njeguju obiteljsku molitvu (14, 3%). Glede diferencijacija, valja zapaziti znatno veći izražaj vjere u žena, negoli u muškaraca, te izraženiju vjersku praksu u manjim mjestima. Prema tome, ne poklapaju se prioriteti koje ističe crkveni nauk, s prioritetima vjernika. Nadalje, Crkva bi se trebala pozabaviti diferenciranim pristupom obzirom na spol mjesto stanovanja ispitanika.

Autori osvjetljuju lik blaženoga Ivana Merza, nedovoljno poznatog blaženika hrvatskog naroda, analizirajući njegov lik i djelovanje pod vidom načina ostvarenja kreposti u njegovu životu. S obzirom na to da nije doživio mučeništvo krvlju, njegovo proglašenje blaženim zasniva se na izvrsnom ostvarenju kreposti, pogotovo onih teologalnih. U ovom se radu dokazuje da je Blaženik ove kreposti živio svjesno, slobodno i radikalno. U tom smislu njegov život postaje paradigmom kršćaninu koji je sve više pozvan živjeti svoj moral sukladno kršćanskim krepostima, s obzirom na to da je u dinamičnosti života izuzetno teško živjeti kršćanski moral ravnajući se samo izričitim normama koje nastoje upravljati ljudskom svakodnevicom. Ovim se radom tako pokazuje da je blaženi Ivan Merz izuzetno moderan svetac kojega valja dodatno proučavati i nadasve slijediti., In an attempt to shed some light on the personality of Ivan Merz, insufficiently known among the Croatians, the authors analyze his life, figure and his deeds, in order to understand the extent and the modality of his realization of virtues. The virtues were the basis for his beatification, especially the theological ones. This article shows how he consciously, freely and radically lived the virtues. His life thus became a paradigm for Christians invited to live the morality in accordance with the Christian values, since it is hard to live the Christian morality only by the rules, which tend to put in order the everyday life. The authors present Ivan Merz as a modern example of sanctity, to be studied and followed. Ivan Merz lived the Christian values as a path of a personal perfection, and as a means of annunciation of the Gospel. Therefore, his activity is an example of a fruitful evangelization, never outdated, and an example of a pedagogical methodology, especially in respect to the young, in search of radical proofs that Christianity is worth of living.

Iako danas katolička Crkva u Bosni i Hercegovini predstavlja manjinu, možemo govoriti s ponosom kako je njena povijest vrlo duga i seže čak od apostolskih vremena. Katoličku Crkvu pogađale su tijekom burne i slavne povijesti, brojne prirodne katastrofe, česte bolesti, ratovi, praćeni nezaobilaznim progonima i iseljavanjima. Hrvatsko katoličko ime bilo je sve do današnjeg dana predmet zatiranja, negiranja i omalovažavanja